KONTAKTIRAJTE NAS: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE

Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i HercegovinaTel/Fax: +387 (0)33 223-285

E-mail: preventeen@preventeen. ba www. narkone. org | www. preventeen. ba

Facebook: Časopis Preventeen

2

IMPRESUM Urednički tim: Zlatan Jovanović, Tarik Kovač , Dajana Mišković

Redakcija: Adna Bajraktarević Arnaout, Maida Duraković, Lejla Džinić, Jovana Đurić, Irena Fišić, Amar Hamzić, Melita Husagić, Lejla Ibrulj, Barbara Kustura, Amina Milunić, Adna Rokša, Nermana Suša, Slađan Tomić, Aleksandar Vidović, Dragana Vučković

Lektorica: Irena Ljevak

Projektna koordinatorica: Andrea Mijatović

Nositelji projekta: UG NARKO- NE ; HKO Kruh sv. Ante

Fotografije: Arhiva UG NARKO-NE, Last-copy internet, deviantart. com

Dizajn i DTP: Selma Fočo - TRIPTIH Design studio, Sarajevo

PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE / ISSN 1840-2461 / DECEMBAR/ PROSI-NAC 2013. / GODINA VI. / BROJ 24.

SadržajZa šta će mi naslov? ......................................................................3

Moralni zakon u nama..................................................................5

Psycho ..........................................................................................6

O Zavodu za alkoholizam i druge toksikomanije ...........................9

Otvori um ...................................................................................10

Držimo se zajedno ......................................................................12

Aktivizam mladih s invaliditetom ...............................................13

Poseban od prvog udisaja ...........................................................14

U očima volontera ......................................................................15

Kobni mart .................................................................................16

Nije za školu nego za život (INKLUZIJA) ......................................17

Milion i osamnaest razloga za život ............................................18

Stanite, mi vas razumijemo! .......................................................19

Pobjednik ...................................................................................20

Uključivanje Samuela ..................................................................22

Ako ne možemo izliječiti, ne mora nas ni spriječiti .....................23

See no evil, hear no evil, speak no evil .......................................24

Sa reprezentacijom u Brazil! .......................................................25

Tamo daleko, gdje sunce nikad ne zalazi... .................................27

I oni su zaslužili igralište.............................................................28

Filantropi na djelu ......................................................................29

Malim koracima do ostvarenja snova ........................................30

Sama pravim svoje “Labello” ......................................................31

RIJEČ UREDNICEVjerovali ili ne, nekada 20% ljudi odradi 80% posla, to odgovorno tvrdim. Kada sam na sastanku uredničkog tima čula da je tema sljedećeg broja Riziko i zaštitni faktori mladih sa invaliditetom, uopće nisam bila oduševljena. Naprotiv, bila sam zabrinuta. Pla-šila sam se da mladi neće biti zainteresovani da pišu na tu temu, njihove neinformisanosti, predrasuda, stereotipa, ali i da neće moći doći do adekvatnih informacija. Također, plašila sam se nji-hovog pristupa osobama sa invaliditetom. Međutim, na redakcij-skom sastanku vidjela sam da moje sumnje nisu opravdane. Imala sam grižnju savjesti jer sam bila puna nepovjerenja prema njima te ovaj broj unaprijed osudila na propast. Ipak, naši dopisnici su briljirali. Svi su došli spremni, puni entuzijazma i želje za radom. Nakon što smo podijelili teme i odredili rokove za tekstove, a oni se vratili svojim kućama, sve je pošlo po zlu.Nisu pisali te su počeli odustajati pod izgovorima da imaju pre-više obaveza. Urednički tim je počeo zakazivati, pogotovo Tarik koji je zakazao još prije dva broja. J Pomislila sam da od ovog broja stvarno neće biti ništa i zaista sam se preplašila za njegov opstanak pa sam odlučila svu odgovornost preuzeti na sebe. Sva-kodnevni kontakt s volonterima, pružanje podrške, davanje infor-macija, pomoć pri odabiru tema, proganjanje putem telefona i fa-cebooka te konstantno vršenje pritiska na njih – sve sam to radila sama. J Preuzimanje prvih verzija tekstova je, čini mi se, trajalo čitavu vječnost. Iako sam ih jedva dobila, shvatila sam da je većina lošeg kvaliteta i da smo svi, nesvjesno i nenamjerno puni stereoti-pa prema osobama sa invaliditetom. Vraćala sam tekstove, tražila ispravke, nastavila proganjanje, a onda je sve krenulo: prikupili smo dovoljan broj tekstova da „ne propadnemo“. Samo dopisnici znaju šta znači kada im urednica „pije krv“. J Samo ja znam ko-liko strpljenja treba da nekome „visiš 24/7 nad glavom“. J Iako, moram priznati, imala sam Zlajinu podršku svake nedjelje kada smo se nalazili, analizirali, promišljali i radili punom parom da us-pijemo završiti broj. J Svjetlo u sivilu bila su dva nova člana koja su se sama prijavila da pišu za ovaj broj. Njihov tekst zadovoljio je naše kriterije tako da sa zadovoljstvom mogu reći da su postali dio našeg tima. Prepoznat ćete ih dok budete listali Preventeen. Iako smo se mnogo napatili, imali smo skoro 30 sagovornika koji su bili susretljivi i raspoloženi da nam daju informacije, podijele iskustva, pokažu mnogo svijetlih i lijepih primjera koji nas okružuju. Isplati-lo se. Uživajte čitajući J Dajana Mišković

Rijec urednika

3preventeen

inte

rvju

bro

ja

3preventeen

U ovom tekstu sam odlučio pre-kršiti sva pravila pisanja koja inače promoviramo našim do-pisnicima pa ću krenuti redom. Nisam radio intervju, glupo je intervjuirati prijatelje. Bio sam na kafi s Irom i, razgovarali smo. I zašto bih vam navodio neke uvodne, taksativne podatke? Potrudite se da pročitate tekst i shvatite poentu.

Zlaja: E vidi, zamislio sam intervju, zapravo ne intervju nego opis našeg razgovora uz kafu. Nemam neku strukturu i pita-nja nego ćemo postavljati pitanja jedno drugom. Može?

Dopustite da sam sebi upadnem u riječ. Sjedimo u jednoj slasti-čarnici, desno od mene je Dajana iz uredničkog tima koja ispravlja tekstove dopisnika jer smo probili sve rokove. Nedjelja je predve-čer. Ira sjedi s moje lijeve strane.

Ira: Može, evo prvog pitanja za tebe. Šta misliš, koliko je moguće da se osobe sa invaliditetom obrazuju onoliko koliko žele u našem trenutnom sistemu obrazovanja?

Zlaja: Iz ličnog iskustva, nisam se baš mnogo susretao sa oso-bama sa invaliditetom u obrazovnom sistemu. Među studen-

Za šta će mi naslov?

Zlatan Jovanović Filozofski fakultet, Psihologija

tima bi se i mogao naći poneko, ali ono što mi više „zapinje za oko“ jest to da za vrijeme mog cjelokupnog obrazovanja do danas nisam naišao ni na jednu osobu sa invaliditetom u nastavničkom osoblju.

Ira: Vidi, osobe sa invaliditetom trenutno imaju određena ogra-ničenja prilikom izbora obrazovanja. Na primjer, dešava se da oni biraju fakultet upravo prema pristupačnosti. Mislim na arhitek-tonske barijere unutar zgrade fakulteta, dostupnosti stručne lite-rature, ponekad spremnosti nastavnog osoblja na rad s učenikom - studentom s invaliditetom.

Zlaja: Ako sam dobro shvatio, radi se o općenitoj neprilago-đenosti obrazovnog sistema. Je li to specifično samo za ob-razovanje?

Ira: Upravo, neprilagođenost i nepristupačnost je zastupljena i u ostalim segmentima života. Uzmi samo javni prijevoz. Kako će osoba koja je korisnik kolica sama ući u tramvaj? Poenta je u tome što sve ove stvari koje navodim uskraćuju samostalnost.

Zlaja: Čekaj! Imaš li neki lični primjer? Nekako mi se ti ne ukla-paš u tu priču. Kako si „dogurala“ do četvrte godine na faksu?

Ira: U srednjoj i osnovnoj sam imala više problema nego na fakul-tetu. Meni, kao osobi sa oštećenjem sluha, najveći problem je bio pristup informacijama. Dešavalo mi se da pogrešno razumijem (čujem) temu referata ili da mi je uopšte dodijeljen. Također, de-šavalo se da me, kad usmeno odgovaram, nastavnica pita jedno,

Ira

4 preventeen

intervju broja

a ja pričam drugo. Na fakultetu je već lakše jer se sve informacije prosljeđuju e-mailom ili u drugoj pismenoj formi.

Opet ću se prekinuti na trenutak. Želim da se čitatelj zapita šta je to tako strašno prilikom komunikacije s osobama s invaliditetom? Za vrijeme ove kafe Ira me nije nijednom ugrizla.

Zlaja: Evo sad jedno bezobrazno potpitanje. Jesi li nekada okrenula svoj invaliditet u svoju korist?

Ira: Naravno! Imam “pravo” na to. Sjećam se dvočasa Bosanskog kada bismo pisali pismene vježbe, dok cijeli razred priča u glas i međusobno se ušutkuju, ja se jednostavno isključim, prva na-pišem pismenu i odem. Drugi primjer je, kada me neko nervira, samo okrenem glavu da ne moram čitati sa usana (slušati) šta go-vori. Nego, misliš li da bi društvo bilo bogatije različitostima ukoli-ko bi osobe s invaliditetom bile više uključene u njega i doprinijele svojim specifičnostima?

Zlaja: Definitivno! Mislim, ne želim da zvučim kao hipi, ali različitosti prema svim mogućim osnovama za mene su bo-gatstvo. Poznajem toliko dosadnih ljudi, sa stereotipnim razmišljanjima i pristupima životu koji se jednostavno ne žele potruditi da zauzmu drugačije gledište. Ti si mi jedno od osvježenja u proteklih godinu-dvije.

Ira: Hvala, Zlaja. Upravo tako, stereotipi i stavovi. Jedina značajna razlika, ako uzmemo u obzir da svi ljudi imaju jednake, univer-zalne potrebe i želje, jest da osobe sa invaliditetom neke želje i potrebe ispunjavaju i zadovoljavaju na drugačiji način zbog svog invaliditeta. S obzirom da ne čujem u potpunosti, a uvijek imam želju komunicirati s drugima, potrebno mi je čitati s usana govor-nika jer mi to dodatno olakšava razumijevanje. To je sve.

Zlaja: Ograničava nas prostor u časopisu pa bih volio da nagla-simo još jednu stvar s kojom bi nekako mogli zaključiti cijelu priču. Mene nervira pristup ovoj tematici. Pogledaj i naš raz-govor, započeli smo “ukočeno” pa se opustili tek nakon nekoli-ko pitanja. Tema nije lagana. Ipak, vjerujem da njenoj "težini" doprinosi ton s kojim se ona uvijek predstavlja.

Ira: Ma problem je u neinformiranosti i općenitom neznanju druš-tva. Događa se da ljudi u interakciji s osobom s invaliditetom upra-vo uslijed straha da nešto ne pogriješe i tako je povrijede, nena-mjerno diskriminiraju. Naravno, to nije slučaj sa svima, ali manjina bi trebala nadići predrasude i stereotipe te poslužiti kao primjer. Treba dati priliku i sebi i njima, međusobno se upoznati i spoznati da takav odnos uopće nije bauk.

I onda smo se posvađali ko će platiti kafu. v

5preventeen

stru

cni k

utak

Mislim da se moralni zakon sa-stoji u tome da ne povrjeđujemo druge ljude, što se u konačnici svodi na to da ne povrijedimo sami sebe, rekla je američka glumica Anjelica Huston.

Mnogi tvrde da zakoni ne pro-izlaze iz logičkih zaključaka nego iz našega iskustva, a bilo bi mnogo bolje da je suprotno. Lju-di su skloni gledati stvari iz pri-krajka, a tek kada situacija dođe

do „usijanja“ spremni su poduzeti nešto i već uništeno popravljati. Iako je poslovica koja kaže: Bolje ikad nego nikad, točna, bilo bi do-bro da nije tako kada je riječ o životima ljudi, o njihovim pravima, dostojanstvu i svemu onome što jedno živo biće čini čovjekom.

Diskriminacija osoba sa invaliditetom

Osobe sa invaliditetom su dugo vremena bile nevidljive, izopćene iz društva i bez mogućnosti da ostvare svoja prava. Promatrane su kao objekti nad kojima se sažalijeva, a vrlo rijetko, dajem sebi za pravo da kažem skoro nikada, kao subjekti, tj. nositelji prava, a to je pogrešno. Osobe sa invaliditetom imaju urođeno dostojanstvo kao i svi drugi ljudi, a time i mogućnost da uživaju jednaka i ne-otuđiva prava. Danas je situacija malo drugačija, postoje mnogi zakoni i konvencije. Njihov fokus je na prevladavanju prepreka na koje nailaze osobe sa invaliditetom te na omogućavanju da ostva-re prava koja su im zajamčena. Međutim, u samom procesu imple-mentacije zakona može se pojaviti socijalna ugroženost na čijem prevladavanju treba aktivno raditi, pri čemu vrlo važnu ulogu ima Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom.

Moralni zakon u namaKonvencija o pravima osoba sa invaliditetom

Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom jedan je od najvažnijih instrumenata za zaštitu njihovih prava. Glavni cilj Konvencije je sprječavanje diskriminacije.

Konvencijom se uređuju sljedeća prava:

• jednakost pred zakonom bez diskriminacije (član 5.)

• sloboda od mučenja (član 15.)

• sloboda od izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja (član 16.)

• pravo na poštivanje fizičkog i mentalnog integriteta (član 17.)

• sloboda kretanja i državljanstvo (član 18.)

• pravo na život u zajednici (član 19.)

• sloboda izražavanja i mišljenja (član 21.)

• pravo na obrazovanje (član 24.)

• pravo na zdravstvenu zaštitu (član 25.)

• pravo na rad (član 27.)

I još mnogo toga što bi se u svakoj zemlji potpisnici Konvencije trebalo poštivati.

Razgovarajući sa socijalnom radnicom iz Centra za slijepu i sla-bovidnu djecu i omladinu saznala sam sljedeće: Sami zakoni nisu dovoljni ako društvo nije senzibilizirano za poteškoće na koje nailaze ove osobe. Svaki pojedinac može doprinijeti boljoj socijalnoj uklju-čenosti osoba sa invaliditetom. Ne mora to uvijek biti konkretna pomoć. Lijepa riječ, prijateljski odnos i uključivanje u zajedničku ak-tivnost neprocjenjivo su vrijedni osobi sa invaliditetom, a to ni jedan zakon ne može regulisati.

Dakle, shvaćamo koliko smo mi kao pojedinci važni i kakvu ulogu imaju naš odnos, ali i sama Konvencija.

Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet Sarajevo, Hemija

6 preventeen

strucni kutak

Mentalno zdravlje, ono naj-važnije, isto ono koje najčešće zaboravljamo i zanemaruje-mo, ono od kojega nam zavisi svakodnevni život i njegova kvaliteta, tema je ovog članka. Nedugo nakon što sam odlučio pisati o ovoj izuzetno važnoj temi, prošetao sam do Centra za mentalno zdravlje pri Domu zdravlja Stari Grad gdje me srdačno dočekala psihotera-

peutkinja Dragica J. Pečenković. Za nju sam pripremio nekoliko pitanja, a u nastavku možete pročitati o čemu smo razgovarali.

Šta su mentalna oboljenja i poremećaji i kako nastaju?

Mentalni poremećaji su zdravstvena stanja koja se odlikuju pro-mjenama u mišljenju, raspoloženju ili ponašanju (ili nekom kom-binacijom ovih elemenata) i koji su udruženi sa nelagodnošću, nemogućnošću adekvatnog odnosa sa drugima i poremećenim svakodnevnim funkcionisanjem, najčešće tokom dužeg vremen-skog perioda. Simptomi mentalnih poremećaja variraju od blagih do veoma ozbiljnih, što zavisi od vrste mentalnog poremećaja, same osobe, njene porodice i socioekonomskog okruženja. U sa-dašnjem trenutku, uzročnici većine mentalnih poremećaja još uvi-jek nisu dovoljno poznati. Budući da ne poznajemo izravni uzroč-nik psihijatrijskih bolesti, u razmišljanju trebamo uzeti u obzir sve faktore koji bi mogli imati ulogu u razvoju mentalnih poremećaja. Najčešće se mentalni poremećaji tumače kao rezultat interakcije nasljednih, organskih i psihosocijalnih faktora.

Koja mentalna oboljenja su najčešća u Bosni i Hercegovini?

Najčešća oboljenja sa kojima se suočavam prilikom rada u CMZ su: poremećaji raspoloženja, anksiozni poremećaji, PTSP i poremećaji ličnosti.

Iz ugla genetike, pet najčešćih mentalnih poremećaja su: autizam, deficit pažnje s hiperaktivnošću (ADHD), depresija, bipolarni pore-mećaj i šizofrenija.

Smatraju li se mentalna oboljenja nekom vrstom invaliditeta?

Da, najčešći poremećaji koji dovode do invalidnosti su: šizofrenije, mentalne retardacije, poremećaji raspoloženja, zloupotrebe psi-hoaktivnih supstanci, demencije...

Psycho

Naravno, da bi sve funkcioniralo kako treba, potrebno je provesti Konvenciju, na čemu je Bosna i Hercegovina radila u razdoblju od 2005. do 2009. godine.

Provođenje Konvencije

U našoj državi proveden je projekt Podrška razvoju politike u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini. To je bio zajednički projekt Fin-ske i Bosne i Hercegovine koji su realizirali: Direkcija za ekonomsko planiranje Bosne i Hercegovine, Ministarstvo rada i socijalne zaštite Federacije BiH i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Rezultat ovog projekta su dokumenti (čiji ciljevi su kompatibilni s obvezama proizašlim iz Konvencije UN o pravima osoba s inva-liditetom):

• Politika u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini

• Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom u Federaciji BiH 2010. - 2014., koju je usvojila Vlada Federacije BiH

• Strategija unapređenja društvenog položaja lica sa invaliditetom u Republici Srpskoj 2010. -2015., koju je usvojila Vlada Republike Srpske na 184. sjednici održanoj 29. 7. 2010. godine

Ljudi su na neki način određeni zakonima. Međutim, ono što ih više određuje jesu njihove riječi i djela. Prema tome, iako država ima mnoštvo zakona, to automatski ne znači da će oni biti imple-mentirani. I zakoni i konvencije uređuju društvo na način da svi ljudi imaju jednaka prava, međutim – nemaju svi iste mogućnosti da ih ostvare, na čemu moraju zajednički djelovati i država i po-jedinci.

Prema tome, zajedničkim inicijativama i snagama moramo po-moći osobama sa invaliditetom da ostvare svoja prava. Možemo početi od najjednostavnijih stvari: prilagoditi pristup različitim objektima, omogućiti im olakšano kretanje, obrazovanje, zapo-šljavanje itd. te vlastitim odnosom pokazati da nam je stalo i da ih smatramo ravnopravnima. v

Tarik Kovač, Vareš Građevinski fakultet, Sarajevo

7preventeen

stru

cni k

utak

Svi oni koji osjećaju neku vrstu mentalne poteškoće, mogu se javiti i potražiti savjet naše sa-govornice, psihoterapeutkinje Dragice J. Pečenković, Trauma centar, Zagrebačka 18, Sarajevo, tel. +387 33 711 121.

Ipak, ne moraju sve osobe s duševnim smetnjama biti istovreme-no i osobe s invaliditetom. Neke mogu imati kratkotrajna mental-na oštećenja, dok neke mogu čak imati i dugotrajna oštećenja bez postojanja prepreka koje ih sprečavaju u punom i djelotvornom sudjelovanju u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Zavisi li nastanak mentalnog oboljenja od genetskih predis-pozicija ili su šanse da se oboli od neke vrste mentalnog obo-ljenja za svakoga podjednake?

Uobičajeno stajalište govori da je mentalni poremećaj rezultat in-terakcije ličnosti s predisponirajućim i precipitirajućim faktorima. Predisponirajući faktori osobu čine podložnom ili ranjivom za ra-zvoj duševnog poremećaja. S obzirom da geni ili kombinacija gena daju predispozicijsku dijatezu za duševni poremećaj, postojanje tih faktora daje veću šansu za razvoj mentalnog poremećaja.

Jesu li mentalne bolesti i poremećaji izlječivi ili ih je samo mo-guće staviti pod kontrolu?

To zavisi od vrste mentalnog poremećaja i konkretnog slučaja. Prema tome, može doći ili do izlječenja ili do stavljanja bolesti pod kontrolu.

Većina mentalnih bolesti uspješno se liječi primjenom medika-mentozne terapije ili psihoterapijom. Najbolje rezultate daje kom-binacija medikamentozne terapije uz psihoterapiju. Za liječenje duševnih bolesti veoma je bitna podrška porodice.

Koliko traje liječenje nekog poremećaja, naprimjer PTSP-a, i uključuje li liječenje te vrste poremećaja samo psihoterapiju ili se uz to koriste i neke vrste lijekova?

Liječenje je individualno i u zavisnosti od slučaja može uključivati psihoterapiju i farmakoterapiju. Važno je zapamtiti da neće svaka osoba koja preživi traumatičan događaj oboljeti od PTSP-a. Na-protiv, većina osoba neće dobiti PTSP. Mnogi faktori igraju ulogu u tome hoće li osoba oboljeti od PTSP-a. Neki od njih su faktori rizika koji osobu mogu učiniti podložnijom PTSP-u. Drugi faktori, pod nazivom faktori otpornosti, mogu pomoći smanjivanju rizika

od obolijevanja. Neki od tih faktora rizika ili otpornosti prisutni su prije traume, dok neki postanu važni tokom i nakon trauma-tičnog iskustva. Glavni tretman za osobe sa PTSP-om podrazu-mijeva psihoterapiju (terapiju razgovorom), lijekove, ili oboje. Svaka osoba je različita i zbog toga metode liječenja koje su djelo-tvorne za jednu ne moraju neophodno biti djelotvorne i za drugu osobu.

Koliko ljudi, prema Vašim procjenama, pati od bilo koje vrste mentalnih poremećaja, a da toga uopšte nije svjesno?

Veliki broj ljudi ima različite oblike mentalnih oboljenja. Mentalne bolesti su postale najveći izazov evropskog zdravstva u 21.stolje-ću. Upravo one postale su jedan od vodećih uzroka smrti i veliki teret ekonomijama diljem svijeta, a Svjetska zdravstvena organiza-cija predviđa da će do 2020. godine depresija biti druga bolest od koje će patiti svjetsko stanovništvo svih dobnih skupina.

8 preventeen

strucni kutak

O Zavodu za alkoholizam i druge toksikomanijeUzrokuju li mentalna oboljenja neke somatske anomalije ili bolesti?

Mentalna oboljenja mogu biti jedan od faktora rizika za obolije-vanje od somatskih bolesti, kako zbog promjena u imunološkom sustavu i hormonalne neravnoteže, tako i zbog načina života koji doprinosi razvoju somatske bolesti.

Uklapaju li se mentalno oboljele osobe u svakodnevne životne tokove baš kao i mentalno zdrave osobe ili su marginalizirane i diskriminirane? Napreduju li redovno u školi ili na poslu?

Mentalno oboljele osobe bi se najčešće mogle uklopiti u životne tokove, ali činjenica je da su često stigmatizirane. v

Šta je psihoterapija?Psihoterapija je terapija razgovorom. Ona podrazumijeva razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje u cilju liječenja mental-nog oboljenja. Može se odvijati individualno ili u grupi. Terapija razgovorom za liječenje PTSP-a obično traje od šest do dvanaest sed-mica, u nekim slučajevima i duže. Istraživa-nja pokazuju da podrška porodice i prijatelja može biti važan dio terapije.

Jedna od djelotvornijih terapija u radu sa oso-bama oboljelim od PTSP-a je EMDR terapi-ja. EMDR je psihoterapijska metoda koja se bazira na modelu procesiranja informacija. Procesiranje je fenomen adaptivnih povezi-vanja između mreža informacija pohranjenih u mozgu.

Terapije razgovorom podučavaju pacijente korisnim načinima reagovanja u situacijama kada se suočavaju sa zastrašujućim događaji-ma koji pokreću simptome PTSP-a.

Sve ono što jedan roker sanja da postane, a uspijeva samo najboljima, jest upravo to da postane korisnik usluga Zavoda za alkoholizam i druge toksiko-manije KS. Naravno, šalim se. Danas su rokeri suprotno od onoga što su nekada bili i jedni su od promotora zdravog života. Elem, ja htio malo o Zavodu, a pošto često prolazim kraj njega kad idem na fakultet, pomislih

da ne bi bilo loše da koju “protabirim” sa ljudima koji tamo rade. Moje sugovornice su bile Magbula Grabovica, dipl. med sestra i Edina Borovac, dipl. psihologinja, kojima se ovim putem zahva-ljujem. Pa da počnemo!

Možete li ukratko objasniti šta je to Zavod za alkoholizam i dru-ge toksikomanije, otkad postoji i čime se bavi?

Javna ustanova Zavod za alkoholizam i druge toksikomanije Kan-tona Sarajevo je visoko specijalizirana zdravstvena ustanova za prevenciju, liječenje i rehabilitaciju ovisnika o alkoholu i drugim psihoaktivnim supstancama, a postoji od 1977. godine.

Koliko često ljudi sami odluče obratiti se za pomoć pri liječe-nju toksikomanija i obraćaju li se za njih češće njihova rodbina i prijatelji?

Liječenje ovisnika je kompleksan i složen proces koji se provodi multidisciplinarno. Ovisnici se uglavnom samovoljno javljaju, svjesni da im je pomoć neophodna, a nerijetko se javi i porodica koja primjećuje promjene u ponašanju i raspoloženju te traži po-moć i savjet kako i na koji način pomoći ovisniku.

Koliki je procenat izlječenja prijavljenih ovisnika - učesnika programa liječenja? Šta program liječenja obuhvaća i koliko traje?

Glavni terapijski cilj kod opijatskih (heroinskih) ovisnika je ap-stinencija i poboljšanje kvalitete života te dugoročno adekvat-na rehabilitacija i resocijalizacija. Liječenje ovisnika je najčešće dugotrajan proces sa nepredvidivom dinamikom i ishodom. Naš program obuhvata uključivanje različitih terapijskih pravaca, s obzirom da se uz ovisnost pojave i drugi zdravstveni problemi (ko-morbiditet ). Iz tog razloga se uz farmakoterapiju koriste i drugi elementi terapijskih postupaka. Kvalitetno liječenje podrazumije-va kompleksan program i sadrži nekoliko elemenata:

Tarik Kovač, Vareš Građevinski fakultet, Sarajevo

9preventeen

stru

cni k

utakO Zavodu za alkoholizam i druge toksikomanije

• farmakoterapiju (Metadon i Suboxon)

• psihoterapiju koja uključuje različite terapijske škole i tehnike, kako u radu sa ovisnicima tako i u radu sa njihovim porodicama

• psihoedukaciju

• prevenciju infekcija HIV-om i hepatitisom

• socijalne intervencije te rehabilitaciju i resocijalizaciju

• kontrolu urina na psihoaktivne supstance

• terapiju komorbiditeta

Šta je to “registar alkoholičara-narkomana i drugih toksiko-mana” i čemu služi?

Temelj za epidemiološko praćenje stanja u BiH je registar liječenih ovisnika (onih koji se registuju u zdravstvenim ustanovama), a sada imamo jedinstveni registar na nivou Federacije Bosne i Her-cegovine koji vode Zavod za javno zdravstvo Federacije BiH i Mini-starstvo civilnih poslova BiH. Sve zdravstvene ustanove koje se bave liječenjem ovisnika dužne su da, nakon uspostavljanja dijagnoze, ispune obrazac za prijavu (Pompidue obrazac) i proslijede ga nad-ležnim institucijama. Vijeće ministara je 2009. godine razmotrilo i usvojilo Državni akcioni plan borbe protiv zloupotrebe opojnih droga u BiH 2009. – 2013. i dalo brojne preporuke svim nivoima vlasti. Zloupotreba psihoaktivnih supstanci je javnozdravstveni problem, a liječenje mora biti integrirani dio državne strategije. Liječenje ovisnika je važna strateška aktivnost Akcionog plana jer štiti zdravlje i smanjuje smrtnost mladih ljudi.

Kolike su vaše procjene o broju ovisnika o teškim drogama i alkoholu na teritoriju Kantona Sarajevo i je li taj broj u opa-danju ili porastu?

Ne možemo govoriti o procentu liječenih i aktuelnih ovisnika, ali možemo spomenuti da je od početka godine do ovog trenutka kroz JU Zavod za alkoholizam i druge toksikomanije prošlo oko 600 osoba koje su bile u različitim oblicima terapijskog tretmana.

Može li svako od nas postati ovisnik ili su potrebne neke psi-hološke ili fizičke osobine da bi se čovjek odao ovisnostima?

Etiološki faktori odgovorni za nastanak ovisnosti brojni su i različi-ti. Ne možemo zanemariti predisponirajuće faktore koji se odnose na karakteristike ličnosti. Najčešće je riječ o mladim, nezrelim i ne-sigurnim osobama koje u određenom trenutku nemaju adekvatne strategije suočavanja sa aktuelnim problemima te ulaze u ovisnost kao „lakši način“ suočavanja sa njima. Osim toga, prije ulaska u ovisnost kod određenog broja ovisnika primjetne su poteškoće u savladavanju životnih kriza ili poremećaj ponašanja.

Kolike su mogućnosti za izlječenje ovisnika? Zavisi li ono is-ključivo od njegove želje ili je u tom procesu potrebno uticati na njegovu okolinu?

Ovisnost je kompleksna i složena bolest čije tretiranje zahtijeva veliki lični angažman i podršku okruženja. U proces liječenja treba biti uključen cijeli sistem podrške (biopsihosocijalni model). Na ovisnika i njegovu porodicu može se uticati educiranjem, pruža-njem podrške i omogućavanjem različitih terapijskih tretmana prilagođenih karakteristikama ličnosti, mogućnostima i sposob-nostima. Stoga je vrlo važno da ovisnici, njihove porodice, ali i svi ostali građani dobiju adekvatne informacije o bolesti ovisnosti i načinima liječenja.

Kada bih vam sada rekao da sam ovisnik o heroinu već duže vrijeme i da sam pokušavao prestati, ali osim same želje to nisam uspio ostvariti, kakav bi bio vaš prvi kontakt sa mnom i što biste prvo uradili?

Kada biste se pojavili u JU Zavod za alkoholizam i druge toksikoma-nije sa problemom ovisnosti prošli biste redovnu proceduru i cjelo-kupan tretman koji bi uključivao inicijalni kontakt sa medicinskom

10 preventeen

strucni kutak

OTVORI UMVjerovali ili ne, čak 25% svjet-ske populacije suoči se s nekom vrstom psihičkog oboljenja to-kom svoga života. Vjerovatno se čuli za depresiju, epilepsiju ili shizofreniju... Međutim, koliko zapravo znate o tim bolestima? Iako ne možemo svako psihičko oboljenje pojedinačno objasniti u ovom tekstu, možemo ista-knuti neke probleme koji su zajednički svima njima.

Psihički poremećaji imaju itekakav uticaj na kvalitetu života po-jedinaca i njihovih porodica. U jednoj od četiri porodice bar je-dan član ima neki mentalni poremećaj ili poremećaj ponašanja. Međutim, negativan uticaj stigmatizacije i diskriminacije osjeća se svuda. Istražili smo na koji način to prevazići i kako riješiti pro-bleme sa kojima se, ni krivi ni dužni, suočavaju ljudi s psihičkim oboljenjima.

Same mentalne teškoće nisu zarazne, ali stigma jest. Osim poteško-ća koje osobe s psihičkim oboljenjima imaju same sa sobom, dodat-no ih u napretku sputava osuđivanje okoline, rekao je mr. sc. Tajib Babić, stručnjak u oblasti mentalnog zdravlja.

sestrom/tehničarom, socijalnim radnikom, psihologom te ljeka-rom. Zavisno od složenosti problema pravili bismo sveobuhvatan plan i program tretmana i liječenja.

Može li se ovisnost smatrati jednim oblikom čovjekovog inva-liditeta jer ga sprječava u obavljanju svakodnevnih aktivnosti?

Ovisnost je hronična, recidivirajuća bolest koja zahtjeva adekva-tan pristup i motivaciju. U slučaju da ovisnik nije adekvatno mo-tiviran, tretman ne može biti u potpunosti realiziran. Ne možemo govoriti o invaliditetu, ali svakako možemo reći da ovisnost ometa i onemogućava svakodnevne aktivnosti te realiziranje planova za budućnost. Osim toga, ovisnost ostavlja brojne posljedice na somatskom (tjelesnom), psihološkom (emocionalne, spoznajne i ponašajne posljedice) i socijalnom planu.

Postoji li neki program prevencije ovisnosti koji vaš Zavod pro-vodi i šta on podrazumijeva?

JU Zavod za alkoholizam i druge toksikomanije je ustanova čiji je cilj sekundarna i tercijarna prevencija. Sekundarna prevencija pred-stavlja sve one aktivnosti koje imaju za cilj rano otkrivanje bolesti. Na taj način se stvara mogućnost da se poduzmu sve neophodne aktivnosti kako bi se spriječilo dalje širenje bolesti, rizično pona-šanje, psihološke smetnje i socijalni problemi. To podrazumijeva rano otkrivanje ovisnika ili poremećaja ponašanja koji su uzroko-vani zloupotrebom psihoaktivnih supstanci. Tercijarna prevencija podrazumijeva nastojanje da se spriječi ponovno javljanje neke bolesti uz razvijanje i jačanje socijalne mreže, učenje strategija za prevenciju recidiva, resocijalizaciju i povratak ovisnika u porodičnu i društvenu sredinu. v

Adna Bajraktarević Arnaout Prva gimnazija Zenica

11preventeen

(IN)P

UT

Prim. mr. sc. Aiša Smailbegović-Hadžihalilović je također dala svoj komentar na ovu temu.

Strah od stigme je svakodnevan. Mi smo narod pun predrasuda i nesigurnosti. Strah počinje i raste u svakome od nas. Nepovjerljivi smo prema svemu i svakome. Ne vjerujemo nepoznatome i tu po-činje diskriminacija. Predrasude su samo zaštitni mehanizam kojim branimo svoje strahove.

Nermina Pivić, advokatica, pojasnila je pojmove pravne zaštite ljudi sa duševnim oboljenjima.

Zakon države Bosne i Hercegovine savršeno dobro štiti ljude koji imaju psihička i mentalna oboljenja. Svaki članak i aneks zakona, kako na kantonalnom, entitetskom, pa i državnom nivou predodređen je da štiti prava osoba s duševnim oboljenjima. Segmenti: liječenja, rada, osnivanja porodice i obrazovanja pravilno su riješeni.

Uz potporu zajednice, integrišući sve navedene elemente u jednu cjelokupnu brigu, život osoba sa duševnim oboljenjima bio bi kva-litetniji. Predrasude počinju s nama. Zato, otvorimo naše umove i naša vrata. Sve će biti mnogo lakše.

A kako je to osjećati stigmatizaciju kao osoba s psihičkim obolje-njem, kratko je ispričala Aida T, jedna od štićenica udruženja za mentalno zdravlje Lotos iz Zenice.

Borim se sa hroničnom depresijom i shizofrenijom od svoje 15. godi-ne. U 13. godini sam prvi put pokušala samoubistvo. Borim se i opo-ravljam kako znam. Sretna sam što u Zenici postoje centri za podršku ljudima kao što sam ja. Izlaz su mi pjesme, poezija i pisanje. Sve što bih htjela jest da moju bolest ljudi posmatraju kao i druge. Ne želim sažaljenje niti milostinju. Voljela bih kada ne bih više nosila ovaj križ i kada me ne bi gledali ispod oka. v

12 preventeen

(IN)PUT Sigurno se pitate šta se krije iza naslova ovog članka. Odmah ću vam reći – on ima više značenja.

Prije svega, riječ je o UG Dija-liziranih osoba grada Doboja. Šta ovo udruženje čini jedin-stvenim? Pročitajte u nastavku.

UG Dijaliziranih DTHIBBFRE-SENIUS grada Doboja osnovano je u maju 2008. godine s ciljem da pomogne svojim članovima i da edukuje građane o važnosti

očuvanja zdravlja bubrega, ali i o tome šta je dijaliza, a šta tran-splatacija i šta podrazumijeva darivanje organa.

DTHIBBFRESENIUS surađuje sa ostalim nevladinim organizacija-ma kao što su: ToPeeR, Šesto čulo i mnogobrojne druge organizaci-je čija misija je pomoć osobama koje prolaze kroz procese dijalize i transplantacije organa u BiH. U Dobojskom udruženju tek je pet članova uspješno transplantirano.

Iako su one osobe sa 100% invaliditetom, zakonski nije verifiko-vano da pripadaju toj kategoriji. Ipak, to ih nije sprečilo da se bore za svoja prava. Njihova jedinstvenost jest upravo u tome što se ne bore individualno nego zajedno, i to uglavnom kao udruženje, kao grupa ljudi sa ciljem.

Njihov angažman trebao bi biti poruka svima nama da ne odusta-jemo od ciljeva i da se uvijek borimo za prava koja nam pripadaju, i to udruženim snagama.

Naše udruženje ima 125 aktivnih članova, ističe predsjednica udru-ženja Dragana Gligorić, kao osoba koja također prolazi kroz pro-ces dijalize.

Bitno je napomenuti da se udruženje samofinansira sredstvima prikupljenim od članarina i donacija jer Opština grada Doboja nije prepoznala pravi značaj ovakve organizacije i njihove mogućnosti.

U razgovoru sa predsjednicom udruženja zaključio sam da će se oni boriti za svoje ciljeve sve do kraja, sve dok budu mogli, sve dok ne dobiju ono što trebaju - svoje pravo.

A mi iz redakcije u potpunosti ih podržavamo i želimo da svoje ci-ljeve ostvare što prije! v

Ako mislite da su mladi suviše pasivni, da ne čine ništa da bi ispunili svoje slobodno vrijeme i ne cijene građanski aktivizam, varate se. Naime, bar kada je riječ o glavnom gradu Bosne i Hercegovine, sve je više proje-kata čiji su glavni nosioci mladi.

Posebno ohrabruje činjenica da se u posljednjih nekoliko godi-na sve više u takve aktivnosti uključuju i mladi s invalidite-

tom. Veliki doprinos tome daje Nevladina organizacija altruista za pomoć osobama sa umanjenim sposobnostima Svjetlo iz Sarajeva. Posljednji u nizu takvih projekata je i projekt Zajedno stvaramo jednake šanse, upoznajemo i volimo naš Stari Grad u sklopu kojeg su 74 osobe sa i bez invaliditeta tokom sedam mjeseci bile uklju-čene u 177 edukativnih radionica.

Završna manifestacija u sklopu ovog projekta bila je izložba fo-tografija na kojoj je svoje radove predstavilo 14 polaznika Škole fotografije. Radovi su bili izloženi u Školi primijenjenih umjetnosti. Mladi, koji su iskazali neizmjeran talent u fotografisanju, pokazali su se i kao pravi domaćini te su svakom gostu uručili ručno izrađe-ne poklone.

Niko od prisutnih nije krio svoje oduševljenje ne samo izložbom već i cijelim projektom koji je pružio priliku onima koji su, nažalost, još uvijek na margini društva, da pokažu svoje talente, vještine i budu aktivni sudionici u društvu.

DRŽIMO SE ZAJEDNO

Aleksandar Vidović Ugostiteljska i trgovinska škola, Doboj

Amar Hamzić, Sarajevo Centar za obrazovanje, Široki Brijeg

Aktivizam mladih s invaliditetom

13preventeen

(IN)P

UT

Aktivizam mladih s invaliditetom

Jedan od sudionika projekta koji je izložio tri svoje fotografije bio je i osamnaestogodišnji Alen Spahić. On nije krio svoje odušev-ljenje izložbom, ali ni prilikom da otkrije čari fotografije. Slično se osjećao i njegov kolega Mirsad Smajić kojem je ovo, također, bila prva izložba.

Posebno pohvalnom istaknuo je mogućnost da doživi mnoge sret-ne trenutke, nauči biti odgovoran te ostvari nova prijateljstva. Osim toga, novčana sredstva koja je dobio sudjelovanjem u projektu omo-gućila su mu da pomogne svojoj porodici, kupi odjeću, obuću...

Koliko je velik značaj ovakvih projekata, dovoljno govori i činje-nica da je Mirsad izrazio želju da se nastavi profesionalno baviti fotografijom.

U vremenu u kojem živimo svaka aktivnost koja mlade sklanja s ulice i pruža im priliku da budu društveno aktivni, predstavlja pozitivan pomak. Naime, na taj način drži ih dalje od poroka i pro-blema s kojima se suočavaju.

Posebno su osjetljive one grupe mladih kojima, nažalost, društvo posvećuje premalo pažnje. Tu se ubrajaju i mlade osobe sa inva-liditetom. Ostaje nada da će se i u budućnosti realizovati što veći broj ovakvih projekata i da će naše društvo shvatiti važnost uklju-čivanja mladih u razne oblike društvenog aktivizma.

Samo aktivna, obrazovana, informisana, društveno korisna i od-govorna omladina može stvoriti društvo u kojem će se svi osjećati korisnima i jednako važnima, a to će značiti i bolju i ljepšu i uspješ-niju budućnost za Bosnu i Hercegovinu. v

Ova radionica i izložba realizovane su u sklopu UNDP-ovog projekta Jačanje lo-kalne demokratije/demokracije III-LOD III kojeg finansira Evropska unija iz sred-stava Instrumenta za predpristupnu po-moć (IPA) u iznosu od dva miliona eura.IPA (Instrument predpristupne pomoći) jest novi, jedinstveni finansijski instru-ment Evropske unije uspostavljen 17. jula 2006. Uredbom Vijeća EU 1085/2006. IPA je uspostavljena za finansijsku per-spektivu 2007.- 2013. kao pomoć država-ma u njihovim nastojanjima da postanu članice EU.IPA je fleksibilan instrument, a namije-njen je državama kandidatkinjama: Hr-vatskoj, Makedoniji, Turskoj i zemljama potencijalnim kandidatkinjama za član-stvo u EU: Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji te Kosovu pod rezolu-cijom Vijeća sigurnosti UN-a 1244/99.Bosna i Hercegovina kao potencijalna zemlja kandidatkinja za pristup EU ima pristup dvjema komponentama IPA-e: pomoć u tranziciji i razvoju institucija i prekograničnoj saradnji. U okviru ove dvije komponente za Bosnu i Hercegovi-nu su u periodu od 2007. do 2010. godine osigurana 332 miliona eura.

14 preventeen

(IN)PUT

Knjigu Poseban od prvog udisaja Ismar je počeo pisati 2011. godine, a završio ju je go-dinu kasnije. Njezina promocija organizirana je 30. 12. 2012. godine u tešanjskoj bibliote-ci koja nije mogla primiti sve zainteresovane za nju. Da su ljudi prepoznali kvalitet Isma-rovog djela, govori i činjenica da je prvi tiraž romana rasprodat za samo nekoliko dana.

Strpljenje je moć. S vremenom i strpljenjem i dudov list postaje svila, kaže kineska poslovica. Upravo zahvaljujući svom i majči-nom strpljenju i vremenu mladić koji ima invaliditet nije odustajao od sebe i predao se sudbini.

Poseban od prvog udisaja je knjiga Ismara Krdžalića, mojeg dobrog prijatelja, koja je itekako posebna, kao i sam njezin autor. Ipak, prije nego što počnem pi-sati o njoj, želim vam predstaviti

mladića koji je meni samoj bio velika inspiracija. Ismar Krdžalić je ambiciozni mladić čija je želja za obrazovanjem, lijepom riječju i skladnom mišlju nadvladala i cerebralnu paralizu od koje boluje. Gimnaziju je završio u Tešnju sa odličnim uspjehom. Još od djetinj-stva volio je jezike i književnost pa danas govori pet svjetskih jezika. Svoj talenat odlično je iskoristio te nam je kroz svoju knjigu prikazao odrastanje osobe sa poteškoćama u razvoju. Knjiga se zasniva na istinitim događajima i govori o stvarnim likovima iz Ismarovog ži-

Amina Milunić, Olovo MSŠ Musa Ćazim Ćatić

Poseban od prvog udisajaU knjizi saznajemo o njegovoj prvoj ljubavi i o prvim preprekama na koje je naišao zbog stanja u kojem se nalazi. Ipak, svaku prepreku prelazi uzdignutom glavom težeći da bude bolji, kako u školi tako i u svakodnevnom životu. Posebno do izražaja dolazi njegov odnos sa majkom Indirom kojoj je neizmjerno zahvalan zbog njezine po-žrtvovanosti i strpljenja. Dvije godine nosila ga je na svojim leđima do škole i nazad. Zahvalan joj je jer bez nje ne bi bio ono što je danas.

Ovu su samo neke od posebnosti romana, ali tu je mnoštvo drugih detalja zbog kojih je svako treba pročitati, a posebno moji vršnjaci. Naime, Ismar nam može poslužiti kao primjer da nikada ne odusta-jemo od nas samih i da stalno težimo boljem, koliko god nam se naši problemi činili velikim.

Jedna od mnogobrojih oduševljenih čitateljica Ismarovog romana je i Indira Muminović: Knjiga je fantastična od samog početka. Ono što me privuklo da pročitam roman jest znatiželja da barem na neki način pokušam uvidjeti kako je osobama sa invaliditetom. Mislim da je ovaj roman dobar početak rušenja predrasuda o toj populaciji.

Upornost njegovog uma, kako kaže Ismar, pomogla mu je ostvariti snove i ne odati se porocima. Također, ističe, najboljom prevencijom ovisnosti smatra samosvijest o problemima.

Ismar će uskoro izdati i svoju drugu knjigu, a dok se to ne dogodi tekst završavam citatom iz postojeće: Mnogi sretni ljudi možda imaju ružne snove. Oni dolaze kao opomena da se ne zanosimo sopstvenom srećom, ne namećemo se njome onima koji su od nas nesretniji. v

vota, što ovu knjigu čini još zanimljivijom. Njome je želio skrenuti pažnju na osobe poput njega i ohrabriti ih. Svjestan da je teško pre-vazići stereotipe, on neće odustati od pokušaja da to čini.

Poseban od prvog udisaja odnosi se na osobe sa poteškoćama. Mnogi, dok ih ne vide ili ne čuju, ne znaju šta ih tišti. Pošto sam i sam pripadnik te populacije, želio sam glasno i bez stida progovoriti o tome, ponosno kaže Ismar.

Fascinantno je na koji način on prihvata svoju sudbinu, što ističe ri-ječima: Mnogi misle da je to Božija kazna, ali ja to ne gledam tako. Ja to zovem iskušenjem... Ljudsku sudbinu Gospodar je već unaprijed odredio.

Ismar sa primjerkom svoje knjige

15preventeen

(IN)P

UTPri samom spomenu riječi „vo-lontiranje“ mnogim mladima padne mrak na oči, a još ako dodamo „u rehabilitacijskom centru“...

Kako je volontirati u centru za rehabilitaciju i edukaciju sazna-jemo od Sare Dedić, učenice srednje škole.

Puna entuzijazma, pozdravljam sve oko sebe i započinjem aktiv-nosti koje me očekuju. Obično

se, prije početka rada, podijelimo u grupe te obavljamo zadatke predviđene za svaku od njih. Potom slijedi odmor, a nakon njega slijede nagrade za uspješno riješene zadatke, poput odlaska u park ili kuhanja omiljenih jela i slično.

Sara radi sa osobama koje imaju oštećenja vida ili lokomotornog sustava te, najčešće, sa osobama koje imaju Downov sindrom.

U očima volonteraPrema tome, zamolila sam je da na jednostavan način objasni šta je to Downov sindrom.

Downov sindrom je hromozomski poremećaj. Osobama sa Downo-vim sindromom smanjene su kognitivne sposobnosti, a imaju i karakteristične tjelesne osobine. Međutim, iako me neke od osoba s kojima radim ne vide ili ne čuju ili pak ne razumiju, sve radim sa osmijehom na licu jer znam da osjećaju, što i jest najbolji dio ovog posla. One osjećaju kada nešto nije uredu i žele pomoći.

Sara također kaže da se u njoj želja za volontiranjem u centru za rehabilitaciju i edukaciju pojavila jednoga dana dok je gledala reportažu na TV-u o mladiću koji, unatoč gubitku noge, uspijeva kvalitetno proživjeti svoju svakodnevnicu, i to sa osmijehom na licu. Iz toga proizlazi i njezina želja za studiranjem defektologije.

Preporučujem svima koji žele volontirati da to pokušaju i u jednoj ovakvoj instituciji jer je to predivno iskustvo. Sama pomisao da po-mažem dobrim ljudima, kojim je zaista potrebna pomoć, ne samo da ispunjava moj dan nego i moj život, zaključuje Sara. v

Lejla Džinić Srednja škola Pere Zečevića, Odžak

16 preventeen

(IN)PUT

Ovisnost je širok pojam te on obuhvaća i ovisnost o brzoj vožnji.

Postoje dani koje bismo, da znamo što nam nose, potpuno izbrisali. Ipak, ne možemo ih predvidjeti.

Tog kobnog utorka srela sam se s Ajlom. Bila je čudno raspoložena. Kako su se časovi nizali, tako je i moja nervoza postajala sve upečatljivija. Zašto? Tada ni ja

nisam znala odgovor. Zvonilo je. Sedmi čas druge smjene je završen, a Ajla i ja krenule prema istom autobusu.

Ušla sam u autobus oko 20:00 h. Sve čega se poslije sjećam jest prelazak ulice nakon izlaska iz njega, rekla mi je Ajla.

Nažalost, bila sam svjedokinja situacije koja je ovoj mladoj djevojci promijenila život. Stotinjak metara ispred nas automobil se kretao oko 100 km/h, što je previše za trošan seoski put. Prije nego što sam uspjela reći: Pazi!, automobil je projurio. Pretrčavajući, pala sam na put i prošla bez fizičkih povreda, ali me strah koji sam osjetila u tom trenutku potpuno obuzeo. Dok sam se podigla, Ajle nije bilo. Čulo se škripanje kočnica, a svjetla farova obasjavala su širi krug u kojem nisam uspijevala vidjeti Ajlu, samo dijelove njezine odjeće rasute po ulici na sve strane. Od jakog udara odletjela je nekoliko metara daleko. Ukazali smo joj prvu pomoć, a tu istu noć, tog 13. marta, Ajla se našla u zeničkoj bolnici na operacijskom stolu gdje je provela nekoliko sati.

Probudila sam se i pomislila da sam kući, a onda sam vidjela bolničku postelju i ljude bez svijesti, ali ja se nisam mogla pomaknuti. Objasnili su mi šta se desilo. Hvala ti što si mi pomogla, mogla sam umrijeti na ulici, rekla mi je Ajla nekoliko dana nakon prve operacije u Zenici.

Nakon toga je postala osoba sa invaliditetom. Policija je istražila nesreću, vozaču je bilo suđeno, međutim, nije dobio čak ni novčanu kaznu. To je bio nesretan slučaj. Neću više, obećao na sudu, ali obećanje nije ispunio.

Ajla je morala prekinuti školovanje jer su se operacije nizale. Ipak, 2013. godine ona je napokon stala na svoje noge zahvaljujući pomagalima.

Kao da tek učim hodati. Bilo me je strah, i još uvijek je, kaže Ajla uz tužan osmjeh ograničena na kretanje unutar svoje kuće.

Naš život je ostao pod pečatom tog marta. v

Osnovna škola Kulin-ban Visoko ima odjeljenje za djecu s poteškoćama u razvoju koje danas ima tri učenika, uglavnom sa lakšim mentalnom invaliditetom i vidljivim problemima u govoru. Također, u istoj školi postoje i tzv. inkluzivna odjeljenja.

Inkluzija je proces uključivanje osoba sa različitim oblikom invalidnosti u što aktivnije i ravnopravnije sudjelovanje u društvu.

Pri tome dolazimo do suprotnosti dvaju strana te se pitamo je li djeci s poteškoćama u razvoju bolje u običnim odjeljenjima ili kada je plan rada prilagođen isključivo njima? Na takvo pitanje bilo je teško odgovoriti jer, kako kažu radnici škole, roditelji su vrlo oprezni i, nažalost, ne prihvaćaju stvarno stanje svoje djece.

Sistem ocjenjivanja za djecu s poteškoćama u razvoju nije riješen, što stvara veliku pometnju u njihovom daljnjem obrazovanju. Teško im je nastaviti školovanje s lošim ocjenama. Njihova dvojka je kao nečija četvorka, rekla nam je pedagoginja škole Dženana Čehajić.

Naša okolina takvu djecu ne prihvaća na način na koji bi trebala. Ljudi su ili prepuni sažaljenja ili ih uopšte ne shvataju. Ono što posjetioci škole mogu zapaziti jest veliko poštivanje saradnika škole. Mnogo ljubavi i pažnje ulažu u djecu s poteškoćama u razvoju pa je gotovo nemoguće da ona ne uspiju. Dakle, djeci je mnogo bolje u inkluzivnom odjeljenju. Imaju više kontakta sa drugom djecom i više želje za radom. Za primjer je i dječak iz 9. razreda koji napreduje skoro koliko i njegove kolege iz generacije, kazala nam je pomoćnica direktora Amra Ohran.

Plan i program rada za jednu školsku godinu isti je za svu djecu u inkluzivnom odjeljenju. Istina, nastavnici/ice i učitelji/ice razumiju

Kobni mart Nije za školu nego za život (INKLUZIJA)

Nermana Suša MSŠ Hazim Šabanović, Visoko

17preventeen

(IN)P

UT

Nije za školu nego za život (INKLUZIJA)

17preventeen

djecu s poteškoćama u razvoju i na korektan način ih motivišu na rad kako bi uspjela, a onda se i sama djeca bore.

Mnogi učenici naše škole su umjetnici, imaju izražene mehaničke i motoričke sposobnosti. Veoma su uredni i trude se, rade, mnogo čitaju... Činjenica je da su mnogi od njih mirni, tihi i povučeni, kaže pedagoginja škole Dženana te dodaje: Taj rad je izražen u inkluzivnim odjeljenjima dok su djeca iz specijalnog odjeljenja poprilično nemirna i manje se trude da rade.

Usprkos tome što ne prate nastavu, divno je raditi s njima. Djeca su fina, neiskvarena. Mada, uvijek se nađu izuzeci. Moj uspjeh, a naravno i uspjeh cijele škole, jesu i dvije djevojke koje su završile specijalnu školu. Nakon toga jedna od njih je završila trgovačku, a

druga završava školu za cvjećara/icu u Zenici, rekla je nastavnica Muhiba.

Nastavnicima i upravi škole izrazito je važno da se djeca s poteškoćama u razvoju nauče snalaziti u životu, da znaju zaraditi sebi za osnovne životne potrebe, nešto bez čega ne može ni jedan čovjek, te da se znaju oduprijeti negativnim uticajima okoline. To je zapravo bit osnovne škole, kaže nastavnica Muhiba koja predaje u prilagođenom odjeljenju, a sa njom se složila cijela uprava, zajedno sa svim nastavnicima.

Možemo reći da su, bez obzira u kojem odjeljenju djeca boravila, bitni podrška, ljubav i pažnja, a ne sažaljenje. Nije bitna ocjena, bitni su život i snalaženje. v

18 preventeen

(IN)PUT

Mnogi mladi ili ne pronalaze svoje mjesto u društvu ili ih društvo jednostavno ne prihva-ća. Razlozi su različiti. Međutim, svima njima uglavnom pretho-di diferencijacija u odnosu na okolinu. Iznimka nisu ni mladi s invaliditetom. Ako samo na tre-nutak razmislimo, svi mi imamo određene potrebe. Neke su iden-tične, neke toliko različite da bi-smo čak mogli reći i - posebne.

I zaista, imaju pravo nositi epitet posebnosti. Ni u ovom slučaju mladi s invaliditetom nisu iznimka. I oni imaju opće i pojedinačne potrebe. Međutim, pogrešno je osobe s invaliditetom nazivati oso-bama s posebnim potrebama. One se na razlikuju od ostalih ljudi osim u procesu zadovoljenja vlastitih potreba.

Razgovarajući s osobom koja ima invaliditet shvatila sam da se ona uopće ne razlikuje od mene. Istina, ima oči intenzivnije plave od mojih i više želje za životom. Sve ostalo, kada bih stavila na vagu, bilo bi izjednačeno.

Tog dana postala sam bogatija za predivno iskustvo postignuto u tridesetak minuta.

Osoba koja je obogatila moje iskustvo zove se Belmin Jusubašić. Belmin je učenik MSŠ Musa Ćazim Ćatić u Olovu. Pun je želje, nade i volje za životom. Invaliditet ima od ranog djetinjstva. Njegova desna strana je mnogo manje aktivna od lijeve. Ima osamnaest godina i milion i osamnaest razloga da živi.

Najviše volim crtati. Tako provodim svoje slobodno vrijeme. Također, obožavam gledati fudbal. Sinoć sam bio vatreni navijač najboljih igrača, kroz smijeh opisuje sebe.

Iako postoje ljudi koji se distanciraju od osoba sa invaliditetom, moj sugovornik je veliki sretnik. On oko sebe ima veliki broj prijatelja i poznanika koji mu pomažu u svemu.

Svi mi pomažu, naročito profesori. Za Tjelesni i zdravstveni odgoj ne moram nositi opremu, dopuštaju mi da radim u ovoj trenirci, poka-zujući na svoju odjeću priča o izrazitoj profesionalnosti svojih pro-fesora.

18 preventeen

Maida Duraković, Gimnazija, Olovo

Milion i osamnaest razloga za život

U školu, koja je tri-četiri kilometra udaljena od škole, svako jutro vozi ga otac. Ima i mlađeg brata koji mu je velika podrška.

Brat je uvijek sa mnom. Sve mi pomaže. Od ove godine on školu poha-đa u Sarajevu, govori mi Belmin s mnogo tuge u očima. Svejedno, mnogo je jak. Zna šta želi. Bez obzira na sve, on na svoju budućnost gleda vrlo optimistično.

Belmin je dobar drugar. Šta god može, on mi pomogne. Mnogo ga vo-limo svi, priča mi njegov prijatelj iz razreda koji mu pomaže u školi.

Razgovarala sam sa mnogo ljudi iz njegovog okruženja i svi su imali samo lijepe riječi za njega. Nikome ne smeta to što se mora skloniti na hodniku škole da Belmin prođe. Nikome nije teško čekati na vra-tima dok on uđe. Svi su puni strpljenja i nade da će njihov prijatelj uspjeti u životu. Za kraj Belmin i ja poručujemo:

Ako u vašoj blizini postoji osoba s invaliditetom, potrudite se biti bolji prema njoj. Znat će to vratiti, čak i u većoj mjeri! v

19preventeen

(IN)P

UT

Ako vam je naslov zvučao kao očajnički krik opozicije ili pozicije koja gubi povjerenje birača – va-rate se. Ljudi koje ne razumijete, jer to ne želite, jer se ne trudite, svuda su oko vas. U zgradi u ko-joj živite, nekoliko ulica od vas, svuda u našem okruženju. To su osobe koje imaju neki invaliditet, a zbog predrasuda i krize morala ne želimo ih razumjeti. Osobe sa oštećenjem sluha, a ne gluhi,

osobe sa oštećenjem vida, a ne slijepi, osobe sa poremećajima u go-voru, a ne nijemi, mogu i žele komunicirati. I one su dio svakodnevne konverzacije, ali nedovoljno. Kako komuniciraju sa vršnjacima, ali i ostalim ljudima pitao sam štićenike Centra za slušnu i govornu reha-bilitaciju te Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu.

Iako sam gluha, mogu komunicirati sa svojim vršnjacima jer čitam go-vor sa usana. Oni mene razumiju zato što polako i razumljivo pričam, započinje razgovor Melita Ćano (25).

Osobe sa oštećenjem sluha, koje su vrijedne, imaju radne navike i am-bicije, mogu završiti srednju školu, a potom fakultet, kao i ja, nastavlja ona.

Zaista sam društven, komunikativan i svjestan. To mi pomaže da se osjećam srećno i radim stvari koje volim. Ne dozvoljavam da mi invali-ditet pravi kompleks, dodaje Sanel Kadrić (27) te nastavlja: Iako sam odrastao u okruženju gdje je konzumiranje droga nerijetko, prijatelji,

Stanite, mi vas razumijemo!

Slađan Tomić Srednjoškolski centar Pale

porodica, vaspitači te prvenstveno moj karakter pomogli su mi da ne pokleknem uticaju vršnjaka i droge.

Fatima Velić (15) u slobodno vrijeme sluša muziku, šeta i usprkos slabovidnosti obožava čitati knjige i pisati prozu. Sada je srećna i okružena dragim ljudima, ali u prošlosti su je diskriminisali.

Profesori me nisu razumijevali, nisu hteli ponavljati i govoriti mi šta piše na tabli, a kada je trebalo neko da me odvede do prodavnice, svi su to izbjegavali.

Slično iskustvo imala je i Belkisa Obić (25).

Dok sam išla u “vidnu školu”, svi su me zvali “Ćora”. Nastavnica me ostavljala dodatna dva časa u školi, iako opet ništa nisam vidjela. Če-sto je galamila na mene i udarala me, sa tugom u glasu prisjeća se Belkisa.

Prelaskom u internat moj život se promijenio. Profesori i prijatelji su mi najveća podrška, pomažu mi da se osjećam vrijednom i korisnom. Vodila sam Ligu treznih, koja se bavila prevencijom ovisnosti, dodaje s ponosom.

Za kraj Melita ističe: I mi volimo druženje, volimo komunicirati sa oso-bama bez invaliditeta. Kada vidite gluhu osobu - ne bježite. Napišite na papir ili u telefon što joj želite reći. Slijepu osobu pitajte prije nego joj pomognete da pređe ulicu ili je zaobiđete. Nijemoj osobi dozvolite da vam objasni, savjetuje ona.

Na internetu kroz četrdeset lekcija možete naučiti znakovni jezik, poru-čuju iz Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju.

Razumijete li ih vi?

20 preventeen

Cool - turA

Ma šta čovjek stekao, skupo je to platio, pa makar i samo strahom da to ne izgubi. Kada iz vlastitog iskustva saznamo šta znači užas, naoružani smo protiv svega u životu. U razgovoru sa proslav-ljenim bosanskohercegovačkim glumcem Nerminom Tulićem saznala sam da je jedina razlika između umjetnosti i života to što je umjetnost podnošljiva.Vi ste rođeni Sarajlija. Cijeli

život ste proveli u ovom gradu. Šta danas za Vas predstavlja Sarajevo?Često, kada vidim ovu situaciju u kojoj svi živimo, pogotovo vi mla-di, bude mi teško. Tada se počnem sjećati događaja iz moje mla-dosti, čak i iz opsade grada, tog ružnog i krvavog djelića historije. Sjećam se divnih ljudi, svih onih anegdota i lijepih stvari kojih sam imao mnogo u svom životu, pa mi to bude terapija. Nije mi namjera nikoga učiti i ubjeđivati da je bilo bolje jer vam je ovakvo Sarajevo

Adna Rokša Druga gimnazija, Sarajevo

Pobjednik najljepše, ali ja ga pamtim još ljepšeg. U bivšoj Jugoslaviji Sarajevo je bilo grad koji se najviše volio, grad koji je svakog dočekivao sa zagrljajem. Možda su ga baš ti zagrljaji i to njegovo otvoreno srce i koštali.Prema Vašem mišljenju, kakva je budućnost za umjetnost i umjetnike u Sarajevu i BiH općenito? Općenito, za mlade ljude budućnost je vrlo teška i rijetko ko vam daje šansu. Ljudi koji su sada na visokim položajima kao da su zabo-ravili da je i njima neko jednom dao šansu. Svi mi u kulturi, koja je dotjerana do prosjačkog štapa, razmišljamo kako preživjeti godinu, kako omogućiti rad svih kulturnih javnih ustanova. Trebate se boriti na način da nikad ne odustajete i stalno „kucate na vrata“. Onaj koji vas jednom odbije, odbit će i drugi put, ali će vas deseti put sigurno primiti. Imate toliko ideja i potencijala. Ne smijete se prepustiti ovoj općoj ravnodušnosti i letargiji u koje su pali ljudi u Sarajevu i BiH. To vam je jedini izlaz.Nakon teškog ranjavanja u junu 1992. godine Vi ste se već u lje-to 1993. godine vratili na pozorišnu scenu. Kako ste se osjećali i kakve su bile reakcije ljudi kada su Vas vidjeli na pozorišnim daskama prvi put nakon nesreće?Kad sam nastradao mislio sam da se više nikad neću baviti glu-mom. Trebalo mi je dosta vremena da to poslažem u svojoj glavi, jer nije to bilo: „Zub mi je isp’o, šta sada? Napravit ću novi.” Jedino

21preventeen

Cool

- tu

rA

“MISTERIOZNA PLOČA” I BIZARNI DUO

Evelyn Evelyn (2010.)Evelyn Evelyn neobični je glazbeni duo kojeg sačinjavaju američki izvođači Amanda Palmer i Jason Webley. Teško je zapravo odrediti što je neobičnije kod ovog dua: njihova glazba i stihovi ili njihovo fizičko, odnosno umjetničko pred-stavljanje na sceni. Kada su zajedno, Palmer & We-bley postaju sjedinjene blizanke Evelyn Evelyn (pojedinačnih ime-

na Eva i Lyn). Prema vlastitoj izmišljenoj priči, Palmer i Webley otkrili su blizanke i njihov glazbeni talent putem My Spacea te im omogućili da postanu velike zvijezde. EE predstavljaju sami Palmer i Webley, odjeveni u spojenu odjeću. Njihov prvi, istoimeni album, u kojem su predstavili punu osobitost svojeg stila, pravo je malo otkriće:Sa svojih dvanaest pjesama oni nam nude dozu humora, tuge i dvo-smislenosti. Pjesme imaju zaigrano-mračni glazbeni stil, a ponegdje su popraćene orkestracijom. Plijene pažnju svojim eklektičkim stilom, a žanrovi kojima se poigravaju su: barokni pop, americana i dark ca-baret.Evelyn Evelyn stvaraju harmoničan spoj priče i pjesme. Naime, EE predstavljaju svojevrsnu kontroverzu, upravo zbog same priče koja stoji iza njih. Priča o ovim blizankama opjevana je u trima pjesmama na albumu te objavljena u ilustriranoj knjižici A Tragic Tale In Two Tomes u kojoj se opisuje život blizanki i njihovo djetinjstvo pro-vedeno u putujućem cirkusu gdje su bile iskorištavane na razne načine. Upravo zbog toga, dobar dio javnosti, kao i neki zagovaratelji prava osoba sa invaliditetom, osuđuju ovaj umjetnički pothvat. No, Palmer i Webley o svojem su projektu rekli kako samo žele potaknuti maštu slušatelja, inspirirati ih i jednostavno ostvariti nešto novo i drugačije. Ni u kojem slučaju ne žele na bilo koji način omalovažavati ljude kao što su sjedinjeni blizanci, koji postoje u današnjem svijetu. EE su također na neki način i paradoksalni. Dok se u njihovoj priči i pjesmama spominje tužno djetinjstvo blizanki dok su živjele u cirkusu kao bića iskorištavana za privlačenje pozornosti publike..., slično tome, izvođači Palmer i Webley koriste ideju o sjedinjenim blizankama kako bi privukli tu istu pozornost u jednom velikom cirkusu: showbusinessu.No, umjetnost kao umjetnost, oduvijek je pomjerala granice, rušila tabue, zadirala duboko u svjesno i nesvjesno, proizvodila kontroverze i posljedice te time češće bivala neshvaćenom nego shvaćenom. Tako je i sa Evelyn Evelyn. Njihova glazba je dekadentna, bezvremenska, filmska. Ipak, u svakom slučaju je protkana emocijama. Budući da su zamišljeni kao čisti art, uživajmo u njima kao u čistom artu.

Irena Fišić Dipl. novinarka, Novi Travnik

što me je u tim momentima hrabrilo bio je radio jer se prilikom sni-manja – sjedi. Ipak, na nagovor svojih prijatelja obnovio sam pred-stavu Mula Mustafa Bašeskija. Igrao sam je sjedeći. Imao sam dotad neviđenu tremu. Bojao sam se da ljudi neće gledati mene već tamo gdje su nekad bile moje noge. Publika je tada bila na samoj sceni, svega metar udaljena od mene. Predstava je počinjala unutrašnjim monologom, a s obzirom da nije bilo električne energije i igralo se pod svijećama, morao sam ga sam govoriti. Mogao sam vidjeti svo-ju profesoricu glume koja je vrlo diskretno rukom pokazala da povi-sim ton. Nisam se uopšte čuo od treme, metar udaljen od publike. Poslušao sam je jer sam imao povjerenja u nju, baš kao što imam i dandanas. Dobri glumci ne gledaju direktno u publiku, oni mogu osjetiti oko publike i vidjeti je li pažnja usmjerena prema predstavi. S obzirom da sam iskusan glumac, vidio sam da ljudi gledaju mene, slušaju mene... Ta predstava će mi zauvijek ostati u sjećanju.Kako na to sve gledate danas, nakon toliko godina i toliko odigranih predstava? Šta je to za Vas predstavljalo u nastavku života i glumačke karijere?Danas sam vrlo zadovoljan svojom karijerom. Od mog drugog ro-đendana, od juna 1992. godine, do danas sam se naigrao u mno-gim medijima, teatrima, filmovima, tako da sam vrlo ponosan na sebe. Iz svega sto sam proživio, i porodično i profesionalno, izašao sam kao pobjednik, sretan čovjek kojemu ništa ne nedostaje. Ima danas ljudi koji su ljubomorni na mene, na moj uspjeh, moj rad, i to meni prija. Samo mi nije jasno kako neko može biti ljubomoran na stopostotnog invalida.Koji film ili predstava zauzima posebno mjesto u Vašoj karijeri, za koji ste vezani i koji za Vas ima veliki značaj?Mula Mustafa Bašeskija je predstava koja će mi uvijek biti najzna-čajnija. Međutim, nikad nisam razdvajao predstave i filmove prema velikim i malim ulogama, jer davno je rečeno: “Nema malih uloga, samo malih glumaca.” Postoje uloge koje nisam volio, ali nisam do-zvolio da publika to primijeti. Prije rata sam za ulogu koju uopće nisam volio dobio sjajne kritike i to u vrijeme velikih jugoslavenskih kritičara. Ima jedno staro pravilo, može u sali biti 250 ljudi; 249 gle-dalaca koji ništa ne znaju o pozorištu, ali ima jedan, uvijek jedan, koji zna i koji će primijetiti radi li se iskreno. Zbog tog jednog treba igrati kako treba.Već dugi niz godina ste direktor Pozorišta mladih u Sarajevu. Koja Vam je uloga draža – direktora ili glumca?Ja sam glumac i to je za mene nešto najljepše. Da mi se nije desilo ono sto se desilo, nikad ne bih sjedio s ove strane stola. Treba se svom poslu posvetiti, a čovjek se kao direktor ne može posvetiti tom administrativnom poslu kao što se glumac može posvetiti svojoj ulozi. Osmišljavati ulogu nije samo biti na probi u pozorištu, o tome se i razmišlja. Danas je sve lakše, sve je klikom dostupno. Nekada se moralo čitati mnoštvo knjiga i savjetovati s ljudima. Na taj način čovjek svoj posao oplemenjuje i uljepšava. v

22 preventeen

Cool - turA

Uključivanje SamuelaUključivanje Samuela (Including Samuel, 2008.) film je redatelja i fotografa Dana Habiba o nje-govu mlađem sinu Samuelu, prekrasnom dječaku koji je ro-đen sa cerebralnom paralizom, te o njegovu svakodnevnom uključivanju u okolni svijet.

Habib nam ovim filmom, upot-punjenim njegovim vlastitim umjetničkim fotografijama, pokušava prikazati kako izgleda

suživot sa osobom koja nam znači sve na svijetu,a koja je rođena sa određenom bolešću ili nekom urođenom manom.

Prisjećajući se svojeg djetinjstva i mladosti te nekadašnjeg stava prema osobama sa invaliditetom, on uspoređuje svoj nekadašnji stav s trenutnim, nakon što je i sam dobio jednog drugačijeg dje-čačića.

Njegov sin Samuel njegov je najveći životni izazov i njegov životni test, poslan od Boga. Ako ćemo vjerovati onoj Nomen est omen, primjećujemo simboliku već u Samuelovom imenu, koje na he-brejskom znači: izmoljen od Boga.

Priča o Samuelu također je upotpunjena kratkim i zanimljivim pri-čama djece i odraslih koji se suočavaju s različitim poteškoćama, poput Downova sindroma, autizma i mentalne bolesti.

U filmu ćemo upoznati i hip hop pjevača Keitha Jonesa te nje-gov život sa cerebralnom paralizom. Sam Keith rekao je kako ljudi generalno ne očekuju mnogo od ljudi sa invaliditetom, što je vrlo pogrešno.

Ovaj film zapravo je prikaz uključivanja svih njih u svakodnevni svijet, bilo u školi u koju idu zajedno sa zdravom djecom, bilo na poslu kojeg vole i obavljaju.

Habibova borba za što veće uključivanje njegova sina u razne as-pekte svakodnevnog života savršeno je prikazana u ovom filmu.

Gledajući ga, zaključujemo da, koliko god osobama sa invalidite-tom značilo uključivanje u okolinu (nasuprot segregaciji), toliko je i tzv. normalnim, zdravim ljudima značajan ovaj suživot, u smislu da kao osobe nauče prihvaćati, razumjeti i općenito - nemati pre-drasude.

Film je dokaz kako se, gledajući na stvari bez predrasuda i prihva-ćanjem osoba onakvima kakve jesu, mijenja cijeli naš pogled na

Irena Fišić Dipl. novinarka, Novi Travnik

svijet, baš kao što je redatelj Habib rekao na samom kraju ovoga filma:

Isprva sam vidio Samuelovu invalidnost kao borbu i prepreku u ži-votu (...) a sada, kada ga gledam kako se vozi kroz hodnik, prinosi vilicu ustima, ili igra košarku..., vidim intenzitet i odlučnost, vidim trud i snagu, vidim...Ljepotu. v

23preventeen

duho

vnos

t

Svi mi se svakodnevno suoča-vamo sa problemima. Nekada su oni toliko teški da poželimo prespavati cijeli dan. Tada nam se čini da se čitav univerzum okrenuo protiv nas i baš kad pomislimo da ne može gore, upravo to nam se desi. Trenuci poput tih nas emotivno, psi-hički i fizički iscrpljuju, ali kada prespavamo, sve je opet divno i sjajno.

Šta je sa onima kojima ti tre-nuci traju čitav dan, svaki dan,

sedmicama, mjesecima ili godinama? Oni koji, kad prespavaju, moraju ponovo da proživljavaju isto, iznova i iznova, koji su obi-lježeni za čitav život, i kojima je potrebna stalna briga?

Napisaću vam jednu priču koja je ujedno i tužna i ohrabljujuća. Jeromonaha Pavla, koji studira na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu na Univerzitetu u Beogradu sam upoznala na liturgiji u manastiru na Dugoj Njivi, gdje je naš crkveni hor pojao. Kada sam dobila temu duhovnosti za ovaj broj, odlučila sam da pitam Jeromonaha Pavla da li on zna išta o ovoj temi. Ispričao mi je o proti Miloradu Golijanu, sada penzionisanom parohu iz Srem-ske Mitrovice.

Prota Golijan je jedna od onih rijetkih osoba koje čitav život poku-šavaju da urade nešto dobro i da pomognu što više ljudi, a stalno im se dešava nešto loše. Tokom svog života prota je imao više funkcija u crkvenoj zajednici, radio je za časopis Srpski Sion, zatim je vodio radioemisije na lokalnom radiju. Često je bio premještan u druge parohije. Prota je optuživan kao izdajnik zato jer je po-mogao dvojici imama u ratu. To ga je obilježilo, iako je on samo širio ljubav i poštenje. Prošavši kroz veliku torturu, gubi vid. Ipak, to ga ne obeshrabljuje te on nastavlja dalje sa svojim radom.

Hipotetičko pitanje: Kada bi iz nekog razloga morali da se odre-knete nekog čula, koje bi to čulo bilo? Podaci iz psihologije kažu da više od 90% ljudi ne bi dalo vid i da bi se prije odreklo bilo kojeg drugog čula. To je zato što nam vid daje sve informacije koje nam trebaju: gdje smo, kakvo nam je okruženje, ko je u tom

Ako ne možemo izliječiti, ne mora nas ni spriječiti

okruženju... Vid nam pomaže da percipiramo našu okolinu i takav odgovor je sasvim logičan. Bez vida ne možemo skoro ništa sami da uradimo. Postajemo nemoćni, potrebni su nam stalna pomoć i nadzor.

Zamislite sada jednog takvog čovjeka koji ne gubi nadu i koji na-stavlja da radi sve što je i do tada radio.

Sve ovo zainteresovalo me pa sam potražila na internetu još neke zanimljivosti. U skoro svim tekstovima koje sam našla većina ljudi ga hvali, voli i cijeni njegov rad i njegovu pomoć. Vole da slušaju njegove propovijedi i da razgovaraju s njim o raznim stvarima. Ima i onih koji nisu naročito oduševljeni njime, koji misle da on jeste izdajnik ili da njegova priča nije posebna, da samo traži pa-žnju i predstavlja sebe kao žrtvu.

Ipak, činjenica je da su ljudi kojima je pomogao srećni, da su nje-gova djela bila značajna i da ga narod voli. Svako ima svoj cilj i svoju svrhu, nebitno kojem Bogu se molio, sve dok širi ljubav i poštovanje i dok ima razumijevanja.

Takođe, ni u jednom trenutku njegov invaliditet nije ga obeshra-brio ili sputao. Sada su čak njegov rad i trud uvećani. Svrha i cilj njegovog postojanja se ne gube gubitkom njegovog vida jer, kako je prota Milorad Golijan rekao jednom prilikom: „Strašno je biti bez očiju, ali tek kada ne budem mogao da volim, tada ću sebe smatrati invalidom.“ v

Jovana Đurić Fakultet za medije i komunikacije, Beograd

24 preventeen

CAFÉ

Često sam se pitala kako je to biti uskraćen za neko čulo? Nije važno koje: vid, sluh, njuh… Sva ona čine našu svakodnevni-cu i bez njih bismo teško funk-cionirali. No, što se dogodi kada nas život natjera na to? Kako hodati a ne vidjeti, razgovarati a ne moći čuti... Kako?

Odlučila sam se na jedan ekspe-riment. Provela sam po jedan sat bez vida, sluha i mogućnosti

govora.

See no evil - Ovo nije teško, tako sam bar mislila na početku. Sta-vila sam maramu, zamolila prijateljicu Martinu da me prati dok se pokušavam snaći po vlastitoj kući, nisam se usudila izaći van, i eksperiment je započeo. Na početku nije bilo teško, no onda su krenule male nezgode. Udarac u mali prst o rub stolice, udarac u čelo zbog, nećete vjerovati – zida koji se nekako „iznenada“ stvo-rio između dnevnog boravka i spavaće sobe. Odlučila sam da bi bilo najpametnije sjesti na stolicu i ostati tako dok vrijeme (pede-setak minuta, koliko mi je bilo ostalo) ne istekne. Neću reći da mi je bilo dosadno, nema ni potrebe. Prijateljici sam rekla da mi ne smije reći ni jednu riječ za vrijeme eksperimenta, no to ju ipak nije sprječavalo da se glasno smije mojim potezima. Sa rukama podi-gnutim ispred sebe odlučila sam nastaviti „mimohod“ po kući. Ne bi bilo pošteno da sam ostala sjediti. Još nekoliko udaraca u već bolni nožni prst i sapletanje o tepih obilježili su ostatak vremena. Na kraju sam sjela i pokušala uključiti TV, bez gledanja u daljinski upravljač, naravno. Trebalo mi je nekoliko minuta da pronađem daljinski, iako je bio na stolu, a nakon toga – bingo! Zvuk, no nema slike. Pokušala sam utipkati broj programa na kojem je glazba te sam to uspjela tek iz trećeg pokušaja. Napokon je došlo vrijeme da skinem maramu.

Martina kaže da joj je na početku bilo smiješno kada sam prišla i rekla da mi treba pomoć prilikom eksperimentiranja.

See no evil, hear no evil, speak no evil

Mislim, smijeh je počeo tek kada mi je objasnila o kakvom je eksperi-mentu riječ. Naravno da sam pristala. Bila sam zainteresirana da vi-dim kako će to izgledati. Iskreno, smijala sam se gotovo sve vrijeme.

Hear no evil - Budući da sam osoba koja se boji „tišine“ i iskreno ju prezire, mislila sam da će mi ovaj zadatak biti najteži. Moji stra-hovi su se obistinili. Stišala sam sve uređaje, sjela i opet upalila TV. Kako je bilo 19:00, pogodila sam pravo vrijeme, vrijeme za Dnevnik. Gledala sam reportaže, intervjue, no nisam uspjela ra-zumjeti ni jednu jedinu riječ, osim onih napisanih. Nisam uspjela pročitati ni jednu riječ sa usana i to me je iznenadilo i iznerviralo u isto vrijeme. Zar može biti toliko teško? Izgleda da može. Martini sam unaprijed rekla da ju ne smijem čuti. Pokušala sam joj reći nešto znakovnim jezikom, jezikom kojim se inače služe gluhoni-jemi, ali to me je samo još više nasmijalo. Nisam mogla dočarati ni jednu riječ. Napokon je prošao i taj sat. Uključila sam glazbu i počela plesati.

Speak no evil – Zamislite izlazak s najboljom prijateljicom u grad, a ne možete reći ni jednu riječ. Ona je pričala, a ja sam slušala i osjećala se užasno. Ne mogu progovoriti ni jednu riječ! Pokazivala sam joj krasne štikle u izlogu jednog butika, pažnju sam joj skre-

Barbara Kustura KŠC „Sv. Pavao”, Zenica

25preventeen

CAFÉ

Sa reprezenta-cijom u Brazil!

nula mahanjem ruku, a onda je prošao naš prijatelj. Pozdravili smo se, on me je nešto upitao, a ja sam pokušala odgovoriti pokretima ruku. Sigurno sam izgledala blesavo jer sam primijetila kako se skupina djevojaka pored mene smije glasno i gleda u mene kao da sam pala s Marsa. Napokon je prošao i taj sat. Kada sam počela pričati, do kraja noći nisam zatvarala usta.

Kada smo izašle u grad bila sam zaista iživcirana što ne možemo "normalno" komunicirati. I meni je samoj bilo teško šutjeti dok je trajao dio "Hear no evil". No, najvažnije je to da sam i sama izvukla pouku iz njezinog eksperimenta, dodaje Martina.

Radeći ovaj eksperiment uvidjela sam koliko truda, vremena i vo-lje treba da se nauči živjeti sa invaliditetom. Nisam uspjela čitati sa usana, dočarati riječi znakovnim jezikom, a pogotovo snalaziti se u prostoru, imam nekoliko modrica koje to potvrđuju. Nije lako živjeti bez vida, sluha i mogućnosti govora, a većina nas to uzima zdravo za gotovo. Ja sam uspjela skinuti maramu, nakon određe-nog vremena slušala sam glazbu i počela govoriti ali, nažalost, postoje mnogi koji to nisu uspjeli.

Svako čulo, svaka sposobnost kojom smo obdareni dar je i tako bi-smo se prema njima trebali i odnositi. Budimo zahvalni što vidimo, čujemo, hodamo, pričamo i naravno – živimo. Nemojte gajiti pre-drasude prema osobama sa invaliditetom, nemojte ih sažalijevati, nego im pomozite da se uklope u društvo kao ravnopravni članovi, jer oni to i jesu. I da, veselo pjevajte, pozorno slušajte i pažljivo gledajte. v

BiH nadomak Brazila, još dvije stanice. Predzadnja u Zenici na Bilinom polju: BiH – Lihtenštajn! Ludilo u svim domovima, kafići-ma, trgovima i na samom stadi-onu. Cijela država je na nogama! Pred sami početak utakmice sje-dim u kafiću u Hrasnici (prigrad-skom naselju pored Sarajeva) i čekam početak utakmice. Prenos počinje, prikazuju klupu i cijeli kafić uglas viče: Eno Dine, eno

Dine! Dolaze momci iz okolnih kafića i pitaju jesmo li vidjeli Dinu na klupi reprezentacije, zvone telefoni – svi su ga vidjeli! Međutim, ko je Dino? Znamo za: Džeku, Misimovića, Rahimića, Papeta, al’ ko je Dino? Dođite u Hrasnicu pa pitajte – sve generacije u tom naselju od 7 do 77 godina to znaju.

Momak kojeg voli cijela reprezentacija, momak za kojeg Pape ima samo riječi hvale, momak kojeg oni žele povesti sa sobom u Brazil bez obzira na sve jest, ni više ni manje, jedan obični momak Dino Karović, dečko koji im donosi lopte na treninzima, slaže dresove, opremu i radi sve ostalo što je u njegovoj moći da njima pomogne, a njega učini sretnim. Ipak, zašto je baš Dino njima toliko poseban?

Prošle godine su se mnogi nasmijali kada je Dino rekao da napušta mali fudbalski klub Famos iz Hrasnice jer ga ne cijene (u kojem je bio ekonom) i da će početi družiti se s ljudima iz Saveza. Ljudi k’o ljudi, nepovjerljivi prema jednom momku koji ima invaliditet da će ikada išta postići. Ipak, iako sudbina drži karte, mi igramo.

Da, da, dobro ste pročitali, ima invaliditet. Dino je rođen 30. 5. 1983. godine u sedmom mjesecu trudnoće i bio je težak samo 1,5 kg. Mjesec dana je bio u inkubatoru. Sa osam mjeseci doktori su mu dijagnosticirali oštećenje lijeve ruke i noge te desne strane mozga i predvidjeli da će živjeti samo do druge godine života. Derviša, Dini-na majka, nikada se nije pomirila s tim. Bila je uporna, vodila je Dinu na preglede kod mnogih doktora, na mnoge terapije, iako nisu po-kazivale bilo kakav napredak. U isto vrijeme, prilazila je kroz razvod braka te je ostala samohrana majka sa dvoje male djece - Dinkom (Dininom starijom sestrom) i Dinom.

Iako doktori nisu bili optimistični, Dino je preživio, rastao, razvijao se i upisao osnovnu školu Hasan Brkić u Hrasnici, a zatim i srednju školu

Dajana Mišković Fakultet političkih nauka, Sarajevo

26 preventeen

CAFÉ

Vladimir Nazor u koju je, kaže njegova majka, išao sam, bez ičije po-moći. Iz Hrasnice do Hrasnog, javnim gradskim prijevozom, kao sva druga djeca, a ona mu je samo dvaput pokazala put. Njegova majka morala je raditi kako bi porodici osigurala egzistenciju, a Dino je bio vrlo pametan, sposoban, borben i uporan.

Borila sam se koliko sam mogla, motivisana njegovom voljom da se druži s drugom djecom od kojih ga nikada nisam odvajala. Učila sam ga da bude druželjubiv i da uživa u društvu drugih ljudi. Naša familija je velika i uvijek nam je pružala podršku. Učila sam ga da treba biti aktivan i bio je takav još kao dijete u ratu, pomagao je vojsci, donosio im vodu, bio od pomoći u njihovoj kuhinji tako da nam je svaki dan donosio hljeb te smo imali šta jesti. Po završetku rata je pomagao u Domu zdravlja, kupovao je zaposlenicima doručak, onda je pomagao u prodavnici u blizini naše zgrade, posebno poslije škole. Nikada se nije zatvarao u kuću.

Stanovnici Hrasnice kažu da ga pamte i kao kurira i kao pomoćnika i kao vjećnika i da ne znaju više nabrojati gdje je sve i kako taj vrijedni momak bio aktivan u svojoj lokalnoj zajednici i na koji način je sve doprinosio životu svoje porodice, iako ima primanja, s obzirom na invaliditet koji ima. Kažu da je lijepio plakate za političke stranke pred izbore, prodavao grickalice na utakmicama, donosio lopte na treninzima... Također ističu da mu te poslove niko nije nudio nego ih je uvijek sam pronalazio. Dok sam razgovarala s Dinom i njegovom porodicom, mogla sam samo reći: Eh, Dino, da su barem svi kao ti!, ali nisam se mogla zaustaviti na tome. Pitala sam njegovu sestru Dinku kako je njoj bilo odrastati sa bratom koji ima invaliditet? Jesu li ga djeca drugačije gledala, jesu li ga ismijavala, kako su se nosili s diskriminacijom??

Ona mi je rekla sljedeće: Nikada nisam gledala svog brata kao nekoga ko ima invaliditet, iako su druga djeca to radila, pogotovo dok je išao u

školu. Znali su ga nagovarati da padne sa stolice na času kako bi skre-nuo pažnju nastavnika da ih ne pita taj čaš, da ustane na sred časa i okuiše ezan kao i mnoge druge stvari.

Stariji momci su ga znali zastrašivati pričama da im mora pomagati, što on nije htio raditi. Sklanjao se od problema, bio je miran i povučen, ali naša kuća je uvijek bila puna i uvijek smo se družili sa članovima porodice koji su njegov invaliditet mogli primjetiti jedino u trenuci-ma kada bi postao očigledan: kada ne bi mogao sebi svezati pertle, odrezati hljeb i slično. Usprkos tome, Dino nikada nije klonuo duhom, nikada nije „pao“.

Eh, sad, kakve veze sad sve ovo ima s Brazilom i reprezentacijom? Ima, evo i kakve. Dino se prošle godine, kao što je i obećao, na trenin-zima reprezentacije u Hrasnici počeo družiti s ljudima iz Saveza i vrlo brzo je osvojio njihovu ljubav. Nigdje ne žele ići bez njega i ne žele da se o njima brine bilo ko drugi. M. Pjanić i S. Lulić su mu kao nagradu za njegovu odanost kupili novi telefon, a Savez mu je poklonio no-gometnu opremu.

Osim što je dobio propusnicu za sve ulaze na utakmici u Zenici te sje-dio sa Papetom na klupi, dobio je i obećanje da će putovati s njima u Brazil ukoliko se plasiraju na Svjetsko prvenstvo i - plasirali su se! Još samo da ispune dano obećanje, a svi smo sigurni da hoće.

Na sve ovo sam Dino kaže: Sve što sam postigao u životu, postigao sam zahvaljući mami. Ona je uvijek bila uz mene. Učila me je da ne dam na sebe, a ima mnogo ljubomornih i zavidnih ljudi, ima onih što me ismijavaju. Ipak, ponosan sam na ono što jesam, ponosan sam što me ljudi koji su meni važni prihvaćaju i cijene. Također, ponosan sam što sam dio tima reprezentacije! Svima bih poručio da se ne zatvaraju u kuću, da se ne zatvaraju u sebe, da ne posustanu pred preprekama i lošim ljudima i da budu aktivni, baš kao i ja. v

27preventeen

CAFÉ

Tamo daleko, gdje sunce nikad ne zalazi...

Šta vas sve asocira na Japan? Moram priznati, ovog ljeta dok sam pohađala časove japanske kulture na Dobojskom ljetnjem institutu, meni su prvo padali na pamet Drugi svjetski rat i samu-raji. Ipak, najupečatljiviji trag u sjećanju ostavila mi je priča o sedam vrijednosti japanskih ratnika koje, između ostalog, prema načelima Japana, treba-ju svi posjedovati.

Ne narušavaj harmoniju!

Prije nego što vam započnem priču o sedam vrijednosti Japana moram vas napomenuti da, ukoliko ste trenutno neraspolože-ni, popravite svoje raspoloženje, trudite se da budete nasmijani i pozitivni jer to je u skladu sa japanskim duhom života. Ukoliko se, pak, ne oraspoložite, narušićete harmoniju, a harmonija je u Japanu sve. One koji naruše harmoniju pozitivne energije društvo obično kažnjava. Kako bismo izbjegli negativne stvari, proći ćemo zajedno nekoliko koraka.

• Nasmijte se

• Provjerite da li ste se nasmijali i, ako niste, učinite to

• Pomislite na nešto lijepo

• Pogledajte tabelu ispod

Sedam vrijednosti japanskih bušido-ratnika (bušido - način ratovanja)

• sposobnost razdvajanja dobrih i loših stvari

• hrabrost

• brižnost prema drugima

• poštovanje

• iskrenost

• ispunjavanje obećanja

• odanost

Ti se šališ?

Vjerovatno vam još uvijek nije sve kristalno jasno. Ni meni nije bilo kada sam prvi put slušala priču o sedam vrijednosti Japanaca. Me-

Dragana Vučković, Doboj

đutim, kada se u sve to umiješala životna priča našeg instruktora u kojoj objašnjava da je, iako ne voli neko jelo koje je njegova mama pravila, morao da to pojede, moja razmišljanja su se promijenila.

Usprkos suzama na licu nije se usuđivao da kaže išta protiv jela čiji ga je (ne)ukus tjerao na plač upravo zbog poštovanja prema majci i njenom trudu. Ipak, gdje je tu iskrenost? Da priča bude još zani-mljivija, njegove mama i sestra, koje obožavaju famoznu hranu, krišom su jele kako ga ne bi povrijedile i narušile kućnu harmoniju. Zar nisu čudni? Možda i kontradiktorni?

U poređenju Japanaca sa Amerikancima, zanimljivi učitelj, slika i prilika Japana, otkrio nam je da bi u Japanu ljudi pored nekoga ko je povrijeđen samo prošli ne pomažući mu, ne zato što ne po-sjeduju dovoljno brižnosti za druge nego zato što je u Japanu sve u harmoniji i obično ne žele biti osoba koja će se isticati i pomoći ranjeniku, ali u principu znaju da će to neko uraditi umjesto njih.

Već treću godinu zaredom za srednjoš-kolce i studente iz Doboja i okoline na inicijativu BILD organizacije održava se Dobojski ljetni institut. U vrijeme njego-vog trajanja (dvije ili tri sedmice) mladi imaju priliku prisustvovati radionicama te tako unaprijediti znanja iz informatike ili engleskog jezika. Voditelji radionica su studenti sa pojedinih američkih uni-verziteta. Osim usavršavanja kreativnog pisanja, uvježbavanja prezentacijskih vještina, pripreme za studiranje u stranoj zemlji te časova koji se odnose na rad na računaru,dobojski omladinci ove godi-ne mogli su izabrati i časove o japanskoj kulturi. Ovo je jedna neobično zanimljiva priča o Japanu...

28 preventeen

CAFÉ

Često gledamo kako se u našim gradovima grade igrališta za dje-cu. Rijetko vidimo da se na njima igraju djeca s poteškoćama u razvoju. Jeste li se ikada zapitali gdje se ona igraju? Zar nisu i ona zaslužila dio igrališta za sebe? Naravno da jesu, a to je upravo dokazala Zenica.Naime, 5. 11. u Zenici, na Kam-berovića polju, svečano je otvo-reno novo igralište za djecu s poteškoćama u razvoju. Alper,

poznata tvrtka iz Sarajeva, bila je izvođač radova, a općina Zenica ustupila je zemljište i potrebne dozvole za izgradnju. Ovo igralište budi svijest građana Zenice o djeci s poteškoćama u ra-zvoju i predstavlja važan korak u njihovoj socijalizaciji. Zenica posta-je veliki grad, radi se na uljepšavanju i urbanizaciji, a bilo je krajnje vrijeme da dobije i mjesto gdje će se djeca s poteškoćama u razvoju moći sigurno igrati. Svečanom otvorenju nazočili su: načelnik Općine Zenica Husein Smajlović, premijer Zeničko-dobojskog kantona Munib Husejna-gić, predsjednik udruženja Dlan (udruženje oboljelih od cerebralne paralize, mikrocefalije i hidrocefalusa), na čiju je inicijativu igralište i napravljeno, Salvedin Dedić. Ovaj događaj uljepšali su mališani iz JU Predškolski odgoj i obrazovanje koji su izveli točku Ne rugaj se na znakovnom jeziku. Nadamo se da će Zenica poslužiti kao primjer i ostalim gradovima BiH, jer je ovakvo igralište potrebno svakom gradu. v

I oni su zaslužili igrališteA sada neka mi neko sve ovo prevede...

Ostala sam potpuno zbunjena nad površnom pričom o zemlji u kojoj je jelen sveta životinja i u kojoj se učenici mole bogu aka-demskog uspjeha. Moja priča, usprkos upornom istraživanju ipak ostaje površna. Ko zna? Možda zemlja u kojoj je, kako napominje naš instruktor, teško steći prijatelja jer su ljudi obično previše op-terećeni uticajem društva i harmonije, ipak za koju godinu pro-mijeni način razmišljanja budući da su im, prema riječima našeg instruktora, potrebne nove ideje. Prema procjenama, trenutni broj stanovnika će u 2100. godini sa 127 miliona pasti na 60.

Možda jednoga dana kažu: Nećemo harmoniju! Hoćemo heteroge-no društvo, ljude koji su mladi, imaju ideje i dovoljno su hrabri da naruše našu dugogodišnju harmoniju.

Možda mi se tada poslože japanske kockice... v

U Japanu postoje tri alfabeta: hiragana, kanđi i katakana. Od 5. do 18. godine života japanci nauče do 2.000 znakova, a na fakultetu od 5.000 do 10.000.

Barbara Kustura KŠC „Sv. Pavao”, Zenica

29preventeen

Nase

stra

ne

Nermina Zukić iz Zenice, Tamara Komljenović iz Banja Luke, Iva Rozić iz Mostara i Tamama Čangalović iz Viteza krajem oktobra otputovale su u Švicarsku kako bi podijelile iskustvo volontiranja u projektu Stariji brat, starija sestra. Bila je to posjeta samom izvo-rištu filantropskog duha zajednice građana koja daje doprinos za socijalno uključivanje djece u riziku u BiH.

Naime, njihovi domaćini bili su stanovnici župe Münsingen u kan-tonu Bern koji svake godine prikupljaju sredstva za potrebe pro-jekta Stariji brat, starija sestra na Festivalu solidarnosti koji sami organiziraju. Volonterke su prezentirale Mrežu Stariji brat, starija sestra BiH i vlastito iskustvo rada s djecom. Tom prilikom svaka od njih pripremila je plakat s fotografijama i osnovnim informa-cijama o projektu. Prisutni su bili znatiželjni, postavljali su mnoga pitanja koja su se odnosila na motivaciju za volontiranjem, susrete s djecom, odnos volontera s roditeljima djece, o tome kako projekt utječe na život djeteta, ali i same volonterke. One su rado odgova-rala na svako pitanje.

Filantropi na djelu

Pripremile su i tipične bosanskohercegovačke poslastice koje su prezentirale na “bazaru” Festivala solidarnosti. Osim ljubazno-sti, gostoprimstva i turističkih obilazaka, domaćini su iznenadili volonterke pripremivši kolače sa simbolom projekta Stariji brat, starija sestra koji su također bili dio ponude proizvoda na bazaru.

Stekavši nova poznanstva te upoznavši grad Bern i župu Mün-signen, volonterke su nakon povratka kući informisale kolege i kolegice u svojim organizacijama o iskustvu koje su doživjele i o požrtvovanosti prijatelja iz Švicarske u nastojanju da novčanim doprinosom osiguraju kontinuitet u druženju djece i volontera u BiH.

Sa sličnim ciljem filantropskog djelovanja u Sarajevu je oformljena grupa volontera koji će biti osposobljeni za namicanje sredstava iz lokalne zajednice. Riječ je o studentima/icama koji su na neki način već bili ili jesu dio velike NARKO-NE zajednice.

Oni su iskazali interes za učenje o filantropiji, o načinima prikuplja-nja sredstava, o usavršavanju vještina prezentiranja, pregovaranja i organiziranja događaja u okviru kampanje namicanja sredstava.

Nakon što su učestvovali na trodnevnom treningu kojeg su vodili saradnici iz Fondacije tuzlanske zajednice, a koji će im i pružati po-dršku tokom razvoja osmomjesečnog plana aktivnosti, volonteri već prave konkretne korake i pripreme za organizirane kampanje za namicanje sredstava.

Pozitivna iskustva s ljudima iz Švicarske koji su spremni darivati za dobrobit djece dodatna su motivacija i podrška za volontere i volonterke u Bosni i Hercegovini.

Oni već zasigurno koračaju prema ostvarenju svog cilja kojim se ulaganje u razvoj mladih ljudi i djece ističe kao važan faktor za ši-renje kulture darivanja. v

Tamama Čangalović i Melita Husagić

Riječ filantropija vodi porijeklo od grčkih riječi philos - prijatelj (ljubav) i anthropos – čovjek, a prevodi se kao čovjekoljublje, dobročinstvo i želja da se pomogne dru-gima. Historija filantropije je stara koliko i civilizacija. Filantropija se pokazuje djelovanjem. Filantrop je čovjek koji uživa u dobru drugoga, neovisno o svo-jim nagnućima, jednostavno zbog dobra samoga kojega drugi uživa. U početku su pokretači i nosioci ovih aktivnosti bili vladari i Crkva, a danas su to razne fon-dacije i fondovi koje osnivaju (najčešće) pojedinci spremni da ono ili dio onoga što imaju podijele sa drugima. Također, postoje individualna i korporativna fi-lantropija. Individualna filantropija ozna-čava dobrotvorni rad nekog pojedinca, a korporativna filantropija podrazumijeva donacije u dobrotvorne svrhe koje daju privatne kompanije.

30 preventeen

Nase strane

Jeste li se ikada zapitali zašto Huckleberry Finn nije postao ovi-snik? Mi vjerujemo da nije postao ovisnik jer je živio u skladu sa svo-jim snovima. Ovo je citat dijela teksta iz oglasa za zamjenika/icu direktorice UG NARKO-NE koji je objavljen krajem marta ove godine. Pet mjeseci kasnije važan dio tima i organizacije po-stao je Amir Hasanović, diplo-mirani socijalni radnik. Sljedeće

dvije godine obavljat će funkciju zamjenika direktorice UG NARKO-NE. Nakon toga predviđeno je da preuzme vođenje organizacije. Da biste ga bolje upoznali, razgovarala sam s njim.

Kako ste odlučili prijaviti se na konkurs za posao zamjenika direktorice UG NARKO-NE, s obzirom da ste živjeli u Tuzli, a taj posao je u Sarajevu?

Zapravo, prije nego što sam odlučio prijaviti se na konkurs, razgo-varao sam sa sadašnjom direktoricom s. Magdalenom. Nakon raz-govora bilo mi je jasno da je to ustvari ono što već dugo vremena potajno priželjkujem u svom ličnom, odnosno profesionalnom ra-zvoju. Ipak, prije svega, ta odluka se nije odnosila samo na mene nego je uključivala i moju porodicu. Naime, ja sam oženjen i otac dvoje malodobne djece, dječaka koji ima tri i djevojčice koja ima pet

Malim koracima do ostvarenja snova Intervju sa Amirom Hasanovićem, zamjenikom direktorice UG NARKO-NE

Dajana Mišković Fakultet političkih nauka, Sarajevo

godina. To je podrazumijevalo da se, ukoliko odlučim prijaviti se na konkurs, preselim sa porodicom u Sarajevo jer nijedna druga opcija za mene ne bi dolazila u obzir. Zbog toga sam prije same prijave razgovarao sa suprugom te smo odlučili da ćemo se, ukoliko mene prihvate na tu poziciju, zajedno sa djecom preseliti u Sarajevo.

Šta ste radili prije nego što ste se prijavili na ovaj konkurs? Jeste li radili u nevladinom sektoru ili uopšte sa mladima?

Nevladin sektor u BiH poznajem dobro. Osim višegodišnjih volon-terskih angažmana u raznim oblastima, ukupno osam godina bio sam uposlenik Udruženja humanitarne organizacije IPAK - Mla-dost gradi budućnost iz Tuzle, na poziciji koordinatora omladinskih projekata. Rad s mladima iz cijele BiH dragocjeno je iskustvo, ali i istovremeno velika odgovornost. Iako smatram da je svaki vid rada s mladima prevencija raznih oblika ovisnosti, ali i podrška unaprjeđenju zdravog životnog stila, ove oblasti će biti još više i intenzivnije izražene kroz rad u UG NARKO-NE.

Nakon što ste primljeni, preselili ste se u Sarajevo. Kakav je život u Sarajevu? Jeste li se navikli?

Pa evo, tu smo već nepuna tri mjeseca. U početku je bilo malo teš-ko, najviše zbog djece. Oni su prilično aktivni i njima je bilo teško naviknuti se na novi život, adaptirati se na novu sredinu... Naime, u Tuzli smo živjeli u kući, a sada smo u stanu i djeca nisu navikla da budu zatvorena. Međutim, sada slobodno vrijeme uglavnom provodimo vožnjom roller skatea, posjećujemo dječje igraonice i šećemo Baščaršijom, Vrelom Bosne i drugim mjestima koja tek upoznajemo u Sarajevu.

Osim što je samo preseljenje bilo velika promjena, bilo je to okruženje na radnom mjestu. Naime, sada radite sa šest kole-gica. Kako se nosite s tim?

Nekoliko kolegica poznajem od ranije, kada su na određen način uspostavljeni kontakti. Ipak, moram priznati, ovo je jedna od većih promjena. Do sada sam radio za organizaciju u čijem timu je uvijek bio najmanje jedan ili dva muškarca, muškarci su uvijek bili u ve-ćini u odnosu na žene... Međutim, sad je situacija drugačija. To je jedan novi izazov i jedna nova situacija za mene. Mislim da će mi trebati još vremena kako bih bolje upoznao kolegice i kako bismo pronašli način da dalje razvijamo harmonične odnose koji zaista vladaju u NARKO-NE-u.

A kakav je Vaš odnos sa s. Magdalenom?

Mi imamo prilično dobar odnos. Najvažnije je da stvarno poštu-jemo jedno drugo i otvoreno razgovaramo o projektima u NAR-

Amir Hasanović

31preventeen

Nase

stra

ne

KO-NE-u. Interesantno je i to da nas dvoje dijelimo iste ili slične vrijednosti u radu s mladima, što je pozitivna stvar koja nam daje i motivaciju za daljnji rad.

Jesu li Vam poznati svi projekti NARKO-NE-a?

Jesu, iako svaki dan dolazim do nekih novih informacija o njima. Ovih dana dobio sam informaciju da je prošle godine ukupno 270 volontera direktno učestvovalo u našim projektima, što je prilično veliki broj koji ćemo narednih godina nastojati još povećati. Svaki projekt je s gledišta mladih atraktivan i interesantan. Zbog toga ćemo ih nastojati dugoročno održati, ali i realizirati neke nove ide-je i projekte koji će dodatno biti na raspolaganju mladima i koji će dodatno uticati na njihovo usavršavanje.

Jeste li upoznali volontere? Dolaze li u NARKO-NE?

Kao što rekoh, ukupno 270 volontera je učestvovalo u našim ak-tivnostima prošle godine. Nekoliko njih svakodnevno dolazi u prostorije udruženja gdje obavljaju određene zadatke, od organi-zacijskih do administrativnih. Također, znam mnogo volontera koji učestvuju na drugim projektnim aktivnostima. Imao sam priliku razgovarati i sa nekoliko volontera koji već dugo godina volontira-ju. Mislim da svi oni vrlo dobro znaju šta im organizacija pruža i da to stvarno maksimalno koriste u pozitivnom smislu. I to je nešto što je naša prepoznatljivost, ta podrška i to praćenje volontera, odnosno mladih u radu NARKO-NE.

Hoće li Vaša djeca, kada odrastu, biti volonteri?

Da, svakako. To je jedan od ciljeva kojem ćemo supruga i ja težiti. Želimo da naša djeca nauče istinske vrijednosti, kao što je npr. fi-lantropija, a koje, nažalost, u bh. društvu nisu zastupljene iznad porodičnog konteksta. Pokušat ćemo ih prenijeti na našu djecu i naučiti ih da pružaju pomoć i podršku ljudima kojima je potrebna, a da ne očekuju nešto zauzvrat. Mada, mislim da dosta mladih lju-di u BiH ima želju za volontiranjem, ali nemaju pristup informaci-jama kako i na koji način mogu volontirati. Mi smo uvijek otvoreni da saslušamo mlade ljude, njihove interese i, naravno, u skladu sa našim mogućnostima pokušamo da odgovorimo na njihove potre-be. Također, otvoreni smo za uključivanje mladih ljudi iz cijele BiH i, što je najvažnije, bez ikakvih predrasuda, bez ikakvih etničkih, religijskih i kulturoloških principa. Mi smo otvoreni za sve mlade ljude u BiH.

A šta je, recimo, sa mladima koji imaju neki invaliditet?

Isto tako, kao što već rekoh, NARKO-NE je otvoren za sve mlade. Ukoliko mlada osoba sa invaliditetom pokaže interes i motiva-ciju za volontiranjem u nekom od projekata, mi bismo svakako provjerili tu mogućnost, kako i u kojem obimu je to moguće, te bismo pokušali omogućiti joj da volontira. Iako je odnos društva prema mladim osobama sa invaliditetom generalno loš, još uvijek su zastupljene određene predrasude prema njima te oni nemaju

jednake šanse za rad ili volontiranje, znam mnogo organizacija koje rade na promovisanju prava osoba sa invaliditetom i iskreno se nadam da ćemo i mi u radu s njima i nekim našim zajedničkim aktivnostima ili kampanjom pokušati promijeniti to stanje. Važno je, prije svega, promijeniti svijest mladih ljudi pa tek onda cijele populacije u BiH. Počinjemo malim koracima.

Vrlo entuzijastično, inspirativno, ohrabrujuće i obećavajuće. Na-dajmo se da ćemo malim koracima zajedno sa našim novim za-mjenikom direktorice postići mnogo vidljivih, upečatljivih i kori-snih programa za sve mlade ljude u BiH. Jv

Sama pravim svoje “Labello”Ukoliko ste se pitali je li moguće sam/a napraviti „Labello“, odnosno balzam za usne, i to od domaćih proizvoda, odgovor je - „da“. Dje-vojke koje sudjeluju u projektu Zdravlje iz prirode već su dale odgovor na to pitanje. Prilika da uživate u degustaciji njihovih proizvoda bila je 27. 11. 2013. godine u Varešu, kada je organiziran Salon zdravlja.

Naime, bio je to događaj na koji su bili pozvani prijatelji projekta i građani Vareša. Svi oni imali su priliku probati proizvode, uživati u masaži lica i ruku te u tretmanima mirisnim uljima, ali i dobiti infor-macije o radionicama koje djevojke pohađaju tokom školske godine.

Grupa djevojaka, učenica MSŠ NORDBAT 2, već drugu godinu zare-dom osmišljava i izrađuje proizvode isključivo od prirodnih sastoja-ka. Savjete i upute o tome koje biljke i recepte mogu koristiti traže uglavnom od starijih ukućana - baki i tetki, te komšinica. Podršku u osmišljavanju i stvaranju proizvoda pruža im voditeljica projekta Mirela Vrana. U okviru priprema za Salon zdravlja održana je radi-onica na temu Medijski nastup čiji cilj je bio pripremiti djevojke za gostovanja u medijima kako bi što bolje promovisale program Sa-lona zdravlja. Kroz igru uloga djevojke su usvojile osnovne vještine prezentiranja u javnosti, a zajedničkim snagama napisale su i prvo saopćenje za medije koje će uskoro uputiti radiostanicama i web-portalima. v Melita Husagić

TesT (ili umjesTo završne riječi)

Pročitajte navedene tvrdnje i zabilježite sa koliko njih se slažete:

1. osobe sa invaliditetom stalno nešto boli.

2. osobe sa invaliditetom su nadljudi jer se tako hrabro suočavaju sa svojim stanjem.

3. osobe sa invaliditetom su posebne i tako se treba i odnositi prema njima.

4. Trebamo sažalijevati osobe sa invaliditetom zbog njihove tragične sudbine.

5. osobe sa invaliditetom su ovisne o drugima i uvijek im je potrebna tuđa pomoć.

6. osobe sa invaliditetom žele se družiti isključivo međusobno.

7. sve osobe sa invaliditetom imaju ista interesovanja i karakter.

8. osobe sa invaliditetom ne mogu živjeti ispunjen i produktivan život.

9. Djecu treba naučiti da osobama sa invaliditetom ne postavljaju pitanja o njihovom stanju.

10. osobe sa invaliditetom su ogorčene i ljute na cijeli svijet.

11. osobe sa invaliditetom nisu produktivne i predstavljaju teret društvu.

12. Trebamo se obraćati onome ko je u društvu osobe sa invaliditetom umjesto njoj.

13. Trebamo uvijek pomoći osobi sa invaliditetom, tražila ona to ili ne.

14. osobe sa invaliditetom ne treba persirati, već oslovljavati samo imenom.

15. svaki invaliditet je lako uočljiv i prepoznatljiv.

KaKav je Konačni rezulTaT?

ako ste očekivali da ćemo vam sada dati rješenje (ako imate od 0 do 3 potvrdna odgovo-ra... itd.), prevarili ste se. štaviše, nećemo uopće objašnjavati navedene stavke i davati kon-traargumente. zašto? zato što smatramo da nekoliko rečenica nije dovoljno. umjesto toga, preporučujemo (ako ste imali ijedan potvrdan odgovor) da istražujete. i to ne na internetu! osvrnite se oko sebe, jer sigurno se i u vašem okruženju nalazi osoba sa invaliditetom koja vam može pomoći da razbijete stereotipe koje imate. mi u Preventeenu svjesni smo da je i pred nama dug put kako bismo saznali što više, ali i putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom (lao Tse).