1. OPCIJSKO FINANCIRANJE

Postoje 2 osnovne vrste opcija: Opcije poziva – daje pravo imatelju da kupi vrijednosi papir po unaprijed

utvrđenoj cijeni realizacije. To su varanti i zamjenjivi konvertibilni v.p. obveznice i povlaštene dionice. Vlasnik pravo opcije koristi ako je:

Tržišna vrijednost redovite dionice (V0) > CIJENE REALIZACIJE (Cr)

U takvim uvjetima ostvarit će se kapitalni dobitak na zamjeni. Jer će za redovitu dionicu platiti manje nego da je kupi na tržištu kapitala.

Opcija ponuda (put opcija) – daje imatelju pravo da proda vrijednosne papire po unaprijed dogovorenoj cijeni do roka isteka opcije. Vlasnik opcije pravo koristi ako je:

Tržišna vrijednost redovite dionice < Cjene realizacije

Ostvarit će kapitalni dobitak.

Europska opcija se može realizirati isključivo na datum isteka važnosti opcije. Američka opcija se može realizirati svakog datuma prije datuma roka dospijeća.

1.1. FINANCIRANJE EMISIJOM VARANATA

Varant je pismena punomoć odnosno opcija kupnje određenod broja redovitih dionica u određenom roku, po unaprijed utvrđenoj cijeni realizacije. Njima se povećava atraktivnost kupnje tih vr. papira jer omogućuju kupnju redovnih dionica.

Varanti se uglavnom izdaju uz emisiju obveznica i povlaštenih dionica. Mogu se odvojiti od njih pa samostalno trgovati na tržištu kapitala. Varante izdaju dionička društva radi pribavljanja jeftinijeg dodatnog temeljnog kapitala za financiranje određenih projekata nakon realizacije varanta.

Važan razlog emisije v.p s varantima je budući dodatni novčani priljev koji će se ostvariti nakon što ulagatelji iskoriste pravo opcije i kupe redovite dionice pomoću varanta. Financiranje emisijom varanata tretira se kao postupno financiranje rasta i ekspanzije d.d.

1

Nedostatak varanta što postojanje varanata ograničava fleksibilnost financiranja društva. I što s realizacijom varanata dolazi do povećanja broja redovitih dionica na koje se plaća dividenda pa dolazi do razvodnjavanja kapitala dioničara, ali i do promjene upravljačke strukture. Jedan od problema jest nemogućnost predviđanja realizacije varanata i priljeva kapitala po toj osnovi. Varanti za vrijeme njihova držanja ne daju pravo na dividendu i pravo glasa.

Ako tržišna vrijednost red. dion. raste varant dobiva vrijednost. Kada tržišna cijena redovite dionice preraste cijenu realizacije, tada vlasnici varanta koriste opciju kupnje po ugovorenoj cijeni realizacije, te steknu redovitu dionicu i s njom pravo glasa i dividendu te ostvaruju kapitalni dobitak.

Ovisno o potrebi za temeljnim kapitalom d.d. može pribjeći iznuđivanju realizacije varanata. Iznuđivanje realizacije varnata d.d. mogu ostvariti najavom o povećanju cijene realizacije varanata, jer to povećanje umanjuje kapitalni dobitak jer redovita dionica mora biti još veća kako bi im se isplatilo realizirati varant. Ili mogu povećati dividende po dionici. Odrednice varanta:

N – broj redovitih dionica koji se može kupiti za 1 varant Cr – cijena realizacije po kojoj se mogu kupiti redovite dionice temeljem varanta.

Stalna ili promjenjiva cijena Datum isteka varanta

Teorijska vrijednost varanta Tvv = N(V0 – Cr)

Vo – trenutna tržišna cijena redovite dionice.

1.2. FINANCIRANJE EMISIJOM VRIJEDNOSNIH PAPIRA ZAMJENJIVIH ZA REDOVITE DIONICE

Zamjenjive obveznice kupcima donose fiksni kamatni prinos, a zamjenjive povlaštene dionice donose fiksnu povlaštenu dividendu. Zamjenom pri kupnji redovitih dionica ostvaruju kapitalni dobitak i stjecanje pravo glasa u društvu koje je emitiralo v.p.

Opcija zamjene čini emisiju privlačnijom investitorima pa su oni voljni kupiti obveznice koje nose manji kamtni prinos i povlaštene dionice koje nose manju fiksnu povlaštenu dividendu. To znači manje troškove financiranja za d.d. koje je vrlo značajno za ona društav koja se razvijaju jer imaju više novca za rast i razvoj.

Vlasnici mogu iskoristiti zamjenjive v.p. za zamjenu u redovite dionice tijekom određenog razdoblja po unaprijed utvrđenoj cijeni realizacije. Ti se v.p. tretiraju kao odgođeno financiranje redovitim dionicama.

2

Zamjenjivi v.p. imaju sljedeće odrednice: Vrijeme zamjene Omjer zamjene – Oz = Nvp/Czd (svaka obveznica ili povlaštena dionica se

može zamjeniti za Oz redovitih dionica) ako je veća cijena zamjene zam. V.p. konvertira se u manji broj redovith dionica.Nvp – nominalna vrijednost zamjenjivog v.p.Czd – cijena zamjene po redovitoj dionici

Vrijednost zamjene – Vz = Oz * Vo Premija zamjene – Pz = Czd – Vo

Društva koja se brže razvijaju stavljaju i do 20% veću cijenu realizacije od tržišne cijena redovitih dionica kako bi odgodili zamjenu za redovite dionice dok ne poraste njihova tržišna vrijednost. Društva koja se sporije razvijaju utvrđuju nižu cijenu konverzije.

Prodajom zamjenjivih obveznica umjesto redovitih dionica dolazi do manjeg razvodnjavanja vlasničkog kapitala odnosno do manjeg smanjanje zarade po dionici. Jer je cijena zamjene veća nego cijena nove emisije dionica. Jer da bi prikupili isti iznos kapitala ako izdaju red. dionice morat će to bit po manjoj cijeni od tržišne pa će trebati više dionica da se skupi temeljni kapital. A ako taj kapital skupljaju uz pomoć emisije zamjenjvih v.p. trebat će im manji broj jer te zamjenjive obveznice ili povlašte dionice prodavati po cijeni koja je nešto veća od tržišne vrijednosti redovite dionice.

Kod emisije zamjenjivih obveznica i povlaštenih dionica kamatni prinos i dividendni je manji nego kod izdavanja nezamjenjivih jer te v.p. upravo mogućnost zamjene čini vrlo privlačnima na tržištu.

Ako cijena redovitih dionica znatno preraste cijenu realizacije to će dovesti do zamjene i povećanja broja redovitih dionica a eventualno i do razvodnjavanja vlasničkog kapitala i pada zarade po dionici.

1.3. FINANCIRANJE EMISIJOM OBVEZNICA I POVLAŠTENIH DIONICA ZAMJENJIVIH ZA REDOVITE DIONICE DRUGOG EMITENTA

Ovi vrijednosni papiri garantiraju vlasnicima pravo da ih zamjene za redovite dionice drugog d.d. čije dionice izdavatelj ima u svom vlasništvu. Realizacijom zamjene dobivaju redovite dionice nekog drugog društva, a ne onog koji je izdao zamjenjive v.p. osnovni uvjet za ovo financiranje je da emitent ima u svom portfoliju redovite dionice drugog društva.

Nakon provedene zamjnen društvu se ne povećava broj redovitih dionica nema razrjeđivanja temeljnog dioničkog kapitala i zarada po dionici.

3

ZAKLJUČAK: financiranje varantima i zamjenjivim v.p. koriste ona dioniča društva koja imaju velike troškove izdavanja običnih vrijednosnih papira. To je pogotovo kod rizičnih i nepoznatih društava kod kojih investitiori zahtjevaju visoke kamatne i dividendne prinose. PREDNOSTI FIN. ZAMJENJIVIM OBVEZNICAMA:

1. zam. obveznice brišu oštru granicu izmđu obveznica i dionica2. emitent plaća samo kamatu a ne i glavnic, zamjenom se dug pretvara u temeljni

kapital3. opcija zamjene nije obavezna nego stvar volje investitora4. zamjenjive obveznice nose manji rizik naplate 5. zamjenjive obveznice uzrokuju manji transakcijski trošak od kupnje dionica na

tržištu kapitala

NEDOSTACI FINANCIRANJA ZAMJENJIVIM OBVEZNICAMA:1. prekomjeran rast tržišne cijene dionice nameće potrebu opoziva emitiranih

zamjenjivih obveznica i povećanje cijene realizacije2. nedostatan rast tržišne cijene dionica, smanjuje interes za zamjenu te se veličina

duga od zamjenjivih obveznica ne mijenja3. postoji opasnost od preuzimanja društva poslije izvršene zamjene konvertabilnih

obveznica u redovite dionice.

4

2. POSEBNI OBLICI FINANCIRANJA

2.1. FINANCIRANJE IZ FINANCIJSKOG REZULTATA

2.1.1. POLITIKA DIVIDENDI

1. POLITIKA MAKSIMALNIH DIVIDENDI

Cilj politike je da osigura dioničarima maksimalne dividende po dionici. To se postiže raspodjelom NETO DOBITKA tako da se njegov maksimalan dio rasporedi za isplatu dividendi, a ostatak zadrži u društvu kao zadržani dobitak za razvoj i pričuve. Ova politika preferira interese dioničara.

Glede d.d. politika max dividendi ima neke NEGATIVNE financijske implikacije. Preferiranje dividendi na štetu zadržanog dobitka i pričuve ima posljedicu nedostatno kumuliranje vlastitog kapitala za financiranje razvoja i pričuva za rizike u poslovanju. To d.d. smanjuje sposobnost dugoročnog financiranja i prevladavanja kriznih fin. situacija. Isplata max dividendi iziskuje velike novčane izdatke pa društvo teže održava svoju SOLVENTNOST.

Politika maksimalnih dividendi se ne može dugoročno primjenjivati jer se novi razvoj i rast društva ne može temeljiti samo na novim emisijama dionica i dugovima.

Politika max dividendi se primjenjuje ako: Društvo nema mogućnosti za nova profitabilna ulaganja D.d. ima dovoljno prenesenog kumuluranog zadržanog dobitka i potrebne pričuve Novčana pozicija društva omogućuje isplatu max dividendi Postoje mogućnosti pribavljanja novih novčanih sredstava putem novih kredita,

novom emisijom kratkoročnih i dugoročnih v.p.

2. POLITIKA STABILNIH DIVIDENDI

Cilj ove politike je da osigura dioničarima isplatu prihvatljivih i stabilnih dividendi po dionici u dužem vremenskom razdoblju. Vrlo je popularna pilitika stabilnih dividendi koja ima blagu uzlaznu putanju. Postojeće ili potencijalne dioničare privlače ovakve dividende. One pozitivno utječu na povećanje potražnje za dionicama a to uzrokuje rast tržišne cijene dionice a time i povećanje kapitalnog dobitka od prodaje dionica.

Ova politika je prihvatljiva i društvu jer u godinama velikog neto dobitka ostaje dovoljno novca za veliki zadržani dobitak i pričuve. A ako se ostvari gubitak tada se isplata može izvršiti iz ranije akumuliranog zadržanog dobitka i/ili pričuve.

5

NEDOSTATAK politike je nestabilnost i neizvjesnost kumuliranja kapitala za financiranje razvoja i pričuve.

Politika stabilnih dividendi primjenjuje se ako: Društvo ulazi ili se nalazi u fazi prosperiteta Društvo ima dovoljno kumuliranog zadržanog dobitka i pričuve koje mogu

osigurati isplatu dividendi u kriznim god. Novčana pozicija omogućuje isplatu bez ugrožavanja SOLVENTNOSTI D.d. želi emitirati pozitivan finanscijski signal tržištu kapitala, one im

signaliziraju poslovni optimizam i vjeru u buduću profitabilnost poduzeća

Ova politika zadovoljava interese dioničara (vlasnika), društva (uprave i menadžmenta) i fiskusa (države)

3. POLITIKA STABILNIH I IZVANREDNIH DIVIDENDI

Ovom politikom osigurava se stabilna i sigurna dividenda u relativno manjim iznosima po dionici. Ali u prosperitetnim godinama u kojima se ostavruje veliki neto dobitak pored redovite (stabilne) dividende dioničarima se isplaćuje i izvanredna dividenda.

Ona je posebice prihvatljiva onim društima čiji neto dobitak po godinama oscilira, jer pruža fleksibilnost isplate dividendi i zadržavanja dobitka i pričuve.

2.1.2. POLITIKA ZADRŽANOG DOBITKA

1. POLITIKA MAKSIMALNOG ZADRŽANOG DOBITKA

Cilj ove politike je da društvu priskrbi maksimalnan vlastiti kapital za financiranje ravoja. To se postiže raspodjelom neto dobitka tako da se njegov maksimalan dio zadrži, kumulira i koristi za financiranje RAZVOJA društva, dok se ostatak neto dobitka koristi za isplatu didvidendi i pričuve.

Ova politika preferira interese društva glede razvoja i budućeg ostvarivanja većih neto dobitaka i dividendi. Interesi dioničara su također tu jer se oni zadovoljavaju u slučaju profitabilnih ulaganja nešto kasnije. Iako oni nisu prezadovoljni s ovom politikom jer oni preferiraju sadašnje isplate dividendi. S gledišta fiskusa ova politika prolongira naplatu poreza na veći dobitak i na veće dividende u budućnosti.

6

Politika ima POZITIVNE financijske implikacije – zadržani dobitak predstavlja preiodično povećanje temeljnog kapitala društva. Taj kapital je trajan, nema vraćanja ni plaćanja kamata. Kumuliranjem zadržanog dobitka popravlja se DUGOROČNA financijska ravnoteža i pomiče u korist dugoročnog izvora financiranja. Stvaraju se potrebni uvjeti za očuvanje solventnosti pa i stvaranje viška novca. Politika se NE MOŽE PRIMJENJIVATI NA DUGI ROK. (zbog dioničara). Ona može zbog malih dividendi dovesti do veće ponude dionica i pada tržišne cijene dionica i kapitalnog gubitka kod prodaje dionica.

Politika zadržanog dobitka primjenjuje se ako: Društvo ima mogućnosti za nova profitabilna ulaganja D.d. ima mali ili nedostatan zadržani dobitak iz ranijih godina Društvo ima nepovoljnu financijsku situaciju glede zaduženosti – smanjuju se

troškovi financiranje jer društvo ima mogućnost samofinanciranja Nema mogućnosti pribavljanja novčanih sredstava novim kreditima ili novim

emisijama dionica.

2. POLITIKA STALNOG OMJERA ZADRŽANOG DOBITKA, DIVIDENDI I PRIČUVA

Ova politika temalji se na zadržavanju stalnog omjera u raspodjeli ostavarenog neto dobitka. Utvrđeni postotak neto dobitka se zadržava i kumulira tijekom godina za potrebe financiranja razvoja i rasta društva. Ostatak se koriti za isplatu dividendi i pričuvu. Zadržavanje dobitka ima prioritetno pravo na udio u sotvarenoj neto dobiti, bez obzira koliko neto dobiti ostaje za isplatu dividendi.

Preferira interese društva. Ona osigurava zadržavanje dobotika i pričuva u utvrđenom omjeru koji je dostatan potrebe financiranja razvoja i suprostavljanja mogućim rizicima. Izravno je ovisna o veličini ostvarenog neto dobitka.

Politika se primjenjuje ako: Društvo ima mogućnosti novih ulaganja za čije je financiranje potrebno osigurati

stalan kapital za financiranje razvoja D.d. ne može pod povoljnim uvjetima pribaviti dodatni kapital Društvo očekuje u budućnosti takve neto dobitke iz kojih se može kumulirati

potreban kapital za financiranje razvoja te isplata primjerenih divdendi.

7

2.1.3. POLITIKA PRIČUVA

1. POLITIKA OTVORENIH PRIČUVA

Cilj politike otvorenih pričuve je da se raspodjelom iz neto dobitka s vremenom stvori pričuvni kapital koji će u kriznim financijskim situacijama biti potpora poslovanju. One su dio neto dobitka stavljanog na stranu za slučaj očekivanih rizika. PRIMARAN ZADATAK je štititi temeljni kapital vlasnika kojima se priznaje status vjerovnika. Glavno načelo je načelo SIGURNOSTI TEMELJNOG KAPITALA DIONIČARA.

Prema namjeni otvorene pričuve d.d. mogu biti: Pričuve za pokrivanje gubitaka zbog poslovnih i neposlovnih rizika Pričuve za pad cijena gotovih proizvoda i roba Pričuve za retroaktivno povećanje plaća djelatnika (zaključenje kolektivnog

ugovora) Pričuve za iskup i povlačenje redovitih i povlaštenih dionica i obveznica te

prijevremenu otplatu kredita

Politika otvorenih pričuva treba težiti da se osiguraju pričuve za slučaj očekivanih rizika, po pravilu veći rizici – veće pričuve – veća sigurnost temeljnog kapitala.

2. POLITIKA SKRIVENIH PRIČUVA

Skrivene pričuve odnosno skriveno samofinaciranje imaju ona d.d. čije bilanca sadrži latentne pričuve koje nastaju potcijenjivanjem aktive i/ili precijenjivanjem pasive. Politika skrivenih pričuva se provodi zbog:

1. neizvjesnosti kako će društvo proći u raspodjeli ostvarenog neto dobitka2. da bi se smanjio porez na dobitak3. smanjila zaduženost4. a time i teret kamata

Pričuve se stvaraju:1. skraćenjem amortizacijskog razdoblja2. opadajućom degresivnom metodom amortizacije3. procjenjivanjem zaliha materijala i trgovačke robe ponajnižim cijenama4. potcjenjivanjem potraživanja5. precjenjivanjem obveza

Ako društvo ima veće skrivene pričuve to je potreba za kratkoročnim i dugoročnim zaduživanjem manja. S politikom skrivenih pričuva pokušava se stvoriti takav pričuvni kapital koji ne zahtijeva isplatu dividendi.

8

2.1.4. POLITIKA DIVIDENDI, ZADRŽANOG DOBITKA I PRIČUVA U HRVATSKOJ

ZAKONSKE PRIČUVE - obavezno se formiraju. Društvo je obavezno unositi dvadesti dio dobiti tekuće godine umanjen za iznos gubitka prethodne godine sve dok te rezerve zajedno s kapitalnom dobiti ne dosegnu visinu od 5% temeljnog kapitala društva. Mogu se upotrijebiti za pokrivanje gubitka.

PRIČUVE ZA VLASTITE DIONICE – ako društvo ne namjerava iskupiti vl dionice ne treba stvarati ove pričuve.

STATUTARNE PRIČUVE - formiraju se ako je statutom društva tako određeno. Mogu se predvidjeti za nove investicije, socijelna davanja,

OSTALE PRIČUVE

Dionička društva s većim pričuvama su sigurnija. Pričuvni kapital osigurava temeljni kapital vlasnika i kapital kreditora. U slučaju nepokrivenog gubitka prvo će se koristiti ostale i statutarne pričuve, ako ih nema ili nisu dota može se koristiti zakonske pričuve. Za isplatu dividendi mogu se koristiti ail samo nakon što je pokriven gubitak.

2.2. FINANCIRANJE IZ PRIČUVA

1. FINANCIRANJE IZ OTVORENIH PRIČUVA

Pričuvna sredstva mogu odigrati važnu ulogu u održavanju solventnosti, povećanju rentabilnosti i pokrivanju gubitka.

Pričuve potječu iz neto dobitka, to znači da su pričuve vlastiti izvor financiranja. Formiraju se u pravilu u obliku novca koji se držina posebnom računu ili na žiro računu zajedno s ostalim novčanim sredstvima. GLAVNA POSEBNOST PRIČUVA je u tome što se one koriste za FINANCIJSKE INTERVENCIJE I SUPROSTAVLJANJE NEGATIVNIM POSLJEDICAMA poslovanja.

Provode se tako da se koriste za TRAJNU ili PRIVREMENU zamjenu nedostatne ili zamjenu izgubljene imovine odnosno izvora financiranja. Moraju iznositi 5% temeljnog kapitala. ( od 5% se odbija kapitalni dobitak i prijašnja zakonska pričuva i ostatak se izdvoji za pričuve). (20% tem kapitala)

9

Trajna uporaba pričuva

Pričuve se uključuju u poslovanje radi trajne supstitucije izgubljene imovine odnodno izvora financiranja. To je trajna imobilizacija i njihova bespovratna transformacija i vezivanje s ostalim sredstvima poduzeća. U tom se iznosu smanjuju pričuve.

Podrazumjeva se uporaba tih sredstava za: pokrivanje gubitka tekuće godine ako se on ne može pokriti iz dobitka prošle

godine pokrivanje izdataka za prekvalifikaciju i zapošljavanje djelatnika , za iznimne

financijske teškoće ili poduzima mjere sanacije nadokanđivanje neamortizirane vrijednosti dugotrajne imovine koja nije otpisana

ili prenesena bez nakande ili prodana po nižoj cijeni od sadašnje vrijednosti pokrivanje šteta nastalih djelovanjem elemtarnih nepogoda

Privremena uporaba pričuva

Pričuvna sredstva se privremeno uključuju u financiranje poslovanja radi suprostavljanja prijetnji insolventnosti, da bi se nakon uporabe ponovno stavila u pričuvu. U tom se iznosu privremeno smanjuje raspoloživa novčana pričuva.

Podrazumjeva se uporaba tih sredstava za: Stjecanje vlastitih dionica Podmirenje obveza poduzeća temeljem danog jamstva ili drugih oblika garancija Održavanje solventnosti poduzeća Davanje sanacijskih kredita drugim poduzećima

OČUVANJE I POVEĆANJE KVANTITETE FINANCIJSKE SNAGE FINANCIRANJEM IZ PRIČUVA

Politika pričuva treba težiti očuvanju i povećanju kvantitete (obujma ) imovine koja se direktno koristi u poslovanju pomoću trajne i privremene imobilizacije sredstava. Privremenom uporabom se otklanja insolventnost, privremeno se uvećavaju izvori koji se izravno koriste u financiranju poslovanja. Trajnom uporabom pričuve (pokrivanje gubitka, neamortizirane vrijednosti dugotrajne imovine, štete od elementarnih nepogoda) trajno se uključuju sredstva u poslovanje, čime se nadokađuje izgubljena vrijednost imovine, dok se istodobno smanjuje pričuvna sredstva. Politika pričuva treba težiti eliminiranju ili minimiziranju trajne uporabe pričuvnih sredstava. (npr. Dugortrajnu imovinu treba rashodati kada je u potpunosti amortizirana).

10

OČUVANJE I POVEĆANJE KVALITETE FINANCIJSKE SNAGE

Pričuve se mogu privremeno koristiti u poslovanju za održavanje solventnosti uz obvezu povrata pričuve. Na taj način pričuve olakšavaju održavanje i čuvanje prve kvalitetne komponente financijske snage – 1. sposobnosti plaćanja. Privremena uporaba pozitivno djeluje na smanjenje dodatna zaduživanja i uzimanja nepovoljnih kratkor. kredita i tako 2. pozitivno djeluje na financijski rezultat.

Uporaba pričuve u poslovanje djeluje i na očuvanje i povećanje 3. sposobnosti financiranja. Jer ih je moguće koristiti za financiranja tekućih potreba ali i za financiranje stalne obrtne imovine

Uporaba pričuva pozitivno djeluje na : povećanje financijskog rezultata neto dobitka zadržanog dobitka odnosno na povećanje imovine poduzeća

No uporabom pričuva ne povećava se ukupna imovina već se samo imovina u obliku pričuva transformira u drugi oblik imovine.

Poželjno je slobodne pričuve uložiti u kratkoročne kredite, radi ostvarenja kamatnog prinosa.

2. FINANCIRANJE IZ SKRIVENIH PRIČUVA

Te se pričuve ne mgu identificirati čitanjem bilance. Nastaju podcijenjivanjem djelova aktive i pretcjenjivanjem djelova pasive. Podcjenjivanje aktive (imovine) uz istovremeno precijenjivanje troškova i korištenje vremenskih razgraničenja podcjenjuje se financijski rezultat.

Skrivene pričuve od podcijenjivanja dijela aktive

1. Podcjenjivanje vrijednosti dugotrajne imovineSkrivene pričuve nastaju kad je:

Amortizacijsko razdoblje kraće od životnog vijeka Kada se primjenjuje politika opadajuće amortizacija

2. Podcjenjicanje vrijednoti zalihaZalihama se podcjenjuje vrijenost ako se količina zaliha množi s manjom cijenom nego što je tržišna cijena tog materijala ili trgovačke robe.

11

3. Podcjenjivanje vrijednosti potraživanja i vrijednosnih papiraSkrivene pričuve nastaju neizravnim otpisivanjem potraživanja iznad stvarnih rizika odnosno iznad stvarnog otpisa. I tada je potrebno za tu razliku manje izvora financiranja. Na vrijednosnim papirima skrivene pričuve nastaju ako se bilanciraju po manjoj tržišnoj vrijednosti od njihove stvarene tržišne vrijednosti.

Skrivene pričuve od precijenjivanja dijelova pasive

Ove pričuve nastaju kada su obveze precijenjene, a precijenjen iznos obveza se stvarno ne plati vjerovnicima. Taj precijenjeni iznos predstavlja skrivenu pričuvu.

1. Rezerviranja za sumnjiva potraživanjaO skrivenoj pričuvi se može govoriti samo ako u slučaju kada su ta rezerviranja prikupljena neosnovno, odnosno nema bojaznosti da se neka potraživanja neće naplatiti.

2. Rezerviranja za zatezne kamateAko se očekuje da će poduzeće biti insolventno da će morati platiti zateznu kamatu za nepravodobno plaćenje obveze, te unaprijed obračuna zateznu kamatu, a ta se očekivanja ne ostvare , tada je to zapravo stvorena skrivena pričuva.

3. Devizne obveze i dugoročna rezerviranja

4. Dugoročna rezerviranja

12

2.3. FINANCIRANJE IZ AMORTIZACIJE

Amortizacija je specifičan trošak dugotrajne imovine. Specifičan po tome što je trošenje te imovine postupno, razmjerno njezinom fizičkom i ekonomskom trošenju, te prenošenje vrijednosti dugotrajne imovine na nove proizvode te također postupno. I specifičan po tome što je on trošak ali ne i izdatak za poduzeće.

Amortizacija je pravilu stalni trošak, neovisan o promjenama obujam proizvodnje. Kada se amor. promatra u odnosu na proizvedenu količinu gotovih proizvoda tada je trošak amortizacije promjenjiv trošak. Ako se povećava obujam proizvodenje trošak amortizacije se raspoređuje na veći broj proizvoda i taj trošak po jedinici proizvoda je manji.

Smanjenje troška amortizacije donosi veći dobitak po jedinici proizvoda ali i veći ukupni financijski dobitak i veću profitabilnosti poslovanja.

Veličina amortizacije utječena na financijski rezultat poduzeća. Ako je veća am tada je fin rezultat manji i obratno. Ravnomjerna amortizacija – trošak amortizacije je ravnomjerno podjeljen kroz sve godine vijeka trajanja dugotrajna imovine. Rastuća amortizacija – trošak amortizacije raste progresivno tako da je u prvoj godini najmanji (najveći fin rezultat) a u zadnjoj godini je najveći (najmanji fin rezultat). Opadajuća amortizacija – degresivna , godišnji amortizacijsko trošak pada, tako da je u prvoj godini najveći a u posljednjoj godini najmanji trošak amortizacije. Primjena određene politike amortizacije ne može stvarati financijski rezultat on se samo vremenski premješta u drugo vremensko razdoblje, osim kod linearne amortizacije.

Politiku rastuće amortizacije koriste poduzeća koja žele što prije prikazati veliki financijski rezultat, isplatiti velike dividende, povećati potražnju za dionicama a tako i njihovu tržišnu vrijednosti. Sa stajališta fin rezultat i rentabilnosti, većeg zadržavanja dobitka i jačanja temaljnog kapitala prihvatljiva je politika rastuće amortizacije. Prakticira se u kriznim vremenima.

Glede solventnosti prihvatljivija je politika opadajuće amortizacije i glede poreznog zaklona također.

AMORTIZACIJA I NOVČANI TIJEKOVI

Amortizacija je poželjna jer ne iziskuje novčne izdatke a s druge strane ukalkulirana u cijenu robe i prodana robe i onda naplaćena amortizacija je novčani priljev u poduzeće.

Da bi se mobilizirao novac uložen u dugotrajnu imovinu preko amortizacije moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:

amortizacija mora biti obračunata jednom od politike i stavljena na teret proizvoda ili usluga

da su proizodi prodani da su potraživanja naplaćena

13

Brzina transformacije i osobođenja novca uloženog u dugotrajnu imovinu zavisi od. Odabrane politike amortizacije Vremena trajanja proizvodnje Vremena čekanja da se got proiz prodaju Brzine naplate potraživanja

Ubrzanom amortizacijom brže osobađa se i vraća uloženi novac u dugotrajnu imovinu, povećava se godišnja svota amortizacije i skraćuje vremensko razdoblje amortizacije.

1. FINANCIRANJE TEKUĆEG POSLOVANJA IZ AMORTIZACIJE

Naplaćena amortizacja se akumulira duže vrijeme a zamjena dugotrajne imovine se provodi povremeno, u tom razdoblju akumulirana novčana sredstva iz amortizacije se koriste za financiranje kratkotrajne imovine i takvo je financiranje besplatno. Pozitivno djeluje na rentabilnost, povećanje financisjkog rez., na solventnost jer pomaže isplati dospjelih obveza. No ako je imovina nabavljena iz duga tada amortizacija sluìi za otplatu glavnice.

2. FINANCIRANJE RAZVOJA PODUZEĆA IZ AMORTIZACIJE

To se najbolje može provesti uz pomoć politike ubrzane amortizacije. Jer će u kraćem vremenskom roku pribaviti sredstva koja može onda iskoristiti za nabavu nove opreme odnosno utrošiti ta sredstva za razvoj. No ubrzana amortizacija ima ograničenja a to je smanjenje financijskog rezultat zbog povećanog troška amortizacije. Prekomjerna amortizacija može uzrokovati i gubitak. Glavni razlozi ubrzane amortizacije jesu:

Brz razvoj amortizacije Stvaranje dodatnog izvora financiranja Prikrivanje dobitka i izbjegavanje plaćanja poreza

3. FINANCIJSKI UČINAK AMORTIZCIJE NA POREZ NA DOBITAK

Trošak amortizacije smanjuje financijski rezultat a time smanjuje i poreznu osnovicu . znači pravi nam porezni zaklon. Poreznu uštedu u pravilu čine svi troškovi, no amortizacija je vrlo prigodni trošak jer uz to što smanjuje poreznu osnovisu ona pravi i novčane priljeve ako je ukalkulirana u cijenu proizvoda ili usluga. Pa naplaćeno potraživanje može koristiti za tekuće poslovanje i razvoj.

Glede porezne uštede prihvatljiva je politika opadajuće amortizacije, posebica ubrzane amortizacije.

14

POLITIKA AMORTIZACIJE U HRVATSKOJ – nalaže se linearna amortizacija primjenom godišnjih maksimalno priznatih stopa amortizacije.

Trošak amortizacije jednak dopuštenome Trošak amortizacije manji od dopuštenog (ne smeta državi jer će dobiti više

poreza) Trošak amortizacije veći od dopuštenog – moraju se sastaviti dva obračuna kako

bi se utvradile razlike od dopušte i većeg troška koji je nedopušten jer se plaća manji porez

Naš fiskus ne stimulira razvoj jer ne dopušta ubrzanu amortizaciju kojom bi se mogla brže zamjeniti imovina.

3. FINANCIRANJE MALIH I SREDNJIH PODUZEĆA

A) POČETNO FINANCIRANJE

Potrebno je osigurati početni temlejni kapital. Struktura početnog kapitala ovisi o tome radi li se o inokosnom, partnerskom ili dioničkom poduzeću.

Inokosni poduzetnik sam osigurava potrebni kapital za osnutak, upravlja vlastitim poduzećem i snosi rizik poslovanja. Partnersko poduzeće ima 2 ili više suvlasnika. Početni kapital formira se iz trajnih uloga partenra. Oni zajednički upravljaju poduzećem i snose rizik poslovanja. Kod općeg partnerstva svi odgovaraju solidarno cijelokupno svojom imovinom za dugove. Kod limitiranog partnertva jedan ili više partnera odgovaraju za dugove cijelokupno svojom imovinom a ostali do visine uloženog u partnerstvo. Partnersko poduzeće lakše dolazi do potrebnog temeljnog kapitala. Počeni kapital za osnutak d.d. je osiguran kupnjom osnivačkih dionica.

Početni kapital je temelj financiranja i financijske stabilnosti.

POČETNI POZAJMLJENI KAPITAL ZA OSNUTAK PODUZEĆA

Ako nemaju dovoljno vlastitog novca za osnutak poduzeća tada poduzetnici moraju pozajmiti novac. No njima velike banke teško odobravaju kredite jer veliki broj takvih poduzeća brzo ugasne. A ako i daju takve kredite to je onda po nepovoljnim uvjetima (hipoteke, razne garancije..)i uz veće kamate.

Problem temeljnog kapitala tada podueznici najčešće riješavaju pomoću FRANŠIŽINGA. Uspostavljanje dugoročne suradnje s velikim poduzećima koja uŽivaj veće povjerenje kreditora. Takav posao je i manje rizičan jer je tržište već upoznato s proizvodima tog poduzeća. (KNOW – HOW)

15

Drugi način dolaska do početnog kapitala je i uz pomoć NAJMA. To je i poželjno jer tada oni imovinu samo koriste, ne trebaju je kupiti ( za što je potrebna velika svota novca od jednom) a plaćaju je po principu «zaradi pa plati». On omogućuje najlakši način da poduzetnici nabave potrebne opremu, poslovni prostor i sl.

B) TEKUĆE FINANCIRANJE

Nakon osnutka mala i srednja poduzeća imaju problema s financiranjem tekućeg poslovanja odnosno s financiranjem STALNE I i PROMJENJIVE komponente kratkotrajne imovine.

Osnovni uzrok je što mnogi poduzetnici ne osiguraju dostatne izvore dugoročnog financiranja koje ima je potrebno za financiranje stalne obrtne imovine, nego ih financiraju iz kratkoročnih sredstava koji se brzo gase i često uzrokuju insolventnost.

1. Poduzetnici probleme tekućeg financiranja riješavaju uporabom trgovačkog kredita (obveze prema dobavljačima). Ne plaćanjem obveza odmah po primitku fakture nego na dan dospijeća oni mogu s tim novcem riješavati tekuće poslovanje.

2. Drugi način financiranja su vremenska razgraničenja (porezi i plaće).

3. I treći način je korištenje faktoringa (prodaja potraživanja od kupaca), no tada se primitak novca od potraživanj smanji za proviziju. Rizik naplate se prenosi na organizaciju koja je to potrživanje kupila. Amortizacija je također izvor financiranja.

C) RAZVOJNO FINANCIRANJE (zadržani dobitak, ulozi i amortizacija)

Glavna prednost malih i srednjih poduzeća u odnosu na velike je u njihovoj fleksibilnosti tehnološkim, tržišnim i drugim promjenama. Inokosno poduzeće dodatni temeljni kapital za razvoj može osigurati iz financijskog rezultat odnosno zadržanog dobitka. Partnersko i dioničko društvo dodatni kapital može osigurati akumuliranjem zadržanog dobitka ali i privlačenjem novih partenrskih i dioničarskih uloga.

Financiranje razvoja iz akumuliranog zadržanog dobitka je ograničeno veličinom ostvarenog neto dobitka i politikom njegove raspodjele.

No mala poduzeća imaju male svote zadržanog dobitka jer nisu imala dovoljno vremena i šansi za kumuliranjem dobitka.

Amortizacija je važan izvor financiranja i tekućeg poslovanja i razvoja.

16

DODATNI POZAJMLJENI KAMITAL ZA RAZVOJ

Dodatni kapital za razvoj se može dobiti i pozajmljivanjem (to je brže od akumuliranja zadržanog dobitka i amortizacije). No mala i srednja poduzeća teško dolaze do kredita ako nema dovoljno temeljnog kapitala i odgovarajuće novčne tijekove. Jer je kreditorima temeljni kapital, zaduživačka sposobnost garancija da će kredit biti vraćen. Zbog toga mala se poduzeća najčešće koriste financiranje razvoja pomoću franšizinga i najma.

3.1. FINANCIRANJE OSNUTKA MALOG I SREDNJEG PODUZEĆA

A) VLASTITI NOVAC PODUZETNIKA

Ušteđeni novac poduzetnika Novac od prodaje imovine poduzetnika (razvijene zemlje prodaja pa onda

najam vl. imovine)

B) VLASTITI NOVAC ULAGATELJA

Ušteđeni novac članova obitelji i prijatelja Ulozi privatnih ulagatelja Ulozi tvrtki poduzetničkog kapitala (tvrtke ulažu u mala poduzeća koja obećavaju brzi rast prihoda i dobitka) Ulozi društva za ulaganja u mala poduzeća (visoka tehnologija, ali i stare grane namještaj, odjeća, obuća) Ulozi velikih poduzeća banaka i drugih (zarada i profitabilnost glavni razlozi ulaganja)

C) TUĐI IZVORI NOVCA

Krediti članova obitelji, prijatelja i privatnih kreditora Krediti banaka i štedionica (teže dobivaju dugoročni krediti, traže osiguranja

zajma kao što je vlastitu materijalnu imovinu ili financijsku imovine, mjenicu supotpisanu os trane imućnijih prijatelja, oročeni novčani depozit, garanciju druge financijske institucije)

Krediti nebankarskih financijskih institucija

17

3.2. STRUKTURA POČETNOG FINANCIRANJA

A) OMJER VLASTITOG I TUĐEG KAPITALA

Ako je moguće poduzetnički pothvat je poželjno financirati novcem od vlastite ušteđevine ili od prodaje vlastite imovine, tako se može osnovati poduzeće a da se ne treba brinuti o otplati kredita.

No češće se poslovanje započinje s osobnim kapitalom, kapitalom ulagatelja (partner ili dioničar) i pozajmljenim kapitalom. Poslovanje je sigurnije započeti s većim udjelom vlastitog kapitala nego s većim udjelom tuđeg kapitala jer:

Tuđi kapital uvećan za kamatu poduzetnik mora vratiti kreditoru u točno određenom roku bez obzira na ostvareni financijski rezultat

Za vlastiti kapital poduzetnika ne postoji obveza vraćanja glavnice nit plaćanja kamata. Osim toga poduzetnik nije obavezan ulagateljima ili dioničarima isplaćivati dividendu ili dio neto dobitka osobito u vremenu lošeg poslovanja.

Prema pravilu financiranja poželjan omjer je 1:1, odnosno 50% vlastitog i 50% tuđeg kapitala.

B) DUGOROČNO I KRATKOROČNO KREDITIRANJE

Dugoročni kredit pomaže poduzetniku da zadovolji dugotrajne potrebe za novcem i omogućuje kupnju potrebne imovine za poslovanje s dužim vijekom trajanja. Obično se otplaćuju iz financijskog rezultata iz amortizacije.

Kratkoročni kredit zadovoljava kratkotrajnu potrebu za novcem i omogućuje kupnju kratkotrajne imovine, financiranje zaliha. Taj se kredit otplaćuje prodajom proizvoda i naplatom potraživanja.

Ako se umjesto dugoročnim kredtiom koristi kratkoročni kredit za financiranje dugotrajne imovine, čini se velika greška jer pravilo je da se ulaganja u kratkotrajnu imovinu vrši iz kratkoročnih izvora, a u dugotrajnu imovinu iz dugoročnih izvora financiranja. Jer ako koristimo kratkoročni kredit za kupnju dugotrajne imovine možemo izazvati INSOLVENTNOST.

18

4. FINANCIRANJE I SOLVENTNOST

4.1. UZROCI INSOLVENTNOSTI PODUZEĆA

Ako se na vrijeme ne suzbije širenje insolventnosti, može doći do opće nesposobnosti plaćanja u zemlji i do financijskog kolapsa. Postoje unutarnji i vanjski uzroci insolventnosti.

1. UNUTARNJI UZROCI INSOLVENTNOSTI PODUZEĆA

1.1. FINANCIJSKA NERAVNOTEŽA U BILANCI (7)

Solventnost je sposobnost plaćanja svih obveza u roku. Insolventnosti je nesposobnost plaćanja. Poduzeće je insolventno ako je:

Raspoloživi novac < dospjele obveze plaćanja

Poduzeće može pokriti samo onoliko obveza koliko ima raspoloživog novca. Glede toga je:Stupanj pokrića = raspoloživi novac / dospjele obveze plaćanja x 100 dospjelih obveza

Temeljni uzrok insolventnosti je DINAMIČKA NERAVNOTEŽA između raspoloživog novca za plaćanje obveza i veličina dospjelih obevza plaćanja.

A) Kratkoročna i dugoročna financijska neravnoteža – neuravnoteženost pojedinih dijelova aktive i pasive po obujmu i roku može uzrokovati insolventnost.

Kvi – kratkotrajno vezana imovinaKif – kratkoročni izvori financiranjaDvi – dugoročno vezana imovinaDif – dugoročni izvori financiranja

KVI KIF

DVI DIF

19

Neravnoteža kratkoročnih ulaganja i kratkoročnih izvora po obujmu (KVI<KIF)

Neravnoteža dugoročnih ulaganja i dugoročnih izvora po obujmu (DVI>DIF)

Ako se ovakava bilanca ne popravi može uzrokovati insolventnost zato jer poduzeće jedan dio dugotrajno vezane imovine(žuti dio) financira iz kratkoročnih izvora. I to zato jer se novac uložen u dugotrajnu imovinu vraća kroz duži period, a kratkotrajne obveze iz kojih se ta imovina financira brže gasi, te se dug mora vratiti u roku od 1 godine. I tu dođe do nedostatka novca za podmirenje tih dugova jer dugotrajna imovina nije još vratila svoj ulog.

No insolvenstnost može nastati i ako poduzeće ima kratkoročnu i dugoročnu financijsku ravotežu.

KVI KIF

DVI DIF

KVI = KIFDVI = DIF

INSOLVENTNOST može nastupiti kada je vrijeme mobiliziranja uloženog novca u kratkoročna ulaganja duže od vremena raspoloživosti kratkoročnih izvora iz kojih su ta sredstva financirana. (potraživanje od kupaca naplaćuju se za 30 dana a obveze prema dobavljačima podmiruju se za 20 dana).

Isto je sa dugoročnim ulaganjima, ako je mobilizacija novca od ulaganja duže od vremena raspoloživosti dugoročnih izvora financiranja. (kupnja dionica iz dugoročnog kredita)

Rokovna neusklađenost pojedinih dijelova aktive i pasive u smislu da su ulaganja u aktivi dugoročnija od vremena raspoloživosti izvora u pasivi iz kojih su financiranja, može uzrokovati insolventnost poduzeća.

B) Financiranje dugoročnih ulaganja u materijalnu imovinu – dugoročna ulaganja u materijalnu imovinu izazivaju veliki odljev novca u kratkom roku. Dugoročno imobiliziran novac sporo se vraća, za vrijeme iskorištavanja investicije, preko amortizacije neto dobitka. Vremenska neusklađenost između velikih izdataka u sadašnjosti i nedostatnih novčanih primitaka u budućnosti često uzrokuje insolventnost poduzeća.

Dugoročna ulaganja u materijalnu imovinu dugoročno vezuju novac pa ih je potrebno financirati iz dugoročnih izvora. Ako se financiranje tih ulaganja provede iz kratkoročnih izvora to može dovesti do insolventnosti. Jer se kratkoročni izvori brzo gase i potrebno ih je u kratkom roku vratiti a ulaganja u dugotrajnu imovinu se sporo vraćaju kroz duže vremensko razdoblje.

20

Dugoročna ulaganja mogu se financirati zi vlastitih i tuđih dugoročnih izvora. Preveliki udio tuđih izvora može nakon nekog vremena uzrokovati insolventnost, zbog obveze plaćanja glavnice i kamata u ugovorenim rokovima. Vlastiti izvori ne stvaraju obvezu vraćanja glavnice i kamata.

Pogrešno odabrana tehnologija, zastarjela oprema koja proizvodi skupe i nekvalitetne proizvode koji se onda teže prodaju, gomilanje proizvoda ili nedostatni ili neredoviti priljev novca od prodaje, sve to može dovesti do insolventnosti.

C) Financiranje dugoročnih ulaganja u financijsku imovinu – ulaganja u dionice drugih poduzeća, banak i sl. Uzrokuju velike odljeve novca. To su zapravo trajna ulaganja koja dovode do trajne imobilizacije i vezivanja novca u dionicama. Stoga ta ulaganja treba financirati iz dugoročnih izvora financiranja, posebice vlastitih. Ako pada tržišna vrijednost tih dionica i nema isplate sividendi nema ni novčanih priljeva za poduzeće to i ta ulaganja mogu uzrokovati insolvenstnost.

Ulaganja u obveznice – izazivaju novačane odljeve. No ovo nisu trajne ulaganja, nego ulaganja s rokom dospijeća. Ostvaruju se povremeni novčani priljevi od naplate anuiteta. Rizik postoji kod unovčenja tih v.p. prije njihova roka dospijeća, i tada to ovisi o profitabilnosti tih papira.

D) Financiranje kratkoročnih ulaganja u materijalnu imovinu – rizik insolventnosti glede tih ulaganja postoji zbog mogućnosti da se ta ulaganja ne pretvore u novac u određenom roku.

Zalihe spadaju u kratkotrajnu imovinu, i u njima je vezan novac poduzeća koji se ne može koristiti za plaćanje raznih obveza. Ako su one prekomjerne to može dovesti do insolventnosti zbog toga što one zahtijevaju troškove naručivanja, troškove skladištenja. Ali se i rizik insolvenstnosti može javiti ukoliko se proizvodi ne mogu prodati i naplatiti a obveze već postoje. Zalihe se trebaju financirati iz kratkoročnih izvora.

Ako financiramo stalno obrtnu imovinu iz kratkoročnih izvora to može dovesti do insolventnosti jer su to dugoročna ulaganja.

Opasne su zalihe nekonkurentnih proizvoda. Zalihe se treba stalno usklađivati po obujmu i roku s obujmom i rokom izvora iz kojih se financiraju.

E) Financiranje kratkoročnih ulaganja u financijsku imovinu – ulaganja u potraživanja - o naplati potraživanja izravno ovise novčani primici i sposobnost plaćanja obveza. Ako poduzeće ima više vezanog novca u potraživanjima to djeluje negativno na solventnost i rentabilnost poslovanja. Poduzeće koje ne može pravodobno naplatiti svoja potraživanja, ne može pravodobno plaćati svoje obveze prema dobavljačima i drugim vjerovnicima, što može dovesti do spirale insolventnosti u gospodarstvu.

21

Kratkoročna potraživanja treba financirati iz kratkoročnih izvora (obveza prema dobavljačima, kredit pasivna razgraničenja). Jedna od čestih uzroka insolventnosti je spora naplata i nenaplativa potraživanja od kupca. Ulaganja u kratkoročne vrijednosne papire - kada ima viška novca dobro je napraviti portfolio kratkoročnih vrijenosnih papira, odnosno plan ulaganja u v.p. No treba ga urediti tako da vrijednosni papiri dospijevaju na naplatu kada je novac potreban za plaćanje dospjelih obveza. Ako se uloži u rizične i teško utržive v.p. takav portfolio može uzrokovati insolventnost.

F) Struktura likvidne imovine – likvidna imovina poduzeća se pretvara u novac najkasnije u roku 1 godine. Tako da se ona može izjednačiti s kratkotrajnom imovinom (obrtnim sredstvima). Novčana sredstva su najlikvidnija. U sredstva koja se mogu brzo pretvoriti u novac su mjenice, čekovi, komercijalni zapisi, blagajnički zapisi i sl.

Ako poduzeće ima likvidniju imovinu, posebice imovinu prvog stupnjan likvidnosti lakše će održati svoju solventnost. No ako ima više imovine trećeg stupnja likvidnosti sporije unovčiva sredstva, to može uzrokovati insolventnost zbog sporije transformacije u novac.

Struktura likvidne imovine ovisi u velikoj mjeri o djelatnosti kojom se poduzeće bavi.

G) Ispala imovina iz uporabe – neamortizirana dugotrajna imovina koja zbog zastarjelosti, kvara i drugih razloga ispadnu iz uporabe, funkcije, više ne sudjeluju u proizvodnji i ne stvaraju financijaki rezultat. No ta imovina smanjuje financijaki rezultat preko troškova amortizacije jer nije amortizirana. Treba kupiti novu imovinu kako bi se nastavilo proizvoditi.

Financijska zamjena osnovnih sredstava ispalih iz uporabe treba provoditi iz sredstava amortizacije i dugoročnih izvora (vlastitih i tuđih). Neodgovarajući izvori takve imovine mogu uzrokovati insolventnost.

Kratkotrajna imovina ispala iz uporabe također ne doprinosi stvaranju financijskog rezultat, ali ga ne smanjuju jer nema amortizacije. Tada poduzeće ima manji novčani priljev npr. od ne naplaćenih potraživanja, i može dovesti do insolventnosti.

22

1.2. FINANCIJSKA NERAVNOTEŽA U RAČUNU DOBITI I GUBITKA(4)

A) Neuravnoteženost prihoda i rashoda – razlika između prihoda i rashoda predstavlja financijski rezultat. O učinkovitosti upravljanja raznim dijelovima aktive i pasive ovise prihodi i rashodi, financisjki rezultat ali i solventnost. Insolventnost poduzeća može uzrokovati financijska neravnoteža, odnosno neusklađenost prihoda i rashoda posljedica koje može biti:

negativan financijski rezultat koji smanjuje vrijednost imovine i kapitala, narušava dugoročnu financijsku bilaničnu ravnotežu i financijsku stabilnost poduzeća koja je važna stavka održanja solventnosti

neutralan financijski rezultat ako se prihodi sporo naplaćuju ili se ne mogu naplatiti a rashodi se brže isplaćuju vjerovnicima

pozitivan fin rezultat ako se prihodi sporo naplaćuju a obveze brže plaćaju. Na solventnost utječe raspodjela neto dobitka, zadržanje dobitka i ili isplata dividendi koja stvara veliki odljev novca iz poduzeća

B) Raspodjela financijskog rezultata – iz ostvarenog bruto financijskog rezultata poduzeće plaća vjerovnicima kamatu za pozajmaljena sredstva, porez na dobitak..i tada ostane neto dobitak. Raspodjela neto dobitka u d.d. se obavlja izdvajanjem sredstava za zadržani dobitak, pričuvu i isplatu dividendi.

Isplata dividendi dovodi do velikog odljeva novca. Zbog toga preferiranje isplate dividendi pogotovo maksimalnih može uzrokovati insolventnost poduzeća.

Preferiranje zadržanog dobitka pozitivno dijeluje na solventnost. Jer to povećava dugoročne izvore financiranja i to je vlastiti izvor financiranja. On omogućuje nova investicijska ulaganja, otplatu ranijih dugoročnih obveza, privlačenja tuđeg kapitala....Ako društvo nema dovoljno zadržanog dobitka tada on mora ulaganja temeljiti na pozajmljenom kapitalu, što ako je prekomjerno može ugroziti svoju solventnost zbog povećanja obveza.

Novčane pričuve mogu korisno poslužiti pri sanaciji iznenadnih udara na gotovinu. (pokrivanje gubitka, pad cijena gotovih proizvoda, retroaktivno povećanje plaća djelatnika, za iskup vlastitih dionica)

Pozitivan rezultat ne garantira uvijek solventnost. To se događa kada poduzeće nastali dobitak uloži u materijalu i financijsku imovinu što može u konačnici uzrokovati insolventnost.

23

C) Negativan financijski rezultat – poduzeće s gubitkom najčešće postaje i insolventno jer ne gubitak smanjuje kratkotrajnu imovinu i povećava obveze, a ne može se niti odvojiti novac za zadržani dobitak i pričuve.

No gubitak ne mora uvijek uzrokovati i insolventnost poduzeća. Ako poduzeće može gubitak pokriti iz dobitka i pričuva(to je prvo) tada on neće ugroziti solventnost. To se može pokazati ovako:Gubitak < dugoročni izvori financiranja – dugotrajan vezana imovina

To zato jer gubitak ima pokriće u vlastitim i tuđim dugoročnim izvorima.

No gubitak najčešće uzrokuje insolventsnot a insolventnost tada uzrokuje još veće gubitke (neće nam više dati sirovinu, neće nam dati kredite...)

Gubitak može biti i skriven i to ako se precijeni aktiva (zalihe i potraživanje) ili podcijeni pasiva. Gubitak se pokriva najprije iz pričuve, pa zadržani dobitak iz ranijih godina pa onda zadržani dobitak koji je novostvoren.

D) Financijska neravnoteža u računu novčanih tijekova – naplata prihoda i siplata rashoda proizvodi račun novčanih tijekova koji je od presudne važnosti za solventnost. Novčani primici povećavaju stanje raspoloživog novca i omogućuju plaćanja dospjelih obveza. Insolventnost uzrokuje dinamička neravnoteìa po obujmu i roku između novčanih primitaka i novčanih izdataka koja onemogućuje da se raspoloživim novcem podmire sve dospjele obevze plaćanja u roku.

2. VANJSKI UZROCI INSOLVENTNOSTI PODUZEĆA (8)

A) MONETARNA POLITIKA – o emitiranoj masi novca ovisi gospodarska stabilnost, rast, stabilnost cijena, tečaj valute, solventnost poduzeća i drugih subjekata. Smatra se da novčana masa neće ugroziti solventnost ako rast novčane mase u određenom razdoblju odgovara rastu BDP-a.

No ako središnja banka porast novčane mase usmjeri negospodarskim subjektima, može doći do pogoršanja solventnosti u gospodarstvu. Ali do insolventnosti može doći i ako novčana masa raste sukladno ili brže rastu BDP-a. Tada će gospodarski subjekti dobiti manje novca nego što ime je stvarno potrebno. Jer je veći dio novca otišao negospodarskoj djelatnosti.

Središnja banka djeluje na kreditni potencijal poslovnih banaka preko obveze rezerve i diskontne stope (stope po kojoj posuđuje novac bankama).

24

B) Kreditna politika poslovnih banaka – primaran zadatak poslovnih banaka je da mobiliziraju slobodan novac svojih komitenata i da ga plasiraju kroz kredite onima kojima su potrebni. No da bi banke bile solventne moraju biti i njihovi komitenti, jer je solventnost spirala koja se provlači kroz gospodarski sustav. Uzrok insolventnosti mogu biti neodgovarajuća politika odnosno odstupanje od pravila da se kratkoročni depoziti trebaju koristit za kratkoročne plasmane, a dugoročni depoziti za dugoročne plasmane. Jedna od uzroka inolvenstnosti poduzeća u hrvatskoj je i bankarsko kreditni sustav i kreditna politika banaka. Mnogo menadžerskih i stambenih kredita te kredita za kupnju automobila koji se nisu vratili, mnoga ulaganja u neprofitabilna poduzeća. Veliki kamatne stope. Većina hrvatskih banaka ne pomaže dovoljno poduzeća jer se mnogo više kredita odvoji za negospodarski sektor.

C) Platni promet – spor platni promet i duže zadržavanje novca u kanalima platnog prometa može uzrokovati insolventnost zbog sporog pritjecanja novca. Bržom cirkulacijom manje količine novca u zemlji može se zadovoljiti isti obujam novčanih transakcija kao i sa sporijom cirkulacijom veće količine novca. No bez discipliniranog ponašanja sudionika platni promet ne može učinkoviti funkcionirati. Insolventnost uzrokuje i siromašnost oblika i instrumenata plaćanja i izostajanje sankcija za nevremensko plaćnje.

D) Primarna i sekundarna raspodjela novca – Primarna – na solvenstnost poduzeća znatno utječe primarna raspodjela novca koja se provodi na tržištu posredstvom prodajnih i nabavnih cijena. Ako poduzeće ima deprecirane prodajne cijene a aprecirane nabavne cijene tada ima i disparitet između novčanih primitaka i novčanih izdataka i probleme s insolventnošću. Sekundarna – provodi se na tržištu posredstvom fiskalne politike (poreza i doprinosa). Obavlja se između poduzeća, države i lokalne uprave preko plaćanja poreza i doprinosa. Novčni izdaci za plaće i doprinose uvijek prethode novčanim primicima od prodaje, što otežava održavanje solventnosti poduzeća. Dok potraživanja od ministarstva i lokalne uprave se sporo naplaćuju, što također je negativno za solventnost.

E) Državni proračun i drugi proračuni – proračun se puni naplatom pračunskih prihoda od brojih gospodarskih i negospodarskih subjekata. Plaćanje tih obaveza slabi novčanu poziciju pod. I to znači da porez negativno djeluje na solventnost pod. S druge strane iz proračuna se plaća brojnim korisnicima u zdrastvu, školstvu, policiji, vojsci...neblagovremensko plaćanje obveza prema njima može uzrokovati njihovu insolventnost koja se dalje širi na njihove vjerovnike. (dobavljači).

Hrv. Treba uravnotežiti svoj proračun po obujmu i dinamici priljeva i odljeva novca kako proračuni ne bi generirali insolventnost.

25

F) Zakonodavna i sudbena vlast – mora donijeti zakonske propise kojima se regulira sustav plaćanja, instrumenti plaćanja te pravila i sankcije za nepravovremeno plaćanje. Izvršna i sudbena vlast mora te zakone primjenjivati u praksi i provoditi sankcije za insolventne dužnike, te tako spriječiti širenje insolventnosti pa i oštrim mjerama kao što su stečaj i likvidacija poduzeća. U Hrv. Se zakoni ne primjenjuju u potpunosti te čak i utužena potraživanja se vrlo sporo ili nikad ne naplaćuju. Zbog toga u Hrv. se povećava broj dužnika.

G) Inflacija – karakterizira ju pad kupovne moći novca i opći rast cijena roba i usluga. Ako poduzeće u inflaciji ima brži rast cijena robnih ulaza (nabava) od rasta prodajnih cijena tada može ostvariti gubitak i postati insolventno, jer rashodi i novčni izdaci mogu premačiti prihode i primitke.

U inflaciji zbog pada kupovne moći novca, novac i potraživanja u bilanci gube na vrijednosti. Za njih se može kupiti sve manja i manja količina roba i usluga. Zbog rasta cijena kupnja sirovina i materijala, opreme, strojeva zahtijeva veće novčane izdatke.

Zalihe se u inflaiciji povećavaju zbog rasta cijena a ne zbog količine što uzrokuje i povećane izvore financiranja.

Da bi poduzeće u godini inflacije bilo solventno neće mu biti dovoljno onoliko X izvora obrtnih sredstva koliko mu je bilo dovoljno u godini bez iflacije da bi bilo solventno, nego mu je potrebno X+x izvora obrtnih sredstva. Izvori obrtnih sredstava moraju se uvećati za postotak inflacije. Ako poduzeće ne poveća izvore obrtnih sredstava za postotak inflacije, a obujam poslovanja i koeficijent obrtaja ostanu nepromjenjeni, solventnost se može narušiti.

Inflacija narušava solventnost ako se izvori financiranja kratkotrajne i dugotrajne imovine ne povećaju razmjeru povećanja cijena.

Inflacija stimulira zaduživanje, te ako je to prekomjerno dođe do insolventnosti.

E) Ostali vanjski uzroci insolventnosti – uzrok može biti i opće nepovoljna kretanja u gospodarstvu kao što su:

Stagnacija i recesija Spor tehnološki razvitak Nerazvijenost tržišta kapitala i novca Spora cirkulacija novca i kapitala Nizak životni standard Elementarne nepogode Ratni sukobi

No ovi uzroci nemoraju uzrokovati insol. oni često samo otkrivaju nesposobne menadžere i poduzeća.

26

4.2. STVARANJE UVJETA ZA ODRŽAVANJE OPTIMALNE SOLVENTNOSTI PODUZEĆA

A) POZITIVNA BILANIČNA NERAVNOTEŽA

Uvjeti za održanje stalne solventnosti stvaraju se postizanjem i održavanjem pozitivne bilanične neravnoteže kod koje je dugotrajno vezana imovina manja od dugotrajnih izvora financiranja i istodobno kratkotrajno vezana imovina veća od kratkoročnih izvora financiranja. DVI<DIFKVI>KIF

neutralna negativna Pozitivna bilanična neravnotežaKVI KIF

DIFDVI

Pozitivna bilanična neravnoteža je poželjna glede: Solventnosti – jer je tada jedan dio kartkotrajne imovine financira iz dugoročnih

izvora. Budući da se dio kratkotrajne imovine transformira u novac u roku od jedne godine, a dugoročni izvori iz kojih se ta imovina financira traju duže od toga, to stvara novčanu pričuvu solventnosti koja pruža poduzeću sigurnost glede solventnosti.

Rentabilnost – jer se ulaganja financiraju iz odgovarajućih izvora, ako se pritom pozitivna bilanična neravnoteža održava tako da stvara novčanu pričuvu solventnosti, tada ta pričuva neće znatno smanjiti rentabilnost poduzeća.

Novčanih tijekova – jer pod. tada ima usklađene novčane primitke od transformacije kratkotrajno i dugotrajno vezane imovine u novac s novčanim izdacima za izmirenje obveza prema kratkoročnim i dugoročnim izvorima financiranja.

NEUTRALNA BILANIČNA RAVNOTEŽA – u kojoj je kratkotrajno vezana imovina jednaka krtakoročnim izvorima i dugotrajna imovina jednaka dugoročnim izvorima je donja granica financijske ravnoteže koja se privremeno može tolerirati glede solventnosti. No ona nije dobra na duže jer ne stvara novčnu pričuvu solventnosti.

No svakako treba zaustaviti stvaranje negativne bilanične neravnoteže u kojoj je ktarkotrajna imovina manja od kratkotrajnih izvora financiranja a dugoročna imovina veća od dugoročnih izvora financiranja pa se jedan dio duogoročne imovine financira iz kratkoročne.

kvi kif

dvi dif

kvi kif

dvi dif

27

B) POZITIVAN FINANCIJSKI REZULTAT

Postizanje i održavanje pozitivne financijske neravnoteže izmežu prihoda i rashoda odnosno ostvarivanje pozitivnog financijskog rezultata važno je za osiguranje solventnosti poduzeća.

Neutalan fin. rezultat Pozitivan fin. rezultat Negativan fin rezultat

P RP

+FR

R

Poslovna politika mora težiti ostvarenju većih prihoda od rashoda jer je pozitivan financijski rezultat poželjan glede: Rentabilnosti – jer veći financijski rezultat znači veći prinos od kratkoročnih i dugoročnih ulaganja. Tako ostvareni neto dobitak se može iskoristiti za isplatu dividendi ili zadržati za potrebe financiranja novih investicija i razvoja, za stvaranje novčanih pričuva. Solventnost – jer veći pozitivan financijski rezultat omogućuje veće zadržavanje dobitka i novca u poduzeća, čime se povećava temeljni kapital i popravlja dugoročna finan ravnoteža, te stvaraju uvjeti za postizanje i održavanje pozitivne bilančne neravnoteže.

No poduzeće može biti insolventno iako ostvaruje pozitivan financijski rezultat. I to ako tijekom poslovanja ostvareni dobitak uloži u materijalnu ili financijsku imovinu iz koje se novac vraća nakon dospijeća obveza plaćanja. Umjesto da ga stavi u yadržani dobitak i tamo akumulira za potrebni razvoj i rast.

Neutralan finan rezultat u kojem su ukupni prihodi jednaki ukupnim rashodima je donja granica ispod koje se financijski rezultat ne bi smio spustiti. No svakako treba onemogućiti poslovanje s negativnim rezultatom. Jer gubitak u pravilu uzrokuje insolventnost.

-FR

RP

28

C) POZITIVAN NOVČANI TIJEK

Politika solventnosti mora posvetiti posebnu pozornost novčanim primicima i novčanim izdacima, te njihovoj stalnoj sinkronizaciji o kojoj izravno ovisi solvenstnost poduzeća, sposobnost financiranja, isplata dividendi poreza itd.

Pozitivan neto novčani tijek:

N eutralanNegativan

NNT – POZITIVAN NETO NOVčANI TIJEK – politika solventnosti mora težiti ostvarenju većih novčanih primitaka od novčanih izdataka. Pozitivan neto novčani tijek je poželjan glede:

solventnosti – jer poduz ima veće novčane primitke od izdataka rentabilnosti – jer se višak novca (nnp) do njegoce konačne upotrebe može uložiti

u portfolio kratkoročnih v.p., čiji prinosi povećavaju prihode, financijski rezultat i rentabilnost.

Neutralan financijski novčani tijek kod kojeg su NP jednaki NI (izdacima) je donja granica koju politika solventnosti može povremeno tolerirati. Poduzeće nema ni viška ni manja novca. Zbog toga i manji novčani poremećaji mogu uzrokovati insolventnost poduzeća.

Politika solventnosti mora spriječiti pojevu negatinog novčanog tijeka u kojem su NP manji od NI. Tada manjak novca uzrokuje insolventnost, potrebu dodatnog zaduživanja, što povećava troškove financiranja i smanjuje rentabilnost pod.

RACIONALNO UPRAVLJANJE POTRAŽIVANJIMA I OBVEZAMA

Na novčane primitke izravno utječe naplata potraživanja, na novčane izdatke isplata obveza. O toj sinkronizaciji izravno ovisi solventnost. Stoga politika solventnosti treba težiti ubrzanju naplate potraživanja putem:

Skraćenja roka naplate Kontrole naplate potraživanja i reduciranja kašnjenja naplate na najmanju

mjeru Skraćenja vremena zadržavanja novca u kanalima platnog prometa Treba usporiti isplatu obveza (račune plaćati na dan dospijeća ne prije)

NP

NNT+

NINP NI

NNT-

NINP

29

Bržom naplatom i sporijom isplatom obveza može se stcvarati i održavati novčana pričuva solventnosti.

Naravno da se solventnost može održavati i u slučaju pozitivne bilanične ravnoteže jer su novčani primici veći od novčanih izdataka.

SIGURNOSNA PRIČUVA SOLVENTNOSTI

Već smo prije vidjeli da postoji vanjski i unutarnji rizici održavanju solventnosti. Unutarnji su rezultat pogrešnih poslovnih i financijskih odluka menadžera i vlasnika. Vanjski su uzroci posljedice neučinkovitosti monetrane politike, zakonodavne i sudbene vlasti, platnog prometa, inflacije, kreditne politike poslovnih banaka, recesija i stagnacija gospodarstva, državni proračuni i lokalna uprava, primarna i sekundarna raspodjela novca.

Upravo ti rizici insolventnosti glavni su razlog stvaranja i držanja sigurnosne novčane pričuve solventnosti koja može osigurati sigurnost glede održavanja solventnsnoti poduzeća.

Novčana pričuva solventnosti stvara se pomoću: POZITIVNE BILANIČNE NERAVNOTEŽE, POZITIVNOG FINANCIJSKOG REZULTATA I POZITIVNOG NETO NOVČANOG TIJEKA

Politika solven treba težiti optimalnoj solventnosti (ni premala ni prevelika), pod kojom se podrazumjeva stalna trajna sposobnost plaćanja obveza dospijelih u roku, uz minimalan rizik insolventnosti i minimalno smanjenje rentabilnosti. Da bi poduzeće imalo optimalnu svotu solventnosti treba imati onoliko novca koliko je porebno za plaćanje obveza i minimalnu svotu sigurnosne pričuve koja će pružti sigurnost solventnosti a minimalno smanjiti rentabilnost.

Dakle treba biti zadovoljena sljedeća relacija:

N + P = ON – raspoloživa novčana sredstva plaćanjaP – minimalna sigurnosna pričuva solO – dospjele obveze plaćanja

Sigurnosna pričuva pruža određenu sigurnost u održavanju solventnosti ali istodobno smanjuje rentabilnost. Jer ta sredstva nisu uključena u posao i ne stvaraju novu vrijednost odnosno ne doprinose financijskom rezultatu.

Dakle držanje pričuve je oportunitetni tošak u obliku zarade koja bi se mogla ostvariti da se taj novac ulaže u neki rentabilan posao. Tako da možemo zaključiti što je veća sigurnosna pričuva je i veća sigurnost solventnosti ali i manja rentabilnost.

30

Čemu dati prednost u velike ovisi o sankcijama koje mogu biti poduzete ako smo insolventni. Mogu biti ZAKONSKE I TRŽIŠNE. I jedne i druge mogu biti vrlo blage – kada vjerovnici toleriraju insolventnost uz zatezne kamate; oštre – zabrana određenih financijskih transkacija od strane države ili velike zatezne kamate od strane vjerovnika; veoma oštre – pokretanje stečajnog postupka i likvidacije poduzeća

Sigurnosna pričuva solventnosti treba biti: Nužna – jer se bez nje ne može osigurati stlana platežna moć Minimalna – da značajnije ne obara rentabilnost ali dostatna da osigura

solventnost Planirana – da uzme u obzir sve unutarnje i vanjske rizike i uzročnike

insolventnosti Fleksibilna – mora se dinamički prilagođavati promjenjivim potrebama poduzeća

Ako je sinkorizacija između NP i Ni veća odnosno bolja, tada je potrebna manja sigurnosna pričuva.

U općoj gospodarskoj i negospodarskoj insolventnosti pričuva mora biti veća jer su i rizici insolventnosti veći. Isto tako i kod postojanja oštrih sanacijskih mjera ako postoji insolventnost.

4.3. MJERE POLITIKE SOLVENTNOSTI PODUZEĆA

1. MJERE ZA SMANJENJE NOVČANIH IZDATAKA

1.1. SMANJENJE DUGOROČNIH ULAGANJA

A) Ulaganja u dugotrajnu materijalnu imovinu

Ako su ulaganja u materijalnu imovinu završen ai plaćena tada više nije moguće mijenjati odnosno smanjti novčane izdatke, no ako su ulaganja u tijeku ili se planiraju smanjenje odljeva novca može se postići: Skraćenje vremena ulaganja – pomoću adekvatne tehničke pripreme, bolje sinkronizacije pojedinih faza ulaganja, ugovaranja fiksnih rokova i cijena svake faze ulaganja Preferiranje ulaganja u produktivna osnovna sredstva – koja izravno sudjeluju u procesu prozvodnje ili usluga, a na štetu osnovnih sredstva koja samo omogućuju tu proizvodnju (luksuzne zgrade, skladišni objekti, kancelarijski inventar) Odgoda ulaganja u zamjenu – odgoda zamjene dotrajalih osnovnih sredstva bar dok traju financijske teškoće oko održavanja solventnosti. Moguće je uzeti sredstvo rada u najam. Odgoda novih ulaganja – ulaganja u rekonstruciju ili modernizaciju mogu se ostaviti za bolja vremena. To je mjera koja osigurava očuvanje dugoročne financijske ravnoteže i solventnosti u budućnosti.

31

Smanjenje ili odustajanje od planiranih ulaganja – smanjenje dugoročnih ulaganja u okvir realnih financijskih mogućnosti ili odustajanjem od ulaganja. Eliminira novčane izdatke u sadašnjosti i novčane primitke u budućnosti.

B) Ulaganje u dugotrajnu financijsku imovinu

Ako financijska prognoza upozorava na mogućnost većih financijskih poremećaja manjaka novca ili insolventsnot tada je bolje odustati od tih ulaganja ili ih po mogućnosti odgoditi.

1.2. SMANJENJE KRATKOROČNIH ULAGANJA

A) Ulaganja u kratkotrajnu materijalnu imovinu Smanjenje ulaganja u zalihe – zalihe poduzeću stvaraju određene toškove i novčane izdatke. Troškovi naručivanja i držanja zaliha smanjuje financijski rezultat poduzeća. Da bi poduzeće smanjilo i svelo novčane izdate za zalihe na normalu potrebno je minimizirati ukupne troškove naručivanja i držanja zaliha. To se postiže naručivanjem i utvrđivanjem OPTIMALNE KOLIČINE narudžbe.

Kao načelo narudži koje može povoljno utjecati na solventnost, može poslužiti da se zalihe formiraju s većim brojem manjih narudži, nego s manjim brojem velikih narudžbi. Smanjenje ulaganja u stalnu obrtnu imovinu – to je smanjenje ulaganja u minimalne zalihe sirovina i materijala, nedovršenih proizvoda i gotovih proizvoda koja trajno vezuju novčana sredstva. Zovu se još i ŽELJEZNE ZALIHE. I to zato jer je taj dio zaliha stalan. U načelu smanjenje stalne obrtne imovine ne bi trebali koristiti kao mjeru politike solventnosti, jer smanjenej zaliha može ugroziti kontinuitet proizvodnje. No ova mjera može poslužiti za kraće vremensko razdoblje, posebice ako su te zalihe formirane zbog velikog stupnja sigurnosti. Smanjene zaliha nedovršenih proizvoda i gotovih proizvoda – smanjenje se postiže boljom proizvodnošću, skraćenjem vremena obrade, ubrzanjem prodaje ali i smanjenjem obujma proizvodnje i stupnja korištenja kapaciteta. Uvođenje JIT sustava upravljanja zalihama - ima najmanje troškove i novčane izdatke. Osnovna zamisao tog sustava je eliminiranje ili minimiziranje zaliha sirovina i materijala, nedovršenih proizvoda i gotovih proizcoda. To dovodi do oslobađanja novca vezanog u zalihama, a time i do minimiziranja izvora financiranja i troškova financiranja zaliha.

32

B) Ulaganja u kratkotrajnu financijsku imovinu

Ulaganja u kratkoročne v.p., odnosno portfolio kratkoročnih vrijednosnica (komercijalni zapisi, depozitnih certifikata...) vezuju novac poduzeća na kratak rok. Ako se očekuje oskudica novca može se odustati od tih ulaganja. No smanjenje ulaganja u te v.p. se može postići i prodajom v.p. na tržištu novca i njihovim unovčavanjem.

C) Smanjenje novčanih izdataka iz financijskog rezultat

Isplata dividendi – isplata dividendi dioničarima predstvalja veliki odljev novca. Ako isplata dividendi prijeti solventnosti poduzeća tada je isplatu umjesto u novcu bolje izvršiti u dividendnim dionicama, trezorskim dionicama, konvertibilnim obveznicama, robama. Ili pak ne isplatiti dividendu u vrijeme financijskih teškoća.

Plaćanje poreza – moguće je više koristiti poreznu uštedu koji čine kamatni trošak i trošak amortizacije koji smanjuju financijski rezultat i osnovicu oporezivanja.

2. MJERE ZA POVEĆANJE NOVČANIH PRIMITAKA

2.1. MJERE U PROIZVODNJI

A) Povećanje obujma proizvodnje

Povećanja obujma proizvodnje bez novih ulaganja postiže se povećanjem stupnja iskorištenja postojećih kapaciteta, to dovodi do veće prodaje ako je prodaja osigurana i većih novčanih primitaka. No pošto se povećavaju i novčani izdaci, ova je mjera prihvatljiva glede insolventnosti ako su povećani novčani primici veći od povećanih novčanih izdataka.

Takva mjera pozitivno djeluje na bržu transformaciju dugotrajne imovine u novac preko brže naplate amortizacije kroz cijenu prodanih proizvoda.

B) Ubrzanje procesa proizvodnje

Ako se u proizvodnji otklone uska grla, ubrza unutarnji promet i poveća proizvodnost rada, to će rezultirati većom proizvodnjom, prodajom i većim novčanim priljevima novca.

Povećanje proizvodnje se može postići i produženjem radnog vremena, uvođenjem prekovremenog rada, nove smjene. Radno vrijeme treba produžiti samo na neko kraće vrijeme (jer to izaviva i veće NI).

33

C) Promjena proizvodnog programa

Treba forsirati proizvodnju i prodaju onih proizvoda koje donose najveći dobitak po jedinici proizvoda ili u proizvodnju uvesti profitabilnije proizvode. Treba forsirati prodaju onih proizvoda koji imaju veliki udio stalnih troškova i proizvodnju koja zahtjeva velike velike zalihe sirovina i materijala i nedovršenih proizvoda bez dodatnih ulaganja.

2.2. MJERE U PRODAJI

A. Povećanje prodaje i naplate potraživanjaProdaju unaprijeđuje dobar marketing proizvoda i usluga. Može se ubrzati i sniženjem prodajnih cijena, posebice u slučaju nagomilavanja zaliha, uvođenjem kasa-sconta za brže plaćanje. I skraćivanje rokova naplate potraživanja ubrzava novčane primitke.

B. Minimiziranje rizika naplate potraživanjaVažna je sigurna naplate potraživanja od kupaca. Poduzeće treba utvrditi rokove plaćanja, načine plaćanja, minimalnu razinu boniteta kupca (kreditne uvjete). Odnosno to bi bili minimalni uvjeti koje kupac treba zadovoljiti da bi mu se odobrila prodaja na trgovački kredit.

Blagi kreditni standardi povećavaju prodaju i prosječno vrijeme naplate potraživanja i gubitke zbog nenaplativosti potraživanja. Oštri kreditni standardi smanjuju prodaju, prosječno vrijeme naplate potraživanja, ali i gubitke od nenaplativih potraživanja.

Smanjenje rizika naplate potraživanja od kupca može se postići analizom i ocjenom boniteta i kreditne sposobnosti kupca. Treba se analizirati njegova bilanca, RDG, novčani tijekovi, brzina obrtanja obrtnih sredstava te sposobnost plaćanja.

Smanjenje rizika naplate može se još postići: Prodajom robe na ograničeni kredit, odnosno prodaja robe kupcu tek kada se naplati prethodno prodana roba. Ograničenjem iznosa potraživanja, ograničenjem količine robe koja se može prodati tom kupcu Prodajokm robe čije plaćenje u roku garantira neka treća osoba Odabirom nekog od instrumenta osiguranja naplate potraživanja ček, mjenica, akreditiv... Osiguranjem naplate potraživanja kod osiguravajućeg društva Ugovarenjem i naplatom zateznih kamata kod neplaćanja u roku

34

C. Prodaja materijalne imovine

Povećanje novčanih primitaka može se postići prodajom raznih djelova imovine (zaliha, strojeva, opreme, građevinskih objekta) po nepovoljnim cijenama. No prodaja imovine u nuždi negativno se odražava na prodajnu cijenu te imovine. Ostvari se manja prodajna cijena i manji novčani primitak. Prodaja materijalne imovine signalizira vjerovnicima da u poduzeću nastupa ili je već nastupila financijska kriza.

D. Prodaja financijske imovine

Ako poduzeće ima portfolio kratkoročnih utrživih v.p., tada treba prodati one vrijednosnice koje se mogu brzo i lako prodati bez značajnijeg obaranja prodajne cijene. Također ako dobavljači prihvaćaju plaćanje s vrijenosnim papirima i to se može izvršiti, bez prodaje v.p.

Kada poduzeće ima portfolio dugoročnih v.p., tada može prodati kupljene dionice i obveznice i osigurati novčane primitke. Prodaju svakako treba obaviti kada su najpovoljnije prodajne cijene na tržištu kapitala. prodajom dionica gubi se pravo upravljanja i pravo na naplatu dividendi. Prodajom obveznica naplaćuje se glavnica uloženog novca ali gubi novac od kamata.

3. MJERE U FINANCIRANJU

A) Povećanje kratkoročnih izvora financiranja

Za uklanjanje postojeće ili prijeteće insolventnosti poduzeće može priskrbiti novac kratkoročnim pozajmicama u vidu kredita. Najviše se koriste: Kontokorektni kredit Revolving kredit Kreditne linije Eskontni kredit Akceptni kredit Lombardni kredit Emisija kratkoročnih vrijednosnih papira

35

B) Povećanje dugoročnih izvora financiranja

Srednjoročni i dugoročni kredit – koriste se u slučaju pomaknute dugoročne financijske neravnoteže u korist dugotrajno vezane imovine Zadržani dobitak – povećava temeljni kapital, popravlja dugoročnu financijsku neravnotežu i novčanu poziciju poduzeća, smanjuje potrebe za novim zaduživanjem. Nažalost poduzeća s gubitkom ne mogu koristiti zadržanai dobitak radi suprostavljanja insolventnosti jer nisu ostvarila dobitak. Novčane pričuve – za vrijeme držanja pričuve se mogu koristiti za plaćanja tekućih potreba poduzeća. Javne i skrivene pričuve jačaju kapital koji ne zahtjeva isplatu dividendi ili kamata.

C) Ubrzanje amortizacije

Povećanje novčanih primitaka može se postići i ubrzanom amortizacijom osnovnih sredstava. Bržom amortizacijom se dugoročna ulaganja u osnovna sredstva brže transformiraju u novac. Ubrzana amortizacija povećava stalne troškove ona istodobno smanjuje financijski rezultat. U vrijeme kumuliranja sredstva amortizacije mogu se koristiti za financiranje potreba u obrtnim sredstvima. No u trenutku zamjene dotrajalih sredstava uložena sredstva amortizacije u druge namjene moraju biti oslobođenja kako se zamjena nebi odgađala.

4.4. KRITERIJI ODABIRA MJERA POLITIKE SOLVENTNOSTI

Mogući kriteriji politike solventnosti su:A) Mogućnost realizacije mjera – ovo je primaran kriterij jer nam pokazuje dali se mjere mogu primjeniti i realizirati. Npr. Ako poduzeće zbog slabog boniteta i kreditne sposobnosti ne može dobiti kratkor. ili dugoročni kredit, takvu mjeru ne može ni koristiti. Treba dati prednost onim mjerama koje ovise o unutarnjim čimbenicima, odnosno mogućnostima samog poduzeća.

B) Rizik realizacije mjera – događa se da i nakon provođenja mjera ne dođe do planiranog povećanja novčanih primitaka i smanjenja NI, niti u pravo vijrme. Treba odabrati one mjere od kojih se može u najvećoj mjeri očekivati da će dati doprinos očuvanju solventnosti. Držanje veće sigurnosne pričuve solventnosti omogućuje primjenu rizičnijih mjera politike solventnosti.

C) Vrijeme realizacije mjera - ako je već nastupila inolvenstnost treba odabrati žurne interventne mjere koje će najbrže djelovati na otklanjanje insolventnosti. No ako se očekuje nedostatak novca u budućnosti treba odabrati preventivne mjere. Mjere koje djeluju brzo u pravilu su rizičnije od mjera koje djeluju i rezultate donose u dužem

36

vremenskom razdoblju. Neke mjere koje djeluju brzo mogu osigurati trenutnu solventnsoti ali u budućnosti uzrokovati insolventnost. Smanjenje novčanih izdataka može izazvati samo još veće izdatke u budućnosti (npr. Odgoda zamjene dotrajalih osnovnih sredstava zbog većih izdataka za održavanje) Prednost treba dati mjerama koje na duži rok stvaraju uvjete za očuvanje solventnosti.

D) Financijski učinak realizacije mjera na: Smanjenje novčanih izdataka Povećanje novčanih primitaka Financijski rezultat i rentabilnost – primjena mjera solventnosti utječe na smanjenje financijskog rezultat preko troška financiranja, prijevremena prodaja vrijednosnih papira smanjuje prihode poduzeća od izgubljenog kamatnog ili dividendnog prinosa, što smanjuje financijski rezultat i rentabilnost. Treba odabrati mjere koje će na najmanje mogući način negativno utjecati na smanjenje financijskog rezultat i rentabilnost. E) Neovisnost i kontrola nad poduzećem – prekomjerno zaduživanje radi otklanjanja insolventnosti dovodi do ovisnosti o kreditorima te do njihovog uplitanja u poslovnu politiku poduzeća. Treba odabrati mjere koje neće narušiti samostalnost i kontrola nad poduzećem.

37

5. FINANCIRANJE, VRIJEDNOST PODUZEĆA I RENTABILNOST

5.1. STRUKTURA KAPITALA I VRIJEDNOST PODUZEĆA

A) Struktura kapitala kao aspekt dugoročne financijske ravnoteže

Omjer između tuđeg, pozajmljenog kapitala i vlastitog (temeljnog) kapitala u pasivi poduzeća naziva se STRUKTUROM KAPITALA, STRUKTUROM FINANCIRANJA, STUPNJEM KORIŠTENJA POLUGE FINANCIRANJA. Suvremena terorija srukture kapitala razvila se na istraživanjima i iskustvu d.d.. Struktura kapitala takvih društva čini dionički kapital i zadržani dobitak kao vlastiti izvori, i dugoročni izvori koji nastaju emisijom obveznica te dugoročni i srednjoročni zaduživanje. Kombiniranje strukture kapitala iz tih izvora u pasivi mora biti usklađeno s poslovnim ulaganjima u aktivi. Na strukturu kapitala utječe još i bonitet poduzeća, težnja k maksimizaciji financijskog rezultata te poslovni i financijski rizik.S povećanjem financijskog rizika povećavaju se troškovi vlastitog kapitala jer dioničari zahtjevaju veće dividende. S motrišta dioničara zaduživanje može biti opravdano samo ako se od uloženog pozajmljenog kapitala očekuje veća stopa prinosa od kamatne stope.

Važan aspekt strukture kapitala je odnos između strukture kapitala i prosječnog troška kapitala s jedne strane, i tržišne vrijednosti dionica s druge strane.

Traženje optimalne strukture kapitala pretpostavlja minimizaciju prosječnog troška kapitala i rizika ostvarenja bruto i neto financijskog rezultata.đ

B) Tradicionalno shvaćanje strukture kapitalaTemeljna polazišta: Tradicionalni pristup polazi od pretpostavke da promjena strukture kapitala utječe na promjenu troškova financiranja. Budući da su troškovi financiranja pozajmljenim kapitalom manji od trškova financiranja vlastitim kapitalom, to implicira da će povećanje duga u strukturi kapitala smanjivati ukupne troškove i povećavati tržišnu vrijednost dionica i društva.

Pretpostavlja se da je trošak financiranja vlastitim kapitalom veći od financiranja tuđim kapitalom jer – 1. za vlastiti kapital se ne plaća naknada; 2. u RDG-u nema rashoda za korištenje vlastitih izvora; 3. no vlastiti kapital nije besplatan jer bi tada došlo do neracionalne alokacije kapitala koji je ograničen, i bila bi prihvatljiva ulaganja u projekte iz vlastitih izvora sa stopom prinosa malo većom od nule.

Ovaj pristup polazi od stava da je moguće financijskim odlukama mijenjati strukturu kapitala i time povećavati ili smanjivati troškove financiranja.

38

Zbog toga postoji neka optimalna kombinacija tuđeg i vlastitog kapitala pri kojoj je prosječni trošak kapitala najmanji, a tržišna vrijednost dionica i društva najveća. U dokazivanju ovih tvrdnji zagovornici ovog pristupa polaze od nekoliko pretpostavki : struktura kapitala komponirana je samo iz tuđeg i vlastitog kapitala porez na dobitak se apstrahira struktura kapitala se mijenja tako što se emisija obveznica koristi za povlačenje redovitih dionica, a emisija red dionica za povlačenje obveznica, pritom se troškovi ovih transakcija apstahiraju ukupan neto financijski rezultat (NFR) se isplaćuje kao dividenda očekuje se da neto financijski rezultat po dionici (NFRd) ostane nepromjenjen u budućnostizaključak: Utjecaj poluge financiranja na trošak financiranja – povećanje duga u stukturi kapitala smanjuje ukupne troškoveUtjecaj strukture kapitala na tržišnu vrijednost dionica – povećanje duga u strukturi kapitala povećava tržišnu vrijednost dionica i društva.Prema tradicionalnom pristupu optimalna struktura kapitala vezana je uz određeni stupanj korištenja poluge financiranja – optimalna struktura kapitala pri kojoj je prosječni trošak financiranja najmanji a tržišna cijena dionica i d.d. najveća.

C) Modigliani-Millerovo shvaćanje strukture kapitala

Temeljno polazište:Oni su zastupnici torije beznačajnosti strukture kapitala. Tvrde da u uvjetima savršenog tržišta i racionalnog ulaganja dva identična poduzeća koja ostvaruju neto financijske rezultate jednake veličine i kvalitete, imaju jednaku tržišnu vrijednost neovisno o stupnju korištenja poluge financiranja. Tržišna vrijednost poduzeća i troškovi njegova financiranja neovisni su o strukturi kapitala.

Da bi dokazalo svoje tvrdnje oni polaze od sljedećih pretpostavki: Tržište kapitala je savršeno, informacije su besplatne, racionalno ponašanje svih investitora Poduzeća se mogu grupirati u razrede s jednakim povratima Ne postoje porezi na prihod d.d., svi korisnici duga mogu se zaduživati pod istim kriterijima i plaćati iste kamate

Različite kombinacije duga i temeljnog kapitala ne utječu na vrijednosti poduzeća A i B. Ukupna vrijednost poduzeća se ne mjenja ali se samo mijenja struktura kapitala. Zbroj dijelova uvijek ostaje jednak cijelini, sukladno relaciji po kojoj je:

Ukupna tržišna vrijednost poduzeća = tržišna vrijednost dionica + tržišna cijena duga

39

Zaključak: Dva identična poduzeća koja se razlikuju samo po stupnju korištenja poluge financiranja imati će jednaku tržišnu vrijednost. Prosječni trošak kapitala poduzeća ima oblik pravca a ne parabole. Ovo stoga što pretpostavljaju da se koristi od jeftinijeg duga neutraliziraju s povećanjem troška financiranja dioničkim kapitalom – nema minimalnog troška financiranja Po njima ne postoji optimalna struktura kapitala – nema poluge koja bi minimizirala trošak kapitala i max tržišnu vrijednost d.d. Na vrijednost d.d. po MM ovisi o - RENTABILNOSTI; RIZIKU ULAGANJA

D) Suvremena teorija strukture kapitala

Polazne osnove ove teorije postavili su Modigliani i Miller. Oni su dokazivali da vrijednost poduzeća ne povećava se s porastom duga u strukturi kapitala.

S mnogim empirijskim istraživanjima utvrdilo se da se vrijednost poduzeća i trošak kapitala mijenja s promjenama strukture kapitala, te da postoji optimalna struktura kapitala.

Učinak poreznog zaklona – kamata kao ugovorena obveza i trošak financiranja smanjuje oporezivi dio financijskog rezultat. Pri danom BFR veći iznos duga odnosno kamata automatski znači manji dobitak prije oporezivanja, a time i manje novčane izdatke za poreze. Posljedica toga je da ukupni iznos vrijednosti koji ostaje vlasnicima i vlasnicima duga (kreditorima) veći ako se više koristi financiranje dugom.

Poduzeće što ima veći dug, odnosno koristi polugu financiranja, ima veći porezni zaklon i veću vrijednost. Stoga optimalna strategija financiranja, treba biti maksimalno korištenje poluge financiranja odnosno duga. Međutim porezna ušteda u svezi s korištenjem duga nije sigurna jer ukoliko se ostvari gubitak tada nema poreznog zaklona a kamata se mora platiti.

Učinak troškova stečaja – druga važna nesavršenost tržišta koja utječe na odluke o strukturi kapitala je prijetnja troškova stečaja. Ti troškovi obuhvaćaju troškove stečajnog postupka i troškove pada proizvodnosti i neučinkovitosti upravljanja. Stečajni troškovi imaju negativan učinak na vrijednost poduzeća.

Vrijednost poduzeća se povećava s početnim korištenjem poluge financiranja, zbog porezne prednosti korištenja duga. No s većim korištenjem poluge izgledi stečaju postaju veći. Ako bi se poluga financiranja koristila sve više i više nestao bi pozitivan porezni učinak pa bi se vrijednost poduzeća počela smanjivati.

Učinak troškova promatranja – kreditori stalno promatraju postupke vlasnika temeljnog kapitala što uzrokuje troškove promatranja. Pritom oni te troškove zaračunavaju kroz veće kamate. Što su troškovi promatranja veći to je veća i kamatna

40

stopa na dug i manja vrijednost poduzeća za njegove vlasnike. Pri velikoj zaduženosti kreditori inzistiraju na većem promatanju što uzrokuje veće troškove.

Optimalna struktura kapitala je kod točke X koja je pod utjecajem učinka poreza, troškova stečaja i promtranja, koja se nalazi prije točke Y koja prikazuje učinak poreza i troškova stečaja.

5.2. STRUKTURA KAPITALA I RENTABILNOST PODUZEĆA

A) Rizik ostvarenja BFR

Pod rizik ostvarenja BFR podrazumjeva se neizvjesnost ostvarenja budućih prinosa na ukupno uloženi kapital prije kamata na dugove i poreza na dobitak. Ukupno uloženi kapital u poslovanje treba izbaciti pozitivan BFR što nalaže načelo rentabilnosti. Uložena novčana sredstva trebaju se vratiti preko naplate amortizacije i donijeti određeni prinos.

Prag rentabilnosti i rizik nerentabilnosti

Prag rentabilnosti je ona točka u kojoj se izjednačavaju ukupni prihodi s ukupnim rashodima, odnosno točka u kojoj je financijski rezultat jednak nuli. BFR kao prinos na ukupno uloženi kapital brže mjenja od promjena prihoda od prodaje (zato jer je fiksni rashodi ne mjenjaju u određenom vremenskom razdoblju). Rizik ostvarenja BFR ovisi o povećanju ili smanjenjeu prihoda od prodaje. Prag rentabilnosti nam pokazuje da sa smanjenjem prihoda od prodaje sve više i više se smanjuje pozitivna razlika između prihoda i rashoda, odnosno BFR, da bi nakon praga rentabilnosti postao negativan financijski rezultat.

Promjene BFR razmjerno su veće u odnosu na promjene obujma prihoda od prodaje. Glavni razlog je postojanje stalnih rashoda. Jer su varijabilni troškovi manje više uvjetovani obujmom proizvodnje, no stalni rashodi ostaju isti bez obzira na obujam proizvodnje. Što je veći obujam proizvodnje i prodaje, to je opterećenost stalnim troškovima manja i utoliko je BFR veći i obrnuto.

Relativni odnos intenziteta tih promjena mjeri se faktorom, polugom ostvarenja BFR-a. Pokazuje za koliko će se % povećati ili smanjiti BFR ako se prihod od prodaje poveća ili smanji za 1%. Faktor BFR=marža pokrića/BFR iliFraktor BFR=postotak povećanja(smanjenja) BFR-a/postotak povećanja(smanjenja) prihoda od prodaje

41

Na faktor BFR djeluju i drugi čimbenici: Marža pokrića Stalni rashodi Tekuća imovina Troškovi organizacija pojedinih funkcija (nabavne, proizvodne, prodajne...)

Oblikovanje strukture kapitala izravno je uvjetovano učinkom tog faktora. Veliki faktor znači da se osjetne promjene BFR mogu ostvariti s relativno malim promjenama prihoda od prodaje. Ako su te promjene u blizini praga rentabilnosti, što je slučaj kod poduzeća s visokim stalnim rashodima, male promjene prihoda mogu smanjivati bruto dobitke. U takvim uvjetima financiranje pozajmljenim kapitalom je rizično i otežano.

Prag solventnosti i rizik insolventnosti

Pri odlučivanju o strukturi kapitala odnosno o odlučivanju o udjelu duga koji uzrokuje novčane odljeve, važniji su novčani primici i novčani izdaci od prihoda i rashoda i utvrđenog BFR-a. U pravilu jedan se dio prihoda ne unovči i stalno je vezan u potraživanjima od kupca, te svi rashodi ne uzrokuje novčane izdatke. Tako da se između prihoda od prodaje i novčanih primitaka ne može staviti znak jednakosti, niti između rashoda i novčanih izdataka. Upravo zbog vremenske nepodudarnosti između prihoda i novčanih primitaka te rashoda i novčanih izdataka, smatra se da je rizik od insolventnosti realnije procjeniti na temelju praga solventnosti (novčani primici i novčani izdaci) nego na temelju praga rentabilnosti (prihodi i rashodi).

Prag solventnosti je niži od praga rentabilnosti. Svako povećanje obujma prodaje iznad utvrđenog praga solventnosti doprinosi pokriću troška amortizacije i smanjenju gubitka. To pozitivno djeluje na povećanje novčanih primitaka u odnosu na novčane izdatke i stvaranju sigurnosne pričuve.

Ako se oscilacije novčanih primitaka i izdataka kreću iznad praga solventnosti, financiranje iz srednjoročnih i dugoročnih dugova je manje rizično i obratno.

B) Rizik ostvarenja financijskog rezultata poslije kamata prije poreza

Podrazumjeva se neizvjesnost ostvarenja budućih prinosa koji se izražavaju u očekivanim dobicima prije poreza. Uvjet za ostvarenja tog prinosa je: BFR > kamatni i drugi troškovi financiranja dugomTaj rizik uzrokuju stalni troškovi financiranja dugom koji se ne prilagođavaju promjenama u prodaji. Slično stalnim troškovima koji aktiviraju djelovanje faktora BFR, troškovi financiranja koji nastaju zbog financiranja dugom, aktiviraju djelovanje faktora financijskog rezultat poslje kamata prije poreza. Taj učinak se može utvrditi:Faktor financijskog rezultat poslje kamata prije poreza=BFR / BFR-kamatni i drugi troškovi finan dugom iliFaktor financijskog rezultat poslje kamata prije poreza = %povećanja(smanjenja)BFR / %povećanja (smanjenja) financijskog rezultata poslije kamata prije poreza

42

Financijski rezultat poslije kamata prije poreza više se mijenja nego BFR. Rizik ostvarenja dobitka prije poreza može smanjiti povećanjem udjela vlastitog kapitala u ukupnim izvorima financiranja u odnosu na postojeći dug. Time se smanjuju stalni troškovi kamatni.

C) Rizik ostvarenja financijskog rezultat poslije kamata i poreza

Koliki će biti neto dobitak ovisi i o porezu na dobitak. Kada se od fin rezultata poslije kamata a prije poreza odbije porez na dobitak dobije se NFR. Budući da je dobitak prije poreza veći nego dobitak poslije poreza to će faktor financijskog rezultat poslije kamata i poreza biti veći.

Faktor NFR = BFR / NFR

Ako poduzeće poveća BFR za 1%,105, 50%, povećati će i neto dobitak (prinos na vlastiti kapital) za rezultat faktora * 1%, 10%, 50%.

Veći faktor uzrokuje veću promjenu financijskog rezultata. NFR kao prinos na vlastiti kapital se jača mjenja nego BFR kao prinos na ukupno uloženi kapital, što ovisi o faktoru.

D) Ukupni rizik ostvarenja financijskog rezultat poslije kamata i poreza

Ukupan kartor ostvarenja financijskog rezultat poslije kamata i poreza neizvjesnost ostvarenja prinosa na vlastiti kapital, pri čemu se uzima udruženi učinak jedne i druge poluge: Ukupan faktor f.r. poslije kamata i poreza = faktor BFR * faktor NFRUkupni faktor ostvarenja neto dobitka pokazuje za koliko će se puta povećati (smanjiti) neto dobitak odnosno rentabilnost poslovanja ako se poveća (smanji) prihod od prodaje.

Veliki faktor NFR-a omogućuje razmjerno velike promjene tog rezultata na temelju manjih promjena prihoda od prodaje. Postavlja se pitanje kako zahtjev za maksimizacijom neto financijskog rezultata odnosno rentabilnosti uskladiti s održavanjem stalne solventnosti.Rizik ostvarenja neto dobitka je u pravilu velik, ali može ga se smanjiti: Smanjenejm faktora rizika BFR tako da se smanje fiksni troškovi (amortizacija, režijski tr.) Smanjenjem rizika neto financijskog rezultata jačanjem vlastitih izvora jer se time smanjuju stalni kamatni i drugi troškovi financiranja dugom

Poduzeće treba nastojati da postojeći obujam proizvodnje i prodaje što više udalji od obujma proizvodnje i prodaje potrebnog za ostvarenje neutralnog financijskog rezultata, jer se tada i manje oscilacije mogu uzrokovati gubitke.

43

E) Utjecaj strukture kapitala na rentabilnost poduzeća

Rentabilnost vlastitog i tuđeg kapitala

Načelo rentabilnosti nalaže da se sa što manjim ulaganjima kapitala ostvari što veći financijski rezultat. Rentabilno poduzeće ima veće prihode od rashoda i postiže financijski uspjeh. Rentabilno poslovanje uvjetuju sljedeći čimbenici: Ekonomičnost stalnih i promjenjivih troškova Obujam prodaje i veličina prodajnih cijena, treba povećati Obujam angarižanog kapitala i imovine, veći kapital i imovina uzrokuju veće troškove financiranja Obujam i cijena pozajmljenog kapitala, veći dug uzrokuje veće kamatne troškove a to smanjuje financijski rezultat poslije kamata i rentabilnost

Stopom rentabilnosti mjeri se rentabilnsot vlastitog kapitala, odnosno stupanj oplodnje vlastitog kapitala. Pokazuje koliki financijski rezultat ostvaruje poduzeće u nekom razdoblju na svakij 100 kn uloženog vlastitog kapitala u poslovanje.

Zaključak:Općenito možemo zaključiti da strukturu kapitala treba pomaknuti prema većem udjelu vlastitog kapitala ako se želi povećati neto financijski rezultat.

Ako se želi ostvariri veća stopa prinosa na vlastiti kapital strukturu kapitala treba pomicati prema većem udjelu tuđeg kapitala.

Smatra se da je granica zaduženja, odnosno da poduzeće treba povećavati financiranje dugom sve dok je stopa troška financiranja pozajmljenim kapitalom (stopa kamata) < stopa prinosa ukupnog kapitala.

U financiranju treba težiti da trošak pozajmljenog kapitala bude manji od stope prinosa na ukupan kapital.

Za dioničare – oni su zainteresirani za max stope prinosa na vlastiti kapital, stoga njima odgovara povećanje neto dobitka po dionici uz pomoć korištenja tuđeg kapitalaZa upravu – oni žele max neto dobitak u apsolutnom iznsu jer se time može osigurati veći zadržani dobitak i pričuve za razvoj. To se postiže jačanjem udjela vlastitog kapitala.

Točka indiferencije financiranja

To je ona razina poslovanja poduzeća na kojoj bruto financijski rezultat odnosno stop aprinosa na ukupan kapital, osigurava jednaku stopu prinosa na vlastiti (dioničarski ) kapital, neovisno o kombinaciji strukture financiranja.

44

Lijevo od točke Tif veće stope prinosa na vlastiti kapital imaju strukture kapitala s manjim udjelom duga. Desno od te točke veću stopu prinosa na vlastiti kapital (odgovara vlasnicima) imaju strukture kapitala s većim udjelom duga.

U toj točki je izjednačena stopa prinosa ukupnog kapitala sa stopom financiranja pozajmljenog kapitalom.

Možemo zaključiti da ne bi bilo dobro financiranje niti samo iz vlastitiog niti iz samo tuđeg izvora. Tako da postoji neka optimalna struktura kapitala. optimalna struktura poluga financiranja, je ona kod koje stopa prinosa vlastitog kapitala najveća.

Stopa prinosa vlastitog kapitala raste s povećanjem stupnja korištenja poluge financiranja zbog pozitivnog utjecaja financiranja dugom. No nakon te najveće točke koja pokazuje najeći prinos, rentabilnost vlastitog kapitala počinje opadati zbog progresije kamatne stope. Jer progresija s prekomjernom zaduženošću naglo ubrzava.

6. FINANCIRANJE I INFLACIJA

A) Učinak inflacije na realnu vrijednost novca i financijskih ulaganjaB) Koncept realnog prinosaC) Koncept realne glavnice

45