Izvor informacija za ocjenu rentabilnosti

projekta, tj. tablica koja sadrži informacije o

onim poslovnim događajima što utječu na

kretanje ekonomskog potencijala projekta.

Te su informacije izražene u novčanim

jedinicama, pri čemu su u analizu uključeni:

a) Neposredni učinci u sklopu projekta

b) Stalne tržišne cijene iz prve godine vijeka

projekta

c) Službeni tečaj stranih sredstava plaćanja

Stavke u ekonomskom toku projekta

svrstane su u tri temeljne grupe:

1. Primici

2. Izdaci

3. Neto-primici

Primici u ekonomskom toku su one stavke i

poslovni događaji koji povećavaju

ekonomski potencijal projekta, a sastoje se

od dvije osnovne stavke:

1. Ukupni prihod

2. Ostatak vrijednosti projekta

Ukupni prihod i ostatak vrijednosti

projekta su već definirani u

objašnjenjima financijskog toka projekta.

Pri sastavljanju ekonomskog toka

projekta, analitičar može jednostavno

preuzeti te obje stavke iz financijskog

toka.

Izdaci u ekonomskom toku one su stavke

i poslovni događaji koji smanjuju

ekonomski potencijal projekta, a

uključuju slijedeće osnovne stavke:

a) Investicije i ostali troškovi vezani na

investicije

b) Rashodi poslovanja bez amortizacije

c) Posebna izdvajanja za društveni

standard

d) Porezi iz dobiti

e) Izdvajanja u rezerve

Vidljivo je da izdaci u ekonomskom toku projekta imaju vrlo sličnu strukturu kao i izdaci u financijskom toku projekta.

Razlika je jedino u tome što se obveze prema izvorima financiranja pojavljuju u financijskom toku projekta, dok ih nema u izdacima ekonomskog toka projekta.

To je zato što se te obveze međusobno potiru s prethodno uzetim kreditima, te je njihov učinak na ekonomski potencijal ili imovinu poduzeća neutralan.

Drugim riječima, oni ne smanjuju ekonomski potencijal ili imovinu poduzeća, već samo financijski potencijal poduzeća.

Dakle, očito je da su podaci o primicima

i izdacima u ekonomskom toku projekta

već pripremljeni u fazi pripreme

investicijskog projekta, i to u analizi

ekonomsko-financijskih aspekata

projekta.

Pri sastavljanju ekonomskog toka

projekta analitičar samo preuzima već

ranije pripremljene podatke o primicima i

izdacima, a treba izračunati samo neto-

primitke u svakoj godini vijeka projekta.

Neto-primici u ekonomskom toku

projekata definirani su kao razlika između

primitaka i izdataka.

Ako su neto-primici ekonomskog toka u

nekoj godini vijeka projekta pozitivni,

tada je došlo do povećanja imovine

projekata u toj godini. Imovina je

smanjena, ukoliko su oni negativni, a

ostala je nepromijenjena kada su jednaki

nuli.

Iz tablice se vidi će u prve dvije godine doći

do smanjenja ekonomskog potencijala u

projektu, jer su neto-primici negativni, a u

kasnijim godinama vijeka neto-primici su

pozitivni i potencijal se povećava.

Bit ocjene rentabilnosti ili ekonomske

ocjene s gledišta projekta je u tome da se

procijeni da li je njegova imovina

povećana ili smanjena, kad se uzme u obzir

cijeli vijek projekta, bez obzira na njeno

kretanje u pojedinim godinama vijeka.

U tu svrhu se u dinamičnom pristupu

ocjeni koriste slijedeće metode:

a) Metoda razdoblja povrata investicijskih

ulaganja

b) Metoda neto sadašnje vrijednosti

projekta

c) Metoda interne stope rentabilnosti

projekta

Svaka od ovih metoda ima prednosti i

nedostatke, što znači da pojedina

metoda ocjenjuje samo neke aspekte

projekta. To je razlog da je u procesu

ocjene potrebno primijeniti sve tri

navedene metode, budući da se na taj

način dobiva najkompletnija ocjena

učinkovitosti projekta.

Teorijski aspekti uzroka, karaktera i

dinamike ekonomskih kriza danas

općenito nisu dobro poznati, budući da

se u posljednjih pedesetak godina, ako

što smo već spomenuli, toj materiji nije

poklanjala potrebna pozornost.

Najviše se zna o Velikoj krizi 1929.-1933.,

na čijem su izučavanju i prevladavanju

nastali brojni povijesni i teorijski radovi.

Međutim ekonomska teorija i ekonomska

povijest od rana su se zainteresirale za

pojavu kriza i cikličkog kolebanja,

praktički od prve opće gospodarske krize

modernog gospodarstva u 1820., nakon

završetka Napoleonovskih ratova.

Prve naznake mogućnosti pojave i

empirijske analize gospodarskih kriza

nalazimo već kod ekonomista anti-

rikardovaca 1820-ih i 1830-tih godina,

kao teorijsko osporavanje klasične teorije

nužne ravnoteže ponude i potražnje

(Sismondi, Ravenstone, Malthus), a u

drugoj polovici 19.stoljeća imamo više

teorijskih i empirijskih istraživanja kriza i

ciklusa (Roscher, Wirth, Tooke,

Overstone, Juglar, Marx, Tugan-

Baranovski).

Interes za cikluse nije prestao ni

početkom 20.stoljeća (Wicksell), a

osobito se povećao izbijanjem Velike

krize (1929-1933.), ostavivši za sobom

monumentalne radove iz ove oblasti

(Mitchel, Keynes, Fisher, Hayek,

Schumpeter, na koje su se nadovezali i

drugi, npr. Kalecki, Hicks, Minsky).

Tek je interes krize prestao 1960-tih

godina kada je prevladalo uvjerenje da

se krize ne mogu ponoviti, budući da su

suvremene države navodno razradile

preventivne stabilizacijske mehanizme,

koji takvu mogućnost isključuju, ili još

radikalnije da problem nisu krize, nego

antikrizna politika, koja samo dovodi do

nepotrebne inflacije i tržišnih smetnji

tržište automatski najbolje otklanja.

Takav stav davao je pouzdanje

nositeljima ekonomske politike, da ih

nevolja općeg pada i poremećaja

ekonomskih tokova, ne može pogoditi,

unatoč povremenih financijskih i tržišnih

turbulencija (da “je recesija najbolji lijek

za recesiju”!).