Ogromno more uzburkalo se. Bie i kosmos buku prave. Vjeita tajna otkrila se. Zato bi se znalac i sam krio vie? Sejjid Nesimi (14. stoljee) Potkraj 16.stoljea ottomanska Bosna bila je sredite dugake i obuhvatne borbe (ponajprije na razini miljenja odnosno filozofijskog koncepta) izmeu vjerskovladarskog establimenta i radikalnih vjerskih pokreta. Rijeima Nesimija (hurufijskog pjesnika iz 14. stoljea), oni sa znanjem Istine odluili su da je dolo vrijeme da se vjena tajna objelodani, bez obzira na socijalne i politike posljedice koje bi to moglo izazvati. Nastupajui konflikt izmeu otkrivatelja i predstavnika vanredno dobro utvrenog vjerskog establimenta, dominirat e sredinjim islamskim zemljama od 14. do 17. stoljea, kako su se, jedna za drugom, pojavljivale ove nonkonformistike vjerske grupe. U Anadoliji i na Balkanu sukob je dobio zamah jo onoga trenutka kada su Ottomani poeli koristiti ortodoksnu ulemu za politiku i socijalnu kontrolu stanovnitva. Taj konflikt dostigao je vrhunac sredinom i u drugoj polovini 16. stoljea, vjerskim pokretom poznatim pod nazivom Hamzevijje. Hamzevijje su predstavljali izvjestan otklon od ortodoksnog normativnog tumaenja islama, nudei ideje od kojih su mnoge jo uvijek tajne, zbog kojih su im se prikljuile mnoge nonkonformistike grupe i pokreti. Nekoliko generacija, melamijsko duhovno vostvo pozdravljalo je i slavilo mueniku smrt (ehadet, shahadah), spremnou polaganja svojih ivota za svoja nekonvencionalna vjerovanja. Svakim pogubljenjem otomanska drava uspijevala je djelimino uguiti neprestano prijeteu pobunu i konzekventno tome, politiki utjecaj melamijskog pokreta sveden je na prilino male grupe sljedbenika. Ipak, meu ostalim i zbog toga to Melamijje nisu u potpunosti iskrijenjeni, svaka nova egzekucija nosila je sobom i novi podsticaj za ozbiljno suprostavljene vlasti i njenim predstavnicima, dok je konano kulminirala u liku Bosanca Hamze Balija, karizmatinog melamijskog ejha, u iju ast je ovaj pokret preimenovan. Kada je objelodanjeno da je Hamza Sahib-i Zeman, pokret se otvorio i posljedino, rairio irom cijelog zapadnog Balkana, i, tavie, pripremao se smijeniti i zamijeniti predstavnike otomanske dinastije novim, boanski postavljenim suverenom. U to vrijeme balkanskih previranja, jo jedna kontroverzna linost, jo jedan Bosanac, pjesnik Mulhid Vahdeti, prvi put je iziao u javnost. Vahdeti je irio svadljivu poruku koja se koncentrirala na doktrine iji je najistaknutiji predstavnik, kojega se, uzgred, ortodoksna ulema i prestavnici vlasti, bnuali ponajvie od svih heretika, Fazlullah Astarabadi. Njegova poezija (koja ga je uinila glasnogovornikom hamzevijske revolucije) nalazi se jasna slika radikalne teoloke (i politike ) struje koja se irila otomanskim drutvom toga vremena. AHMED MULHID VAHDETI Ahmed Mulhid Vahdeti postao je poznat po svojoj sposobnosti da, u poetskoj formi, iskae iste ideje zbog kojih su mnogi Bosanci poloili svoje glave na krvnikov panj. Pjesniki pseudonimi (mahlas) bili su vie nego uobiajena pojava meu otomanskim

pjesnicima toga vremena, ali u sluaju ovoga Bosanca, njegov pseudonim ima vie nego znakovito znaenje. Ime Vahdeti, vie nego jasno ukazuje na njegovo oduevljenje konceptom vahdat-i vudud- jedinstvo bia. Dalje, ime Mulhid (heretik), mogue da su mu dali njegovi neprijatelji meu ulemom ili ga je pak, svojevoljno prihvatio kako bi i na taj nain javno saopio svoje neslaganje i disidentstvo. Mulhid Vahdeti, (ije je roeno ime najvjerovatnije bilo Ahmed), roen je u istonobosanskom gradiu Dobrun, gdje je proveo znaajan dio svoga ivota. Osjeaj dubokog potovanja i ljubavi prema perzijskom jeziku i poeziji, podstakli su i ohrabrili njegove duhovne sklonosti i, mnogo vanije, okrenulo ga svijetu Fazlullaha Astarabadija. Vahdeti puno vremena proveo putujui, od Bosne do Istanbula i dalje, ali nije poznato zato se odluio krenuti na put. ini se da su mu, po svemu sudei, njegova hurufijska uvjerenja, donijela mnoge neprijatelje, to su okolnosti koje, u najmanjem obeshrabruju, a uglavnom onemoguavaju due zadravanje na jednom mjestu. Iako je njegova poezija sauvana do naih dana, malo je i zaista poznatih stvari iz ivota Mulhida Vahdetija. Datum, makar godine njegovog roenja i smrti nisu poznati, iako je poznato da je 1603. bio iv, to ga vremenski smjeta u vrijeme Hamzevijskog ustanka u Bosni. Jednako je nejasno kojem je tarikatu Mulhid Vahdeti pripadao ili bar bio naklonjen, ako uope jeste. Osim pjesme kojom velia velikog mistikog uitelja Mawlanu Rumija, (p.1270. po Miladi), koja je veinu znanstvenika navela na zakljuak da je na izvjestan nain pripadao Mevlevi redu, Vahdeti vie ni na koji nain ne daje ni naznake govorei o bilo kojem sufijskom ejhu ili tarikatu, pa ak ni o Hamzi Baliju. Ipak, njegovo radikalno poimanje vahdet-i vududa i neprestano pozivanje na Fazlullaha, meu ostalim, konano namee kao zakljuak hurufijsku pozadinu njegove duhovnosti, injenicu koja je mnogo znanstvenika navela na pretpostavku da je bio Bektaija. Relativnije pitanje bilo bi, kada i kako se Vahdeti uveo u hurufijske doktrine i postao dijelom hurufijskog pokreta? Najvjerovatnijim se ini da je to bilo tokom jednog od njegovih brojnih putovanja otomanskim sultanatom, koja su, ako su, otvorila mnotvo mogunosti njegovim tarikatskim sklonostima. Nadalje, mogue je da je Mulhid Vahdeti doao u kontakt sa hurufijskim materijalima jo u vrijeme njegovog ivljenja u Bosni. U tom sluaju, Vahdetija je, sa velikom vjerovatnoom i pouzdanou mogue povezati sa hamzevijskim pokretom, koji je u to vrijeme bio veoma aktivan u njegovoj rodnoj istonoj Bosni. Godine 1573. po Miladi, otomanske vlasti su osudile i izvrile smrtnu presudu nad nekolicinom hamzevijskih voa u Bosni, (meu kojima i samoga Hamza Balija, prim. Prev.), za im je, desetak godina kasnije, uslijedio izuzetno teak ustanak i pobuna u predmetnom podruju. Ako je Mulhid Vahdeti i zaista bio, na bilo koji nain, povezan sa Hamzevijama, mogue je da je bio i dijelom ovog neuspjenog ustanka, iji ga je neuspjeh i posljedine represivne mjere Porte, nagnali da napusti Bosnu kako bi izbjegao progon i kaznu. OTTOMANSKI SULTANAT I SUFIZAM Tokom sedam stotina godina svoga postojanja, otomanska drava je razvila snaan, iako raznolik, odnos sa islamom. U slubi drave, islam je bio popularan i moan politiki medij, po svome utjecaju i autoritetu, bez premca meu preovlaujuom muslimanskom populacijom ogromnog sultanata. U cilju opravdavanja upotrebe islama, kao naina, sredstva, za uspostavu i odravanje politike stabilnosti, vlasti su

uinile veliki napor u formiranju i ouvanju vjerske administracije, na izvjestan nain kaste, klase uleme (koja je imala ogromna ovlatenja i autoritet i beneficije), u zamjenu za njihov doprinos dobrobiti i stabilnosti drave. U isto vrijeme, druge grupe znanstvenika, (alima i arifa, prim. prev.), razvile su tumaenja i interpretacije islama, neovisne, drukije i esto suprotne dravno uspostavljenim dogmama. Bila su to duhovna bratstva, ili tarikati. Nasuprot ulemi, tarikati su bili teoretski neovisni od drave, i u cjelini predstavljali su potpuno razliit socijalni i, povremeno, politiki, segment otomanske populacije. Pored svega, bilo bi neispravno zakljuiti da sutarikati i uleme bili nepomirljivo i neprestano sukobljene strane, budui da, esti sluajevi preklapanja pokazuju sasvim suprotno. Veina sufijskih redova tokom historije otomanskog sultanata bili su jasno i nedvojbeno ortodoksni po svojem spoljanjem poimanju i interpretaciji islama, poput Nakibendijja, konformistikih Melami-Bajramijja, Kadirijja, Rifa'ijja i veoma utjecajnih Halvetijja. Utjecaj tarikata nije bio nita manji od uticaja uleme, njihova mo i autoritet bili su opeprisutni u svim zemljama sultanata. Ipak,tarikatska udruenja okupljala su ljude svih socijalnih i ekonomskih grupacija i politikih opredjeljenja, od seljaka sa dna ljestvice drutva do dvorskih slubenika, dok je ulemasvoje lanstvo nastojala zadrati unutar odreenih, visokih, drutvenih slojeva. Kako je ranije pomenuto, veina otomanskih tarikata podravali su postojei poredak, ukljuujui i slubenu dogmu koju je uspostavila vladajua ulema a koju je podravala i vladajua struktura drave. Nasuprot njima, postojao je odreeni broj tarikata, iji su se vodei ljudi, samim tim i lanstvo, zalagali za radikalnije interpretacije islama, i koji su se esto postajali najogorenijim protivnicima uleme, kao klase i, sljedstveno tome, drave. Dravna administracija ulagala je ogromne napore u cilju ostvarivanja kontrole i iskorijenjivanja tih grupa, pri emu je povremeno zagovarala i preduzimala i takve mjere kakve su izricanje i izvravanje smrtnih kazni njihovim voama. Otomanska drava, koja je iskoristila sunnitski islam u cilju legitimiziranja svoje vlasti i moi, teko da je mogla tolerirati nonkonformistika odstupanja od slubeno uspostavljene dogme. Sutinski, razlika izmeu takozvanih ortodoksnih i heterodoksnih tarikata poiva u njihovoj doktrini. Dok je veina tarikata (ak i normativno) odobravala i prihvatala koncept vahdet-i vududa u jednoj ili drugoj formi, i povremeno i oigledno gajili simpatije prema, navodno, iskljuivo i'itskom konceptu imameta, heterodoksne grupe, openito su optuivane da ova dva koncepta prihvataju i primjenjuju, odnosno propovijedaju, isuvie radikalno. Pojam panteizma i njemu sukladan nain miljenja (neumjereno shvatanje i tumaenje iroko prihvaenog pojma i koncepta vahdet-i vududa), kakav se razvio u nekim heterodoksnim sufijskim redovima i pokretima, takoer su integrirane sa miljenjem koje su pripadnici tih grupa gajili o svojim duhovnim vodiima, ejhovima, kao i moima koje su im pripisivali. Prije 13. stoljea sufiji su, u manjoj ili veoj mjeri, smatrani gotovo iskljuivo vjerskim uiteljima ili primjernim asketama, prije nego boanskim posrednicima i udotvorcima. Ali kako su tarikati razvijali mnogo definiraniju hijerarhijsku strukturu, u praskozorje mongolske invazije, pozicija ejha, (duhovnog uitelja ili voe), unapreena je u svetog ovjeka, onoga ko izvrava duhovnu zapovijest kao posrednik izmeu ovjeka i Boga, i onoga ko je posjednik Boanske milosti (keramet). Uprkos njihovim oevidnim onosvjetskim interesiranjima, uvjerenja i djelovanja ovih sufija povremeno su imala ozbiljne politike posljedice. Ako je odreeni ejh bio u stanju okupiti znakovit broj odanih sljedbenika, i ako su

sljedbenici toga ejha bili uvjerenja da je on i zaista kutb (stup, os) univerzuma, u tom sluaju, status i poloaj otomanskog sultana (ili bilo kojeg drugog sekularnog vladara, u stvari), bio bi doveden u pitanje. Kutb je, po njihovom miljenju, stvarni vladar kako duhovnog tako i materijalnog svijeta, kojemu je povjerena mogunost da socijalnu nepravdu pretvori u revolucionarnu akciju. ejhovduhovni magnetizam omoguavao mu je da formira jedinstven, ujedinjavajui pokret iz razliitih elemenata i pozadina. Kada su ti tarikati ili radije pseudotarikatskegrupe preli konanu liniju izmeu duhovnih i politikih oblasti, otomanska drava, uplaena privlauom snagom tih pokreta, koja je esto kombinirala mesijanske teme sa programima socijalne i politike reorganizacije, bila je prinuena intervenirati. Mnogi takvi rani pokreti (poput Kizilbaa, Celalijja i Bedrettinista) ma kako marginalno i zanemarljivo izgledali na prvi pogled, predstavljali su znakovitu prijetnju otomanskoj moi, naroito kada su naili na podrku, pobunama sklonih, prineva susjedne safavidske Perzije. Jedan od pokreta koji je svjesno izblijedio liniju razmea izmeu duhovnog i politikog domena bio je Bajrami-Melami tarikat. OD BAJRAMIJJA DO HAMZEVIJJA Bajramskitarikat (kojeg je utemeljio Haddi Bajram Veli, p. 1430. po Miladi, a po kojemu je tarikat i dobio ime), izrastao je u jedan od najpopularnijih sufijskih redova otomanskog sultanata. Njegov osniva je i zaista stekao toliko sljedbenika, samim tim i moi, da je sultan Murad II, bio prisiljen poslati svoje zvaninike u sredinju Anadoliju, kako bi ispitali i istraili da li Haddi Bajram Veli,m (k.s.), predstavlja ak i potencijalnu prijetnju kao voa jo jednog revolucionarnog mesijasnskog pokreta, ili pak ne. Prema legendi sultan Murad je bio toliko impresioniran Haddi Bayramovom pravovjernou (ortodoksijom), da je i sam postao jedan od njegovih pristalica i, konano sljedbenika. Ali, sultan nije bio jedni kojega je susret sa ovim pirom impresionirao, i bajramski tarikat e i u narednim pokoljenjima ostati blisko vezan za vladajuu kuu Ottomana. Kako smo ve pomenuli, Ottomani su imali dobar razlog da sumnjaju da narastajua popularnost Haddi Bajrama ili bilo kojeg drugog ejha, koji je uivao podrku i imao veliki broj sljedbenika. Podatak vie da Haddi Bajramov inicijacijski lanac (silsila) see duboko u 11. stoljee, u melamijski pokret iz Khorasana, nije nimalo pomogao njegovom poloaju. Doktrine opepripisivane Melamijjama smatrane su nonkonformistinim po kriterijima veine otomanske uleme, a Haddi Bajram, bilo da ih je proistio ili prikrio od javnosti kako bi umirio i zadovoljio uplaeni otomanski dvor, koji je tek nedavno suzbio i ugasio pobunu koju je poveo jo jedan veoma popularni sufijski uitelj, Bedrettin Simavi (p. 1420. po Miladi). Nakon Haddi Bajram Velijine smrti 1429. po Miladi, njegov red podijelio se na dva veoma kontrastna ogranka. Prvi, koji je predstavljao matini nastavak Haddi Bajramovog naslijea, i kojega je vodio Haddi Bajramov halifa Akemsuddin (Akemsettin) (p. 1459. po Miladi), i koji je takoer bio uvaeni pripadnik ulemanskeklase i blisko povezan sa otomanskim dvorom. Drugim ogrankom, rukovodio je ekscentrini dervi Omer (mer) Sikkini (p. 1476. po Miladi), nastojao je oiviti neortodoksne melamijske doktrine i obiaje, to je u samom poetku bila i izvorna Haddi Bajram Velijeva namjera, koja je kasnije, ini se, odbaena. Ovaj ogranak (kol), oznaen je kao i nazvan Melami-Bajrami, i osobit je po ekstatikim obiajima i ekstremnim poimanjem i propovjedanjem

koncepta vahdet-i vududa. mer Sikkini je, takoe, istakao i odreene mesijanske doktrine, (koje su neophodno povlaile odreene politike implikacije), koje su, u biti, bile proirenje njegove interpretacije konceptavahdet-i vududa. Doktrinarno prelazei tanku liniju izmeu duhovnog i socijalnog domena, Melami-Bajrami poeli su privlaiti sve veu panju otomanske administracije, koja je, razumljivo, bila uplaena jo jednim nonkonformistikim pokretom koji je imao jasan i nedvojben socijalni i politiki program. Otomanska administracija ve je utamniila dvojicu melamijskih kutbova koji su slijedili mer-dedea, Binyamina Ayasa i Pir 'Ali Aksaraya, najvjerovatnije zbog toga to su dopustili da izvjesne mehdijanske tvrdnje, koje su njihovi sljedbenici irili u njihovo ime, iziu i u javnost. Pojava Oglan-ejha (Olan eyh) (takoer poznatog i pod imenom Ismail Ma'uki), kao novog melamijskog kutba, dovela je red u otvoreni sukob sa otomanskom vlau. Olan eyh poeo je, svojim otvorenim zagovaranjem i propovjedanjem vahdet-i vududa, oko sebe okupljati znakovit broj pripadnika utjecajnih istanbulskih krugova. Iako je on jedva podravao i potvrivao kredo dvojice svojih prethodnika, vlasti su Olan-ejha sudile pod optubom za herezu i javno pogubile. U stvarnosti, otomanska administracija (ne iulema), bili su jedva i rijetko upueni u pitanja vjerskih doktrina. Tek kada je Olan-ejh napustio rustikalni milieu sredinje Anadolije i krenuo prema prijestolnici, gdje se oko njega poela okupljati velika grupa obrazovanih i istaknutih pripadnika visoke klase drutva, vlast je osjetila potrebu eliminirati ga, kao nositelja prijetnje mogunosti ozbiljne promjene. Pored svega toga, sljedbenici Olan-ejha nastavili su svoje aktivnosti u tajnosti. Nekolike godine nakon njegovog javnog pogubljenja, reagirajui na neprekidne glasine o aktivnostima melamijskog pokreta, vlast je naloila ulemi izdavanje fetve kojom je, svako ko ustvrdi daje Ismail Ma'uki neopravdano i nepravedno pogubljen, i sam heretik i suoava se sa smrtnom kaznom. Vjeruje se da je tokom tog drugog talasa proganjanja sljedbenika Olan-ejha, uhapen i pogubljen i Husamettin Ankaravi (koji je bio uitelj Hamza Balija), nakon neuspjenog pokuaja podizanja ustanka, 1568. po Miladi najvjerovatnije temeljem nekog oblika (u ovakvim sluajevima opekoritenih) mesijanskih tvrdnji. Uzronoposljedino, postavljena je historijska scena za pojavu Hamza Balija (p. 1573. po Miladi), karizmatinog i utjecajnog duhovnog uitelja i vou, i njegovog inauguriranje u jednog od najveih muenika (ehida), Melami-Bajramijja, koji e, nakon njegove smrti postati poznati kao Hamzevijje. Hamza Balijev ivot, prije njegovog preuzimanja pozicije melamijskog kutba uglavnom je maglovit. Iako roen u Bosni, mladost je, prema svemu sudei, proveo u otomanskoj prijestolnici. Tu je postao dervi melamijskog reda, dajui bejat Husmettinu Ankavariju, i uskoro stekao vrlo veliki ugled. Pretpostavlja se da je Istanbul napustio da bi izbjegao suenje i kaznu, i uputio se prema rodnoj Bosni, kako bi, u isto vrijeme, pronaao sigurno utoite i irio svoje uenje. U Bosni je privukao brojne pristalice, dijelom i zbog svoje zasljepljujue karizme; kako to opisuje Sari Abdullah-efendi, ko god bi mu priao, bilo od elite ili od obinih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji, privuen snagom njegove linosti. Ovakva privlanost nije mogla ostati nezapaena, jer je Hamza Bali uspio pridobiti sljedbenike i izvan bosanskih granica, proteui svoj utjecaj prema sjeveru do otomanske Maarske, kao i do Istanbula meu ve postojeim

melamijskim halkama i pripadnicima janjiarskog korpusa. Izvori istiu injenicu da je Hamza Bali svoju ulogu i poziciju novog melamijskog kutba proirio do novih granica. Prema Mniri Belgradiju (p. 1617. po Miladi), suvremeniku Hamza Balija, Hamza je okrilja reda otvorio prema novom lanstvu koje je ukljuivalo neke veoma istaknute i utjecajne pojedince- dvorske i druge dostojanstvenike, ugledne linosti, i uplaene janjiare, u Istanbulu i irom sultanata, i okrenuo ih protiv sultana i njegovog najblieg okruenja. S obzirom na to da su Hamzevijje imale neovisnu vjersku i socijalnu organizaciju, kao i s obzirom na ugled koji je poeo uivati, kao linost i pokret, prema Mniri Belgradiju, pokret je podsjeao na izvanredno dobro koordiniranu i osobito utjecajnu zavjeru protiv sultana i vladajue strukture. HAMZEVIJSKI POKRET I HURUFIJJE Teko je, na osnovu raspoloivih podataka precizno odrediti ta su bile uenja, doktrina i namjere Hamza Balija i Hamzevijja, kao i ime je privukao toliku panju vladajuih krugova, ali je mogue porazmisliti o nekim potencijalnim naelima i konceptima. Bez sumnje, prvenstven razlog intervencije otomanskih autoriteta nije bila hamzevijska doktrina napose, nego su, prije i radije, politiki stavovi mnogih hamzevijskih ejhova to to je moglo ugroziti otomansku strukuturu vlasti. Pri tome, znaajno je pomenuti da su svi ti ejhovi imali samo jedno, dakle isto, izvorite svoga duhovnog utjecaja, a to je bila doktrina koja se neprekinutom linijom prenosila melamijskom silsilom. Upravo ta doktrina, bila je sutinsko vrelo znakovitog socio-politikog utjecaja koji se irio oko i odmelamijskih ejhova, koje je prisilila otomanske vlasti da pribjegnu radikalnom metodu proganjanja, suenja i, manje ili vie, javnog pogubljivanja nosilaca takve misli i utjecaja. Posljedino, postalo je sutinski bitno ispitati, koja i kakva je to misao i uenje koji su njegovali u melamijski tekijama, da je mogla izazvati takve potrese i nerede, ak i u tako snanoj i organiziranoj dravi kakva je bio otomanski sultanat. Jedna od mogunosti za pokuaj pojanjavanja uenja Hamza Balija, moe biti vjerovatno veza izmeu Hamzevijja i Hurufijja. Hurufijjski pokret, kojeg je inicirao Fazlullah Astrabadi (p. 1394. po Miladi), zaivio je najprije u Perziji gdje je bio izloen ozbiljnim progonima i suenjima. Uprkos tome (moda upravo zbog toga, prim. prev.), pokret je pronaao pouzdano, vrsto i trajno uporite u Anadoliji i na Balkanu. Fazlullaha su njegovi sljedbenici vidjeli kao pokretaa novog vjerskog, boanskog zakona, u kojemu ezoterijski plan univerzuma, na koji se simboliki aludira u prethodnim religijama i vjerovanjima, postaje konano odreen. Dalje, Fazlullah je propovijedao potpunu novu, radikalnu interpretaciju stvarnosti temeljenu na novom tumaenju Kur'anskog teksta, kao, na primjer, vienje vjene nagrade i kazne obeane u Kur'anu, u stvari simboliki prikaz znanja i mudrosti.Na primjer, kur'anski opis Boijeg stvaranja nebesa i zemlje najprije, a potom zasjeo na Prijestolje, hurufije tumae kao nain stvaranja Adema, (a.s.), objanjavajui da je 'sjedalje ' metafora za Boansko utiskivanje svoje potpune slike na ilovau Na koncu, ukupna Fazlullahova doktrina, ukljuujui i veoma intrigantnu znanost o slovima (ilm-i huruf), konvergirana je u cilju pokazivanja i dokazivanja najznaajnije od svih tajni da je ovjek Boanstven. U cilju pojanjavanja ove oevidno radikalne doktrine, Fazlullah je svoje sljedbenike poduavao da ukupno stvaranje napreduje kroz proces koji ima tri etapna kruga: krug poslanstva (nubuvvet), od Adema do Muhammeda; krug svetatva (vilajet), od 'Alija do Fazlullaha; i, poevi od Fazlullaha, onaj boanstvenosti (uluhijjet). Sa

svakim nerdnim krugom tajna stvaranje djelimino se razotkriva, do Fazlullahovog dolaska, koji, konano, razotkriva tajnu u njenoj ukupnosti, i predstavljanja ciklusa boanstvenosti, koji je ukupna predstava boanskog u ljudskoj formi. Dakle time postaje jasno da Fazlullah nije samo Boanska inkarnacija nego i dugo oekivani Peat Svetatva (hatem-i velajet), Savreni ovjek (insan-i kamil), i Mehdi. Prije uputanja u dublje procjene hamzevijske doktrine i ispitivanja moguih slinosti sa Hurufizom, neophodno je istai da se danas, o ovoj temi, moe samo spekulirati budui da nikakav materijalni dokaz, u prilog ili ovim tvrdnjama ili naprotiv, opovrgavajui ih, a u istom smislu ne postoje dokazi niti pokazatelji koji bi mogli dokazati ili opovrgnuti, odnosno pobiti moguu vezu, izmeu hamzevijja i hurufijja. ini se loginim nau analizu poeti najpouzdanijim raspoloivim izvorom, odnosno fetvama kojima se nalau pogubljenja Hamza Balija i Olan-ejha. Za Hamzu Balija presuda tvrdi da je bio heretik (mulhid), te da je zavodio muslimane podstiui nevjerovanje, isto tako, da je iznio neka gledita koja vrijeaju ast Allahovog Poslanika Muhammeda, te da je negirao uskrsnue na Dan Velikog Suda. Naravno, u ovim optubama mogue je proitati razliite stvari, ali ini se da dvije stvari, vie od ostalih, ukazuju na gore pomenutu moguu vezu izmeu hamzevijja i hurufijja. Bez obzira na merebsku i meshebsku pripadnost, nijedan poboan musliman nikada ne bi postavio pitanje plemenitosti Poslanika, osim, ukoliko se ono to u fetvi pominje kao 'uvreda' ne odnosi ni na kakvu klevetu, nego na vjerovanje da je vrijeme poslanstva zavreno, te da ga je zamijenio (najvie nalik onome to Fazlullah djelimino otkriva u svome proglasu), novi, koji je 'vii' i 'znaajniji' nego poslaniki jer svaki novi ciklus progresivno je napredniji u smislu eksplicitnosti forme Boije samo-manifestacije. Optuba da je Hamza Bali u potpunosti negirao proivljenje na Dan Velikog Suda, takoer podsjea na hurufijski koncept koji, proivljenju pripisuje vie simboliko nego doslovno znaenje, kakvo zagovara ortodoksni vjerski establiment. Jo jedna optuba protiv Hamze Balija, odnosila se na tvrdnju da je on sljednenik Olan-ejha, ije je pogubljenje nareeno temeljem sljedeih optubi: Propovijedao je besmrtnost i vjeitost ovoga svijeta; nije prihvatao ogranienja nametnuta zakonima u pogledu halala i harama, smatrao je dehenem i dennet relativnim konceptima, i izjavio je da Allah Se inkarnirao kao ovjek, u njemu. Ako bi se prethodni pasus proitao bez prethodnog poznavanja konteksta, bez dvojbe bi ovjeka sa ovakvim tvrdnjama proglasio hurufijom, ili neim gorim. Razmatrajui bilo koju od ovih optubi, lahko je i njima prepoznati veinu hurufijskih koncepata. Na primjer, vjeitost ovoga svijeta postaje jasnija ukoliko se ima na umu da je za hurufije stjecanje znanja bilo jedan od pravih naina ulaska u prostore vjenog blaenstva. U hurifijskoj misli, adept bi nakon inicijacijskog procesa poeo stjecati pravo znanje i tako stupao prostore vjenog blaenstva, nebesa, koja su bezvremena. Dalje, kada je hurufi adept vea na nebesima, zemaljski zakoni za njega prestaju vaiti, to na izvjestan nain objanjava optubu protiv Oglan-ejha da se nije povinovao zakonima koji reguliraju halal i haram. Posljednja optuba sa ove liste, ona koja se odnosi nahulul (Boansku inkarnaciju), jasan je odjek Fazlullahove poruke o ovjekovoj boanstvenosti, to neposrednu vezu izmeu Hurufijja i BajramiMelamijja (Hamzevijja) dodatno potvruje. Ova posljednja i ujedno najvanija optuba protiv Olan-ejha koja se odnosi na hulul, nije samo puka optuba, nego najvjerovatnije koje je, u stvari neposredno potvreno poezijom Ismail Ma'ukija, stihovima kojima od govori, moje tijelo identino je s Bogom. I jo jedan od uenika

i nasljednika Olan-ejha, Ahmet Sarban (p.1542. po Miladi), pisao je u nepogrijeivo hurufijskoj formi, O ti koji eli vidjeti Voljenog, Paljivo gledaj one koje vidi! Znaj da je ljudsko ogledalo Sama forma Svemilostivog; Doi, pogledaj u ogledalo, I u njemu vidi toga Kralja! Idris Muhtefi, Hamzevija koji je ivio u Istanbulu u godinama nakon Hamza Balijevog pogubljenja, otvoreno se poziva na Fazlullah Astarabadija u jednoj od njegovih pjesama, a u drugoj na uveni hurufijski koncept 'Sedam Linija' kojima se Bog odraava na ljudskom licu. ak i bez tako otvorenih i jasnih tekstualnih pokazatelja i dokaza, mogue je deducirati sutinsku srodnost izmeu Hurufijja i Hamzevijja temeljem respektivnih doktrina te dvije grupe. Dodatne slinosti izmeu hamzevijskog i hurufijskog doktrinarnog koncepta mogu se pronai i u etiri izvora iz 16. stoljea iz Bosne: jedne protu-hamzevijske pjesme,ilmihala, i dva pisma kojima se bosanska mlade odvraa od daljeg podravanja ove grupe. Uprkos mnogim nejasnim referencama na antinomianizam u prvom pismu, drugo ukazuje na jasnu vezu sa hurufijama. Njegov autor, izvjesni Mehmed Amiki (bez sumnje pripadnika ulemanske kaste), obavjetava nepoznatog mladia da njegovi hamzevijskiejhovi, uei od drugih neke tajne ali su pogreno shvatili slova i rijei, te su zalutali. On takoer pobija mladievu odbranu hamzevijske doktrine hulula (za to je opravdanje propraeno pogodnimajetima iz Kur'ana), izravno diskreditirajui ovaj nain tumaenja svetog spisa i potom proglaavajui koncept vahdet-i vududa kao vjerovanje protivno vjerovanju Ehl-i Sunne. Ilmihal (broura o osnovama islamskog vjerovanja i prakse) je, meutim taj koji 'uparuje' hamzevije i hurufije, i nedvosmisleno tvrdi da su se ove dvije sljedbe udruile i zajedniki ire svijetom, i meu ljudima u Bosni da su njihovi alimi licemjeri, kako bi postigli svoj cilj-irenje svoje heretike doktrine. Konano, pitanje koje je nagnalo otomanske vlasti da se okrenu hamzevijama, bilo je njihovo odbijanje priznavanja legitimiteta vlasti zbog njihovih mesijanskih vjerovanja. Hurufije su vjerovali da je boanskim glasom potvreno da je Fazlullah Sahib-i Zeman ili Vladar doba, to je vano pomenuti, jer je upravo to tvrdnja koju e kasnije melamije, za opis svoga kutba. Za melamije, kutb (za hurufije to je Fazlullah Astarabadi), je autentina manifestacija Boanskog; on je Sahib-i Zeman utjelovljenje Suret-i Rahman. Gospodar vremena, Mehdi, doao je kao manifestacija Boanskog, iji zadatak, dunost, je, prema poslanikovom hadithu, ispuniti zemlju pravdom, kao to je to tada bila ispunjena tiranijom i ugnjetavanjem. POEZIJA U OTOMANSKOM SUFIZMU Poezija u otomanskom sultanatu bila je glavno sredstvo izraavanja zaljubljenika, mistika i revolucionara, koji su je koristili kao medijum za saopavanje svih vrsta

poruka, ideja i doktrina. Razvojno dostigla je vrhunac, bila je kompleksna i sofisticirana literarna umjetnost. U sutini, bila je ljubavna poezija, pisana voljenom, koristei se vie nego esto vrlo dvosmislenim jezikom. Zakrivenou pravog identiteta voljenoga, skrivalo se mnogo toga, od polne dvoznanosti do nejasne razlike izmeu ljudsog bia i Boga. Vano je pomenuti dvojicu turskih pjesnika koji su znaajno, posredno i neposredno, utjecali na poeziju Mulhida Vahdetija: Junuza (Yunus) Emrea (p.1320. po Miladi) i Nesimija (p.1404. po Miladi). Yunus Emre uobliio je poetski stil koji e postati standardom poezije koja e opet voditi unificiranju anadolijske kulture, koju su takvu otomani naslijedili. Yunus Emre bio je prvi turkofonski pjesnik koji je u svome knjievnom djelu, nepogrijeivo izraavao koncept vahdet-i vudud, koji, po njemu, daje smisao ljudskom postojanju i potkopava koncept smrti kao kraja svih stvari: Sad sam pronaao svoje pravo 'ja' unutar. Dogodilo se vidio sam Boga Svemogueg, to bi se potom moglo dogoditi, to me mui. Ljubav Boija postaje pokretaki koncept ove vrste poezije, a humanizam, kao okosnica svega, toliko naglaen da ovjek postaje sredite univerzuma. Kasno 14. stoljee iznjedrilo je jo jednog pjesnika koji e ove koncepte odvesti ak i korak dalje. Bio je to daroviti pjesnik Nesini iji je utjecaj na otomanske pjesnike bio ogroman, a ija je poezija dugorono utjecala i na mnoge sufijske redove, meu kojima i Melami-Bajramijje (i Hamzevijje). Nesimi je oevidno bio pod utjecajem alHallada i hurufijskog pokreta, a neki historiari pominju da je ak i lino poznavao Fazlullaha Astarabadija. Sredinji koncept koji se vraa Nesimijevim katrenima (u isto vrijeme i refleksija hurufijske misli) je boanstvenost ovjeka (u liku Adema, a.s.) na ijem su licu Bog i Njegova Rije jasno manifestirani. O ti s licem na kojem je znanje Knjige, Tvojim dolaskom dola je zapovjed, Reci: Dosta. Tvoj lik je Istina. Nek' otkrije lice Istina. Istina je to, a Allah najbolje zna! Hurufije su o fizikom tijelu govorili ono to se, po normativnim sufijskim standardima, moe odnositi i govoriti samo za duu. U standardnoj sufijskoj terminologiji 'voljeni' je, niko drugi do, Bog, dok je kod hurufija 'voljeni', ovjek kao Boanstvo, sadravajui sve atribute Boga, a ljubav prema njemu nije duhovna enja i tenja nego stvarna i opipljiva. Nesini je postavio osnove i trasirao put svim kasnijim hurufijskim pjesnicima turskogmilieua, ukljuujui i naeg Mulhida Vahdetija, koji je i sam poeziju pisao na turskom jeziku, a nesumnjivo je i lino poznavao i bio naklonjen Nesimijevom poetskom izrazu. POEZIJA MULHIDA VAHDETIJA Mulhid Vahdeti je nedvosmisleno, bio hurufijski pjesnik, ali isto tako moemo pretpostaviti da je bio i hamzevija, pretpostavljajui da su i same Hamzevije bili

najvjerovatnije pod jakim hurufijskim utjecajem i, poput Vahdetija, u velikoj mjeri isticali vahdet-i vudud, i upadljivo naginjali i'izmu. Sama sr Vahdetijeve poezije (i njegove hrabre mahlas izjave) bio je koncept vahdetivududa, koji je bio naroit znak hamzevijske inspiracije. Vahdet-i vudud je kompliciran koncept koji u neposrednom znaenju njegovog temeljnog izraaja jedinstvo bia ui da je ivot na ovome svijetu samo privremena odvojenost od Boga, te da se ovjek, nakon smrti, ponovo ujedinjuje sa svojim ishoditem, to jest, Bogom. To je, u stvari, najea tema Vahdetijevih stihova, uz uvijek intrigirajue hurufijsko znanje o skrivenom znaenju slova i brojeva, znanjem kojim se moe razmrsiti sutina svijeta. Melamijski kutbovi, vahdet-i vudud takoer tumae i kao utjelovljenje Boanskog u ovjeku, a do Vahdetijeve generacije Melamije su u potpunosti prihvatili hurufijski koncept zarad lakeg izraavanja svoga poimanja ovog koncepta. Pored svega toga, postoje upadljive razlike izmeu poezije generacije Olan-ejha i Ahmeta Sarbana, s jedne strane i Idrisa Muhtefija, s druge. Iako svi kao sredinju temu svoje poezije imaju radikalno poimanje vahdet-i vududa, izraavaju se na razliite naine. Olanejh i Ahmet Sarban upotrebljavaju konvencionalnu sufijsku terminologiju kako bi izrazili svoje poimanje vahdet-i vududa dok Idris Muhtefi, govorei o istom konceptu, u potpunosti prihvata hurufijski 'jezik'. Na primjer, Ahmet Sarban kae, Kibla je ovjek, a Olan-ejh, Nema mjesta kao to je ovjek za manifestiranje Boije sutine, dok Idris Muhtefi, otvoreno, hurufijski tvrdi, Sedam Linija su 'Majke Knjige' (fatiha). Oni su vidljivo svjedoanstvo Boga. Progresija u melamijskoj poeziji ka obuhvatnijem koritenju hurufijske terminologije jasan je indikator narastajueg hurufijskog utjecaja. Kako na pjesnik pripada generaciji Idrisa Muhtefija, koji ne samo da je potpuno usvojio hurufijsku terminologiju i koncepte, nego i, u jednoj od svojih pjesama, otvoreno govori o Fazlullahu Astarabadiju, to bi se moglo prihvatiti kao jo jedan razlog klasifikacije naeg pjesnika kao hamzevije. Kako je dominirajua tema Divana Mulhida Vahdetija vahdet-i vudud, ini se loginim nau analizu njegove poezije poeti s tim. Vjerovatno najdemonstrativniji primjer vahdet-i vududa u Vahdetijevim stihovima je sljedea pjesma: 1 Iako se tijelo zaljubljenoga u pogldu voljenoga gubi, On u duhovnom svijetu vjeno ivi. 2 Kada kaplja stie more, njeno tijelo nevidljivo posta. Nije vie kaplja, nego sedam mora. 3 Kaplja je zaista voda, odvojena od vode postaje kapljom. Vrati li se vodi, ponovo e postati vodom. 4 Dua zaljubljenog kap je mora svjetla boanstvenosti. Kada dosegne voljenoga, njeno tijelo se gubi. 5 Kada se zaljubljeni noni leptir na svijeu baci, Vatrom postaje i jedno sa svojim voljenim.

Spoljanou svojom ova pjesma izgleda kao erhetipska sufijska pjesma. U stvari, ona je jedna od nekoliko ranih melamijskih pjesama koja, naglaavajui vahdet-i vudud a time i ovjekov boanski status, jo uvijek nije pod dubokim hurufijskim utjecajem. U ovoj pjesmi Vahdeti govori o prvobitnom poelu, vrelu, Allahu, vienom u trenutku smrti kada dua naputa tijelo i ujedinjava se sa svojim ishoditem u moru boanske svjetlosti. ak ni ovako Hurufijje, kao ni bilo ko drugi, ne mogu negirati stvarnost smrti, te stoga i oni vjeruju da je smrt kratak interval izmeu boanstvenosti u ovome svijetu i boanstvenosti na slijedeem, osim to su u slijedeem ivotu sve boanske due ujedinjene sa sveopim poelom. Kako se sve manifestiralo Boijom zapovijeu kun! (budi), u povratnom procesu sve se mora vratiti tome prapoelu. Sve je jedno, kao to Vahdeti kae: Kaplja je zaista voda Odvojena od vode postaje kapljom. Vrati li se vodi, Ponovo e postati vodom. Zanimljivo je primjetiti da on ovdje pravi razliku izmeu stizanja do vode i stizanja do voljenog. Kada dua stigne svome ishoditu, tijelo postaje samo neprimjetno (stih 2), ali kada dua stigne voljenome, ona gubi tijelo (stih 4) gubi se u prizoru voljenoga (stih 1). Ako su voljeni i ishodite (Bog) odvojeni entiteti, ko je, onda, voljeni? Jedno od moguih objanjenja ove dileme je da voljeni nije niko do Fazlullah Astarabadi. U Fazlullahovom pogledu tijelo se gubi u smislu da su svi prethodni koncepti tijela izgubljeni, a prepoznaje se njegovo pravo, istinsko znaenje. Vahdeti potom zakljuuje ovu pjesmu opom sufijskom slikom nonog leptira toliko privuenog svjetlou vatre i na kraju krajeva ponitava se u toj vatri simbolikom zaljubljenika ija ljubav prema Bogu vodi ga prema utrnuu, samoponitenju u Bogu. Po hurufijskom konceptu, nikakvo samortvovanje nije potrebno, budui je ovjek ve boanski. Stoga, bacanje u vatru moe imati mnoga znaenja. Mogue je da se Vahdeti posluio ovom isuvie uobiajenom slikom kako bi simboliki obiljeio vrijeme, odnosno trenutak kada je postao Fazlullahov sljedbenik, to je u to vrijeme, u otomanskom sultanatu moglo donijeti nesagledive posljedice, te poruiti da je ovaj in slian bacanju u vatru. Iako, naravno, korist od prepoznavanja i priznavanja hurufijskih doktrina znai shvatanje i prihvatanja neije potpunog potencijaliteta boanskim. Postoje takoer i pjesme, koje vjerovatno ine najvei dio njegove vahdet-i vudud poezije, u kojoj Vahdeti velia ovjeka, ne samo njegovu duu, nego i njegovo fiziko tijelo, a naroito lice. Jedna od tih, sa neupitnim hurufijskim konotacijama, je i sljedea: 1 Otvori oi iznenaenja pune, pogledaj svoje lice, vidi svoga Gospodara. Ti si ogledalo svjetlosti od ljepote slave Boije. 2 U tebi je sutina vjeitosti, u tebi su vjene osobenosti, U tebi je nedvojben dokaz i Sultanova mo. 3 Da bi naao put ka boanstvenosti, iz Boije Milosti, Upostoji 32 linije kao ekvivalent 32 takama.

4 Prema tvome licu nareena je sedda, i ja se njemu okreem u svojoj molitvi. Onaj koji se pokori pretvara se u meleka, a nepokorni u demona. 5 U tvojim crtama otkriveno je svjetlo vjenosti. Tvoje lice je Ka'ba; u njemu je Kur'an objavljen. Ova pjesma poinje Vahdetijevim kazivanjem itaocu da potrai dokaz svoje boanstvenosti na svome vlastitiom licu, u kojem e vidjeti Gospodara (stih 1). Sukladno hurufijskim vjerovanjima, Vahdeti dri da je ovjek od najvanijeg znaaja, a to se moe pronai i vidjeti na ovjekovom licu. Pravo znaenje vjenosti i vjenih atributa (stih 2) je jo jedna referenca na ovjekovu boanstvenost, jer, prema normativnim islamskim vjerovanjima i uenjima sve e nestati osim 'lica Boijeg', koje je jedini apsolutni i vjeiti entitet. Vjeni atributi jesu devedeste devet Boijih imena, koja su naravno boanska, i augment ovjekovog boanskog statusa. U drugom redu, Vahdeti pie stvar koja je pokrenula progon Hamzevijja u Bosni i Hurufijja u Perziji on tvrdi da onaj koji je shvatio svoju boanstvenost ne polae pravo samo na duhovnu, nego i na politiku mo, te da je takva osoba pravi sultan. Trideset dva slova koja se pominju u treem stihu aludiraju na perzijski alfabet (ali isto tako mogu oznaavati i Fazlullahovu knjigu, Javidannamah) ili ljudsko lice. Svako tumaenje odgovara kontekstu, budui su vie nego komplementarna, i sva pokazuju put ka boanstvu. U etvrtom stihu Vahdeti moda misli na bilo ije lice, bilo koga ko poslua njegov savjet i vidi svoga gospodara u svome licu, ili moda misli na Fazlullaha, prvog koji je otkrio tajnu Boanskog u u ovjeku, i koji je pokrenuo ciklus boanstvenosti. Ako misli na Fazlullaha, onda svako ko prihvati Fazlullahove rijei postaje boanskim, ali onaj koji odbije priznati i prihvatiti njegovu poruku odbijajui priznati ovjekovu boanstvenost ravan je ejtanu (eytan) koji je odbio Boiju naredbu da padne na seddu Ademu, a.s.. Uporeujui ljudsko lice sa Ka'bom, i tvrdei da je u njemu Kur'an objavljen, Vahdeti aludira na hurufijski koncept sedam crta koje oznaavaju ljudsko lice, za koje se kae da su sedam ajeta prve kur'anske sure (Fatiha), a za Fatihu je reeno da predstavlja saetak cijelog Kur'ana. Drugi dio Divana sastoji se od pjesama pohvaljenica (medihiyya), kojima se mahom, slavi Fazlullah ili Imam 'Ali. U ovoj, naroitoj pjesmi Vahdeti govori o obojici, i vjerovatno kao o jednoj osobi, ili kao dijelovima istoga entiteta: 1 U 'Alijevim rukama je bode, strijela i ma dvosjekli, Pero, rije i govor, pismo i put liniji. 2 Kada ljudi postanu ljui od pasa, 'Ali, Lav Boiji, utoite je siromaha. 3 Dok on, o srce! Svakoga trena mrtve oivljava, Moja se dua nebu pribliava. 4 Neka je hvala Bogu, a sada, o Vahdeti! Fazlullah i 'Ali tvojim e usnama progovoriti. Pjesma poinje govorenjem o 'Aliju, (s.a.), njegovim izvanrednim osobenostima, koji je utoite siromaha i zatitnik od poronosti. Potom u treem stihu Vahdeti 'Aliju dodjeljuje nadljudski, vjerovatno boansku osobenost, atribut on oivljava mrtve

svakoga trena. Dok 'Ali, u stvari, oivljava njega, izvodei ga iz neznanja (koje je nepose mrtvilo, smrt), i izdie ga u nebesa. Dua koja se uzdie na nebesa moe simbolizovati Vahdetijevo polagahno raanje, izdizanje, uskrsavanje njegovog pravog identiteta, kao Boanskog, kao da ga 'Ali poduava kako e deifrovati i odgonetnuti tajne. Zavrni stih, u stvari, samo pojaava ovo objanjenje, budui da, nakon to je dobio znanje od 'Alija, i od Fazlullaha, Vahdeti i sam postaje boanskim na isti nain na koji su to i oni, te postaje glasnogovornikom iste poruke, ideje, istoga koncepta, iza kojega su, prije njega, stajali Fazlullah i 'Ali. Ako su Fazlullah i 'Ali fiziki otili sa ovoga svijeta, onda su oni ponovo ujedinjeni sa svojim sa svojim ishoditem, i u stvarnosti nema nikakve razlike izmeu Fazlullaha i 'Alija. Ovim se na jo jedan nain potvruje veza izmeu Vahdetija i Hamzevijja, budui da se i oni zalau za istu tajnu, tajnu ovjekove boanstvenosti, kojom se, neposrednom implikacijom njihovikutbovi proglaavaju sultanima vidljivih i nevidljivih svjetova. Nadalje, pjesma pokazuje da je Vahdeti gajio duboko potovanje prema Imamu 'Aliju i dvanaesterici Imama. Mulhid Vahdeti mnoge od svojih strofa posveuje dvanaesterici Imama, a u jednom pie: 1 Doi, srce, i uputi se putem prema Nedefu Poput sunca da seddu uinimo dvorima od Nedefa ahu 2 Nebeska prostranstva, lotosovo drvo, Ar i drvo nebesa Seddu ine palmama i travi Nedefa 3 Golim maem sunce nebo osvaja Pa i takvo vjenano je za svjetlost mjeseca Nedefa 4 Kaf planina i nebeske sfere, Jeruzalem i Sinajska gora Utoite trae u praini oko kue Nedefa 5 Vahdeti, sunce i mjesec, no i dan, osvie i zapada Smjerokazi dinnima i ljudima svjetlost je i Nedefa. Kao to smo ve pomenuli, poznato nam je da je Vahdeti posjetio (zijaretio) turbeta sve dvanaesterice Imama, to nas konano moe potaknuti da povjerujemo da je najvjerovatnije bio i'it, ba kao i melamije. Ali za razliku od normativnih i'ita, Vahdeti ponovo pripisuje boanske osobenosti Imamu 'Aliju (stih 2): Nebeska prostranstva , lotosovo drvo, Ar i drvo nebesa Seddu ine palmama i travi Nedefa Nebeska prostranstva mogu se odnositi na ovjeanstvo, a tu je i referenca na Poslanika Muhammeda pomenom lotosovog cvijeta iza kojega je Bog, i iza kojega niko ne moe proi. Konano, Boije Prijestolje Ar-u Rahman (Ar), jasna je referenca na Boga. Tako svako i sve niice pada, seddu ini turbetu Imama 'Alija, to se moe protumaiti kao implikacija ne samo njegove boanstvenosti, nego i njegove nadmoi na svime, pa i nad samim Poslanikom Muhammedom. Jednako tako, ovo moe biti i aluzija na Fazlulahovu teoriju tri ciklusa postojanja. Imam 'Ali, kojima zapoinje drugi ciklus (vilajet), koji je nadmoniji, izvanredniji, odliniji u odnosu na prvi, onaj koji se zaokruuje i zavrava Poslanikom Muhammedom (nubuvvet).

Slijedea grupa pjesama koju emo ovdje poblie pogledati je ljubavna poezija. Neke od ovih pjesama pune su grafikih opisa voljenoga do te mjere da se s lahkoom moe pomisliti da Vahdeti govori o eljama i ljubavima ovozemaljske prirode. Ali, moramo se sjetiti i imati na umu da za njega, prelijepi objekti njegove ljubavi nisu samo ogledala Boanskog, nego samo Lice Boije. Ako smo stvoreni temeljem ovoga koncepta, onda kod Boga nema nita to nije i u ovjeku. 1 Zarobio si moje srce, o ti empresima pokriveni. Moja sute krvave hoe iskipjeti. 2 aa tvoje ljubavi uspjela me svega opiti, Pa neka bude! Zaljubljenik opijen i bez razuma mora biti. 3 Znaj, pred vodom ivota nee se pokloniti Onaj, koji au tvojih usana uspje popiti. 4 Moje e kosti irom zemlje razbacane biti, Ali moje srce i moja dua tvoju ljubav nee zaboraviti. 5 Tvoje lice je svjetlost mjeseca i sunca, Zvijezdama je ona biser iz naunica. Ova pjesma u najveoj mjeri lii na ostale ljubavne pjesme svoga doba, i ne neophodno, ak i ne zvui kao mistika pjesma. Mogue je da Vahdeti govori o bilo kojoj lijepoj osobi na kojoj je njegov pogled ostao zarobljen, ili ak i o zamiljenom voljenom, kako bi pribliio i pojasnio boanstvenost ljudskog lica. Ali isto tako moe se odnositi i na Fazlullaha Astarabadija. Postoje odreene dvosmislenosti u stihovima koje, interpretirane na drugi nain, ukazuju na njega (Fazlullaha) kao na voljenog. Fazlullah, skriven empresima, ija boanstvenost je od zaljubljenika skrivena upravo neznanjem zaljubljenog, razotkrivena se spoznajom, podukom, kako odgonetnuti skrivenu ljepotu ljudskoga lica. Prepoznavajui Boanskog, zaljubljenikove krvave suze provree. Ova spoznaja ini ga da izgleda opijeno (udno, neobino poput heretika), drutvu i ortodoksnom vjerskom establimentu. Voda ivota, dovedena u kontekst prethodne pjesme, moe znaiti ishodite sve boanstvenosti Boga. Dakle, ljubavnik je istrajan, i govori ulemi da se nee pokloniti pred Bogom; on se mora klanjati Bogu, jer je uo Fazlullahovo uenje (aa njegovih usana), koje ga je poduilo da i sam je Bog. Potom, posljednji redak ove pjesme jednostavno govori da je Fazlullahovo boanstveno lice izvor svjetlosti sunca i mjeseca. Sljedea pjesma takoer se moe smatrati ljubavnom, ali je isuvie oigledno da govori o Bogu kao o voljenom. 1 Skriven u svakom srcu, jasan svakom uhu Ti si U svim ovim ogledalima vidljiv Ti si 2 Vidjeh Te u Tvojoj potpunosti u svom srcu i oku U svakom djeliu kosmosa, u svakoj kapi Ti si 3 Vidjeh ljepotu i njenost i prepoznah Tvoje lice

Uzvieni Firdevs i uzdignuti Ar Ti si 4 Fazlullaha aicima poeljeh pokazati U svakome licu uglaano ogledalo Ti si 5 Ka'ba uzviena i noni meleki I nebesa sa zvijezdama tavaf koje ine Ti si 6 Duo, ako si Ademov otac, posluaj to u ti rei; Zbir svih Boijih Imena Ti si 7 O Vahdeti, ako si dosegnuo jedinstvo Istine Svjetlost Edaha i Vahid u jednom Ti si Dok Vahdeti opisuje Boga, on, meutim, ve u prvom retku jasno stavlja do znanja da nije samo sufi, nego i hurufi. Poetnom reenicom (skriven u srcu), je vrlo uobiajen sufijski izraz, posebno stoga to se odnosi na uvenu poslaniku predaju. Ali kada Vahdeti ide i dalje, tvrdei da je Bog vidljiv oku, on jasno i nedvosmisleno prelazi granicu izmeu normativnog misticizma u hurufizma. Stihovi dva i tri odnose se, naravno, na koncept vahdet-i vudud sve je Bog i Bog je sve. U stihu etiri Fazlullah, fizika manifestacija boanstvenosti na zemlji, dolazi povesti zaljubljenike, aike, (aiks), otkrivajui im se. Ali ko je Ti, ako to nije Fazlullah a ini se da nije ni Bog? To je pjesnik lino, koji zna da ima boanstvenost unutar sebe, ali je ne shvata, dok dostigne jedinstvo Istine, to jest da on sam konano boanstvo, da je on Jedan (Vahid) i Jedinstven (Ehad). I na samome kraju, postoji mala grupa pjesama u Vahdetijevom Divanu, satirinih pjesama kojima se kritikuje ulema: 1 Ovim mojim tvrdnjama, alimi su nezadovoljni. Ulema, kae ja, a ne znaju da ne govorim o znalcima. 2 Govorim o neznalicama to sami sebe zovu ulema, Gomila je to, uzdigla to se, sa nitkovima svoga vremena. 3 Kako neko moe govotiti o stvarima, koje ni sam ne moe znati, tavie, povrh svega, ako su mu um i razum robovi su mu slabi, 4 ta ovaj moe ovaj neznalica znati, kad sutinu i atribute Boije ne moe shvatiti. Kako jedan neuki demon moe Poslanika slijediti? Budui da je otomanska drava koristila i sponzorirala ulemu sa ciljem razvoja i etabliranja ortodoksnog sistema koji bi podravao ope interese sultanata, alimi su bili svjesni da opstanku njihove kaste jedino, dakle najbolje, mogu doprinijeti prave presude i vlastita interpretacija zakona, te zatita tih presuda koja e sluiti samozatiti kaste. Prirodno stoga, oni su bili najvea prijetnja njihovom postojanju. Sukladno tome, ne iznenauje razina antagonizma i animoziteta prema ulemi koja izbija iz Vahdetijevih stihova. Ali Vahdeti ne samo da ismijava ulemu, nego isto tako njihove poslodavce i zatitnike, dravne vlasti i autoritete, koje naziva zlikovcima svoga vremena. Prvi red posljednjeg kupleta referenca je na hurufizam, kojega

se ulemagnuala. Vahdeti govori kako ulema ne razumije sutinu i atribute Boije, prosto zbog toga jer odbijaju prepoznati ih u sebi. Drugi redak posljednjeg stiha takoer je neposredna predstava jednog od hurufijskih koncepata. Opisujui alime, ili ulemu openito kao demone, on ih poredi sa ejtanom, koji je i sam odbio prepoznati ovjekovu boanstvenost. U skladu sa vremenom u kojem je Vahdeti ivio, tvrdi Ili, mogue je da se te satirike pjesme odnose i na bosanskog Mulu (Mullah) Bali-efendiju i njegovog predstavnika Hasana Kafi al-Akhisarija, (p. 1619. po Miladi), koji su se naroito istakli u progonu heretikih sekti krajem 16. stoljea. Ako je to istina, onda bi to bila jo jedna pouzdana veza izmeu Mulhida Vahdetija i Hamzevijja, budui su svi poslovi u vezi iskorijenjavanja hamzevijskog pokreta u Bosni, bili povjereni ponajprije Baliefendije iz Sarajeva, bosanskom kadiji nakon ispitivanja i progona Hamzevijja na podruje Tuzle, Bali-efendija, (kako biljei historiar Ata'i) uinio vrijedno djelo, otrim maem erijata (Shari'ah), da se glave dvanaesterice zavedenih i zalutalih, zakotrljaju. Njegov glavni pomagatelj bio je Hasan Kafi iz Akhisara (Prusac), vjerovatno jedan od najveih alima koje Bosna imala tokom otomanskog vremena. ZAKLJUAK Da li su Hamzevijje Hurufijje? Da li otvoreni hurufizam ini Mulhida Vahdetija, Hamzevijom? To su dva pitanja na koja smo pokuali pronai odgovor. ini se vjerovatnim, temeljem mnogih slinosti njihovih uenja, da su Hamzevijje bili Hurufijje. Jednako je mogue da je Mulhid Vahdeti bio hamzevija, budui da je porijeklom iz istone Bosne, podruja gdje su Hamzevijje, u doba njegove mladosti, bili veoma aktivni. Ako je na pjesnik bio hamzevija, onda to daje odgovore na mnoga pitanja koja u protivnom ostaju nerijeena, a to bi, istovremeno, bila i vrsta veza izmeu Hamzevijja i Hurufijja. Ako je on naa veza, onda to nudi neka objanjenja u pogledu nevjerovatne privlanosti koju su, oevidno, hamzevijski kutbovi posjedovali. To takoer otvara i novu perspektivu hamzeviskog pokreta, te razmiljanje o pojmovima poput, ortodoksija i heterodoksija, normativno i nonkonformistiko, nakon to nam je Mulhid Vahdeti pojasnio potpunu apsurdnost tih pojmova u smislu Stvarnosti, ini itekako loginim, pa i potrebnim. Ko je taj sudac koji je u stanju procjeniti i jasno rei ta je Bog namijenio razliitim ljudima? Imajui na umu da hamzevijski pokret pod svoje posljednje dane nije bio samo teoloki, nego je isto tako imao svoj politiki i socijalni aspekt, heterodoksni pokreti poinju se predstavljati kao politiko, a ne teoloko neslaganje, suprostavljeno vjerskom ortodoksnom establimentu kojeg je drava, zbog svojih interesa, svesrdno podrala.AURIRANO ( SUBOTA, 05 STUDENI 2011 14:26 )

Kratka biografija Abdulvehaba IlhamijePETAK, 28 LISTOPAD 2011 08:15BATINA OBJAVE

O ivotu Abdulvehhab Ilahmije (Abdulvehhab ibn Abdulvehhab epevi Ilhami), jednog od najplodnijih muslimanskih pjesnika na razmeu XVIII i XIX stoljea, vie

nam govori njegovo djelo nego oskudni biografski podatci. Pa i ono samo prua neke elementarne podatke, a mnogo toga ostaje u sferi pretpostavke. Roen je u epu 1187/1873. kako sam navodi u svom proznom djelu na turskom jeziku Tuhfetu-l-musalin ve zubdetu-l-haiin (Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu). Tu doslovno kae: ...viladetim bin juz seksan jedi (datum mog roenja je 1187.). Navodi i svoje puno ime: Abdulvehhab bin Abdulvehhab, to znai da mu se i otac zvao Abdulvehhab. Tarih na njegovom nianu ispisan je sa: Sejjid el-had Vehhab, a na prepisu njegova divana stoji: ejh el-had es-sejjid Abdulvehhab Ilhami-baba Bosnevi. Nazivi sejjid i baba pridodati su mu kao poasni, a oznaavali su uena i tovana ovjeka. U djetinjstvu je ostao bez roditelja, to opet doznajemo iz njegovog stiha: Majke nemam a pedera (oca) ne pamtim.Podaci o Ilhamijinom kolovanju su dosta turi. Profesor Kasim Dobraa je otkrio gore pomenuti prirunik, a Muhamed dralovi idazetnamu (diplomu) iz kojih je vidljivo da se kolovao u epu, Tenju i Fojnici. Na poetku tog djela navodi da mu je profesor bio El-Had Kerimi (Hadierimovi ili Hadierimi). O njemu, meutim, nemamo nikakvih podataka. U epu su u XVIII stoljeu, uz Ferhadiju damiju, djelovali mekteb i medresa, radili su sve do pred drugi svjetski rat. Na medresi je bio profesor Hadi Abdullah ef. Karahoda, koji je 1740/41. spjevao na narodnom jeziku pjesmu Bonjakua.Znamo jo da je umro 1766. U poslovima ga je zamijenio sin mu Hadzi Ahmed ef. Karahoda, koji je i njegovu pjesmu proirio sa jo 17 strofa. I otac i sin bili su veoma tovani u svom kraju, a njihova pjesma popularna. Kako je Ahmed ef. Karahoda bio jedini poznati teolog u vrijeme kad je Ilhamija dorastao za kolovanje, sasvim je mogue da mu je on bio profesor. Teanjskoj medresi profesor mu je bio Abdullah Cankari el-Ensari. Kod njega je Ilhamija sluao fikh, hadis i tefsir, to se vidi iz diplome koju mu je potpisao ovaj profesor. to se tie njegovog obrazovanja u tesavvufu, dugo je bilo sporno da li mu je ejh mogao biti Abdurahman Sirrija. Naime, donedavno se operiralo pogrenim datumom roenja ovog ejha, sa 1785. godinom, to je, razumljivo, iskljuivalo mogunost da mu je mogao biti uitelj neko ko je 12 godina mlai od njega. Meutim, iz kronograma to ga je nakon Sirrijine smrti spjevao njegov sin akir, vidi se da je roen 1775. godine. I nepoznati pjesnik napisao je na perzijskom jeziku tarih koji glasi: Kada je doivio 74 godine, uo je poziv i odazvao se Boijoj naredbi. uj ti novost koja se dogodila u noi rebiulahira uoi nedelje, u treem satu. uj puni tarih o tome: 1263. Dakle, to se tie godina, Sirrija je mogao poduavati Ilhamiju u tesavvufu. Postoji pretpostavka da je to mogao biti i uveni ejh Husein-baba Zuk, i on i Sirrija djelovali su u XVIII stoljeu u Fojnicu. Ali, poto je Husein-baba umro 1800., vjerovatnije je da je Ilhamiju u tesavuf uvodio Sirrija.

Oito je da je Ilhamija bio veoma ambiciozan i da je i sam mnogo radio na som obrazovanju, posebno u oblasti tesavvufa. Ilhamijino djelo govori nam mnogo i o vremenu u kome je nastalo. A to je razmee XVIII i XIX stoljea, vrijeme kada je Osmansko Carstvo u dubokoj krizi. U Evropi se zbivaju znaajne politike, kulturne i prosvjetne promjene, a Turska pokuava da se priblii tim novinama uvoenjem reformi, administrativnih i vojnih. Te reforme se negativno odraavaju na Bosnu, koja je u ovom vremenu veoma znaajna granina zona Carstva prema Zapadu. Bosna toga vremena ekonomski je veoma oslabljena estim ratovima, a i epidemijama sa znaajnim rtvama. U politikom smislu stanje je takoer loe. Plemstvo i janiari opiru se reformama jer njima gube privilegije. Otpori centralnoj vlasti su veoma izraeni ak i direktnim pobunama. U situaciji kad je uprava iz Istanbula oslabljena, i kad joj se vlastodrci opiru, nastaje stanje anarhije, bezvlaa, nezakonitosti, korupcije, svih zala koja dolaze u ovakvim kriznim vremenima. Pa i u takvim vremenima javljaju se hrabri i pametni koji svojom rijeju pokuavaju da izmijene stanje. Jedan od takvih je i Ilhamija. On svojom pjesnikom rijeju, naroito na narodnom jeziku, razotkriva svu bijedu svoga vremena, iznosi nepravde i zahtijeva borbu protiv nasilja. Veoma je zanimljivo da osoba koja pripada ulemi vrlo otro kritikuje vjerske velikodostojnike kojima spoitava fanatizam i konzervativizam. Jednom rijeju, ustaje protiv neznanja i nasilja kod duhovnih i svjetovnih predstavnika vlasti. U Travniku je, pred kraj Ilhamijinog ivota, namjesnik bio Delaludin-paa. U poetku je pjesniku ovaj paa izgledao pravedan i dobar, pa ga je u jednoj pjesmi i opjevao. Ubrzo je, meutim, nestalo iluzija o pravinosti ovog namjesnika i Ilhamija otro i otvoreno ustaje protiv njegovog naina vladanja. Poltroni, koje svaka vlast ima uz svoje skute, dojavljivali su pai ta Ilhamija govori, pa je ovaj namjesnik pozvao pjesnika u svoj konak. Ilhamija se iz epa u Travnik uputio pjeice i postei, a predosjeajui lo zavretak na odlasku se oprostio od ukuana i prijatelja. Ostaje u sferi pretpostavke ta se zbivalo u Travniku: da li je Delal-paa lino primio Ilhamiju, da li je razlog ovog poziva, i kasnijeg stradanja, bila njegova otra osuda vladajueg sistema, ne zna se. Legenda, koja, naravno, ostavlja i daje mogunost za korekciju, kae da je Ilhamiji bilo ponueno da se odrekne svojih pjesama, a kad to nije htio, da je udavljen u travnikoj tvravi. Ova legenda, dalje, navodi kao neposredan razlog ovako nesretnog pjesnikovog kraja njegovu pjesmu na narodnom jeziku udan zeman nastade: udan zeman nastade Sve zlikovac postade --Ve takata nestade, Zlo nam svako postade Dobrih ljudi nestade. Rivda pravdu zamela Pa se pravda umela.

S posebnom kritinou Ilhamija posmatra predstavnike uleme kojoj je i sam pripadao: Nasta udna ulema --oja rade i ue, Ali sami sebe mue Ne idju pravo ni hoe. Ne ostavlja poteene ni vezire i pae, ali ne uopava i malo je oprezniji : Svi veziri pravo sude Pa i pae dobro bude Al murtati krivo sude. I kod paa ima ljudi Ko je dobar vrlo hudi Kad je vie zlijeh ljudi. Pretpostavlja se da je ovo jedna od posljednjih ako ne i posljednja Ilhamijina pjesma. Vijest o Ilhamijinoj smrti primljena je i s revoltom i s tugom. Otud je ovako tragian kraj popularnog narodnog prosvjetitelja, narodnog tribuna, porodio mnoge legende u kojima je lik Ilhamije ostao da svijetli do dana dananjeg. U kronici Muhameda Enveri Kadia navodi se tekst levhe koja je bila u Ilhamijinom turbetu. To su stihovi koje je ispisao pjesnik Arif 1277/1860/1. godine. S obzirom na vrijeme u kome su stihovi nastali, njihov autor mogao bi biti ejh Arif Sidki Kurt, koji je takoe pripadao nakibendijskom dervikom redu. Pjesma posveena Ilhamiji glasi: Kakvu sam vjenu blagodat pomozi care U tekiji postadoh moje stanje se Zadivio sam se stanjem pomozi care Posmatrajui ove noi, nasilja odbacio sam Vidio sam istinu pomozi care Onaj koji postavio je sto u Napio sam se piem pomozi care Doavi u njegovu tekiju posta sluga sa potpunom Vraajui se ostvario sam sve elje pomozi care Ilhamija. naao, Ilhamija! siuan, ustali. svijeta, Ilhamija! iskuenja ustranu. kretanja, Ilhamija! napaja, hakikatu. ljubavi, Ilhamija! Arif iskrenou. i nade,

Prvi Ilhamijin mezar je bio u turbetu nedaleko od bive eljeznicke stanice i bive bolnice u Travniku. To turbe je postojalo do 1959. kada je porueno radi regulacije tog kraja. Njegovi posmrtni ostaci sa nianima preneseni su u turbe u Potur-mahali. Na uzglavnom nianu, koji ima derviki turban, uklesani su stihovi na turskom jeziku: On (Bog) je vjeno iv! U asu Ostadoe Sebi je i A primjer u Zlonamjerno mnogi laci. Kada je prispjela Ispio je I umro Sejjid Godine 1237/1821/2. kad u otvorio perivoja mu se njegovo su njegovom smrtnu je hadi je tuzi u vrata nije ga njeznom au muenikom ejh vjenost njegovi Boije mogao preselio prijatelji. milosti rajskog. nai vrijeme. obijedili ivotu jesen Kevsera smru Vehhab.

AURIRANO ( PETAK, 28 LISTOPAD 2011 08:19 )

Dvije ovjekove prirode: ivotinjska i melekutskaPONEDJELJAK, 22 KOLOVOZ 2011 00:00EJH AKBAR EYDI

Jedna od tema kojoj Mevlana posvjeuje panju govorei o spoznaji ovjeka, jeste upoznavanje sa tjelesnim prohtjevima i eljama s jedne, te sa duhovnim prohtjevima i eljama s druge strane. Mevlana kae da ovjekova materijalna dimenzija, dakle, njegov materijalni vid ima odreene potrebe, kao to i njegova duhovna dimenzija ima svoje potrebe. Mi trebamo raspoznati, prouiti koja je to granica izmeu duhovnih elja i zahtjeva ovjeka i njegovih materijalnih, tjelesnih elja. Mevlana postavlja pitanje zato trebamo znati koji dio nas, koja naa sastavnica je ivotinjska i koji su njeni prohtjevi, zahtjevi i potrebe, a koja pak duhovna. Ukoliko ne spoznamo koja je to granica, neemo znati kakav je na ivot, da li je vie ivotinjski ili duhovni ivot. Da bi ovo pojasnio navodi za jedan primjer. Vi ivite u ovom materijalnom svijetu i u njemu vidite materijalne stvari, materijalna bia od kojih svako ima svoje potrebe i zahtjeve. Zamislite da su se u nekoj pustinji sreli vuk i srna i da se meu njima stvorilo prijateljstvo i da je plod tog prijateljstva i ljubavi bilo jedno mladune. ta je to mladune koje je nastalo mijeanjem vuka i srne? Da li je ono srna ili vuk? Mevlana kae da je sluaj ovjeka upravo ovakav. ovjek je sastavljen iz dvije sastavnice, jedna je duhovna, iz duhovnog svijeta, a druga je materijalna ili iz ivotinjskog svijeta. Kako bismo spoznali, kako bismo saznali da li je ono mladune vuk ili srna, trebamo ga na odreeni nain ispitati i provjeriti, a isto tako elimo li saznati ko smo mi i ta smo trebamo i sebe ispitati i provjeriti. Mevlana u stihu veli:

Poto vuk i srna rodie mlado, rodi se i sumnja da li je vuk ili srna. Ti pred njega stavi travu i kosti, pa vidi hoe li poskoiti kostima ili travi. Krene li ka kosti to vuk je, a htjedne li travu srna sigurno je. ta Mevlana ovim primjerom hoe da kae? Hoe da kae da je ovjek sastavljen od dvije komponente: jedne melekutske i druge ivotinjske. Pa kae: Kad sretne nekog ovjeka, ti pogledaj da li kod njega prevladava ljubav prema duhovnosti, prema moralnim vrlinama, da li iskazuje ljubav prema drugim ljudima, pa bude li tako sigurno znaj da je on spada u melekutsku skupinu. A vidi li pak da ima otrovan jezik i da njime stalno palaca i napada druge ljude, onda znaj da kod njega prevladava ivotinjska narav. Potom navodi da i sam Kur'an u jednoj suri kae: Mi ovjeka stvaramo u obliku najljepem, a zatim emo ga u najnii lik vratiti.[1] Dakle, ovjek je stvoren u najljepem obliku, zatim e se vratiti u najnii oblik, odnosno, taj isti ovjek koji je stvoren u lijepom obliku milostiv i samilostan, moe pasti na najnie razine (ne)ljudskosti. Dalje pojanjava da Kur'an, jasno, ne misli na ljepotu lica, na tjelesnu ljepotu, ve na ovjekov moral, na njegovo ponaanje i njegovo razmiljanje. Na isti nain se runim ne podrazumijeva runoa lica, ve runoa morala i ponaanja. Zatim dolazi stih: Srba i blagost jedno s drugim se sastae. Od ovo dvoje svijet dobra i zla nastae. Dakle, kae da je Bog spojio srbu i milost i onda stvorio svijet, odnosno da je Bog od blagosti i srdbe, ljepote i runoe stvorio u ovjeku dva svijeta. Potom Mevlana u stihovima govori o provjeri, kada ovjek provjerava samoga sebe. On treba da pogleda u sebe i vidi da li je od onih koji kada im se nanese kakva nepravda prataju ili jedva ekaju da se osvete. U navedenom stihu lijepo kae: Ti iznesi i travu i kosti, s tim da trava ovdje simbolizuje duhovne istine, spoznaje i duhovnost openito, dok su kosti simbol materijalnog, hrane zvijeri, ivotinja, pa ti onda vidi za im e posegnuti da vidi ta si. U sluaju kada imamo neslaganje izmeu roditelja i djeteta, izmeu mua i ene, izmeu dva susjeda, u onome ko bude htio oprostiti, pomiriti se preovladava ta duhovna dimenzija, i on eli tu duhovnu hranu, dok je onaj koji eli da se sveti i da nastavi sukobljavanje posegnuo za kostima, za tom materijalnom stranom. Zato kae: Vidi li da je u tom sukobu ovjek posegnuo za tim da se osveti i da nastavi neprijateljstvo, znaj da je on zatoio svoju duu u svoje tijelo. Vidi li da se eli pomiriti, da eli izgladiti stvari neslaganja govorei: 'Pa eto, ljudi smo, grijeimo i spremni smo oprostiti jedni drugima', znaj da je on gospodske naravi i da je iz svijeta Melekuta, odnosno iz duhovnog svijeta. Mevlana na ovom mjestu kae da je mogue da ovjek postavi pitanje: zar Bog nije ista dobrota, isto svjetlo, pa kako je mogue da On stvori zlo?

Odgovor koji on nudi je potvrdan, Bog jeste potpuna ili apsolutna ljepota i dobro, ali ono zlo koje je stvorio, i dobro koje je stvorio slijede jedan isti cilj. Ovdje navodi primjer rezanja platna. Zar kroja kada kroji odjeu ne uzme makaze da razree platno? Ako platno nevjeto, bez prethodnog znanja, koje je potrebno za tu vjetinu presjeemo po sredini ili na bilo koji drugi nain koji je pogrean nainit emo tetu. Isto kao to e dijete kome su u ruke doli neko skupocjeno platno i makaze rezati platno po sredini i unititi ga. Meutim, kada vidite da vae skupocjeno platno makazama ree vjet kroja, onda e vama biti drago, zato to znate da je to rezanje platna preduslov za krojenje i ivanje jednog lijepog odijela za vas. Zatim Mevlana kae: Ne mislite da su Faraon i Musa bili ljudi ije je vrijeme prolo i ija je pria davno zavrena, pa onda u stihu kae: Musa i Faraon u tebi postoje, mora ova dva takmaca u sebi pronai. Moramo se, dakle, zadubiti u sebe i pogledati da li u sebi prepoznajemo Musaa, a.s., ili Faraona, odnosno da li smo potomci Musaovi, ili pak potomci Faraonovi. Budemo li u sebi pronali musaovske osobine, onda smo potomci Musaa. Budemo li u sebi pronali faraonske osobine, onda smo potomci Faraona. A ta su to musaovske odlike ili osobine? Jedna od musaovskih osobina bila je pomaganje drugim ljudima. Jedna od osobina Musaovih bila je pomaganje pravde i istine. Sjetite se one prie iz Kur'ana, kada je Musa umoran prolazio kraj nekog pojilita i vidio na tom pojilitu ljude kako napajaju stoku i malo dalje ugledao dvije djevojke, pa ih upitao zato one ne uzimaju vodu. One su mu odgovorile da su nejake, da ne mogu tako brzo uzeti vodu, pa e saekati dok svi uzmu vode i napoje svoju stoku i onda e one polako pristupiti tome poslu. Musa, a.s., budui da je bio snaan, uzeo je posude kojima su one zahvaale vodu, otiao do pojilita, zahvatio vode i donio im je. Poslije, kada je sjeo pod jedno stablo zamolio je Boga: Boe, ja sam pomogao Tvojim robovima, pa i ti meni pomozi. Ako u sebi imamo taj musaovski duh, tu elji da pomaemo drugim ljudima onda smo mi potomci Musaovi. Pomo, dakle, nije samo materijalne prirode. Moe se rei da je vrjednija duhovna pomo, odnosno samilost, utjeha i mnoge druge nematerijalne stvari i vidovi pomoi. Kad vidite komiju da je snuden, tuan i odete pet minuta sa njim da porazgovarate, da ga malo razveselite, znajte da je to jedna od najvrjednijih pomoi koju ste mogli njemu podariti. Ili, za vrijeme praznika, za vrijeme neradnih dana da se zahvalimo Bogu zato to smo svi u porodici zdravi, moemo otii u bolnicu posjetiti one koji tamo lee, a koje nema niko posjetiti. Otiimo i onako na prva vrata uimo i upitajmo za zdravlje te koji lee, mada ih ne poznajete. Pa ako neko radi u koli sa djecom i vidi da neko dijete zaostaje za ostalom djecom, neka odvoji pet minuta nakon asa, nakon nastave i razgovara sa njim, da mu dodatne upute. Ako tako uini, ako u ovjeku pronae te osobine, onda je njegova priroda musaovska. Ukoliko nastavnika na asu neko dijete pita da dodatno objasni neke stvari, pa on pogleda na sat i kae mu: ao mi je, nemam vremena, as je zavrio. onda neka zna zasigurno da je on faraon, iako mu to nije ime. Mevlana u stihu navodi da e do Sudnjeg dana postojati sjene Musaove, do Sudnjega dana postojae ljudi u kojima e preovladavati te musaovske osobine. A posljedica i plod toga sjemena jeste svjetlo, jer je Musa svjetlo koje je drugima sija i obasjava put.

On kae da su svi ljudi istina i zbilja, pa ako u sebi vidite da ste olienje svjetlosti i dobra i svijetlite drugima, onda znajte da je u vama onaj duh koji je Bog udahnuo u Adema, u ovjeka. Meutim, budete li meu onim koje vole drugima stvarati neprilike i uznemiravati ih, znajte da se vi faraoni. Ovdje navodi ajet: U vjeri nema prisile.[2] i govori kako vjera nije neto izvanjsko, neto to postoji van i u ta ljude neto moe utjerati. Din, odnosno vjera kao moral jeste ovjekov izbor. Kada mi napravimo neki dobar izbor, izaberemo neto dobro tada imamo vjeru i ljudi smo. S druge strane, ukoliko izaberemo neto loe niti imamo vjeru niti smo ljudi. Naravno, samim nazivom, imenom ne moe se promijeniti zbilja stvari ili ovjeka, pa isto tako ako nadijemo nekome ime Demil, to bi u prijevodu znailo lijep, to ne znai da smo promijenili zbilju toga ovjeka. Isto tako, ako su nas prozvali muslimanima to ne znai da emo mi samim tim zaraditi Dennet i stii tamo. Tek ukoliko mi izaberemo taj put, put morala, put ljudskosti onda emo biti muslimani. Jednako tako, budemo li izabrali zlo i put zla, budemo li izabrali ono to je runo, budemo li izabrali neljudskost, onda ne moemo biti muslimani. U nastavku prethodno navedenog ajeta Bog kae da se Pravi put jasno razlikuje od zablude. Put savrenstva se razlikuje od puta zablude, onaj koji hoe da izabere ivot, izabrae ivot, a onaj koji nee da izabere ivot, pa svoj izbor pravi na temelju dokaza, odnosno svjesno. Zamislite da se nalazite na nekom brdu, na nekom putu od kojih jedan kraj ide uzbrdo, a drugi nizbrdo. Pa ako izaberete da se penjete tom stazom, napredovat ete, ii ete prema gore, meutim, ako siete, ako izaberete da siete tim putem, onda e vae rastojanje od take na kojoj ste bili svakim korakom biti sve vee i vee. Bez obzira kakva bila naa krilatica, ta god mi uzvikivali, npr. moemo uzvikivati: Sad emo se mi ispeti na sami vrh brda i koraati strmo! samo to uzvikivanje nas nee odvesti na vrh brda. Dakle, Mevlana kae da je ovjek sastavljen od dvije dimenzije, dvije komponente, duhovne i materijalne. Svaka od te dvije sastavnice ili dimenzije, i duhovna i materijalna, i ova dobra i ona loa imaju svoje odreene zahtjeve, pa kojim prohtjevima budemo udovoljavali, toj strani emo se i pribliavati. elimo li vidjeti da li smo Musa ili Faraon, da li u nama preovladava ta duhovna ili ivotinjska strana, trebamo se zagledati u sebe i prepoznati koje osobine posjedujemo. Budemo li u sebi pronali musaovske osobine, onda smo Musa, a budemo li s druge strane u sebi pronali faraonske osobine, onda smo Faraon, bez obzira kako se zovemo. Mevlana u stihovima kae: Musa ili Faraun u tvom bitku postoje. Mora ta dva takmaca u sebi pronai, dakle, ovjek treba da pogleda u sebe i da vidi koje osobine u sebi posjeduje, faraonske ili musaovske. Jedna od osobina, od odlika, kojom se odlikovao Faraon bila je uivanje u patnji i naslaivanjem mukom i patnjom drugih. Pa ako vidimo da i mi sami uivamo u tome da drugi imaju probleme, da se mue u svome ivotu, onda znajmo sigurno da smo mi faraoni.

Kada vidimo nekoga u nevolji, kada vidimo da se neko mui, bre-bolje priteknimo mu u pomo i na svaki nain nastojmo otkloniti njegovu patnju i muku, pa tada znajmo da smo mi Musa i da u nama ne preovladava Faraon. Jo jedna od osobina Faraona bila je da je volio zavaati skupine, i uvijek bi jednu skupinu ljudi podreivao drugoj. Pa ako mi budemo od onih koji pozivaju na jedinstvo, na slogu, na lijep suivot, onda znajmo da smo mi Musaovi, da u nama ne preovladava Faraon. Molimo Uzvienoga Boga da nam podari uspjeh u traenju Musaa u sebi, molimo da nam kada ga naemo podari snage da ga slijedimo! Isto tako, molimo Ga da nam pomogne da prepoznamo u sebi Faraona, da ga se klonimo i da ga napustimo! Zaista emo na Sudnjem danu biti podijeljeni na osnovu osobina koje budemo posjedovali. Naravno, to razluivanje ljudi nee biti na temelju njihove nacionalnosti, nee se kazati Bosanci na ovu stranu, Iranci na ovu, Amerikanci na onu stranu, ve e se odvojiti ljudi u kojima preovladavaju isaovske osobine, ili musaovske osobine ili muhammedovske osobine i na temelju toga e ih razvrstati. Sujuti spominje u svom Tefsiru kako e Asija, Faraonova ena biti u Poslanikovom drutvu. Naravno, mogue je da se osoba kao u ovom sluaju rodi u Faraonovoj kui, bude u na Ovom svijetu u Faraonovoj kui, a da na Onom svijetu bude sa Boijim Poslanikom. A zato je to tako? Upravo zato to su njene osobine sline osobinama Poslanikovim. Molim Uzvienog Allaha da nas pomogne i da nam podari lijep kraj! Amin!

[1] Tin, 4-5. [2] Bekare, 256.AURIRANO ( PONEDJELJAK, 22 KOLOVOZ 2011 10:32 )

Kratak osvrt o temama kojima se bavi Mevlana u Mesneviji sa posebnim naglaskom na ovjekaNEDJELJA, 21 KOLOVOZ 2011 11:20EJH AKBAR EYDI

Nadamo se da e Uzvieni Bog biti zadovoljan onim to ovom prilikom budemo kazali i nauili i da e to biti jedan korak koji e nas pribliiti naoj ovjenosti. Govorili smo Mevlaninoj spoznaji ovjeka. Veliki dio Mevlanine Mesnevije i ostalih djela zauzima upravo ova tema, tema spoznaje ovjeka. Kazali smo da je prva stvar o kojoj Mevlana govori, kada je rije o spoznaji ovjeka, to da je ovjek kao more. A more u sebi sadri mnogo lijepih stvari, ali isto tako mnogo runih i opasnih stvari i bia. Mevlana kae da je ovjek sloen: sastavljen od materije, tvari i duha te od nevidljivog i vidljivog svijeta, i potom odreuje granicu izmeu ta dva dijela ovjeka, odreuje tano ta je to vidljivi, a ta nevidljivi dio ovjeka. U cilju odreivanja tih granica, odnosno granice izmeu ta dva dijela ovjeka Mevlana govori o temi ovjeka

i slobode, potom ovjeka i njegove vrijednosti, gdje je rije o tome po emu mi moemo odrediti vrijednost ovjeka. Zatim, trea tematska cjelina obuhvata temu ovjeka i njegovih mogunosti, gdje se govori o tome koliki je sveukupni kapacitet ovjeka, dokle on moe djelovati i imati uticaj, a s druge strane, u kojoj mjeri moe primati uticaje. Potom se govori i o odnosu ovjeka i ljubavi, kakva je ta veza izmeu ovjeka i ljubavi, te se objanjava veza izmeu ovjeka i srca, jer u spoznaji ovjeka, srce je jedno od ula, odnosno jedna od moi spoznaje. Na isti nain na koji mi oima vidimo i uima ujemo, isto tako neke stvari moemo spoznati putem razuma. U istoj onoj mjeri u kojoj imamo sposobnost racionalnog, sposobnost razmiljanja, imamo i sposobnost spoznaje srcem, kada se srcem upoznajemo sa istinom. Jo jednom tema u spoznaji ovjeka jeste mo izbora, gdje Mevlana govori o tome koliko ovjek ima mo ili koliku ima slobodu da sam donese odluku. Dakle, jedno od pitanja kojom se bavi hazreti Mevlana u spoznaji ovjeka jeste ovjekova volja, gdje se opet govori o donoenju odluke i o tome koliko ovjekove odluke imaju uticaja na njega samoga i na njegovu okolinu. Zatim dolazi pitanje ovjek i pravoga razloga njegovog stvaranja, gdje se postavlja pitanje zato je ovjek stvoren. Jedno od pitanja kojima se bavi hazreti Mevlana jeste i poetak ovjekovog putovanja i konanica tog putovanja, te odakle je ovjek i gdje ide. Potom Mevlana razmatra ko je i ta je to savren ovjek, a ta je bolestan ovjek, kakav je ovjek koji nema vjeru, te kakve veze i odnosi meu ljudima trebaju postojati. Da li smo mi stvoreni da bi smo sluili Ovom svijetu, ili je pak Ovaj svijet stvoren da bi sluio nama? Koji je pravi razlog injenja sedde, dakle padanja niice meleka pred Ademom, ustvari kakav je smisao toga, te kakav smisao ima ovjekovo namjesnitvo na zemlji. ta to znai biti namjesnik Boiji na zemlji, budui da se namjesnik obino odreuje za osobu koja je umrla ili osobu koja nije prisutna, a znamo da je Bog iv i prisutan, pa kakvo je onda znaenje ovjekovog namjesnitva na Zemlji. Gore navedeno su neka od pitanja i neke od tema kojih se dotie Mevlana u svojim djelima, jer ukoliko ovjek spozna sebe, ukoliko spozna ko je on ustvari, onda veoma lahko moe u svome ivotu donositi odluke. S druge strane, ovjek koji sebe ne poznaje i nije sebe spoznao, ne moe lahko donositi odluke, a ukoliko ih i donese, to su obino pogrene ili uzaludne odluke. Upravo na spoznaji ovjeka utemeljene su sve druge spoznaje, pa tako i spoznaja Boga. Mevlana zapoinje sa ovog mjesta, navodei koje su to tri osnovne stvari koje su bitne za spoznaju ovjeka. Mevlana kae da je naa linost odreena trima stvarima, pameu, razmiljanjem, i naim djelima. Prva od njih jeste razum, pamet. Na ivot za razliku od ivota ivotinja je racionalan i ne moe se dogoditi da mi bilo ta u svome ivotu uradimo, a da pri tome ne slijedimo i ne ispunjavamo i ne provodimo u djelo neku zamisao koju imamo u svome umu. Sigurno da ukoliko ne spoznamo da je neto lijepo i da nosi odreenu korist za

nas neemo time biti privueni. ak i ovjek koji poini samoubistvo u svome umu to djelo predstavi lijepim i ispravnim. Dakle, nakon to doe u nedoumicu izmeu toga da izabere ivot sa svim problemima koji su u njemu ili da izabere smrt, u kojoj prema njegovom miljenju nee biti tih problema, on se odluuje za drugi izbor. Isto tako, ovjek nikada nee pobjei od neega sve dok se ne uvjeri da je to neto tetno za njega. Ovdje se namee jedno pitanje, a istovremeno i odgovor sa kojima se mi u svom ivotu susreemo. To pitanje glasi: da li smo mi krivi zbog nedaa koji nas u ivotu okruuju ili su pak zato krivi drugi? Bez obzira da li su to neki lini problemi, porodini problemi, ili pak problemi u drutvu, ko je kriv za njih? Mevlana tvrdi da je jedini krivac sam ovjek. Jer, ovjek je taj koji donosi odluku. Mogue je da imam loega druga, mogue je da je onaj s kim se druim lo ovjek i mogue je da me on vodi na stranputicu. Meutim, u konanici, ja sam taj koji donosi odluku da krenem za njim. Ja sam taj koji ga je izabrao. Moe se dogoditi da ovjek u svom ivotu bude okruen loim prijateljima, loim drugovima, porodicom, drutvom i da ga svi oni pozivaju na stranputicu, meutim, on sam je taj koji donosi odluku kuda e krenuti. Filozofi kau da najbolji dokaz postojanje neega jeste samo postojanje tog neeg. A najbolji dokaz da je ovjek taj koji donosi odluku, uprkos okruenju u kom se nalazi jeste injenica da i u najpokvarenijim drutvima postoje najsvetije osobe. Jasno je da je ovjek u stanju samostalno donijeti odluku uprkos okruenju, porodici, zajednici u kojoj ivi. Isto tako, na najiim, najsvjetlijim mjestima i okruenjima mogu se nai najpoganiji ljudi. Zato Kur'an prenosi pripovijesti o suprugama nekih Boijih poslanika i o tome kako su one bile pokvarene? Dakle, enama koje su bile suupruge poslanika, ali opet se nisu pokorile. S druge strane, govori nam i o supruzi Faraona i prenosi nam priu o njoj kao jednoj jakoj eni, jednoj samosvjesnoj eni koja ima snanu vjeru. Kur'an nam ne eli tek prenijeti neku priu koja se desila u prolosti, ve nam eli ukazati na zakon, odnosno zakonitost koja postoji u ovjeku i na ovjekovu snagu, kako ne bismo kazali da neto ne moemo. Mevlana kae da je prva stvar koja odreuje ovjeka njegova misao. Druga stvar jesu moralne ili udoredne osobine. Ukoliko ljudi vide da neki ovjek voli ljude, da potuje zakon, da je disciplinovan, uredan u svome ivotu kazat e da je dobar ovjek. Jednom velikom uenjaku, profesoru (misli se na Allame Tabatabaia), kada je imao ve i osamdeset godina, kad bi iao ulicom pa ugledao, recimo, da je neko bacio papir ili oguljinu od voa, nije bilo mrsko da onako sa tapom, polahko doe do te oguljine, da je podigne i baci na za to predvieno mjesto. Dosta je tim svojim djelom pokazivao i prije svega radio je, sam taj njegov in radio je u slubi vjere, jer se kae da je istoa pola vjere. ovjekova kako ua tako i ira okolina, kako njegov dom i dvorite, tako i grad i ulice muslimanskih gradova trebali bi biti lijepi, uredni i isti, shodno onome to vjera nalae. Druga stvar koju je on dao na znanje tim svojim djelom bila je odgoj ljudi i skretanje panje na to da je bacanje smea runo, a da je ienje dobro. S druge strane, to je jedna usluga ljudima jer mogue je da se neko oklizne na tu oguljinu, da padne i da se povrijedi. Dakle, kada primijetimo na nekome osobine milosti i samilosti kaemo da je dobar ovjek.

Tako i uitelj ili profesor kada vidi da neko od njegovih uenika nije dobro razumio lekciju, nakon zavretka asa ima dva izbora ta da uradi s tim. Jedan nain na koji bi se mogao ponijeti prema tom ueniku jeste da mu kae: Ja sam ti na usluzi nakon zavretka nastave ili poslije kole, ponovo u ti objasniti cijelu lekciju. Drugi nain je da mu kae: To to ti nisi razumio, to je tvoj problem i ti sam zna kako e to rijeiti. Naravno, ovakvo ophoenje i ponaanje izvire iz samog ovjeka. Ljudi kada vide ovakva dva ovjeka, za prvog e kazati da je dobar, da voli ljude, za drugog da je drzak i da se uope s njim ne vrijedi sastajati i razgovarati. Druga stvar koja, drugi inilac koji upotpunjava i ini ovjeka jesu njegove unutarnje osobine, kao to su samilost, ljubaznost, ljubav i slino. Tu su i druge osobine, kao zavist, poniavanje drugih ljudi, i slino. Trea stvar su nae djelovanje i ponaanje, kojima inae jako malo poklanjamo panju. Mi smatramo da su neka djela neznatna, dok u stvarnosti nije tako. Kae se da rana koju je ovjeku neko nanio jezikom nikad nee zarasti, za razliku od rane koju moe dobiti od maa. Svako djelo je veoma znaajno, ako se ovjek nasmijei nekome, i ako mu razveseli srce, to njegovo djelo je sjeme koje e izrasti na Buduem svijetu, a djelo na Ovome svijetu razvija se u dva pravca: u irinu i u duinu. Jedan opi nain spoznaje jeste da sam ovjek u skladu sa svojim misaonim sposobnostima odredi koje su stvari loe, a koje dobre. Nije neophodno da mi od samoga poetka budemo Aristotel ili Platon. Svi se slaemo, od poetka, da je nasilje loe. Prema tome, ne inimo nasilje prema porodici, prema drutvu, prema prijateljima. Sa druge strane, sluenje ljudima je dobro. Naravno filozof Nie se na kraju svoga ivota pokajao zbog stvari koje je iznio u svojoj filozofiji. On je tvrdio da su samilost, uope, osjeanja i suosjeanja stvari koje su izmislili slabi ljudi kako bi usmjerili panju na sebe. No, potkraj svoga ivota napisao je pismo svojoj sestri, i ja kada sam ga itao samo to nisam zaplakao. On kae: Ja ne znam zato je drutvo postalo takvo, niko nema vremena ni za koga. Ne znam ta se desilo sa suosjeanjem, prijateljstvom, sa samilou meu ljudima. A onda mu je jedan filozof napisao da su to upravo posljedice njegove filozofije, da je on upravo tome nauavao. Pa, ukoliko se budemo drali samo ova dva naela, da je sluenje ljudima dobro, a da je nasilje loe, to je samo po sebi dobro. To se moe usporediti sa vodom i zemljom koje bi se stavile na jednu sjemenku, koja bi time zadobila sve uslove da dadne plod. Kada god uradimo neko djelo blii smo svom konanom cilju za jedan korak. Naravnom svi mi mrzimo injenicu, mogunost da nas neko moe prevariti. Stoga znamo da je varanje loe. Pa donesimo odluku da nikada nikoga neemo prevariti i time emo za jedan korak biti blii svojoj ovjenosti, odnosno samospoznaji. Prema tome kretanje ka ovjenosti uope nije komplikovano. Problem je to smo mi navikli da govorimo zamrene i komplikovane stvari. Neki ovjek je doao kod Poslanika i rekao mu da hoe da bude dobar ovjek. Poslanik mu je rekao: Ako ti kaem ta treba initi hoe li to uraditi? On je dao rije. Poslanik mu ree: Nikada nemoj lagati. On je pitao: Samo to? Da. Poslanik je rekao: Samo to. ovjek se obradovao kako lahko moe biti dobar ovjek, jer sve to treba da radi je da ne lae. Nakon nekoliko dana uvjerio se da to i nije ba tako lahko. Uvidio je da kada god je htio da uradi neto loe, ne moe, jer Poslanik e ga pitati da li je uradio neto loe ili nije, on e ukoliko slae prekriti dogovor, a ukoliko

kae istinu bie ga stid. Naprimjer, ako ga upita njegova porodica gdje je bio. Ukoliko kae istinu, osramotit e se, a ukoliko ne kae istinu slagati e. Ili pitaju ga koliku ima platu. Ako kae istinu moda mu nee biti drago, a ako slae prekriti e svoju rije. Samo ovoga kada bi se ljudi pridravali njihov ivot bi se iz temelja promijenio. Danas su ljudi navikli da sebe lau da je ona neistina koju izgovaraju da neznatna, da nije prava la. Trea stvar koju po miljenju hazreti Mevlane odreuje ovjeka jeste njegovo djelo. Kazali smo da je djelo jedna zbilja koja opstoji u Ovome svijetu, dakle, ostaje iva, nikada ne umire i uvijek je u stanju razvoja. Bilo da se radi o dobrom ili loem djelu. To djelo, svakim trenutkom svoga postojanja vri uticaj na ovjeka, na onoga ko ga je uradio. Stoga mi ne smijemo smatrati naa djela nebitnim i neznatnim. Mi ne smijemo ii samo za krupnim djelima kako bismo se izgradili, to mogu biti i sitna djela. Ukoliko je na poziv predavanje odvojimo jednu minutu za pozdravljanje sa studentima. Ukoliko smo na mjestu direktora odvojimo minutu da se upitamo sa svojim kolegama. Otac kada doe u kuu neka odvoji nekoliko minuta za pozdravljanje sa svojom suprugom i djecom. Studenti kada se vraaju iz kole neka odvoje minutu u kojoj e se pozdraviti sa svojom majkom, poljubiti joj ruku i zahvaliti se na svemu to je uinila. Upravo ta sitna djela su sa stanovita vjere izuzetno vrijedna. Sada u vam neto kazati. U predajama nalazimo to da je kada neko posti mustehab je da klanja, pa tek onda da se omrsi, odnosno iftari. Ali ako ima gosta mustehab je da uini obrnuto, da prvo iftari, pa onda klanja. Mala djeca koja poste jedva ekaju da se iftare, pa je iz potovanja prema djeci mustehab da se prvo iftari, pa tek onda klanja. Sve to ukazuje na to da sa stanovita vjere naizgled stvari imaju posebno mjesto. To malo djelo odgaja djecu, a samim tim i drutvo i ini ugodnim ivotno okruenje ovjeka. Ja ve dugo ponavljam to da loe ponaanje kod djece nije posljedica loeg drutva i televizije, nego su krivi samo roditelji. Svaljivanje krivice na drutvo, televiziju, istok, zapad je zapravo izbjegavanje nae odgovornosti. Ukoliko budemo prijatelji svojoj djeci i pruimo im ljubav za kojom imaju potrebu, oni nee traiti prijatelja vani. ovjek po svojoj iskonskoj prirodi voli da voli i voli da bude voljen. To je prirodna potreba u ovjeku. Pa ukoliko roditelji ispune potrebu koju dijete ima, isto ukoliko mu ispuni potrebu svoje ene i obrnuto, ljudi nee tragati ni za im drugim. Nije potrebno da mi sada ponemo uiti djecu tako da stavimo knjigu vjeronauke pred sebe i ponemo im predavati: Kur'an kae ovako, Poslanik ovako itd. Kada se mi sprijateljimo sa svojom djecom onda emo ih i prilikom prianja prie odgajati i usaivati u njih pozitivne vrijednosti. Ako smo mi povjerljivi to je dobro. Kada dijete primijeti tu osobinu shvatit e da je to jedna dobra osobina. A tada e shvatiti da su upravo to stvari koje vjera ui. Kada dijete shvati vrijednost povjerenja postae profesor, neko odgovorno lice u drutvu. Pa onda kada postane uitelj shvatie da su ta djeca koju ui amanet koje je njemu povjeren i on e u skladu sa tim i djelovati. Isto tako kada bude prisustvovao nekom skupu na kom se razgovara o neemu a zna da je ono to se kae na nekom skupu amanet nee prenositi kako je ovaj rekao ovo, onaj ono. Sve te moralne vrijednosti mi moemo prenijeti kroz prianje obinih pria.AURIRANO ( NEDJELJA, 21 KOLOVOZ 2011 15:06 )

Intelektualno-duhovni background Ilhamije epakaSRIJEDA, 03 KOLOVOZ 2011 17:19SEDAD DIZDAREVI

Rezime Iako se na prvi pogled ini da je Abdulvehhab epak Ilhamija dovoljno poznat iroj i akademskoj javnosti Bosne i Hercegovine, to stoga to su se njegovim ivotom i idejama bavili najitaknutiji velikani bonjake misli, meutim dublje iitavanje i studiozniji prilaz Ilahimijim djelima ne ide ba u prilog te injenice. Ilhamijin ivot je uglavnom zbog odreenih ideolokih i nacionalnih intencija reduciran i sveden na buntovniki odnosno revolucionarni karakter. To i injenica da se Ilhamija znatno vie iskazao kao duhovnjak, mistik i prije svega prosvjetitelj predstavljali su inicirajuu kapislu i nit vodilju ovog naunog osvrta. Induktivno-analitiki i dekonstrukcijskom metodom analize teksta obraena su sva Ilhamijina djela na osnovu ega je autor nastojao razaznati fundamentalne silnice Ilhamijinog intelektualnog i duhovnog backgrounda. Kao rezultat ovog istraivakog pothvata namee se zakljuak da je Ilhamija prije svega i vie od svega bio dubokoumni mistik, proet vjerskim i gnostikim arom, a koji je svoju misiju vidio u osvjeavanju i prosvjeavanju sunarodnjaka. Uvod Sejjid Abdulvehhab ibn Abdullvehhab epevi Ilhami-baba poznatiji kao Ilhamija spada u red najmarkantnijih i najpoznatijih linosti Bosne i Hercegovine s kraja osamnaestog i poetka devetnaestog stoljea. On je, takoer, najplodniji Alhamijado pjesnik i najhrabriji bonjaki intelektualac tokom cijelog razdoblja osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini.(Bali, 1994 i Nametak, 1991) Njegovom linou i djelom su se bavili manje-vie mnogi istraivai, meutim, njemu su posebnu panju posvetili uenjaci kao to su Safvet-beg Baagi, Mehmed Handi, Smail Bali, Hasan Kiki, Kasim Dobraa, Muhammed dralovi, Muhammed Hadijahi, a posebno Muhammed Hadijamakovi i Alija Nametak. Poznata je Nametkova pripovjest Ilahimijin put u smrt a Hadijamakovi je sakupio i preveo sve Ilhamijine pjesme na turskom, arapskom i bosanskom jeziku te ih objavio u knjizi pod naslovom Ilhamija, ivot i djelo. Takoer, treba napomenuti da je Kasim Dobraa preveo Ilhamijino prozno djelo Tuhfetu-l- musallin ve zubdetu-lhaiin sa turskog na bosanski jezik. Mada su mnogi pisali o njemu, jo uvijek nije nainjena kompletna slika Ilhamijine linosti i jo uvijek nam u potpunosti nije poznat njegovo intelektualno i duhovno pregnue. Razliiti pisci i istraivai su se bavili razliitim dimenzijama njegove linosti i veina ih se fokusirala na njegov didaktiko-pouni i buntovniki opus djela. Tano je da veina autora djelomino ukazuje na mistiko-irfanski i prosvjetiteljski dio Ilhamijinog svjetonazora i pjesnikog opusa, no meutim, njihove opservacije se uglavnom zadravaju na generalizacijama i navoenju opih specifika islamskog irfana i prosvjetiteljskog duha ne konkretizirajui i ne apstrahirajui ih na primjeru Ilhamije. U svakom sluaju, Ilhamija nije izuzetak od ostalih bonjakih pisaca, pjesnika, uenjaka i intelektualaca koji su ivjeli i djelovali u periodu osmanske vladavine. Mora se rei da je nainjen znaajan napredak te da postoje vrijedne studije i kritiki prikazi koji pruaju mogunost drugim autorima da se detaljnije bave idejnim okvirima

i ivotom naih velikana iz tog perioda te da na njihovim primjerima rekonstruiraju nau kulturnu, civilizacijsku i intelektualnu povijest tog perioda. 1-Vjera i tesavvuf Kod Ilhamije vjera i tesavvuf odnosno tarikat su sinonimi i on ih nikada ne odvaja. Stoga, kada govorimo o njegovom vjerskom nazoru onda moramo upoznati njegov tarikatski put. Njegov tarikat i vjera su praktini i povezani sa narodom. Po njemu tesavvuf se ogleda u ibadetu, zuhdu, zikru, stjecanju znanja i injenju dobrih djela. Za razliku od sufija koji pozivaju u fatalizam, izolaciju, pasivizam, nihilizam i fosilizaciju svih drutvenih aktivnosti Ilhamija poziva na djelovanje u drutvu, prosvjetiteljstvo, rad, stjecanje nauke, proiavanje srca i morala. Mada svoj sufijski nazor temelji na odbacivanju materijalizma i prakticiranju tarikatskih obreda kao to su zikr Ilhamija zna da Bogu ne vodi formalno prakticiranje vjere, specifino odijevanje i konstantno ponavljanje molitvi i zikra. U skladu sa dobro poznatim hadisom Boijeg pejgambera Innema buistu liutemmime mekarimel ahlak odnosno Doao sam da usavrim ljudske morale on u prvi plan stavlja moral i injenje dobra prema drugim ljudima. Sa poniznou budi mehka srca Ne uzdaj se u hrku i ulah(Hadijamakovi, 1987A:92) Stoga je veina njegovih pjesama na bosanskom jeziku, a i onih na turskom i arapskom, svojevrsni manifest morala i poziv za preispitivanjem i prevaspitivanjem vlatitog morala. No, po njemu, istinski put morala jeste tarikat i slijeenje tog puta osigurava uspjeh na ovom i vuslet ili stizanje do Allaha na onom svijetu. Ilhamija nije formalista koji je okovan i zarobljen mnogobrojnim obredima, ceremonijama, svetou sufijske odore i formom. On uvijek poziva na aktivnost, dokazivanje i djelovanje. Kao to bez morala i mehka srca nema tarikata tako ni bez istinske i iskrene molitve i dozivanja Boga nema tarikata: Dubokim uzdahom Bogu se obrati U hrku i ulah nikad se ne uzdaj!(Hadijamakovi, 1987A:142) Ilhamija nije pokidao veze sa erijatom, niti ga vjeto zaobilazi potencirajui hakikat on, naime, mnogo vie govori o erijatu i uvanju njegovih granica, nego to istie tajne hakikata. To se najbolje reflektira u konstantnom potenciranju na izvravanju vjerskih obaveza kao to su namaz, post i tome slino. Takoer, odnos izmeu erijata, tarikata i hakikata najbolje pojanjava u stihu: Svemu vladar erijat ne zanemari hakikat A stub svega tarikat I on ti je nadohvat (Hadijamakovi, 1987A:131) Ova