alpinistička škola - marko dukši

MARKO DUKŠI

ALPINISTIČKA ŠKOLAAO HPD “Željezničar”

Zagreb, 2006.

Alpinistička škola AO HPD "Željezničar"

PREGLED SADRŽAJA

1. UVOD..........................................................................................................................................1

2. ČVOROVI...................................................................................................................................2

3. OPASNOSTI U PLANINAMA.................................................................................................10

4. PRIPREMA PENJAČKOG USPONA......................................................................................13

5. KOMUNIKACIJA U STIJENI..................................................................................................16

6. PRUSICIRANJE........................................................................................................................19

7. ABSEIL......................................................................................................................................21

8. SITNO ALI BITNO...................................................................................................................23

9. UMJESTO ZAKLJUČKA.........................................................................................................27


1. UVOD

Ova skripta zamišljena su kao pomoć polaznicima alpinističke škole pri praćenju predavanja te

kao pomoć pri spremanju ispita za naslov alpinist pripravnik u Alpinističkom odsjeku HPD

“Željezničar”. To nikako nije cjelovit udžbenik za početnike već samo na jednom mjestu sabrane

najvažnije informacije o temama koje je lako prepričati u sažetom obliku. Teme se uglavnom

dotiču sigurnosti u alpinizmu, dakle osnova bez kojih se ne može (bar ne dugo). Za kvalitetan

osvrt na ostale teme, ali i za potpuno shvaćanje dobrog dijela ovdje spomenutih, nužno je i

redovito praćenje predavanja kao i aktivno sudjelovanje u terenskoj nastavi.

Alpinističke škole u Hrvatskoj trenutno nemaju oslonac ni u kojem udžbeniku domaćih autora,

dok je strana literatura, iako vrlo kvalitetna, iz praktičnih razloga uglavnom zanemarena.

Apeliramo na zainteresirane pojedince iz penjačke zajednice da doprinesu stvaranju obimnijeg

djela koje bi povećalo učinkovitost nastave alpinističkih škola u Hrvatskoj.

1


2. ČVOROVI

Pravilna upotreba čvorova u alpinizmu osnova je za sigurnije penjanje i popratne aktivnosti.

Čvorove treba izvoditi uredno i brzo što se uči na terenskoj nastavi, a vježba kod kuće. Ako

ispravno uže igdje pukne pod ravnomjernim opterećenjem, puknut će upravo na čvoru. On

neizbježno oslabljuje uže, a naročito ako je neuredan pa je urednost ovdje vrlo poželjna.

Kod izrade čvora posebno treba obratiti pažnju na klasičnu pogrešku nezavršavanja istog do koje

dolazi zbog odvraćanja pažnje. Dogodilo se već da penjač misleći da je navezan i osiguran krene

penjati s užetom samo labavo provučenim kroz pojas. Stoga jednom započeti čvor treba odmah i

završiti, a ne ostaviti za kasnije.

Vrlo je važno primijeniti prave čvorove u pravim situacijama, a kao podsjetnik neka posluži ovaj

pregled čvorova, njihovih namjena i specifičnosti koje svaki alpinist pripravnik treba znati i

razumjeti. Navedena su i druga imena čvorova kako bi se čitatelju olakšalo pronalaženje

dodatnih informacija (npr. skica s načinima izrade) u drugim pisanim izvorima i, naravno, na

Internetu.

2


dvostruki zatezni lađarski polulađarski

prusik modificirani prusik karabinerski prusik

bulin osmica dvostruka osmica

3


osmica s uplitanjem kravatni ambulantni

provizorni karabinerska kočnica garda

pletenica kaubojski šestica

4


2.1. Dvostruki zatezni

Drugi naziv: double fisherman's bend

Služi za povezivanje dva kraja užeta. Dva penjačka užeta povezuju se ovim čvorom kad je

potrebno izvesti abseil dulji od pola duljine jednog užeta. Sigurno povezuje užad različitih

debljina. Najčešće se ipak primjenjuje za zatvaranje zamke povezivanjem njenih krajeva.

2.2. Lađarski

Drugi nazivi: lađarac, clove hitch

Služi za pričvršćenje užeta na karabiner. Primjenjuje se za samoosiguranje na štandu ili za

pričvršćenje užeta uz stijenu (pri izradi rukohvata – “galendera”). Jednostavno ga se podešava,

lako razvezuje, upliće, a može ga se izvesti i jednom rukom.

2.3. Polulađarski

Drugi nazivi: polulađarac, half/Munter/Italian hitch

Služi umjesto spravice za osiguravanje. Osim za osiguravanje partnera prikladan je i za abseil, ali

pri tome jako uvrće uže i time otežava njegovo izvlačenje iz štanda. Stoga je koristan kad

spravice nema, ali trebalo bi ga izbjegavati kad je ona pri ruci te u korist karabinerske kočnice.

2.4. Prusik

Služi umjesto raznih mehaničkih hvataljki za uže. Koristi se za samoosiguranje kod abseila,

prusiciranje te prebacivanje palog penjača na štand. Najbolje drži kad je svezan u zamci barem

4 mm tanjoj od užeta na koje se pričvršćuje. Dobro hvata i već opterećeno uže.

5


2.5. Modificirani prusik

Drugi naziv: Klemheist knot

Čvor kao i prusik s tim da je prikladan i za blatno uže, a izvediv je i s gurtnom umjesto zamke.

2.6. Karabinerski prusik

Drugi naziv: Bachmann knot

Čvor kao i prusik s dodatnom pogodnošću u vidu “ručke” kojom ga se lako poteže uzduž

glavnog užeta. Također je izvediv i s gurtnom umjesto zamke.

2.7. Bulin

Drugi nazivi: pašnjak, najlonski, mrtvi, bowline

Služi za izradu nepomične omče koja je alpinistu korisna u raznim situacijama. Obično se

primjenjuje za prsni navez te navezivanje penjačkim užetom oko struka ili na penjački pojas.

Lako se otpušta nakon pada. Nije siguran bez dodatnog sigurnosnog čvora.

2.8. Osmica

Drugi nazivi: vodički, figure of eight on a bight, Flemish loop

Služi za izradu nepomične omče. U omču se navezuje preko matičara pa je moguće navezati se i

na sredinu užeta.

2.9. Dvostruka osmica

Drugi nazivi: dvostruki vodički, double figure of eight on a bight

Služi za izradu dvostruke omče. Njime se isti dio užeta može pričvrstiti na dva karabinera ili u

6


slučaju nepredviđene potrebe improvizirati pojas. Omče nisu sasvim nepomične tj. moguće ih je

naizmjence skraćivati i produljivati.

2.10. Osmica s uplitanjem

Drugi nazivi: vodički/osmica s uplitanjem/navođenjem, figure of eight follow-through, threaded

figure of eight

Služi za izradu nepomične omče kroz zatvorenu strukturu (metalni prsten, pojas). Osmica s

uplitanjem najčešće se koristi za navezivanje penjačkim užetom na penjački pojas. Ne zahtijeva

sigurnosni čvor na slobodnom kraju užeta. Apsorbira dio energije pada pri čemu se dosta

zategne.

2.11. Kravatni

Drugi nazivi: tape/water knot, ring bend

Služi za povezivanje krajeva gurtni. Svoju primjenu nalazi u izradi stremena iz gurtne ili za

zatvaranje gurtni pri izradi alpinističkih kompleta. Zahtijeva redovite preglede jer klizi prilikom

upotrebe. Iznimno može poslužiti za zatvaranje ili povezivanje zamki kad je važno potrošiti što

manje užeta na čvor, a nije bitno hoće li se zamke nakon opterećenja moći odvezati.

2.12. Ambulantni

Drugi nazivi: reef/square knot

Služi za spajanje dva kraja užeta pri izradi prsnog naveza te nošenja alpinistički smotanog

penjačkog užeta na leđima. Nije siguran bez dodatnih sigurnosnih čvorova s obje strane.

7


2.13. Provizorni

Drugi naziv: mule knot

Služi za pričvršćenje slobodnog kraja užeta kod osiguravanja partnera. Njime se blokira spravica

za osiguravanje ili polulađarac te se pažnja može posvetiti primjerice prebacivanju palog penjača

na štand. Nije siguran bez dodatnog sigurnosnog čvora.

2.14. Karabinerska kočnica

Služi umjesto spravice za osiguravanje kod abseila ili za spuštanje palog penjača sa sidrišta. Ne

uvija uže za razliku od polulađarca.

2.15. Garda

Drugi naziv: alpine clutch

Služi umjesto samoblokirajuće spravice, dakle propušta uže samo u jednom smjeru. Koristi se u

raznim sustavima kolotura (primjerice sv. Bernard). Nemoguće ga je otpustiti pod opterećenjem,

već ga je najprije potrebno rasteretiti.

2.16. Pletenica

Služi za pričvršćenje napete zamke na karabiner, primjerice u kombinaciji s prusikom u sustavu

sv. Bernard. Jednostavno i lako se otpušta pod opterećenjem. Ne treba zamijeniti ovaj čvor s

“pletenicom” za spremanje zamke!

2.17. Kaubojski

Drugi naziv: poluprusik, cow hitch, girth hitch, Lark's foot/head

Rezultat napola izvedenog prusika. Služi u raznim situacijama kad zatvorenu zamku ili gurtnu

8


treba svezati oko neke druge zatvorene strukture (primjerice druge zamke, metalnog obruča,

stabla, pješčanog sata, penjačkog pojasa).

2.18. Šestica

Drugi naziv: perec, overhand knot

Preferirani čvor za spajanje dva penjačka užeta prilikom abseila te za tu svrhu ima bitnu prednost

pred dvostrukim zateznim čvorom – ne zapinje lako prilikom izvlačenja užeta.

9


3. OPASNOSTI U PLANINAMA

Čovjek se opasnostima oduvijek i stalno izlaže – bez obzira na to čime se bavi i gdje se nalazi.

No, opasnosti u planinama većinom su drugačije prirode od onih na koje smo svakodnevno

navikli (npr. cestovni promet, razbojstva, terorizam...). Stoga penjač-početnik mora dobro

upoznati moguće nove rizike koje preuzima kao i načine kako da ih smanji na njemu prihvatljivu

mjeru.

Uobičajena je podjela opasnosti u planini na objektivne i subjektivne. Objektivne su opasnosti

nepredvidive, a nikakva ih posebna priprema ne može umanjiti. Subjektivne opasnosti, naprotiv,

rezultat su loše pripreme i/ili neopreznosti penjača. Teško je, međutim, konkretne opasnosti

uvrstiti u koju od te dvije skupine jer u konačnici je i penjačeva subjektivna odluka da penje ta

koja ga može dovesti u neku “objektivnu” opasnost. Zato su dolje opasnosti drugačije grupirane,

a potom navedene bez nekog posebnog redoslijeda.

3.1. Meteorološke (ne)prilike

Ono što se smatra nevremenom u Paklenici, u Patagoniji i mnogim sličnim mjestima možda je

prilika sezone! To samo govori da se penjač na štošta može pripremiti ako doista i želi. No

opasnosti vrebaju tamo gdje ih ne očekujemo. Vremenske prognoze relativno su pouzdane za

neka područja i godišnja doba, a nepouzdane za ostala.

Opasnosti povezane s “lošim” meteorološkim uvjetima uključuju gustu maglu, naglo zahlađenje,

obilne oborine, snažne vjetrove, munje i slično. Posljedice mogu biti nemogućnost orijentacije,

pothlađenost, ozebline, smrzotine, gubitak opreme, udar munje i mnoge druge. U takvim

situacijama akcije spašavanja obično su otežane, odnosno često i nemoguće, a s prvim

poboljšanjem vremena – možda već i zakašnjele.

3.2. Nestabilan teren

Odroni kamenja, snježne lavine, rušenje seraka i snježnih streha te urušavanje snježnog pokrova

nad ledenjačkim pukotinama najčešće su opasnosti nestabilnog terena koje prijete alpinistima u

10


raznim fazama uspona. Uzrok nestabilnom terenu često je upravo splet meteoroloških prilika

tijekom prethodnog dana, tjedna ili čak više mjeseci.

3.3. Ozljede i drugi zdravstveni problemi

Sve ozljede i opća pogoršanja zdravlja što nastupe tijekom uspona dijele se na lakša i teža.

Međutim, iako je npr. uganuće gležnja često samo lakša ozljeda, onemogući li penjača da se na

vrijeme povuče na sigurno, može u najgorem slučaju ugroziti i opstanak naveza. Ostale ozljede i

zdravstveni problemi uključuju lomove i gubitak svijesti te unutarnja i vanjska krvarenja nakon

pada, sunčanicu, toplotni udar, opekline, dehidraciju, pothlađenost, ozebline, smrzotine, snježno

te sunčano sljepilo, razne komplikacije poznate kao visinska bolest te druge.

Dobar dio ovih opasnosti može se smanjiti dobrom pripremom i korištenjem prikladne zaštitne

opreme (rezervne rukavice, prikladna odjeća, dobra krema za sunčanje, kvalitetne sunčane

naočale). Za ostatak bitno je ne podcijeniti prve znakove slabosti i na vrijeme odustati od uspona

– tim prije što je pravu odluku zbog čestog nastupanja poremećaja u rasuđivanju kasnije sve teže

donijeti.

3.4. Otežana orijentacija

Može se dogoditi i da navez zađe na preopasan i/ili prezahtjevan teren, bilo tijekom pristupa,

uspona ili silaza i ne zna se vratiti na sigurno. Ako je navez dobro odradio sve pripreme i

dorastao izazovu, to se vjerojatno neće dogoditi, ali nikad se ne zna. Neki su usponi orijentacijski

zahtjevni, a neki nisu, o nekim nema mnogo pouzdanih informacija, a neki su i prvenstveni.

Razne okolnosti određuju pravila ponašanja pa tako koji put uspon može zahtijevati primjenu

visinomjera, kompasa, detaljne geografske karte područja ili GPS uređaja.

3.5. Problemi s penjačkom opremom

Svakako među opasnijim su situacijama tijekom uspona kvarovi na opremi (iznimno rijedak

slučaj) ili (češće) izgubljena oprema (npr. ispuštena spravica za osiguravanje, klinovi...). Bilo da

11


bez ključne opreme ostane zbog kvara, bilo svojom krivnjom (tu spadaju i loše procjene količine

potrebne opreme), penjač mora improvizirati. Sretna je okolnost ako se nalazi na području

dostupnom za akciju spašavanja, ali to nije uvijek slučaj.

Dakle, opasnosti u planinama brojne su i međusobno povezane. Svaki penjač prije i tijekom

uspona procjenjuje konačan rizik te ga prihvaća ili odustaje. Nikad ne računa s tim da je

“siguran”, već je vješt u tehnikama prve pomoći i nosi sve što mu treba da ih i primijeni. Ako

opasnosti tijekom uspona prerastu njegova očekivanja i zateknu ga nespremna, često je moguće

dozvati pomoć (npr. mobilnim telefonom, svjetlosnim, zvučnim signalom...). Opasnosti i

moguće posljedice i mnogo su ozbiljnije ako na području uspona brza akcija spašavanja nije

izvediva.

12


4. PRIPREMA PENJAČKOG USPONA

Iznimna važnost dobre pripreme uspona može se naslutiti već iz poglavlja o opasnostima u

planinama. Nažalost, inače dobra praksa da početnik najprije penje s iskusnijim partnerima

zapravo ne pomaže razvoju njegovih sposobnosti planiranja i predviđanja tijeka uspona. Sasvim

je normalno da mnogo iskusniji partner (npr. instruktor na školi) odradi pripremu penjačkog

uspona, osobito ako se (i to najčešće baš na školi) prisjeća uspona od ranije. Takva “priprema”

obično biva više intuitivna nego egzaktna i prođe potpuno transparentno pred penjačem-

početnikom.

Prva spoznaja o vlastitom (ne)iskustvu s pripremom penjačkog uspona može pričekati i dulje

vrijeme – sve dok se alpinist pripravnik ne odluči na ozbiljniji uspon s manje iskusnim

partnerom. Stoga ovaj sažeti pregled pripremnih radnji koje penjački uspon čine sigurnijim i

njegov konačni ishod predvidljivijim.

1. Odabir partnera.

Partneri u navezu međusobno uživaju najveće povjerenje i iako nije rijetkost da se i

slučajni partneri nađu na suprotnim krajevima užeta, to najveće povjerenje uvijek postoji.

Ono što čini navez boljim je odabir partnera ne samo od povjerenja, već i sličnih ambicija,

sposobnosti, psiho-fizičke izdržljivosti, predvidivog u raznim situacijama.

2. Odabir mjesta uspona.

Obično se svodi na odabir planine ili penjališta, a neka u nas popularna odredišta su Klek,

stijene Velike Paklenice, stijene u Julijskim i Kamniškim Alpama i druga.

3. Odabir smjera uspona.

Očito ovdje treba posvetiti mnogo pažnje. Smjer svojom težinom mora biti prilagođen

mogućnostima svih članova naveza. Tijekom daljnje pripreme uspona nerijetko se utvrdi

da je izbor smjera preambiciozan pa se na ovu točku često vraća.

4. Proučavanje opisa, skica i fotografija pristupa, smjera uspona i silaza.

Još jedna točka koju rijetki izostave iz svojih priprema. Ove informacije treba potražiti u

svim dostupnim penjačkim vodičima što obuhvaćaju mjesto uspona, dobro ih proučiti,

13


obratiti pažnju nisu li koje od njih proturječne (svugdje se potkradaju pogreške pa tako i u

penjačkim vodičima).

5. Identificiranje svih mogućnosti prisilnog povlačenja i noćenja.

Dobra priprema penjačkog uspona ne bavi se samo usponom već predviđa i potrebu

odustajanja tijekom istog. U tu svrhu potrebno je unaprijed utvrditi postoje li u smjeru

pouzdana osiguravališta pogodna za abseil, može li se i gdje iz smjera izaći prečicom,

prijeći u neki lakši smjer, udobno prenoćiti ili biti izbavljen helikopterom.

6. Prikupljanje najnovijih informacija o usponu.

Budući da ni u jednom penjačkom vodiču ne piše je li detalj smjera prethodni dan bio

mokar ili čak zaleđen, nedostaju li jedinom bivku odnedavno vrata ili je čak cijeli zameten

snijegom, uvijek je pametno raspitati se o svim detaljima uspona kod posljednjih penjača.

To su možda prijatelji koji su uspon i preporučili, sudionici kakvog tematskog foruma na

Internetu, ili (kod vrlo svježih smjerova) i sami autori smjera.

7. Izrada vlastitih skica i opisa.

Za iole dulji ili orijentacijski zahtjevniji uspon vrlo je važno imati skicu smjera i opis na

samoj skici, a ponekad je opis poželjan i za pristup odnosno silaz. Najbolje je da svaki

penjač u navezu iz svih skica i opisa u dostupnim mu penjačkim vodičima te najnovijih

informacija sam sastavi skicu s važnim natuknicama. Skicu treba fotokopirati u nekoliko

primjeraka i sve ih zaštititi od vlage (npr. umetanjem u običnu plastičnu foliju) te staviti po

jedan primjerak u ruksak, jaknu, majicu ili vezati na penjački pojas. To je “šalabahter” koji

uvijek mora biti lako dostupan.

8. Dogovori među partnerima.

Penjači uspoređuju svoje skice i ispravljaju uočene eventualne nedostatke te dogovaraju

posljednje detalje uspona poput smjena vodstva i slično.

9. Provjera meteorološke prognoze za područje uspona.

Penjači provjeravaju najnovije dostupne meteorološke prognoze za područje uspona i to

kako za dan (ili dane i noći) uspona, tako i za nekoliko sljedećih dana za slučaj da se uspon

neplanirano oduži ili kakva fronta urani. Na kraju zaključuju da je prognoza povoljna ili

14


odgađaju uspon.

10. Odabir potrebne opreme.

Uključuje odabir tehničke penjačke opreme, obuće i odjeće, hrane i pića te eventualno

opreme za bivakiranje – ako uspon u nekoj svojoj fazi (najčešće pristupu) to i zahtijeva.

11. Organiziranje prijevoza.

Govori samo za sebe. Može li nakon uspješnog uspona navez ostati bez dogovorenog

prijevoza u hladnoj pustoši Grenlanda, tjednima bespomoćno čekajući prvi brod da ga

spasi? Ne? Čuja se ne bi složio...

12. Obavještavanje o planu uspona.

Uvijek je dobro o planu uspona obavijestiti prijatelje (po mogućnosti penjače) čija je

zadaća da motre napredak naveza (bilo dalekozorom, bilo da budno čekaju povratak

penjačâ u dogovoreno vrijeme). Na dojavu mobitelom ili koji drugi znak neprilike oni po

mogućnosti osobno priskaču u pomoć ili pokreću akciju spašavanja. Ako je pristup smjeru

iz obližnjeg planinarskog objekta, najčešće je tamo i upisna knjiga gdje je dobro prije

odlaska upisati svoje osobne podatke, ime smjera uspona, planirano vrijeme i mjesto

povratka te na to po mogućnosti skrenuti pažnju službenoj osobi.

15


5. KOMUNIKACIJA U STIJENI

Sigurnost naveza uvelike ovisi o međusobnoj usklađenosti ključnih radnji koje penjači obavljaju

svaki pri svom kraju užeta. Za usklađenost nužna je komunikacija.

Komunikaciju u stijeni ponekad nije lako uspostaviti. Mogući uzroci tome očiti su: međusobna

udaljenost penjača, zavijanje vjetra, žuborenje potoka, odjeci s obližnjih stijena... Sve to

zahtijeva da penjač u svakom trenutku

• točno zna što mu je posao,

• točno zna što je posao njegova partnera,

• doslovce zna dogovorene poruke i njihovo značenje.

Tako oba člana naveza u svakom trenutku znaju što im njihov partner može viknuti i time

a priori eliminiraju veći dio poruka iz razmatranja onog što su čuli.

Tu se kao pogodnost pokazuje postojanje jednog, općeprihvaćenog obrasca komunikacije tako da

i penjači koji prvi put penju zajedno već raspolažu svim potrebnim komunikacijskim

sposobnostima. Iako je (barem u teoriji) komunikacija moguća na bilo kojem jeziku (pa tako i na

hrvatskom), nagon za pročišćavanjem hrvatskog jezika od tuđica prekasno se razvio s obzirom

na ipak dužu alpinističku tradiciju u Hrvatskoj. Stoga se zbog usklađenosti s iskusnijim

penjačima početnike uči “stara” terminologija – puna tuđica, ali i jedina koja ne izaziva

nesporazume u najkritičnijim situacijama.

Slijedi pregled svih uobičajenih usmenih poruka (i uz njih povezanih radnji). Plavom pozadinom

istaknut je nezaobilazan dio komunikacije, zelenom opcionalan, a crvenom izniman.

16


(penjači su navezani i nalaze se uštandani na istom štandu – bilo da sutek pristupili usponu, bilo da su već popeli određeni dio smjera)

PENJAČ A PENJAČ B

(počne osiguravati B)“PENJI”.

(odštanda se)“PENJEM.”

(počne penjati)

(po potrebi dodaje uže)

(ako želi napetije uže)“ŠPANAJ!”

(zateže uže)

(ako želi manje napeto uže)“POPUSTI!”

(popušta uže)

(ako primijeti da ima još pola duljine užeta)“POLA UŽETA!”

(ako primijeti da ima još X (5 ili 10) metaraužeta)

“X METARA!”

(ako B izvuče cijelu duljinu užeta => loša vijest)“KRAJ UŽETA!”

(dalje prema prethodnom dogovoru)

(prestane penjati, napravi štand, uštanda se)“PUSTI OSIGURANJE!”

(pusti B s osiguranja)“VUCI UŽE!”

(vuče uže)

(B izvuče cijelu duljinu užeta)“KRAJ UŽETA!”

(počne osiguravati A)“PENJI!”

(odštanda se i rastavi štand)“PENJEM!”

(počne penjati)

(po potrebi uvlači uže)

(ako želi napetije uže)“ŠPANAJ!”

(zateže uže)

(ako želi manje napeto uže)“POPUSTI!”

(popušta uže)

(dolazi na štand i uštanda se)“PUSTI OSIGURANJE.”

(pusti A s osiguranja)

(penjači se sada nalaze u početnoj situaciji; slijedi konzultacija skice i/ili vodiča, dogovor o sljedećojdužini, preuzimanje i organiziranje opreme, eventulni odmor uz osvježenje ili fotografiranje...)

17


U popularnim stijenama često više naveza penje u međusobnoj blizini i (komuniciraju li istim

jezikom) mogući su kobni nesporazumi. Stoga je u takvim situacijama potrebno imenom osloviti

partnera prije nego mu se uzvikne kritična poruka (npr. “Marko, pusti osiguranje!” ili “Marko,

penji!”).

Ponekad usmena komunikacija uopće nije moguća. Postoje alternative:

• navez u blizini može pomoći kao posrednik,

• vizualna komunikacija može poslužiti umjesto usmene,

• katkad je moguća komunikacija unaprijed pažljivo dogovorenim potezanjem užeta.

Ako su svi načini komuniciranja otežani ili onemogućeni, dobro upenjan navez može penjati i

bez komuniciranja, svaki od penjača čekajući dovoljno vremena svog partnera da obavi kritične

radnje.

18


6. PRUSICIRANJE

Prusiciranje je tehnika uspinjanja uz uže kojom uz minimalne zahtjeve za dodatnom opremom

penjač može brzo svladati problematičnu dionicu uspona. Nužan uvjet za prusiciranje je,

naravno, da uopće postoji uže uz koje se uspinje, a koje obično postavi prvi penjač. Razlozi za

prusiciranje različiti su, primjerice:

• nedostatak vještine da se popne neki dio stijene,

• potreba za uštedom na vremenu,

• nemogućnost da se nakon pada u prevjesu ili prečnici nastavi penjati,

• predugačak abseil – do ispod sljedećeg štanda,

• dohvaćanje užeta zapelog pri izvlačenju nakon abseila.

Tehnika se temelji na upotrebi dvije zamke koje se prusicima pričvrste na glavno uže te se

naizmjence težina penjača prebacuje s jedne na drugu. Pri tome se prusik trenutno neopterećene

zamke stalno pomiče gore uz uže čime se postiže napredovanje u “koracima”.

Prusiciranje je moguće na više načina, a ovdje je opisan vjerojatno najlakši i najučinkovitiji.

1. pričvrstiti zamku A prusikom A na glavno uže i matičarem na pojas; zamku po

potrebi skratiti tako da je prusik A upravo na dohvat ruke,

2. pričvrstiti zamku B prusikom B na glavno uže tik pod prusikom A; zamku po

potrebi skratiti tako da je u nju jedva moguće podići stopalo te i nju ukopčati u

pojas,

3. povući glavno uže objema rukama i ispruženom nogom stati u zamku B

istovremeno gurajući prusik A što više uz glavno uže,

4. sjesti u pojas i namjestiti prusik B tik pod prusik A,

5. ponoviti 1. – 4. po potrebi.

Slijedeći ove upute uspinje se uz uže u “koracima” dugim između pola metra i metar neovisno o

rastezljivosti užeta. Dodatna pogodnost je improviziranje stremena od nožne zamke (zamka B)

čime se učinak pojedinog “koraka” i poveća.

19


Prusiciranjem se vrlo brzo postiže visina s koje više nije ni ugodno, a možda ni sigurno pasti

natrag na kraj užeta (penjač se ni u kojem trenutku ne razvezuje s kraja užeta). Kad bi zamke

pukle ili prusici iz nekog razloga popustili, do takvog pada bi i došlo pa penjač poduzima

određene preventivne mjere da to spriječi. Na svakih 5 do 10 metara uspona veže osmicu u

glavnom užetu u visini struka i matičarem je ukapča u pojas čime skraćuje mogući pad.

20


7. ABSEIL

Spuštanje po užetu uz pomoć spravice za osiguravanje naziva se abseil. Najčešće se abseila s

vrha smjera koji završi na vrlo nepristupačnom terenu ili prilikom odustajanja i silaza niz smjer

prije njegova završetka kad silaz pješice nije moguć ili nije siguran.

Vrlo sažeto, tehnika se sastoji od sljedećih koraka.

1. odabir ili izrada štanda (npr. ljepljeni klin, lanac na spitovima, pouzdano stablo...),

2. uštandavanje penjača,

3. namještanje sredine užeta kroz štand,

4. vezivanje zaustavnih čvorova na krajeve užeta,

5. glasno upozorenje: “UŽE!” i bacanje užeta niz stijenu,

6. samoosiguravanje zamkom i prusikom oko glavnog užeta,

7. navođenje užeta kroz spravicu za osiguravanje na pojasu,

8. odštandavanje i spust do podnožja stijene ili do mjesta za izradu sljedećeg štanda,

9. izrada štanda (prema potrebi) i uštandavanje, poruka partneru: “MOŽEŠ!”,

10.partner je do tad već izveo 6., izvodi 7., viče: “IDEM!” i izvodi 8.,

11.ako penjači nisu dosegli podnožje stijene, postupak se ponavlja od 2.

Pri tome posebnu pažnju treba posvetiti sljedećem:

• rizično je abseilati sa opreme sumnjive ispravnosti zaostale od prethodnih naveza,

• kad čvor spaja užad, treba ga namjestiti tako da ne zapne pri izvlačenju užeta,

• kad nije svejedno koji kraj užeta treba povući, pravi se može “obilježiti” ukapčanjem

kompleta za taj kraj i pojas,

• kad predzadnji penjač abseila i uštanda se, zadnja je prilika da se isproba izvlačenje užeta,

• abseil spravicom za isključivo jednostruko uže (npr. Petzl Grigri) zahtijeva specifičan

način namještanja užeta kroz štand.

Uza sav oprez ponekad uže pri izvlačenju ipak zapne u stijeni iznad naveza – čak i kad nije

korišten čvor za spajanje užadi. Ako iznad nema nikoga da spasi situaciju, a ni jakim

povlačenjem ne može se osloboditi uže, jedan penjač mora doći do problematičnog mjesta i sam

21


osloboditi uže. Najprije se kraj odnosno krajevi užeta vežu za donji štand. Ako su penjačima još

dostupna oba kraja zapelog užeta, netko može odprusicirati do mjesta gdje je uže zapelo vežući

prusike oko oba kraja užeta odjednom. Ako je jedan kraj užeta već izvan dosega, penjač se do

tog mjesta mora popeti samoosiguravajući se prusikom na zapeli kraj užeta i postavljajući

međuosiguranja dok ga partner osigurava drugim krajem užeta. Ako penjanje nije moguće ni

slobodno ni tehnički, kao zadnja mjera može se po zapelom kraju užeta prusicirati do gornjeg

kraja užeta te, ako je ono još provučeno kroz gornji štand, nastaviti po oba kraja. Dolaskom do

mjesta gdje je uže zapelo, uže se može osloboditi i eventualno napraviti novi štand. Potom se

pažljivije ponovno abseila.

22


8. SITNO ALI BITNO

8.1. Kako se prevezati na kraju kratkog sportskog smjera?

Penjanje kratkih (do 30 m) sportskih smjerova ne spada u domenu alpinizma, ali vrlo je korisno

za učenje i uvježbavanje penjačke tehnike na relativno siguran način. Kratki sportski smjerovi

često završavaju masivnim lijepljenim klinom ili na dva spita povezana lancem, tj. nemaju

karabiner za ukapčanje. Najpraktičniji silaz s takvog smjera jest prevezivanje na vrhu te

prepuštanje partneru.

Prevezivanje na kraju kratkog sportskog smjera – prvi način:

1. samoosiguravanje kompletom,

2. izvlačenje par metara užeta i provlačenje sredine tog dijela kroz štand,

3. vezanje osmice u toj sredini i ukapčanje matičarem u pojas,

4. razvezivanje s kraja užeta i izvlačenje tog kraja iz štanda,

5. uputa partneru da zategne uže i skidanje samoosiguranja.

Ponekad je ušica lijepljenog klina premala za provlačenje dvostrukog užeta, pogotovo kad je u

njoj već komplet kojim se samoosigurava. Tada je postupak prevezivanja nešto drugačiji.

Prevezivanje na kraju kratkog sportskog smjera – drugi način:

1. samoosiguravanje kompletom,

2. izvlačenje par metara užeta i izrada lađarca u tom dijelu,

3. ukapčanje matičara s lađarcem u pojas,

4. razvezivanje kraja užeta i provlačenje tog kraja kroz štand,

5. ponovno navezivanje na taj kraj užeta,

6. iskapčanje lađarca iz karabinera na pojasu,

7. uputa partneru da zategne uže i skidanje samoosiguranja.

Samoosiguravanje se može izvesti i na sigurniji način, paralelnom upotrebom dva kompleta

23


(suprotno usmjereni karabineri) ili šivene gurtne vezane kaubojskim čvorom na pojas i

matičarem ukopčane u štand. Pažljivo prateći ove upute nije moguće ispustiti uže i ostati bez

njega viseći na štandu, kao ni pasti sa štanda na tlo.

8.2. Kojim čvorom spajati penjačku užad pri abseilu?

A) Najpouzdaniji je dvostruki zatezni čvor. Međutim, ne preporuča se njegova upotreba jer lako

zapne pri izvlačenju užeta preko terena koji sadrži oblike poput polica, ljuski, pukotina, granja ili

sličnih zapreka.

B) Preporuča se užad povezati šesticom. Potrebno je posebnu pozornost posvetiti vezanju ovog

čvora. Ako čvor nije uredan i dobro zategnut (bez suvišnog uvrtanja užadi, svaki od četiri kraja

zategnuta zasebno – jednom, pa još jednom) te s barem oko 25 cm dugim krajevima, može se

odvezati pod čovjekovom težinom. Pažljivo svezan, zaista najbolji čvor za tu svrhu. Pouzdano

povezuje i užad znatno različite debljine.

8.3. Kako ne prokliziti s krajeva užeta pri abseilu?

Ako nije moguće ustanoviti da donji krajevi užadi sežu do sigurnog vodoravnog terena, potrebno

ih je zavezati u čvor. Postoje dva načina.

A) Po jedan čvor na svaki kraj. Lakše je baciti svaki kraj zasebno nego spojene krajeve

odjednom. Također, lakše je pri silazu razmrsiti užad ukaže li se potreba.

B) Jednim čvorom spojiti oba kraja. Nespretniji način jer je teže baciti užad, teže ga je raspetljati

nakon što je bačeno, a i lako se tijekom abseila još dodatno spetlja samo oko sebe.

8.4. Kako se prusikom samoosiguravati pri abseilu?

A) Prusik iznad spravice – klasičan način. Jedna je ruka ispod spravice i njome se regulira brzina

spuštanja. Druga je ruka iznad prusika i spušta prusik niz uže kako se ne bi zategnuo. Izuzetno je

važno da ta ruka ne obuhvaća prusik i da doseže bar oko 20 cm iznad najviše točke do koje seže

24


prusik. Tako se ne može dogoditi da se uredan prusik pri gubitku kontrole ne zategne.

Dobra strana:

• radi, ponekad.

Loše strane:

• radi i kad ne treba,

• zategnuti prusik opterećen je punom penjačevom težinom pa ga je teško otpustiti i

nastaviti abseil,

• lošija regulacija brzine spuštanja samo jednom rukom ispod spravice,

• obje ruke su potrebne za abseil pa je nemoguće odguravanje jednom rukom od prepreka,

razmicanje granja i slično manevriranje,

• opasnost od refleksnog držanja za prusik pri gubitku kontrole nad užetom ispod spravice;

pad završava na kraju užeta ili na tlu – što god je bliže.

B) Prusik ispod spravice – modificirani način. Obje su ruke ispod spravice i reguliraju brzinu

spuštanja. Izuzetno je važno da je spravica dovoljno visoko iznad prusika kako ga pri gubitku

kontrole ne bi spriječila da se zategne. Obično se upotrebljava autoblock inačica prusika

ukopčana u jednu nožnu omču pojasa.

Dobre strane:

• zategnuti prusik lako se otpušta jer nije opterećen punom penjačevom težinom,

• jednom kad je prusik na užetu i ukopčan u pojas, moguće je izvući dovoljno užeta za

provlačenje kroz spravicu bez da ga njegova vlastita težina poteže dolje,

• bolja regulacija brzine spuštanja objema rukama,

• moguće spuštanje i samo s jednom rukom na užetu dok je druga slobodna za razmicanje

granja, odguravanje od ili pridržavanje za stijenu...

Loše strane:

• nema.

25


8.5. Kako otpustiti zategnuti prusik pri abseilu?

Problem se može pojaviti kod osiguravanja prusikom iznad spravice. Potrebno je predvidjeti tu

mogućnost i za prusik upotrijebiti dulju zamku koju na pogodnoj udaljenosti od prusika treba

skratiti čvorom. Višak se nakon ukapčanja u pojas spremi u džep. Stegnuti prusik otpusti se tako

da se najprije nogom stane u zamku i podigne se. Zatim se zategne uže u spravici i ponovno

sjedne u pojas. Težina više nije na prusiku već na spravici pa ga je moguće otpustiti jednom

rukom.

26


9. UMJESTO ZAKLJUČKA

Krajnji dosezi alpinizma u prošlosti su, a i danas stalno pomiču granice mogućeg i donose nova

pravila igre. Ne težimo svi takvim ekstremima, a razlikujemo se i po predanosti svom cilju,

shvaćanju prihvatljivog rizika i, dakako, shvaćanju neuspjeha. Na putu prema svom osobnom

malom ili velikom cilju alpinisti vježbamo i razvijamo tehniku, snagu, izdržljivost, psihu. No

iako su gornje pripreme važne za napredovanje, još je važnije da svojom očitošću čovjeka ne

zatupe i odvrate od daljnjeg učenja.

Ovaj je materijal samo vrlo mala baza znanja, nedovoljna čak i za prolaz na ispitu alpinističke

škole. Brojne dobre i opširne knjige napisane su, a da nijedna ne može (niti tvrdi suprotno)

kvalitetno pokriti sve bitne teme. S tim na umu očekuje se od ambicioznijeg pripravnika da

samostalno uči i istražuje. Nove spoznaje na koje naiđe, katkad i posve suprotne trenutnim

dogmama, dobro provjeri te iskoristi najbolje što zna i može, a svoja iskustva (i dobra i loša)

podijeli s nama (za)ostalima.

Neke konkretne moguće smjernice u osobnom napredovanju mogu se ipak spomenuti i ovdje.

Osim tehničkih pojedinosti usko vezanih uz određenu vrstu penjanja (penjanje u suhoj stijeni,

tehničko penjanje, penjanje u ledu i snijegu, kombinirano penjanje) postoje i druge više i manje

očite teme od velike važnosti alpinistu. Fizički i psihički trening, kvalitetna ishrana, odijevanje,

navigacija, snijeg i zaštita od snježnih lavina, predviđanje (ne)vremena u planini, spašavanje i

samospašavanje, prva pomoć u planinama, utjecaj penjanja na okoliš...

Bez iluzije da će znatniji dio čitateljstva priznati da je alpinizam barem toliko teorija koliko i

praksa, na tu je činjenicu ipak skrenuta dužna pažnja. Uči se na greškama, no u alpinizmu više no

inače pazi se da onih vlastitih bude što je moguće manje. Kako (ako uopće) to pojedinac postiže

– njegova je osobna stvar sve dok ne ugrožava sigurnost drugih. Manje ambiciozan pripravnik

neka je umjesto zaključka barem shvatio jednu jednostavnu poantu svega ovog:

“...live to fight another day”.

27

alpinistička škola - marko dukši

Documents