bosna i hercegovina sud bosne i hercegovine Суд...bosna i hercegovina Босна и...
Post on 04-Feb-2021
4 Views
Preview:
TRANSCRIPT
-
Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88
Telefon: 033 707 100, 707 596; Fax: 033 707 225
Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина
Sud Bosne i Hercegovine Суд Босна и Херцеговина
Predmet broj : S1 1 K 015124 16 Krž 14 Datum donošenja: 04.11.2016. godine Datum pismenog otpravka: 12.12.2016. godine
Pred Apelacionim vijećem u sastavu: sudija Redžib Begić, predsjednik vijeća sudija Mirko Božović, član vijeća sudija Tihomir Lukes, član vijeća
PREDMET TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE
protiv optuženog
MARIĆ NIKOLE
DRUGOSTEPENA PRESUDA
Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Sanja Jukić Braniteljica optuženog: Anja Loga
-
2
Broj: S1 1 K 015124 16 Krž 14 Sarajevo, 04.11.2016. godine
U IME BOSNE I HERCEGOVINE!
Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću Apelacionog odjeljenja,
sastavljenom od sudije Redžiba Begića, kao predsjednika vijeća, te sudija Mirka Božovića
i Tihomira Lukesa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika-asistenta
Nedima Muminovića, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Nikole
Marića, zbog krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi
sa tačkama a), d), e), f), i) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (skraćeno: KZ BiH),
a u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. KZ BiH, povodom žalbe braniteljice
optuženog Nikole Marića, advokata Anje Loga od 23.09.2016. godine, izjavljene protiv
presude Suda BiH, broj S1 1 K 015124 14 Kri od 15.04.2016. godine, na sjednici održanoj
dana 04.11.2016. godine u prisutnosti optuženog Nikole Marića, njegove braniteljice,
advokata Anje Loga i tužiteljice Tužilaštva Bosne I Hercegovine, Sanje Jukić dana
04.11.2016. godine, donio je slijedeću:
P R E S U D U
Odbija se, kao neosnovana, žalba braniteljice optuženog Nikole Marića, te se potvrđuje
presuda Suda Bosne Hercegovine broj S1 1 K 015124 14 Kri od 15.04.2016. godine
O b r a z l o ž e nj e
I - TOK POSTUPKA;
1. Prvostepenom presudom ovog Suda, S1 1 K 015124 14 Kri od 15.04.2016.
godine, optuženi Nikola Marić oglašen je krivim da radnjama opisanim u izreci
presude počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1.
tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e), f), i) i k) KZ B i H, a u vezi sa članom 29. i
članom 180. stav 1. istog zakon, pa ga je prvostepeno vijeće na osnovu
-
3
navedenih zakonskih propisa i uz primjenu odredaba članova 39., 42. stav 1. i
2. i 48. stav 1. KZ- a BiH osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
Optuženi je u smislu člana 188. stav 4. ZKP BiH oslobađen obaveze da
naknadi troškove krivičnog postupka i paušala, koji u cijelini padaju na teret
budžetskih sredstava Suda.
2. Istom presudom, optuženom se u skladu sa članom 56. stav 1. KZ BiH u
izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, i to počev od
03.09.2013. godine, pa nadalje.
3. Nadalje, navedenom presudom, na osnovu odredbe člana 188. stav 4. Zakona
o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) odlučeno je da se optuženi oslobađa od
dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.
4. Konačno, na osnovu odredbe člana 198. stav 2. i 3., ZKP BiH oštećeni su sa
imovinsko pravnim zahtjevima upućeni na parnični postupak.
II- ŽALBA ODBRANE
5. Protiv ove presude žalbu je blagovremeno izjavila braniteljica optuženog Nikole
Marića, advokat Anja Loga i to zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka,
povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i
odluke o krivičnopravnim sankcijama, sa prijedlogom da Apelaciono vijeće Suda
BiH istu uvaži, te pobijanu presudu ukine.
6. Tužilaštvo BiH je u zakonskom roku dostavilo odgovor na žalbu odbrane, sa
prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja žalbu odbrane odbije kao
neosnovanu i potvrdi prvostepenu presudu.
VII- SJEDNICA VIJEĆA
7. Na osnovu člana 304. ZKP BiH, dana 04.11.2016. godine, održana je javna
sjednica pred vijećem Apelacionog odjeljenja u prisustvo optuženog Nikole
-
4
Marića, njegove braniteljice, advokata Anje Loge, te tužiteljice Tužilaštva BiH
Sanje Jukić na kojoj je braniteljica usmeno iznijela žalbu, te je izjavila da u
cijelosti ostaje pri istaknutim žalbenim prigovorima. Optuženi se pridružio
navodima branioca. Također, tužiteljica je usmeno iznijela svoj odgovor, te je,
osvrnuvši se na žalbu odbrane, predložila da se ista u cijelosti odbije kao
neosnovana.
VIII- OPŠTA PITANJA
8. Prije obrazloženja za svaki istaknuti žalbeni prigovor, Apelaciono vijeće
naglašava da je obaveza žalioca da u skladu sa odredbom iz člana 295. stav 1.
tačke b) i c) ZKP BiH, u žalbi navede kako pravni osnov za pobijanje presude,
tako i obrazloženje kojim potkrepljuje osnovanost istaknutog prigovora.
9. Budući da Apelaciono vijeće na osnovu odredbe iz člana 306. ZKP BiH presudu
ispituje samo u granicama žalbenih navoda, obaveza je podnosioca žalbe da
žalbu sastavi tako da ista može poslužiti kao osnova za ispitivanje presude. U
tom smislu, podnosilac žalbe mora konkretizovati žalbene osnove iz kojih pobija
presudu, precizirati koji dio presude, dokaz ili postupak suda osporava, te navesti
jasno i argumentovano obrazloženje kojim će potkrijepiti istaknuti prigovor.
10. Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na
navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka bez preciziranja na koji
žalbeni osnov se podnosilac žalbe poziva, nije valjana osnova za ispitivanje
prvostepene presude, zbog čega će Apelaciono vijeće neobrazložene i nejasne
žalbene prigovore prima facie odbiti kao neosnovane.
-
5
IX. ŽALBA BRANIOCA OPTUŽENOG
1. BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA ČLAN 297. STAV 1. ZKP
BIH
(i) Opšta pitanja
11. U skladu sa članom 297. ZKP BiH, presuda se može pobijati zbog bitnih povreda
odredaba krivičnog postupka koje postoje uvijek u slučajevima koji su taksativno
nabrojani u stavu 1. navedenog člana.
12. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i kada sud, u toku glavnog
pretresa ili prilikom donošenja presude, nije primjenio ili je nepravilno primjenio
koju odredbu zakona o krivičnom postupku, ali samo ukoliko je to bilo ili je moglo
biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
13. U odnosu na navode da je povreda načela krivičnog postupka mogla imati
negativan utjecaj na donošenje zakonite i pravilne presude, nije dovoljno da
podnosilac žalbe jednostavno tvrdi da se procesna povreda hipotetički mogla
negativno odraziti na donošnje zakonite i pravilne presude, već će Apelaciono
vijeće zaključiti da se povreda načela krivičnog postupka desila samo ako
podnosilac žalbe pokaže da je ona materijalne prirode i da se ne može zaključiti
da navedena povreda nije negativno uticala na donošenje zakonite i pravilne
presude. Naime, kada apelaciono vijeće smatra da je donesena zakonita i
pravilna presuda bez obzira na povredu postupka koja nije materijalne prirode,
Apelaciono vijeće će zaključiti da član 297. stav 2. ZKP BiH nije prekršen.
14. Apelaciono vijeće će preispitati svaku žalbu zbog bitne povrede odredbi krivičnog
postupka prema članu 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH na osnovu prima facie
analize presude. Apelaciono vijeće će ispitati da li je izreka nerazumljiva,
protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili uopće ne sadži razloge, ili u njoj
nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Apelaciono vijeće u sklopu ovog
preispitivanja neće razmatrati da li je prvostepeno vijeće napravilo činjeničnu
-
6
grešku ili materijalnu povredu zakona, već će samo utvrditi da li presuda
formalno sadrži sve potrebne elemente dobro obrazložene i razumljive presude.
15. Apelaciono vijeće dalje naglašava da podnosilac žalbe mora pokazati da
navedena formalna greška čini presudu nepravilnom. Povreda koja ne
predstavlja bitnu povredu ne čini zaključak i obrazloženje prvostepenog vijeća
nepravilnim, te stoga za posljedicu neće imati ukidanje presude.
16. Prvostepeno vijeće ima u vidu da član 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH nije
odgovarajući osnov za žalbu kada se osporava tačnost činjenica koje je
prvostepeno vijeće utvrdilo ili nije utvrdilo. Greška u utvrđenju neke odlučne
činjenice (netačno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) prema članu 299. stav
1. ZKP BiH predstavlja odgovarajući osnov za osporavanje presude u slučaju
kada se osporava tačnost činjenica koje je prvostepeno vijeće utvrdilo ili nije
utvrdilo. Svoje žalbene navode u skladu sa članom 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH
podnosioci žalbi treba da ograniče na formalni aspekt presude, a zbog navodne
greške u pogledu činjeničnog stanja treba da se pozovu na član 299. ZKP BiH.
(ii) Navodi žalbe odbrane
17. Odbrana u žalbi ističe da je dokaz T-111 koji se sastoji od nalaza i mišljenja
vještaka Vede Tuce nevaljan dokaz, jer u 5 zapisnika o saslušanju vještaka dr.
Ilijaza Dobrače nedostaje svaka druga strana, a na ovom dokazu se zasniva
odluka vijeća u 4 tačke, te je vijeće zaključak o krivici optuženog donijelo na
osnovu ovog dokaza. Dakle, odbrana ukazuje da se radi o dokazu na kojem se
po odbredbama ZKP-a BiH odluka ne može zasnovati.
18. Nadalje, odbrana navodi i da dokaz T-12, koji se sastoji od dvije kopije zapisnika
o saslušanju svjedoka i izvoda iz matične knjige umrlih također nezakonit dokaz,
jer u jednoj kopiji zapisnika na mjestu gdje se svjedok trebao potpisati nalazi
otisak prsta, te nema potpisa sudije i zapisničara, dok u drugom zapisniku se
nalazi potpis svjedoka i potpis sudije, a radi se o dokazu na kojem sud zasniva
1 Nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, dr.med.sc Vedo Tuco, docent, specijalista sudske medicine od 26.09.2013. godine sa prilozima
-
7
svoju odluku u tački 22.1 presude. Po mišljenju odbrane, ovakve manjkavosti
čine zapisnik nezakonitom jer nisu sastavljeni u skladu sa članom 154. ZKP-a
BiH.
19. U žalbi se posebno naglašava, da braniteljica, koja je optuženom postavljena po
službenoj dužnosti nije bila djelotvorna i efikasna, ističući da je u toku
prvostepenog postupka pojedine odluke donosila samoincijativno i bez
konsultacija sa optuženim. Nadalje, odbrana tvrdi da je većina dokaza uloženih u
toku prvostepenog postupka uloženo u kopijama, iako je odbrana imala pristup
ovjerenim kopijama. Također, u žalbi se ističe da je vještak odbrane Milan Gorjan
po instrukciji odbrane upućen na web stranicu odakle je skidao dokumente bez
da zna porijeklo tih dokumenata, te je takav nalaz vijeće cijenilo kao
neobjektivan, neistinit i nepotpun. U smislu neefikasnosti odbrane optuženog, u
žalbi se ističe da braniteljica nije tražila od vijeća da joj dostavi ranije izjave
svjedoka S1 koji je svjedočio pred MKSJ kako bi mogla provjeriti njegovo
svjedočenje, niti je prigovorila dokazima T11 i T1. Isto tako, istaknuto je pravo na
odbranu prekršeno zato što prvostepeno vijeće nije dozvolilo novom braniocu
više vremena za uvid u spis prije dostavljanja prvostepene presude. Na kraju,
naglašeno je da je ranija odbrana više puta, kao dokaze, ulagala iste dokumente,
ali pod različitim brojevima.
20. Braniteljica je u žalbi ukazivala na postojanje bitne povrede odredba krivičnog
postupka iz člana 297 stav 1. tačka k) jer je u optužnici navedeno da je Hrvatska
vojska učestvovala u širokom i sistematičnom napadu usmjerenom protiv civilnog
bošnjačkom stanovništva, dok je u presudi navedeno da aktivnosti Hrvatske
vojske nisu predmet optužnice, da bi opet kasnije bilo navedeno da su Hrvatska
vojska i Hrvatsko vijeće odbrane učestvovali u napadu, pa je optuženi bio
svjestan samo napada HVO-a. Odbrana je istakla i da tužilaštvo nije dokazalo
učešće HV-a u širokom i sistematičnom napadu jer se vijeće oslanjalo na nalaz
vještaka, tj. dokaz T-10 koji je koristio dokumente koji se odnose na period iz
1994. godine.
2 Zapisnik o saslušanu svjedoka Selimović Zlate, Mostar od 16.05.1996. godine, Izvod iz MKU, broj: 10-13-3-4398/02 od 28.juni 2002. godine, Konjic
-
8
21. Da je presuda protivrječna sama sebi, odbrana ukazuje na paragraf 136. iz kojeg
proizilazi da je optuženi Nikola Marić, kao pripadnik Brigade “Rama” HVO,
odnosno kao pripadnik vojne policije HVO (koji je bio poznat i po nazivu kinder
vod), dok je u paragrafu 300. navedeno da vijeće nije imalo drugih, konkretnih
materijalnih dokaza da je takva specijalna jedinica oformljena u okviru vojne
policije HVO-a, da su koristili specifične oznake ili ambleme po kojima bi se
evidentno razlikovali od ostalih, pa se u tom dijelu nije detaljno bavilo
formiranjem ili aktivnostima “Kinder voda”.
22. Odbrana je u žalbi ukazivala i na bitnu povredu odredba krivičnog postupka iz
člana 297. stav. 2 ZKP-a BiH obzirom da pojedini dokazi nisu bili obrazlagani, jer
po mišljenju prvostepenog vijeća nisu bili pravno relevantni za utvrđivanje
činjeničnog stanja, a što je u suprotnosti sa odredbom člana 281. stav 2. ZKP-a
BiH koja je imperativna norma koja nalaže da se svaki dokaz mora cijeniti
pojedinačno, a tek onda u vezi sa drugim dokazima, da bi se mogao donijeti
zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne. Po mišljenju odbrane, da je sud
cijenio ove dokaze i iskaze svjedoka, utvrdio bi odlučne činjenice koje bi raširile
vidike sudu i u pogledu potpunog i tačnog utvrđenja činjenica,a od koji je zavisila
i primjena krivičnog zakona (diskrminatorna namjera, stanje na terenu,
dešavanje u Prozoru, postojanja oružanog sukoba).
(iii) Zaključci Apelacionog vijeća
23. Cijeneći navedene prigovore, ovo vijeće nalazi da su isti neosnovani.
24. Suprotno navodima odbrane, iako žalba osnovano ukazuje na manjkavosti
dokaza T-113 u smislu da pojedinim prilozima vještačenja nedostaju pojedine
stranice, Apelaciono vijeće ističe da dokaz Tužilaštva BiH T-11 nije jedini dokaz
na osnovu kojeg je vijeće donijelo zaključak o krivici optuženog u četiri tačke
presude, tj. činjenica smrti lica čiji su posmrtni ostaci vještačeni nije dokazivana
isključivo dokazom T-11, već postoji i drugi posredni i neposredni dokazi koji su
izvođeni na ovu okolnost, dok sa druge strane navedeno vještačenje je samo
-
9
potkrijepilo ove dokaze u smislu da je smrt kod ovih lica nastupila nasilno. Stoga
se i ne može reći da je zaključak o krivici zasniva isključivo na ovom dokazu, jer i
bez njega postoji dovoljno dokaza, koji su, kada se posmatraju pojedinačno i u
vezi sa drugim dokazima, dovoljni da bi se izveo takav zaključak. Stoga je
neophodno naglasiti da se presuda u spornim tačkama, gdje se poziva na
navedeni dokaz, prvenstveno bazirala na iskazima svjedoka koji su imali
posredna i neposredna saznjanja o ubistvima lica, dok se navedeno vještačnje
može više smatrati indirektnim dokazom koji je samo konstatovao ono što je već
od ranije bilo poznato, te na stručan način pojasnio pitanje karaktera smrti
ubijenih lica. U tom kontekstu, Apelaciono vijeće ističe i da ulaganje takvog
manjkavog dokaza, čije porijeklo i autentičnost nisu sporni, ne moraju uticati na
pravilnost postupka, posebno ako se ima u vidu da je vještak saslušan pred
sudom gdje su strane u postupku imale mogućnost direktno i unakrsno ispitati
istog, te ukazati na određene propuste koji su se pojavili u toku vještačenja, a što
u toku postupka nije učinjeno. Imajući u vidu navedeno, za donošenje konačne
odluke, relevantni su svi aspekti koji mogu da isprave ili ublaže eventualnu
manjkavost dokaza, kao i činjenica da je Apelaciono vijeće pažljivo razmotrilo
ovo pitanje, te utvrdilo da postoje i drugi dokazi o okolnosti smrti za čije ubistvo
se optuženi tereti, usljed čega manjkavost ovog dokaza nije od odlučujućeg
značaja za pravilno utvrđenje suda.
25. Također, neosnovano odbrana ukazuje i na nezakonistost dokaza T-14, obzirom
da se navedeni dokaz sastoji iz originalnog zapisnika o saslušanju svjedokinje
Selimović Zlate sa uredno popunjenim unaprijed odštampanim obrascem
zaspinika, a koji je uredno potpisan od istražnog sudije i svjedoka, te kopije na
kojoj se samo prenesen sadržaj iskaza svjedokinje, ali ne i ostali elementi
zapisnika. Stoga se navedeni originalni zapisnik može smatrati zakonitim i
autentičnim kako u formalnom, tako i u sadržinskom smislu, dok sa druge strane
priložena kopija sadrži samo identičan sadržaj iskaza svjedoka u odnosu na
originalni zapisnik, te kao takva nije ni neophodna za uzimanje u razmatranje.
Stoga, kao dokaz u krivičnom postupku dovoljan je originalni zapisnik koji je
sačinjen u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o krivičnom postupku, sa
3Nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, dr.med.sc Vedo Tuco, docent, specijalista sudske medicine od 26.09.2013. godine sa
prilogom
-
10
istaknutim upozorenjima, a koji je uredno potpisan od strane svjedokinje na
svakoj strani zapisnika, te od strane sudije na kraju zapisnika. Sa druge strane,
kopija zapisnika jedino u dijelu iskaza svjedoka sadržinski odgovara originalnom
zapisniku, te je očito uložena kako bi se ukazalo na sadržinsku identičnost izjave,
ali je u konkretnom slučaju ista bila suvišna. Također, a kako je to već istaknuto u
prethodnom paragrafu, zapisnik o saslušanju ove svjedokinje nije bio jedini
dokaz na osnovu kojeg je sud donio zaključak o krivici optuženog za tačku 22.1
izreke prvostepene presude, usljed čega i eventualna nezakonitost istog ne bi
mogla dovesti do drugačije odluke suda. Kao i za prethodni dokaz T-11, bitno je
napomenuti da je i dokaz T-1 dokaz proveden u toku prvostepenog postupka
gdje ga je odbrana imala mogućnost osporavati, ali to nije učinjeno. Dakle, ne
radi se o dokazima pribavljenim primjenom sile, prinudom, povredom ljudskih
prava i sloboda međunarodnim ugovorima koje je BiH ratifikovala, niti na
dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona, a što bi za sobom
povlačilo njihovu nezakonitost i nemogućnost zasnivanje presude, već se radi o
dokazima koji su izvedeni u prilog potvrde dokazne vrijednosti drugih dokaza, koji
i u slučaju određene manjkavosti, ne dovode i ne umanjuju činjenična utvrđenja
prvostepene presude, niti dovode u pitanje pravičnost postupka u cjelini.
26. Navode žalbe da je postupanjem braniteljice po službenoj dužnosti u toku
prvostepenog postupka odbrana bila neefikasna, te da nisu izvedeni dokazi
odbrane koji su prema mišljenju trenutne braniteljice optuženog trebali biti
izvedeni, apelaciono vijeće nije uvažilo, smatrajući da su isti u cijelosti
neosnovani i sasvim paušalno izneseni. Ovo prvenstveno iz razloga što optuženi
u toku prvostepenog postupka nije u smislu člana 49. stav 4. ZKP BiH tražio
razrješenje branioca (već to čini tek po izricanju prvostepene presude) iz razloga
što je neodgovorno vršio svoju dužnost, niti je ponašanje istog pred sudom
upućivalo na to.
27. Osim toga, optuženi zbog činjenice da je imao branioca po službenoj dužnosti, ni
na koji način, bar kako to iz stanja spisa proizlazi, ni od strane Suda, niti od
strane branioca nije bio spriječen da sam iznosi činjenice i predlaže dokaze koji
mu idu u korist, da postavlja pitanja svjedocima ili pak da da obrazloženje u vezi
4 Zapisnik o saslušanu svjedoka Selimović Zlate, Mostar od 16.05.1996. godine, Izvod iz MKU, broj: 10-13-3-4398/02 od 28.juni 2002.
godine, Konjic
-
11
sa njihovim iskazima. Nasuprot tome, analizom transkripata održanih ročišta
primjećuje se vrlo aktivna uloga optuženog u ispitivanju kako vlastitih svjedoka,
tako i svjedoka optužbe i to tokom cijelog glavnog pretresa, što dodatno
potkrijepljuje ovakav stav vijeća, odnosno ukazuje na zaključak da se u
konkretnom slučaju ne može raditi o bilo kakvoj lišenosti optuženog prava na
adekvatnu odbranu. Također, odluka optuženog da i pored upozorenja tadašnjeg
branioca po službenoj dužnosti iskoristi svoje pravo da svjedoči na glavnom
pretresu također ukazuje na aktivnu ulogu optuženog u krivičnom postupka, a iz
čega proizilazi da je isti bio upoznat sa procesnim pravima koja mu pripadaju.
28. Vođenje odbrane je u suštini pitanje koje se rješava između advokata i
optuženog.5 Prilikom razmatranja adekvatnosti postupanje branioca, sud će uzeti
u obzir postupak u cjelini, a sama činjenica da je branilac djelovao u suprotnosti
sa onim što optuženi smatra da je u njegovom najboljem interesu ne znači
nužno da je zastupanje bilo ispod neophodnog standarda, odnosno potrebno je
da postoji očigledno veliki propust branioca, da bi se ustanovila povreda prava
na odbranu, a što je u konkretnom slučaju izostalo. To što nisu uloženi pojedini
dokazi, zatim forma uloženih dokaza, te neisticanje prigovora na pojedine
dokaze, po mišljenju ovog vijeća spada u domen strategije odbrane u što se sud
ne može i ne smije miješati, jer bi se na taj način moglo dovesti u pitanje
nezavisnost odbrane kao pretpostavke pravičnog postupka.
29. Isto tako, ne stoje niti navodi odbrane o nedovoljnom vremenu za pripremanje
odbrane, jer kako to iz spisa proizilazi, odbrana osim podnesenog zahtjeva za
produženje roka za izjavljivanje žalbe (što je odlukom prvostepenog vijeća i
odobreno), nije tražila od suda dodatno vrijeme za pripremu odbrane, već se to
svelo na zahtjevanje da se presuda ne dostavlja u roku od 30 dana od
zaprimanja spisa, a što ZKP BiH ne poznaje kao mogućnost postupanja suda.
Također, Apelaciono vijeće naglašava obavezu suda za efikasnim vođenjem
postupka i to posebno u predmetima gdje se optuženi nalazi u pritvoru, te bi
postupanjem na način kako je to predložila odbrana došlo do neopravdanog
odugovlčenja postupka.
5 Vidjeti Czekalla v. Portugal, broj 38830/97 ESKLJP 10.10.2002. godine I Alvarez Sančez protiv Španije, broj
50720/99, odluka od 23.10.2001. godine
-
12
30. Nadalje, neosnovani su i navodi odbrane o postojanju bitne povrede odredaba
krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k), a koji se odnose na učešće
Hrvatske vojske u širokom i sistematičnom napadu usmjerenom protiv civilnog
bošnjačkog stanovništva općine Prozor. Apelaciono vijeće ističe da je
prvostepena presuda u dovoljnoj mjeri elaborirala učešće HV-a6 u tom napadu,
ali da se prvostepeno vijeće više fokusiralo na ulogu HVO-a, obzirom da je
optuženi bio pripadnik te vojne formacije. Dakle, nasuprot navodima žalbe,
prvostepena presuda na bilo koji način ne isključuje niti umanjuje ulogu HV-a u
napadu, ali u isto vrijeme nije davala značajniji osvrt na stepen doprinosa te
vojne formacije. Stoga, kad je prvostepna presuda u paragrafu 89. navela “kako
predmet optužnice nisu bile aktivnosti Hrvatske vojske” tu se očito mislilo na
ulogu u konkretnim radnjama izvršenja koje se stavljaju na teret optuženom u
kojima je isti postupao kao pripadnik HVO-a, usljed čega se vijeće u tom
segmentu nije detaljno upuštalo u obrazlaganje uloge HV-a, a pri tome ne
zanemarujući da je HV bio učesnik u širokom i sistematičnom napadu (za što su
dati i odgovarajući dokazi i obrazloženje). Drugim riječima, iako nije sporno
učešće i doprinos HV-a u širokom i sistematičnom napadu, to nije bilo od
odlučujućeg značaja u rješavanju konkretnih radnji koje je poduzeo optuženi
usljed čega vijeće nije detaljnije elaboriralo ulogu HV-a. Vijeće se većim dijelom
fokusiralo na ulogu HVO-a u događajima koji su se dogodili na teritoriji općine
Prozor neposredno pred napad i za vrijeme napada, kao i konkretnim radnjama
izvršenja optuženog.
31. Isto tako i kad je u pitanju pripadnost optuženog vojnoj formaciji HVO, za ovo
vijeće nije sporno da je optuženi bio pripadnik voda vojne policije brigade
“Rama”, a što je i sam optuženi potvrdio u svojoj izjavi na glavnom pretresu. S
obzirom na to, prvostepeno vijeće je konstatovalo da se nije bavilo pitanjem
formiranja i aktivnosti “Kinder voda” jer nije bilo materijalnih dokaza da je takav
vod bio formiran, a što ne dovodi u pitanje postojanje bitnih općih elemenata
predmetnog krivičnog djela, a po mišljenju Apelacionog vijeća, isto nije niti
neophodno za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu. Dakle, u situaciji
kada nije sporno da je optuženi bio pripadnik voda vojne policije brigade “Rama”
(kako je to i sam priznao), pitanje neformalnog i među lokalnim stanovništvom
6 Npr. vidjeti paraghrafe 68, 74., 75., 79, 80., 81., 80-89. Prvostepene presude
-
13
prihvaćenog naziva “Kinder vod” unutar vojne policije, a za koji nema jasnih
materijalnih dokaza o postojanju, nije od značaja za utvđivanje odlučnih činjenica
u ovom predmetu. U tom kontekstu, i kada bi se prihvatilo da postoji
proturječnost na način kako to odbrana ukazuje, takva proturječnost se ne
odnosi na postojanje odlučnih činjenica koje se odnose na pripadnost optuženog
vojnoj policiji brigade “Rama” tj., i eventualno neformalno djelovanje “Kinder
voda” u inkrminisano vrijeme očigledno se vezivalo za djelovanje vojne policije
čiji je optuženi bio pripadnik, tako da se tzv. “Kinder vod” nije mogao posmatrati
odvojeno od vojne policije. Drugim riječima, čak i eventualno formalno postojanje
tog voda, to nije mijenjalo identitet vojne policije ili brigade kojoj je optuženi
pripadao na način da se radilo o potpuno različitim jedinicama unutar formacije.
32. U pogledu navoda žalbe o neobrazloženosti pojedinih dokaza, a što je po
mišljenju odbrane u suprotnosti sa članom 281. stav 2. ZKP-a BiH, Apelaciono
vijeće ističe da prvostepeno vijeće nije propustilo cijeniti ove dokaze, već
naprotiv, je njihovom ocjenom, tj. analizom sadržaja ovih dokaza utvrđeno da
nisu relevantni za utvrđivanje činjeničnog stanja. Dakle, ne može se reći da su
ovi dokazi zanemareni, jer je vijeće nakon što je iste analiziralo donijelo zaključak
da nisu relevantni. Kad se presuda posmatra u cjelini može se zaključiti, iako
pojedini dokazi nisu detaljno obrazloženi, da postojeće obrazloženje presude
daje mogućnost ispitivanja presude, odnosno omogućena je kontrola logičkog
procesa pomoću kojeg je sud došao do odluke i u krajnjoj liniji, ispitivanja da li su
zaključci odluke u skladu sa zakonom. Očito je da sud prilikom donošenja
presude nije smatrao navedene dokaze značajnim na način kako je to odbrana
ukazivala, usljed čega je izostavljen detaljan osvrt na iste, tj. prvostepeni sud je
zaključak o postojanju odlučnih činjenica neophodnih za donošenje pobijane
presude donio na temelju ostalih provedenih dokaza značajnih za utvrđivanje
odlučnih činjenica. Postojeće obrazloženje odluke je logična posljedica načela
ocjene dokaza po slobodnom sudijskom uvjerenju po kojem se logička i
psihološka ocjena izvedenih dokaza vrši nevezano za zakonska pravila o
vrijednosti pojedinih dokaza, uz obavezu sudije da u obrazloženju navede
razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke, a što u konkretnom
slučaju nije izostalo. Također, ne može se reći da su navedeni dokazi izostavljeni
ili zanemareni, već njihova dokazna snaga nije bila takva u smislu da su isti bitni
za utvrđivanje odlučnih činjenica, pri čemu to, u situaciji kada je kao u
-
14
konkretnom slučaju dato detaljno obrazloženje odlučnih činjenica koje je utvrdio
sud van razumne sumnje, ne može ugroziti pravičnost postupka na štetu
odbrane.
33. Uzimajući u obzir prethodno navedeno, Apelaciono vijeće zaključuje da ne stoje
prigovori odbrane o učinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog zakona, a
posebno bitne povrede iz člana 297. stav 1. tačka k) u vezi sa članom 290. stav
7. na kojoj povredi je odbrana najviše insistirala u žalbi, obzirom da Apelaciono
vijeće ispitujući pobijanu presudu kroz žalbene prigovore nije utvrdilo postojanje
bilo kakvih nedostataka u izreci i u obrazloženju presude koji bi onemogučili
ispitivanje njene zakonitosti i pravilnosti. Apelaciono vijeće stoga zaključuje da je
prvostepeni sud dao detaljno i adekvatno obrazloženje prvostepene presude, tj.
navedeni su svi razlozi kojima se vijeće rukovodilo prilikom osude, kao i stavovi o
činjenicama i dokazima koje su u toku postupka iznosile stranke, usljed čega se
ovi prigovori odbijaju kao neosnovani.
2. ŽALBENI OSNOVI U SKLADU SA ČLANOM 298 ZKP BIH: POVREDE KRIVIČNOG ZAKONA
B. STANDARDI ZA ODLUČIVANJE PO ŽALBI
(i) Opća razmatranja
34. Podnosilac žalbe koji tvrdi da je došlo do pogrešne primjene zakona mora, kako
je već rečeno, navesti barem tu navodnu pogrešku, iznijeti argumente u prilog
svojoj tvrdnji i obrazložiti na koji način je ta pogreška uticala da odluka bude
nezakonita.
35. U slučaju kada povreda zakona proizlazi iz primjene pogrešne pravne norme u
presudi, žalbeno vijeće može navesti tačnu pravnu normu i shodno tome
preispitati relevantna činjenična utvrđenja pretresnog vijeća. Time žalbeno vijeće
ne ispravlja samo pravnu grešku nego primjenjuje odgovarajuću pravnu normu
na dokaze sadržane u spisu u nedostatku dodatnih dokaza, te mora utvrditi da li
-
15
je samo uvjereno izvan svake razumne sumnje u činjenično utvrđenje koje
odbrana osporava prije nego što potvrdi to činjenično utvrđenje po žalbi.
36. U slučaju kada žalbeno vijeće zaključi da je pretresno vijeće pogriješilo u primjeni
zakona, ali je uvjereno u tačnost činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno
vijeće, žalbeno vijeće će preinačiti presudu u svjetlu pravilne primjene zakona i
po potrebi samo utvrditi odgovarajuću kaznu, kako je to i propisano članom 314. i
308. ZKP BiH.
(ii) Navodi žalbe odbrane
37. Odbrana u žalbi smatra da se u ovom predmetu trebao primijeniti Krivični zakon
SFRJ, a ne KZ BiH i to iz razloga što je isti važio u vrijeme navodnog počinjenja
krivičnog djela, ali je istovremeno i zakon koji je blaži za počinioca.
38. Odbrana je također istakla predmete Ustavnog suda BiH i predmete koji su
vođeni pred Sudom BiH, a u kojima primjenjen KZ SFRJ.
39. Odbrana smatra da retroaktivna primjena odredbi KZ-a BiH ne bi bila opravdana,
niti se može podvesti pod izuzetke predviđene članom 15. stav 2. Pakta o
političkim pravima ili članom 7. EKLJP. Izuzetak predviđen članom 7. stav 2.
EKLJP je po mišljenju odbrane primjenjiv samo u onom slučaju, ukoliko principi
međunarodnog prava nisu, na bilo koji način inkorporirani u domaći zakon i samo
kad se kršenje tih principa može okarakterisati kao činjenje ili nečinjenje koje
predstavlja zločin protiv čovječnosti, dok su svi nabrojani principi bili sadržani u
zakonu koji je bio u vrijeme navodnog činjenja optuženog Marića.
(iii) Zaključci Apelacionog vijeća
40. Žalbeni prigovori optuženog i odbrane u pogledu primjene materijalnog prava u
cijelosti su neosnovani.
-
16
41. Naime, nesporno je da u vrijeme izvršenja djela koje se optuženom stavlja na
teret, a u kojima su ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela zločini protiv
čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZ BiH, navedeno krivično djelo kao takvo nije
bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u to vrijeme (KZ SFRJ).
42. Nesporno je također i da prema načelu zakonitosti, nikome ne može biti izrečena
krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno nije bilo zakonom
ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila
propisana kazna7. Prema načelu vremenskog važenja krivičnog zakona na
učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme
učinjenja krivičnog djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više
puta izmijenio zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za počinioca.8 Međutim,
članom 4a. KZ BiH, na koji se prvostepena presuda pravilno poziva, propisano je
da članovi 3. i 4. KZ BiH ne sprječavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za
bilo koje činjenjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo
krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava. Ovakvom
zakonskom regulativom preuzete su odredbe člana 7. stav (2) EKLJP i člana 15.
stav (2) MPGPP, te je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZ
BiH.
43. Prvostepeno vijeće pravilno ukazuje da se navedeni stav upravo odnosi i na ovaj
predmet, jer se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog
prava. U inkriminisano vrijeme, krivično djelo zločini protiv čovječnosti
predstavljalo je krivično djelo, kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava,
tako i sa aspekta principa međunarodnog prava. Prvostepeno vijeće je dalo
detaljnu i iscrpnu argumentaciju, koja je prema ocjeni Apelacionog vijeća u
potpunosti valjana i ispravna, te je u cijelosti prihvata i ovo vijeće.
44. Nadalje, Apelaciono vijeće naglašava da je BiH kao nasljednica bivše SFRJ,
ratificirala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama
(EKLJP) i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (MPGPP), te da
7 Član 3. KZ BiH: „(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“ 8 Član 4. KZ BiH: „ (1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.“
-
17
su ovi međunarodni dokumenti za nju obavezujući, a budući da isti propisuju
obavezu suđenja i kažnjavanja lica za bilo koje činjenjenje ili nečinjenje koje je u
vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima
međunarodnog prava, što zločini protiv čovječnosti nesporno jesu, žalbeni
prigovori kojima se osporava odluka prvostepenog vijeća u ovom pogledu, u
cijelosti su neosnovani, te su kao takvi i odbijeni.
45. Žalbom odbrane se ukazuje da je KZ SFRJ bio blaži za učinioca u odnosu na
zakon koji je primjenjen. Apelaciono vijeće primjećuje da uslijed činjenice da u
vrijeme izvršenja krivičnog djela, u okviru KZ SFRJ nisu pravno egizistirali zločini
protiv čovječnosti kao posebno krivično djelo, prima facie, proizlazi da bi taj
zakon mogao biti blaži zakon. Međutim, kako je već navedeno, član 7. stav 2.
EKLJP, kao i član 15. stav 2. MPGPP koji su identični članu 4a KZ BiH, izuzetno
dozvoljaju odstupanje od načela zakonitosti i ne sprečavaju suđenje i
kažnjavanje optuženog u konkretnom slučaju. Stoga je prvostepeni sud bio u
mogućnosti da u skladu sa postojećim sistemom kažnjavanja odredi
odgovarajuću sankciju za krivično djelo propisano međunarodnim pravom.
Ovakvo postupanje identično je praksi Evropskog suda za ljudska prava gdje su
ispitivani zahtjevi principa zakonitosti iz člana 7. EKLJP, u kojima nikada nije
dovedena u pitanje sankcija koja se u današnje vrijeme izriče za djela počinjena
u periodu kada to postupanje nije sankcionisano kao krivično djelo.9
46. Konačna potvrda osnovanosti stava prvostepenog vijeća, a koji dijeli i ovo vijeće,
proizlazi i iz Presude ESLJP u predmetu Šimšić protiv Bosne i Hercegovine br.
51552/10 od 10.04.2012. godine, gdje se aplikant žalio na osuđujuću presudu iz
2007. godine za zločine protiv čovječnosti, u odnosu na djela koja su se dogodila
1992. godine. Pa je tako, u predmetu Šimšić protiv BiH zauzet stav da za
krivična djela, a u oba predmeta se radi o krivičnom djelu Zločini protiv
čovječnosti, koja su u domaće zakonodavstvo uvedena 2003. godine, Sud BiH,
ali i entitetski sudovi nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju
Krivični zakon BiH iz 2003. godine. U tom konkretnom predmetu ESLJP je,
između ostalog, ispitao aplikaciju, i prema članu 7. Konvencije o ljudskim
pravima i osnovnim slobodama, proglasivši je očigledno neutemeljenom.
9 Kolk i Kislyiy protiv Estonije, No 23052/04, i No 24018/04 ECHR 2006/I Penart protiv Estonije, No 14685/04 ECHR 2006-I
-
18
47. Stoga, prigovor primjene blažeg zakona, te pozivanje žalioca na druge predmete
u kojima je primjenjen zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog
djela, nije relevantan, niti osnovan prigovor.
3. OSNOVI ZA ŽALBU PREMA ČLANU 299. ZKP BIH: POGREŠNO ILI NEPOTPUNO
UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE
(i) Opća razmatranja
48. Standard koji žalbeno vijeće treba primijeniti prilikom preispitivanja navodno
pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jeste utemeljenost.
49. Žalbeno vijeće će prilikom razmatranja navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog
stanja utvrditi da li bi jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima
došao do tog zaključka isključujući svaku sumnju. Neće svaka činjenična greška
biti razlog da žalbeno vijeće ukine presudu, nego samo ona greška koja je
uzrokovala nepravilnu presudu što se kvalifikuje kao krajnje nepravičan ishod
sudskog postupka, kao u slučaju kada je optuženi osuđen uprkos nedostatku
dokaza o biću krivičnog djela.
50. Prilikom utvrđivanja da li je zaključak pretresnog vijeća bio opravdan žalbeno
vijeće će krenuti od načela da se ne treba olako upuštati u narušavanje
činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće. Žalbeno vijeće ima na umu,
kao opšte načelo da je zadatak da sasluša, provjeri i odmjeri dokaze izvedene na
glavnom pretresu prvenstveno u diskrecionoj nadležnosti pretresnog vijeća.
Stoga žalbeno vijeće mora iskazati određeno uvažavanje u pogledu činjeničnog
stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće.
51. Žalbeno vijeće može vlastitim nalazom zamijeniti utvrđenje pretresnog vijeća
samo ako jedan objektivan sud koji presuđuje u činjeničnim pitanjima ne bi
mogao donijeti takvu presudu, kada dokazi na koje se oslanjalo pretresno vijeće
ne bi mogli biti prihvaćeni od strane bilo kojeg objektivnog suda ili kada je ocjena
dokaza “potpuno pogrešna“.
-
19
52. Članom 299. ZKP BiH propisano je kada se presuda može pobijati zbog
pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Odlučne činjenice se
utvrđuju neposredno pomoću dokaza, ili posredno iz drugih činjenica (indicija ili
kontrolnih činjenica). Samo one činjenice koje su sadržane u presudi mogu se
smatrati da postoje, te bez obzira što odlučne činjenice postoje, u presudi se
uvijek moraju dati razlozi o njihovom postojanju. U suprotnom nema utvrđenog
činjeničnog stanja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje). Ukoliko neka odlučna
činjenica nije utvrđena onako kako je zaista postojala u stvarnosti nekog
događaja, onda postoji pogrešno utvrđeno činjenično stanje.
53. U odnosu na neposredne i posredne dokaze Ustavni sud Bosne i Hercegovine
naglašava da dokazivanje činjenica putem posrednih dokaza nije samo po sebi u
suprotnosti sa načelom pravičnog suđenja, u skladu sa članom 6. stav 1.
EKLJP.10 Međutim, dokazanost činjenice putem posrednih dokaza mora se
utvrditi izvan svake razumne sumnje, gdje mora postojati čvrsta i logična
povezanost tako da činjenični zaključak pretresnog vijeća bude jedini mogući
zaključak na osnovu dokaza. Kriterij koji se primjenjuje jeste razumna sumnja.
Vrlo rijetko se činjenica može dokazati izvan svake sumnje. Svakako, kao kada
se sastave svi dijelovi neke slagalice, ponekad posredni dokazi mogu biti
uvjerljiviji od svjedočenja neposrednog očevica koje može biti podložno varljivosti
ljudske percepcije.
54. Ocjenu o tome da li je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Apelaciono vijeće će
dati u odnosu na činjenice i utvrđenja na koja je odbrana u žalbi ukazala. Kao što
je prethodno navedeno, za ovakvu ocjenu treba primijeniti kriterijum po kojem će
se razmotriti svi žalbeni prigovori i ocijeniti da li određena odlučna činjenica
proizilazi iz izvedenih dokaza.
10 M.Š., AP-661/04 (Ustavni sud BiH), Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 22. aprila 2005. godine, para.
36.;
-
20
(ii) Navodi žalbe odbrane optuženog
55. Odbrana u žalbi ističe da je ova povreda usko vezana za povredu prava na
odbranu, te se odbrana osvrnula na materijalne dokaze koji bi, prema navodima
žalbe, da su uzeti u razmatranje od sudećeg vijeća, doveli do potpuno drugačijeg
činjeničnog stanja. Odbrana je istakla da je ovjerila dokaze koji nisu ovjereni, uz
napomenu da će se osvrnuti i na druge dokaze koji su uloženi.
56. U žalbi se nadalje ističe da optuženi nije naređivao radnje kako to navode
pojedine tačke optužnice, te da vijeće nije utvrdilo da je optuženi imao bilo kakvo
svojstvo osim običnog vojnog policajca.
57. Prema navodima žalbe, a suprotno zaključcima prvostepene presude, odbrana
smatra da su u toku postupka predočeni dokazi koji se odnose na postojanje
oružanog sukoba na teritoriji općine Prozor, ali koji nisu razmatrani zbog
neefikasne odbrane. Tako odbrana se poziva na dokaz O-7211 i O-6412 koji
govore i organizovanosti AR BiH na području Općine Prozor i to postojanja štaba
odbrane, TO Prozor, komande te TO, odreda ARBIH Rama-Prozor, kao i da je
postojao plan odbrane grada. Nadalje, odbrana se u obrazlaganju žalbe, pozvala
i na dokaze O-11313 (o zaoštravanju odnosa između hrvata i muslimana,
incidentima koje prave pripadnici TO), O-6614 (naredba Zejnila Delalića da se
povuku snage OS Prozor sa zajedničkih linija, evakuaciji muslimanskog
stanovništva i formiranju odvojenih odbrambenih linija), O-11415, O-11216 (o
incidentima pripadnika HVO-a I TO-a, kao i dobroj organizovanosti TO-a), O-6817
(o izradi šeme grada Prozora, formiranju jedinice sa 1-2 voda), O-6918 (zahtjev za
pomoć u naoružanju), O-7019 (zahtjev za naoružavanje poslat Kuvajtskom
11
Zaključci i zadaci Armije R BiH, Opštinski štab obrane Prozor broj 1-01-117/92 od 01.09.1992. godine, Odluka Glavnog štaba oružanih snaga Sarajevo broj 02/7002 od 26.07.1992. godine, naredba Armije R BiH, TG-1 Konjic broj 02/349-23 od 04.08.1992. godine, Plan odbrane opštine Prozor broj 1-01-1/92 od 01.06.1992. godine, naredba Štaba Vrhovne komande oružanih snaga Sarajevo, taktička grupa – 1 broj 02/349-59 od 28.08.1992. godine – izvor Ramski zbornik 2000 12
O-64 – Plan odbrane opštine Prozor, Štaba teritorijalne odbrane broj 1-01-3/92 od 01.06.1992. godine sa prilogom dokument „Beta“ i dokument „Alfa“ 13
HVO, općinski stožer Prozor, Sigurnosno informativna služba – izvješće broj 02-07/92 od 19.08.1992. godine, haški broj 02296653 14
Naređenje Delalić Zejnila opštinskom štabu OSBIH Prozor broj 02/349-59 od 28.08.1992. godine 15
HVO, općinski stožer Prozor, Sigurnosno informativna služba – zahtjev broj 02-09/92 od 30.08.1992. godine, haški broj 02296655 16
HVO, općinski stožer Prozor, Sigurnosno informativna služba – izvješće broj 02-12/92 od 01.09.1992. godine, haški broj 02296656 17
Zaključci i zadaci Opštinskog štaba odbrane Prozor broj 1-01-117/92 od 01.09.1992. godine 18
Zahtjev za pomoć u naoružanju muslimanskih boraca Opštinskog štaba odbrane Prozor broj 1-01-120/92 od 02.09.1992. godine upućen Kuvajtskoj Igasi u Splitu 19
Dopis glavnog imama odbroa IZ-e, Prozor, Elkaz Hidajeta ef. od 04.09.1992. godine Kuvajtskoj Igasa predsjedništvu Split
-
21
predstavništvu u Splitu ), O-7420 (o dopremanju oklopnog vozila, te unošenju
oružja u stanove), O-7521 (o organizovanosti TO Prozor), O-7622 I O-7823 (o
raskolu između HVO i TO), O-10824, O-10925 I O-11026 (o stanju u Općini Prozor),
O-3227 (proglas SDA o formiranju oružanih snaga u Prozoru, štabu odbrane
Prozor), O-7928 (o napetostima HVO-a i TO, te o prisustvu jakih snaga OS BiH u
selu Gmići), O-10729 (o o organizovanosti i naoružavanju određenih lica), O-3730
(o zauzimanju glavnih kota iznad sela Tošćanica, te o incident sa pripadnicima
HVO-a), O-8131 (o naoružavanju OS BiH), O2832, O-1333, O-1434 I O-3935 I O-13336
(o incidentima između HVO-a I AR BIH), O-2937 (prijedog HVO-a o prekidu svih
vojnih djelovanja), O-838 (o pomoći u borbenim dejstivima za odbranu Prozora),
O-8339 (o borbama koje se vode za području općine Prozor), O-15740 (o borbama
u rejonu Prozora, položajima TO Prozor i nuđenim razgovorima oko smirivanja
situacije), O-941 (naređenje o organizaciji odbrane sela Here i o vraćanju na
teritorij općine Prozor), O-8542 (o zajedničkom sastanku zapovjednika o viđenijih
Bošnjaka i podjeli vojnih zadataka).
58. Nadalje, odbrana je navela da su jedini dokumenti koji se odnose na mjesec
novembar i decembar 1992. godine dokazi T-2543, T-2644 I T-2745 koji govore o
20
Izvješće HVO-a, Općinski stožer Prozor, SIS broj 02-16/92 od 08.09.1992. godine 21
Izvještaj štaba teritorijalne odbrane Prozor komandantu OpŠO Prozor o boravku jedinice formacije dva voda na ratištu u rejonu Ravašnica – Kicelj – Zahum od 09.09.1992. godine – 2 strane 22
Izvješće HVO-a broj 02-19/92 od 15.09.1992. godine, haški broj 02296657 23
Izvješće o stanju međunacionalnih odnosa Hrvata i Muslimana HZHB HVO, Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba broj 02-20/92 od 15.09.1992. godine 24
Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba – izvješće broj 02-22/92 od 20.09.1992. godine, haški broj 02296660 25
Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba – izvješće o stanju međunacionalnih odnosa Hrvata i Muslimana broj 02-21/92 od 20.09.1992. godine, haški broj 02296659 26
HVO zapovjedništvo OZ SZ Hercegegovina – Izvješće o stanju u OZ-u broj 12/92 od 18.09.1992. godine, haški broj 01542634 27
Informacija o aktuelnoj vojnopolitičkoj situaciji u RBiH i opštini Prozor sačinjena po Stranci demokratske akcije Prozor, haški broj 02296525, 02296526, 02296527, 02296528, 02296529, 02296530, 02296531 28
Izvješće o aktuelnim zbivanjima na području općine, Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba broj 02-27/92 od 01.10.1992. godine, haški broj 02296664 29
Sigurnosno informativna služba – zahtjev za suzbijanje aktivnosti Rasima Pilava broj 02-29/92 od 07.10.1992. godine, haški broj 02296666 30
Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba, izvješće o aktuelnim zbivanjima na području općine broj 02-31/92 od 16.10.1992. godine, haški broj 02296678 31
Izvješće HZHB HVO, Općina Rama-Prozor, brigada „Rama“ 20.10.1992. godine 32
Izvješće Odjela obrane, Sigurnosno informativne službe br. 02-45/92 od 21.10.1992. godine, haški broj 01525816 33
Izvješće Odjela obrane, Sigurnosno informativna služba broj 02-50/92 od 22.10.1992. godine, haški broj 01514065 34
Izvješće Odjela obrane, Sigurnosno informativna služba broj 02-48/92 od 22.10.1992. godine, haški broj 01514066 35
HVO SIS Izvješće broj 02-50/92 od 22.10.1992. godine, haški broj 02296678 36
Dnevni izvještaj TG-1 Konjic od 21.10.1992.godine 37
Dopis HVO-a, općina Prozor br. 01-23/92 od 23.10.1992. godine vojnom i civilnom predstavništvu Muslimana Prozor, haški broj 01527602 38
Naređenje Op. br. 2 Republike BiH, komandiru čete opštinskog štaba odbrane Gornji Vakuf, izdat po Glavnom štabu VK OS RBiH, IKM Konjic, od 24.10.1992. godine, haški broj 00953893 39
Obavještajno izvješće broj 89/92 HVO-a od 26.10.1992. godine, haški broj 01513855 40
Glavni stožer HVO-a, VOS, obavještajno izvješće br. 89/92/I , str.pov.br. 07-49/92 od 26.10.1992..godine 41
Naređenje Op. br. 3 Republike BiH, komandatima Op Šo Konjic, Jablanica, G. Vakuf i Prozor izdat po Štabu VK OS RBiH, tg-1 broj 02/243-131 od 27.10.1992. godine, haški broj 00953907 42
Službena zabilješka HVO, općinski stožer Prozor, SIS, broj 01-71/92 od 28.10.1992. godine 43
Zahtjev SIS-a broj:02-52/92 od 01.11.1992., preuzet iz Državnog arhiva RH 44
Zapovjedništvo Stožera Zenica br.540/92 od 26.11.1992. god., haški broj, 00402371
-
22
prihvatu zatvorenika, a ne piše o kojima se zatvorenicima radi i nošenju
jednoobraznih uniformi HVO-a. Stoga je, po mišljenju odbrane, nejasno na
osnovu kojih materijalnih dokaza je vijeće izvelo zaključak o postojanu širokog i
sistematičnog u novembru 1992. godine.
59. Također, odbrana navodi da je pogrešan zaključak vijeća da napad na bošnjačko
stanovništvo ima sve karakteristika širokog i sistematičnog kada je evidentno da
su se vodile sporadične, tj. u različitom vremenskog intervalu oružane borbe
između formiranih vojski i u skladu sa tim je dolazilo do raseljavanja bošnjačkog
stanovništva iz različitih razloga (neki su sami napustili ugrožena područja, neki
izmješteni radi sprječavanja učešća u odbrani ili napadu sa snagama ARBiH,
stariji ljudi, žene i djeca radi vlastite sigurnosti, vojno sposobni muškarci su
smješteni u sabirne centre, neki su bili osumnjičeni za učešće u AR BiH te
pritvoreni radi istrage ili razmjenjivani za pripadnike HVO-a).
60. Odbrana je elaboriranjem materijalnih dokaza odbrane nastojala ukazati da su
strane u sukobu bile dobro organizovane, da su izvještavali svi lanci
komandovanja u vojnoj strukturi, da su strane u sukobu bile pripremljene i da je
sukob izbio dana 23.10.1992. godine
61. Također, odbrana se osvrnula i na dokaze o stanju tokom 1993. godine i to na
dokaz O-10546 (odgovor u kojem se navodi da nema muslimana u zatvoru
Prozor, osim zarobljenika iz G. Vakufa koji čekaju razmjenu), O-14347 (o
ultimatumu ARBiH upućenog vojnicima i pučanstvu sela Hotimlje), O-14148 i O-
17249 (o položaju, naoružanju i planu oslobađanja Prozora od strane brigade
“Neretvica”), O-1850 (o provokacijama i pokušajima pješadijskih napada na sela
naseljena hrvatskim pučanstvom, o grupisanju ARBiH), O-14051 (o pregrupisanju
snaga ARBiH na području općine Prozor), O-14452 (naredba o zaposjedanja sela
Slatina sa zadatkom obrane i izvođenja ofanzivnih dejstava u pravcu prema
Prozoru), O-15053 (izvještaj o borbama na području brigade Rama), O-15354 (o
45
Zapovjedništvo Općinskog stožera Mostar 3. brigade HVO-a broj: br: 02-01-11/92, od 09.12.1992., haški broj: 00405563 i 00405564 46
Brigada Rama Prozor – SIS-odgovor broj 03-01/92 od 31.01.1993. godine, haški broj 01543019 47
Glavni stožer HVO-a, VOS, Dnevno obavještajno izvješće br. 209/93, str.pov.br. 03-297/93 od 22.03.1993. godine 48
Glavni stožer HVO-a, VOS Dnevno obavještajno izvješće br. 211/93, str.pov.br.03-304/93 od 24.03.1993.godine 49
Izvadak iz matične knjige umrlih za Raič Šimu broj 02/1-15-3-67/2016 od 28.01.2016. godine (original) 50
Izvješće brigade „Rama“ Prozor Sigurnosno informativna služba broj 03-02-29/93 od 04.04.1993. godine, haški broj 01525228 51
Ured nacionalne sigurnosti HVO-a broj 03-1-1969/93 od 09.04.1993. godine 52
Komanda 44. brdske brigade Jablanica, naređenje broj 02/68-1-25/93 od 14.04.1993. godine 53
Zapovjedništvo OZ S/Z H, Situacija na terenu i problemi, broj 01/5-240 od 01.06.1993. godine
-
23
sprječavanju prodora snaga HVO-a prema Prozor, te prema Fojnici i Kiseljaku),
O-10055 (o djelovanjima između MOS-a I HVO-a), O-6356 (o vojno-sigurnosnoj
situaciji na području Prozora) i okruženju Općine Prozor od tri muslimanske
općine), O-9957 (o bačenoj granati na Prozor), O-8858 (o okruženosti Prozora sa tri
strane), O-9059 (o djelovanju MOS i odbijanju napada), O-12060 i O-12161 (o
napadu na Uzdol te stradanju vojnika i civila), O-15462 (o situaciji na bojišnici G.
Vakufa i Prozora te ugroženosti linije odbrane), O-9863 (o provokacijama iz
pješadijskog i topničkog djelovanja po dijelovima prozorsko-vakufskog bojišta)
O-11864 (o mogućnostima napada MOS-a na Prozor). Prema mišljenju odbrane,
iz navedenih dokaza odbrane, proizilazi zaključak da je na području opštine
Prozor postojao oružani sukob i to između HVO-a i AR BiH koji se nastavio i
poslije oktobra 1993. godine, te da je vijeće uzelo u obzir bilo koji od dokaza
odbrane, bilo bi jasno da nije postojao široki i sistematični napad na bošnjačko
stanovništvo općine Prozor.
62. U žalbi je istaknu to da je u predmetu protiv optuženog Envera Buze potvrđena
optužnica pred Sudom BiH, u kojoj se spominje postojanje oružanog sukoba
između AR BiH i HVO-a. Također, odbrana se poziva i na predmet protiv
optuženog Željka Jukića gdje je sud utvrdio postojanje širokog i sistematičnog
napada na području općine Prozor. S tim u vezi, odbrana je nastojala napraviti
poveznicu između ove situacije, gdje je presuđen jedan opći kontekst događaja
na jednoj strani sa prihvatanjem utvrđenih činjenica u predmetima ratnih zločina,
ističući da stranke u postupku treba da imaju isti procesna prava i procesno-
pravni položaj.
63. Nadalje, odbrana navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno da je
optuženi ranjen 1992. godine jer iz dokaza O-15965 i 16066 proizilazi da je ranjen
54
Štab Vrhovne komande OS R BiH, Borbeno naređenje op.br. 14, Str.pov.br. 02/777-1 od 21.06.1993. godine 55
Redovno borbeno izvješće RBIH HZ HB HVO, OZ S/Z H IZM PROZOR broj 01-1629/93 od 13.07.1993. godine 56
HVO, Brigada „Rama“ Sigurnosno informativna služba, Izvješće broj 03-02-79/93 od 14.07.1993. godine, haški broj 0420-0097 57
Redovno borbeno izvješće sa stanjem u 23,00 sati RBIH HZ HB HVO, OZ S/Z H IZM PROZOR broj 01-1759/93 od 18.07.1993. godine 58
Izvješće brigade „Rama“ Prozor Sigurnosno informativna služba broj 03-02-84/93 od 31.07.1993. godine, haški broj 01525293 59
Redovito borbeno izvješće R BiH HZ HB HVO, OZ S/Z H IZM PROZOR, beoj 01-2283 od 13.08.1993. godine 60
HR HB HVO brigada Rama - Sigurnosno informativna služba - izvješće broj: 03-02-95/93 od 15.09.1993. godine, haški broj: 01514128 61
HVO - redovno borbeno izvješće broj: 01-3974/93 od 14.09.1993. godine, haški broj 01507726 62
Hrvatsko vijeće obrane, OZ S/Z H IZM Prozor, presjek situacije na bojišnici G.Vakufa i Prozora, broj 01-4008/93 od 16.09.1993. godine 63
Redovno borbeno izvješće sa stanjem u 23,00 sati RBIH HZ HB HVO, IZM OZ S/Z H broj 01-3641/93 od 24.08.1993. godine 64
HR HB HVO, podcentar SIS-a Rama – informacija „A“ broj 02-4/2-7-169/93 od 06.12.1992. godine, haški broj 01511231 65
Nalaz i mišljenje specijaliste Džudža dr. Mulija broj 543/93 od 25.05.1993. godine na ime Nikola Marić (u ovjerenoj kopiji)
-
24
20.04.1993. godine, te suprotno zaključcima prvostepene presude, odbrana
smatra da taj dantum nije irelevantan, obzirom da je optuženi osuđen na osnovu
izjave samo jednog svjedoka za tačku 6.1, bez da je priložena bilo kakva
medicinska dokumentacija za oštećenog i bez preciziranog navođenja datuma
kada se nečovječno postupanje i desilo, pri čemu sud nije poklonio vjeru
svjedoku odbrane Branku Dijakoviću jer nije poznavao optuženog.
64. Odbrana smatra da je identična situacija i sa tačkom 7. gdje je također navedena
odrednica “neutvrđenog dana u aprilu 1993.” i svjedočenje samo jednog
svjedoka, kojem je vijeće poklonilo vjeru, a ne uzimajući u obzir dokaze odbrane
O-159 I O-160 koji bi doveli u sumnju krivnju optuženog za navedenu tačku.
65. Da je prvostepeno vijeće, prema navodima odbrane, iz nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdilo ili nije utvrdilo,
proizilazi iz tačaka 6.2, 8., 11.1, 12., 14., 15., 17., 19., 22.2, 25. i 61.1 i 18, a koje
se odnose na nečovječno postupanje. U većini tačaka, odbrana smatra da je
odluka vijeća zasnovana na iskazu samo jednog svjedoka, a u tački 15. odluka je
zasnovana na svjedoku koji ima samo posredna saznanja.
66. Kada je u pitanju nečovječno postupanje, odbrana je ukazala na pravne
elemente i na praksu sudova, ističući da optuženi nije prouzrokovao patnju koja
je ozbiljna, stvarna i teška. Također, odbrana je istakla da tužilac nije proveo
sudskomedicinsko vještačenje stanja duševnog zdravlja oštećenih kao dokaz da
su oštećeni radnjama optuženog pretrpili teške duševne i psihičke patnje,
obzirom da niti jedan svjedok nije priložio bilo kakvu medicinsku dokumentaciju
da bi se utvrdilo da li su duševne patnje i povrede nastupile kod oštećenih.
Dakle, po mišljenju odbrane, tužilac mora dokazati, ne samo da je akt počinjen,
nego da je taj akt imao teške posljedice po žrtve.
67. Što se tiče krivičnog djela mučenja, a koje se odnose na tačke 1., 5., i 6.2. vijeće,
odbrana ističe da je vijeće svjedoke odbrane cijenilo nekredibilnim i paušalnim
bez da obrazlaže razloge koji su doveli do takvog zaključka, ističući da niti jedan
svjedok odbrana nije cijenjen kao vjerodostojan. Nadalje, odbrana smatra da je
66
Nalaz i mišljenje specijaliste dr. Z.Ostojić broj 5977/93 od 20.04.1993.godine i od 18.09.1994.godine na ime Nikola Marić (u ovjerenoj kopiji)
-
25
vijeće propustilo da utvrdi osnovne elemente mučenja, te da oštećeni nisu
priložili medicinsku dokumentaciju iz bilo kojeg perioda od 1993. do sada kako bi
se vijeće moglo uvjeriti da su ovim licima izazvane teške fizičke i psihičke patnje.
68. Što se tiče krivičnog djela deportacije ili prisilnog preseljenja, po mišljenju
odbrane, u tačkama 11.4, 11.5, 13.2 nisu ispunjeni svi elementi koji
zadovoljavaju pravni standard kada se radi o ovom djelu, jer prvostepeno vijeće
naglašava da su stanovnici ovih sela otišli na teritoriju AR BiH, bez da navode
tačnu lokaciju preseljenja, bez da je navedeno da se radi o istoj opštini obzirom
da je opština Prozor na jednom dijelu predstavljala teritoriju AR BiH i bez
navođenja da su nabrojana sela Lug, Duge, Višnjani I Družinovići bili na samoj
liniji oružanog sukoba.
69. U pogledu tački 4., 23., 20 i 24. odbrana ističe da vijeće svoje zaključke o krivnji
optuženog na osnovu kazivanja kako je optuženi tada izgledao te da ga je svaki
svjedok očevidac prepoznao u sudnici, napominjući da ZKP BiH ne poznanje
radnju prepoznavanja u sudnici, a član 85. u stavu 3. i 4. ZKP-a BiH jasno je
određeno kako se prepoznavanje vrši. Pri tome, odbrana ističe da se
prepoznavanja vršena nezakonito i da vijeće nije moglo na osnovu nezakonite
radnje odlučivati o bitnoj činjenici kao što je identitet optuženog.
70. Žalba odbrane se posebno osvrnula na elemente krivičnog djela progona koji je
osnov za ostala krivična djela iz člana 172. KZ-a BiH, ističući da je optuženi
mogao biti oglašen krivim za krivično djelo progona, nužno je bilo dokazati da su
sva ostala djela počinjena sa diskrminatornom namjerom. Po mišljenju odbrane,
tužilac tokom izvođenja dokaza nije niti u jednom slučaju dokazao na postojanje
namjere optuženog da diskriminira bilo koga na bilo koji način, niti je to vijeće
navelo. Posebno se u tom kontekstu odbrana pozvala na dokaz O-3367 u kojem
Glavni imam izražava zahvalnosti HVO-u i Vojnoj policiji radi dobrog
obezbjeđenja u vrijeme ramazana.
71. Nadalje, odbrana je istakla da je u pobijanoj presudi pogrešno utvrđeno
činjenično stanje jer na to ukazuju novi dokazi, obzirom da odbrana u
prvostepenom postupku nije prikupila niti izvela sve raspoložive dokaze, a koje
67
O-33 – Dopis Odbora Islamske zajednice Zapovjedništvu HVO Prozor broj 7/93 od 23.03.1993. godine, haški broj 02296635
-
26
izvođenje je bilo potrebno. Tako je odbrana novim dokazima dostavljenim uz
žalbu nastojala ukazati na postojanje oružanog sukoba između AR BiH i HVO na
području Općine Prozor, zatim da zatvaranje i teško oduzimanje slobode nije
činjeno onako kako je opisano u prvostepenoj presudi, zatim osporiti utvrđenja
suda iz tačke 22.1, kao i utvrđenja suda iz tačke 21. kada je u pitanju ova tačka,
odbrana je istakla da je optuženi naveo ko je izvršio ovo ubistvo, ali mu vijeće
nije poklonilo vjeru. Također, odbrana navodi da se optuženi tereti da je dana
19.07.1993. godine bio u selima Prain i Tolovac, ali nije dato obrazloženje koliko
su ta sela udaljena, niti je vršena rekonstrukcija događaja na licu mjesta.
(iii) Zaključci Apelacionog vijeća
72. Prije svega, Apelaciono vijeće konstatuje da je odbrana nastojala osporiti
postojanje širkog i sistematičnog napada protiv bošnjačkog stanovništva općine
Prozor intepretacijom izvedenih dokaza pred prvostepenim vijećem, te
dostavljanjem ovjerenih kopija dokaza uz žalbu, a radi se o dokazima koje vijeće
nije cijenilo jer odbrana nije dokazala njihovu autentičnost u toku prvostepenog
postupka.
73. S tim u vezi, a što se tiče dostavljenih ovjerenih fotokopija tih dokaza uz žalbu
Apelaciono vijeće ističe da naknadna ovjera ovih dokaza (O-7068, O-7269, O-7570,
O-7671, O-7872 O-14073, O-14174, O-14375, O-15076, O-15377) ne zadovoljava
standard novog dokaza koje bi kao takve trebalo cijeniti ovo vijeće, jer se radi o
dokazima koji su odbrani bili i ranije poznati, te je odbrana imala sasvim dovoljno
68
Dopis glavnog imama odbroa IZ-e, Prozor, Elkaz Hidajeta ef. od 04.09.1992. godine Kuvajtskoj Igasa predsjedništvu Split 69
Zaključci i zadaci Armije R BiH, Opštinski štab obrane Prozor broj 1-01-117/92 od 01.09.1992. godine, Odluka Glavnog štaba oružanih snaga Sarajevo broj 02/7002 od 26.07.1992. godine, naredba Armije R BiH, TG-1 Konjic broj 02/349-23 od 04.08.1992. godine, Plan odbrane opštine Prozor broj 1-01-1/92 od 01.06.1992. godine, naredba Štaba Vrhovne komande oružanih snaga Sarajevo, taktička grupa – 1 broj 02/349-59 od 28.08.1992. godine – izvor Ramski zbornik 2000 70
Izvještaj štaba teritorijalne odbrane Prozor komandantu OpŠO Prozor o boravku jedinice formacije dva voda na ratištu u rejonu Ravašnica – Kicelj – Zahum od 09.09.1992. godine – 2 strane 71
Izvješće HVO-a broj 02-19/92 od 15.09.1992. godine, haški broj 02296657 72
Izvješće o stanju međunacionalnih odnosa Hrvata i Muslimana HZHB HVO, Odjel obrane, Sigurnosno informativna služba broj 02-20/92 od 15.09.1992. godine 73
Ured nacionalne sigurnosti HVO-a broj 03-1-1969/93 od 09.04.1993. godine 19 Glavni stožer HVO-a, VOS Dnevno obavještajno izvješće br. 211/93, str.pov.br.03-304/93 od 24.03.1993.godine 75
Glavni stožer HVO-a, VOS, Dnevno obavještajno izvješće br. 209/93, str.pov.br. 03-297/93 od 22.03.1993. godine 76
Zapovjedništvo OZ S/Z H, Situacija na terenu i problemi, broj 01/5-240 od 01.06.1993. godine 77
Štab Vrhovne komande OS R BiH, Borbeno naređenje op.br. 14, Str.pov.br. 02/777-1 od 21.06.1993. godine
-
27
vremena da obezbjedi ovjerene fotokopije ili da na drugih način uvjeri vijeće u
autentičnosti istih, usljed čega se ovo Apelaciono vijeće i nije upuštalo u
razmatranje ovih dokaza. Dakle naknadna ovjera ovih dokaza ne može na bilo
koji način osnažiti te dokaze u smislu njihove podobnosti za razmatranje od
strane Apelacionog vijeća.
74. Što se tiče navoda žalbe u kojima se tvrdi da optuženi nije naređivao radnje jer
nije imao bilo kakvo svojstvo osim običnog vojnog policajca, Apelaciono vijeće
ističe da za naredbe koje je optuženi izdavao prema civilnom stanovništvu,
odnosno pripadnicima HVO-a prilikom poduzimanja određenih radnji nije bitno
bilo kakvo svojstvo optuženog unutar vojne formacije. U konkretnom slučaju,
naredbe optuženog nisu bile naredbe nadređene osobe prema podređenima
unutar vojne komponente, već su bile upućen stanovništvu kako da postupi (npr.
naredio da civilno stanovništvo uđe u kamione) odnosno pripadnici HVO (naredio
vojnicima HVO-a da oštećenog Ibru Selimovića zatvore u vatrogasni dom i sl.), iz
čega se vidi djelovanje optuženog na terenu, gdje je on svojim autoritetom imao
mogućnost uticati na ponašanje drugih osoba, bilo da se radi o civilima i
njegovim saborcima, a što su potvrđeno i iskazima saslušanih svjedoka78. U tom
kontekstu, pravilno je prvostepeno vijeće utvrdilo da je optuženi uživao autoritet
među ostalim pripadnicima HVO-a, te da su se isti povinovali njegovima
naredbama, iako im nije bio de iure nadređeni79, a sa kojim zaključkom je
saglasno i Apelaciono vijeće, pa se ovaj prigovor odbrane odbija kao neosnovan.
75. Sa druge strane, Apelaciono vijeće je razmotrilo sve prigovore koji su se odnosili
na osporavanje postojanja širokog Ii sistematičnog napada, a što je odbrana
nastojala osporiti kroz pozivanje i intepretaciju dokaza odbrane koji su cijenjeni
prilikom donošenja drugostepene presude. Suprotno tvrdnjama iznesenim u žalbi
odbrane, prvostepeno je vijeće u obrazloženju pobijane presude, dalo valjane
razloge i u dovoljnoj mjeri obrazložilo na temelju kojih dokaza je utvrđeno
postojanje širokog i sistematičnog napada. Odbrana ukazujući na samo neke od
izvedenih dokaza i cijeneći ih same za sebe, nastoji prikazati nedokazanost
općih elementa djela u obrazloženju pobijane presude. Međutim, dokazi na koje
se odbrana poziva ne mogu se posmatrati izolovano, svaki za sebe i bez
78
Npr. Iskaz svjedokinje „B“ od 11.12.2015. godine, iskaz svjedokinje Sabiha Konjarić od 14.05.2015. godine 79
Str. 99, para. 339. Prvostepene presude
-
28
poveznice sa ostalim provedenim dokazima, a posebno provedenim dokazima
tužilaštva. Odbrana, iznoseći i obrazlažući ovaj žalbeni prigovor, propušta da
uzme u obzir utvrđenja prvostepenog suda, kao i ostale provedene dokaze koje
je prvostepeno vijeće cijenilo kao relevantne i imalo u vidu pri donošenju
osporavane odluke, i to dokaze subjektivne prirode, koji su cijenjeni u dijelu
presude u kojem se govori o postojanju širokog i sistematičnog napada.
Prvostepeni je sud dao iscrpno i argumentovano obrazloženje svakog pojedinog
segmenta „širokog i sistematičnog napada“, obrazlažući sve elemente i
odrednice takvog napada. Tako je najprije, na temelju svih provedenih dokaza, a
nadasve iskaza svjedoka, koji su imali direktna saznanja o predmetnim
dešavanjima, ispravno zaključeno da je postojao određeni obrazac ponašanja
pripadnika HVO-a prilikom postupanje prema bošnjačkom stanovništvu.
76. Ispravno je tako prvostepeni sud cijenio iskaze svjedoka tužilaštva koji su, kako
je navedeno i u obrazloženju pobijane presude, svojim iskazima ukazali na
stanje koje je vladalo u prostoru teritorije općine Prozor, opisujući kako vlastite
doživljaje u toku 1992. godine i 1993. godine, tako i druge događaje kojima su
svjedočili, a koji se tiču postupanja pripadnika HVO-a prema bošnjačkom
stanovništvu grada Prozora i njegove okoline. Tako su svjedoci potvrdili da je u
inkrminisanom periodu vršeno razoružavanje bošnjačkih civila, i to ne samo na
području grada Prozora već na cjelokupnoj teritoriji općine pod kontrolom HVO,
pljačkanja i uništavanja njihove imovine, neovlaštenom ograničavanju slobode
kretanja i ukidanju drugih prava, odvođenju muškaraca u logore na području
Prozora, a zatim i dalje u logore širom Hercegovine, te protjerivanja žena, djece i
starijih muškaraca na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i
Hercegovine (ARBiH). Dovodeći iskaze ovih svjedoka, kao i uloženim
materijalnim dokazima, prvostepeni sud ispravno utvrđuje da je napad bio širok i
sistematičan, te da je trajao od novembra 1992. godine do kraja oktobra 1993.
godine. Na temelju svih provedenih dokaza vidljivo je da napadi na području
grada Prozora i njegove okoline nisu izolovanog karaktera, da nije riječ o
sporadičnim incidentima niti o pojedinačnim zločinima, već o sistematskom
ponašanju prema civilnom stanovništvu bošnjačke nacionalnosti.
77. U tom kontekstu, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće pravilno
utvrdilo da je postojala napetost u odnosima između AR BiH i HVO-a, što je
kulminiralo ubistvom Franje Zadre, a što je dovelo do manjeg sukoba, ali da je
-
29
nakon toga HVO bez pružanja otpora zauzeo gradsko području općine Prozor
kao i veći dio teritorija ove općine. Pri tome treba naglasiti da postojanje oružanih
formacija ARBiH na prostoru ove općine, kao i izolovani incidenti koji su imali za
posljedicu stradanje osoba hrvatske nacionalnosti nisu i ne mogu biti bilo kakvog
opravdanje za sve ono što će kasnije uslijediti u odnosu HVO-a prema
bošnjačkom stanovništvu. Također, prigovorima odbrane i pozivanjem na dokaze
koji su se odnosili na postojanje vojnih formacije AR BiH, kao i da se strane u
oražanom sukobu bile organizovane, da su izvještavali svi lanci komandovanja u
vojnoj strukturi, te prigovorima da je suprotna strana izazvala sukobe ne može se
osporiti postojanje napada protiv nekog konkretnog civilnog stanovništva80, niti ta
okolnost može biti opravdanje za izvršenje napada na pripadnike određenog
naroda. Iz iskaza svjedoka i uloženih materijalnih dokaza optužbe nesumnjivo
proizilazi da je u inkriminisanom periodu postojao širok i sistematičan napad
jedinica HVO usmjeren protiv bošnjačkog civilnog stanovništva općine Prozor.
Dakle, svaki napad na civilno stanovništvo neprijatelja je protivpravan i zločini
počinjeni u okviru jednog takvog napada mogu se, ako su ispunjeni i svi drugi
uslovi, okvalifikovati kao zločini protiv čovječnosti.81
78. Nadalje, Apelaciono vijeće smatra, da odbrana pri iznošenju predmetnog
žalbenog prigovora usmjerenih ka osporavanju širokog i sistematičnog napada,
ne nudi protuargumente, niti prikazuje drugačije stanje stvari od onoga utvrđenog
pobijanom presudom, već se paušalno oslanja na provedene dokaze odbrane, a
da pri tome potpuno zanemaruju provedene dokaze tužilaštva i to posebno
saznanja saglasnih svjedoka koji su bili i direktni očevici ovih događaja. Kako je
već ranije navedeno, postojanje širokog i sistematičnog napada je jedan od bitnih
elemenata krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH i
pobijanom presudom ispravno je utvrđeno da je takav napad postojao. Dakle,
takav zaključak jasno proizilazi iz saglasnih iskaza svjedoka optužbe, kako onih
koji su živjeli u gradu Prozoru, tako onih koji su živjeli u istom ili različitim selima
80
MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 88.: „Dokazi o napadu druge strane na civilno stanovništvo optuženog mogu se izvoditi samo ako se njima pokušava "dokazati ili opovrci neki od navoda iz optužnice", a osob ito navod tužioca o tome da je postojao rasprostranjeni ili sistematski napad usmjeren protiv nekog civilnog stanovništva. Tvrdnjom da je druga strana odgovorna za izbijanje neprijateljstava ne može se, na primjer, dokazati da nije postojao napad protiv nekog konkretnog civilnog stanovništva.” 81
MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 87.: „Kao što je primijetilo Pretresno vijece, prilikom utvrdivanja da li je došlo do napada na neko konkretno civilno stanovništvo, irelevantno je da je druga strana takode pocinila zvjerstva protiv civilnog stanovništva neprijatelja. To što je jedna strana izvršila napad na civilno stanovništvo druge strane ne opravdava napad te druge strane na civilno stanovništvo one prve, a niti ne iskljucuje zakljucak da su snage te druge strane zapravo svoj napad usmjerile
-
30
općine Prozor, a koji na skoro identičan način govore o razoružavanju civila
bošnjačkih sela, uništavanju i pljačkanju imovine, načinu prikupljanja civilnog
stanovništva u pojedinim selima i njihovom deportovanju na teritoriju pod
kontrolom ARBiH, hapšenju i zatvaranju muškaraca u oformljene logore,
prisilnom nestanku i vršenju drugih nečovječnih krivičnih djela.
79. U pogledu navoda odbrane koji se odnose na vođenje krivičnog postupka, tj.
potvrđenu optuženicu protiv optuženog Envera Buze, a gdje se spominje
postojanje oružanog sukoba između ARBiH I HVO-a, kojom prilikom je izvršen
napad na Selo Uzdol, općina Prozor, Apelaciono vijeće ističe da se radi o
nepravosnažnom predmetu gdje opći elementi krivičnog djela koje se optuženom
stavljaju na teret trebaju biti dokazivani, usljed čega i nema osnova pozivanju na
ovaj predmet u konkretnom slučaju. Također, treba naglasiti da je široki i
sistematični napad, kao element bića predmetnog krivičnog djela, širi pojam od
oružanog sukoba, te da postojanje takvog napada nije vezano za postojanje
sukoba.
80. Ovo vijeće nadalje ističe da ne stoje konstatacije odbrane da se na 1993. godinu
odnose svega 3 materijalna dokaza, obzirom da sud svoja utvrđenja nije dužan
isključivo zasnovati na materijalnim dokazima već i na drugim provedenim
dokazima, kao što su saslušani svjedoci, a na čijim iskazima je u najvećoj mjeri
sud zasnovao svoja utvrđenja.
81. Nadalje, navode odbrane o pravosnažnosti predmeta protiv osuđenog Željka
Jukića, u kojem je utvrđeno postojanje širokog i sistematičnog napada na
području općine Prozor, te pravljenjem poveznice u smislu povezivanja ove
situacije sa utvrđenim činjenicama, također nema utemeljenje, obzirom da je u
konkretnom predmetu prvostepeno vijeće sve elemente krivičnog djela zločina
protiv čovječnosti utvrdilo cijeneći sve dokaze koje su tužilaštvo i odbrana proveli
u tom kontesktu, pri tome ne pozivajući se na utvrđenja iz predmeta protiv
osuđenog Željka Jukića, niti je na bilo koji način napravljena poveznica sa tim
predmetom, na koji način bi odbrana bila dovedena u neravnopravan položaj.
upravo na civilno stanovništvo kao takvo. Svaki napad na civilno stanovništvo neprijatelja je protivpravan i zlocini pocinjeni u okviru jednog takvog napada mogu se, ako su ispunjeni i svi drugi uslovi, okvalifikovati kao zlocini protiv covjecnosti.”
-
31
Dakle, niti je Tužilaštvo BiH predložilo, a niti sud prihvatio utvrđene činjenice iz
drugog predmeta, usljed čega se i ovi navode odbrane odbijaju kao neosnovani.
82. Iako odbrana osnovano ukazuju da je optuženi Marić ranjen dana 20.04.1993.
godine, a što proizilazi iz dokaza O-15982 i O-16083 (za razliku od prvostepene
presude gdje je naveden datum 20.04.1992. godine), Apelaciono vijeće smatra
da navedeni dokazi na bilo koji način ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenja
prvostepenog vijeća koje se odnose tačke 6.1 i 7. izreke presude odnosno na
nečovječno postupanje prema svjedoku Hamdi Bevabu i nezakonito zatvaranje
Nusreta Nuspahića i Adema Kaltaka jer se navedeni događaji mogli desiti prije ili
poslije ranjavanja optuženog. Dakle, okolnost, da je optuženi bio ranjen dana
20.04.1993. godine nije podobna da bi se mogao izvesti zaključak da se
inkrminisani događaji prema pomenutim oštećenim nisu mogli desiti u mjesecu
aprilu obzirom da mjesec april ima 30 dana, a da pri tome odbrana nije izvela bilo
kakve druge, snažnije, dokaze koji bi mogli eventualno uvjeriti vijeće o alibiju
optuženog u toku cijelog mjeseca ili većeg dijela mjeseca aprila. Pri tome, treba
naglasiti da je sud svoje sazanje o postupanju prema oštećenim licima stekao
kroz ocjenu iskaza oštećenih (Bevaba i Nuspahića) koji su detaljno opisali slijed
događaja i način postupanja optuženog, a koga su poznavali od ranije. Stoga je
prvostepeno vijeće, utvrđenje da se sporni događaj desio u aprilu 1993. godine
baziralo na izjavi oštećenih kojima je poklonjena vjera, a dokazi na koji se
odbrana poziva, nisu takvi da bi doveli u pitanje pravilnost utvrđenja
prvostepenog vijeća koje se odnose na ove tačke.
83. Što se tiče navoda žalbe da su navedene tačke, kao i većina drugih tačaka
zasnovane na iskazu samo jednog svjedoka, a tačka 15. na iskazu svjedoka koji
ima posredna saznanja, Apelaciono vijeće naglašava da se presuda u najvećem
dijelu bazirala na iskazima svjedoka-oštećenih, uključujući i pomenute tačke, ali i
na iskazima drugih svjedoka koji su također na sličan način fizički i psihički
maltretirani od strane optuženog. Također, kad je u pitanju zasnivanje presude
na iskazu samo jednog svjedoka, treba napomenuti da sud prilikom ocjene
dokaza, u skladu sa članom 15. ZKP-a BiH, nije vezan formalnim zakonskim
82 Nalaz i mišljenje specijaliste Džudža dr. Mulija broj 543/93 od 25.05.1993. godine na ime Nikola Marić (u ovjerenoj kopiji)
83 Nalaz i mišljenje specijaliste dr. Z.Ostojić broj 5977/93 od 20.04.1993.godine i od 18.09.1994.godine na ime Nikola Marić (u ovjerenoj
kopiji)
-
32
pravilima, tj. sud prilikom donošenja odluke nije vezan unaprijed određenim
formalnim pravilima, već svoju odluku donosi u skladu sa jednim od osnovnih
načela krivičnog postupka, a to je načelo slobodne ocjene dokaza. Drugim
riječima, a kako je to i prvostepeno vijeće pravilno konstatovalo, ne postoji
nijedno dokazno pravilo koje ide u pravcu zaključka da se presuda ne može
zasnovati na jednom dokazu. Dužnost je suda, da takav dokaz pažljivo analizira
kako sadržajno tako i u vezi sa ostalim dokazima. U konkretnom slučaju
prvostepeno vijeće je analizirajući sadržaj iskaza svjedoka oštećenih, utvrdilo da
bez obzira što se u pojedinima tačkama radilo o samo jednom svjedoku na
određene okolnosti, to ne znači da se na istima ne može zasnovati presuda,
posebno ako se ima u vidu da se radi vrlo detaljnim i preciznim iskazima
svjedoka koji su od ranije poznavali optuženog.
84. Nadalje, suprotno navodima žalbe, Apelaciono vijeće naglašava da je pretresno
vijeće moglo osuditi optuženog na osnovu iskaza oštećenog. “Dokaz koji je
zakonit, autentičan i vjerodostojan može biti dovoljan da se optuženi osudi, čak i
ako je riječ o iskazu samo jednog svjedoka.”84 Pretresno vijeće u predmetu
Mejakić je također u odluci koju je u relevantnim dijelovima potvrdilo Apelaciono
vijeće osudilo optuženog samo na osnovu iskaza oštećenog lica, pri tome
potvrđujući da “realno nema razloga da se ne pokloni vjera iskazu tog svjedoka u
situaciji kada je svjedok, kao jedini očevidac nekog događaja, sam svjedočio o
okolnostima tog događaja[…] ako je iskaz nekog svjedoka saglasan u odlučnim
činjenicama sa iskazima drugih svjedoka u vezi sa određenim događajem.”85
MKSJ je također potvrdio zakonitost osude lica koje se tereti za teško kršenje
međunarodnog prava, na osnovu iskaza jednog svjedoka. Pretresno vijeće u
predmetu Tadić, koje je prvo razmatralo ovo pitanje, zaključilo je da premda je
svjedok Hase Icić “jedini svjedok čiji iskaz podržava ovaj navod, kvalitet njegovog
iskaza dovoljan je za potvrdu navoda.”86
84
Mejakić, i dr., X-KR/06/200, Drugostepena presuda, 16.02.2009., para. 47. 85
Mejakić i dr., X-KR/06/200, Prvostepena presuda, 30.05.2008., str. 189 (Pretresno vijeće je također istaklo da “[O]vo posebno kada se radi o događaju koji se desio na mjestima gdje se faktički nije ni moglo zadesiti više osoba, kao što je npr. premlaćivanje za vrijeme odlaska u wc, ili za vrijeme ispitivanja.”). Presuda je u relevantnom dijelu potvrđena u predmetu Mejakić i dr., X-KR/06/200, Drugostepena presuda, 16.02.2009, para. 45 - 47 86
Tadić (Pretresno vijeće), 7.5.1997., para 260. Vidi takođe, para 536 – 539. Djelimično; No, bez obzira na Pravilnik, nije ispravno tvrditi da potkrepljivanje dokaza u današnjim sistemima građanskog prava ostaje opšti uslov. Ovlaštenja koja u procesu presuđivanja ima sudija u sistemu građanskog prava najbolje se mogu opisati pozivanjem na princip slobodne procjene dokaza, koji je, ukratko rečeno, inherentno pravo sudije, kao osobe koja utvrđuje činjenice, da odlučuje samo na osnovu svog dubokog ličnog uvjerenja. Ovo vrlo široko diskreciono pravo podložno je određenom broju ograničenja. No, na princip izražen u latinskoj izreci unus testis, nullus testis, koji
-
33
85. Uzimajući u obzir navedeno, u konkretnom slučaju je sasvim opravdano to što je
osuđujuća presuda zasnovana pretežno na iskazima oštećenih. Prvostepeno
vijeće je sa pažnjom ocijenilo pouzdanost ovih svjedoka u svjetlu koherentnosti
njihovih iskaza i podudarnosti sa iskazima drugih svjedoka i provedenih dokaza.
Također, ne treba zanemariti i da su se pojedine radnje optuženog odvijale u
veoma malom krugu ljudi, a obzirom na traumatičnost samog događaja kojeg su
oštećeni preživjeli, jedino su ti svjedoci u mogućnosti da identifikuju počinioca i
svjedoče o okolnostima vezanim za te događaje.
86. Bitno je napomenuti da su ovi svjedoci ispitivani kako od strane tužilaštva, tako i
odbrane,tako da je prvostepeno vijeće moglo da oformi sopstveno mišljenje o
kredibilitetu tih svjedoka. Drugim riječima, provostepeno vijeće je imalo
mogućnost da iz prve ruke posmatra ponašanje svjedoka na glavnom pretresu
kojom prilikom su odgovarali na pitanje tužioca i odbrane. Zatim je dovelo u vezu
ove izjave sa izjavama drugih svjedoka, te istima poklonilo vjeru, i za to dalo
razumno i logično objašnjenje, usljed čega se navodi odbrane da se presuda ne
može zasnovati na izjavi samo jednog svjedoka smatraju neosnovanim. U
konkretnom slučaju u svjedočenju svjedoka oštećenih postoji mnogo pojedinosti
(iako se ne odnose na konkretno ponašanje prema svjedocima, ali se odnose na
druge događaje u kojima je optuženi postupao sa istim obrazcem ponašanja)
koje se poklapaju sa iskazima drugih svjedoka, i koje se uklapaju u činjenični
okvir događaja na način kako su opisani optužnicom usljed čega sud nije
sumnjao u izjave ovih svjedoka u pogledu opisa radnjih koje je optuženi
poduzeo. Upravo način kako su svjedoci svjedočili govori mnogo o svjedocima i
njegovoj objektivnosti i vjerodostojnosti jer su svjedočili onako kako su i kritične
događaje vidjeli, pa se i ovaj prigovor odbija ka
top related