crne rupe (black holes)

•Što su crne rupe?•Kako nastaju?•Vrste crnih rupa.•Građa crne rupe.•Povijest istraživanja.

Crna je rupa mjesto u svemiru koje u svojem središtu sadrži tvar sažetu u točku singulariteta, točku beskonaćne gustoće.

U području oko samog središta crne rupe vlada toliko jaka sila da joj nikakva materija pa čak niti svjetlost ne može izmaći.

Crne rupe ne bismo poznavali da nema njihovog djelovanja.

Dakle, crna rupa kada se kreće prostorom koji može biti bilo gdje unutar galaksije ima oko sebe obruč od vrućeg plina i prašine. Oni su zagrijani na enormno visokim temperaturama zato što svojim upadanjem bivaju izbačeni iz crne rupe, također enormnim brzinama.

Crne rupe nastaju, laički gledano vrlo jednostavnim procesom - iz masivnih zvijezda.

Što je masivna zvijezda? To je zvijezda mase nekoliko tisuća puta veće od

sunca. Pretpostavlja se da samo oko 10% zvijezda na noćnom nebu pripada masivnim zvijezdama, koje mogu stvoriti crnu rupu.

Što je zvijezda masivnija, to će masivniju crnu rupu stvoriti.

Masivna zvijezda potroši sve gorivo iz jezgre.

Zatim se počne napuhivati i nakon nekog vremena urušavati sama u sebe.

Napokon, zvijezda eksplodira u oku prekrasnoj supernovoj.

Konačno, iz supernove, dugotrajnim procesom nastane sažimanjem - crna rupa.

Masivna zvijezda(Betelgeuse) 1180x veća od Sunca.

Dotična zvijezda se počinje napuhivati, povećavajući svoj radijus.

Smrt zvijezde u obliku supernove. Ako je zvijezda bila dovoljno masivna, nastati će crna rupa.

Crna rupa u svojoj šetnji svemirom. Prepoznajemo usijani obruč prašine oko nje te vidimo svjetlost koja joj ne može pobjeći.

Dvije su vrste crnih rupa:

Super-masivne crne rupe.

▪ Nalaze se u samim središtima galaksija. Nastale stapanjem nekoliko crnih rupa ili urušavanjem velikih količina međuzvjezdane tvari. Masa im je reda veličine 106 ,a čak i nekoliko milijardi veća od Sunca. U galaksiji se nalazi uglavnom samo jedna.

Zvjezdane crne rupe.

▪ Nastale supernovom zvijezda mase od 3 do 100 puta veće od Sunčeve. Nalaze se posvuda po galaksijama i velik ih je broj.

Crna rupa ima oblik bunara s krajem u jednoj jedinoj točki.

Točka singulariteta, kraj crne rupe.

Obzor događaja.

Tunel crne rupe.

Polumjer crne rupe se naziva Schwarzshildovpolumjer, a njegova granica je obzor događaja.

Supermasivne crne rupe, u središtima galaksija su razlog zašto velika većina galaksija ima spiralni oblik. Razlog su zašto galaksija rotira oko svoje osi.

Supermasivne crne rupe drže svu materiju galaksije oko sebe. One su ono što je Sunce u Sunčevu sustavu.

Zarobile su materiju galaksije i ne puštaju ju van svoga dosega.

Vjerojatna crna rupa u galaksiji Andromede (M31).

Vjerojatan izgled naše galaksije sa supermasivnom crnom rupom u središtu.

Zvjezdane crne rupe su “manje” u odnosu na super-masivne crne rupe.

Crne rupe ovog tipa lutaju galaksijama i traže hranu u obliku zvijezda, maglica i među-zvjezdane tvari.

Ako je crna rupa dovoljno velika za određenu zvijezdu, počinje proces proždiranja zvijezde.

Kada crna rupa počne usisavati zvijezdu, na polovima crne rupe se pojave tzv. baklje od elektromagnetskog zračenja koje zrače u rendgenskom dijelu spektra. Tako izbacuje ogromne količine zvjezdane tvari zagrijane na nekoliko milijuna Kelvina, duljine i po nekoliko stotina svjetlosnih godina.

Krajem 18. st. su engleski geolog John Michelli francuski astronom Pierre Simone Laplaceneovisni jedan o drugome došli na ideju postojanja “tamnih zvijezda”.

Nakon Einsteinove Opće teorije relativnosti, Karl Schwarzschild je razvio matematičko rješenje jednadžbi Teorije koje opisuje takav objekt.

Mnogo kasnije, zalaganjem Oppenheimera(oca atomske bombe), Volkoffa i Snydera u 1930-im se počelo ozbiljno shvaćati mogućnost postojanja takvog objekta.

Termin crna rupa prvi je spomenuo američki fizičar Jochn Weeler 1967. godine. Do tada se rabio pojam “gravitacijski potpuno urušeno tijelo.”

Najveći doprinos na području istraživanja crnih rupa, dao je Stephen W. Hawking. Na području istraživanja ostvario je i svoj osobni, najveći uspjeh, te će ako po ničemu ostati zapamćen po teoriji nazvanom Hawkingovozračenje.

Autor: Iwan Sudarić Suđy

All rights reserved!