krŠĆani na putu dijaloga -...
Post on 06-Feb-2018
231 Views
Preview:
TRANSCRIPT
-
1
KRANI NA PUTU DIJALOGA
Graa za vjeronaunu olimpijadu k. god. 2017./2018.
Priredio:
Dr. sc. Antun Japundi
Cijela graa namijenjena je za O i S.
Za srednju kolu ide dodatak iz udbenika za 2. razred srednje kole:
12. poglavlje: Jedna Crkva u mnotvu Crkava, str. 88. -
94., iz 2. cjeline ivot u Crkvi i s Crkvom
16. poglavlje: Svjetla i sjene srednjeg vijeka, str. 119. 126.,
iz 3. cjeline Povijest Crkve zajednica koja oslobaa i
slui 19. poglavlje: Vrijeme dubokih podjela, str. 140. 146.,
iz 3. cjeline Povijest Crkve zajednica koja oslobaa i slui
SADRAJ Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
1. Dijalog u prvim kranskim zajednicama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
1.1. Jedinstvo i zajednitvo meu prvim kranima . . . . . . . . . . . . . . .
1.2. Podjele u prvim kranskim zajednicama . . . . . . . . . . . . . . . . . .
2. Podjele u Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
2.1. Stare istone Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
2.2. Raskol izmeu istoka i zapada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
2.3. Podjele uzrokovane reformacijom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
2.4. Anglikanska Crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
2.5. Starokatolici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
3. Pravoslavne Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
3.1. Autokefalne Pravoslavne Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
3.2. Autonomne Pravoslavne Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Protestantizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.1. Martin Luther . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.2. Urlich Zwingli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.3. Jean Calvin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.4. Naela protestantizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
4.5. Protestantske vjeroispovijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5. Ekumenski i meureligijski dijalog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.1. Narav ekumenskog dijaloga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
5.2. Vrste ekumenskog dijaloga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5.3. Pojam oikumene i njegovo znaenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
6. Katolika Crkva i ekumenski pokret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
6.1. Ekumenski koncili . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
6.2. Pape i ekumenizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
6.3. Pretkoncilski pape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
-
2
6.2.2. Koncilski pape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6.2.3. Postkoncilski pape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
6.3. Drugi vatikanski koncil . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7. Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7.1. Nastanak dekreta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.2. Katolika naela ekumenizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.3. to ekumenizam obuhvaa? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.3.1. Suvremeni ekumenski pokret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.4. Duhovni ekumenizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
7.4.1. Molitvena osmina za jedinstvo krana . . . . . . . . . . . . . . . .
7.5. Postojee zajednitvo meu kranima . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
8. Komunikacija u svetim inima (communicatio in sacris) . . . . . . . . . . . . . 9. Nastojanja oko ponovne uspostave jedinstva meu kranima . . . . . . . . . . .
9.1. Teoloke i disciplinske slinosti i razlike meu kranima . . . . . . . . . . . 9.2. Crkvena unija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
9.3. Modeli jedinstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
10. Ekumensko vijee Crkava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
10.1.Nastanak Ekumenskog vijea Crkava . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
10.2. Generalne skuptine Ekumenskog vijea Crkava . . . . . . . . . . . . . . 10.3. Narav i zadaa Ekumenskog vijea Crkava . . . . . . . . . . . . . . . . .
11. Ekumenska suradnja i perspektive . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Dodatak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Isusova sveenika molitva (Iv 17,1-26) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Struktura Dekreta o ekumenizmu Unitatis redintegratio . . . . . . . . . . . . .
Izvadci iz Dekreta o ekumenizmu Unitatis redintegratio . . . . . . . . . . . . .
Direktorij za primjenu naela i normi ekumenizma . . . . . . . . . . . . . . . .
Ekumenska povelja (Charta oecumenica) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Poticaj za provoenje ekumenizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Biskup Strossmayer pretea ekumenizma na naim prostorima . . . . . . . .
Pojmovnik, Bibliografija, Biografija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
UVOD Nedvojbeno je da je Drugi vatikanski koncil u mnogim
svojim pothvatima donio odreene prekretnice u povijesti
Katolike Crkve. Tako je Katolika Crkva uinila vaan
iskorak i s obzirom na dijalog katolika s drugim kranskim,
ali i nekranskim religijama. Ovdje ponajprije mislimo na krane koji su, unato
meusobnim podjelama i udaljavanjima tijekom povijesti ipak
na svakodnevnom putu meusobnog dijaloga. Stoga kada je
rije o odnosu katolika prema drugim kranima, Drugi
vatikanski koncil donosi naela i stavove slubene Crkve u
kojima se naglaava obraenje srca te dijalog ljubavi, a u pozadini svega stoji molitva kao temelj
duhovnog ekumenizma na putu veeg pribliavanja te bolje i plodonosnije suradnje meu
kranima.
Bivi predsjednik Papinskog vijea za promicanje jedinstva krana, njemaki teolog i kardinal
Walter Kasper, prigodom obiljeavanja 500 godina od poetka reformacije naglaava: Mnogi
krani s pravom oekuju da e nas spomen na 500 godina reformacije u 2017. godini ekumenski
korak blie dovesti cilju jedinstva. Na tom tragu moemo rei da je ovo ujedno prigoda da se i
osobno poblie upoznamo s dijalogom meu kranima te na taj nain i sami uinimo jedan
ekumenski korak upoznajui se s drugim kranskim tradicijama te ekumenskim stavovima i
nastojanjima koja su do sada uinjena.
-
3
1 DIJALOG U PRVIM
KRANSKIM
ZAJEDNICAMA Jasno je da je dijalog sredstvo kojim se slu-
imo u svakodnevnom ivotu. Kako nam je
dijalog potreban u svakodnevici da bismo uope
mogli funkcionirati, tako je potreban i meu
kranima. Upravo pomou dijaloga mogu se i
trebaju rijeiti razliitosti i suprotnosti koje su
meu kranima prisutne. Pogledajmo najprije
kakvo je ozraje vladalo u prvoj kranskoj
zajednici s obzirom na jedinstvo i zajednitvo te
kakav je bio dijalog u ivotu prve zajednice.
1.1. Jedinstvo i zajednitvo meu
prvim kranima Jedinstvo kakvo je bilo prisutno meu prvim
kranima u Novome zavjetu izraeno je kao
zajednitvo (gr. koinonia), a ponajprije kao za-
jednitvo Duha Svetoga. Biblijski nam tekstovi
govore o jedinstvu Crkve koju je Krist ustanovio
te o Crkvi kao tijelu Kristovom (usp. 1Kor 12,12-
13). Iskustvo tog jedinstva doivljeno u prvoj kr-
anskoj zajednici nalazimo opisano u Djelima
apostolskim koja svjedoe o zajednitvu prisut-
nom u prvotnoj kranskoj zajednici. Tako nas
Djela apostolska izvjetavaju o postojeoj situa-
ciji u prvoj Crkvi istiui sljedee: U mnotva
onih to prigrlie vjeru bijae jedno srce i jedna
dua. I nijedan od njih nije svojim zvao nita od
onoga to je imao, nego im sve bijae
zajedniko. Apostoli pak velikom silom davahu
svjedoanstvo o uskrsnuu Gospodina Isusa i svi
uivahu veliku naklonost. Doista nitko meu
njima nije oskudijevao jer koji bi god
posjedovali zemljita ili kue, prodavali bi ih i
utrak donosili i stavljali pred noge apostolima.
A dijelilo se svakome koliko je trebalo (Dj
4,32-35). Ovaj pomalo idilian opis prve
kranske zajednice daje nam do znanja na emu
se temeljio njihov zajedniki ivot: ono
jedinstvo i zajednitvo koje je bilo prisutno
meu prvim kranima te njihovo djelovanje
bilo je prvenstveno utemeljeno na jednoj vjeri u
jednoga Gospodina.
Osim toga, jedinstvo i zajednitvo kranske
zajednice jest i Isusova elja koja na neki nain
proizlazi i iz zapovijedi ljubavi: Ljubite jedni
druge kao to sam ja vas ljubio (Iv 15,12), ali je
na poseban nain ta elja za jedinstvom izraena
u Isusovoj sveenikoj molitvi u kojoj
nebeskoga Oca moli da svi budu jedno (Iv
17,21). Isusova molitva jest izraz njegove elje
i molbe, ali i poziva na jedinstvo i zajednitvo.
1.2. Podjele u prvim kranskim
zajednicama Unato jedinstvu i zajednitvu
koje je postojalo u prvim kranskim
vremenima i zajednicama, meu kranima su
nerijetko postojali i odreeni nesporazumi,
nesuglasice, podjele i razdori. O tome nam,
izmeu ostaloga, svjedoi i sam sveti Pavao
kada pie zajednici u Korintu: Ponajprije
ujem, djelomino i vjerujem: kad se okupite na
Sastanak, da su meu vama razdori. Treba
doista da i podjela bude meu vama da se
oituju prokuani meu vama (1Kor 11,18-
19).
Sveti Pavao pie i kranima u Korintu, koji su
oigledno razdijeljeni i meu kojima je dolo
do podjela, te ih upozorava: Zaklinjem vas,
brao, imenom Gospodina naega Isusa Krista:
svi budite iste misli; neka ne bude meu vama
razdora (1Kor 1,10). Stoga i sam sveti Pavao
na razliite naine i u razliitim prigodama
potie zajednice na jedinstvo i zajednitvo koje
bi trebalo u njima vladati, a osuuje razdore i
podjele prisutne meu prvim kranima:
Zaklinjem vas, brao, uvajte se onih koji siju
razdore i sablazni mimo nauka u kojem ste
poueni, i klonite ih se (Rim 16,17).
Na drugome pak mjestu sveti Pavao govori i o
potrebi jedinstva, odnosno o jedinstvu, i to
jedinstvu u Kristu: Nema vie: idov Grk!
Nema vie: rob slobodnjak! Nema vie: mu-
ko ensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!
(Gal 3,28). U svojim pouavanjima Pavao esto
potie na meusobno zajednitvo i
prevladavanje svega to to zajednitvo naruava
(usp. Rim 16,17; 1Kor 10,1-16). Moe se stoga rei da je, usprkos nesuglasi-
cama i podjelama koje su bile prisutne meu
prvim kranima, ideal ipak bilo jedinstvo u
Kristu i zajednitvo onih koji su se okupljali u
Kristovo ime. Meutim, kao to su postojale u
tim prvim kranskim vremenima, i kasnije ti-
jekom povijesti nastajale su i postojale podjele
meu kranima. Meu podjelama koje su na-
stajale u Crkvi ovdje posebno izdvajamo velike
raskole koji su radikalnije utjecali na podjelu
kranstva, a kojih su posljedice vidljive i
danas.
-
4
2 PODJELE U CRKVI
Prvo obiljeje Crkve jest da je Crkva jedna, a
potom da je sveta, katolika i apostolska. Da je
Crkva jedna ispovijedamo jer je njezin utemeljitelj
Isus Krist elio i stvorio jednu jedincatu Crkvu, no
zbog ljudskih elemenata koji su u Crkvi neminovno
prisutni pojavili su se i razdori te je dolo i do
podjela, zbog ega Kristova Crkva nije ostala
jedinstvena onako kako je to njezin utemeljitelj
elio, nego se tijekom povijesti zbog razliitih
faktora podijelila.
Tako je u povijesti Crkve dolo do mnogih
razilaenja, od kojih emo ovdje razmotriti samo
kljune podjele, koje pak moemo promatrati kroz
tri etape.
a) Prva podjela dogodila se u 5. i 6. stoljeu kada je
dolo do dijeljenja meu kranima te su nastale tzv.
stare istone Crkve. b) Drugi raskol koji je snano obiljeio povijest
Crkve i doveo do diobe meu kranima smjeta se u
1054. godinu kada se kranstvo podijelilo na
rimokatolike (u zapadnoj Europi pod rimskim
papom) i pravoslavne (u Bizantskom Carstvu). c) Trei pak raskol koji ovdje spominjemo dogodio
se na zapadu i uzrokovan je re-formacijom, a
dogodio se izmeu Rima i reformatora u 16.
stoljeu.
Pogledamo li u prolost moemo uoiti da su se
velike podjele u Crkvi dogaale otprilike svakih pet
stoljea. Tako ve u 5. i 6. stoljeu imamo podjele
koje su nastale vezano uz kristoloka pitanja i
kristoloke hereze. Nakon toga veliki se raskol
dogodio u 11. stoljeu izmeu Crkve istoka i zapada,
a u 16. stoljeu dogodila se podjela Crkve na
zapadu.
2.1. Stare istone Crkve Pod pojmom stare istone Crkve podrazumi-jevaju
se istone Crkve koje su se odijelile od jedinstvene
Kristove Crkve za vrijeme velikih kristolokih
rasprava. Rije je o Crkvama koje nisu prihvatile
odluke opih crkvenih sabora u Efezu (431. godine) i
Kalcedonu (451.). Zbog toga se ovdje moe govoriti
o protivnicima Efekog ili o protivnicima
Kalcedonskog sabora. I jedni i drugi imali su pristae
koji su se okupili u zajednicu i od kojih su nastale
stare istone Crkve.
Uz Efeki sabor veemo osudu teolokog
nauavanja carigradskog patrijarha Nestorija koji je
tvrdio da su u Kristu prisutne dvije osobe (boanska
i ljudska) te da je Marija samo Kristorodica, a ne i
Bogorodica. Takav nauk Efeki sabor osuuje i
potvruje da je Marija Bogorodica, to znai da je
rodila pravoga Boga i pravoga ovjeka. Dodatno
pojanjenje ovog kristolokog nauka doneseno je
neto kasnije, odnosno na saboru u Kalcedonu, kada
je potvreno da je u Kristu jedna osoba, a dvije
naravi (boanska i ljudska) koje su nepomijeane i
neodijeljene. Time je ujedno kao krivovjerje osuen
monofizitizam, nauk prema kojemu u Kristu postoji
samo jedna narav boanska, ali ne i ljudska. Tako su oni koji su bili nezadovoljni odlukama
Efekog sabora samim time postali i njegovi
protivnici te su osnovali svoju Crkvu, koja je
nazvana Asirska Crkva Istoka ili Nestorijanska
Crkva.
S druge pak strane, protivnici odluka Kalcedonskog
sabora osnovali su svoje monofizitske (odnosno
nekalcedonske) Crkve. Zbog toga su prozvani jo i
monofiziti, a u tu skupinu Crkava ubrajamo: Sirijska
Crkva Antiohije (nazvana jo i Jakobitska Crkva),
Sirijska Crkva Indije, Armenska Crkva, Koptska
Crkva i Etiopska Crkva.
2.2. Raskol izmeu istoka i zapada Ve od prvih stoljea i razdoblja Rimskoga Carstva
postojale su odreene razlike izmeu istoka i zapada
zbog kojih su se istok i zapad s vremenom sve vie
udaljavali i razilazili. Razlozi tih razilaenja bili su
mnogostruki: razliite kulture, razliiti jezici i obiaji,
a s vremenom su se pojavile i razlike u nekim
teolokim pi-tanjima, crkvenoj disciplini, bogosluju
(liturgiji), kao i pitanje tko e biti crkveni poglavar
rimski ili konstantinopolski biskup. Izmeu istoka i
zapada postojala su, dakle, tijekom povijesti
mnogobrojna neslaganja, napetosti i ne ba uvijek
prijateljski odnosi.
Takva situacija kulminirala je 1054. godine,
kada je dolo do potpunog razdvajanja izmeu
istoka i zapada. U to vrijeme carigradski
patrijarh bio je Mihajlo Cerularije (1043.
1058.), koji je kao osoba bio samouvjeren,
dinamian i temperamentan, a kao patrijarh je
isticao svoju neovisnost o caru i o papi. Godine
1053. Cerularije je zatvorio sve latinske crkve i
samostane u Carigradu te su se time jo samo
pojaale napetosti i neslaganja izmeu
Carigrada i Rima. Cerularije je u jednoj svojoj
poslanici i teoloki napao Rim, a ta je poslanica
dospjela i do pape Leona IX., na to je prilino
-
5
otro reagirao kardinal Humberto da Silva
Candida koji napada patrijarha. Do jo veih trzavica dolazi kad je kardinal
Humberto da Silva Candida izabran da bude voa
rimske delegacije koja je ila u Carigrad. Dana 16.
srpnja 1054. godine papinski izaslanici doli su u
Carigrad predvoeni spomenutim kardinalom te su
poloili tzv. bulu ekskomunikacije na oltar crkve
Svete Sofije u Carigradu, nakon ega su se vratili u
Rim. Bula, napisana iz pera ovoga kardinala, bila je
vrlo otro napisana, ba kao to je i sam kardinal bio
estok u svojim nastupanjima. Grka sinoda koja je
sazvana 24. srpnja 1054. godine donijela je
ekskomunikaciju autora ove bule. Upravo ove
uzajamne ekskomunikacije uvelike su zaotrile
odnose izmeu istoka i zapada te pridonijele
naruavanju ve ionako naruenih odnosa.
Nedvojbeno je, dakle, da je takozvani veliki
Istoni raskol podijelio kransku Crkvu na Istonu
(odnosno Pravoslavnu) i Zapadnu (odnosno
Katoliku) Crkvu. Meutim, podjela koja je jo vie
naruila kransko jedinstvo i donijela tee podjele
meu kranima dogodila se u 16. stoljeu prilikom
reformacije.
2.3. Podjele uzrokovane reformacijom Osim raskola koji se dogodio izmeu istoka i zapada,
reformacija u 16. stoljeu znatno je utjecala na daljnji
ivot Crkve. U sreditu reformacije neizostavno je
ime Martina Luthera, o kojem emo vie rei u
etvrtom poglavlju. U kontekstu govora o reformaciji
(lat. Reformatio preobrazba, obnova; reformare
obnoviti, dati novi oblik) valja napomenuti da ona
proizlazi iz nauka Martina Luthera, a odnosi se na
vjerski pokret od kojega je zapravo i dolo do raskola
Zapadne Crkve. U takvom okruenju nastaju
samostalne Evangelike Crkve i crkvene zajednice
(Luteranske Crkve, Reformirane Crkve i Anglikanska
Crkva) te nastaje i formira se i protestantizam kao
nova konfesija.
Luteranske Crkve su crkve koje su nastale
reformom Martina Luthera, a kao svoj vjero-
ispovjedni temelj imaju Bibliju te Augsburku
vjeroispovijed i Lutherov Mali katekizam. Lu-
teranizam je dobio i drugi naziv, a to je evan-
geliki. Taj naziv dobiva na dravnom saboru u
Regensburgu 1663. godine, gdje se po prvi puta
slubeno koristi te je od tada u uporabi. U
skandinavskim pak zemljama protestantske crkve
zadravaju naziv i Luteranske Crkve.
Pojmom protestantizam oznaavaju se sve
crkvene i vjerske zajednice koje su proizale iz
reformacije i teolokih nauavanja Martina
Luthera. Sam pojam prvi put nalazimo na nje-
makom dravnom saboru u Speyeru 19. travnja
1529. godine. U suvremenom pak kontekstu
pojam protestant obuhvaa ne samo luterane,
kalvine i anglikance, nego i novije skupine, kao
to su metodisti, baptisti i drugi.
Reformirane Crkve su one Crkve koje su
proizale iz reformatorskih nastojanja Urlicha
Zwinglija i Jeana Calvina u vicarskoj. Pripad-
nici Reformiranih Crkava nazivaju se
reformirani ili kalvini, a u Engleskoj i kotskoj
imaju i naziv prezbiterijanci. Kalvini ili
reformirani krani prihvaaju nauk Jeana
Calvina (1509. 1564.), a naziv reformirani
slubeno se prvi put spominje 1648. godine.
2.4. Anglikanska Crkva Iako je Anglikanska Crkva nastala u Engleskoj,
treba napomenuti da to nije samo Crkva En-gleske
jer je anglikanizam rairen po itavome svijetu.
To je, dakle, Crkva koja se odvojila od Katolike
Crkve jo za vrijeme vladavine kralja Henrika
VIII. (1509. 1547.). Uz sam nastanak
Anglikanske Crkve vee se i brak kralja Henrika
VIII. koji je u odreenoj mjeri pridonio
zaotravanju diplomatskih odnosa izmeu En-
gleske i Rima. Naime, kralj Henrik VIII. u to je
vrijeme bio u braku s Katarinom od Aragona.
Budui da nisu imali potomstva, s vremenom je
pitanje nasljednika na kraljevskom prijestolju
bivalo sve vee pa je Henrik VIII. imao namjeru
rastati se od Katarine i vjenati se Anom Boleyn.
Radi toga je od pape traio proglaenje prvoga
braka nevaljanim to je papa odbio. Nezadovoljan papinom odlukom, kralj Henrik
VIII. 1533. godine smanjuje ovlasti Rima, a
poveava ovlasti sudova u zemlji. Iste je go-
dine enidba izmeu Henrika VIII. i Katarine
proglaena nevaljanom te se tako kralj mogao
vjenati Anom Boleyn. Nakon toga, tonije 1534. godine, proglaen je
tzv. Akt o supremaciji u kojem je kralj Henrik
VIII. proglaen vrhovnim poglavarom Crkve u
svome kraljevstvu. Time je zapravo dolo do
razilaenja izmeu pape i kralja. To neslaganje
nije bilo toliko zbog teolokih razloga, koliko
zbog osobnih i politikih neslaganja i razmirica. Moe se rei da Anglikanska Crkva po svo-
me nauavanju pripada Reformiranim Crkva-
ma, ali po hijerarhiji i crkvenoj organizaciji dri
nekakvu sredinu izmeu katolicizma i
protestantizma.
-
6
2.5. Starokatolici Starokatolici su lanovi Starokatolike Crkve.
Starokatolika Crkva nije nastala ni na jednoj
od ove tri podjele koje smo do sada spominjali
niti je vezana uz njih. tovie, vremenski gleda-
no, ona nastaje neto kasnije (i nakon velikog
Istonog raskola iz 11. stoljea i nakon raskola
na zapadu iz 16. stoljea). Starokatolika Crkva nastaje zapravo odvajanjem
skupine krana od Katolike Crkve na kongresu u
Mnchenu 1871. godine. Tada se skupina
njemakih teologa usprotivila odlukama i
zakljucima Prvoga vatikanskog sabora (1869.
1870.) jer nisu prihvaali dogmu o papinoj
nezabludivosti. Ne prihvaajui ni papin primat ni
njegovu nezabludivost skupina se njemakih
teologa usprotivila i prosvjedovala protiv takvih
definicija Prvoga vatikanskog sabora. Meu onima
koji su se pobunili jedna od znaajnijih osoba, koja
je iznosila i najotrije kritike, bio je mnchenski
povjesniar crkvene povijesti Ignaz von Dllinger
(1799. 1890.), koji je ujedno prozvan i ocem
starokatolika.
3 PRAVOSLAVNE CRKVE Pravoslavne Crkve pripadaju skupini istonih
Crkava. Ta skupina istonih Crkava ukljuuje
jo i stare istone Crkve i istone Crkve
sjedinjene s Rimom. Istone crkve sjedinjene s
Rimom su Crkve pod jurisdikcijom rimskoga
biskupa, a slue se istonim obredom. Tu
pripadaju i nai grkokatolici.
Pravoslavne Crkve pak nemaju jedan
jedinstveni osobni upravni crkveni autoritet koji
bi im svima bio zajedniki, kao to je to uloga
pape u Katolikoj Crkvi.
Svaka Pravoslavna Crkva je, dakle, samostalna,
a vrhovni autoritet za pitanja vjere, morala i
discipline koji im je zajedniki jest ekumenski
sabor. Budui da Pravoslavne Crkve priznaju
prvih sedam koncila (od Niceje I., 325. godine,
do Niceje II., 787. godine), onda su to i tzv.
crkve sedam koncila. Dodajmo tome da su ovi
koncili i odluke donesene na njima za-pravo
zajednike i katolicima i pravoslavcima.
Navedimo i to da primat asti meu
pravoslavnima uiva carigradski patrijarh koji
nosi ime ekumenskoga patrijarha te je on primus
inter pares (prvi meu jednakima). Taj primat
danas pripada patrijarhu Bartolomeju I.,
trenutnom patrijarhu Carigrada.
U jurisdikcijskom pak pogledu u pravoslavlju
treba razlikovati autokefalne i autonomne crkve.
3.1. Autokefalne Pravoslavne Crkve Nakon velikog Istonog raskola u pravoslavlju
se razvijaju autokefalne Crkve. Autokefalne Cr-
kve su samostalne i neovisne crkvene jedinice i
uglavnom su vezane uz teritorij jedne drave ili
naroda. Nositelj vlasti autokefalne Crkve jest
arhijerejski, odnosno sveti sabor, tj. zbor svih
episkopa pojedine Crkve. Autokefalne Crkve
djeluju neovisno, samostalno rjeavaju svoja
unutarnja pitanja te biraju vlastite biskupe, uk-
ljuujui i patrijarha.
Autokefalne (samostalne) Pravoslavne Crkve su:
Ekumenski patrijarhat Carigrada, Patrijarhat
Aleksandrijski, Patrijarhat Antiohije, Patrijarhat
Jeruzalema, Ruska pravoslavna Crkva, Srpska
pravoslavna Crkva, Rumunjska pravoslavna
Crkva, Bugarska pravoslavna Crkva, Gruzijska
pravoslavna Crkva, Ciparska pravoslavna Crkva,
Grka pravoslavna Crkva, Poljska pravoslavna
Crkva, Albanska pravoslavna Crkva, eka i
Slovaka pravoslavna Crkva, Pravoslavna Crkva
u Americi.
3.2. Autonomne Pravoslavne Crkve
Autonomne Pravoslavne Crkve razlikuju se od
autokefalnih po tome to u pitanjima redovitog
crkvenog ivota imaju samostalnost, ali kada je
u pitanju izbor novoga metropolite, onda ovise o
nekoj autokefalnoj Pravoslavnoj Crkvi. To pak
znai da ne mogu samostalno izabrati vlastitoga
poglavara, nego njega potvruje sveti sinod neke
autokefalne Pravoslavne Crkve. Meu
autonomne Pravoslavne Crkve spadaju: Sinajska
pravoslavna Crkva, Finska pravoslavna Crkva,
Japanska pravoslavna Crkva, Kineska
pravoslavna Crkva i Estonska apostolska
pravoslavna Crkva.
-
7
4 PROTESTANTIZAM Iako je reformacija otila poprilino daleko i
dovela do podjele zapadnog kranstva, treba rei
da prvi reformatori i pokretai reformacije u
svojim nastojanjima za obnovom Crkve nisu
imali namjeru stvoriti raskol. Naime, njihova je
namjera prvenstveno bila obnova Crkve zbog
situacije u Crkvi i drutvu koja se due vrijeme
primjeivala prije same reformacije. Potreba za
temeljitom obnovom u Crkvi osjetila se na
poseban nain u kasnom srednjem vijeku kada je
Katolika Crkva doivjela krizu koja se oitovala,
ne samo u krizi papinske slube, nego i u trgovini
oprostima, elji za materijalnim bogatstvom,
astohleplju i borbi za crkvene slube, u
nemoralnom i sablanjivom ivotu i sl. Jedan od
onih koji je elio temeljitu obnovu Crkve bio je i
redovnik Martin Luther koji je s reformacijom
zapoeo u Njemakoj. No, reformacija je imala
daleko ire razmjere i posljedice nego to se to
moglo oekivati.
Valja spomenuti i da reformacija nije djelo samo
Martina Luthera, koji je pokreta reformacije u
Njemakoj i po kojem je protestantizam dobio i
drugi naziv: luteranizam. Potrebno je navesti
ovdje jo barem dvojicu znaajnih reformatora, a
to su: Urlich (Huldrich) Zwingli i Jean Calvin.
4.1. Martin Luther Zasigurno da je Martin Luther (1483. 1546.)
kljuni lik i inicijator reformacije u Njemakoj te
se uz njega vee i protestantizam i naela koja
nastaju iz
njegova nauka.
Martin Luther
roen je
studenoga 1483.
godine u
Eislebenu, a
umro je 18.
veljae 1546.
godine u istome
mjestu. Kao drugi sin rudara imao je mogunost
kolovanja pa je obrazovanje zapoeo u
Magdeburgu i rodnom mjestu, Eislebenu. Luther
je od malih nogu bio privren Crkvi, a temelje
svoga vjernikog odgoja stekao je u obitelji. Kao
mladi nije se posebno isticao niti je previe
odskakao od ostalih mladia svojega vremena, ali
ono to ga je kroz cijeli ivot pratilo je odreena
sklonost naglim promjenama raspoloenja. Tako je
Lutherovo raspoloenje znalo naglo prerasti od
pretjeranog oduevljenja u potitenost.
Studij prava zapoinje 1501. godine kada se
upisuje na Sveuilite u Erfurtu. Nedugo zatim ulazi
u samostan i postaje redovnik. Naime, 1505. godine
u velikoj oluji preivljava udar groma te u smrtnome
strahu daje zavjet e postati redovnik, a u tom strahu
zaziva i pomo svete Ane, zatitnice rudara. Nakon
tog dogaaja ozbiljnije je poeo promiljati o
spasenju svoje due te se odluio povui u samostan
i stupiti u strogi augustinski red te postati redovnik.
U samostanu je bio jo revniji u razmatranju Boje
Rijei i molitvi te nakon godine dana provedene u
samostanu polae zavjete i postaje redovnik. Za
sveenika je zareen 1507. godine, a 1512. je
promoviran za doktora teologije te mu je dodijeljena
i sluba predavaa Svetoga pisma. Kao profesor
zalagao se za vjerno tumaenje Svetoga pisma.
31. listopada 1517. godine Luther je na vrata crkve u
Wittenbergu stavio svojih 95 teza koje su izazvale
burne reakcije. Ovih 95 teza bilo je objavljeno i u
jednom izdanju Lutherovih djela, a objavio ih je
tiskar iz Basela John Forbes. Forbes je priznao da je
upravo to djelo bilo jedno od traenijih iz ove tiskare
te je 1519. godine ostalo svega deset primjeraka toga
izdanja. Me Luther nije htio prekinuti odnose s
Crkvom, nego je htio iskazati nezadovoljstvo
odreenim stvarima koje su se u Crkvi odvijale i za
koje je smatrao da se moraju promijeniti. U sreditu njegove teoloke misli i spoznaje jest da je
Boja pravednost oprosna pravednost; tj. Bog svoju
pravednost radi Krista prenosi na ljude. Luther smatra
da pravednost nastaje samo vjerom, bez utjecaja
ljudskih djela; odnosno vano je ono to je Krist uinio
za mene, a ne to sam ja zasluio svojim djelima i
upravo Krist je onaj koji ovjeka ini pravednim. Od sakramenata Luther zadrava samo krtenje i
priest. Crkvena tradicija za njega ima samo
sekundarnu vanost, a istie se zahtjev sola Scriptura
(samo Pismo). Iako je Luther kao mlad ovjek imao
elju postati redovnikom, to je i postao, na koncu je
ipak odbacio redovnitvo, a takoer i tovanje svetaca.
4.2. Urlich Zwingli
I dok je Martin Luther u
Njemakoj provodio
svoje ideje u vezi s
planiranim reformama,
nje-gov suvremenik
Urlich Zwingli (1484.
1531.) takoer je
pokrenuo reformaciju u
vicarskoj, i to neovisno
o Martinu Lutheru. Urlich Zwingli roen je 1.
sijenja 1484. Teoloku izobrazbu stekao je u
-
8
Beu i Baselu, a bio je i jedan od najobrazovanijih
humanista svojega vremena. Na tragu Martina
Luthera koji je zapoeo reformaciju u Njemakoj,
Urlich Zwingli je u vicarskoj pokrenuo reformaciju
u kojoj je u mnogim pitanjima bio puno radikalniji
od Luthera. Bio je sveenik, a doao je i u sukob s
Katolikom Crkvom upravo zbog svojih
reformacijskih stavova i teza. Potaknut itanjem
djela Erazma Rotterdamskog, Urlich Zwingli od
godine 1522. nije vie htio potovati obvezu da dri
mise i dijeli sakramente.
I dok je Luther zadrao simbol kria, slike i ast
biskupa, Urlich Zwingli protivio se apsolutnoj vlasti
pape, bio je protiv tovanja slika i protiv celibata, a
1524. godine i sam je stupio u brak. Odbacio je i
misu kao rtvu, monake redove i zagovor svetih.
Osim toga, izbacio je iz bogosluja i pjevanje i
instrumentalnu glazbu. Zwingli ide tako daleko da
misu ne samo da ne smatra rtvom, nego smatra da je
misa kao rtva izrugivanje jedne savrene Kristove
rtve. Nakon to se na Veliki etvrtak 1525. godine u
Zrichu po prvi put slavila Posljednja veera kao
zahvala i komemoracija Kristova trpljenja,
zapoela je reformacija.
Prema njegovom nauavanju, Bog je duh pa se zbog
toga samo ovjekov duh moe uzdii do Boga, a sve
ono to je materijalno nita ne vrijedi. Zato je
Zwinglijevo uporite u Svetome pismu Iv 6,63:
Duh je onaj koji oivljuje, tijelo ne koristi nita.
Svoje uenje iznio je u 67 teza u kojima je sadrana
osnova njegovog reformatorskog uenja. Zbog
velikih razlika izmeu Zwinglijevog i Lutherovog
uenja, koje nije moglo biti po-mireno i povezano u
raspravama u Marburgu 1529. godine, dolo je do
podjele reformacije na Augsburku i Helvetsko-
reformiranu vjeroispovijest.
U svojim reformatorskim pokuajima Zwingli je
bio ak i nasilan. 11. listopada 1531. godine izbila
je bitka kod Kappela u kojoj je kao vojnik
poginuo i sam Zwingli. Kasnije su se njegovi
pristae okrenuli Calvinu i tako 1549. godine
osnovali jedinstvenu Reformiranu Crkvu.
4.3. Jean Calvin Meu prvim
reformatorima (uz
Luthera i Zwinglija)
istie se i reformator
i teolog Jean Calvin
(1509. 1564.) koji
je ujedno i
utemeljitelj
kalvinizma. Prezime
Jeana je zapravo Cauvin, a on to mijenja u Calvin
za vrijeme studija u Orlansu, gdje postaje poznat
kao Calvin i od tada koristi ovo prezime. Jean Calvin roen je 10. srpnja 1509. u
Noyonu, a umro je 27. svibnja 1564. u enevi. U
ranoj djeakoj dobi umrla mu je majka te se obitelj
prema njemu i ostaloj brai odnosila kao prema
odraslima, to je znailo da se od njih traila i vea
odgovornost. Studirao je i teologiju i pravne
znanosti. Veliku vanost za mladog Calvina tijekom
kolovanja imao je jedan od najpoznatijih uitelja
latinskog jezika Mathurin Cordier. Njemu Calvin
kasnije posve-uje i svoju knjigu sjeajui se prvoga
susreta s uiteljem za kojega kae da mu je pokazao
pravi nain uenja. U Orlansu je imao prijatelje koji e kasnije u
odreenoj mjeri utjecati na njega, a od kojih ovdje
naglaavamo dvojicu koji su se isticali po tome to
su ve krenuli putem reformacije. Jedan je bio
pravnik na crkvenom sudu te mu je bio ak i roak,
a zvao se Pierre Robert. Drugi znaajan njegov
prijatelj, Melchior Wolmar, bio je trinaest godina
stariji od Calvina te je najvjerojatnije pred kraj
boravka u Orlansu Wolmar zapoeo Calvina
pouavati grki jezik. Meutim, njihovo
prijateljstvo zapoelo je i prije toga.
Iako je ivio gotovo cijelu jednu generaciju nakon
prvih reformatora, u svom uenju bio je pod
utjecajem Martina Luthera. Godine 1535. zavrio je
svoje temeljno djelo u kojem je sustavno izloio
svoj nauk: Institutio religionis christiane (Uspostava
kranske religije). Ovdje, izmeu ostalog,
razjanjava vjerski i politiki poloaj protestanata.
Godinu dana poslije Calvin je dobio zadau da kao
pravnik sastavi gradski statut koji bi sluio i
crkvenoj stezi i dostojnom slavljenju Posljednje
veere. Taj je njegov statut bio prestrog, a on je
1538. godine protjeran. Situacija se promijenila
1541., kada su gradski savjetnici prihvatili Calvinov
statut te na taj nain eljeli stvoriti model religiozne
drave.
U svom teolokom promiljanju vodio se milju o
asti Bojoj (soli Deo gloria) te je time odreeno i
njegovo vienje sakramenata. Promatrajui Boga kao
onoga koji je sve stvorio i sve uzdrava te koji je
Gospodar svijeta, Calvin smatra da sve ovisi o Bojem
predodreenju (predestinaciji), a ne o ljudskom
djelovanju; zato je ovjek unaprijed predodreen ili za
vjeno blaenstvo ili za vjenu propast. Iako je po pitanju euharistije bio u teolokom
neslaganju sa Zwinglijem, Calvin se ipak s njegovim
nasljednikom usuglasio u nauku o priesti. Naime,
-
9
1549. godine postignut je tzv. Consensus Tigurinus
(Zrika formula sloge) u kojoj je Henrich Bllinger
(Zwinglijev nasljed-nik) postigao suglasnost s
Calvinom po pitanju nauavanja o euharistiji. Upravo
ovo je bio temelj za osnivanje vicarske nacionalne
Crkve, koja je formalno osnovana 1566. godine, dvije
godine nakon Calvinove smrti.
4.4. Naela protestantizma Iz nae dananje perspektive uoavamo da je od
16. stoljea, kada je dolo do crkvenog raskola u
Zapadnoj Crkvi i kada je narueno i razbijeno
jedinstvo Crkve na zapadu, pa do dananjih dana u
okviru protestantizma nastao velik broj kranskih
Crkava i crkvenih zajednica. Tako su se od pojave protestantizma u 16.
stoljeu pa nadalje tijekom povijesti oblikovala i
protestantska naela, koja zapravo istiu same
temelje protestantizma, a koje bismo mogli sve-sti
na sljedee toke: 1) Sola Scriptura (samo Pismo): ovim naelom u
Lutherovom nauku elio se istaknuti autoritet Biblije u
stvarima vjere te injenica da samo vjerom u Rije
Boju (a ta rije je sadrana u Svetome pismu) ovjek
moe primiti milost, a da se pritom ne priznaje uloga
Crkve i sakramenata. Prema protestantizmu, autoritet
Biblije temelj je vjere i ivota krana, a to je ujedno i
naelo autoriteta protestantizma. 2) Sola gratia (samo milost): ovim naelom naglaava se
da se ne moe svaki ovjek spa-siti, ali da Bog moe
svakoga spasiti. Time se nijee ovjekova zasluga i
vanost do-brih djela, ali se ipak istie nunost dobrih
djela. Dakle, prema tome naelu ovjek se spaava samo
Bojom milou, a spasenje je Boji dar koji ovjek prima
nezaslueno. 3) Sola fides (samo vjera): naelo koje naglaava da se
spasenje ne zasluuje; ono se postie vjerom. Time se u
ovome naelu naglasak stavlja na nutrinu ovjekova
ivo-ta, odnosno na njegovu vjeru. Prema tome, ovjek
se ne moe spasiti svojim djelima, nego samo
povjerenjem u Boju milost. Odbacivi crkveno uiteljstvo i papinsku vlast,
protestanti proglaavaju Sveto pismo najveim i
jedinim autoritetom. Za njih je vano samo itanje
Svetoga pisma, a ovjeka mogu spasiti samo vjera
i milost, u emu nemaju vanost ni zasluge
ovjekova dobra djela ni primljeni sakramenti.
Osim naela koja su se profilirala kao naela
protestantizma, spomenimo jo i vjeroispovijesti koje
su se pojavile kod protestanata.
4.5. Protestantske vjeroispovijesti Augsburka
vjeroispovijest (lat. Confessio Augustana) je slubena i
glavna vjeroispovijest Lute-ranske ili Evangelike Crkve.
Sastavio ju je Filip Melanchthon, a prihvatili su je
protestanti na saboru u Augsburgu (1530.). Naime, Filip
Melanchthon (kojeg je due vrijeme dralo uvjerenje u
ponovno ujedinjenje) sastavio je obrazac vjeroispovijesti
koja se sastoji od dva dijela: jedan dio imao je dodirne
toke s katolicima i onime to je trebalo reformirati, a
jedan dio do-nosio je temeljna Lutherova nauavanja i ono
to je protestante nagnalo da se odijele. Katoliki teolozi
usprotivili su se tom vjerovanju, a Melanghthon je na to
odgovorio svojom apologijom te je jedinstvo nestalo, a
uporaba ovoga vjerovanja u Reformiranim Crkvama
objavljena je ve 1531. godine.
Helvetska vjeroispovijest (lat. Confessio Haelvetica) naziv je
dvaju reformatorskih spisa koji se odnose na vjeroispovijest
Kalvinske Crkve. Postoje dva spisa Helvetske
vjeroispovijesti: Prvi spis, koji je nastao 1536. (lat. Confessio
Haelvetica prior), sadri izvorno Calvinov nauk i predstavlja
vjeru vicarskih reformiranih kan-tona; Drugi spis Helvetske
vjeroispovijesti (lat. Confessio Haelvetica posterior) sadri
pregled nauka Henricha Bllingera jer je zapoet zapravo kao
osobna vjeroispovijest Henricha Bllingera. Ta je
vjeroispovijest kasnije preraena i 1566. godine prihvaena je
kao vjeroispovijest Kalvinske Crkve u kotskoj, Maarskoj,
Poljskoj i ekoj. Takoer je prihvaena i u vicarskim
gradovima, osim Basela (u kojem je nastao Prvi spis
Helvetske vjeroispovijesti).
5 EKUMENSKI I MEURELIGIJSKI DIJALOG Kada govorimo o dijalogu, spomenimo najprije da
on pretpostavlja i govor od strane razliitih
sugovornika, ali takoer i sluanje drugoga. Rije
je, dakle, o razgovoru meu sugovornicima, a ne
samo o govoru, niti samo o sluanju. Upravo je
Drugi vatikanski koncil u svojim dokumentima
dao na znaenju i vanosti dijaloga i meu
kranima i dijaloga krana s drugim religijama.
Radi li se, dakle, o dijalogu u religioznom
kontekstu, onda je potrebno razlikovati
meu-religijski i ekumenski dijalog.
Ukoliko je rije o pripadnicima razliitih
religija, onda govorimo o meureligijskom
dijalogu, dok se ekumenski dijalog vodi
meu kranima (katolici, pravoslavci,
protestanti) te nastoji oko bolje suradnje i
zbliavanja krana i kranskih Crkava. Vano je
-
10
napomenuti da je Drugi vatikanski koncil
uspostavio dijalog i ekumenizam te isti koncil
postavlja i razliku izmeu ekumenskog i
meureligijskog dijaloga. Drugi vatikanski koncil o dijalogu donosi dva bitna
dokumenta: Dekret o ekumenizmu Unitatis
redintegratio (o ekumenskom dijalogu) i Deklaraciju
o odnosu Crkve prema nekranskim religijama
Nostra aetate (o meureligijskom dijalogu).
Ekumenski dijalog je dijalog meu kranima
utemeljen na Kristovoj elji da svi budu jedno (Iv
17,21), a usmjeren je prema vidljivom jedinstvu
meu kranskim Crkvama. Dakle, ne radi se samo o
povezanosti i zajednitvu meu pojedincima, nego je
rije o zajednitvu na ekleziolokoj razini, odnosno
na razini kranskih Crkava. S druge strane, meureligijski se dijalog odvija meu
pripadnicima razliitih religija, a njime se eli
doprinijeti upoznavanju druge religije te pridonijeti
boljem suivotu i toleranciji drugih kultura i religija,
kao i ouvanju pripadnosti pojedinoj religiji.
5.1. Narav ekumenskog dijaloga Ekumenski dijalog se dogaa, kako je ve
spomenuto, meu kranima (katolici pravoslavci,
protestanti, anglikanci i dr.), tj. meu svima onima
koji su valjano primili sakrament krtenja, odnosno
meu onima koji zazivaju Boga Trojedinoga i
ispovijedaju svoju vjeru u Krista Gospodina i
Spasitelja, i to ne samo kao odvoje-ni pojedinci ve i
okupljeni u skupine u kojima su uli evanelje i koje
pojedinci nazivaju svojom i Bojom Crkvom (UR
1), kako to donosi Dekret o ekumenizmu Unitatis
redintegratio.
Na tragu tog dekreta nastaje kasnije i Direktorij za
primjenu naela i normi o ekumenizmu, a sve se vie
u raznim slubenim crkvenim dokumentima
susreemo i s ekumenskom tematikom te se tako
profiliraju i odreeni stavovi s obzirom na
ekumenski dijalog. Od znaajnijih dokumenata s
obzirom na ekumenizam istiemo ovdje encikliku
pape Ivana Pavla II. Ut unum sint (Da budu jedno) o
ekumenskom nastojanju koja je objavljena na
svetkovinu Uzaaa Gospodnje-ga, 25. svibnja
1995. godine. Sama enciklika nakon Uvoda donosi
tri cjeline: I. Ekumenska obveza Katolike Crkve; II.
Plodovi dijaloga; III. Quanta est nobis via? (Koliki je
na put?), a zavrava Poticajima koje donosi papa. Ovi i drugi crkveni dokumenti utjecali su na
usmjerenje ekumenskog dijaloga nakon Drugog
vatikanskog koncila od strane Katolike Crkve.
5.2. Vrste ekumenskog dijaloga Nakon Drugog vatikanskog koncila pojavljuju se
i razni dokumenti kao plod razliitih mjeovitih
komisija, a koji su nastali u svrhu meusobnog
pribliavanja krana. Tako s obzirom na broj
sudionika u dijalogu, ekumenski dijalog moe
biti bilateralan ili multilateralan. Kada je rije o
dijalogu u koji je ukljuen samo jedan
sugovornik, odnosno Crkva ili crkvena zajednica,
onda je taj dijalog bilateralan (dvostran). Ukoliko
se dijalog vodi izmeu vie odijeljenih Crkava ili
crkvenih zajednica, onda je rije o
multilateralnom (viestranom) dijalogu. Najei
predmet rasprave u ovim dokumentima su prije
svega tumaenje i razumijevanje sakramenta
euharistije, a potom razumijevanje ostalih
sakramenata u kranskim Crkvama i crkvenim
zajednicama.
5.3. Pojam oikumene i njegovo znaenje Kako
bismo bolje razumjeli pojmove ekumenizam i
ekumensko gibanje potrebno je otkriti i upoznati
se s korijenom tih rijei i promjenom njihova
znaenja kroz povijest. Iako je pojam oikumene
imao vrlo iroko znaenje tijekom povijesti, korijen i
znaenje toga pojma trebamo traiti u dalekoj
prolosti. Mada je imenicu ekumenizam uveo
1937. godine Yves Congar, to je kasnije potvreno i
na Drugom vatikanskom koncilu, etimoloki gledano
korijen rijei ekumenizam nalazimo u grkim
rijeima: oi kos (dom; kua), oikeo (prebivanje,
boravljenje), oikein (stanovati) i oikumene (svijet,
carstvo). Polazei od prvotnog znaenja u starogrkom jeziku,
pojam oikumene oznaavao je tada poznati i
naseljeni dio svijeta oko Sredozemnoga mora. Tako
u svom prvotnom znaenju pojam oikumene
(ekumena) oznaava cijelu naseljenu (nastanjenu)
zemlju, cijelu poznatu zemlju. Ovakvo znaenje
rijei oikumene nalazimo i u Novome zavjetu
(nastanjena zemlja; podruje na kojem Crkva ivi). U novozavjetnom kontekstu taj pojam oznaava,
identificira Rimsko Carstvo te tako nosi geopo-
litiko znaenje. Takvo znaenje nalazimo u
Lukinom evanelju (usp. Lk 2,1: U one dane izae
naredba cara Augusta da se provede popis svega
svijeta ekumene). U Novome zavjetu, napose u Matejevom
evanelju, pronalazimo i drugaije znaenje, tj.
ono to se ne odnosi samo na oznaavanje
Rimskoga Carstva, nego oznaava svu tada
-
11
nastanjenu zemlju, itav svijet. U tom smislu
evanelist Matej kae: I propovijedat e se ovo
evanelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedo-
anstvo svim narodima. Tada e doi svretak.
(Mt 24,14). Ovdje je, dakle, rije o geografskom
znaenju koje ukazuje na nastanjenu zemlju. Meutim, taj pojam je ve za vrijeme prve Crkve
dobio i drukije znaenje, prema kojemu
oznaava sve one koji pripadaju Crkvi, a u
slubenim crkvenim govorima rije je dola u
vezu s crkvenim saborima, tj. koncilima. Time
termin gubi svoje geografsko i politiko znae-
nje, a crkvena zasjedanja i okupljanja od uni-
verzalnog znaenja nazvana su ekumenskim
koncilima (saborima) te su bila obvezujua za
cijeli kranski svijet. Ovakvo znaenje pojma
nalazimo jo u 4. stoljeu. U novije se vrijeme vanija promjena
znaenja ovoga pojma dogodila u 18. stoljeu.
Shvaanje pojma u reformatorskim, anglikanskim
i evangelikim sredinama bilo je drugaije od
ovoga kako je to do sada spomenuto. Oni su
shvaali pojam vie u misionarskom kontekstu,
ali sa svijeu koja ima u vidu jedinstvo svih
krana. Neto kasnije, u 20. stoljeu, luteranski biskup
Uppsale (vedska) Nathan Sderblom tom pojmu
vraa teoloki smisao i znaenje. Poslije njega pojam
ekumenski izraava stvarnost jedne, svete,
katolike i apostolske Crkve. Jedinstvo koje postoji
u Kristu temelj je zadanog jedinstva Crkava koje
treba stvoriti. Ovo znae-nje ope je prihvaeno. Danas se pojam ekumenski moe promatrati pod
dva osnovna vida i znaenja: s jedne strane oznaava
ono to je (1) svjetsko, uni-verzalno, misionarsko, a s
druge (2) ono to se odnosi na jedinstvo Crka-va.
Oba vida su povijesno i sadrajno povezana jer je
suvremeni ekumenski pokret za jedinstvo Crkava (2.
vid znaenja pojma) nastao iz misionarskih tenji (1.
vid).
6 KATOLIKA CRKVA I EKUMENSKI POKRET Ve samim osnivanjem Tajnitva za promicanje
jedinstva krana moemo rei da je Katolika
Crkva na neki nain i slubeno zapoela ekumenski
pokret i u njega se ukljuila. Naime, papa Ivan
XXIII. je 5. lipnja 1960. godine osnovao Tajnitvo
za promicanje jedinstva krana na elu s
njemakim kardinalom Augustinom Beaom.
Upravo ovim postupkom i osnivanjem Tajnitva za
promicanje jedinstva krana Katolika je Crkva
stupila, kako smo rekli, u suvremeni ekumenski
pokret, to je kasnije nastavljeno na Drugom
vatikanskom koncilu i, nakon njega, nizom
postkoncilskih dokumenata.
6.1. Ekumenski koncili Ekumenskim koncilima nazivaju se koncili koji
okupljaju biskupe itavoga svijeta (ekumene),
odnosno cijele Crkve pod vodstvom pape. Na tim
koncilima rjeavaju se pitanja vezana uz
dogmatske, moralne i disciplinske probleme Crkve.
U povijesti Crkve odran je dvadeset i jedan koncil
koje Katolika Crkva priznaje kao ekumenske.
Pravoslavne Crkve pak priznaju prvih sedam
koncila kao ekumenske koncile te prihvaaju
njihove odluke. Tako je prvih sedam koncila
zajedniko i njihove odluke prihvaaju i
Pravoslavne Crkve i Katolika Crkva, a to su: Prvi nicejski koncil (325. godine) Prvi carigradski koncil (381.)
Efeki koncil (431.) Kalcedonski koncil (451.) Drugi carigradski koncil (553.) Trei carigradski koncil (680. 681.) Drugi nicejski koncil (787.) Ovo su, dakle, koncili koji su zajedniki i ka-tolicima i
pravoslavcima i ije odluke su prihva-ene i od strane
jednih i od strane drugih te ih i jedni i drugi smatraju
ekumenskim koncilima.
6.2. Pape i ekumenizam Osim raznih dokumenata koji imaju vanost u dijalogu
katolika s drugim kranima, pridodajmo ovdje i
stavove pojedinih papa prema drugim kranima. Ne
namjeravajui istraivati i detaljno analizirati odnos
svih papa prema drugim kranima, elimo istaknuti
samo nekoliko papa koji su dali znaajniji doprinos u
odnosu prema drugim kranima i u dijalogu s njima.
Tako emo prvo vidjeti nekoliko papa koji su djelovali
prije, potom za vrijeme i one koji su djelovali nakon
Drugog vatikanskog koncila.
6.2.1. Pretkoncilski pape Ne moe se rei da je Katolika Crkva uvijek imala
sjajne odnose s drugim kranskim Crkvama. Tako se
odnos od strane Katolike Crkve prema pravoslavlju
poinje mijenjati za vrijeme pape Leona XIII. (1878.
1903.), koji uvodi studij istonog bogoslovlja i s
-
12
potovanjem se odnosi prema istonoj Crkvi, a
zauzimao se i za promicanje jedinstva. Papa Pio XI. (1922. 1939.) je od poetka svoga
pontifikata pokazao interes za kranski istok. U
svojoj brizi za poznavanje istone Crkve i
prouavanje istonog bogoslovlja povjerio je
isusovcima Papinski Istoni Institut (Ponti ficium
Institutum Orientalium) u Rimu, koji je papa
Benedikta XV. (1914. 1922.) osnovao 1917.
godine. Takoer je imao pozitivan stav i prema
protestantizmu.
6.2.2. Koncilski pape Do vee promjene na podruju ekumenizma od
strane Katolike Crkve dolo je za vrijeme pape
Ivana XXIII. (1958. 1963.) i pape Pavla VI.
(1963. 1978.). Papa Ivan XXIII. (koji je sazvao
Drugi vatikanski koncil) bio je svjestan da je Crkvi
potrebna unutarnja obnova te da je potrebno da se
Crkva otvori
svijetu. Zbog toga
je sazvao koncil
koji je odran u
Vatikanu od 1962.
do 1965. godine. Papa Pavao VI.
nastavlja u
ekumenskom
duhu svoga
prethodnika i
zapoinje novo
raz-doblje
dijaloga izmeu
istoka i zapada.
Od njegovih
ekumenskih
nastojanja
spomenimo samo
jedno veoma
znaajno za
daljnji dijalog izmeu istoka i zapada, a to je
obostrano ukidanje ekskomunikacija izmeu Rima
i Carigrada. Naime, znaajan datum u
poboljanju ekumenskih odnosa izmeu
Pravoslavne i Katolike Crkve dogodio se 7.
prosinca 1965., kada su papa Pavao VI. i
carigradski patrijarh Atenagora I. obostrano
ukinuli ekskomunikacije izreene 1054. godine. Promatrajui ova i druga dogaanja moemo
ustvrditi da su do sada vidljivi ve brojni pomaci na
ekumenskom podruju i u suradnji meu
kranskim Crkvama, ali ipak valja naglasiti da je
Drugi vatikanski koncil doveo do velike promjene u
pogledu na ekumenizam te je uinio veliki iskorak
po tom pitanju jer je tako Katolika Crkva svoja
vrata otvorila dijalogu s drugim kranima.
6.2.3. Postkoncilski pape Nakon kratkog pontifikata pape Ivana Pavla I. za
papu je izabran Ivan Pavao II. (1978. 2005.), koji
je, izmeu ostaloga, poznat i po svojem
ekumenskom djelovanju. Od dokumenata koje je on
objavio ve smo naveli Encikliku o ekumenskom
nastojanju Ut unum sint koja je u cijelosti usmjerena
ekumenskim promiljanjima, a znaajno je i
apostolsko pismo Orientale lumen, usmjereno
upoznavanju tradicije i vrjednovanju batine
kranskog istoka. U tim, kao i u brojnim drugim
njegovim dokumentima, prisutna je ekumenska
tematika, a mnogobrojna njegova slubena
putovanja imala su takoer ekumensku dimenziju.
Papa Benedikt XVI. (2005. 2013.) nastavio je
ekumenskim putem svoga prethodnika te je i za njega
ekumenizam bio obvezujui; zapravo, ekumenizam je
za njega sastavni dio vjerskog ivota. Svoj ekumenski
interes pokazao je najprije kao profesor, a kasnije i kao
kardinal te svoju ekumensku zauzetost nastavlja i kao
vrhovni poglavar Katolike Crkve. Ekumenski hod svojih prethodnika nastavlja i aktualni
papa Franjo (2013.) koji prepoznaje vanost koncila na
ekumenskom putu i tako ostaje na tragu svojih
prethodnika, na poseban nain naglaavajui duhovni
ekumenizam.
6.3. Drugi vatikanski koncil
Drugi vatikanski koncil bio je dvadeset i prvi, i
trenutno je ujedno i posljednji ekumenski koncil
koji je obnovio Katoliku Crkvu. esnaest je
dokumenata proglaeno na ovome koncilu, a ti su
dokumenti podijeljeni na konstitucije (uredbe),
dekrete (odluke) i deklaracije (izjave). Tako od
esnaest koncilskih dokumenata imamo etiri
konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije. Iako
su svi dokumenti Drugog vatikanskog koncila
proeti ekumenskim duhom, potrebno je ipak
posebno istaknuti est dokumenata koji su od
naroitog ekumenskog znaaja,
-
13
a to su: Dogmatska
konstitucija o Crkvi
Lumen Gentium
(Svjetlo naroda),
Dogmatska konstitu-
cija o boanskoj objavi
Dei Verbum (Boja Ri
je), Pastoralna
konstitucija o Crkvi u
suvreme-nom svijetu
Gaudium et spes
(Radost i nada),
Dekret o istonim
katolikim Crkvama
Orientalium Ecclesiarum
(Istonih Crkava) te
Deklaracija o vjerskoj
slobodi Dignitatis
humanae (Dostojanstvo
ljudske osobe) i, na koncu,
Dekret o ekumenizmu
Unitatis redintegratio
(Obnova jedinstva), koji je
ujedno i najvaniji
dokument Drugog
vatikanskog koncila za
ekumenizam i ekumenski
dijalog.
7 DEKRET O EKUMENIZMU UNITATIS REDINTEGRATIO
Vidljivo je da Konstitucija Sacrosanctum concilium o
svetoj liturgiji, koja je postala temeljni dokument
postkoncilske liturgijske
obnove u Katolikoj
Crkvi, ve u pr-vome
broju donosi tri temeljne
svrhe i zadae koncila, a
to su:
(1) unaprjeivanje
kranskog ivota
vjernika, (2) obnova
kranskog jedinstva i
(3) evangelizacija naroda
(usp. SC, br. 1). Na tom
tragu i Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio u
uvodnom broju na poseban na-in istie upravo jedan
od tih ciljeva i potvru-je da je jedna od glavnih
zadaa Drugog vati-kanskog koncila ponovna
uspostava jedinstva meu svim kranima (usp. UR,
br. 1).
7.1. Nastanak dekreta
Nastanak Dekreta o ekumenizmu Unitatis redintegratio
(Obnova jedinstva) vezan je uz tri zasjedanja Drugog
vatikanskog koncila. Prvo zasjedanje koncila odrano je
od 11. listopada do 8. prosinca 1962., dok su drugo i
tree za-sjedanje odrani tijekom sljedee dvije godine
(drugo zasjedanje odrano je od 29. rujna do 4. prosinca
1963., a tree od 14. rujna do 21. studenoga 1964.
godine). Budui da je na treem zasjedanju koncila,
izmeu ostaloga, izglasan i Dekret o ekumenizmu, ovdje
mu pridajemo i najvee znaenje, iako se u nastajanju
spome-nutoga dokumenta ne smiju zanemariti uloga
prvog i drugog zasjedanja koncila.
Zanimljiva je injenica da je dekret izglasan na treem
zasjedanju, a da se za svaki broj dekreta glasalo
pojedinano. Zgodno je spomenuti i da je za svaki
broj dekreta glasalo vie od 2000 koncilskih otaca te
su tako prihvatili i odobravali predloeni tekst. Jedino
za broj 8 dekreta Unitatis redintegratio glasalo je
manje od 2000 koncilskih otaca; tonije, njih 1872 bili
su za ovaj broj dekreta.
Za dekret u cijelosti glasalo je 2137 koncilskih otaca, a
protiv je bilo njih 11. Tekst dekreta je, dakle, prihvaen
od veine koncilskih otaca, a sam dekret je potvrdio i
papa Pavao VI. Pavao VI. proglasio ga 21. studenoga
1964. godine i potpisao zajedno s koncilskim ocima. Prvi
prijevod ovoga dekreta koji nalazimo na hrvatskom
jeziku objavljen je u Vjesniku akovake biskupije jo
1965. godine, dok je slubeni prijevod (zajedno s
ostalim dokumentima) objav-ljen 1970. u izdanju
Kranske sadanjosti.
Dekret Unitatis redintegratio podijeljen je u tri
poglavlja, koja zajedno sadre 24 broja. Nakon uvoda
donose se katolika naela ekumenizma te se u
drugome poglavlju progovara o njihovoj praktinoj
primjeni te o samom vrenju ekumenizma. Na koncu,
u treem poglavlju rije je o Crkvama i crkvenim
zajednicama odijeljenima od Apostolske Stolice. U
tom se poglavlju progovara najprije o istonim
Crkvama, a onda i o odijeljenim Crkvama i crkvenim
zajednicama na zapadu.
7.2. Katolika naela ekumenizma
U prvome poglavlju Dekreta o ekumenizmu u brojevima
2, 3 i 4 donesena su naela i staja-lita Katolike Crkve
te stoga poglavlje i nosi naslov Katolika naela
ekumenizma. U broju 2 tekst dekreta biblijski je
utemeljen te obiluje svetopisamskim citatima preko kojih
progova-ra o jedinstvu i jedincatosti Crkve. U tom broju
donosi se saetak dogmatskog nauavanja o Cr-kvi i
ukazuje se na povezanost na ekleziolokoj osnovi u
odnosu prema odijeljenim kranima, da bi se u broju 3
vie progovorilo o odnosu odijeljene brae i Katolike
-
14
Crkve. Jedan od najopsenijih brojeva dekreta, kojim
zavravaju Katolika naela ekumenizma, je broj 4 koji
donosi cilj i svrhu te definiciju ekumenizma, odnosno
ekumenskog pokreta.
7.3. to ekumenizam obuhvaa?
Ve smo do sada vidjeli da je nastojanje oko
pomirenja i jedinstva krana prisutno u Crkvi jo od
prvih kranskih vremena. U dananje vrijeme to se
izraava pojmom ekumenizam koji oznaava pokret
oko nastojanja obnove jedinstva razjedinjenih
kranskih Crkava.
U pokuajima definiranja ekumenizma moe se rei da je
ekumenizam praktino i teoretsko djelovanje i nastojanje
oko pomirenja, suradnje i upoznavanja svih kranskih
Crkava i njihovog nauka s ciljem zbliavanja i jedin-
stva. Dakle, ekumenizam se odnosi na zbliavanje
Crkava i crkvenih zajednica, a ne samo pojedinanih
vjernika. To je nastojanje oko jedinstva odijeljenih
Crkava i crkvenih zajednica, a odnosi se prije svega na
vjersko stajalite i u sebi ima vjersko i teoloko
utemeljenje. Stoga traganje za jedinstvom nije nipoto na
liniji politikih opcija ili nacionalnih elemenata, nego
ono ima svoje biblijsko-teoloko utemeljenje.
Ekumenizam ide za tim da se postigne jedinstvo u
Kristu koje je sam Isus postavio i zahtijevao, a to
nedvojbeno znai i jedinstvo u razliitosti. Tei se
onoj punini jedinstva koju Krist hoe, a ta tenja
trebala bi bez iznimke biti zadaa svih krana.
7.3.1. Suvremeni ekumenski pokret
U 19. stoljeu dolazi do veeg pribliavanja meu
kranima. Zbog toga za 19. stoljee moemo rei da je
stoljee buenja ekumenske svijesti i poetak
suvremenog ekumenskog gibanja, dok je institucijski
ekumenski pokret utemeljen u 20. stoljeu. Naime,
veina autora se slae da je suvremeni ekumenski pokret
zapoeo 1910. godine s ciljem da se umanje kon-
fesionalne podjele meu kranima, iako su nastojanja
oko ujedinjenja postojala i prije. Pokret je nastao u
Reformiranim Crkvama, a pristupile su mu i Pravoslavne
Crkve, dok se Katolika Crkva na poseban nain
ukljuila u ekumenski pokret i otvorila ekumenskom
dijalogu na Drugom vatikanskom koncilu (1962.
1965.).
Stoga razmotrimo to Drugi vatikanski koncil kae za
ekumenski pokret i kako ga je zapravo Dekret o
ekumenizmu Unitatis redintegratio definirao te to pod tim
pojmom podrazumijeva. U spomenutom dekretu itamo
sljedee: Pod ekumenskim pokretom shvaaju se
djelatnosti i pothvati koji se u skladu s razliitim potre-
bama Crkve i okolnostima vremena pokreu i usmjeruju
prema promicanju jedinstva krana. (UR 4). Pod
djelatnostima i pothvatima eli se ukloniti ponajprije sve
ono to ne slui ekumenizmu i dijalogu te se u skladu s time
ine odreeni napori kako bi se uklonili sudovi, rijei i djela
koja dijalogu ne pridonose. Nakon uklanjanja zapreka i
onoga to prijei dijalog, treba zapoeti i nastaviti voditi
dijalog za to je vano upoznati lanice-sugovornice s
kojima se stupa u dijalog i suradnju. U svemu tome izni-
mnu ulogu ima i zajednika molitva kao temelj svakoga
dijaloga i suradnje meu kranima.
Vanost molitve u zajednikoj suradnji meu kranima
istaknuta je vie puta i u dokumentima; to je ono to
dekret naziva duhovnim ekumenizmom (usp. UR, br.
8), a odnosi se na sve ono to pribliava i spaja krane
meusobno te ih tako vodi i blie Bogu.
7.4. Duhovni ekumenizam
Duhovni ekumenizam ima i biblijsko i teoloko
utemeljenje, a odnosi se na onu duhovnu bazu koja je
prisutna i prethodi ekumenskoj suradnji. S obzirom na
duhovni ekumenizam, dekret Unitatis redintegratio
posebno istie tri elemen-ta: (1) obraenje, (2) svetost
ivota te (3) pri-vatne i javne molitve, navodei: Ovo
obraenje srca i ovu svetost ivota, zajedno s privatnim i
javnim pronjama za kransko jedinstvo, valja smatrati
duom svega ekumenskog gibanja i s pravom se mogu
nazvati duhovnim ekumenizmom. (UR, br. 8).
I blagopokojni papa Ivan Pavao II. isticao je vanost
molitve koja treba biti prisutna u ivotu Crkve. Papa tako
u svojoj enciklici Ut unum sint, istiui prvenstvo
molitve, naglaava vanost zajednike molitve svih
krana te njihovu povezanost u molitvi (usp. UUS, br.
21-23). Papa s obzirom na molitvu zapaa: injenica da
mnogi ekumenski susreti gotovo uvijek ukljuuju i
molitvu i u njoj ak dosiu svoj vrhunac razlog je
radosti. Tjedan molitve za jedinstvo krana, koji se
obavlja u mjesecu sijenju ili u nekim zemljama u tjednu
Pedesetnice, po-stao je proirenom vrstom tradicijom.
(UUS, br. 24). Na taj nain papa ohrabruje vjernike i
potie ih na daljnju zajedniku molitvu.
7.4.1. Molitvena osmina za jedinstvo krana
U povijesti nastanka Tjedna molitve za jedinstvo krana
znaajnu ulogu imao je anglikanski pastor Paul James
Wattson (1863. 1940.) koji je svoju ideju o molitvenoj
osmini za jedinstvo krana izloio jo 1907. godine, a u
sijenju 1908. tu je ideju i ostvario u svojoj zajednici. Tada
je ustanovljena molitvena osmina, a predloeno je i vrijeme
u kojem e se molitva odravati.
U dananje vrijeme se molitvena osmina za jedinstvo
krana odrava svake godine od 18. do 25. sijenja.
Ove datume predloio je takoer Wattson, a ti datumi
nisu sluajno odabrani, nego imaju svoju simboliku i
dublje znaenje. Naime, 18. sijenja slavio se blagdan
Katedre svetoga Petra u Rimu, to je nakon liturgijske
obnove premjeteno te se sve do danas slavi 22. veljae.
Dakle, 18. sijenja je prvi dan molitvene osmine koja
traje do 25. sijenja, odnosno do blagdana Obraenja
-
15
svetoga Pavla . Ovim se datumima eljelo istaknuti da su
svi oni koji mole okupljeni i sjedinjeni oko svetoga Petra
kao apostolskoga prvaka te da je svim kranima
potrebno obraenje. Na to nas podsjea blagdan
Obraenja svetoga Pavla jer jedino uz unutarnje
obraenje svih krana moe se omoguiti i vidljivo
zajednitvo meu njima. Istaknimo ovdje jo jednu
znaajnu osobu u
kontekstu molitvene
osmine za jedinstvo kra-
na, a to je francuski
katoliki sveenik Paul
Co-uturier iz Lyona
(1881. 1953.). Njegov
osnov-ni ivotni program
bila je molitva za
jedinstvo krana te se i
sam zalagao za Tjedan
molitve za jedinstvo
krana. Prema
Couturieru, u ovome bi tjednu svi krani trebali zajedno
moliti za jedinstvo koje Krist eli. Ne radi se, dakle, o je-
dinstvu koje bi bilo pridrano samo jednoj od kranskih
Crkava ili crkvenih zajednica, nego o jedinstvu koje je
Kristova elja. Dakako da je i Couturierov doprinos bio
znaajan u povijesti nastanka Tjedna molitve za jedinstvo
krana, a novo razdoblje i novi vaniji zamah po
pitanju zajednike molitve dolazi s Drugim vatikanskim
koncilom.
7.5. Postojee zajednitvo meu kranima
Iako kranske Crkve jo uvijek nisu u potpunom
zajednitvu, ipak se mogu vidjeti i prepoznati elementi
ve postojeeg, pa makar i nepotpunog zajednitva meu
kranima. Tako i sam dekret Unitatis redintegratio
prepoznaje i vrjednuje zajednitvo koje je prisutno i
postoji meu kranima. Kao temelj tog zajednitva
istie se prvenstveno jedinstvo u vjeri jer vjera prethodi
sakramentalnom ivotu, a u sakramentima se ta vjera
izraava. Stoga moemo rei da je vjera izriaj itave
zajednice, odnosno itave Crkve.
Osim jedinstva u vjeri,
moe se istaknuti i
sakramentalno
jedinstvo, i to prije
svega u sakramentu
krtenja po kojemu se
izraava i pripadnost
samome Kristu.
Jedinstvu u
sakramentu krtenja
pak prethodi vjera
koja je temelj krtenja
i sakramentalnog ivota, a sakrament krtenja je
sakramentalna veza jedinstva meu kranima. Upravo ova dva zajednitva (zajednitvo u vjeri i
zajednitvo u sakramentu krtenja) stvaraju temelj na
kojem se kasnije ostvaruje i nadograuje zajednitvo
meu kranima te njihova suradnja. Ne smijemo ipak
zaboraviti da je poetak suradnje i zajednitva meu
kranima sjedinjenje s Bogom u molitvi, a vrhunac
(koji jo uvijek nije postignut, a prema kojemu se tei)
bio bi potpuno sudjelovanje u euharistiji i zajednitvu
oko euharistijskog stola.
8KOMUNIKACIJA U SVETIM INIMA (communicatio in sacris) Latinska sintagma communicatio in sacris na
hrvatskom govornom podruju nema ujednaen i
jedinstven prijevod. Tako se za prijevod ove sintagme
koriste sljedee formulacije koje nalazimo na
hrvatskome jeziku: komunikacija u svetim inima,
sudjelovanje u svetim obredima i inima, zajednitvo u
svetim inima, zajednitvovanje i dr. U terminologiji
Katolike Crkve moe se susresti izraz communicatio
in sacris ili communicatio in divinis, a obje formulacije
imaju jednako znaenje.
Kada je rije o communicatio in sacris, o tome
govorimo na temelju dokumenata, prvenstveno na
temelju dekreta o ekumenizmu Unitatis redintegratio,
zatim Dekreta o istonim katolikim Crkvama
Orientalium ecclesiarum te na temelju Direktorija za
primjenu naela i normi o ekumenizmu i Zakonika
kanonskog prava.
Danas se pod sintagmom communicatio in sacris misli
na sudjelovanje katolika i odijeljenih krana u
zajednikom bogosluju ili liturgij-skom obredu i u
sakramentima Katolike ili koje odijeljene Crkve ili
crkvene zajednice. Iako se u katolikoj ekleziologiji
communicatio in sacris odnosi ponajprije na
sakramentalno zajednitvo dviju kranskih Crkava,
potrebno je spomenuti da se taj pojam moe
promatrati u uem i irem smislu. U uem smislu
govorimo o komunikaciji koja se odnosi na
sakramentalno, a u irem smislu na nesakramentalno
zajednitvo.
Valja napomenuti i da je communicatio in sacris
doputena ukoliko za to ima opravdanog razloga, a
mogua je u: svetim inima izvansakramentalno su-
djelovanje u liturgijskim ceremonijama (npr. katolik
-
16
moe sudjelovati na euharistijskim slavljima kod
pravoslavnih, ali ne moe primiti priest);
1) svetim stvarima katolici mogu posuditi
pravoslavcima razne stvari iz crkve (npr. dati im
blagoslovljene maslinove granice i sl.);
3) svetim mjestima katolici mogu dopustiti
pravoslavcima uporabu crkava, mogu dopustiti da
se pravoslavci pokapaju na katolikom groblju (i
obrnuto; katolici to mogu zatraiti od
pravoslavaca). Razlozi koji se smatraju opravdanima nisu proizvoljni
nego su propisani u crkvenim dokumentima, a osim
opravdanog razloga doputenje u pojedinim
sluajevima komunikacije daje mjerodavna crkvena
vlast.
9 NASTOJANJA OKO PONOVNE USPOSTAVE JEDINSTVA MEU KRANIMA enja za jedinstvom i pokuaji za sjedinjenjem
Crkava dogaali su se tijekom povijesti Crkve na
razne naine. Meu takve pokuaje uspostavljanja
ponovnoga jedinstva spada i tzv. crkvena unija.
9.1. Teoloke i disciplinske slinosti i razlike
meu kranima Od onoga to je zajedniko svim kranima (ri-
mokatolicima, pravoslavcima i protestantima)
istaknimo ovdje nekoliko bitnih elemenata. Za sve
krane vana je prije svega Biblija. U sreditu
kranske vjere jest Isus Krist, pravi Bog i pravi
ovjek. Svi krani ispovijedaju vjeru u Boga koji je
osoban i trojstven, a temeljne istine kranske vjere
zajedno ispovijedaju u Nicejsko-carigradskom
vjerovanju.
Osim ovih zajednikih, dodajmo jo i nekoliko
elemenata koji su razliito shvaeni i tumaeni
bilo od strane rimokatolika, bilo od pravoslavaca
ili protestanata, a koji se tiu teolokih ili
disciplinskih razlika. Na prvome mjestu od tih
razlika spomenimo izvore boanske objave koji
su za rimokatolike i pravoslavce Sveto pismo i
Tradicija, dok protestanti dre da je samo Sveto
pismo (sola Scriptura) jedina i apsolutna norma
vjere.
Kada je u pitanju razumijevanje crkvenih slubi i
hijerarhije u Crkvi, onda treba istaknuti da je u
hijerarhiji Rimokatolike Crkve nasljednik
apostola Petra rimski biskup (papa) i time se
nastavlja neprekinuta tradicija apostolskoga
naslijea. Kod pravoslavaca i protestanata pak
papa i papinska sluba nisu ni shvaeni ni
prihvaeni u tome smislu, niti oni priznaju papu u
hijerarhijskoj strukturi.
Nadalje, kad je u pitanju broj sakramenata,
rimokatolici i pravoslavci priznaju sedam sa-
kramenata, dok se kod protestanata priznaju
uglavnom dva sakramenta (krtenje i Veera
Gospodnja, tj. euharistija). Rimokatolici i pravoslavci
naglaavaju vanost tovanja
svetih, dok su protestanti potpuno
odbacili tovanje svetih, isto kao i
zazivanje Blaene Djevice Marije.
Pravoslavni pak odbacuju
marijanske dogme o bezgrenom
zaeu i o uznesenju Blaene
Djevice Marije, koje su
proglaene od strane
Rimokatolike Crkve, ali je kod
njih u liturgiji i teologiji izraena
dimenzija tovanja Marije.
Protestanti smatraju da istilita uope nema.
Protestantska teologija dri da se ovjek spaava
samo po milosti (sola gratia) i to vjerom u Isusa
Krista. Zbog toga, prema protestantima, nije
potrebna molitva za pokojne. Pravoslavni istiu
vanost molitve za pokojne, ali njihov nauk o
-
17
istilitu razlikuje se od rimokatolikog nauka,
prema kojemu se u istilitu pokojnik oslobaa od
lakih neoprotenih grijeha, a isto tako i od posljedica
tekih grijeha koji su ve oproteni. Ovo svakako nisu sve razlike koje postoje meu
kranima. Istaknuli samo samo neke od vanijih
teolokih ili disciplinskih razlika prisutnih u tumaenju
nauka o vjeri ili u ivotu pojedinih kranskih Crkava, a
napomenimo i da, osim ovdje nabrojanih, postoje jo i
druge razlike, kao to su to npr. izlaenje Duha Sveto-
ga (Filioque), nauk o istonom grijehu, nauk o
otkupljenju, institucija kardinalskog zbora itd.
9.2. Crkvena unija Do novih pokuaja uspostave jedinstva meu
kranima dolazi osobito nakon raskola 1054.
godine te su tako postojale razliite unije (lat. unio
jedinstvo). One su se uglavnom odnosile na
pokuaje uspostave jedinstva izmeu Kato-like
Crkve i nekih istonih Crkava; to su npr. Lyonska
unija (1274. godine), Firentinska unija (1439.),
Brest-litovska unija (1569.) i dr. U na-im krajevima
najpoznatija je Maranska unija (1611.) koja se
dogodila izmeu pravoslavaca u Banskoj Hrvatskoj i
Katolike Crkve, a naziv je dobila po samostanu
Mari.
U pokuaju sjedinjenja na crkvenom saboru u Lyonu
1274. godine, a kasnije i na saboru u Firenci 1439.
godine postignuto je odreeno jedinstvo izmeu
Katolike i Pravoslavne Crkve. To jedinstvo ipak
nije dugo potrajalo i nije imalo dugorone plodove. Osim pokuaja uspostave jedinstva putem unija, s
vremenom su se pojavljivali i razliiti modeli i
poimanja jedinstva koji nisu donijeli ponovno
ujedinjenje, ali ipak donose razliite vizije i
koncepcije jedinstva.
9.3. Modeli jedinstva Vidjeli smo da bilateralni i multilateralni dogovori
koji su postignuti meu kranima jo uvijek nisu
doveli Crkvu do potpunoga jedinstva. Meutim, ti
dogovori donose odreena pojanjenja s obzirom na
ekumenski dijalog. Iz njihovih pojanjenja vidljivo
je da postoje razliiti modeli i koncepcije jedinstva
koji su nastali u nastojanjima pronalaenja
odreenih kriterija koji bi bili svima mjerodavni za
stvarno poimanje jedinstva. Takoer, valja
spomenuti da u teolokim promiljanjima kod
pojedinih teologa nalazimo razliite pokuaje u
donoenju odreenih modela jedinstva.
Gledajui pak iz ekumenske situacije Crkava moe
se rei da postoje razliite predodbe i koncepcije u
poimanju jedinstva. U tom smislu spomenimo na
prvome mjestu model organske ili korporativne
unije, koji je ujedno i najstariji model crkvenog
sjedinjenja, a dolazi iz anglikanskih redova i
promiljanja. Ovaj model zagovaralo je i
Ekumensko vijee Crkava do 70-ih godina 20.
stoljea. Model crkvene zajednice nastao je Leuenberkim
dogovorom (1973.) u kojem su Reformirane i
Luteranske Crkve prihvatile potpuno zajednitvo.
Dobro je rei da ovo nije crkvena unija, nego se radi
o konsenzusu po pitanju bogoslune rijei i Veere
Gospodnje. Spomenimo ovdje i model crkvenog jedinstva koji
zagovaraju pravoslavni, a to je euharistijska
communio (zajednitvo). Prema ovom modelu u
euharistiji koju slavi mjesni biskup prisutna je cijela
Crkva.
Takoer od strane pojedinih teologa nalazimo i
katoliki orijentirane modele crkvenog sjedinjenja, kao
to je to npr. katoliki model partikularnih Crkava,
Rahner-Friesov model i dr.
10 EKUMENSKO VIJEE CRKAVA U suvremenim ekumenskim zbivanjima i
nastojanjima ne moe se nikako zaobii uloga i
znaenje Ekumenskog vijea Crkava koje je dalo
svoj obol suvremenom ekumenskom pokretu. Rije
je o meucrkvenom vijeu ije je sjedite u enevi,
a koje je nastalo zbog veeg zbliavanja kranskih
Crkava. Danas Ekumensko vijee Crka-va broji vie
od 340 slubenih lanica. Iako je Vijee pridonijelo
razvoju ekumenizma i ekumenskih nastojanja u
suvremenom svijetu i za suvremeno ekumensko
gibanje, ipak treba spomenuti da Katolika Crkva
nije slubena lanica, iako prati rad i djelovanje
Vijea.
10.1. Nastanak Ekumenskog vijea Crkava
Znaajan korak u povijesti ekumenizma do-godio se
1910. godine kada je odrana Svjetska misijska
konferencija u Edinburgu (kotska). Upravo tu
godinu mnogi smatraju i poetkom suvremenog
ekumenskog gibanja. Konferencija je bila, pravno
gledajui, savjetodavnog karak-tera, a na njoj su se
susreli predstavnici pojedi-nih crkvenih zajednica
koje su djelovale meu nekranskim narodima.
Od odravanja ove konferencije moe se rei da se
ekumenski sadraj razvijao u tri smjera, u kontekstu
ega su se razvila i tri razliita vijea: 1) Meunarodno misijsko vijee; 2) organizacija ivot i
rad; 3) pokret Vjera i ustrojstvo.
-
18
Upravo ove dvije posljednje organizacije (ivot i rad
i Vjera i ustrojstvo) privremeno su se udruile 1937.
godine u Londonu radi zbliavanja kranskih
Crkava. Godinu dana poslije, 1938. su se ponovno
sastali u Utrechtu i bitne zakljuke koji se kasnije
tiu i Ekumenskog vijea Crkava.
Konano i slubeno ove su se dvije organiza-cije
udruile 1948. u Amsterdamu, a novi naslov bio je
Svjetsko (ili Ekumensko) vijee Crkava. Tako je
Ekumensko vijee Crkava ustanovljeno 23. kolovoza 1948. od strane 147 Evangelikih i
Pravoslavnih Crkava. Do sada je odrano deset
generalnih skuptina Ekumenskog vijea Crkava
raznim temama:
1. Amsterdam (1948.): Boji naum i ovjekov nered;
2. Evaston (1954.): Krist nada svijeta; 3. New Delhi (1961.): Isus Krist svjetlo svijeta; 4. Uppsala (1968.): Evo, sve inim novo; 5. Nairobi (1975.): Krist oslobaa i ujedinjuje; 6. Vancouver (1983.): Isus Krist ivot svijeta; 7. Canberra (1991.): Doi, Due Sveti, i obnovi sve
stvorenje;
8. Harare (1998.): Okrenimo se Bogu kliimo u nadi;
9. Porto Alegre (2006.): Boe, preobrazi svijet u svojoj
milosti;
10. Busan (2013.): Boe ivota, vodi nas pravdi i miru.
10.2. Generalne skuptine Ekumenskog
vijea Crkava Iako je prvotno bilo planirano da se prva generalna
skuptina Ekumenskog vijea Crkava odri 1941.
godine, zbog okolnosti Drugoga svjetskog rata ona
je ipak odrana neto kasnije. Prva skuptina
odrana je u Amsterdamu od 22, kolovoza do 4.
rujna 1948. na temu Boji naum i ovjekov nered, a
na njoj su sudjelovali predstavnici 147 Crkava iz 44
zemlje.
Tema druge skuptine, odrane u Evastonu od 15. do
31. kolovoza 1954., na neki je nain bila uvjetovana
i drutvenim (ne)prilikama. eljelo se ljudima
ponuditi nekakvo rjeenje kako bi lake izali iz
drutvenog nereda u kojem su se nali poslije rata pa
je u skladu s time tema bila Krist, nada svijeta.
Trea skuptina odrana je u New Delhiju od 18.
studenog do 6. prosinca 1961. na temu: Isus Krist
svjetlo svijeta, a na toj su skuptini, osim lanica
Ekumenskog vijea Crkava, bili i predstavnici
Katolike Crkve koji su sudjelovali kao promatrai.
etvrta generalna skuptina Ekumenskog vijea
Crkava odvijala se u Uppsali od 4. do 9. srpnja
1968., obiljeena injenicom da je po prvi put u
povijesti Ekumenskog vijea Crkava na skuptini
prevladao drutveni kontekst i drutveni problemi
te su sve vie do izraaja dolazili ideologija
proizvodnje i imanja. U traenju odgovora na ta i
brojna druga konfliktna pitanja ovoga vremena
razmatrana je tema Evo, sve inim novo. Peta generalna skuptina Ekumenskog vijea
Crkava odrana je u Nairobiju od 23. studenog do
10. prosinca 1975. na temu Isus Krist oslobaa i
ujedinjuje. Skuptina je odrana u ozraju
koncilijarnog jedinstva. U tom kontekstu doneseni
su i praktini prijedlozi za provoenje
koncilijarnog zajednitva, meu kojima je
istaknuta vanost molitve te poziv na uzajamnu
molitvu. Isus Krist ivot svijeta bila je tema este
skuptine koja je odrana u Vancouveru od 24.
srpnja do 10. kolovoza 1983. Ova skuptina ostaje
zapaena ne samo po temi, nego i po brojnosti
sudionika na zasjedanjima, na kojima je
sudjelovalo vie od 4500 osoba. Na sedmoj generalnoj skuptini Ekumenskog
vijea Crkava u Canberri, odranoj od 7. do 20.
veljae 1991., raspravljalo se na temu Duh Sveti
obnavlja sve stvoreno. Skuptina je nastojala
aktualizirati temu Duha Svetoga kao onoga koji
djeluje u Crkvama i obnavlja svakog vjernika i
Crkvu u cjelini te je naglasak stavljen na to da je
potrebno s njime suraivati. Pedeset godina nakon osnivanja Ekumenskog
vijea Crkava dogodila se osma generalna
skuptina u Harareu, od 3. do 14. prosinca 1998. na
temu Okrenimo se Bogu kliimo u nadi.
Porto Alegre u Brazilu je mjesto odravanja devete
generalne skuptine Ekumenskog vijea Crkava,
koje je odrano od 14. do 23. veljae 2006. na
temu Boe, preobrazi svijet u svojoj milosti. Ovdje
se elio staviti naglasak na djelovanje Boje
milosti koja obnavlja i preobraava i ovjeka i
svijet, a koja se na poseban nain oituje u
sakramentima. Deseta generalna skuptina Ekumenskog vijea
Crkava odrana je u Busanu, u Republici Koreji
(Juna Koreja), od 30. listopada do 8. studenog
2013. na temu Boe ivota, vodi nas pravdi i miru.
U vremenu globalne krize, na ovoj skuptini dolo
je do izraaja zajedniko nastojanje i kretanje
prema pravdi i miru u svijetu te lanice zajedniki
pozivaju sve ljude na mir i pravdu te dostojanstven
ivot svakog ovjeka.
-
19
10.3. Narav i zadaa Ekumenskog vijea
Crkava Od samoga osnutka zadaa Ekumenskog vijea
Crkava je ponajprije biti zajedno, izrei sebe i uti
drugoga, pri emu svaka lanica uva svoju
posebnost, s naglaskom na nastojanju svih krana
oko pravde i mira u svijetu. S druge pak strane, na
teolokom planu, stvari jo uvijek nisu potpuno
rijeene. Ekumensko vijee Crkava, kako je ve ree-no, do
danas je okupilo vie od 340 lanica koje nastoje oko
ekumenskog duha i tenje za jedinstvom koje je elio
Krist.
11 EKUMENSKA SURADNJA I PERSPEKTIVE Prije Drugog vatikanskog koncila bilo je ekumenskih
nastojanja od strane pojedinaca, a naelima donesenim
na koncilu dolazimo i do slubenog stajalita, stava i
angamana Katolike Crkve, izmeu ostalog i po
pitanju ekumenizma i ekumenskog dijaloga. Papa
Ivan Pavao II. koji je za vrijeme svoga pontifikata
aktivno djelovao i na ekumenskom podruju,
svojevremeno je istaknuo: S Drugim vatikanskim
saborom Katolika Crkva nepovratno se obvezala ii
ekumenskim putem (UUS, br. 3). Na tom tragu je i
njegovo djelovanje bilo proeto ekumenskim duhom
te se zauzimao za dijalog i suradnju s drugim
kranima, to je pokazao mnogobrojnim susre-tima,
gestama i propovijedima, a to je isticao i u raznim
prigodama i dokumentima koji su obiljeili suvremeni
ekumenski dijalog i suradnju meu kranima.
Usprkos svim nastojanjima i pothvatima koji su do
sada uinjeni u ekumenskom hodu na putu dijaloga
meu kranima, zasigurno da se meu kranima
moe primijetiti i osjetiti vanost i potreba Isusove
molitve da svi budu jedno (Iv 17,21) jer jo uvijek
postoji odreena razjedinjenost. I sami su krani
svjesni da ne svjedoe dovoljno svoje zajednitvo i da
nisu dovoljno autentini i vjerodostojni sve dok je
meu njima prisutna razjedinjenost.
Aktualni predsjednik Papinskog vijea za promicanje
jedinstva krana, kardinal Kurt Koch, zapaa da je
ekumenizam primio nove impulse samo onda kad su
krani imali hrabro-sti i poniznosti otvoreno priznati
tajnu sablazan podijeljenog kranstva i kad su se osjetili
pozvanima na obraenje. Stoga su svi krani pozvani
na zalaganje i rad na jedinstvu, a jedinstvo krana jest u
konanici u Bojoj ruci.
DODATAK Isusova sveenika molitva (Iv 17,1-26) To Isus doree, a onda podie oi k nebu i
progovori: Oe, doao je as: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlau koju si mu dao nad svakim tijelom dade ivot vjeni svima koje si mu dao. A ovo je ivot vjeni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovrivi djelo koje si mi dao izvriti. A sada ti, Oe, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i rije su tvoju sauvali. Sad upoznae da je od tebe sve to si mi dao jer rijei koje si mi dao njima predadoh i oni ih primie i uistinu spoznae da sam od tebe iziao te povjerovae da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, ja se proslavih u njima. Ja vie nisam u svijetu,
no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oe sveti, sauvaj ih u svom imenu
koje si mi dao:
da budu jedno kao i mi.
Dok sam ja bio s njima,
ja sam ih uvao u tvom imenu,
njih koje si mi dao;
i titio ih, te nijedan od njih ne propade
osim sina propasti,
da se Pismo ispuni.
A sada k tebi idem
i ovo govorim u svijetu
da imaju puninu moje radosti u sebi.
Ja sam im predao tvoju rije,
a svijet ih zamrzi
-
20
jer nisu od svijeta kao to ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzme sa svijeta, nego da ih ouva od Zloga. Oni nisu od svijeta kao to ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je rije istina. Kao to ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.
I z
top related