poboljŠanje fiziČke i tehniČke spreme u radu na stanicama
Post on 31-Jul-2015
152 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
POBOLJŠANJE FIZIČKE I TEHNIČKE SPREME U RADU NA STANICAMA
Miodrag Ješić
BEOGRAD, 2006
SADRŽAJ
UVOD 4
GLAVA I. TEORETSKO OBRAZLOŽENJE PROBLEMA 6
I.1. Opšta karakteristika savremene fudbalske igre 6
I.2. Suština sportske spreme u savremenom fudbalu 11
I.2.1. Osnovi fizičke spreme u fudbalu 14
I.2.1.1. Suština i karakteristika osnovnih motoričkih
kvaliteta u fudbalu 18
I.2.2. Osnovi tehničke spreme 32
GLAVA II. PRAKTIČNI ASPEKTI PROBLEMA 35
ZAKLJUČAK 76
LITERATURA 77
3
UVOD
Sa tačke gledišta ogromne raznovrsnosti sportske delatnosti i
sportskih strasti u svetskim razmerama fudbal je fenomenalna pojava čija
izvrsna atraktivnost održava interes i oduševljenje miliardi ljudi oba pola i
raznih godina starosti širom sveta.
U okviru svojih pravila fudbalska igra pored konzervativnosti oblika
poseduje relativnu neiscrpnost sadržaja.
Specifične osobine fudbalske igre uslovljavaju procenu fudbalskog
rada sa aspekta sadržaja tehnike i taktike kao osnovni preduslov za
ispoljavanje motoričke aktivnosti. Prema više autora tehničke akcije
fudbalera predstavljaju poseban proces demonstracije specifičkih
sposobnosti i nalaze se u izuzetnoj zavisnosti od nivoa motoričkih kvaliteta
fudbalera. Prema tome elementi tehnike efektivno dolaze do izražaja kada se
radnje podržavaju dovoljno visokim nivoom fizičke spreme (А. Шишков,
1977; Е. Нистратов, 1981; V. Aleksić, 1990; D. Bruggemann, 1995; A.
Tchokanos, 1995; A.S. D´Ottavio; R. Colli, C. Bosco, C. Tranquilli, 1996).
S tim u vezi nesumnjivi su uloga i značaj kondicije u savremenom
fudbalu. Termin kondicija (od engleskog physical conditioning) dobio je
društvenost u sportskoj teoriji i praksi kao sinonim fizičkog stanja koji
odražava nivo razvoja osnovnih motoričkih kvaliteta - brzine, snage i
izdržljivosti (М. Бъчваров, 1992).
4
Sve gore navedeno odredilo je i smernice našeg teoretsko-praktičnog
traganja i eksperimentisanja netradicionalnih pristupa u odnosu na sredstva,
metode i organizaciju procesa treninga u cilju poboljšanja fizičke i tehničke
spreme fudbalera. Smatramo da će praktični pristupi koje smo ovde podelili
i opisali doprineti, s jedne strane, da se obogati sportska teorija i s druge, -
da se otkriju neke specifične osobine u razvoju fizičke i tehničke spreme
fudbalera u toku treninga i takmičarske aktivnosti.
5
GLAVA I. TEORETSKO OBRAZLOŽENJE PROBLEMA
I.1. OPŠTE KARAKTERISTIKE SAVREMENE FUDBALSKE
IGRE
Fudbal je sportska igra čiji je cilj da se uz poštovanje takmičarskih
pravila postigne više golova u oidnosu na protivnika. Ona je varijanta igara s
loptom koje su nastale u dalkekoj prošlosti. Fudbaler koji vlada loptom, trudi
se da je usmeri udarcem prema svom saigraču i putem kolektivnih aktivnosti
i napora svih fudbalera ekipe savlada prostor radi udarca na gol protivničke
ekipe.
Prema М. Godiku i А. Šiškovu (1983) po svojoj strukturi radnje
fudbalera se odlikuju velikom variativnošću zbog brze promene situacija u
igri, velikom raznovrsnošću pokreta s loptom, raznom brzinom pomeranja,
igrom jednog protiv jednoga i korišćenjem tehničko-taktičkih radnji u
komplikovanim uslovima. Ove tehničko-taktičke radnje fudbalera
ispoljavaju se u složenim kombinacijama s motoričkim kvalitetima brzina,
snaga, veština i izdržljivost što određuje nestandardni, intervalno-
promenljivi karakter igre (С. Петров, 1979; I. Tiplak, 1985; R. Verheijen,
1997; M. Jerković et al., 2003; P. Mikulić, 2003). Fudbalska igra se odvija
uz veliku emocionalnost i stvara neponovljive doživljaje u zavisnosti od igre
i razvoja rezultata. Poznati engleski stručnjak Street Billz (1988) tvrdi da
6
usaglašavanje individualnih i kolektivnih akcija koje zahteva brzu i tačnu
orijentaciju igrača, pomaže za usavršavanje procesa mišljenja i brzine kretne
reakcije. U svojoj celini fudbal kao kolektivna igra predlaže odlične
mogućnosti lične i kolektivne manifestacije motoričkih i intelektualnih
sposobnosti ljudi raznih godina starosti.
Sa aspekta fizioloških procesa fudbal se razvrstava u sportske igre kod
kojih je intenzitet rada promenljiva veličina i zavisi od više činjenica.
Izvršavane radnje određuju se od neprestano promenljivih uslova igre, zbog
čega je za fudbal karakteristična njegova promenljiva intenzivnost. Njena
dinamika se menja od umerene i velike do submaksimalne i maksimalne,
opet do umerene itd. Fudbal kao igra razvija sve motoričke vrline, ali u
raznom stepenu. Pre svega fudbalerima su potrebni: u najvećem stepenu
brzina (brzina reakcije, startno ubrzanje, maksimalna brzina kretanja, brzina
promene pravca kretanja); izdržljivost (opšta, brzinska i snažna izdržljivost
potrebne za održavanje intenzivne kretne aktivnosti u dužem vremenskom
periodu) i odgovarajući nivo razvoja snage (dinamičke) u skladu sa
specifikom igre.
Vodeći čulni sistem je vidni, fudbaleri se odlikuju širokim granicama
vidnog polja. Drugim rečima, vodeći i rešavajući za fudbalera je stepen
razvoja perifernog vida. Sistemni trening kod fudbalera vodi do poboljšanja
funkcionalne pokretnosti (labilnosti) u centrima CNS i, naravno, u živčano-
mišićnom aparatu.
Dobro trenirani fudbaleri pokazuju umerenu bradikardiju u mirovanju
40-68 ud./min. Maksimalni arterijski krvni pritisak obično se povećava oko
160 mm Hg, a minimalni se smanjuje za oko 20-30 mm Hg. Kod fudbalera
skoro stalno se nalazi povećanje krvne glikoze do oko 160-170 mg%, što se
objašnjava velikim emocionalnim naporom za vreme utakmice. Fudbal
7
razvija u onima koji ga praktikuju, vitalni kapacitet. Utrošak energije zavisi
od intenzivnosti i trajanja igre. Pri dinamički sprovedenoj utakmici gubitak
energije može da dostine 1500 kcal. S obzirom na utrošak energije i lučenje
pota nastupaju i promene u telesnoj težini koja u napornim fudbalskim
utakmicama dostiže do 2,5-3 kg (В. Гаврийски, 1987).
Sistemna istraživanja motorične aktivnosti i efektivnosti igre
vrhunskih ekipa igrača pokazuju da je realno vreme za igru od 40 do 67 min.
(R. Velebit, 2003). To se izražava u efektivnim radnjama raznog vremena
trajanja: 1 do 20 s oko 52 % od vremena za igru, od 21 do 40 s - 29 %, od 41
do 60 s - 10 % i više od 60 s - oko 9 %. Broj prekidanja u jednoj utakmici je
prosečno oko 120 pri ukupnom trajanju od 30-35 min. Intervali odmora su
najčešće od 1 do 20 s - 75 %, od 21 do 40 s - 18 %, od 41 do 60 s - 5 % i
više od 60 s - 2 %. U ovom dijapazonu igre sprovode se oko 120-150
taktičkih kombinacija: 52 % od njih traju do 20 s; 39 % - od 20 do 60 s i
samo 9 % više od 60 s. One uključuju raznovrsne tehničko-taktičke radnje
čiji broj u jednoj utakmici varira u veoma širokim granicama, prosečno od
600 do 1000 (С. Сарсания, В. Селуянов, 1991; M. Jerković et al., 2002; R.
Velebit, 2003).
Prema podacima L. Krasteva (2005) broj tehničko-taktičkih radnji se
zadnjih 20-25 godina znatno povećao u skladu s povećanom
intenzifikacijom profesionalnog fudbala. Njima treba dodati i znatni broj
tehničko-taktičkih radnji koje su u direktnoj ili indirektnoj vezi s raznim po
prirodi grupnim i ekipnim uzajamnim delovanjima kao na primer razne vrste
igre jedan protiv jednoga: odolevanje protivniku ili oduzimanje lopte - finte,
udarci glavom, uklizavanja, presecanje, oduzimanje lopte, slobodni udarci i
korneri i sl. Na taj način broj tehničko-taktičkih radnji u jednoj utakmici
raste od 800 do 1500. Ova najopštija modelska karakteristika savremenog
8
fudbala kao specifična motorička delatnost ne pokazuje bogati unutrašnji
sadržaj igre. Za usavršavanje procesa treninga vrhunskih fudbalera izuzetno
važna je komparativna kvantitativna analiza individualnih, grupnih i ekipnih
aktivnosti, kao i specifične radne sposobnosti igrača u pojedinim
utakmicama. Količinska analiza ove motoričke aktivnosti ima bazični značaj
za optimizaciju treninga, pre svega za veličinu i karakter opterećenja u
treningu. Naučna istraživanja u ovom pravcu pokazuju da količinski
parametri specifične radne sposobnosti, izraženi kao obim i intenzitet
izvršenog rada, menjaju se u zavisnosti od tendencija u razvoju
profesionalnog fudbala, pre svega od njegove intenzifikacije. Zapaža se
tendencija za povećanje prosečnog obima kretne aktivnosti. Od
komparativnih istraživanja A. Pearson-a (2001) ispostavlja se da je paralelno
s povećanjem obima povećan i udeo obima šprintanja. Najopštiju predstavu
potrebne motoričke aktivnosti pojedinih pozicija i pojedinih fudbalera
možemo dobiti iz tabela 1. i 2.
Tabela 1.
Motorička aktivnost fudbalera prve engleske lige - po pozicijama,
prosečno po utakmici (R. Verhejen, 1997)
Igrači po pozicijama Hodanje Sporo
trčanje
Brzo
trčanje Šprint Ukupno
Unutrašnji odbrambeni 4,2 km 2,7 km 0,5 km 0,2 km 7,6 km
Spoljni odbrambeni 2,8 km 4,2 km 1,3 km 0,3 km 8,6 km
Defanzivni halfovi 2,4 km 9,4 km 0,6 km 0,2 km 12,6 km
Ofanzivni halfovi 2,2 km 6,8 km 2,69 km 0,4 km 12,0 km
Krilni napadači 2,2 km 5,0 km 0,6 km 0,4 km 8,2 km
Centralni napadači 4,4 km 2,1 km 1,3 km 0,9 km 8,7 km
9
Tabela 2.
Motorička aktivnost fudbalera prve engleske lige - prosečne vrednosti
od 10 utakmica
Br. Pokazatelji Broj Dužina Ukupno
1 Hodanje - 3000 - 4000 m 3000 - 4000 m
2 Sporo trčanje - 3000 - 4000 m 3000 - 4000 m
3 Brzo trčanje 60 - 70 10 - 30 m 1200 - 2000 m
4 Šprint (7-8 m/s) 30 - 40 10 - 30 m 350 - 1000 m
5 Šprint (maks.) 50 - 60 3 - 5 m 150 - 300 m
Motorička aktivnost za 90 min ~ 7 - 12 km
Ukupna kretna aktivnost (ukupno od utakmica i treninga za godinu
dana) prema podacima K. Withers-a (1982) iznosi 3312 km: 620 km
hodanja, 1180 km laganog trčanja, 750 km ubrzanog trčanja, 372 km
šprintanja i 390 km ostalih vežbi s trčanjem.
Ova "totalna" kretna aktivnost fudbalera vezana je za ogromno
opterećenje raznih organa i sistema. Kumulativna adaptacija prema ovim
specifičnim opterećenjima u toku više godina određuje i t.zv.
morfofunkcionalni model vrhunskih fudbalera.
U zaključku možemo reći da je fudbal najpopularniji i najmasovniji
sport u svetu koji se praktikuje i prati milionima navijača, sve više pomaže
za pojačanje međunarodnih kontakta. Izuzetno raznostrano dejstvo fudbalske
igre i prirodni uslovi u kojima se ona praktikuje, jednostavna i pristupačna
pravila, velika emocionalnost i atraktivnost određuju socijalni i društveni
značaj igre.
10
I.2. SUŠTINA SPORTSKE SPREME U SAVREMENOM
FUDBALU
Visoki sportski rezultati su funkcija kompleksa uzajamno vezanih i
uzajamno obuslovljenih činjenica koje u svojoj celini predstavljaju osnovni
sadržaj savremenih sistema sportske spreme. Kao višefaktorni proces
sportska sprema je sistem specijalizovanih znanja, sredstava, metoda i
organizacionih oblika koji obezbeđuju kompletne uslove za punovrednu
spremu i maksimalno ispoljavanje potencijalnih mogućnosti fudbalera.
Sa aspekta sistemskog pristupa (koji pomaže za otkrivanje osnovnih
karakteristika i vodećih faktora sportskog dostignuća) procesu sportskog
usavršavanja sistem sportske spreme uključuje četiri osnovna podsistema -
genotipski faktori, fenotipski faktori, materijalno-tehnički faktori i upravni
faktori (Цв. Желязков, 1998). Odavde istraživanje i razmatranje genotipskih
i fenotipskih faktora stoji u osnovi predmeta teorije sporta.
Genotipski (nasledni) faktori su t.zv. determinirane komponente osobe
koje određuju kapacitet njenih potencijalnih mogućnosti za određenu vrstu
aktivnosti. Teorija sporta ih definiše kao "sportske predispozicije"
(obdarenost ili talenat) i u ovim pojmovima uključuju se ekstremne,
nestandardne vrednosti znakova (faktora) koji određuju sporsko-tehničke
rezultate u određenoj sportskoj disciplini. Neosporiv je njihov relativni udeo
za visoke rezultate u fudbalu. Upravo zato osnovni zadatak ovog podsistema
je otkrivanje i selekcija fudbalskih talenata.
Drugi posebno značajni i prema više stručnjaka osnovni podsistem
sportske spreme u fudbalu - fenotipski faktori - uključuje uticaj okoline i
konkretnije - organizovani proces izgradnje kvaliteta, navika i umešnosti
11
pomoću raznih sredstava, metoda i oblika uticaja. Konkretna "tehnologija"
obuhvata tri relativno samostalna elementa podsistema:
• Proces sportskog treninga
• Takmičarski proces
• Dodatni (van treninga) uticaji
U svojoj celini ovi elementi podsistema čine ga osnovnom,
najaktivnijom strukturom u čitavom sistemu sportske spreme. Zato i više
istraživača razmatraju sportsku spremu samo sa ovog aspekta - kao proces
sportskog usavršavanja. Njegova suština sa metodološke tačke gledišta je u
jedinstvu procesa treninga, sportske aktivnosti i ostalih dodatnih faktora -
režim, rehabilitacija i dr.
Nesumnjivo sportski (posebno fudbalski) trening zauzima centralno
mesto u podsistemu fenotipskih faktora. Kao orgainizovan, naučno izgrađen
pedagoški proces on je i osnovno sredstvo i oblik za ostvarenje sportskog
usavršavanja. Nezavisno od njegove raznovrsnosti za trening su
karakteristične tri relativno samostalne predmetne oblasti.
Prva oblast odražava suštinsku karakteristiku i opšte osnove
sportskog treninga kao složeni adaptacioni proces; neophodni odnos među
parametrima uticaja treninga i odgovarajućih struktura i funkcionalnih
promena u organizmu; sredstva, metode i principe na kojima se gradi proces
treninga.
Druga oblast obuhvata osnovne strane fudbalskog treninga - fizičku,
tehničku i taktičku spremu; morfofunkcionalne, biomehaničke, psihološke i
druge faktore specifične radne sposobnosti; sadržajnu stranu procesa
treninga - sredstva i metode usavršavanja motoričkih kvaliteta, navika i
umešnosti.
12
Treća oblast obuhvata probleme upravljanja u sportskoj spremi -
metodologiju i aspekte primene programiranja; periodizaciju procesa
treninga; ocenu, kontrolu i optimizaciju osnovnih faktora sportskih rezultata
u raznim etapama i ciklusima spreme.
Takmičarski proces je relativno samostalni oblik sportske spreme u
fudbalu koji deluje neposredno na sportsko-tehničku veštinu, razvoj
specifičnih kretnih (fizičkih), moralnih, emocionalnih, intelektualnih,
moralno-voljnih i drugih kvaliteta koji određuju sportske rezultate. U
zavisnosti od etapa i konkretnih zadataka spreme oni se dele u tri osnovne
grupe: pripremne, kontrolne i osnovne (glavne) utakmice.
Dodatni faktori (van procesa treninga) utiču neposredno na životni
status sportista i konkretnije na njihovu radnu sposobnost. Oni se mogu
podeliti u tri osnovne grupe:
• socijalna okolina - u kojoj se odvija radna, spoznajna i
vrednosno-orientaciona delatnost fudbalera. Ovaj faktor je veoma važan za
formiranje njegovog ocenjivačkog sistema od čega u največem stepenu
zavise odnos, motivacija i realizacija njegove fudbalske karijere;
• režim kretanja - van specijalizovanog procesa treninga i
utakmica uključuje široki dijapazon sredstava, načina i oblika za uklanjanje
fizičkog i psihičkog umora i održavanje sportske radne sposobnosti;
• pasivna sredstva rehabilitacije - koja dopunjuju režim kretanja
i proširuju adaptacione mogućnosti fudbalera. Ovde se ubrajaju režim
ishrane, razna sredstva i metodi rehabilitacije - psihoregulativni trening,
masaže, fizioterapijske procedure i sl.
Razmotreni podsistemi sportske spreme očigledno imaju aktivni
karakter koji se ispoljava u procesu izgradnje (formiranja) neophodnih
13
kvaliteta, navika i umešnosti koji su u uskoj uzajamnoj vezi i istovremeno
imaju potpuno određene karakteristike.
I.2.1. OSNOVI FIZIČKE SPREME U FUDBALU
Motorička aktivnost čoveka je funkcija složenih adaptivnih
mehanizama koji su se formirali u procesu njegovog filogenetičkog i
ontogenetičkog razvoja.
Ovaj fenomen evolucije je poznat u naučnoj literaturi kao
"antropomotorika" (od antropos - čovek i motorika - kretanje). U teoriji
sporta pod "motorikom čoveka" podrazumeva se skup urođenih ili dobijenih
svojstava organizma da reaguje pomoću kretnog aparata unutrašnjim
potsticajima u obliku pokreta (Ю. Смирнов, 1977).
Sa sportsko-pedagoške tačke gledišta "motorika" je kriterijum za
kretne mogućnosti osobe od kojih zavise njena dostignuća u odgovarajućem
sportu ili disciplini. Kontrola ovih mogućnosti se vrši putem merenja jednih
ili drugih parametara koji su podložni određenom stepenu razvoja i
upravljanja u procesu treninga.
Parametar motorike je veličina koja karakteriše stranu, svojstvo ili
osobeni znak kretnih mogućnosti fudbalera. To su poznate prostorne,
vremenske, snažne i druge dinamičke i kinematičke karakteristike kretne
aktivnosti koje služe kao kriterijum za motorički potencijal fudbalera.
U cilju upravljanja i kontrole sportske spreme izmerljivi parametri
motorike se dele u tri nivoa:
• integralni - odražavaju nedeljivo spojene i jedinstvene strane
ljudske motorike - motoričke kvalitete, navike i umešnosti; osnovne
vegetativne funkcije itd.;
14
• kompletni - odnose se na posebne strane motoričke aktivnosti -
snaga, brzina, izdržljivost, dinamička ili kinematička struktura vežbe itd.;
• diferencijalni - karakterišu posebna svojstva ili znakove
kompletnog parametra (statičku ili eksplozivnu snagu, snažnu izdržljivost,
brzinu pojedinačnog pokreta ili čestinu pokreta, amplitudu, ritam itd.).
Navedeni parametri motorike (faktori sportskog rezultata) su
promenljive veličine. One se usavršavaju u procesu treninga pod uticajem
sistemskih i celishodnih opterećenja.
Poznato je da prilikom dugotrajnog prekida treninga najosetljivije se
utiče na motoričke (fizičke) kvalitete - snagu, brzinu, izdržljivost i sl., dok su
navike koje leže u osnovi sportske tehnike mnogo stabilnije! Ova činjenica
je izuzetno važna za sportsku teoriju i praksu, jer rasvetljava važne
zakonitosti u aktivnosti živog organizma.
Naučna istraživanja dokazuju da se usavršavanje vegetativnih funkcija
izvršava sporije od motoričkih zbog potrebnosti vremena za adaptaciju i
sinhron raznih sistema - srčano-krvni, disajni, hormonalni itd.
Prema tome za uspostavljanje neophodne ravnoteže među
vegetativnim i motoričkim funkcijama široko se koriste raznovrsne po
dinamici i kinematici fizičke vežbe koje imaju jak i koncentrisan efekat na
razna odeljenja centralnog, perifernog i vegetativnog nervnog sistema za
dostizanje neophodne ravnoteže među njima.
Iz tog razloga fizička sprema predstavlja osnovni sadržaj sportskog
treninga. U širokoj praksi treninga ona se sprovodi pretežno u pripremnom
periodu nakon čega se akcenti usmeravaju prema tehničko-taktičkoj spremi i
učešću u utakmicama.
Naučna istraživanja i vodeće svetsko iskustvo u zadnjim godinama
pokazali su da je ovaj fragmentarni pristup fizičkoj spremi vrhunskih
15
fudbalera slabo efikasan i vodi do ulaganja suvišnog rada i gubitka cenjenog
vremena. Kritička analiza ove prakse navodi nas na nove teoretsko-
metodološke pristupe i tehnologije koje adekvatno odražavaju narastajuće
potrebe profesionalnog sporta i posebno profesionalnog fudbala.
Naučno razmatranje problema je moguće samo od pozicija sistemske
analize koja razmatra kondicionalni trening kao složeni proces adaptacije za
usavršavanje motoričkih kvaliteta u najužoj vezi (nerazdvojna jedinstvenost)
s biodinamičkom i kinematičkom strukturom pokreta, t.j. sa specifičnom
tehnikom i taktikom u odgovarajućem sportu i disciplini. Prema tome,
kriterijum za motoričke sposobnosti je konkretna aktivnost u kojoj se oni
ispoljavaju. Međutim, u praksi nivo motoričkih kvaliteta nije uvek u
potpunoj hartmoniji (sinhronu) s njihovom spoljnom manifestacijom.
Veoma često veliki deo motornog potencijala osobe ostaje nerealizovan. U
slučaju se radi o izvesnom neslaganju (protivrečnosti) među kvalitetima i
navikama, tj. među sadržajem i oblikom. Izjašnjavanje ovog fenomena je
jedno od spornih pitanja u teoriji sporta.
Razvoj čovekove motorike kao "n-merni kontinuum" (višemerni
sistem) vezano je za pojavu novih načina i oblika motorne aktivnosti. Na
svakoj novoj etapi ovog razvoja kretni kvaliteti i navike nalaze se u
relativnom jedinstvu i protivrečnosti. Tako naprimer putem specijalizacije
kvaliteta stvaraju se uslovi za prihvatanje nove tehnike. Sa svoje strane, nova
tehnika zahteva viši nivo kvaliteta čime se povećavaju motoričke
sposobnosti osobe. Tako se čovekova motorika obogaćuje novim pokretima
- savršenijim i efikasnijim. Prema tome, kvaliteti i navike se moraju
razmatrati kao uzajamno dopunjavajuće, jednako bitne (nedeljive)
komponente kretne funkcije koje, zajedno uzete, iscrpljuju njenu ontološku
karakteristiku.
16
Iz gore navedenog sledi da motorički kvaliteti i navike nisu posebno
postojeće komponente motorike. Njihovo jedinstvo uslovljeno je time da se
oni razvijaju po zakonima uslovnoreflektornih odnosa - kvaliteti se
ispoljavaju u navike, a one sa svoje strane zahtevaju novi, viši nivo kvaliteta.
Ova činjenica ima principni značaj za teoriju i metodiku sportskog
treninga. Ona odražava opštu prirodu čovekove motorike i jedinstvenost
procesa treninga.
S tih gnoseoloških pozicija pojam "fizička kondicija" kod vrhunskih
fudbalera mora se smatrati kao integralna karakteristika motoričke funkcije
koja se odlikuje svojim bazičnim i strogo specifičnim komponentama
obezbeđuju im visok koeficijent učinka nervno-mišićnog napora (Цв.
Желязков, Л. Кръстев, М. Галов, 2003).
Upravo to određuje i strategiju kondicionalnog treninga. Ona se bazira
na tezu da visoko kvalifikovani (vrhunski) fudbaleri poseduju solidnu
bazičnu kondiciju koju treba samo održavati na visokom nivou. Glavni
napori su usmereni prema primeni takvih opterećenja u treningu koji bi po
veličini, karakteru i usmerenosti uzrokovali izborno aktiviranje genetskog
aparata i specifične promene u vodećim faktorima sportskih rezultata. Ova
sposobnost ponovnog podešavanja funkcija poznata je kao "funkcionalna
adaptacija".
17
I.2.1.1. SUŠTINA I KARAKTERISTIKE OSNOVNIH
MOTORIČKIH KVALITETA U FUDBALU
Iz sportske teorije je poznato da fizička kondicija uključuje pet
motoričkih kvaliteta - brzinu, izdržljivost, snagu, fleksibilnost i veštinu. U
fudbalu se prva tri kvaliteta smatraju kao osnovni (М. Бъчваров, 1992; G.
Bauer, 1993).
Najuopštenija definicija brzine kao pojam u svetskoj naučno-
metodičkoj literaturi u sportu je skoro istoznačna. Prihvata se da je brzina
izvršavanje određene aktivnosti za najkraće vreme, izvršavanje pokreta za
jedinicu vremena ili premeštanje tela u prostoru što većom brzinom (P.
Astrand, K. Rodahi, 1970; М. Гъдев, 1997; Цв. Желязков, 1988).
Polazeći od gornje formulacije kao osnovni oblici demonstracije
brzine se prihvataju:
1. Jednostavna i složena pokretna reakcija;
2. Brzina pojedinog pokreta;
3. Temp pokreta (broj pokreta po jedinici vremena).
Drugi autori prihvataju da su brzi početak kod pojedinog pokreta ili
kod ubrzanja tela, kao i maksimalno brzo prelaženje datog ugaonog ili
linearnog rastojanja ili brzina jednog celovitog pokretnog akta isto oblici
brzine (G. Dintiman, 1978; M. Letzelter, 1995).
Uz ove oblike brzine u fudbalu sasvim tačno neki autori navode da je
brzina mišljenja za izbor tehničko-taktičke radnje od velikog značaja za igru.
Ili radi se o mentalnim oblicima brzine koje ne bi trebalo da odvajamo od
fizičkih oblika brzine. Razlog je u tome da se u savremenom fudbalu
situacije igre rešavaju pre svega izborom brzog rešenja i tek tada realnim
izvršenjem fizičkog pokreta (V. Gambetta, B. Andeberhane, 1995).
18
Velika komplikovanost pokreta u sportskim igrama i posebno brzih
pokreta bez i sa loptom u fudbalu - napred, unazad, bočno ili u drugim
kombinovanim pravcima - zahteva ne samo poznavanje, nego i izbor
pogodnih sredstava za razvoj brzine (D. Brugeman, D. Albreht, 995).
Imajući u vidu da se savremeni fudbal karakteriše dvobojima pri povećanim
brzinskim i jačinskim igrama jedan protiv jednog, problem brzine je jedan
od osnovnih pravaca koji uključuje u sebe velike potencijalne mogućnosti. S
ove tačke gledišta može da se govori o "specifičnoj fudbalskoj brzini pri
posedu lopte" i "specifičnoj fudbalskoj brzini bez lopte". Konkretnije ove
dve vrste brzine karakterišu efikasne veštine fudbalera u ovlađivanju,
oduzimanju, zadržavanju i vođenju lopte, fintiranju protivnika, brzinu pri
udarcima za dodavanje ili čišćenje lopte pred vlastitim golom ili udarcima na
gol. S druge strane, "specifička fudbalska brzina bez lopte" karakteriše
brzinu u ograničavanju aktivnosti protivnika s loptom i bez lopte pomoću
brzih pokreta ili premeštanje igrača po terenu za blagovremeno ovlađivanje
prostora u cilju ograničenja mogućnosti za napad protivnika ili obrnuto (F.
Gerhard, 1995). Gore navedene radnje u napadu i zaštiti ostvaruju se putem
raznih po vrsti pokreta (pravolinijskih, krivolinijskih, bez i sa naglim
zaustavljanjem ili promenom pravca aktivnosti u horizontalnoj ravni). U
slučaju kada se borba za loptu odvija u vazduhu, fudbaler mora naglo da
prenese aktivnost od horizontalne u vertikalnu ravan. Tako se razne
komponente brzine prepliću kako s tehničkim veštinama igrača za vreme
ovlađivanja, zadržavanja, kontrolisanja prilikom vođenja i udarca za pas ili
šutiranje, tako i s demonstracijom snalažljivosti i veštine pri ostvarenju brzih
pokreta za sprečavanje, izbijanje, oduzimanje ili ograničenje dejstva
suparnika. Neosporiva je činjenica, da će sve taktičko-tehničke radnje biti
19
slabo efikasne, ako fudbaler ne poseduje potrebni nivo fizičke kondicije i na
prvom mestu - brzinu.
Pre konkretnog razmatranja stanja problema o razvrstavanju brzine sa
aspekta fudbalske teorije i prakse, moramo da razjasnimo termin "brzina".
Fiziološki se brzina može definisati kao "brzo izvršenje nekog
dejstva", "brzo ispoljavanje ili dostizanje određenog cilja" itd. S druge
strane, kao fizičko-mehanički pojam termin daje predstavu o vremenu za
prelaženje jedinice puta. Odavde, kako je već pomenuto, mogu se definisati
3 do 5 osnovnih oblika brzine (brzina motoričke reakcije, brzina pojedinog
pokreta, temp pokreta, brzina pri ubrzanju, brzina akta kretanja).
Kao što se vidi, u ovoj klasifikaciji fali jedan od osnovnih oblika
brzine - "maksimalna (distancijska) brzina", tj. dostizanje što veće brzine ili
odolevanje jedinice rastojanja za minimum vremena kao velika količina
brzih kretnih aktova.
Nije teško dokazati da svaki od gore navedenih oblika brzine ne može
da postoji van prostora. Brzina motoričke reakcije zavisi od vremena
primanja uslovnog signala za reagovanje, od brzine predavanja signala po
uzlaznim (aferentnim) nervnim putevima, od vremena za obradu signala i
donošenja odluke, od brzine signala za aktivnost po silaznim (efektornim)
nervnim putevima i na kraju od brzine skraćivanja odgovarajućih mišića.
Izgleda da "čista brzina" u ovom slučaju postoji samo u radu nervnog
centra koji prima, obrađuje i daje komandu za odluku s procesima na jednom
krajnje ograničenom prostoru. Međutim i ovde brzina ne može da se
realizuje bez protoka signala među raznim neuronima. To je naravno opet
vezano za prostor i vreme za njegovo odolevanje, tj. prisutna je ponovo
brzina.
20
Definisanje pojedinog pokreta ili tempa kao oblici brzine nije ništa
drugo nego prelaženje određenog linearnog ili ugaonog puta za jedinicu
vremena, tj. ponovo imamo brzinu.
Prema tome svaki pokušaj da govorimo o brzini vezan je za pojmove
linearna (V=S/t) ili ugaona brzina (ω=α/t). Zato mi prihvatamo termin
"brzina" kao uopšteni termin raznih po obliku pokreta koji protiču s
mogućom visokom brzinom.
S ove pozicije nas interesuje ne toliko polazna platforma za upotrebu
termina, koliko praktična suština njegovog korišćenja u konkretnoj
fudbalskoj praksi.
U svetskoj naučno-metodičkoj literaturi oblici brzine pored jedinstva
imaju i određene razlike. U svojim naučnim publikacijama G. Bauer (1993)
određuje pet osnovnih komponenti koje se ispoljavaju u fudbalskoj igri:
1. Brzina primanja fudbalske situacije (speed of recognition)
2. Brzina predviđanja ponašanja suparnika (speed of anticipation)
3. Brzina reagovanja (reaction speed)
4. Brzina promene pravca pokreta bez lopte (speed of changing
directions)
5. Brzina aktivnosti s loptom u otporu (action speed).
Prva tri oblika autor vezuje pre svega s psihičkim osobinama
(motivacija, odsustvo straha i stresa) i naročito s veštinama i iskustvom
fudbalera. Po našem mišljenju značajno mesto u nivou ovih oblika imaju
nasleđene kvalitete osobe. Ostala dva oblika (brzina promene pravca
kretanja i brzina aktivnosti) autor definiše kao usko vezane za maksimalnu
snagu (maximum-power ability), brz i dobro koordiniran rad pokreta u celini
i posebno pokreta nogu i stopala i veština da se automatski koordiniraju
aktivnosti. Slažeći se s autorom u obrazloženju navedenih oblika, ne
21
možemo da ne obeležimo da je njegova klasifikacija nepotpuna i ne
obuhvata složenost problema.
S drugih polaznih pozicija (biomehaničkih i sportsko-tehničkih,
zaključno suštine pojma fizička kondicija) V. Gambetta posvećuje pažnju
teoretsko-praktičnom obrazloženju uglavnom sposobnosti za ubrzanje
(acceleration), dostizanje maksimalne brzine (absolute top speed) i "bočne
brzine i veštine" (lateral speed and agility). Međutim, uz sposobnisti
ubrzanja kao i uz bočnu brzinu i veštinu autor dodaje i mogućnosti promene
pravca kretanja, kako i brzo startovanje i zaustavljanje pokreta ili promenu
pravca trčanja. Podvlači se da ubrzanje kao oblik brzine je najvažniji oblik u
fudbalu u odnosu na ostala dva oblika. Slično G. Baueru postulira da je
brzina u osnovi uspeha, jer ona određuje uspeh ili neuspeh u "trenutku
istine".
Pored podudaranja jednakih aktivnosti u dva od navedenih oblika,
zadnja klasifikacija isto ne iscrpljuje veliku raznovrsnost u ispoljavanju
brzine u fudbalu.
Jedan od velikih ruskih stručnjaka u fudbalu - P. Kazakov (1978)
definiše sedam struktura brzine:
1. Brzina startovanja u jednostavnim situacijama (speed in simple
situation).
2. Brzina startovanja u složenim situacijama (speed im complicated
situation).
3. Sposobnost naglog ubrzanja (ability of fast acceleration).
4. Apsolutna (vrhunska) maksimalna brzina pri odolevanju relativno
dužih distanci više od 20 m (absolute top velocity in running over 20 m).
5. Brzina upadanja ili zaustavljanja (speed of dash and stopping).
6. Brzina izvođenja tehničkih radnji (speed of technical actions).
22
7. Brzina prelaza s jednog pokreta na drugi (quickness of switching in
different movement).
Nije teško uočiti da neke od navedenih komponenti mogu da se
objedine ili njihovo definisanje i razgraničenje je otežano.
U jednoj konkretnoj raspravi o problemima brzine M. Bačvarov, L.
Dimitrov, P. Dojčev, M. adev, A. Slavčev (1991) razmatraju brzinu u
fudbalu kao sistem formiran iz dveju raznih po karakteru struktura -
mentalne i fizičke.
Jednoglasan je stav da su u fudbalu i sportskim igrama mentalni oblici
brzine veoma značajni (G. Bauer - 1993, D. Brugemann, D. Albreht - 1993;
R. Mayer - 1996).
Brzo shvatanje i ocena objekata u pokretu (lopte, saigrača i
oponenata), prostorna ocena njihovog rasporeda u odnosu na vlastiti ili tuđi
gol, predviđanje ili brzo shvatanje dejstva saigrača ili suparnika, brza
promena odluke za akciju su veoma važni za fudbalera.
Što se tiče fizičkih struktura, njihova raznovrsnost je naročito velika.
Brzina pojedinih pokreta uključuje brzinu udarca pri pasu ili šutiraju na gol,
brzinu pojedinog fenta, brzinu oduzimanja ili izbijanja lopte u igri jedan
protiv jednoga, pojedine radnje za sprečavanje kretanja ili pasa suparnika,
brzo okretanje ili upadanje pred suparnikom koji dobija loptu itd.
Brzina na startu kao funkcija brze kretne reakcije, frekvencija i dužina
koraka, odnosno prisustvo eksplozivne snage ispoljava se pri brzom vođenju
lopte napred, pri startu za iskorišćavanje praznog prostora ili pokrivanje
protivnika i sl.
Koordinacijska brzina ispoljava se u seriji fentova, promeni pravca
trčanja pri startovanju ili naglom zaustavljanju i okretanju s loptom ili bez
lopte. To određuje i pristupe za njihovo praktično razvijanje koje je od
23
posebne važnosti u fudbalskoj praksi. Koordinacijska brzina u principu je
najčešći oblik brzine u fudbalu.
Maksimalna brzina u fudbalu pokazuje se pre svega pri dužim
šprintovima više od 20 m za pretrčavanje protivnika u igri jedan protiv
jednoga u cilju dostizanja daleke lopte u napadu ili odbrani.
Razvrstavanje brzine u pet raznih oblika obuhvata čitavi složeni
fudbalski prostor. S druge strane, ova klasifikacija daje mogućnost da se
odrede i konkretni putevi za formiranje sredstava i metoda za njen razvoj.
Zato je i problem brzine u fudbalu izuzetno značajan.
S druge strane, poznato je da se brzina mora održati od početka do
kraja utakmice. Javlja se još jedan problem, tj. ne samo specifično s tačke
gledišta karaktera aktivnosti u igri da razvijamo brzinu, nego raditi to tako
da se u uslovima fudbalske utakmice zadrži nivo brzine. Takvo dugotrajno
održavanje brzine daje predstavu o "brzinskoj izdržljivosti" fudbalera. Ona u
mnogom zavisi ne samo od sposobnosti fudbalera da se bori s umorom, nego
da poseduje visok "brzinski potencijal" koji bi bio rezerva za dugotrajnije
održavanje brzine na pozadini optimalnosti brzinskih napora.
Tako problem o razvoju značajnijih oblika brzine u fudbalu dobija tri
dimenzije:
• obuka i usavršavanje brzine misaonih aktivnosti,
• savlađivanje široke game varijanti brzih tehničko-taktičkih
aktivnosti,
• povećanje osnovnih fizičkih oblika brzine za uspešnu
realizaciju motoričkih tenhičko-taktičkih aktivnosti u obe faze igre.
Od interesa je nalaženje prikladnih sredstava, metoda i pristupa za
razvijanje brzine. Iz teorije i prakse je poznato da razvijanje određenog
fizičkog kvaliteta najbolje se realizuje pomoću pokreta koji su analogični
24
osnovnoj (takmičarskoj) vežbi. Međutim s druge strane brzina kao
kompletni kvalitet iz raznih vrsta brzine i snage pretpostavlja i korišćenje
određenih brzinsko-jačinskih vežbi opštijeg karaktera. U tom smislu
sportološko znanje zahteva znanja o biomehaničkim, psihološkim i
fiziološkim načelima u ispoljavanju brzine.
Visoki i stabilni sportski rezultati u fudbalu nerazdvojno su vezani za
mogućnosti organizma za stabilni, maksimalno efikasni dugotrajni rad. U
praksi, međutim, ove mogućnosti su ograničene pod uticajem više faktora
biološke, psihološke i sportsko-tehničke prirode. U svojoj celini oni
uzrokuju vremensko sniženje radne sposobnosti ili potpuno zaustavljanje
odgovarajuće aktivnosti. Ovo stanje čitavog organizma ili raznih njegovih
funkcionalnih sistema poznato je kao umor. Prema tome, jedan od
osnovnijih zadataka metodologije treninga je usavršavanje mogućnosti
orgnaizma za istrajni, efikasni rad u ekstremalnim uslovima sportske
delatnosti. Upravo ova sposobnost (svojstvo) organizma za dugotrajno
izvršenje određene aktivnosti bez sniženja njene efikasnosti nazivamo
izdržljivost.
Osnovni kriterijum izdržljivosti sa sportsko-pedagoške tačke gledišta
je proizvod brzine i vremena za izvršenje određenog kretnog zadatka.
Zavisnost između ova dva parametra je hiperbolična i može da se izrazi na
sledeći način: V.t = const. To znači da se izdržljivost može meriti na dva
načina: po vremenu za koje se izvršava određeni rad bez sniženja brzine, ili
po veličini brzine za određeno vreme.
Pojmovi izdržljivost i radna sposobnost nisu identični. Po svojoj
sadržini radna sposobnost je širi pojam i određuje mogućnosti čoveka za rad
uopšte, zaključno i njegovu sposobnost za realizaciju maksimalnog za
njegove mogućnosti obima. U sportu razlikujemo specifičnu i nespecifičnu
25
radnu sposobnost sportista. Prva se pokazuje u vežbama koje su izabrane
kao predmet specijalizacije. Svi ostali slučajevi odnose se na nespecifično
ispoljavanje radne sposobnosti. Izdržljivost je jedna vrsta radne sposobnosti
i pokazuje mogućnosti organizma za dugotrajni rad. Prema tome, izdržljivost
u jednoj ili drugoj aktivnosti uvek ima konkretan izraz. Razlikujemo
specijalnu i opštu izdržljivost. Specijalna izdržljivost fudbalera može da se
definiše kao visoko efikasna specifična radna sposobnost u okviru konkretne
motoričke aktivnosti. Ona se potpunije karakteriše, ako se konkretizuju
komponente intenzivnosti. Poznato je da specijalna izdržljivost zavisi
uglavnom od brzine radnih ciklusa, veličine ovlađivanog otpora ili nekih
prosečnih vrednosti oba parametra. U ovim slučajevima govorimo o
varijantama specijalne izdržljivosti.
Kada je specifična radna sposobnost vezana za visoke zahteve prema
brzinskim mogućnostima fudbalera, njegova sposobnost da je održi u
konkretnim uslovima kretne aktivnosti definiše se kao brzinska izdržljivost.
Ova specifična radna sposobnost fudbalera koja se karakteriše
savlađivanjem znatnog otpora (vlastite težine, protvnika, sprave ili sredine)
definiše se kao snažna izdržljivost. Ona je tipična za fudbalsku igru, gde je
nervno-mišićni napor acikličnog, intervalno-promenljivog karaktera koji se
izražava u nizu startnih ubrzanja, poskakivanja i intenzivnim epizodama
igre.
Izdržljivost kao kvalitet (svojstvo) ljudskog organizma integriše u
sebe veliki broj raznosvrsnih pojava koje protiču na raznim nivoima.
Obnavljanje (resinteza) ATF kao osnovni izvor energije za izvršenje
aktivnosti odvija se za račun hemijskih reakcija dva tipa:
• anaerobne koje protiču u odsustvu kiseonika;
• aerobne (disajne) kod kojih se upija kiseonik iz vazduha.
26
U svojoj celini anaerobni i aerobni procesi potpuno karakterišu
funkcionalni energetski potecijal čoveka - njegove opšte energetske
mogućnosti. U vezi s tim osnovnim izvorima energije neki autori definišu tri
sastavne komponente izdržljivosti: alaktatnu anaerobnu komponentu;
glikolitičnu anaerobnu komponentu; aerobnu (disajnu) komponentu. U tom
smislu razne vrste specijalne izdržljivosti mogu biti razmatrane kao
kombinacija navedenih komponenti. Za metodiku treninga od posebnog
značaja je dinamika anaerobnih i aerobnih procesa, tj. kako tri komponente
utiču na izdržljivost.
Pri napornoj mišićnoj aktivnosti najpre se odvija kreatinofosfatna
reakcija koja nakon 3-4 s dostiže svoj maksimum. Ali male zalihe
kreatinfosfata u ćelijama se brzo istroše i moćnost reakcije oštro opada
(drugog minuta rada ona je ispod 10 % od svog maksimuma).
Glikolitičke reakcije odvijaju se sporije i dostižu maksimalni
intenzitet za oko 40-50 s. Izdvojena energija kod njih obezbeđuje aktivnost
na duži period (2-3 min.), jer u odnosu na KrF zalihe mioglobina u mišićima
su znatno veće. Ali u toku rada nagomilava se znatna količina mlečne
kiseline koja smanjuje mišićnu sposobnost skraćenja i uzrokuje
"odbrambeno-zadržavajuće" procese u nervnim centrima.
Disajni (aerobni) procesi odvijaju se punom snagom oko 3-5-og
minuta aktivnosti a za to aktivno pomažu otpadni produkti anaerobne
razmene - kreatin i mlečna kiselina (koji stimulišu konzumaciju kiseonika i
proces disanja).
Iz ovog opisa postaje jasno da u zavisnosti od intenziteta,
dugotrajnosti i specifičnog karaktera kretne aktivnosti u fudblau s vremenom
raste značaj jedne ili druge komponente izdržljivosti.
27
Prema tome problem je vezan za optimizaciju treninga u fudbalu. To
je centralni problem i odnosi se na određivanje radnih zona na bazi njihove
bioenergetske karakteristike. Osnovni kriterijumi za identifikaciju ovih zona
i za regulisanje opterećenja u treningu su količina laktata u krvi i frekvencija
pulsa.
Savremena intenzifikacija pokretne aktivnosti u sportu vezana je za
povećane mogućnosti organizma za rad u anaerobnim uslovima. Slični rad u
anaerobnim uslovima (tj. vezan za nagomilavanje kiseoničkog duga)
karakterističan je i za fudbalsku igru gde je aktivnost u igri prošarana
momentima visokog intenziteta. Specifična izdržljivost u ovim slučajevima
(definisana često kao brzinska, skočna ili snažna) zavisiće od brzine s kojom
se iscrpljuju aerobni resursi (pre svega KrF i glikogen).
U zavisnosti od zadataka treninga objekat ciljnog uticaja mogu biti
kako alaktatna, tako i laktatna komponenta anaerobne razmene. U prvom
slučaju praktični ciljevi treninga su da se poveća snaga kreatinfosfatnog
mehanizma, a u drugom - da se usavršavaju glikolitičke reakcije.
Evo neke od principnih stavova treninga za usavršavanje glikoloitičke
(laktatne) komponente izdržljivosti koja ima odlučujući značaj za fudbalsku
igru:
• parametri spoljnog opterećenja (šeme za uticaj) moraju biti
adekvatni promenama u glikolitičkim reakcijama i izmirenju laktatnog duga.
Napominjemo da se glikoliza odvija nakon 20 sec i dostiže svoju
maksimalnu snagu za oko 40-50 sec, nakon čega se postepeno gasi, ali
obezbeđuje kretnu aktivnost energijom u toku 2,30-3 min.;
• glikolitičko obezbeđenje energijom moguće je samo pod
uslovom da postoji dovoljno zaliha glikogena - osnovnog izvora anaerobne
28
oksidacije. Intenzitet i dugotrajnost snabdevanja energijom zaviseće
uglavnom od količine "uskladištenog" u jetri i mišićima glikogena;
• trening za povećanje glikolitičkih mogućnosti fudbalera
izgrađuje se na raznim varijantima intervalne i intervalno-promenljive
metode.
U skladu s navedenim principnim stavovima u praksi treninga
primenjuju se razne šeme uticaja čiji glavni smer je prema povećanju
imuniteta organizma protiv produkata anaerobne razmene.
U tom cilju se najčešće primenjuju trening opterećenja sledeće
karakteristike:
• intenzitet opterećenja - submaksimalno (oko 90-95 % od
maksimuma);
• dugotrajnost opterećenja - od 20 sec do 2 min.;
• intervali odmora - njihovo trajanje određuje se s obzirom na
dinamiku kojom se nagomilava mlečna kiselina (La) u krvi. Imajući u vidu
da količina La dostiže svoj maksimum nekoliko minuta posle rada i
činjenicu da nakon svakog ponavljanja sve više se aktiviraju aerobni procesi,
intervali odmora postepeno se skraćuju s obzirom na maksimalno aktiviranje
glikolitičkog procesa i potiskivanja aerobne produktivnosti. Tako na primer
između prvog i drugog radnog intervala - 4-6 min.; između drugog i trećeg -
2-4 min.; između trećeg i četvrtog - oko 2 min.;
• broj ponavljanja - po 3-4 ponavljanja u seriji zbog brzo
narastajućeg umora od skraćivanja intervala za odmor;
• karakter odmora - ne posebno aktivan između ponavljanja u
serijama s obzirom na zadržavanje La u krvi (što povećava efekat izvršenog
29
rada). Između serija odmor mora da bude aktivan radi potpunijeg odvijanja
disajnih procesa i potpune likvidacije kiseoničkog duga.
Snagu čoveka možemo definisati kao njegov kvalitet (svojstvo) da
savlađuje ili stoji protiv spoljnih otpora za račun mišićnih napora (Ц.
Желязков, 1998). Snaga mišićnih skraćenja ima veliki značaj kako za
izvršenje pokreta, tako i za sportske rezultate. Ona se izražava u raznim
oblicima u zavisnosti od načina na koji se odolevaju i od njihovog stepena.
Teško se mogu navesti discipline kod kojih bi se pokazao samo jedan
od režima mišićne aktivnosti. Oni su značajni za skoro sve vrste sporta bez
obzira na to da se njihov relativni deo razlikuje u raznim sportovima. S ove
tačke gledišta trening za snagu obuhvata razvijanje svih njenih oblika i
režima mišićne aktivnosti.
Jačina muskulature odrerđuje se pomoću njenih biohemijskih,
morfoloških i funkcionalnih osobina. Poslednje su od rešavajućeg značaja za
ispoljavanje snage fudbalera i inervacije mišićnih skraćenja. Specifičnost
izražaja snage određenog mišića zavisi od veličine savladanog otpora. Iz
t.zv. osnovne jednačine mišićne dinamike A. Hill-a (cit. po Ц. Желязков,
1986, 1998):
(P + a).(v + b) = (P0 + a).b = k
gde je P - demonstrirana snaga, P0 - maksimalna izometrijska snaga,
v - maksimalna brzina, a, b i k - individualne konstante, vidi se da je brzina
skraćenja određenog mišića uvek vezana za otpor koji se mora savladati.
U zavisnosti od raznovrsnosti pokretne aktivnosti i uzajamne veze
među masom, brzinom i vremenom diferenciran je pojam brzinsko-snažne
sposobnosti.
Ovaj pojam odražava sposobnost čoveka da izvršava napore s
maksimalnom snagom za kratak interval vremena uz zadržavanje
30
maksimalne amplitude kretanja. Stepen izražaja brzinsko-snažnih kvaliteta
zavisi ne samo od mišićne snage, nego i od sposobnosti fudbalera za
koncentraciju nervno-mišićnih napora i mobilizaciju funkcionalnih
mogućnosti organizma. Sinonim brzinsko-snažnih sposobnosti je pojam
eksplozivne snage koja se veoma često upotrebljava u metodičkoj literaturi i
sportskoj praksi. Efekat eksplozivnih napora karakteriše se brzim razvojem
početnog napora s jedne strane, i s druge - intenzivnim povećanjem brzine
početnog skraćenja. Prema tome, za kvalitativnu karakteristiku mišićnog
rada imaju smisao dva pojma:
• eksplozivna snaga kao kvalitativna karakteristika koja odlikuje
pokrete maksimalnom snagom za minimalno vreme od drugih brzinsko-
snažnih pokreta;
• startna snaga kao karakteristika mišićne sposobnosti za brzi
razvoj napora u početnom trenutku naprezanja.
Bitna tačka u analizi termina brzinsko-snažnih kvaliteta je način
njihovog ispoljavanja. To znači da li se ono odvija pri relativno
nepokretnom stanju masa ili u uslovima pokreta koji je bitni i značajni
momenat. Uz to se eksplozivna snaga u fudbalu izražava kao moment
maksimum snage u određenom momentu pokreta.
Tako da problem izražaja brzinsko-snažnih kvaliteta nije vezan jedino
za njihovu veličinu, nego i za "super" tačnost i umešnost za njihovu
realizaciju, tj. prisustvo usavršenog mehanizma nehotičnog opuštanja
mišića. To je već vezano za t.zv. nervno-mišićnu koordinaciju.
Uvođenjem pojma "građenje snage", tj. naraštaja snage na početku
akcije određuje se suština i značaj brzinsko-snažnih kvaliteta. Ova
sposobnost karakteriše s jedne strane veštinu fudbalera da upravlja svojim
pokretima, a s druge strane maksimalno ispoljavanje mišićne snage za
31
najkraće vreme u momentima u kojima se prioritetno stvara brzina
određenog pokreta.
Od gore navedenog sledi da razvoj brzinsko-snažnih kvaliteta deluje
pozitivno na sposobnost za koncentraciju napora u prostoru i vremenu, tj.
obezbeđuje formiranje pravilnih kretnih navika u odnosu na kinematiku i
dinamiku kretanja.
I.2.2. OSNOVI TEHNIČKE SPREME
Ako je fizička sprema obrazložena kao osnov sportske veštine,
tehničko-taktička sprema je lice te veštine.
Tehnika najizrazitije karakteriše i čini fudbalsku igru sportom sa
svojim specifičnim osobinama. Teško možemo zamisliti dobar fudbal bez
dobre tehnike. Dobar fudbaler mora da bude pre svega odličan tehničar, a
nakon toga da poseduje sve ostale kvalitete neophodne za igru. Prema tome,
tehnika je najbitnija karakteristična crta savremenog fudbalera.
Fudbalska veština određuje se pre svega od veština i mogućnosti
igrača da "manipuliše", da rukuje loptom slobodno, brzo i štedljivo, da
izvodi pravilno i tačno udarce po lopti nogom i glavom, od finog vladanja
(primanja i zaustavljanja) lopte, od savršenstva kojim izvodi zavaravajuće
pokrete (fentove) i ostale tehničke umešnosti. Tehnika se nalazi u direktnoj
vezi s taktikom igre, ona je njen osnov, dok je taktika njena funkcija.
Zahtevi prema fudbalerima u odnosu na tehničku spremu sve više se
povećavaju. Proširuje se njihov tehnički repertoar, primenjivane u igri
tehničke umešnosti dobijaju kvalitativno novi oblik da bi odgovorile novim,
složenijim uslovima koji se stvaraju u toku fudbalskih utakmica -
dinamičnost, taktičko kreiranje i sl.
32
Prioritet koji se daje tehnici i tehničkoj spremi fudbalera ni u kakvom
slučaju ne sme da bude za račun ostalih strana spreme (fizičke, taktičke i
psihološke), ali bez svestrane tehničke spreme ne može da se dostigne
stvarna veština (B. Elsner, 1985).
Tehnička sprema ima za cilj usvajanje trajnih i fleksibilnih kretnih
navika koje bi fudbaleri mogli lako primenjivati u situaciji igre koja se
neprestano menja po složenosti. I ako se tehnička sprema mladih fudbalera
svodi pretežno do formiranja i učvršćenja specijalnih kretnih navika (I i II
faza), u narednim godinama tehnička sprema ide putem neprestanog
usavršavanja specijalnih tehničkih navika (III faza).
Proces usavršavanja kretnih navika zasniva se na već poznatim
principima sportskog treninga - svestranost, ponavljanje, svesnost,
očiglednost, sistemnost. Glavna metoda za usavršavanje tehničke veštine je
metoda svesnog ponavljanja vežbe pri optimalnoj pauzi među pojedinim
prolazima. Tehnička sprema se mora sprovoditi u toku čitave godine. Veći
deo sadržaja procesa nastave i treninga mora da bude za tehničko
usavršavanje igrača i ne sme se zaboravljati da se paralelno s njim
usavršavaju i fizički kvaliteti i indirektno - taktika.
Tehničko-taktička sprema fudbalera predstavlja bitan deo njihove
kompletne spreme zbog činjenice da je njen osnovni cilj stvaranje stabilnih
motoričkih navika pri primeni elemenata tehnike s loptom ili bez lopte u
složenim uslovima utakmice. Razdvajanje tehničke i taktičke spreme je pre
svega uslovno i pomaže za diferencirano odražavanje raznih aspekta za
tehničku obuku i usavršavanje. U uslovima treninga aspekti tehničkog
usavršavanja realizuju se u kolektivnom obliku (trening ekipe) ili
individualnog rada u obliku individualnog treninga van okvira treninga
ekipe. Glavni cilj aspekata za tehničko usavršavanje kao deo tehničko-
33
taktičke spreme je pretvaranje izvršenja elemenata fudbalske igre s loptom i
bez lopte u složenim uslovima utakmice u visoko automatizovane
stereotipne akcije, efikasne i racionalne.
Razmatrajući pitanje o tehničko-taktičkoj spremi, podsetićemo da
osnovno u pristupu pri razmatranju ovog problema zasniva se na zahtev
svaki tehnički elemenat da se uči i usavršava tako, kako bi se koristio u igri,
tj. svaka tehnička umešnost da rešava određeni taktički zadatak! Posebno
uzeta tehnička umešnost (izuzev nekih reglamentiranih standardnih
položaja) ne može da reši bilo kakav taktički zadatak. Upravo to uslovljava
potrebu traganja za logičke veze među pojedinim umešnostima i stvaranje
t.zv. mikroelemenata igre koje se uče i usavršavaju u toku treninga. Ovi
mikroelementi predstavljaju malu strukturnu jedinicu "sistema" fudbalske
igre (С. Стоянов, 1990). Tako naprimer takmičar preuzima loptu i dodaje je
partneru ili nakon preuzimanja vodi loptu i šutira na gol. U navedenim
mikroelementima ostvaruje se logična veza među prihvatanjem (kao oblik
preuzimanja) i udarcem po lopti (kod prvog) i preuzimanje, vođenjem i
udarcem po lopti (u drugom mikroelementu) s obzirom na razne taktičke
zadatke: u prvom slučaju - pas partneru, a u drugom - šutiranje na gol. Veće
strukturne jedinice fudbalske igre su makroelementi. Najjednostavnija
definicija makroelementa je strukturna jedinica sastavljena iz dva ili više
"mikroelementa" logički vezanih shodno organizaciji aktivnosti u igri.
Vezani međusobno makroelementi predstavljaju "sistem" fudbalske igre.
Prema tome, tehničko-taktička sprema mora da bude podređena ideji da se
usavršavaju tehničko-taktičke umešnosti i aktivnosti u tri osnovna smera:
putem mikroelemenata; putem makroelemenata; putem igre.
34
Usavršavanje tehničkih umešnosti je stalan, značajan, celogodišnji i
višegodišnji zadatak koji se ne sme potcenjivati ni za trenutak, jer bez
racionalne tehnike ne može se igrati savremeni, brzi i rezulatativni fudbal.
GLAVA II. PRAKTIČKI ASPEKTI PROBLEMA
Delovanje sredstava treninga na fudbalere zavisi u najvećem stepenu
od metoda (načina) njihove primene. U zavisnosti od ciljeva i zadataka
treninga u praksi se primenjuje veliki broj metoda koji dotiču razne strane
sportske spreme (fizičke, tehničke, taktičke, psihiloške).
Od bitnog značaja u praksi je način organizovanja nastavnih
zanimanja i treninga, tj. metodi organizacije i sprovođenja. Posebno
interesantan za nas je bio jedan poznat, ali nepotpuno korišćen u praksi
metod - metod po stanicama.
Osnovni zadatak metoda po stanicama je stvaranje i usavršavanje
raznih kretnih navika i kvaliteta. Osim toga ovaj metod omogućava da se u
jednom treningu uključe mnogo više vežbi u odnosu na druge metode. U
stvari on obezbeđuje kombinovano vežbanje, tj. izvođenje nekoliko vežbi
razne strukture radi rešavenja određenog zadatka ili zadataka. Pored toga se
pri dobroj kompaktnosti deluje i na razvoj fizičkih kvaliteta. Sve vežbe koje
se moraju izvesti i put koji prolaze fudbaleri među pojedinim stanicama,
naziva se stanična kombinacija. Suština metoda po stanicama stavlja u centar
zahteva dobro i kvalitetno izvođenje odabranih vežbi u kompletu. Rad po
stanicama obezbeđuje vežbanje s neprekidnom variativnošću, jer na svakoj
stanici fudaler mora da izvede vežbu potpuno različitu od prethodne i
naredne.
35
Pri korišćenju metoda organizacije treninga po stanicama u fudbalu
postoje sledeće mogućnosti:
• Kompletno razvijanje osnovnih motoričnih kvaliteta (fizička
sprema 45-50 min.) u okviru samostalnog fizičkog treninga;
• Kompletno razvijanje osnovnih motoričkih kvaliteta (fizička
sprema 30-35 min.) u okviru mešovitog treninga;
• Kompletno razvijanje osnovnih motoričnih navika (tehnička
sprema 90-100 min.) u okviru samostalnog tehničko-taktičkog treninga.
Niže predlažemo praktičke pristupe iz naše prakse za poboljšanje i
rešavanje zadataka fizičke i tehničke spreme u savremenom fudbalu preko
organizacije treninga po stanicama putem već navedenih mogućnosti:
Kod prve mogućnosti koja se odnosi na kompletno razvijanje
osnovnih fizičkih kvaliteta u okviru samostalnog fizičkog treninga ili
mešovitog tipa treninga koristili smo predloženi i opisani komplet za
razvijanje istih.
Napominjemo neke osnovne principe i pristupe pri izgradnji i
izvođenju kompleta za koordinaciju i razvijanje osnovnih motoričkih
kvaliteta u fudbalu:
1. Opšte zagrevanje (8 min.) koje uključuje ravnomerno trčanje, opšte
razvojne vežbe izvođene u pokretu, kretanje licem, leđima, bočno, trčanje s
promenom tempa itd. i završavamo dinamičnim i statičnim istezanjem (3-4
min.);
2. Vežbe koje se biraju na pojedinim stanicama (od 1 do 9) moraju da
sadrže uzastopno sve ravni kretanja (napred, unazad i u stranu, napred u
stranu i unazad, prednje-zadnji pravac, bočno, po diagonalu itd.);
3. Nakon zagrevanja komplet vežbi za koordinaciju protiče u
sledećem redosledu: specijalne vežbe s trčanjem preko prepreka za pripremu
36
osnovnih grupa mišića, slede specijalne vežbe s trčanjem plus startovanje od
raznih polaznih stavova, vežbe za frekventnost i tek onda se prelazi na
promenu pravca kretanja, vežbe sa skokovima sa startovanjem i završavamo
vežbama za okretnost. Zadnja stanica uvek uključuje vežbu za brzinsku ili
brzinsko-jačinsku izdržljivost koja utiče dobro na pozadini nagomilanog
umora od prethodno izvršenog posla.
4. Svaka jedna stanica uključuje maksimum četiri ponavljanja
izabrane vežbe s težnjom da se izvode maksimalnom učestalošću, ritmom i
brzinom kretanja. Posebna pažnja obraća se prenošenju opšteg centra težine
tela pri promeni pravaca kretanja (nagla promena bez iskidanja pokreta -
celovitost pokreta);
5. Preporučljivi optimalni broj stanica je oko 10. To obezbeđuje
ukupno trajanje kompleta za koordinaciju od oko 45-50 min. sa
zagrevanjem;
6. Posle svake stanice sledi istezanje 1-1.5 min. do potpunog
opuštanja da bi mogli da tražimo optimalnu frekvenciju, ritam i brzinu
izvođenja.
Evo i suštinu kompleta koji mi koristimo:
37
TRENING BROJ 01.
Trajanje: od 25 do 35 min.
Cilj treninga: Kompletni trening za razvijanje osnovnih motoričnih
vrlina u fudbalu - koordinacije i koordinacijske brzine, startne i linearne
brzine, brzinsko-jačinskih vrlina, brzinske izdržljivosti.
Sadržaj treninga: Devet stanica po celom terenu (sl.1).
Stanica № 6
Stanica № 5
Stanica № 4
Stanica № 3
Stanica № 2
Stanica № 1
Stanica № 7
Stanica № 8
Stanica № 9
(sl.1)
38
Stanica 1: Specijalne vežbe s trčanjem preko prepreka (sl.2)
Cilj vežbe: Koordinacija
Sprave za trening: 8 prepreka , 6 konusa za markiranje.
Broj vežbi u stanici: Ovde se izvode od 1 do 3 ovakvih vežbi.
Broj ponavljanja vežbe: Po 4 puta svaka vežba.
Način organizacije: Dve suprotne povorke.
Metodički zahtevi za izvođenje: Traži se amplituda pri radu nogu i brzi
rad članka. Nakon prolaza zadnje, 4-te prepreke sledi ubrzavanje 10 m.
(sl.2)
39
Stanica 2: Specijalne vežbe s trčanjem (sl.3)
Cilj vežbe: Koordinacijska brzina
Sprave za trening: 4 konusa za markiranje
Broj vežbi u stanici: Ovde se izvode od 10 do 12 ovakvih vežbi.
Broj ponavljanja vežbe: Po 1 put svaka vežba.
Način organizacije: Dve povorke.
Metodički zahtevi za izvođenje: Traži se amplituda izvođenja, brzi rad
članka i sinhron rada ruku i nogu. Kretanje napred izvoditi sporo za račun
veće frekvencije izvođenja vežbe s trčanjem.
(sl.3)
40
Stanica 3: Frekventno trčanje nad malim konusima (tanjirićima) i
linearno premeštanje u tri osnovna pravca. (sl.4)
Cilj vežbe: Koordinacijska brzina plus linearna brzina u tri pravca -
napred, bočno i unazad.
Sprave za trening: 10 malih konusa, 6 štapova za markiranje.
Broj vežbi u stanici: 1 vežba.
Broj ponavljanja vežbe: 1 serija x 4 puta.
Način organizacije: Dve povorke, nakon svakog prolaza povorke
menjaju mesta.
Metodički zahtevi za izvođenje: Traži se amplituda izvođenja, brzi rad
članka, sinhron rada ruku i nogu, održavanje visoke brzine linearnog
kretanja u tri pravca.
(sl.4)
41
Stanica 4: Frekventno bočno trčanje preko malih prepreka
kombinovano sa startovanjem i linearnim kretanjem u dva pravca. (sl.5)
Cilj vežbe: Koordinacijska brzina plus linearna brzina u dva pravca -
napred i po prečniku.
Sprave za trening: 12 velikih konusa s otvorima za stavljanje
poprečnih štapića i stvaranje malih prepreka, 6 štapića, 4 štapa za
markiranje.
Broj vežbi u stanici: 1 vežba.
Broj ponavljanja vežbe: 4 puta.
Način organizacije: Dve povorke.
Metodički zahtevi za izvođenje: Traži se frekvencija i amplituda
izvođenja nad preponama, brzi rad članka, sinhron rada ruku i nogu, visoka
linearna brzina i nagla promena pravca kretanja.
(sl.5)
42
Stanica 5: Bočno trčanje među žalonima (štapovima). (sl.6)
Cilj vežbe: Koordinacijska brzina plus startna brzina
Sprave za trening: 2 konusa, 8 štapova za markiranje.
Broj vežbi u stanici: Odabiraju se 2 ovakve vežbe iz 3 moguće
varijante izvođenja (licem napred, leđima u pravcu kretanja ili napred nazad
- bočno).
Broj ponavljanja vežbe: 4 puta svaka od izabranih vežbi.
Način organizacije: Dve povorke.
Metodički zahtevi za izvođenje: Traži se nagla promena pravca
kretanja i visoka startna brzina posle zadnjeg žalona.
(sl.6)
43
Stanica 6: Kretanje skokovima na istoj nozi nad malim konusima sa
startovanjem istom nogom. (sl.7)
Cilj vežbe: Brzinsko-jačinske vrline plus startna brzina.
Sprave za trening: 6 malih konusa, 2 štapa za markiranje.
Broj vežbi u stanici: 1 vežba.
Broj ponavljanja vežbe: 2 serije x 4 puta (po 2 levom i 2 desnom
nogom u seriji).
Način organizacije: Dve povorke.
Metodički zahtevi za izvođenje: Traži se amplituda izvođenja u
horizontalnoj ravni pri kretanju skokovima jednom nogom, brzi rad članka i
moćno startovanje nakon zadnjeg poskoka od skakaće noge.
(sl.7)
44
Stanica 7: Frekventno trčanje nad malim preprekama sa startovanjem
i promenom pravca trčanja. (sl.8)
Cilj vežbe: Koordinacijska brzina plus startna i linearna brzina s
promenom pravca kretanja.
Sprave za trening: 6 velikih konusa s otvorima za stavljanje poprečnih
štapića i stvaranje malih prepreka, 5 štapića, 6 štapa za markiranje.
Broj vežbi u stanici: 1 vežba koja se izvodi u dve varijante.
Broj ponavljanja vežbe: 2 puta prva varijanta i 2 puta druga varijanta.
Način organizacije: Jedna povorka, jedan za drugim, jedan menja
pravac u levo posle prvog gola stvorenog od dva žalona, sledeći u desno itd.
i u svakom sledećem prolazu se menjaju pravci izvođenja..
Metodički zahtevi za izvođenje: Traži se visoka startna i linearna
brzina izvođenja i nagla promena pravca kretanja.
Varijanta 1
Varijanta 2
(sl.8)
45
Stanica 8: Trčanje licem, okretanje leđima i ponovo licem u pravcu
kretanja (za okretljivost). (sl.9)
Cilj vežbe: Koordinacijska brzina plus linearna brzina s promenom
pravca kretanja (okretljivost).
Sprave za trening: 4 konusa za markiranje.
Broj vežbi u stanici: 1 vežba.
Broj ponavljanja vežbe: 1 serija x 6 puta.
Način organizacije: Dve povorke, kreće se po parovima jedan za
drugim izvodeći trčanje licem napred do drugog konusa, sledi naglo
okretanje leđima u pravcu kretanja do trećeg konusa, nakon čega ponovo
naglo se okretamo napred i završavamo na četvrtom konusu. Čim zadnji par
stigne na četvrti konus, prvi par odmah kreće nazad.
Metodički zahtevi za izvođenje: Traži se visoka linearna brzina
kretanja (licem i leđima), kako i brzo okretanje i promena pravca kretanja.
(sl.9)
46
Stanica 9: Trčanje u povorci po jedan u kvadratu 15 x 15 (ili 20 x 20)
m s menjanjem vodića. (sl.10)
Cilj vežbe: Brzinska izdržljivost.
Sprave za trening: 4 konusa za markiranje.
Broj vežbi u stanici: 1 vežba.
Broj ponavljanja vežbe: Svaki fudbaler vodi povorku 1 put obilazeći
kvadrat.
Način organizacije: Jedna povorka, jednu stranu kvadrata šprintaju, a
drugu - kaskaju. Posle svakog obilaska kvadrata se menja vodič povorke koji
prelazi pozadi. Vežba može da se izvede tako da se ekipa podeli u dve grupe
po 10 ili 12 fudbalera. Dok jedna grupa radi, druga odmara.
Metodički zahtevi za izvođenje: Traži se naglo startovanje i linearna
brzina kretanja.
(sl.10)
47
Kod sledeće mogućnosti koja se odnosi na kompletno razvijanje
osnovnih kretnih navika (tehnička sprema), zaključno i kretnih vrlina u
okviru samostalnog tehničko-taktičkog treninga koristili smo niže
predložene i opisane komplekse za razvijanje istih u okviru posebnih
treninga.
TRENING BROJ 02.
Trajanje: 95 min.
Cilj treninga: Postizanje osnovne izdržljivosti
Sprave za trening: 10 lopti, 8 štapova za markiranje
Sadržaj treninga:
Zagrevanje (25 min.): Opušteno kaskanje oko terena (trčanje sa
poskakivanjem, preskok kozlića, slalom-trčanje, preko barijera bočni
preskok, provlačenje itd.). Nakon toga istezanje.
Kondicija (40 min.): Sticanje osnove izdržljivosti putem stanica-
treninga. Igrači su podeljeni u tri grupe. 1 min. pauze između promene
stanica. (sl. 11)
48
(sl. 11)
49
Stanica 1 (12 min.): Opušteno kaskanje oko igrališta, pri čemu se
igrači neprekidno smenjuju demonstrirajući vežbe.
Stanica 2 (12 min.): Igra 3:3+1 na 4 otvorena gola (3 m širine) u
sredini igrališta. Slobodna igra, pri čemu neutralni igrač igra uvek sa ekipom
koja poseduje loptu.
Stanica 3 (12 min.): Pucanje na gol na oba normalna gola (sa
golmanom). Vežba 1: Brzo vođenje lopte počinje sa glavne linije i završava
pucanjem na gol na drugoj strani granice kaznenog prostora. Nakon toga
donetu loptu, odnosno nakon dobacivanja golmana, promeniti stranu.
Vežba 2: Žonglirati loptu dužinom terena i završiti na drugom golu
"Drop-Kick"-om.
Na kraju (30 min.): Igra na 2 linije (25 m širine) na polovini terena (2
igrača - 4 ekipe). (sl. 12)
50
(sl. 12)
Gol je postignut, kada jednoj ekipi pođe za rukom da uključi u igru
suigrača koji se nalazi iza protivničke gol-linije. Ekipa ostaje u posedu lopte
i odmah kontrira ka drugom golu. Težište: Kontra igra, po mogućstvu igrati
direktno. Nakon toga istrčavanje sa gimnastičkim vežbama.
51
TRENING BROJ 03.
Trajanje: 100 min.
Cilj treninga: Povećanje snage i fleksibilnosti
Sprave za trening: 2 "Deuser"-trake, 1 medicinka, 1 lopta za rukomet,
4 prsluka sa tegovima, 2 džaka sa peskom, 2 vijače, švedske lestve, 1 klupa,
2 mala sanduka, 6 velikih sanduka sa strunjačom za doskok
Sadržaj treninga:
Zagrevanje (20 min.): Opušteno utrčavanje sa gimnastičkim vežbama
(gimnastika u ležećem položaju, istezanje).
Kondicija (55 min.): Povećanje snaga i fleksibilnosti treningom na
stanicama u grupama po dvoje.
Stanica 1: Poboljšanje snage skakanja i izdržljivosti preko niza
sanduka formiranih u obliku stepenica (sl. 13).
(sl. 13)
52
Stanica 2: Jačanje trbušnih mišića (sl. 14): Potkolenice na malom
sanduku, leći na leđa, ruke ukrstiti ispod glave. Gornji deo tela podići za 10
sekundi, vratiti se u leđni položaj i opustiti.
(sl. 14)
Stanica 3: Jačanje muskulature nogu i stopala (sl. 15): Lagano se
spuštati u čučanj u prsluku sa tegovima i dodatim tegovima (džak sa
peskom, ručni tegovi).
(sl. 15)
53
Stanica 4: Poboljšanje fleksibilnosti, opuštanje (sl. 16): Preskakanje
vijače sa poskakivanjem na jednoj/drugoj nozi.
(sl. 16)
Stanica 5: Jačanje muskulature torza (sl. 17): Dobacivanje medicinki
iz sedećeg položaja, pri čemu se dobačena lopta hvata vibriranjem gornjeg
dela tela.
(sl. 17)
54
Stanica 6: Jačanje muskulature nogu, poboljšanje izdržljivosti (sl.
18): U prsluku sa tegovima (ili sa ručnim tegovima, džakovima sa peskom)
naizmenično naskakivati na mali sanduk.
(sl. 18)
Stanica 7: Jačanje musculature nogu i stopala (sl. 19): Na švedske
lestve se uglavi dugačka klupa, iz leđnog položaja gurati prema gore
(ispravljati noge) i spuštati (savijati noge). Pasivni igrač sedi na klupi.
Promena igrača nakon 1 min.
(sl. 19)
55
Stanica 8: Jačanje muskulature stopala, nogu i sedala (sl. 20): Iz
leđnog položaja savijati noge prema sedalu i zadržati u ovom položaju oko 5
sekundi. Stalno stezati-opuštati.
(sl. 20)
Izvođenje stanica: 2 min. za svaku stanicu, 1 min. pauze, 2 prelaza
(nakon svakog prelaza 3 min. gimnastičkih vežbi za opuštanje).
Na kraju (25 min.): Odbojka u više ekipa.
56
TRENING BROJ 04.
Trajanje: 100 min.
Cilj treninga: Poboljšanje snage skoka i fleksibilnosti (hala)
Sprave za trening: Svaki igrač ima 1 loptu, 30 štapova za markiranje
Sadržaj treninga:
Zagrevanje (25 min.): Utrčavanje bez lopte. Zatim:
- loptu voditi unutrašnjom/spoljnom stranom stopala i ispod đona;
- žongliranje loptom, baciti je u vis i "Drop-Kick"-om spustiti, zatim
ponovo startovati;
- stav sa lagano raširenim nogama: loptom kružiti oko tela, u visini
bokova;
- ponovo stav sa lagano raširenim nogama: saviti gornji deo tela i
loptu dodavati u obliku osmice kroz noge;
- loptu držati iza tela sa obe ruke, baciti napred preko glave i uhvatiti;
- voditi loptu sa fintama i varkama tela;
- nakon toga istezanje.
Kondicija (50 min.): Poboljšanje skokova i fleksibilnosti treningom na
stanicama u grupama po dvoje (četvoro) (sl. 21-28). Trajanje: 2 min./stanica.
Pauza 1 min. (promena stanica). 2 prolaza (3 min. opušteno kaskanje između
1. i 2. prolaza stanica).
Stanica 1: Loptu čvrsto obuhvatiti nogama, voditi je ispruženim
nogama levo i desno preko motke. Leći na stomak, loptu uzeti ispruženim
rukama i voditi je desno/levo preko motke
57
(sl. 21)
(sl. 21a)
Stanica 2: Voditi loptu u slalomu. Prvi igrač vodi loptu u slalomu oko
šipki postavljenih na rastojanju od dva metra. Telo je uvek između lopte i
štapa. Posle prolaza dodati povratni pas na drugog igrača koji čeka i šprintati
za loptom.
58
(sl. 22)
Stanica 3: Poboljšanje snage skoka. Bočno preskakanje (na jednoj
nozi) levo/desno reda štapova sa opterećenjem koje se povećava.
(sl. 23)
Stanica 4: Igra pasova sa celim okretom. 1 igrač je aktivan 1 min.,
posle toga drugi. Igrač 1 sa 15 m dodaje igraču 2, koji trči u susret lopti,
dodaje loptu, okreće se oko štapa i čeka sledeće dodavanje.
59
(sl. 24)
Stanica 5: Poboljšanje snage skoka. Preskakanje s obe noge prepreka
postavljenih na 2 m rastojanja sa povećanjem visine prepreka.
(sl. 25)
Stanica 6: Igra pasova u trouglu. Igrač 1 pasuje igraču 2, koji na
slobodnom uglu odbija tamo, gde igrač 1 trčeći stiže dodavanje. Zamena
nakon 5 pasova.
60
(sl. 26)
Stanica 7: Poboljšanje snage skoka. Pucanje glavom preko prepreka
posle dodavanja rukom.
(sl. 27)
61
Na kraju (25 min.): Turnir u malom fudbalu u dvorani sa više ekipa.
Vreme igranja 5 min., pri čemu pobednička ekipa ostaje na terenu, dok
gubitnička ekipa odmah ispada. Kod nerešenog rezultata pobeđuje ekipa
koja je duže bila na terenu. Igrači koji su ispali apsolviraju vežbe istezanja i
opuštanja na bočnoj liniji.
BROJ TRENINGA: 05 Trajanje: 100 min.
Cilj treninga: Sticanje osnova izdržljivosti
Sprave za trening: svaki igrač 1 lopta, 1 mobilni normalni gol, 12
štapova za markiranje
Sadržaj treninga:
Zagrevanje (25 min.): Utrčavanje bez lopte. Igrači trče u redu jedan
iza drugog i izvode različite vežbe (trčanje sa poskakivanjem, preskakanje
kozlića, podvlačenje, slalom, šprintanje napred itd.). Nakon toga istezanje.
Kondicija (40 min.): Sticanje osnova izdržljivosti kružnim kursom
fudbala.
Vežba 1 (20 min.): Kružni kurs na polovini terena sa tehničko-
taktičkim vežbama (sl. 28).
62
(sl. 28)
63
1. Pas kroz središnji krug, sprintanje oko kruga, loptu povesti.
2. Simulirati opšto pucanje iz oštrog ugla i završiti dizanjem na
dugom korneru.
3. Slalom (usko vođenje lopte) oko štapova i završiti udarcem na gol .
4. Preći na drugu stranu i preuzeti dodavanje od golmana.
5. Nastup dupli pas sa trenerom i završiti sa udarcem na gol na
drugom normalnom golu na središnjoj lini.
6. Rad s loptom u zoni čekanja.
Vežba 2 (20 min.): Kružni kurs preko celog terena sa tehničko-
taktičkim vežbama. (sl. 29)
Igrači koji rade s loptom u zoni čekanja apsolviraju kružni kurs na
rastojanju od 20 m.
64
(sl. 29)
65
1. Tempo-dribling na 30 m.
2. 15 m žongliranje s loptom (glavom, nogom)
3. Tempo-dribling oko središnjeg kruga
4. Na štapovima za markiranje podići loptu, Drop-Kick-om smiriti i
šprintati. Posle 3. markiranja Drop-Kick-om iz okreta pucati na gol.
5. Promena strana i preuzimanje dodavanja golmana.
6. Tempo-dribling oko štapova i završiti šutiranjem na drugi normalni
golu na središnjoj liniji.
7. Rad sa loptom u zoni čekanja. Nakon toga 3 min. opušteno
kaskanje.
Na kraju (30 min.): Trening igre sa većim/manjim brojem igrača 6:3
(6:4) na obe polovine terena. (sl. 30)
Ekipa od šestoro startuje svoje napade sa središnje linije, sme se igrati
samo 2 kontakta s loptom. U slučaju poseda lopte odbrambene ekipe sa
manjim brojem igrača, ista primenjuje igru vremena (zadržavanje lopte) u
slobodnoj igri. Nakon 10 min. menja se po 3 igrača u ekipi sa manjim
brojem igrača. Koja ekipa ima uspešniju odbranu? Nakon toga istrčavanje.
66
(sl. 30)
67
TRENING BROJ 06.
Trajanje: 95 min.
Cilj treninga: Poboljšanje kondicionalne sposobnosti i tehnike s
loptom.
Sprave za trening: 10 lopti, 8 medicinki, 2 "Deuser" trake, 18 štapova
za markiranje
Sadržaj treninga:
Zagrevanje (25 min.): Utrčavanje bez lopte preko širine terena. Nakon
toga:
- opušteno kaskanje sa vežbama istezanja;
- trčanje sa poskakivanjem sa/bez kruženja s obe ruke napred/nazad;
- trčanje u stranu, unakrsno trčanje;
- skokovi (skippings);
- trčanje sa podizanjem kolena, spuštanje na pete;
- iz kaskanja spustiti se na čučanj, gibati se i skok za udarac glavom;
- kratki nastupi sa/bez varki telom napred/nazad;
- vežbe istezanja.
Kondicija (45 min.): Poboljšanje kondicionalnih sposobnosti i tehnike
s loptom treningom u krug u grupama po četvoro (sl. 31) Opterećenje: 45
sek., pauza 60 sek. 2 prolaza.
68
(sl. 31)
69
Stanica 1: Igra pasova između 2 štapa (15 m rastojanje). 2 igrača
pasuju jedan drugom loptu direktno između 2 štapa. Posle dodavanja svaki
šprinta oko svog štapa i ponovo u susret lopti.
Stanica 2: Obuhvatanje medicinke. Svaki igrač u širokom raskoraku
drži medicinku između nogu, jedna ruka spreda, jedna ruka otpozadi oko iste
noge. Brzo naizmenično obuhvatanje.
Stanica 3: Šprint - kaskanje u četvorouglu (15 m dužina strane).
Igrači optrčavaju četvorougao, pri čemu naizmenično jednu stranu kaskaju, a
jednu šprintaju.
Stanica 4: U golu. Skokovi za udarac glavom iz čučnja u pravcu
prečke.
Stanica 5: Igra pasova sa promenom pozicije. Igrači stoje u paru jedan
prema drugom na rastojanju od 10 m, dodaju direktno jedan drugom loptu i
slede svoje dodavanje do druge strane.
Stanica 6: Bacanje medicinke u vis iz čučnja. Igrači bacaju medicinku
iz čučnja u vis i hvataju je u skoku iznad glave.
Stanica 7: Trčanje protiv "Deuser" trake. Igrači u paru stavljaju
"Deuser" traku oko grudi i kreću se jedan od drugog suprotno povlačenju
"Deuser" trake.
Stanica 8: Igra 1:1 na prostoru 10 x 10 m..
Stanica 9: Pojedinačni rad sa loptom: Brzo vođenje lopte
(privlačenje, okretanje itd.) sa varkama tela i iznenadnim promenama
pravca. Nakon toga 5 min. opušteno kaskanje sa vežbama istezanja.
Na kraju (25 min.): Igra na celom terenu sa golmanom - 10 min. sa 2
vođenja lopte - 15 min. slobodna igra - na sopstvenoj polovini samo
direktno. Nakon toga istrčavanje.
70
TRENING BROJ 07.
Trajanje: 90 minuta
Cilj treninga: Trening tehnike sa loptom i kontra igre
Sprave za trening: 10 lopti
Sadržaj treninga:
Zagrevanje (25 min.): Igra hvatanja u kaznenom prostoru:
- Igrači trče raštrkani u kaznenom prostoru (oblici trčanja: trčanje
napred, trčanje sa poskakivanjem, trčanje unazad, bočno trčanje) i
izbegavaju suigrača sa varkama gornjeg dela tela (5 min.);
- Vežbe istezanja;
- 1 igrač kao hvatač: Progonjeni igrači se mogu spasti tako da naskoče
na leđa jednom od partnera.
- 2 igrača kao hvatači (stvaranje lanca) drže se za ruke. Svaki
uhvaćeni igrač uvećava lanac. Ukoliko su uhvaćena još 2 igrača (ako ima 4
igrača u lancu), prva dva igrača se oslobađaju;
- 1 igrač kao hvatač: Progonjeni igrači se mogu spasiti, izvodeći 4
skleka. Zamena uloga posle 1 min. Nakon toga vežbe istezanja.
Tehnika (35 min.): Rad sa loptom u grupama po troje (sl. 32-36).
Prekobrojni igrač uvežbava po 5 min. balansiranje lopte glavom, - lopte na
tlu - igre pasova sa levom/desnom unutrašnjom stranom risa.
Vežba 1 (5 min.): Udarac glavom nakon dobacivanja rukom. 2 igrača
sa loptom uzimaju 3. igrača u sredinu (rastojanje cca. 8 m) i naizmenično mu
dobacuju loptu, koju on treba uz skok da vrati glavom. Promena posle 90
sek.
71
(sl. 32)
Vežba 2 (5 min.): Igra kratkih pasova. 2 igrača sa loptom uzimaju
trećeg u sredinu (rastojanje cca. 2 m) i naizmenično mu dodaju oštro i nisko,
pri čemu ovaj kratko startuje lopti i vraća je unutrašnjom stranom
desnog/levog risa. Promena posle 90 sek.
(sl. 33)
72
Vežba 3 (6 min.): Smena kratkih pasova i lopti u letu. 2 igrača sa
loptom uzimaju trećeg u sredinu (rastojanje cca. 2 m). Prvo dodavanje spolja
sledi nisko i oštro, pri čemu igrač u sredini kratko startuje lopti i vraća je.
Nakon toga sledi duga lopta u letu iznad igrača u sredini prema trećem
partneru, koji kontroliše loptu a onda je nisko dodaje suigraču. Promena
posle 2 min.
(sl. 34)
Vežba 4 (9 min.): Direktno prosleđivanje lopte u letu. Igrači stoje u
formaciji trougla, udaljeni cca. 15 m od srednjeg igrača. Igrač koji je
postavljen spolja dodaje srednjem igraču loptu u letu, koji direktno glavom i
nogom prosleđuje do trećeg igrača. Promena posle 3 min.
(sl. 35)
73
Vežba 5 (6 min.): Igra duplih pasova. 1 igrač naizmenično igra duple
pasove sa partnerom pozicioniranim na rastojanju od 25 m. Promena posle 2
min.
(sl. 36)
Vežba 6 (4 min.): U grupama po troje držati visoko loptu sa 3
obavezna kontakta.
Na kraju (30 minuta): Igra 8:8 na sredini terena preko širine terena na dva
otvorena gola (3 metra širine) sa mogućnošću kontre na oba normalna gola
(sl. 37). Na bočnim linijama u visini središnje linije su markirana 2 otvorena
gola. Na zvižduk trenera ekipa, koja poseduje loptu, odmah nastavlja igru na
normalan gol, koji pokaže trener i po mogućstvu što brže postiže gol.
Ukoliko odbrambena ekipa dođe u posed lopte, odmah kontrira na drugi
normalni gol. Posle postizanja gola igra se nastavlja na širini terena do
sledećeg zvižduka. Golovi na normalnom golu se računaju duplo. Nakon
toga istrčavanje.
74
(sl. 37)
75
ZAKLJUČAK
Od svega rečenog proističu neki zaključci koji su po nama veoma
značajni za rešavanje pitanja vezanih za poboljšanie fizičke i tehničke
spreme u savremenom fudbalu putem stanica-treninga:
1. Ovaj metod organizacije nudi sledeće pozitivne momente:
• Postiže se pravilno (u odnosu na tehniku izvođenja i korekciju
grešaka) i kvalitetno (u odnosu na brzinu, temp, amplitudu)izvođenje
pojedinih vežbi u kompleksu.
• Radi se za fizičku ili tehničku spreme ili za obe uz stalnu
variativnost izvođenih vežbi.
• Pretpostavka je za kompletno utvrđivanje i usavršavanje
različitih motoričkih navika i kvaliteta vezanih za fudbalsku igru.
2. Standardno opterećenje koje se predlaže, u svakom sledećem
treningu se lakše prihvata zbod adaptacije organizma i void do manjeg
umora. To sa svoje strane postaje pretpostavka za povećanje intenzivnosti
(brzina, temp, ritam itd.) izvođenja pojedinih vežbi koje čine kombinaciju po
stanicama. Na taj način se zadržava i poboljšava kumulativni efekat treninga
u vremenu.
3. Korišćenje prikazanih mogućnosti primene metoda organizacije
rada za fizičku i tehničku spremu po stanicama stoji u osnovi postignutih
rezultata i uspeha ekipa koje sam rukovodio u raznim zemijama – Srbija i
Crna Gora, Tunis, Turska, Iran, Bugarska.
76
KORIŠĆENA LITERATURA
1. БЪЧВАРОВ, М., Л. ДИМИТРОВ, П. ДОЙЧЕВ, М. ГЪДЕВ, А.
СЛАВЧЕВ Бързина – теоритични и приложни основи, С.,
ЕЦНПКФКС, 1991
2. БЪЧВАРОВ, М., Кондиционната подготовка на футболиста, С.,
НСА – ИПБ, 1992
3. ГАВРИЙСКИ, В., Физиология на човека с физиология на спорта
/гл. 93. Спортни игри/, С., МФ, 1987
4. ГОДИК,М., А.ШИШКОВ, Контрол и управление на
тренировъчното и състезателното натоварване във футбола, С.,
МФ, 1983
5. ГЪДЕВ, М., Максималната скорост като фактор в спринта, С.,
ИПБ – НСА, 1997
6. ЖЕЛЯЗКОВ, Ц., Основи на спортната тренировка, С., НСА -
ПРЕС, 1998
7. ЖЕЛЯЗКОВ, Ц., Л. КРЪСТЕВ, М. ГАЛОВ, сп. “Спорт и
наука” № 4, С., 2003
8. КАЗАКОВ, П., Футбол, М., ФиС, 1978
9. КРЪСТЕВ, Л., Кондиционна тренировка на елитни футболисти,
С., “БИНС”, 2005
10. НИСТРАТОВ, Е., Оценки и тренировъчных нагрузок
футболистов, сп. “Футбол”, М., 1981
11. ПЕТРОВ, С., Тренировка на футболиста, С., ЕЦНПКФКС, 1979
77
12. САРСАНЯН, С., В. СЕЛУЯНОВ, Физическая подготовка в
спортивных играх, М., ФиС, 1991
13. СМИРНОВ, Ю., сп. “Теория и практика физической культуры”,
№ 2, М., 1977
14. СТОЯНОВ, С., Футбол – граници на истината, МФ, С., 1990
15. ШИШКОВ, А., Контрол и оценка на физическата подготовка
при футбола, С., ЕЦНПКФКС – ИПБ, 1977
16. ALEKSIĆ, V., Fudbal, “Tipoplast”, Beograd, 1990
17. ASTRAND P., K. RODAHL Text book of Work Physiology, New
York, 1970
18. BAUER, G., Soccer Technics, Tactics & Teamwork, New York,
1993
19. BRUGGEMANN, D., D.ALBRECHT, Entramento moderno del
Futbol, Barcellona, 1995
20. DINTIMAN, G. Sprinting, Washington, 1978
21. D`OTTAVIO, S., R.COLLI, C.BOSCO, C.TRANQUILLI,
Considerazioni fisiologishe su alcuni mezzi specifici di allenamwuto
nel gioco calcio, Tecnico, Roma, 1996
22. GAMBETTA, V., B. ANDEBERHANE, Ways to improve speed,
Lincoln, 1995
23. GERHARD, F. Training programme Fussbal, Aachen, 1998
24. ELSNER, B., Metodika rada sa fudbalerima, IGRO “Sportska
kniga”, Beograd, 1985
25. JERKOVIĆ, S., et. al., Kontrola treniranosti nogometaša, Stručni
priručnik za trenera nogometa, Zagreb, 2001
26. JERKOVIĆ, S., et. al., Brzinska izdržlijivost u kondicijskoj
pripremii, Kondicijska priprema sportaša. Zagreb, 2003
78
79
27. LETZELTER, M. Theory of sport training, Salto, Greece, 1995
28. MAYER, R. Fussball traiieren, Hamburg, 1996
29. MIKULIC, P., Mjerenje funkcionalnih sposobnosti hravatskih, Zb.
Radova, Zagreb, 2003
30. MILJKOVIĆ, Z., et. al., Contribution to the comparative analysis of
play in terms of varions football schools, Kinesiology New
Perspectives, Faculty of Kins., Zagreb, 2002
31. MILJANIĆ, M. Nova opredeljenja. Y.U. Skola Fudbala. Beograd,
1993
32. PEARSON, A., Speed, agility and quickeness for soccer, London:
A.&.C. Black, 2001
33. TOPLAK, I., Savremeni fudbal I njegove tajne, Fudbalski savez
Jugoslavije, Beograd, 1985
34. TCHOKANOS, A., The speed – strength conditioning in football,
Thessaloniki, 1995
35. VELEBIT, R., Savremeni futbalski trening, Beograd, 2003
36. VERHEIJEN, R., Handbuch Fussbalkondition, BPF Versand Leer,
1997
37. WITHERS, R. et. al. Match analysis of Australian soccer players,
Journal of Human Movement Studies, 8, 1982
top related