RAZMJENA U USLOVIMA MONOPOLA

RAZMJENA U USLOVIMA MONOPOLA

Pojam i karakteristike monopola

Za istu monopolsku strukturu trita karakteristino je da na strani ponude stoji samo jedan ponua-monopolist, a na strani tranje samo jedan kupac- monopsonist. Bitno je naglasiti da monopolist djeluje u uslovima mnotva kupaca, a monopsonist u uslovima mnotva prodavaca. Monopolist moe potpuno odrediti cijenu robe koju prodaje, bez obzira na koliinu koju nudi. Isto tako, monopsonist moe potpuno odrediti cijenu robe koju kupuje.

Stvaranje monopola omoguio je proces koncentracije i centralizacije kapitala usljed napretka nauke i tehnike. KONCENTRACIJA je proces okrupnjavanja kapitala putem akumulacije koja se ostvaruje pod kontrolom jednog ili vie vlasnika kapitala, kada se iz dohotka izdvaja akumulacija koja slui za poveanje postojeeg kapitala. CENTRALIZACIJA kapitala je dobrovoljno ili nasilno spajanje veeg broja kapitala u jedan (kupovina slabijih preduzea, dobrovoljno fuzioniranje mnogih individualnih u jedan kapital i sl).

Monopolistike organizacije nastaju kao kombinacija raznih industrijskih grana u jednom preduzeu. One mogu biti:

Horizontalna kombinacija (povezivanje raznih privrednih djelatnosti koje imaju istu proizvodnu osnovu-sirovinsku bazu, temeljnu proizvodnju.

Vertikalna kombinacija je povezivanje uzastopnih djelatnosti koje ine proizvodni proces, od sirovina do finalnog proizvoda.

Kombinacija kombinacija je povezivanje horizontalne i vertikalne kombinacije u jednu cjelinu.

Rezultat ovakvog povezivanja su KOMBINATI, krupna preduzea sa brojnim prednostima u poslovanju (visoka i stabilna profitna stopa, vee mogunosti za unapreenje tehnike i sl).

Trajni oblici monopolistikog udruivanja su KARTELI, TRUSTOVI i KONCERNI.

KARTELI su oblik udruivanja u kojima udruena preduzea zadravaju svoju ekonomsku samostalnost, a sklapaju sporazume o visini robnih cijena, uslovima zapoljavanja radnika, nainu prodaje roba, podjeli trita i interesnih sfera itd. Karteli se iskazuju i kroz razliite oblike povezivanja udruenih preduzea. Jedan od tih oblika su SINDIKATI u kojima udruena preduzea zadravaju svoju proizvodnu i finansijsku samostalnost, a udruuju se u sindikate samo radi centralizacije trgovake funkcije. Karteli su bili najvaniji monopolistiki savezi u prolom vijeku.

TRUSTOVI su vii oblik monopolistikog udruivanja u kome preduzea gube svoju ekonomsku samostalnost i potinjavaju se skupnim povjerenicima i jedinstvenim upravnim organima. Propisi koji su zabranjivali trustovsko organizovanje naveli su monopoliste da ih modifikuju kroz poseban oblik organizovanja koji se zove HOLDING KOMPANIJE (holding company). To su akcionarska drutva osnovana sa ciljem da posjedovanjem dionica mnogih drugih preduzea uestvuju u njihovoj dobiti i upravljanju njihovom djelatnou. Preduzea u holdingu zadravaju svoju pravnu i ekonomsku samostalnost. U poetku su nastajale mjeovite holding kompanije tako to su matina proizvodna preduzea kontrolisala rad osamostaljenih preduzea. Kasnije nastaje tip "iste" holding kompanije kao finansijskih preduzea koja nemaju nikakvu drugu imovinu osim dionica drugih dionikih drutava. Osnivanjem uih holding kompanija koje dre veinu dionica veeg broja irih holding kompanija, nekoliko krupnih magnata izbija na elo i kontrolie itave oblasti privrede.

Pribavljanjem dionica mnogih samostalnih preduzea, pa i pojedinih kartela i trustova dolo se do najrazvijenijih i najmonijih monopolskih organizacija koje se zovu KONCERNI. To su zapravo udrueni monopoli. Njima pripadaju preduzea raznih grana proizvodnje koja su finansijski povezana i pod vostvom jednog vlasnika kapitala ili grupe monih vlasnika.

Postoje i povremeni i neto labaviji oblici povezivanja preduzea sa ciljem stvaranja monopola. To su KORNERI, PULOVI i RINGOVI. KORNER je sporazumijevanje preduzea o povlaenju veih koliina svojih proizvoda sa trita radi stvaranja vjetakih nestaica kako bi time poveali cijene i maksimalno ovladali tritem. RING je dogovaranje preduzea o zajednikom nastupu na tritu, s tim da svako preduzee i dalje trguje za svoj vlastiti raun. PUL je interesna zajednica preduzea radi usklaivanja proizvodnje, razmjene pronalazaka i iskustava, zajednikog osiguranja rizika, diobe dobiti i sl. lanice pula zadravaju svoju ekonomsku i pravnu samostalnost.

Monopolistiko udruivanje nezamislivo je bez aktivnog uea banaka. Spajanjem bankovnog i industrijskog kapitala stvara se FINANSIJSKI KAPITAL, koji njegove vlasnike pretvara u uski sloj finansijske oligarhije. To je skupina vodeih magnata koji kontroliu velike sume kapitala i na toj osnovi vladaju ekonomskim i politikim ivotom zemalja u kojima djeluju.

Granini prihod i monopol

Granini prihod je prirast ukupnog prihoda koji je rezultat prirasta proizvodnje. Monopolista e se odluiti za onaj obim proizvodnje i onu cijenu koji mu donose maksimalan profit, tamo gdje je njegov granini prihod i granini troak jednak.

Duopol i oligopol

Ako se na tritu javljaju 2 ponuaa, odnosno traioca proizvoda, onda takvo stanje nazivamo duopol. Ako je na tritu vie trailaca i ponuaa, govorimo o oligopolu na strani potranje ili ponude.

Nisu rijetki dogovori meu oligopolistima. Oni se udruuju u KARTEL, to zapravo predstavlja sporazum o eliminaciji konkurencije meu oligopolistima. Eliminacija konkurencije ostvaruje se na 2 naina:

1. Da se udruena preduzea dogovaraju o minimalnim cijenama ispod koje niko ne smije prodavati svoju robu ili da se odredi gornja granica proizvodnje svakog lana kartela ime se ograniava nivo ponude i tako utie na cijene.

2. Dogovor preduzea o teritorijalnoj podjeli trita na kome e svako od njih djelovati.

Ako oligopolist odlui samostalno djelovati na tritu, za njega su vrlo vani podaci o mogunostima i namjerama drugih kako bi blagovremeno poduzimao adekvatne korake.

Vrlo znaajno pitanje u ponaanju oligopolista na tritu je njihova EKONOMSKA SNAGA, koja se iskazuje kroz uee pojedinih oligopolista u ukupnoj prodaji roba ili kroz njihovu finansijsku mo. Oligopolista koji raspolae velikim kapitalom moe bez obzira na svoje trokove, eliminisati konkurente sa trita. U tom sluaju prestaju pravila ekonomije, a nastupaju pravila snage.

Oligopol je trina struktura koja je najkarakteristinija za savremenu privredu.

Monopolistika konkurencija

Monopolistika konkurencija sastoji se u injenici da proizvodu monopoliste konkuriu brojni proizvoai supstituta njegovog proizvoda. to su supstituti jai, to je monopolistika konkurencija izraenija. Ona moe biti NENAMJERNA i NAMJERNA. Namjerna nastaje kao rezultat namjernog diferenciranja proizvoda. Postoje 4 naina diferenciranja proizvoda:

1. Promjena sastava proizvoda;

2. Dodatne koristi pri nabavci proizvoda (kupi flau viskija, dobije i au);

3. Promjena vanjskog izgleda proizvoda (atraktivan dizajn i sl);

4. Specifina obiljeja proizvoda (zatitni znak).

U praksi se esto koristi kombinacija ovih naina diferenciranja sa ciljem poveanja konkurentske sposobnosti na tritu.

Pored stvarne, vrlo je vana i psiholoka diferencijacija proizvoda u oima kupaca. Najvanija komponenta psiholoke diferencijacije je reklama proizvoda. Diferenciranje proizvoda izaziva dodatne trokove, kako u sferi proizvodnje (zahvati na proizvodu), tako i u prodaji (trokovi reklame). Trokovi diferencijacije pokrivaju se iz poveane cijene proizvoda.

Ponaanje krupnih korporacija na tritu

U krupnim korporacijama razdvojena je funkcija upravljanja korporacijom (menaderi) i vlasnitva nad njom (akcionari). I uprava i vlasnici korporacije zainteresovani su za rast profita i dividendi. Meutim, do razilaenja njihovih interesa moe doi u 2 situacije: prvo to upravni odbori mogu sebi izglasati velike plae, obezbijediti odreene dodatke, visoke raune za putne i druge trokove itd, to ide na teret profita preduzea odnosno protiv interesa akcionara. Drugo, interes menadera i uprave je da se vie investira u razvoj i tako osigura stabilnost poslovanja, a interes akcionara je da se to vie dobiti dijeli kroz dividende.

Monopolista moe svoju cijenu podesiti ispod nivoa koja maksimizira profit, a da zbog toga ne propadne. Postoje 2 razloga za takvo ponaanje: ograniena racionalnost i alternativni ciljevi.

U poslovanju nema apsolutno racionalnih rjeenja. Savrena racionalnost zahtijeva sve mogue informacije koje su potrebne da bi se donijele odluke koje obezbjeuju maksimalan profit. Preskupa je, pa se ljudi u preduzeima moraju zadovoljavati srazmjerno dobrim, a ne idealnim odlukama.

ALTERNATIVNI CILJEVI sastoje se u tome da li vie ulagati u razvoj i osiguravati stabilnost poslovanja korporacije koja e uvijek imati visok profit, ili je cilj vie dijeliti kroz dividende i polahko gubiti ritam na tritu ostvarujui sve manje profita.

Klasian primjer odstupanja preduzea od istog maksimiziranja profita je kod odreivanja cijena. Preduzea ne izraunavaju cijene kroz pojedinano utvrivanje take presjeka graninih prihoda i graninih trokova jer bi to bilo preskupo, ve se za odreeno vrijeme proizvodnje utvrde prosjeni trokovi proizvoda i njima doda odreeni procenat mare u kojoj je sadrana zarada preduzea.

Pri planiranju koliine prodaje i trokova koriste se iskustva ranijih prodaja. Odreivanje cijene putem dodavanja mare na prosjene trokove koristi se kao priblino maksimiziranje profita.

Ekonomsko regulisanje nepotpune konkurencije

Drava odreene propise donosi da bi njima regulisala odnose na tritu i ispravila trine manjkavosti. Ti propisi najvie su usmjereni na one privredne sektore u kojima je mali broj preduzea ili u kojima su PRIRODNI MONOPOLI. Prirodni monopoli se pojavljuju u nekim posebnim i za drutvo vrlo znaajnim privrednim djelatnostima kao to su komunalne. Sutina intervencije drave kod prirodnih monopola je da se sprijei monopolno odreivanje cijena i na taj nain zatiti interese potroaa (npr. u sluaju cijene el.energije, PTT usluga i sl).

Antimonopolska politika

Antimonopolska (antitrustovska) politika usmjerena je u 2 pravca:

1. Zabranjuje odreene vrste poslovnog ponaanja kao npr. dogovaranje o cijenama;

2. Ograniava stvaranje i jaanje tritnih struktura kao to su trustovi ili drugi oblici monopola.

Dosadanja iskustva u voenju antitrustovske politike mogla bi se situirati kroz slijedee pravce djelovanja:

Donoenje konkretnih zakona kojima se zabranjuju odreene radnje na jaanju monopola, kao i donose odredbe o veliini preduzea;

Razvoj obiajnog prava u podrujima strukture i poslovnog ponaanja;

Novi pristup antitrustovskoj politici nakon 1980.godine.

Sutina nove antitrustovske politike u SAD, koja je svoje refleksije imala i na ostale trine privrede svijeta, sastoji se u davanju teita na poboljanju efikasnosti poslovanja, a manje na slamanju trustova. Radi se o tome da se podrava onaj ko je efikasan. Prema ovim shvatanjima, treba ukinuti antitrustovske zakone, ali i zabraniti sve sporazume kojima se ograniava konkurencija. Prema tome, proizilazi da je neophodno to manje uplitanje drave u regulisanje trinih odnosa.

MEUNARODNA ROBNA RAZMJENA

Ekonomski pojmovi karakteristini za meunarodnu robnu razmjenu su pojmovi autarhine i otvorene privrede.

AUTARHINA privreda je ona koja je sama sebi dovoljna i kao takva se ne povezuje sa drugim privredama svijeta. U teorijskoj analizi pretpostavlja se da zemlja sa takvom privredom raspolae svim proizvodnim inputima i da njen drutveni proizvod moe biti realizovan unutar zemlje. Danas u svijetu gotovo da ne postoji ni jedna zemlja sa autarhinom privredom.

Meunarodna razmjena podrazumijeva OTVORENOST privreda pojedinih zemalja i njihovo povezivanje sa drugim zemljama. to je otvorenost vea, to je i meunarodna razmjena bolja.

Osnovni razlozi zbog kojih zemlje stupaju u robnu razmjenu svode se na razliitost uslova proizvodnje, opadajue trokove proizvodnje i razliitost u ukusima potroaa.

Komparativne (uporedne) prednosti u robnoj razmjeni

Princip komparativnih prednosti pokazuje da e svaka zemlja specijalizirati proizvodnju i izvoz onih proizvoda koje moe proizvesti uz nie trokove u odnosu na druge zemlje i obrnuto, svaka zemlja e uvoziti one proizvode koje ona proizvodi uz vee trokove u odnosu na druge zemlje. Njoj se vie isplati uvoziti ta dobra nego ih sama proizvoditi. Princip komparativnih prednosti ini stabilnu osnovu za meunarodnu trgovinu.

Specijalizacija proizvodnje dovodi do poveanja ukupne produktivnosti, odnosno obima ukupne svjetske proizvodnje;

Poveanjem proizvodnje usljed specijalizacije mogue je nabaviti vie one robe koja ima komparativnu prednost u drugoj zemlji u odnosu na vlastitu proizvodnju.

Da bi se zemlje opredijelile na potpunu specijalizaciju, one od toga moraju imati podjednake koristi. To je mogue samo ako se razmjena ostvaruje po cijenama koje su formirane na nivou vrijednosti roba koje se razmjenjuju. U suprotnom, dolazi do prelijevanja dohotka iz jednih u druge zemlje, to nije rijedak sluaj u meunarodnoj robnoj razmjeni. Zbog toga se zemlje ne odluuju na potpunu specijalizaciju svoje proizvodnje.

Iz navedenog je vidljivo da zbog efekata komparativnih prednosti zemlje koje stupaju u meunarodnu trgovinu ostvaruju mnogo bolje rezultate nego da tih efekata nema.

Protekcionizam i slobodna trgovina

Mjere kojima drava nastoji zatititi domau privredu od strane konkurencije spadaju u domen ekonomskog protekcionizma. Ove mjere primjenjuju se uglavnom kod uvoza i to koritenjem carina i kvota.

CARINA je porez koji se plaa na uvezenu robu. Visina carina je razliita. Naroito rigorozne carine javljaju se kao prohibitivne (zabranjujue). Najee su umjerene carine, koje omoguavaju uvoz u mjeri u kojoj je potreban nekoj zemlji.

KVOTA je ogranienje koliine uvoza koja se moe uvesti za odreeno vrijeme (godina dana). Kao i kod carina, postoje prohibitivne kvote.

Carina za razliku od kvota donosi prihod dravi sa kojim ona moe uticati na privredne tokove. Efekti carina su:

- Carine vjetaki podiu uvozni nivo cijena;

- Pri tom novom nivou cijena poveana je domaa proizvodnja;

- Zahvaljujui poveanju domae proizvodnje smanjen je nivo uvoza;

- Kupci na domaem tritu doli su do jeftinijih roba nego da su je kupovali iz domae proizvodnje.

Meutim, carine istovremeno podstiu neefikasnost domae proizvodnje koja se zamagljuje kroz vjetaki podignuti nivo cijena. Osim toga, smanjuju se mogunosti kupovina pod povoljnijim uslovima. Uz sve to, prihodi drave rastu.

Praksa je pokazala da je primjenom protekcionistikih mjera naneseno vie tete nego koristi domaoj proizvodnji. Razvoj je uvijek bri u privrednim granama koje su preputene slobodnoj meunarodnoj konkurenciji.

Argumenti kojima se pravda uvoenje protekcionistikih mjera dijele se na 2 grupe: argumenti ekonomske i neekonomske naravi.

Ekonomski smisao primjene protekcionistikih mjera ispoljava se u slijedeem:

Carine mogu poboljati uslove trgovine u korist zemalja koje ih primjenjuju (ocarinjeni proizvod postaje skuplji, pada tranja, ponua se prisiljava da snizi cijenu. Ovaj princip ima smisla sve dotle dok i svi drugi kao kontramjeru ne uvedu zatitnu carinu. Rezultat je opte poveanje cijena);

Privremena carinska zatita za "mladu industriju" (u poetnoj fazi industrije proizvodnja je skupa, a vremenom postaje efikasna i jeftina);

Uticaj carina na smanjenje nezaposlenosti (zatitom odreene proizvodnje daje se podsticaj njenom razvoju, a time i otvaranju novih radnih mjesta. Same protekcionistike mjere ne predstavljaju efikasan program za poveanje zaposlenosti).

Argumenti neekonomske naravi za uvoenje protekcionistikih mjera sastoje se u osiguranju nacionalne i druge vanekonomske sigurnosti zemlje. (Npr. ako su strane rezerve nafte nesigurne, izvrgnute sabotaama i monopolizaciji, razumno bi bilo pokuati smanjiti vlastitu ovisnost od uvoza razvojem domae proizvodnje, pa makar ona bila i skuplja od uvozne. Tada vrijedi carinom zatititi takvu proizvodnju).

Instituti i mehanizmi savremenog svjetskog trita

WTO (World Trade Organization - Svjetska trgovinska organizacija) predstavlja novi institucionalni okvir ranijeg opeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) koji je egzistirao od 1947.godine. GATT je broja o oko 100 zemalja svijeta na koje je otpadalo preko 85% meunarodne trgovine. Osnovni principi ovog sporazuma su:

Sniavanje uvoznih carina meu zemljama lanicama;

Primijenjene trgovinske prepreke nisu smjele imati diskriminatorski karakter a zemlje lanice bi uivale status "najpovlatenije zemlje";

Ako bi neka zemlja lanica poveala carinu iznad dogovorene, morala bi drugima nadoknaditi nastalu tetu;

Trgovinski sukobi meu lanicama rjeavali bi se putem konsultacija i arbitrae.

Stvaranje WTO bilo je uslovljeno dugotrajnom krizom GATT-a. Formiranjem WTO znatno je porasla sigurnost u pristupu tritima. Tako su npr. carine koje primjenjuju razvijene zemlje na uvoz industrijskih proizvoda sniene za 38%, tj. sa 6,3 na 3,9%.

Vrlo znaajna svjetska institucija je IMF (International Monettary Fund - Meunarodni monetarni fond) sa sjeditem u Vaingtonu. Osnovan je 1945.g. Njegova uloga situirana je u 2 temeljne sfere djelovanja i to:

Odravanje i nadzor nad meunarodnom likvidnou (lanice mogu preko fonda pod odreenim uslovima kupovati valute drugih lanica koje im nedostaju. Tako se ublaava nelikvidnost zemalja koje kupuju date valute, a time popravlja meunarodna likvidnost uope);

Savjetodavna i finansijska pomo zemljama lanicama (posebno kada je u pitanju pomo zemljama koje imaju tekoa sa vraanjem meunarodnih dugova).

MEUNARODNA BANKA ZA OBNOVU I RAZVOJ osnovana je 1944.g sa ciljem na pomogne obnovi zemalja razruenih u II svjetskom ratu. Ona i danas pomae strukturne promjene pojedinih zemalja svijeta. Njeni glavni klijenti su nerazvijene zemlje, a glavno sredstvo preko kojeg djeluje je kredit. U okviru meunarodne banke djeluju Meunarodna finansijska korporacija (IFC) iji cilj je pomaganje razvoja privatnih preduzea, zatim Meunarodno udruenje za razvoj (IDA) formirano za pomo nerazvijenim zemljama itd.

5. EVOLUCIJA EKONOMSKE MISLI

RANA EKONOMSKA MISAO

Prvi poznati dokument ekonomske prirode je Hamurabijev zakonik iz 21.vijeka p.n.e. On sadri odredbe o pravu vlasnitva, posjedu, trgovini, robovima, najamnini i sl. U djelu "Arthaastra" (nauka o politici) prepoznatljiva je ekonomska misao stare Indije.

U staroj Kini ekonomska pitanja zastupljena su u uenju filozofa KONFUIJA, koji je zastupao interese seljaka u pogledu vlasnitva nad zemljom i poreskim optereenjima. Mnogo vie ekonomskih pogleda nalazimo kod starogrkih filozofa, posebno PLATONA, ARISTOTELA, KSENOFONA i dr.

KSENOFON je osuivao jednostranost razvitka trgovine i zanatstva, a hvalio poljoprivredu. Autor je uvene misli "Kad cvjeta poljoprivreda, cvjetaju i ostale radinosti".

PLATON se zalae za ouvanje robovlasnikog poretka, naturalnu privredu i dravno regulisanje svih ekonomskih i politikih pitanja. U djelu "Republika" zalae se za tzv. idealnu dravu u kojoj postoje 3 stalea: upravljai (mislioci), ratnici (uvari) i radnici (zemljoradnici, zanatlije i trgovci). Svako se bavi samo jednom vrstom posla. Platon osuuje bogatstvo, te su po njemu vrlina i bogatstvo u obrnutoj srazmjeri.

ARISTOTEL je u teoriji vrijednosti dao najznaajniji doprinos ekonomskoj nauci. U izrazu robnih vrijednosti Aristotel vidi jednakost meu robama. Nije uspio ustanoviti sutinu tog odnosa jednakosti jer je bio sputan historijskim okvirima robovlasnikog drutva. Aristotel razlikuje prirodnu i neprirodnu razmjenu. Prirodni oblik razmjene je proirivanje ekonomije domainstva radi zadovoljavanja stalno rastuih potreba ovjeka, a neprirodni oblik je nastojanje da se gomila novac, a time i bogatstvo. Aristotel je doao do razlike izmeu upotrebne i prometne vrijednosti robe.

Ekonomska misao starog Rima od manjeg je znaaja u odnosu na misao Grke. Poznatiji reformatori kao KOLUMELA, TIBERIJE i braa GRAH dovodili su u pitanje robovlasniki poredak i predlagali promjene u tom pogledu. Prve definicije cijena, novca, kupovine prodaje, raznih vrsta zajmova, depozita itd. dugujemo rimskim pravnicima. Oni nisu ulazili u objanjenja pojedinih kategorija niti su dali njihova sistemska tumaenja, pa time nije dat potreban doprinos ekonomskoj teoriji.

U ARAPSKIM ZEMLJAMA, ekonomska misao feudalnog doba moe se pratiti prvenstveno kroz Kur'an. Neke ekonomske odrednice Kur'ana su npr.Zekat, godinji porez koji se usmjerava u posebne fondove (8 fondova) iz kojih se uglavnom finansiraju socijalne potrebe. U sferi nasljeivanja i nasljednog prava Kur'an propisuje da se ostavtina umrlog nakon podmirivanja trokova sahrane, zaostalih dugova i oporuke umrlog dijeli na nasljednike koje Kur'an precizno nabraja.

IBN HALDUN smatra da je viak proizvoda mogu samo u gradovima, odnosno da nema vika proizvoda u poljoprivredi koja proizvodi u zavisnosti od potreba. Haldun pravi razliku izmeu neophodnih sredstava za egzistenciju i bogatstva kao vika sredstava. Mjeru vrijednosti tog bogatstva vidi u zlatu i srebru, ali ih ne izjednaava sa bogatstvom. HALDUN se zalae za ukidanje poreza na trgovinu i primjenu ogranienja u vanjskoj trgovini.

TOMA AKVINSKI podjelu rada smatra prirodnom pojavom. Kao i antiki mislioci, prezrivo se odnosi prema fizikom radu koji po njemu pripada samo kmetovima. Akvinski se, kao i neki kanonisti prije njega bavio problemom regulisanja cijena. On smatra da je "pravedna cijena" robe ona koja odgovara utroku rada za njenu proizvodnju, a sa druge strane, to je ona cijena robe koja odraava staleki karakter drutva tog vremena. Dakle, roba treba da zadovolji one potrebe kupca koje odgovaraju njegovom drutvenom poloaju. AKVINSKI opravdava zemljinu rentu, a zauzima dvojak stav u pogledu trgovakog profita i kamate. On napada krupnu trgovinu i zelenatvo, ali istovremeno trai razloge za opravdanje trgovakog profita, pravdajui trgovinu koja se odvija kroz uvoz robe neophodne za stanovnitvo. Profit od takve trgovine smatra naknadom za uloeni rad. Protivei se zelenakoj kamati, AKVINSKI istovremeno pravda kamatu ukoliko pozajmljeni novac slui za stvaranje profita.

MERKANTILIZAM

Pod pojmom merkantilizam obino se misli na privredni sistem u Evropi u periodu od XV do XVIII vijeka, kada je trgovaki kapital imao vodeu ulogu u privreivanju. U tom smislu merkantilizam se javlja kao vodea ideologija trgovake buroazije.

U sutini se pogledi merkantilista mogu svesti na nekoliko teorijskih principa od kojih su polazili:

Bogatstvo jedne drave izraava se u novcu, tj. plemenitim metalima. Svako poveanje novane mase istovremeno znai i poveanje drutvenog bogatstva;

Do novca, ukoliko se ne raspolae vlastitim rudnicima plemenitih metala, moe se doi jedino putem vanjsko-trgovinske razmjene;

Izvoz roba iz zemlje dovodi do priliva plemenitih metala, a time i do uveanja drutvenog bogatstva. Kod uvoza roba situacija je obrnuta.

Ova teorijska shvatanja determiniraju i ekonomsku politiku. Merkantilisti upuuju na intervencionistiku ekonomsku politiku, odnosno dravno regulisanje vanjsko-trgovinske razmjene iji bi smisao bio da se ostvaruje pozitivni ekonomski bilans koji obezbjeuje vei priliv plemenitih metala.

Vrlo plodno tlo merkantilizam je naao u Francuskoj, gdje se esto naziva i KOLBERTIZAM, po ministru finansija Luja XIV Kolberu. Najpoznatiji francuski merkantilistiki pisac je ANTOAN MONKRETJEN (1576-1621) sa djelom "Traktat politike ekonomije". Prvi je upotrijebio termin "politika ekonomija".

Najpoznatiji predstavnik engleskog merkantilizma je TOMAS MAN (1571-1641) sa djelom "Blago Engleske od vanjske trgovine".

Specifian oblik njemakog merkantilizma izraavao se kroz KAMERALIZAM (pojam dobio naziv po blagajni-"kameri" kneeva). Kneevske blagajne trebale su biti to punije kako bi se mogli pokrivati privatni i ratni izdaci. Kameralisti su izmeu ostalog opravdavali rasko kneeva vidjevi u tome faktor ekonomskog procvata drave.

KLASINA EKONOMSKA TEORIJA

Pojavljuje se krajem XVII i poetkom XVIII vijeka u Engleskoj, zatim u Francuskoj. Sutina uenja klasine ekonomske teorije izraava se u objektivnom prouavanju unutranje povezanosti buroaske proizvodnje. Izvor bogatstva vide u materijalnoj proizvodnji, a ne u trgovini kao merkantilisti. Viak prihoda, na kome se zasniva svaki razvoj, svoje porijeklo ima u materijalnoj proizvodnji. Privredna aktivnost odvija se putem ekonomskih zakona, a ne dravne regulacije. Usklaenost pojedinanih i zajednikih ekonomskih interesa najbolje se ostvaruje putem trinog mehanizma.

Klasina ekonomska teorija poinje u Engleskoj sa PETIJEM, doivljava procvat sa ADAMOM SMITOM i zavrava sa DAVIDOM RIKARDOM. U Francuskoj poinje sa BOAGIJBEROM, doivljava procvat sa KENEOM i TIRGOOM, te zavrava sa SISMONDIJEM.

VILIJAM PETI (WILLIAM PETTY, 1623-1687) formirao je RADNU TEORIJU VRIJEDNOSTI, a viak vrijednosti posmatrao kao rezultat proizvodnje. Peti razlikuje "prirodnu" i "politiku cijenu". "Prirodna" cijena je zapravo prometna vrijednost robe koja je rezultat rada uloenog u nju. "Politika" cijena je trina cijena robe koja gravitira ka "prirodnoj", a zavisi od uticaja ponude i tranje.

Peti smatra da je novac roba ija vrijednost se odreuje radnim vremenom potrebnim za njegovu proizvodnju. Prema tome, vrijednost novca se moe poveati samo utrokom rada. Koliina novca u opticaju ne utie na cijene roba, ve samo pad ili rast vrijednosti novca utie na oscilacije cijena. Peti istie 4 funkcije novca: kao mjere vrijednosti, funkciju prometnog, funkciju platenog i funkciju novca kao svjetskog novca.

Problem najamnine Peti tretira kao naknadu radniku za njegov rad koji mu osigurava minimum sredstava potrebnih za ivot, a zemljinu rentu kao viak vrijednosti koji se pojavljuje nakon pokria svih trokova proizvodnje. Peti razlikuje diferencijalnu zemljinu rentu.

U Francuskoj se klasina ekonomska teorija javlja kroz kolu FIZIOKRATA. Pretea kole fiziokrata je PJER BOAGIJBER (PIERRE BOISGUILLEBERT, 1646-1714) koji je otro kritikovao merkantilistiku teoriju i smatrao da ekonomska mo drutva zavisi od ukupne koliine i plodnosti zemljita kojim raspolae.

Najvaniji teoretiar i "otac" fiziokratske kole je FRANSOA KENE (FRANCOIS QUESNAY, 1694-1774). Osnovni ekonomski princip od koga polazi je da je zemlja jedini izvor svih bogatstava i da ih poljoprivreda uveava, odnosno da jedino poljoprivreda stvara viak vrijednosti. Na tim osnovama Kene drutvo dijeli na 3 klase: PROIZVODNA, kojoj pripadaju zemljoradnici; STERILNA, kojoj pripadaju svi oni koji rade u nepoljoprivrednim djelatnostima i KLASA VLASNIKA, kojima pripada zemljina renta odnosno viak poljoprivrednih proizvoda.

Najznaajniji Keneov doprinos ekonomskoj nauci je njegova analiza procesa drutvene reprodukcije koju daje u djelu "Ekonomska tablica" polazei od krunog kretanja kapitala u poljoprivredi.

AN ROBERT AK TIRGO (Ane Robert Jacques Turgot, 1727-1781) pravi razliku izmeu kapitalista i najamnih radnika. Nastojei sauvati Keneovu emu, Tirgo govori o podpodjeli sterilne klase na kapitalistike poduzetnike i obine radnike, a u podpodjeli proizvodne klase na poduzetnike (zakupnike) i obine najamne radnike (nadniare). Zadrava fiziokratske ideje o renti, s tim to priznaje kategoriju izvedenih dohodaka u obliku profita ili kamate to iz donosi kapital.

ADAM SMIT (1723-1790) svojim djelom "Bogatstvo naroda" (Istraivanje o prirodi i uzrocima bogatstva naroda) dao je teorijsku podlogu svih buduih ekonomskih doktrina, smjerova i kola. Prema Smitu, prirodno djelovanje ljudi pokree 6 motiva i to: samoljublje, naklonost, elja za slobodom, osjeaj, pristojnost, radne navike i sklonost za trgovanjem. Upravljajui se prema ovim motivima ljudi postiu maksimalnu linu korist. Zbog toga drava treba ljudima dozvoliti da rade ta ele i to smatraju da je za njih lino najbolje. Dakle, Smit odbacuje merkantilistiku intervencionistiku politiku i javlja se kao veliki pristalica liberalistike ekonomske politike, tj.politike koja osigurava potpunu ekonomsku slobodu pojedinaca, slobodnu konkurenciju na tritu, razvoj privrednog ivota prema njegovim imanentnim zakonitostima, nesmetano ispoljavanje linog interesa kao najboljeg pokretaa ekonomskog razvitka i blagostanja svih.

Za tvorca drutvenog bogatstva Smit proglaava rad uope. Koliina proizvoda zavisi od produktivnosti rada i broja zaposlenih i nezaposlenih. U analizi produktivnosti rada Smit razrauje teoriju PODJELE RADA koja poveava produktivnost rada i neposredno utie na poveanje nacionalnog bogatstva. Podjelu rada ne smatra plodom ljudske mudrosti ve sklonosti ljudi za razmjenom, odnosno obimom trita. irenjem podjele rada i trita Smit ukazuje na neminovnost pojave novca. Nije izgradio neku svoju originalnu teoriju novca, a njegov doprinos je u tome to je dokazao da je novac roba koja se odvojila od robne mase.

Smit se, pored Petija, smatra osnivaem radne teorije vrijednosti. Smatra da je rad jedini izvor vrijednosti, a koliina rada opredmeena u robi je mjera te vrijednosti i to koliina rada utroena na proizvodnju neke robe i koliina rada koja se moe kupiti za tu robu.

Smit je formirao 2 teorije vrijednosti: teoriju radne vrijednosti (samo rad stvara vrijednost) i teoriju trokova proizvodnje (vrijednost ne zavisi od koliine rada ve dohodaka kao to su najamnina, profit i renta).

Najamninu Smit smatra prirodnom kategorijom koja oduvijek postoji, radnim dohotkom, dok kvalitativnu stranu najamnine posmatra kao eksploataciju radnika. U raspodjeli dohotka na najamninu, profit i rentu, Smit pokazuje da je najamnina dohodak od rada, a da su dohoci kapitalista (profit i renta) odbici od proizvoda koji je radnik stvorio.

DAVID RIKARDO (David Ricardo, 1772-1823) je prihvatio i sistematizirao Smitova stanovita. Njegovo najpoznatije djelo je "O naelima politike ekonomije i oporezivanja" iz 1817.godine. Od poetka se opredjeljuje za radnu teoriju vrijednosti, preuzimajui Smitovu podjelu vrijednosti, ali ide korak dalje i dolazi do razlikovanja vrijednosti i prometne vrijednosti. Rikardova teorija vrijednosti znaajnije se razlikuje od Smitove po vremenskoj univerzalnosti.

Rikardo je uoio i da su najamnina i profit komplementarne kategorije. Ako najamnina raste, profit pada i obrnuto u emu se i ogleda antagonizam radnika i kapitalista, na to Smit nije ukazao.

Rikardova teorija vrijednosti nosi atribut pune monolitnosti, to nije sluaj sa Smitovom radnom teorijom vrijednosti, koji je razlikovao 2 teorije vrijednosti.

SIMOND DE SISMONDI (1773-1842) u poetku zastupa ideje Adama Smita, ali ih kasnije naputa i trai drutvene promjene. U djelu "Nova naela politike ekonomije" iz 1819. Sismondi otro kritikuje kapitalizam i zastupa interese sitgnih robnih proizvoaa.

VULGARIZACIJA KLASINE EKONOMSKE TEORIJE

Okosnicu uenja vulgarne ekonomije ini apologetika (odbrana) kapitalistikog drutveno-ekonomskog sistema. Najpoznatiji vulgarizator i popularizator ekonomskog uenja Adama Smita bio je Francuz AN BATIST EJ. U djelu "Teaj politike ekonomije" on sistematizira, ispravlja, upotpunjuje i popularizira one aspekte Smitovog uenja koji govore u prilog odbrane kapitalistikog sistema. Sej je smatrao da postoje 3 faktora proizvodnje: rad, kapital i zemlja.

Sej je naroito poznat po TEORIJI REALIZACIJE, odnosno njegovom "zakonu trita". Teorija realizacije svodi se na slijedee: Svaka ponuda ukljuuje tranju, a proizvodi se razmjenjuju za proizvode. Svaki prodavac je kupac, a svaki kupac je prodavac. To znai da proizvodnja sama stvara svoje trite, ponuda stvara svoju sopstvenu tranju, proizvodi su u stvari sredstvo za kupovinu drugih proizvoda. Odavde proizilazi da je nemogua kriza hiperprodukcije i da je liberalna kapitalistika privreda u stanju osigurati punu zaposlenost faktora proizvodnje i na najbolji nain izvriti njihov razmjetaj. Ovaj zakon je privatila itava vanmarksistika ekonomija, sve do 30-ih godina XX vijeka, kada ga je odbacio engleski ekonomista KEJNS.

TOMAS ROBERT MALTUS bio je jedan od najreakcionarnijih predstavnika vulgarne buroaske politike ekonomije. On u kapitalistikom nainu proizvodnje pokuava nai mjesto za ostatke feudalnih klasa smatrajui da se buroaski sistem moe odrati u ravnotei samo ako neradne klase imaju vodee mjesto u potronji kako bi nadopunile nisku kupovnu mo radnike klase. Maltus nastoji dokazati da je bijeda radnike klase u prirodnim zakonima i da tako treba biti.

Maltus je poznat po svojoj Teoriji stanovnitva izloenoj u "Eseju o stanovnitvu". Sutina ove teorije je da se stanovnitvo mnoi geometrijskom progresijom, a ivotne namirnice aritmetikom progresijom. Jedina sredstva da se stanovnitvo odrava u granicama raspoloive hrane su bijeda i porok.

Maltus napada Rikardovu radnu teoriju vrijednosti i opredjeljuje se za teoriju trokova proizvodnje u koje ubraja najamninu, uloeni kapital i ostvareni profit prema vladajuoj stopi.

VILIJEM SENIOR pokuavao je nai opravdanje za profit u navodnom odricanju ili suzdravanju pojedinih kapitalista od neproizvodne upotrebe kapitala. Umjesto Sejova 3 faktora proizvodnje Senior istie samo 2: rad i kapital. Rad je po njemu rtva jer radnik rtvuje svoj mir i slobodno vrijeme. Kapital je takoe rtva koju prinosi kapitalista jer se suzdrava od line potronje da bi obezbijedio sredstva za proizvodnju i promet. Prema tome, nema eksploatacije radnika od strane kapitalista. Ova teorija bila je toliko tendenciozna da je ak nije mogla prihvatiti ni sama buroazija.

DON STJUART MIL, engleski filozof i ekonomista, pokuao je premostiti jaz izmeu sljedbenika radne teorije vrijednosti i apologeta kapitalistikog sistema. Mil je bio jedan od najpoznatijih popularizatora i intepretatora Rikardovog ekonomskog uenja. Njegova nastojanja da da uskladi oprena gledanja klasinih i vulgarnih ekonomista ostala su bezuspjena. Bio je za ustupke radnicima i zagovarao je skraenje radnog vremena. Takve ideje nije mogao pomiriti sa svojim vulgarnim ekonomskim gleditima.

Njemaka historijska kola odbacuje postavke klasine ekonomije. Pripisujui historiji odluujui znaaj u izuavanju ekonomskih procesa, tvrdili su da svaka zemlja ima svoje posebne puteve ekonomskog razvoja koji se ne mogu uopavati. Prethodnici njemake historijske kole su ADAM MILER i FRIDRIH LIST, a glavni nosioci ove kole bili su VILHELM ROER, BRUNO HILDERBRAND, KARL KNIS. Predstavnici novije historijske kole nakon 1860-ih godina su GUSTAV MOLER, GEORG FRIDRIH KNAP, KARL BIHER. Najnoviji, tzv.kulturno-historijski pravac predstavljali su MAKS VEBER i VERNER ZOMBART.

SOCIJALISTI UTOPISTI

TOMAS MOR u djelu "Utopija" iz 1516.g otro je kritikovao englesko kapitalistiko drutvo, to bi se moglo izraziti kroz sintagmu kako su "Ovce pojele ljude". Kao izlaz iz takve situacije prikazuje poredak besklasne zajednice sa drutvenim vlasnitvom sredstava za proizvodnju, samoupravljanjem i svima jednako obaveznim proizvodnim radom. U takvom idealnom drutvu nema trgovine i novca, suprotnosti izmeu sela i grada, razlika izmeu umnog i fizikog rada itd.

TOMASO CAMPANELLA sa svojim djelom "Grad sunca" iz 1623. kapitalizmu suprotstavlja besklasno drutvo, kao i Mor, ali mnogo potpunije od Mora obrauje neke strane novog drutva, naroito sistem vaspitanja.

TOMAS MINCER, njemaki socijal-utopista rjeavanju drutveno-ekonomskih problema drutva pristupa mnogo revolucionarnije nego Tomas Mor.

Zajednika karakteristika uenja socijal-utopista je da se malo ili gotovo nikako ne oslanjaju na ekonomsku teoriju. Polaze od vjere u plemenitost ljudi, njihove dobre elje, u vjenu pravdu i mogunost da se lahko moe postii pomirenje izmeu klasa i opa harmonija u okviru drutva.

SEN SIMON drutvo dijeli na 2 klase: industrijalce (radnici, tvorniari, bankari, trgovci) i besposliare. Nestankom besposliara formirae se novo industrijsko drutvo u kome e nauka initi osnovu ivota i vladanja. Sen Simon se suprotstavlja principu ekonomskog liberalizma, koji po njemu dovodi do anarhije, smatrajui da konkurencija treba biti zamijenjena organizacijom proizvodnje. Isticao je da drava u buduem drutvu treba da izumre, iznosei formulaciju da e "vladavina nad ljudima biti zamijenjena upravljanjem stvarima".

ARL FURIJE kapitalizam vidi kao neorganizovanu i razjedinjenu proizvodnju u kojoj dominiraju lini interesi i koji dovode do anarhije i nepravedne raspodjele. Furijeova nova forma drutvene organizacije je asocijacija koju naziva Harmonijom. Budue drutvo trebalo bi biti organizovano u formi FALANGI. Falanga bi obuhvatila povrinu od 1 milje na kojoj bi ivjelo 1500-1600 stanovnika. Falanga bi bila osnovna privredna jedinica koja bi se bavila poljoprivredom, dok bi joj industrija bila podreena. Ovako organizovano drutvo neutralisalo bi suprotnosti izmeu sela i grada, izmeu umnog i fizikog rada. Furije ukida privatno i uvodi drutveno vlasnitvo. Raspodjela u falangi ostvarila bi se na 3 dijela: radnicima 5, kapitalistima 4, a ostalima (naunicima i umjetnicima) 3 dvanaestine ukupnog proizvoda.

ROBERT OWEN reorganizaciju drutva vidi kroz organizaciju "kooperativnih zajednica" koje ine vii oblik organizacije "kooperativnih naseobina" kojima se rjeava samo problem nezaposlenosti. U ovim zajednicama nema privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju, a raspodjela se vri na osnovu uloenog rada. Owen smatra da bi reorganizaciju drutva trebalo ostvariti mirnim putem i postepeno.

Najpoznatiji sljedbenici Owena bili su TOMAS HODSKIN, VILJEM TOMPSON, DON GREJ i DON FRANSIS BREJ. Oni se nazivaju socijalistima-rikardijancima jer iz Rikardove radne teorije vrijednosti i raspodjele izvlae zakljuak da se kapitalistiki sistem zasniva na eksploataciji radnika od strane kapitalista. Oni istiu da radnicima pripada puni proizvod rada, jer su ga oni i stvorili.

U Francuskoj, pod uticajem Sen Simona i Furijea istiu se LUJ BLAN, PJER OZEF PRUDON. Prudon je poznat po svojoj tezi "vlasnitvo je kraa". Po njegovom miljenju u novom drutvu e ostati samo poduzetnici i radnici, a njihovo privreivanje ostvarivae se posredstvom banke za razmjenu. One bi primale proizvedenu robu i davale bonove o utroenom radnom vremenu za koje se moe pribaviti svaka druga roba.

MARKSISTIKA EKONOMSKA MISAO

Marksovo ekonomsko uenje moe se pratiti kroz njegova djela: PRILOG KRITICI HEGELOVE FILOZOFIJE PRAVA, EKONOMSKO-FILOZOFSKI MANUSKRIPT, SVETA PORODICA, NJEMAKA IDEOLOGIJA, BIJEDA FILOZOFIJE, MANIFEST KOMUNISTIKE PARTIJE, NAJAMNI RAD I KAPITAL, te "KAPITAL".

Sutina Marksovog ekonomskog istraivanja izraena je u tezi da u procesu drutvene proizvodnje ljudi mimo svoje volje stupaju u nune proizvodne odnose koji odgovaraju odreenom stepenu razvoja proizvodnih snaga i zajedno sa njima ine ekonomsku bazu na kojoj se die drutvena nadgradnja. Jedinstvo ekonomske baze i drutvene nadgradnje kojoj odgovara odreena drutvena svijest, predstavlja odreenu drutveno-ekonomsku formaciju. Na odreenom stepenu razvoja proizvodne snage dolaze u protivrjenost sa postojeim proizvodnim odnosima. Tada nuno nastupa epoha socijalne revolucije u kojoj se ukidaju postojei i uvode novi drutveni odnosi.

Centralno mjesto Marksovog ekonomskog uenja je analiza odnosa izmeu rada i kapitala. U tom smislu znaajno je ispitivanje dvojakog karaktera rada koji stvara robu, podjela radnog dana na potreban rad i viak rada, te utvrivanje razlike izmeu rada i radne snage to sve zajedno dovodi do Teorije o viku vrijednosti. Klju razumijevanja njegove teorije je razlikovanje konkretnog rada koji stvara upotrebnu vrijednost robe, i apstraktnog rada koji je tvorac njene vrijednosti.

Polazei od stanovita da u proizvodnji roba uestvuju rad i sredstva za proizvodnju, Marks je podijelio kapital na KONSTANTNI i VARIJABILNI. Konstantni (sredstva za rad i predmeti rada) u procesu proizvodnje ne mijenja svoju vrijednost, dok varijabilni kapital (radna snaga) stvara viak vrijednosti. Sa stanovita obrta, Marks kapital dijeli na STALNI i OPTICAJNI. Stalni su sredstva za rad, a opticajni predmeti rada i radna snaga.

Razdvajanjem pojmova "rad" i "radna snaga", Marks dolazi do analize vika vrijednosti i eksploatacije radnike od strane kapitalistike klase. Viak vrijednosti je ona vrijednost koju radnik proizvode poslije reprodukovanja vrijednosti svoje radne snage. Njega prisvaja kapitalista i u tome lei osnovica ekspoatacije radnika od strane kapitaliste.

Marks pravi razliku izmeu apsolutnog i relativnog vika vrijednosti. APSOLUTNI je rezultat pdoruenja radnog dana ili poveanja intenzivnosti rada, a RELATIVNI je rezultat poveanja produktivnosti rada. Stepen eksploatacije radne snage utvruje preko stope vika vrijednosti koja je odnos mase vika vrijednosti i varijabilnog kapitala. Marks govori o profitu kao preobraenom obliku vika vrijednosti.

Viak vrijednosti u proizvodnji ne pripada u cjelini industrijskim kapitalistima. Dio ide za dohotke davaoca kredita kao kamata, drugi trgovakim kapitalistima kao trgovaki profit, a ostatak pripada industrijalcima u vidu preduzimake dobiti. Dohoci zemljovlasnika javljaju se u vidu rente. Marks analizira apsolutnu i diferencijalnu rentu.

Izuzetnu panju Marks je posvetio problemu reprodukcije. Analizirao je prostu i proirenu reprodukciju, ne samo pojedinanog ve i cjelokupnog drutvenog kapitala. Panju je posvetio i problematici novca, analizi proizvodnog rada, akumulaciji kapitala, neodrivosti kapitalistikog naina proizvodnje itd.

FRIDRIH ENGELS se ekonomskom teorijom poeo baviti i prije Marksa. Iz tog perioda su mu djela NACRT ZA KRITIKU NACIONALNE EKONOMIJE i POLOAJ RADNIKE KLASE U ENGLESKOJ. Iz vremena saradnje sa Marksom poznata su mu djela ANTIDIRING i PORIJEKLO PORODICE, PRIVATNOG VLASNITVA I DRAVE.

REVIZIJA MARKSISTIKOG UENJA

Meu Marksistima s kraja 19. vijeka dolo je do razlika u gledanju na naine na koje e se ostvariti slom kapitalizma. Da li je to put koji e ostvariti proces drutvene ekonomske reprodukcije ili je to svjesna akcija radnike klase.

EDVARD BERNTAJN (1850-1932) bio je osniva i najvaniji teoretiar revizionizma. U svom djelu "Pretpostavke socijalizma i zadaci socijaldemokratije" on porie znaaj Marksove teorije vrijednosti. Prihvata Prudonovu ideju da radnici pomou akcija mogu otkupiti kapital, pa zbog toga nee biti potrebe da se revolucijom rui kapitalizam. On istie da je prelaz iz kapitalizma u socijalizam mogue ostvariti djelovanjem sindikata, funkcionisanjem potroakih zadruga i na kraju demokratizacijom dravnog aparata.

KARL KAUCKI (1854-1938) otro je kritikovao Berntajnove stavove. On istupa sa tezom da imperijalizam nije posljednji stadij kapitalizma i iznosi teoriju o ultraimperijalizmu kao novoj fazi razvoja kapitalizma u kojoj umjesto otre konkurencije meu zemljama dolazi do vladavine meunarodnog finansijskog kapitala. Pojava meunarodnih monopola eliminie konkurenciju i anarhiju u proizvodnji, te se javlja kao orue mira.

RUDOLF HILFERDING jedan je od prvih marksistikih teoretiara koji je ukazao na odvajanje kapitala svojine od kapitala funkcije, to kroz sve znaajniju aktivnost banaka dovodi do finansijskog kapitala.

ROZA LUKSEMBURG otro se suprotstavljala Berntajnu i Kauckom. Istovremeno, njeno djelo smatra se "marksistikom teorijom Marksa". U djelu "Akumulacija kapitala" istie miljenje da je Marksov teorijski model proirene reprodukcije suvie apstraktan jer polazi od toga da je kapitalistika proizvodnja iskljuivi oblik vladavine i da su kapitalisti i radnici jedini potroai. Ona smatra da u analizu proirene reprodukcije treba uloiti nove elemente iz stvarnog ivota, kao to je potronja nekapitalistikih slojeva i zemalja, vanjsku trgovinu koju Marks namjerno izbacuje iz svog teorijskog modela. Njena teorija akumulacije slui kao osnova za ekonomsko objanjenje imperijalizma. Osnovni nedostatak njene teorije je u tome to ne uoava da akumulacija kapitala dovodi do njegove koncentracije, pa do monopola kao negacije slobodne konkurencije.

OTO BAUER, jedan od vodeih predstavnika austromarksizma, polazi od Marksove eme reprodukcije, unosei u razmatranje i tehniki napredak. BAUER smatra da se u ekonomskom razvoju ne mogu traiti uzroci raspada kapitalizma. Prevrat moe izvesti samo radnika klasa i to ne nasilnim nego mirnim putem kroz reforme i preuzimanjem sve veeg broja mjesta u parlamentima.

HENRIK GROSMAN, poljsko-njemaki ekonomista, u svom djelu "Zakon akumulacije i sloma kapitalistikog drutva" razvio je jedno od najkompletnijih i najoriginalnijih stanovita. GROSMAN shemu reprodukcije razvija na 35 godina, za razliku od BAUERA koji je razvio na 4 godine. Masu vika vrijednosti dijeli na dodajni konstantni i dodajni varijabilni kapital, te na dio koji ostaje kapitalistima. Grosman nastoji dokazati da istekom 35 godina kapitalizam neminovno doivljava slom. Njegovi zakljuci nisu mogli izdrati naunu kritiku jer su bili zasnovani na krutim i nerealnim pretpostavkama.

VLADIMIR ILJI ULJANOV LENJIN istraivao je 4 podruja i to:

Problem reprodukcije kapitala i razvoja kapitalizma u polufeudalnoj Rusiji;

Agrarno pitanje i pitanje saveza radnika i seljaka u borbi protiv feudalnih i kapitalistikih oblika eksploatacije i izgradnja kolektivizma;

Analiza imperijalizma kao posljednjeg stadija kapitalizma;

Problemi kolektivistikog privrednog sistema, te ekonomske politike prelaznog razdoblja.

STALJIN je na dosta jednostavan nain iznio osnovne ekonomske zakone svih naina proizvodnje, utvrdio odnos konkurencije i planiranja, odredio podruje i obim djelovanja zakona vrijednosti, definisao razlike izmeu umnog i fizikog rada itd. Njegovi "osnovni zakoni" iznose iste banalnosti, ne objanjavaju realne pojave ve se svode na obine vulgarizacije.

MARGINALISTIKI PRAVAC EKONOMSKE MISLI

Predstavnici ovog uenja odbacuju teoriju radne vrijednosti, a razvijaju teoriju po kojoj se predmet smatra funkcijom korisnosti. Korisnost se izraunava kao odnos izmeu kvantitativnih elemenata (koliina dobara) i kvalitativnog elementa (vanost ovjekovih potreba). Proraun se vri na principu "krajnjeg stepena korisnosti", odnosno "granine korisnosti" te se ovaj pravac ekonomske misli naziva KOLOM GRANINE KORISNOSTI ili MARGINALISTIKOM KOLOM.

Sa stanovita predmeta i naina analize, a posebno tretiranja vrijednosti i cijene marginalisti se mogu podijeliti na:

- psiholoku (austrijsku, odnosno beku) kolu;

- kolu privredne ravnotee (lozanska kola)

- maralijanska-kembrika ili neoklasina kola.

Glavni predstavnici psiholoke kole su KARL MENGER, FRIDRIH VIZER i EUGEN FON BEM-BAVERK. Oni potpuno naputaju princip radne vrijednosti i u objanjavanju vrijednosti robe polaze od psiholokih momenata, od subjektivne ocjene pojedinaca kao potroaa. Ova teorija vrijednosti zove se SUBJEKTIVNOM TEORIJOM VRIJEDNOSTI. U uvenoj Mengerovoj tablici pokuava se brojkama odrediti vrijednost dobra na taj nain to se mjeri subjektivna dimenzija ovjekovih potreba i dimenzija naina zadovoljavanja tih potreba. Njegov uenik Vizer taj pristup dopunjuje, posebno u teoriji trokova i raspodjele.

BEM-BAVERK u djelu "Kapital i kamata" kritikuje dotadanje teorije, posebno marksistiku i razvija vlastitu teoriju kamata koja je zadivila tadanji svijet. Osnova njegovog teorijskog ekonomskog sistema je teorija subjektivne vrijednosti. Po ovoj teoriji, korisnost i rijetkost dobara su determinante njihove vrijednosti. Objanjavajui kamatu, BEM-BAVERK iznosi da su vlasnici kapitala spremni da ga pozajmljuju rtvujui svoju linu potronju, jer e im razlika izmeu sadanje i budue korisnosti dobara biti nadoknaena kroz kamate. Po BEM-BAVERKU, porijeklo vika vrijednosti ne treba traiti u eksploataciji najamnog rada, ve u razliitoj subjektivnoj vanosti dobara uslovljenoj vremenom njihove potronje.

Osniva kole privredne ravnotee je LEON VALRAS, profesor univerziteta u Lozani. Druga najznaajnija linost ove kole je VILFREDO PARETO. Osnovna karakteristika lozanske kole je u stvaranju tzv.iste ekonomije i primjena matematike logike u formi principa algebarskih rauna. VALRAS privrednu ravnoteu definie kao:

1. Stanje gdje su efektivna ponuda i tranja jednake i gdje je tekua cijena proizvodnih usluga stacionirana;

2. To je stanje gdje su efetivna ponuda i tranja proizvoda jednake i gdje je tekua cijena proizvoda na tritu stacionirana;

3. To je ono stanje gdje je prodajna cijena proizvoda jednaka njihovoj cijeni kotanja u proizvodnim uslugama.

Prema tome, opa privredna ravnotea prema VALRASU, postoji onda kada postoji ravnotea na tritu proizvoda i tritu proizvodnih usluga i kada prodajne cijene postanu jednake trokovima proizvodnje dobara. Ravnotea na tritu proizilazi iz SUBJEKTIVNOG USLOVA, sadranog u tenji svakod pojedinca prema maksimalnom zadovoljstvu i OBJEKTIVNOG USLOVA koji na svakom tritu putem ravnotee ponude i tranje garantuje da je optimalno stanje koje postigne svaki pojedinac u skladu sa onim koje postignu svi ostali.

ALFRED MARAL osniva je Kembrike kole, poznate kao maralijanska ili neoklasina. Sutinu svog uenja iznio je u djelu "Principi ekonomike", koje i danas slui kao osnovica za mikroekonomske analize (analizu cijene i raspodjele). On uvodi naziv "ekonomika" kao novo ime za ekonomsku nauku, umjesto dotadanjeg klasinog naziva "politika ekonomija". Njegova teorija vrijednosti smatra se sintezom teorije korisnosti austrijskih pisaca i klasine teorije trokova proizvodnje.

Maral pokuava zakon tranje da izvede iz zakona opadajue korisnosti. On je konstruisao shemu individualne tranje koja pokazuje koja e koliina robe biti traena, tj.kupljena od potroaa pri razliitim nivoima cijena te robe. Opu, ukupnu ili agregatnu tranju posmatra kao zbir individualnih tranji.

U analizi cijene ponude, Maral smatra da tranja, odnosno korisnost i trokovi proizvodnje, odnosno ponuda, djeluju zajedniki u odreivanju vrijednosti, tj.cijene roba. Znaajnu panju poklanja problemu formiranja cijena u zavisnosti od duine vremeskog perioda. U tom smislu razlikuje 3 perioda: VRLO KRATKI (do 1 dan) gdje je tranja dominantna (kvarljiva roba), a ravnotea ponude i tranje trenutna; KRATKI PERIOD (do 1 godine), kada je mogue izvjesno proirivanje proizvodnje i djelimino prilagoavanje ponude tranji i DUGI ROK (preko 1 godine) kada je mogue proirenje svih faktora proizvodnje (kapitala i radne snage). Za ove periode vae razliite cijene. Za vrlo kratki period to su TRINE cijene, za kratki SUBNORMALNE i za dugi period NORMALNE cijene.

Maralova teorija vrijednosti je kompromis izmeu teorije objektivne i teorije subjektivne vrijednosti, odnosno izmeu teorije trokova proizvodnje DONA STJUARTA MILA i marginalistike koncepcije vrijednosti, odnosno cijena.

TEORIJA INTERVENCIONIZMA

U vrijeme velike ekonomske krize 1929.-1933, od ekonomske teorije oekivao se radikalan zaokret prema istraivanjima koja e u centru panje imati realna dogaanja i traiti rjeenja za oivljavanje privrede. Najznaajniji korak u razvoju ekonomske misli u to vrijeme bila je pojava teorije monopola i nepotpune konkurencije.

Britanski ekonomista italijanskog porijekla PIERO SRAFA u lanku "Zakoni o propisima u uslovima konkurencije" istie direktan zahtjev za naputanjem pretpostavki slobodne konkurencije i u razmatranjima poi od monopola i nepotpune konkurencije kao stvarnosti kapitalistike privrede. Gotovo istovremeno, analizu monopola i nepotpune konkurencije dali su ameriki ekonomista EDVARD EMBERLIN u djelu "Teorija monopolske konkurencije" i profesorica na Kembridu DOAN ROBINSON u djelu "Ekonomika nepotpune konkurencije".

DON MAJNARD KEJNS sa svojim poznatim djelom "Opa teorija zaposlenosti, kamata i novca" oznaio je novu etapu u razvoju ekonomske misli na Zapadu, koja se obino naziva "kejnzijanskom revolucijom". Okosnicu Kejnsove makroekonomske analize ini: puna zaposlenost, ekonomski rast, ravnotea privrednog sistema. Kejns se smatra ocem DRAVNOG INTERVENCIONIZMA jer otvoren pledira za dravnom intervencijom.

U analizi dohotka Kejns pokazuje da dohodak i stopa zaposlenosti stanovnitva zavise od UKUPNE TRANJE koja se dijeli na POTRONJU i INVESTICIJE. Porastom dohotka opada potronja. Razlika izmeu potronje i dohotka je TEDNJA koja je FUNKCIJA DOHOTKA, a ne funkcija kamatne stope. Da bi drava odrala nivo dohotka, tednju treba da usiu investicije.

Sam mehanizam drutvene privrede ne moe ostvariti punu zaposlenost, a pogotovo na dui rok. Kejns pokazuje da je privredna ravnotea mogua i u uslovima nepotpune zaposlenosti, ali samo zahvaljujui dejstvu vanjskih uticaja. Najjae dejstvo vanjskog uticaja Kejns vidi u INTERVENCIJI DRAVE, koja bi mjerama svoje ekonomsko-intervencionistike politike morala trajno poveavati sklonost potronji i davati nove podsticaje za investicije. Drava je, po Kejnsu, vrhovni arbitar u sukobu klasnih interesa i neminovan faktor svakodnevnog privrednog ivota. Privredni sistem zakonito proizvodi nejednakosti meu ljudima, zato je drava ta koja mora ublaiti ne nejednakosti.

Razdoblje nakon II svjetskog rata je izraz svojevrsne kejnsijanske revolucije. U poetku se najvie istrauju problemi nezaposlenosti, ekonomski poremeaji i privredni rast, a u novije vrijeme problemi stabilnosti novca, optimalnog privreivanja i inflatornih kretanja. U to vrijeme se kao vodei kejnsijanac istie ameriki profesor ALVIN HANSEN koji razvija teoriju SEKULARNE STAGNACIJE. Po ovoj teoriji, visoko razvijene zemlje dostigle su stanje "zrele ekonomije" u kojoj gube snagu klasini elementi u investiranju kao to su porast stanovnitva, naseljavanje novih podruja i brzi tehniki izumi radi uteda u radu. Ovo je teorija koja govori o sve manjim mogunostima investicionih ulaganja.

Intervencionistika privreda zapala je u STAGFLACIJU, koju karakterie istovremena stagnacija u razvoju i izrazita inflacija. Takvo stanje je meu teoretiarima uzdrmalo povjerenje u kejnsijansku teoriju. Oni se ponovo okreu mikroekonomiji u kojoj okosnicu prvenstveno ine problemi izvora investicija, tehinike proizvodnje, strategije razvoja preduzea i sl.

JOSIP UMPETER (1883-1959) u svom djelu "Kapitalizam, socijalizam i demokratija" uoava da dolazi vrijeme nauno-tehnoloke revolucije koja otvara perspektive onoj organizaciji proizvodnje koja pretpostavlja decentralizirano upravljanje i rukovodstvo sinteze.

DON KENET GALBRAJT ukazuje da je brz ekonomski razvitak potisnuo magnata i svemonog menadera. Ekonomska mo prelazi na irok krug strunjaka i specijalista koji GALBRAJT naziva TEHNOSTRUKTUROM.

ROBERT RAJH u djelu "Rad nacije" ukazuje da kompjuterizacija i robotizacija dovode do renesanse trita i poduzetnitva, da se vri globalizacija privreivanja u obliku lokalnih i nacionalnih firmi i sl.

6. OSNOVE EKONOMSKOG RAZVOJA

O EKONOMSKOM RAZVOJU UOPE

Ekonomski razvoj moe se definisati kao dinamiki proces poveavanja stepena zadovoljavanja ljudskih potreba. Prema stepenu zadovoljavanja tih potreba u jednom drutvu raspoznaje se i nivo njegove razvijenosti. Veina ekonomista prihvata nivo nacionalnog dohotka kao najpodesniju mjeru ekonomskog razvoja, a porast nacionalnog dohotka kao mjeru tempa ekonomskog razvoja. Mjerenje ekonomskog razvoja uzima se na dui rok, koji nije do kraja precizno odreen. Mnogi ekonomisti smatraju da se ekonomski razvoj drutva najbolje iskazuje preko per capita nacionalnog dohotka i taj se pokazatelj danas najvie koristi.

Na osnovu navedenog, ekonomski razvoj se mo e definisati kao proces dugoronog rasta realnog nacionalnog dohotka, kako ukupnog, tako i po glavi stanovnika.

FAKTORI EKONOMSKOG RAZVOJA

Ekonomski razvoj-progres svake zemlje zavisi od 4 faktora i to:

1. Ljudski proizvodni faktori (ponuda radne snage, obrazovanje, disciplina, motivacija);

2. Prirodni proizvodni faktori (zemljite, rude, goriva, klima);

3. Formiranje kapitala (maine, fabrike, putne komunikacije);

4. Tehnologija (nauka, ininjering, upravljanje, poduzetnitvo).

Iz ova 4 temeljna faktora izvode se i razni drugi, npr. veliina zemlje, drutveno-ekonomsko ureenje, struktura privrede, struktura investicija, uslovi meunarodne razmjene itd.

EKONOMSKI RAZVOJ I DRUTVENA REPRODUKCIJA

Kada se proces proizvodnje posmatra ne kao izolovan, ve u svom neprekidnom toku obnavljanja, onda je proces drutvene proizvodnje (produkcije) istovremeno i proces reprodukcije. Drutvena reprodukcija je reprodukcija u razmjerama ekonomije jedne zemlje. Ona je predmet izuavanja makroekonomije. Reprodukcija moe biti prosta, proirena i umanjena.

PROSTA reprodukcija ostvaruje se u istim razmjerama kao i ranije, odnosno obim ukupne proizvodnje neke drutvene zajednice se ne mijenja. Ona podrazumijeva stagniranje u razvoju, odnosno da se iz drutvenog proizvoda izdvajaju sredstva koja e sluiti za nadoknadu utroenih sredstava za proizvodnju.

PROIRENA drutvena reprodukcija ima za rezultat stalni rast drutvenog proizvoda, odnosno obim proizvodnje se stalno poveava. Ona podrazumijeva da se dio drutvenog proizvoda izdvaja za proirenje proizvodnje. Dominantan je tip reprodukcije u dosadanjem razvoju ljudskog drutva.

UMANJENA reprodukcija ima za rezultat opadajui drutveni proizvod. Javlja se samo u posebnim situacijama (elementarne nepogode, ratovi, krize).

Drutvena reprodukcija mogua je samo ako se raspolae dovoljnom koliinom sredstava za proizvodnju i sredstava za potronju. Do optimaliteta tih odnosa dolazi se kroz analizu drutvenog proizvoda odreene drutvene zajednice. Od obima i strukture upotrebnih vrijednosti koje ine drutveni proizvod, zavisi obim i pravac drutvene reprodukcije.

Drutveni proizvod se sa stanovita uea pojedinih dijelova u procesu reprodukcije moe podijeliti na sredstva za proizvodnju i sredstva za linu potronju. Sredstva za proizvodnju direktno ulaze u proces reprodukcije, a sredstva za potronju indirektno, kroz reprodukciju radne snage jer slue za zadovoljavanje linih potreba stanovnitva.

Analogno prethodnom, raspoloivi proizvodni kapaciteti mogu se podijeliti na 2 velike grupe (odjeljka) i to:

I Odjeljak u kome se proizvode sredstva za proizvodnju;

II Odjeljak u kome se proizvode sredstva za linu potronju.

Svaki odjeljak angauje odreeni konstantni (c) i varijabilni (v) kapital, te proizvodi odreeni viak vrijednosti (m), to zajedno daje drutveni proizvod (P), tj. P=c+v+m.

Proirena drutvena reprodukcija

Proirena drutvena reprodukcija zahtijeva odreene materijalne pretpostavke i dodatnu radnu snagu.

Pod stvaranjem materijalnih pretpostavki podrazumijeva se obezbjeivanje dodatnih koliina sredstava za proizvodnju i potronju u odnosu na prethodni ciklus proizvodnje. Dakle, da bi imali vee proizvodne rezultate moramo imati i vea ulaganja u proces proizvodnje. Dodatna sredstva osiguravaju se putem akumulacije i vanjskotrgovinske razmjene.

Izvor dodatne radne snage je prirodni prirataj stanovnitva ili radna snaga iz inostranstva.

Akumulacija

Osnovni uslov proirene reprodukcije je da se dio vika rada izdvoji za nabavku dodatnih proizvodnih inputa. To znai da se iz nacionalnog dohotka izdvaja jedan dio za proirenje proizvodnje u vidu AKUMULACIJE koja e se upotrijebiti za kupovinu dodatnih sredstava za proizvodnju i radne snage u postojeim preduzeima, ili osnovati nova preduzea.

Porast broja stanovnika i porast ivotnog standarda uslovljava potrebu za proirenom reprodukcijom, a time i za akumulacijom. Potreba za akumulacijom proizilazi i iz stalnog napretka tehnologije koji iz funkcije izbacuje postojea i uvodi nova sredstva za proizvodnju. Izvori akumulacije su isti oni koji omoguuju stvaranje novostvorene vrijednosti. Tu su bitna 2 momenta: ostvareni nivo nacionalnog dohotka koji je rezultat koritenja varijabilnog kapitala (broj zaposlenih radnika u procesu proizvodnje); te raspodjela nacionalnog dohotka (veliina dijela namijenjenog za akumulaciju u odnosu na dio namijenjen za potronju). Odnos izmeu akumulacije i nacionalnog dohotka izraava se kroz DRUTVENU STOPU AKUMULACIJE (Ap), gdje je: Ap=(A/ND)*100,

Ap=Ax100

ND

gdje je A-amortizacija i ND-nacionalni dohodak.

Dio nacionalnog dohotka izdvojen za proirenu reprodukciju naziva se NOVANA AKUMULACIJA. STVARNA AKUMULACIJA je ona koja je stvarno uloena u proces proizvodnje. Izmeu novane i stvarne akumulacije mogu postojati odreene razlike. Npr.pod uticajem rasta cijena novana akumulacija moe rasti, ali da taj rast ne doprinosi i realnom rastu ulaganja u proizvodnju.

KRUNO KRETANJE KAPITALA U PROCESU DRUTVENE REPRODUKCIJE

Osnovne karakteristike procesa drutvene reprodukcije su sukcesivnost i neprekidnost.

SUKCESIVNOST pokazuje da su sve faze drutvene reprodukcije, nabavka, proizvodnja i prodaja meusobno uslovljene i da jedna proizilazi iz druge. Kapital uloen u reprodukciju obavezno prolazi kroz fazu kupovine kao novani kapital, zatim fazu proizvodnje kao proizvodni kapital i fazu realizacije kao robni kapital.

NEPREKIDNOST znai da se u svim fazama drutvene reprodukcije, u svakom trenutku nalazi odreeni dio ukupnog kapitala kako ne bi dolo do prekida kontinuiteta reprodukcije.

Neprekidno kretanje kapitala kroz sve 3 pomenute sukcesivne faze reprodukcije naziva se KRUNO KRETANJE KAPITALA. Dvije faze krunog kretanja odvijaju se u oblasti prometa, a jedna u oblasti proizvodnje. Kruno kretanje kapitala zapoinje metamorfozom novca u robu (nabavka sredstava za proizvodnju i radne snage). Druga faza se odvija u oblasti proizvodnje. U treoj fazi proizvedena roba se pretvara u novac. Obzirom da je u robi opredmeen viak vrijednosti, ukupna koliina novca ostvarena realizacijom robe uveana je za masu vika vrijednosti. Novac zatim ponovo ulazi u kruni tok.

OBRT KAPITALA

Vrijeme zadravanja kapitala u pojedinim fazama krunog kretanja naziva se VRIJEME PROMETA i VRIJEME PROIZVODNJE. VRIJEME OBRTA KAPITALA je zbir vremena prometa i vremena proizvodnje, odnosno to je vrijeme potrebno da kapital obavi jedan kruni tok. Kao jedinica za mjerenje obrta obino se uzima jedna kalendarska godina. Koeficijent obrta nekog kapitala izraunava se tako to se broj dana u godini podijeli sa vremenom obrta kapitala (O=360/vo).

VRIJEME PROMETA sastoji se od vremena koje je potrebno da se novani kapital pretvori u proizvodne inpute i vremena potrebnog da se robni kapital pretvori u novac, odnosno vremena realizacije. Vrijeme realizacije je kljuna faza procesa drutvene reprodukcije jer se prodajom potvruje drutvena opravdanost proizvodnje. Od vremena realizacije zavisi i duina obrta cjelokupnog kapitala.

VRIJEME PROIZVODNJE je vrijeme za koje kapital boravi u procesu proizvodnje. Treba razlikovati ukupno vrijeme proizvodnje i vrijeme rada. Nova vrijednost stvara se samo u vremenu rada. Razlike izmeu vremena proizvodnje i vremena rada mogu biti uslovljene dejstvom raznih faktora koji dovode do prekida proizvodnje (kvarovi, problemi sa energijom itd). Uoljiva je razlika izmeu vremena proizvodnje i vremena rada u poljoprivredi. Raskorak izmeu vremena proizvodnje i vremena rada rjeava se u sferi produktivnosti.

INVESTICIJE I RAZVOJ

Investicije

Investicije su iri pojam od akumulacije. Dok je akumulacija dio nacionalnog dohotka koji se ulae u svrhu proirenja proizvodnje, investicije obuhvataju sva izdvajanja godinje proizvodnje u svrhu ulaganja (akumulacija, amortizacija, pozajmljena sredstva itd). U zavisnosti od irine obuhvata razlikujemo investicije u irem i uem smislu.

INVESTICIJE U IREM SMISLU obuhvataju sva izdvajanja iz godinje proizvodnje za ulaganja, kako za obnavljanje tako i za proirenje proizvodnje.

INVESTICIJE U UEM SMISLU odnose se samo na ulaganja u proirenje proizvodnje.

Vrste investicija

Zavisno od kriterija, postoje razne vrste investicija. Sa stanovita obuhvatnosti investicije mogu biti bruto, neto i nove investicije.

BRUTO INVESTICIJE obuhvataju ukupna izdvajanja iz proizvodnih uinaka za potrebe reprodukcije, tj.sredstva amortizacije i sredstva akumulacije. Amortizacija je dio sredstava je dio sredstava izdvojen iz uinaka proizvodnje, obraunat za dio utroenih sredstava za rad. Ako su bruto investicije jednake amortizaciji, tada se ostvaruje samo prosta reprodukcija. Stopa bruto investicija je odnos ukupnih investicija u nekom razdoblju (godina dana) i drutvenog proizvoda za isto razdoblje:

ib=I

GNP

ib=I/GNP (ib=stopa bruto investicija, I=investicije, GNP=drutveni proizvod)

NETO INVESTICIJE ine ulaganja namijenjena za proirenje proizvodnje, tj.neto investicije jednake su akumulaciji. Dobiju se kada se od bruto investicija dbije amortizacija. Investira se prema potrebi, a amortizacija se po pravilo obraunava godinje, te se moe desiti da u odreenom trenutku investicije budu manje od amortizacije. To je situacija DEZINVESTIRANJA u kojoj se ne nadoknauje ni postojea vrijednost osnovnih sredstava. Situacije dezinvestiranja su rijetke (krize, ratovi i sl), osim onih kojima se svjesno forsira razvoj jednih privrednih grana na raun drugih. Takve pojave izraene su u razvoju nerazvijenih zemalja. Stopa neto investicija je odnos izmeu akumulacije i nacionalnog dohotka za odreeni period:

In=A

ND

in=A/ND (in=stopa neto investicija, A=akumulacija, ND=nacionalni dohodak).

NOVE INVESTICIJE su potpuno nova ulaganja u fiksne i obrtne fondove, ali ne samo u smislu njihovog fizikog poveanja ve funkcionalne sposobnosti da uestvuju u procesu proizvodnje. U tome je njihova razlika u odnosu na neto investicije koje su vie usmjerene ka fizikom poveanju kapaciteta. Do veliine novih investicija dolazi se tako to se od bruto investicija odbije vrijednost zamjene fiksnih trokova (amortizacija nije jednaka zamjeni).

Obzirom na vrstu ulaganja investicije mogu biti investicije u fiksne fondove (osnovna sredstva) i investicije u obrtne fondove (obrtna sredstva). esto se prema ovom kriteriju investicije dijele na privredne i neprivredne. Privredne predstavljaju ulaganja u stalne i obrtne fondove u privredi (industriji, rudarstvu, poljoprivredi, saobraaju, trgovini itd). Neprivredne su ulaganja u vanprivredne djelatnosti (obrazovanje, nauka, kultura, dravne slube itd).

Prema izvoru sredstava investicije mogu biti iz domaih i stranih izvora. Domai izvori su amortizacija i akumulacija, a strani oni koji su izvan okvira nacionalne ekonomije (strani krediti, ulaganja i sl).

U zavisnosti od donosioca odluke, investicije se dijele na:

individualne, o kojima odluku donosi individualno preduzee;

investicije krupnih korporacija, o kojima odluku donosi odgovarajui organ upravljanja (npr.skuptina akcionara);

javne investicije, o kojima odluku donose dravni organi.

Obzirom na motivaciju donosilaca investicionih odluka, investicije se dijele na inducirane i autonomne.

INDUCIRANE INVESTICIJE direktno su motivisane poveanom tranjom za odreenom robom na tritu.

AUTONOMNE INVESTICIJE rezultat su potreba da se putem investicija stvore potrebni uslovi za normalno funkcionisanje privrede. Obino su to javna ulaganja u infrastrukturu, istraivake radove i sl.

Odrednice investicija

Osnovne odrednice investicija su investicioni uinci, trokovi investicija i predvianja buduih kretanja u privredi.

Investicioni efekat iskazuje se kao odnos poveanja drutvenog proizvoda i ukupnih investicija.

ie=(P

I

Odavde se lahko moe izraunati poveanje drutvenog proizvoda koje je rezultat investicija

(P= ie*I

Investicioni efekti u pravilu se izraunavaju godinje.

Apsolutno poveanje proizvodnje (delta P) zavisi od veliine zemlje, razlika u produktivnosti rada i sl. Godinje apsolutno poveanje proizvodnje vee je npr. u Kini nego u npr.Belgiji, mada je Kina slabije razvijena zemlja. Da bi se eliminisao uticaj veliine zemlje, rast drutvenog proizvoda se rauna po stanovniku, kako u apsolutnim veliinama tako i preko stopa rasta (delta P/P). Meutim, ni stopa rasta nije besprijekorno mjerilo brzine rasta i razvoja. U privredama sa punom zaposlenou faktora proizvodnje mnogo tee je ostvariti dinamian privredni rast i razvoj nego u nerazvijenim zemljama ije proizvodne mogunosti su mnogo slabije iskoritene.

Granska struktura investicija utie na ukupni investicioni uinak zemlje, koji je prosjek investicionih uinaka po granama. Dakle, potrebno je poveati investicije u one privredne grane koje imaju vei uinak. Pored promjena u granskoj strukturi investicija, ubrzavanje privrednog rasta putem promjene strukture investicija moe se ostvariti otvaranjem ekonomije jedne zemlje prema svjetskom tritu i tehniko-tehnolokim napretkom.

TROKOVI INVESTIRANJA su druga vana odrednica veliine investicija. Troak investiranja rauna se kao i troak kapitala, putem kamate na zaduenje. Investitori sredstva najee obezbjeuju putem kredita. Ako prihod od investicija ne moe pokriti troak kamate, to je znak da u njih ne treba ulaziti. Donoenje odluke o visini investicija zavisie od toga koliku preduzimaku dobit investitor oekuje.

PREDVIANJA BUDUIH KRETANJA U PRIVREDI trei su element u odreivanju visine investicija. Investirati znai kockati se sa budunou, jer nije do kraja sigurno da li e se oekivanim prihodima moi pokriti trokovi investicija. Npr.mnoge zemlje i firme oklijevaju sa ulaganjem u BiH neposredno nakon rata smatrajui BiH ekonomski i politiki nesigurnim terenom.

U savremenoj ekonomskoj teoriji velika panja poklanja se dimenzioniranju veliine investicija koja e dovesti do optimalnih efekata, odnosno granicama ekonomski racionalnog poveanja investicija. S tim u vezi moraju se analizirati suma ukupnih potreba za investiranjem i mogunosti investiranja. Donja granica investiranja determinirana je potrebama proirene reprodukcije na odreenom stepenu, a gornja je ona koja nee nanijeti tetne posljedice po proces proirene reprodukcije.

Donja granica investicija morala bi zadovoljiti poveane potrebe uslovljene prirodnim priratajem stanovnitva. Takve investicije nazivaju se DEMOGRAFSKIM. Demografske investicije ne obezbjeuju poveanje ivotnog standarda stanovnitva, ve samo njegovo odravanje na dostignutom nivou. Prekoraenje gornje granice investicija moe u izvjesnim okolnostima izazvati inflatorne pojave i tetno djelovati na ekonomski razvoj.

NAINI UBRZAVANJA RASTA I KONFLIKT RASTA

Jedan od naina breg razvoja nerazvijenih je otklanjanje ogranienja nedostatka kapitala kroz njegov uvoz iz inostranstva, te kroz uvoz tehnologija i poduzetnitva (otvaranje stranih firmi u zemlji). Ovakav nain ubrzanja rasta snano se vezuje za prirodna bogatstva, tako da je taj rast neravnomjeran.

Sutina AKTIVNE POLITIKE RASTA koja se primjenjuje u mnogim zemljama je poveanje obima investicija i njihovo usmjeravanje u grane koje se smatraju nosiocima razvoja (propulzivne grane). Da bi se poveao obim investicija koriste se mjere prinudne tednje (Brazil, Izrael), a na njihovo usmjeravanje u propulzivne grane utie se putem poreske politike kombinovane sa dravnim kreditiranjem ili direktnim investiranjem od strane drave. U krajnjem sluaju pribjegava se i soluciji po kojoj drava preuzima rukovoenje privredom. Zbog orijentacije na vea investiciona ulaganja u kapitalno intenzivne grane privrede, proizvodnja potronih dobara zaostaje to se nepovoljno odraava na nivo ivotnog standarda stanovnitva.

I pored toga to se proizvodnja poveava, zahvaljujui novim investicionim ulaganjima potronja ne raste adekvatno ambicijama stanovnitva. Tako nastaje tzv.KONFLIKT RASTA u kome se sukobljavaju interesi investicija i potronje, odnosno investittora i stanovnitva. to je sporiji rast drutvenog proizvoda, taj konflikt je izraeniji. Konflikt rasta se neminovno pojavljuje pri naglom podizanju stope investicija.