U registraturi PRVI DIO Mir! Molim mir! - zaori dubokim basom kotunjava, dugokraka ljudina, aava obraza i zapraene kose. To bijae gospodin Registar. Njemu u glavi bili su poredani svi oni silni akti to se vrstahu u velikoj etverouglastoj sobi od poda pa do stropa. Njemu se trebalo prijaviti, uljudno pokloniti i ozbiljno umoliti ako si htio porazgovoriti se s kime od njegove mnogobrojne eljadi. - Mir, velim! - ponovi on grubo. - Vi tamo, mladii, netom to ste usklaeni, eretate i nadvikujete se kano da ste novovjeki filozofi ili, s doputenjem govorei, hrvatski literati. Svakako nijeste plod prokuane juristike glave jer se naduvate i hvastate drzovitou svojom. Bit e da ste djeca kakva mlada starca koji je netom otepao kolski prah sa akira. - ta? ta? Molimo, ne vrijeajte nas! Nikakve protekcije. Mi smo svi jednaki! - Vidi ti njih, vidi. Goluavci jedni, utokljunovii, tepci! - mrmljahu zgureni starci u latintini, mijeajui je s kajkavtinom. - to zgundate, zapraeni filistri? Verbecijanci. Ionako vam nije vie ovdje mjesta. Po pozitivnim zakonskim ustanovama vi biste ve morali spaljeni biti poput trulih stabala, koja ne nose nikakva ploda! - urlikae sitan i grbav kico to ga je prekjuer referent poslao u registraturu. Scandalum! Scandalum! Neemurna impertinencija! - vakahu krezubi starci, suspreui svaku navalu strasti i konzervativnom zlobom mjerei grbava kicoa. Prava si slika i prilika svojega vijeka. Da nijesi nakazan i drzovit, kako si blekan ne bi se ni znalo da bivstvuje u ovom starom i asnom domu! Sada je dosta, stari i novi vijek! Jedni ne imaju to m fali - pa basta! Mir! - opet e neto tie Registar, a to je znailo da je objektivan. - Prijavio mi se - nastavi Registar hladnom prijatnou - i moli rije neki ovo, koji jest i nije na drug. Spada i ne spada meu nas. Ali on je svakako asno bie ve po roditelju svom. Mnogi i ne opaziste ga. Koji ga pako znamo i vidimo, drimo da je nijem i gluh. On nije nikada rijei proslovio meu nama. Nije verbecijanac, nije ungerovac ili... kako se sve ve ne zovu ti vai cimeri koji su vam vazda na jeziku, osobito vama mlaima... - ujmo! ujmo! to to gazda Registar danas zaplie i navija kano da je izaao iz sjednice berlinskih diplomata - aptae omladina. - Da - odahnu i puhnu u zrak Registar - pita za rije onaj ovo u crnom ruhu to je dobro zakljuan u stolu naega gospodina registratora, komu slava i ast nae itave druine! - Slava mu! Slava! ivio! ivio! - orilo se dvoranom. - Neka mu bude! Viimo iz svega glasa. Nas je, dodue, lijepo poredao, ali nas je nekakvim debelim konopom stisnuo da nam malone popucae rebra. Ali ipak volimo ovako nego kod referenta. Taj nas je razmetao po itavom stolu. ivjesmo ba u raskalaenoj slobodi, ali praina, muhe, bezimeni kukci to izlaahu iz zida ve nam dosaivahu. Najgore pako bijae da je nou znao dopuzati nekakav fin, uljudan i lukav lopov - - - kako mrmljae referent - mi - mi! Taj se stao najprije igrati s nama; ma ba ugodan svat, pa je cvilio, mila majko, kano gusle kakva Paganinija. Al konano - brr! Smui se ovjeku kada se sjeti: mi - mi! Kako fin, pak ljudoder? O, majko moja, svoje

fine, alabastarske zubie zabadao u naa rebra, ruke, noge, glavu! I pilio i glodao da je strahota! Jednome drugu, ini se da e biti meu nama, izjeo taj barbar iste modane. Kada doe referent, zapali najprije nekakvu dugaku i tanku smotku, a pepeo stresuje u prainu to se po nama slegla. Iznenada pade mu iz usta cigara, zamumlja, prokune: - O, ti prokleti mamelue! Hm, hm! Sto je tu moglo biti?... - I referent je dugo mislio razglabajui spis, zatim pozvoni i doe pisar. - Vidite ovu kulju u zapisniku? - Mi! zinu ponizno pisar. - No tigar ne bijae - osmjehnu se referent. - Umetnite pred tu kulju: "Nije istina i poriem." I tako su bili umetnuti modani, namjesto onih to ih izjede krvolok. Ej, da kod ljudi mogu tako pomanjkale modane nadomjestiti kano na referent, to bi istom bio izum! - dovri naduak neki debeljkovi svoju pripovijeicu i iza kako se slegoe: "ivio" i "slava", a podbradak mu se tresao, micao jo dugo nakon svretka pripovijesti. Registar mlacnu zadovoljno jezikom. - No, takvo to nee vam se lje u naem domu dogoditi. O, registrator namirii te ljudodere ve osam dana prije negoli se spreme na put da pohode nau kuu. Jedanput se njih etvero uuljalo u akanjski vlak kojim se sluajno vozio na registrator. On ih umah izmiria, to nikomu ne bi na pamet palo. Kada se naveer rastajae sa mnom izvadi nekakovu katulju iz dugakog kaputa: "Evo, skuhao sam kau mudrim gostima, ako nas pohode. Prisjest e im." I on, bogami, podmetne i pite i kolaa. Mirisalo je to udnovato. Ja bih sam bio zaloio da mi, stvorovi od slova i papira, tovimo svoj trbuh kako ti ivi sisavci. I dosta. Sve se smrklo. Mi smo dugo brbljali i brundali, stari i mladi, te napokon stadosmo hrkati. I mene ljudski uhvati greviti drijem: itav dan me premetao nekakav stari odvjetnik sa utom barokom, neprestano slinei prste i maui moje listove, da mi se smuilo od vonja duhana to je zaudarao iz sline. Da toga ne bijae, ne bi me u snu bilo uhvatilo vragometno tucanje i garavica, i ja ne bih vlastitim oima vidio onu divnu tragikomediju. Snivah da mi tura u grlo svoje slinave duhanske prste onaj stari odvjetnik i da me sili da na duak progutam njegovu utu baroku... Skoim iz sna... Nuto oblije me smrtan znoj, a kosa mi se najei. Poznam ja iz starih vremena te morske pse. Dooe doista drzovito. Umah se sjetih da su oni isti to se dovezoe akanjskim vlakom jer bijahu u narodnom odijelu s ikoima i fokoima, a brkova divnijih negoli Hunjadi Jano. - Kerem alaom! - viknu najstariji. Bio je negdje straan poderuh: jedva si mu mogao zamijetiti sitne noice ispod trbuine. - A ta je to? - stade trti znoj i sukati debeli brk. - Kako to mirii? - Milota! Tako se doekuju gosti! - To je u redu. Hrvati su - Hrvati, badava! Oni stari vrednjakovii i potenjakovii kao to bijahu i prije osamsto godina za pradjedova naih! Nuto, brao, tu emo se naseliti. Zalihe ima za epikurejske stomake nae i djece nae do dvadesetoga koljena! Pa da selimo u Ameriku? Kolika nesmotrenost od nekih naih liberalaca! Ali, to se ueretah kano da sam na bekerekoj obrtnoj skuptini? Teik! Uh, to divno mirii. Niti blagopokojnomu kralju Beli ne mirisahu tako hrvatske ljive kada je za jednu granu podijelio kmetovima plemstvo! Teik, roaci! I oni se stadoe astiti jelom to im ga skuha na registrator. Neprestano hodahu srkati vodu na zdjelicu, pripravljenu za pokojnoga registratorova Kastora. - Ba se ljudski natrpasmo! - uzdahne zadovoljno trbuati i baci prvi uvis svoj iko i foko, zasue brkove te stade ipati i jujukati da se tresao itav ovaj na dom. Onda se uhvate i ostala trojica. Nije dugo trajao taj ples. Stali se valjati, grozno cviljeti i cijukati, napokon gristi

jedan drugoga. - Pakleni zalogaj! - hripao je u nesvjestici trbuati koga su nemilostivo drpali i grizli ostali, dok ga grevi tako stegoe da mu se brci sastali s repom. - ini mi se da putujem na drugi svijet! Uh, tako lijepo - pa tako brzo... - zavija on. Uasno se nadue sva etvorica i pocrkae... Skuhao im kau i poparu na registrator! Odonda ne pamtim ta slino. Zato neka ivi na registrator! - ivio! ivio! - klie stari dom. Ve dugo to je mali crnoruhi ovo skoio iz registratorova stola. On mirno stoji, zamiljeno se smije sloivi ruke na leima te ravnoduno eka dok bude na njemu red. Kada je gazda Registar dovrio svoju zanimljivu pripovijest, nakalja se ovo dva-tri puta kano svi neiskusni govornici novajlije. - A sada ujmo! - mahnu Registar govorniku. - Vi me slabo znate ili pravije ne znate. - Nekakva demokratika natruha. Niti nas nije oslovio pleno titulo! - mrmorila je straga stranka staraca. - ujmo, ujmo! - klicahu mlai. Govornik je, dodue, stao, ali ga dvostrani povici ni najmanje ne smetoe. - Ne znate me - nastavi on povienim glasom - ne spadam zapravo u va starodrevni dom. Da, ja i nijesam tamo u vaim redovima, na vaim asnim stolicama. Kada je tako, pravo da vam prije svega iskreno kaem tko sam. Jest: tko sam?... Vi netom pozdraviste tako srdano naega registratora. A da je u vas organizma ivih stvorova, ne dvojim da ga ne bi poklonstvenom deputacijom i mazbatama uvjerili o svojem lojalnom miljenju i uvstvima privrenosti. - Dakako! To se samo po sebi razumije. - Znajte dakle, ja sam vam srce i dua naega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam ivotopis. On me je sam napisao. A nastavlja to dan za danom, i zato je meni mjesto ovdje u njegovu stolu i pod kljuem. Jeste li opazili danas? Nije on po obiaju kod svog odlaska zapalio lulu i dimei otputovao - ta ona dimi kano lokomotiva - nego je baci u kut, a na meni napisa: "Svemu bit e kraj!" - Tako je! - uzdahnu lula. - Danas dogodilo se emu ne ima pametara ve dvadeset godina! - A znate li - nastavi krepkim glasom govornik - to to znai kod ljudi: "Svemu je kraj!" Znai ono isto kada nas rastoe mievi i crvi ili kada nas uniti oganj. - Znamo, znamo! Ne gudite tako didaktino i tako zorno! -- mrmljahu starci. - Istina je! Ima nas nervoznih i slabih... - dometnue mladi. - Vidite - uhvati opet rije registratorov ivotopis - ja, koji krijem u sebi sve tajne njegove, drim da on vie i nee meu nas doi! - A, a, a! Promjena vlade, a moda i sustava! No to bi nam jo trebalo! Takve novotarije drage volje poklanjamo ljudima i drugima njima ravnim sisavcima! Nazdravlje! Pojavljivala se tia pa sve jaa halabuka. - Upravo zato jer tako drim - nastavi ivotopis - otkrit u vam danas svoje tajne ili bolje ivotopis registratora. Ne bih ja toga inio da me je on napisao onako kako ste vi drugi pisani. Budui da je pako on izumio posebno pismo koje samo on moe odgonetavati i razumjeti - ostao bih ja zavazda neotkriven. Znam da e me odatle umah izbaciti i da e me sramotno nestati: budi da u mene kramari zamataju svoj pljesnivi sir i druge odurne ljudske stvari, budi da me rtvuju svemoguemu Molohu: vatri. Iz ivota svoga roditelja registratora crpim odvie gorkih iskustava a da umiljam kako e nakon njegova ivota

koji uenjak razglobiti one bajne hijeroglife kojima je registrator iarao moje tijelo! - Ah, uenjaka, uenjaka oslobodi nas boe! Ljudi i drugi sisavci kako-tako; ali uenjaci to su nekakvi dvospolci, prijelaz iz neorganikoga k organikomu ivotu... - stao je tuliti iz akta "lijeniki nalaz" o rainjenom elucu nekoga vegetarijanca. - Kakav je to barbarski glas?! A rimsko pravo? A Gajeve institucije? A Unger, a Stubenrauch, a Nippel!? Fuj! Koja li bruka na civilizaciju! - usplamti neki svjei alegat da mu se nozdrve zapjenie od gnjeva i bjesnoe... Registar strignu obrvama i smiri se buka. - Prije pako - nastavi ivotopis - negoli vam ponem otkrivati samoga sebe, obeajte mi ve radi asti registratora da me neete prekidati. - Neemo! Neemo! Ponite samo, da ujemo! - vikahu najjae oni koji ba netom prekidahu govornika. - Za to skrbim ja! - zaori uvrijeeni Registar - Mir! Govornika molim da nastavi svoju povijest. I zavlada grobna tiina. * Zapisci registratora, gospodina Ivana Kimanovia, raspredaju se ovako... * Ah, kako li poinje moje kolovanje! Otac mi - nazivahu ga veselim Joicom Kimanoviem s nadimkom "zgubidan" - nije poznavao ni pedagogiko-didaktikih teorija ni prakse. Seljak na stare korenike i zlatnih vremena ne razumije se ni u itanje ni u pisanje. Pa stoga nee valjda nitko moi zakljuiti da je moj otac itao kakve moderne pedagoge. Ali poto sam u svom ivotu proitao Rousseauova Emila, drim da je poput svih drugih seljaka najvie u praksi provodio njegova naela, za koga je dakako toliko znao i mario kano i Rousseau za moga oca "zgubidana". Seljaka se naa kolibica sastoji polovinom od velike, etverouglaste sobe s ogromnom pei, na kojoj u cioj zimi svi spavamo, a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije. Ne nalazi se u selu, nego na visokom samotnom breuljku, obraslu na istonoj strani umom i borovicom, a na zapadnoj vinogradom. Tako su i druge seljake kuice rastepene naokolo. Mi smo ipak opili s tim naim rasprenim susjedima. ene su polazile u pohode na razgovore, mukarci na pilo, a djeca na igranke. Nije smetala udaljenost ovakvim dobrim susjedima ni u meunarodnim stvarima: babe se vrlo esto svaaju, a katkad i poupaju, nadvikujui jedna drugu sa protivnih bregova - kao kokoi, kada zakokodau svaka iz svoga dvorita. Mukarci sa dva brijega srdito se pogledae, zagrozie pesnicama, pljunue jedovito ili pokazivahu jedan drugome ljutiti poput risova takozvane "fige". A kada bi dolo do ultimatuma, sputao se jedan i drugi sa svog brijega derui se: "Misli, da se ja tebe bojim, da ti tvoga..." pa ili se u dolu izmeu takova dva brijega uhvatie ukotac, to je uostalom bivalo vrlo rijetko i to je tada bilo takoer gorkim predmetom upnikove nedjeljne prodike; ili, dok stigoe u dolac, ohladnjela je estoka krv, pa su se opet uspinjali svaki na svoje brdo mrmljajui ili viui: "Mislio si goliave, smrdljivko, ugislamo, hladimuho itd., da te se bojim! He! he! he! Pokazao sam ti, da se ni najmanje

ne bojim, ti buhinja ui!" U takovim seljakim prijeporima osobito se isticae moj otac. Nadimak "zgubidan" postojao je od pametara. Ali taj je nadimak mome ocu umah nagnao krv u glavu, a bjesnou u srce. Inae je on vesela ljudina, ta bijae seljaki muzika na takozvanom "bajsu". Dakako itavom naom okolicom nije se u nijednoj kui svadbovalo, da nijesu potcikivale melankoline strune drube moga oca uz dudanje njegova otrcanog i izrabljenog "bajsa". I premda ova umjetnika druba nije zaostajala za naprednom strujom, dapae vazda bi iznenadila "slavnu svadbenu svitu" kojom novom melodijom, prenesenom bogzna otkuda, najee sa preko Sutle od trubentaa, ipak je bila na glasu jedino radi krupnoga humora i debelih ala moga oca... Ali tako obljubljen svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u naem susjedstvu i jeziav poput kakove babe. Danas meai, sjutra neznatan poljski kvar, ako se primjerice doklatilo susjedovo krme i razrovalo gnoj, ili obijestan djeak bosonog progazio slog, na kojem bijae posijana salata: sve bi to raspalilo moga oca i on je stao vikati, da mu se trostrukom jekom odvraalo od susjednoga brijega. Ti ovo, ti ono; ti takovi, a on onakovi - dok se napokon nije uo i kleti nadimak "zgubidan". "Jesi, jesi zgubidan, kako i tvoji stari bijahu. Da si emu, ne bi ti kuerak visio poput otkinute gube na hrastu!" I kada je doprlo ime "zgubidan" do nae kue, jednoglasno zabrbotae svi purani u dvoritu, kokoti zakukurikae, kokoi se uskokodakale, pa i ista mrava kravica stala tuliti. Pas arov, koji je make natjeravao oko plota, napustio make i stao zavijati, kano da na mjesec laje. Mi djeca uzvrpoljismo se: "Bit e zla!" dok nas je majka, vazda tiha voda, a radina kao crv, mirila opominjui blago: "To se vas, djeco, nita ne tie! Japa tako ona nazivae oca - budu ve sve uredili. Svaa i vika sa susjedima samo njim patri!" Majka je potivala oca (govorila mu "vi"), to je takoer zaudaralo po starim zlatnim vremenima. Moj otac pograbi nevelik kolac s drvocijepa i poleti nizbrdo. "Doi mi samo, doi, tate, uzurau, cvilidreto jedna!" - I susjed na krene sa svoga brda. Zvali ga "kanonik". ovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave. Ja takoer, kakogod sam malen bio, istrgoh se majci iz ruku i odskakah za ocem. itavo mi tijelo drhtalo, da mi svi zubii klopotahu. Srce je tuklo, malo da me nije zaguilo u grlu. I doista srazie se "zgubidan" i "kanonik". Moj otac, ovjek suh nasaen na dugakim, tankim nogama, opuhnu ba ljudski maloga "kanonika". "Vidi ti vraga!" zatuli gotovo plano mali, a ja da prasnem u smijeh od zloradosti, ali smijeh mi zape u grlu, jer u trenutku svalio se moj otac potrbuke, kako je dug i irok, u oblinju lokvu punu blata bez vode. Mali susjed spodbio mu noge i nekoliko put opalio akom po leima, da je po zraku kljocnulo kano od udarca prazne stupe. Ja izgubih pamet: skoih u grm, da naem, da istrgnem neto i da poletim na "kanonika". Dotle se moj otac osovio te pognjuren i zaprljan uzeo put pod noge uz nae brdo... "Gledaj, gledaj maloga jaria zgubidana, i on bi se ve tukao!" - zahohota porugljivo susjed i da e na mene. A ja skok te bje' za ocem to su me noge nosile... A kleti "kanonik" potoptao nogama, kano da bjei za mnom da me uhvati - tako obino djecu plae: - Dr' ga, dr'! - Ja skoro izgubih dah, ogledam se i opazim groznog susjeda kako migolji svojim brdom kui, dok se moj otac osvijestio i junaki obustavio na polovici naega brijega, viui i blatnim akama prijetei: - Pokazao sam ti, dobio si svoje! Alaj sam ga opuhnuo da se patuljak valjao kano je po travi! Hvastaj se, hvastaj, zgubidane! A pitaj svoje duge krakove koliko se junatvo u njima krije! Bjeao, mila majko, kao da si mu mlinske kotae zavrtio u trbuhu! Ded broji svoje

masnice, zgubidane! Doi k meni, dat u ti zeje masti da namae masnice i ohrabri svoje zeje srce, zgubidane! Ali da! Namazao se blatom. Po njemu prljaju race i guske, pa e i tebi hasniti! odvraao slavodobitno susjed, koji je po svojoj prilici pogaao pravu istinu. Kada opet nastade mir, mene je zaokupila neopisiva dreselost i stid. Nikako ne mogoh protumaiti zato je moj otac onako bjeao pred susjedom. U takvu razmiljavanju nije mi ni na um palo da pitam samoga sebe: zato sam i ja bjeao! Ali, kako je ugodno bjeati i pobjei pred jaim dumaninom! No moj otac, koji bijae za mene najjai, najmudriji, najhitriji, najbogatiji od svih ljudi - ovako sva djeica misle o svojim roditeljima - to ga je snalo da se dao u bijeg pred onim patuljastim "kanonikom"? Oh, da li se on doista outio slabijim od njega... I ta misao me rastui i duboko se zarije u srce. Onda me zaokupio stid: pobjegoh u umu, tamo se isplakah i zaspah. Ona je svaa davno ve minula. Moj otac i mali susjed izmirie se u seoskoj krmi, izljubie se i stisnue desnice. Otac se smijao svomu bijegu, a susjed "kanonik", kako ga je otac opalio kolinom... No ja nijesam mogao zaboraviti patuljasta susjeda i njegovu rugalicu: "Mali jari zgubidan, i on bi se ve tukao!"... Pamtim jo dobro. Zavladala silna studen u naim bregovima. Snijeg visok da je milota. Otac mi je nainio male saonice, i ja se po naem brijegu sanjkam bos, jedva u koulji od krutog konopljenog platna. Noge mi crvene ko skrlet, a ruke i obraz modri. No to je sve to prema sanjkama i snijegu! A bilo u kui kruha i sira i mlijeka. Majka bi kadto umijesila pogau, dok nam djeci otac dodavae vina da ne obolimo od nazebina i na grlu! Moja braa bijahu manja od mene, najmlaa djevojica tek je tepala. Svi oni proboravie ciu zimu na ogromnoj pei, koja bijae dan i no topla. Otac je esto izbivao po svadbama sa svojim veselim "bajsom". Nekoga dana snae me elja da ljutom zimom i uskim utrenikom odem do susjeda "kanonika". Tamo bijae djece ko u ciganskom logoru, sve jedno drugome do uha. Oni veliki bijahu lukavi i hrabri. Ej, bit e belaja! - uzveselih se ja. Svoje saonice na lea i ja bos s jednog brda na drugo. U susjeda stariji se krste od uda kako sam mogao doi tako daleko bos. A djeaci i djevojice hvataju za moje saonice: - Sanjkati, sanjkati! - Pak jedni pograbie izme od svojih starijih, a drugi, videi mene bosa, usmjelie se i oni golim noicama u snijeg. Osvojilo njih pet-est moje saonice pak smuc nizbrdo, da je sve zvidalo i pucalo. Ja, gospodar saonica, pljesnuh radostan rukama i poletim bos za saonicama. Lete one, najednom zapnu o nekakav greben u snijegu, izvalie se, a djeca pofrkala u dubok snijeg kano da si orahe pobacao. Eto silne vriske i cike, a ja u smijeh. Ali mali moji susjedi stadoe uasno dreati u dubokom snijegu. "Kanonik" poleti iz kue. Njegovo lice bijae onakvo kano i onda kadno se porvao s mojim ocem. - Ti si svemu kriv, zgubidanoviu! - zaprati ljut, uhvati me iza zatiljka za koulju konopljau i baci u najdublji snijeg. Meni bijae kano psetancu kada jadnika pljusnu u sredinu jaruge. Stadoh lamati rukama ko da plivam. Ali snijeg je visoko nad mojom glavom. - Zraka! Zraka! - Ja ba ne vikah tako, no mislim da sam pijukao, ali nijesam uo niti samoga sebe niti iji drugi ljudski glas. Malo odahnuh i odmorih se, zatim napeh svu snagu i pomaknem se u snijegu dok ispod nogu osjetih neto tvrdo. Nogama napipljem tvrdinu, zaskoim uvis te outih da mi je glava nad snijegom. Ja makni i mahni lijevo pa desno dok se tekom mukom ne izmotah iz utrobe snjenoga zapuha. Pogledam obzorjem, a "kanonik" nosi i vodi svoju sitnu druinu koja je jo cviljela od studeni i prepasti to ju je malo obrlatio snijeg. Daleko pod brijegom ugledam

svoje saonice, natovarim ih na lea te sav mokar, cvokoui zubima, pobrah se na nae brdo. Spravim saonice pa se mokar zavuem na pe meu brau, ne priopiv nikomu svojih ljutih nezgoda. Mati, koja je prela kod prozoria, primijetila je samo: - Ej ti si, vragolane, negdje ljudski promjerio snijeg. Ta sav si mokar kao mi. - U tom i braa pritiskahu na mokro, studeno i pomodrelo lice i ruke svoje tople ruice i glaahu mi mokre vlasi. A moja sitna glava razbijala se milju: kako li je okrutan ovjek taj na susjed "kanonik". Bacio me u snijeg pa me pustio onako, dok je sve svoje zamusance iskopao iz njega. A to bi bilo da se sam ne izmotah iz zapuhice, da se smrzoh, da ostah u snijegu?... Da mi samo nije nazdravio: Zgubidanoviu! Kako se on mogao izmiriti s mojim ocem? Itd. No ja sam muao i nikomu ne kazah nita... Otac je doao kasno u no sa svadbe i sve nas probudio. Doturao mesa i kolaa, a mi se lijepo i veselo gostismo. Meni valjda bijahu najslai izvrsni svadbeni zalogaji; ali ipak vazda miljah na naega okrutnoga susjeda, toga maloga "kanonika"... Trei, etvrti dan oboljeh. Stislo me u grlu, arilo me u prsima, plamtjelo u glavi a sijevalo u oima, te neprestano nekakve crvene, modre i zelene iskrice titrahu preda mnom... Sjeam se da je mati teko uzdisala briui suze... da su me mala braa esto spominjala, a najmanja sestrica tepala: - Ivica bjatac bubin... - Sjeam se da je otac bio smrknut... da je iz ljekarne, itav dan hoda udaljene, donesao nekakvu mast i kolaie te sve bacio kroz prozor... - S tim ludorijama bih ga utukao... - Pa se doteturala seoska vraara, opipala me svega. Valjalo mi na duak jako udisati u njezin iljasti nos, A ona je donesla nekakvih ljutih trava. To se kuhalo, varilo i mijealo. Zatim su me kupali, a baba mazala, natirala i previjala da mi kosti od muke kripahu... Konano sjeam se da sam ustao, ali nijesam mogao hodati... I to je minulo, a kada prvi put izaoh na zrak: voe je svuda cvalo, bregovi se zelenjeli, a iz umice navalio miomiris. Braa nabrala silu boju bijelih jaglaca, a najvie snaala mi ih u krilo mala sestrica potcikujui: - Hvaja boju i maki booj, bjatac Ivica zdjav!... - Ipak nije u tom razdoblju proao ni jedan dan, a da se ne sjetih naega susjeda "kanonika". I doe jesen... Ja opet zdrav i veseo i puni me bregovi bijahu. Svaku pticu poznavah u umici kraj kue, sa svakim stablom razgovarah. A zavidio sam i glogu i trnju i kupinju i otracu borovice kad bih se sjetio naega patuljastoga susjeda... Eh, da sam trn, kako bih ga u potaji gdje u travi doekao i zabio se u golu petu njegove noge! Oh, da sam kupina ili glog, kako bih se uhvatio za njegove tvrde ruke i ogrebao ih da bi mi sve voda zalijevala usta od milinja! Oh, da sam otrac borovice, kako bih pogladio i prio njegov tupi nos i njegove zagasite obraze! I kada sam na dugakom uetu vukao nau staru, dobru kravicu plavku, kako sam zaviao njezinu podrugom okresanom rogu i njezinu dugakom repu! Ah, kako bih trknuo u rebra naega susjeda "kanonika" da sam plavka! Eh, kako bih ga vignuo preko lica ovim metlastim repom! Neke nedjelje prvih jesenskih dana plandovah s malim svojim kolicima po naem i susjedovu brijegu. Kolovozni puteljak sputao se nizbrdo na jednom i drugom brijegu, a na onom susjeda "kanonika" vodio lijepo mimo lokve koja je dijelila na brijeg od susjedova i u koju se moj otac izvalio kad mu je na susjed spodbio noge kod one svae. Ja sam lijepo tuda vozikao svoju malu brau, ili sam zauzdao rudo na kolicima poput konja te krmilarei njim sam se vozih na kolicima koja su letjela nizbrdo. U tome uvjetih se upravo do majstorije. Reene nedjelje eprkao itav opor raca i gusaka po dubokom i crnom blatu one lokve, a neto malo vode to je stajala nad blatom pretvorie ba u gnusnu kaljuinu... Moja braa

sjedila na brijegu, a ja mimo bare vozah as njih as sebe sama. Kad eto odnekuda naega susjeda "kanonika" i moga oca. Susjed bijae veseo i zadovoljan, a tubasti nos crvenio mu se na garavu licu kao makov cvijet sred zelene penice. Bio je od pete do glave u bijelom, finom sveanom ruhu. Visoke izme, nov okrugao na lijevo uho zavrnuti eir i modar nacifran prsluk podavae mu lik staroga seoskoga kicoa... Moj otac oborio glavu, zamiljen i turoban, te bi katkad ispod oka pogledavao mene. - to si mi se tako nasmundurio, moj Joica, kano da su ti strune na "bajsu" popucale? ree susjed ocu koji je sjeo na zeleni brijeg, ali nije gledao moje krmilarenje kolicima. Bit e fratar, bit e kriban, pop, oficir, frajt, kaprol! He, he! Znat e to mi ne znamo niti nai prei: itati i pisati! Danas su vremena takva. Doao Antikrst na svijet! Do danas su kokoja jaja izvaljivala samo pilie; od danas se iz njih izvaljuju oroslani! Velim ti, oroslani! Naa djeca treba da su pametnija od nas: valja im znati itati i pisati! Tako zapovijeda Antikrst! Hm, nijeste vi mene sluali... Kada su nam onoga adrapovca kolnika, goliava prtena bijelonju, svraku u kaputu, naslali ovamo i objesili o vrat, rekao sam ja: "Potjerajmo ga vilama i motikama, pa se nee lje ni jednome vie raiti u nae brdine nositi Antikrstovo evanelje: itanje i pisanje! itaj i pii ti vragu i njegovoj materi a ne mi seljaci! Zar ne imamo dosta gospode za te arolije? Pa ta emo s gospodom kad budemo mi svi znali itati i pisati? Ako bi tikve same rasle i rodile, zar bismo mi trebali orati, kopati i gnojiti! He? A gospode treba da bude: tako bar prodikuje na upnik." A im si me ti poastio? Bolje da si zadudao u svoj oguljeni bajs. "Ti si stara zvekasta kvrga-glava, moj kanonie! Hoe nam se ba tamnice i vucarenja po sudovima! Poslao ga zakon, a zakon je od boga!" - mudrovao si ti i uza te ostali. Na, sad ga ima! Upisali moja dva i tvoga Ivicu! Sada pripni na svoj stari bajs kravicu plavku neka je na pau po meaima on vue mjesto Ivice. A Ivica e biti gospodin. Samo se uri da mu kupi tursku lulu da se u njoj izvali, a kroz kami noge prui! He! - uavrljao se susjed "kanonik", puui u zrak, dok su mu rumene nosnice zlobno titrale na mene kano da e opet: "Ej, zgubidane"... Moj otac je mukom muao te je pustio da susjed po miloj volji mudruje. Ocu bijae jasno da susjedovo zvrndanje podie idovski "piro", koji se takoer dotepao s Antikrstom... - Ej, deder, sinko Ivica, golube moj - ta sutra bit e gospodin! Ta ve te vidim kako ita pravicu, a pie krivicu za seljaku kravicu... Deder amo svoja kolica, povezider mene niz to nae staro brdo po tom lijepom naem putu koji ne sagradie ni pismoznanci ni kaputai! Ovako se domislio na susjed "kanonik". - Vas da vozim, susjede! Ta vi ste preteki, satrt ete mi kola! - Neu, golube, ne! Samo ti povezi! Moj otac kano da nita ne uje, pa se i ne mijea u nau prepirku. Ja pogledam nizbrdo, pogledam baru i opor raca i gusaka u njezinoj kaljui. Ko munja mune mi misao... Ah, trn! Ah, glog! Ah, kupina... i moj otac, kako je dug i irok, u toj bari... i ja u dubokom snijegu mokar ko mi... Vidi, vidi!... "Zgubidani"... I svrnuh oi na svoja kolica i promjerih ispod oka okrutnoga susjeda, maloga "kanonika"... - Da vidimo! Ali ne krivite mene, susjede, ako slomite kola; ako se to dogodi... vi ste teki, susjede... - Gle ga, kako ve mudruje! Jo nijesi apostol Antikrstov... jo... I on se natovari na moja kolica, u kojima je neto krinulo... - Povuci...

On je nerazumljivo mrmljao, a ja sam nasluivao da je to mrmljanje glasilo: "zgubidane"! I ja povukoh nizbrdo. Kola poletjee... - Tako, tako, apostole, he! - vikao susjed "kanonik". Mjesto mimo bare ja zakrenuh kolima prema bari... Odmakoh se hitro... Svega toga nije mogao opaziti pripiti na susjed, koji se koio kano kakav grki junak kada se vozi na olimpijske igre... to bi trenuo... pljusk!... I kola i na dobri susjed, mali "kanonik", tropotae se u kaljuu i u duboko blato lokve koja je dijelila na brijeg od susjedova i koja bijae zajedniko kupalite nae i njegove plivae peradi... Guske i race iznenaene stadoe uasno kretati i krilima prhati... Ni onda ne bijahu tako zateene kad slavnim Rimljanima spasie Kapitolij... Uplaene jedne gaui pre iz bare k obali, a druge dreei diu se u zrak... Kakva je to avet pala iz zraka u njihov posjed? Je li zmaj? Je li kakva ogromna aba? - kano da pitaju jedna drugu u svom siktavu sanskritu... Moj otac, prije tmuran i zamiljen, sada se uhvatio objema rukama za trbuh od silnoga smijeha... - To je Antikrstovo maslo, susjede! Sam on mogao te je nadahnuti da tako star i velik junac ide se voziti na djetinjim kolicima niz to strmo brdo! O! O! O... Ja hitro skoih na na brijeg, ne pitajui vie za kolica te naslaujui se sa svoje majstorije, a toboe zdvojno podvikujui: - U pomo, u pomo! Ja nijesam nita kriv! Ja sam rekao susjedu da je preteak za moja kolica... - Pa i nijesi i ne moe ti biti kriv! - utjei me otac, davei se od silnog smijeha. - No te masti i te kihavice! Ne boj se, Ivica, nee se na susjed u blatu utopiti... ne... Ha... ha... ha!... I doista, na susjed "kanonik" pomolio najprije ruke, onda glavu, a onda polovicu tijela... Sjeam ga se dobro: bio je slian onim muenicima koje okrutnik Neron omaza smolom prije negoli ih dade mjesto bakalja upaliti... Guske i race sada jo jae dreahu, a sa dreanjem i gakanjem mijeahu se kletve i gromko kihanje "kanonika"... Purani brbotahu po oblinjim bregovima, djeca napustie igranke, ene prekinue nedjeljno eretanje te se sletjee oko naega susjeda... Nitko ne bijae tako sam sobom zadovoljan i tako iroke volje ko to "mali jari" "zgubidanovi", naime ja. Nitko se nije toliko smijao kao stari "zgubidan", naime moj otac. Nitko nije tako zlovoljno tulio i tako kukavno jecao i proklinjao kako na okrutni susjed, mali "kanonik". Nitko nije tolike nadimke ishitrio kako babe kod nedjeljne dokolice. I nikada nijesu pernate brbljavke, naime race i guske, tako uzrujano dreale i gakale kako to bijae te jesenske nedjelje... ilo za ognjilo! Ja sam sada onako ponosno skakao i veselio se svome danu kako sam se onda zavukao u umicu i plakao od stida kada sam zajedno s ocem bjeao pred naim malim, stranim susjedom. * I ovim radosnim i slavnim danom moga djetinjstva poelo je moje kolovanje! Ivice, sutra te vodim u kolu. Nijesu mi te htjeli otpustiti! - ree otac naveer i obrati se k majci: - Dobro, ima li dijete istu rubeninu? izmica, razumijeva se, zasad ne treba: jo je tako rei ljeto, premda su ve svanuli prvi jesenski dani.

- Ima rubeninu, ima! - uzdahne majka. - Pa kako to, kola? Pa zato nam ga ne pustie gospoda? to njemu treba kole? - to e? Tako ti je na ovom svijetu. Zna, nijesam ni ja tamo utio. Rekoh im svoju ba odrjeito: Evo, kakve su to nove pravice? Prije bijae otac gospodar svome djetetu na ivot i smrt. A danas? Tek je poelo raspoznavati roditelje, ve eka uitelj sa ibom da ga preda u njegove ruke. Kada je ondje potratilo nekoliko godina, jedva mu pahulje nikoe ispod nosa a ve ga trae gospoda u vojsku. Odanle ti doe na vrat, na muku i tegobu. Nita mu nije pravo: nauio se kleti da je strahota. Ne mirii mu motika ni plug. Samo se naduva, povlai po krmama i junai u tunjavama! - Mui ti, Joina - upnik e nato. - Ti si muzika, pa razumije vie od ostalih. A nije li ti drago da zna vie od ostalih? Ha? Reci. - E, to je istina! - zavrtim ja glavom i pogrebem se smeteno iza uha. - A itati i pisati - nastavi upnik - nije li to mnogo vie od muzike i bajsa? Danas su, dragane moj, teka vremena. Svaki dan ima nas vie, zemlja je manja, a nama je sve tjesnije na njoj! - Sve su to gospodski rauni! - prekine upnika na susjed, mali "kanonik". - A mi neemo da nam se djeca pogospode: Aj, jok! ast svoj gospodi! Ali mi im poklanjamo gospodstvo. Djeca mi ne budu ni kuhana ni peena po kolama. Kruh ne bude rastao od prolijevanja tinte, ve od gnoja. Mi ne ivimo od aranja pera po papiru, nego ti valja ljudski huknuti u ake, pak zadrijeti plugom i motikom u tvrdu kost zemaljsku. ta bi nam bila zemlja preuska i pretijesna? Ta vi, gospodine upnie, svake stare godine itate da nas je vie umrlo negoli ih se rodilo. Vam, gospodo, ast, ali vam je zemlja svaki dan tjesnija i ua, jer izmiljate nove fabulije, i zato vas ima svaki dan vie!... - I da nije pandur zaprijetio jeziavu "kanoniku", on bi tri dana gospodu vjetrio i eljao slijeva i zdesna. Oni ga sluahu, ali mu nijesu mogli odgovoriti, nego se pogledae, osmjehnue i jedan drugom neto "zatrubenkae", to mi, dakako, nijesmo razumjeli. - E, pa tako! mahnu otac rukom po zraku - i to e biti boja volja, a ne Antikrstova, kako mudruje na susjed. Upisali Ivicu, pa neka ide. Sutra ga opremi. Ja u ponesti uitelju bocu stare ljivovice, purana - a ti pripravi koju deseticu jaja i koji sirac! Bit e meka kolnikova iba, a i slova podatnija... Zavrio moj otac. A ja dugo nijesam mogao usnuti. Neprestano vrzlo mi se pred oima: na susjed kako se vozi na mojim kolicima i onaj pljusak u blato! Pa razgovor susjeda s ocem. kola! kolnik! Puran... ljivovica, meka iba - pa slova!... Drugoga dana opremismo se na put. Bilo je do kole itav sat hoda. Meni se to prvo putovanje priinilo doista dalekim i tegotnim. kolska zgrada stajae u dolini pokraj glavnoga druma. Vlastelinstvo je poklonilo opini za kolu. Prije stanovae u njoj lugar, a konakovahu ondje i vlastelinski inovnici kada poslovahu u tom kraju. Okolo kole nanizale se jote neke kue, kao duan sitne trgovine idova Moesera, krma Jakova uturia itd. Kada se primicasmo kolskoj zgradi, otac me uhvati za ruku, a skinuvi oba svoje eire ve na stubama koje nekako drhtahu pod nama, stupismo u kuni hodnik. Tu zaujemo utanje i gibanje na oblia vrata, te krupan mukaraki glas. - Ovdje je kola! - apnu mi otac. - uje li uitelja? utanje? To su kolska djeca. Otac pogladi vlasi, a i meni potegnu hrapavom rukom preko glave dva-tri puta, nakalja se i pokuca na vrata... Ja jo nijesam znao to je kucanje i emu to biva. Vrata se otvore, amor i teak zrak udari nam u obraz. Djeca mi se priinila poput pelinjeg roja... Ustae i zaromorie onim udnovatim jednoglasjem: "Hvaljen Isus!" Nikada jote ne vidjeh

toliko djece na okupu. Obuze me neko tajanstveno eznue i neko drhtavo veselje, pomijeano s iznenaenjem i novou... Pred nas stupi zatvorivi pelinjak, hou rei kolu, za sobom visok, kotunjav, neto smrknut i otegnut gospodin, u dugakom istroenom kaputu i silnih brkova koji mu padahu a na prsa. Sada je mnogo jae zaagrilo i zaamorilo u pelinjaku... Uitelj se hitro obrne, zaviri u kolu: "Mir!" - i opet zatvori za sobom. - A, tako rano! Tako rano! Lijepo, Joica! Pa ovo je tvoj mali? - I uitelj me pogladi po glavi i stisnu obraze svojim glatkim palcem i kaiprstom. Ali nije na mene toliko gledao koliko na punu torbu koja se najsigurnije i nekako drsko bubrila na oevim leima, dok je puran poput indijanskog bramina mirno drijemao pod oevim pazuhom. - Pa kako ti je ime, mali klipane, uenie moj? - podrma me uitelj za lea. - Ivica, Ivica, gospodine uitelju! - odvrati otac te povue torbu sa lea naprijed. - Neka on sam kae svoje ime! - opazi uitelj, strignuvi opet oima na oevu torbu i na podrijemana purana. - Neka on sam kae da mu ujem glas... - No hajde, hajde! Reci! - ponuka me otac. A ja, uprvi postojano svoje oi u uitelja, zagudim: - Zovem se Ivica Kimanovi! - Uto otac otvori torbu... - Evo neto, gospodine uitelju, za slova, za ibu, za tintu i pera... - Vidi ti muzikaa Joicu, vidi! Kano da dolazi sa svadbe... smijae se uitelj, rairivi velika usta, pokazujui jake bijele zube i potreptavajui blagoduno oca po leima. - Ajdmo amo, Joice, ajdmo! Takva ptica pak ta svadbena oprema ne spada u kolu! - I uitelj nam pokae svoju sobu u koju ponizno uniosmo. - Pepuko! - klikne uitelj svojoj gospoi - ispraznider torbu ovoga potovanoga kuma! Nato se ispravi iza stola mala, iljata enica, veoma otra vida i dugaka nosia, te nekako neblagovoljno pristupi u blizinu oca, koji je vadio iz torbine utrobe ljivovicu, sir i maslac, dok se puran prodramio i stao lepetati krilima po sobi, digavi silnu prainu s poda... Ja se dosjetih da pomognem gospoi uiteljici nositi stvari u kuhinju. Tu je ona pozdravila purana: - Fi! Ala zaudara. - Sir: - Fi! Ala je to zamlackano. - Maslac: - Fi! emu to nalii? Ha! ta emo: mueki pa mueki - i ostanu mueki! - Kad je ljivovicu otvorila, potegla je zdravo dva-tri puta: - Aha! To je neto! No... no... - Zatim se okrene k meni: - A kako se ti, mali, zove? - Ivica... - odvratim. Ona nato izvadi iz pretinca kriku nekakva kolaa, a ja stadoh velikom pohlepnou gutati i prste lizati... Vrativi se u sobu, naem uitelja gdje omata neto u papir. - Gle, gle! Kako je taj mali sigurno mome! - zaudi se uitelj kada sam doao iz kuhinje u sobu. - Ali ukrotit e ga ve iba! - doda otac. - Nije za dobre momke iba, dragoviu moj! - mrmljae uitelj. - Tako! - dovri on - evo ti poetnice. Tu je tvoje ime napisano. Evo ti tablice i kameka, pa sutra s ostalim filozofima tamo iz vaih bregova lijepo u kolu! I sada je otac spravljao u torbu prve poetke budue moje mudrosti. - Ah, bilo samo zdravo i sretno! Neka je i tako kada je ve sueno! - uzdahne on. S krikom sira i neto kruha u torbici gegasmo mi dan na dan u seosku puku kolu. Iz kue naega susjeda, maloga "kanonika", polazili su sa mnom Miho i Pero. Miho bijae prava slika i prilika svoga oca. Malen, jak, otresit i crnomanjast djearac; teko je uio, a jo manje znao. Pero je bio bjelokos kano janje, a slabuan i mekan poput kanarinca. On je lake uio od svoga brata Mihe, ali bijae mlake, nemarne naravi. Kada ga uitelj

otrim glasom upita: - Zato, Pero, danas opet ne zna lekcije? - on ni najmanje zbunjen, hladno kao da iz njega die led, odgovara: - Nijesam uio. - A zato nijesi uio, majin sine? - Nije mi se htjelo. - Kako ti se nije htjelo? - Tako! Sanjao sam da su doli aneli po mene da me odvedu u daleku, veliku, beskrajnu livadu, punu zelenila i cvijea. Slatko me cjelivaju i grle, te mi apu da mi ne treba nita uiti... Meni je tako ugodno, ugodno bilo... Ja o tom mislim, esto mi srce dre, pred oima tamni i neto kano da e me onaj hip zaduiti... Biva da me netko polagano podie i vue uvis... kao da u poletjeti... Tako to... Ne mogu, neu uiti. - Sada bi uiteljev krupni glas omekao, da je bio kano i Perin. - Sjedi, sjedi, Perica moj! - On ga pogladi: - Ti e ve drugi put nauiti. - A Perici se zarumenie jagodice na slabanim bijelim obraziima. Oice bi nepomino upirao u sliku raspetoga Isusa na stijeni i kano da su mu jedva vidljive kapljice suza zaiskrile u zjenicama... Svi smo voljeli Pericu. Saalno, sveto, duboko neko uvstvo obuzimalo je due nae. A ja u takvim zgodama vazda tajno i kradom otirah suze. Miho nije obino znao lekcije ili je tako teko odgovarao i zapinjao da je uitelj iz njega vukao rijei kano duboko zabite avle iz tvrda drva... - Slabo, slabo, Miko moj! uzmahuje uitelj glavom... Slabo... - Ja sam uio dugo, glava me jo i sada boli... odvraa Miho okorjelo i sporo, a oi su mu neprestance uprte u zemlju. Brata Pere nije volio. esto bi ga gurnuo, bocnuo podmuklo. Ovaj mu se krotko ugibae te ga katkada mirno opominjae: - Miho, zato si takav... - S nama se nije nikada ni Miho ni Pero uputao u kakve igre. Miho povukao preda se knjigu ili tablicu, pa neprestance u to bulji, ne obazirui se ni na koga. Jao si ga onomu tko ga dirne. On bi poletio za njim poput risa, zagrebao ga noktima; udario ga akom ili nogom, dapae u nudi i ugrizao. Jedanput njega tako zadubljena netko bocnu od njih petorice to stajahu u hrpi blizu njega. Miho se obori na njih zabuniv se malo: koji ga je to od njih taknuo? Ali se snae u isti tren te svu petoricu izmlati: nekoga palcem sunu, nekoga utipnu, nekoga nogom gurnu, nekoga laktom tresnu tako da svi dosta dobie... I mi se bojasmo mladoga nabitoga Mie, ali i stanovito strahopoitanje ovlaivalo nas prema njemu... U susjedstvu na naim brdima nadjenue mu: bit e pravi mali "kanonik"... Pero je uvijek sanjario i zanosio se u neki nama nepoznati svijet. esto mu u takvu sanjarenju zatreptie une miice na smijeak. No hitro se ispravi i poozbilji. Dirne li ga tko, on se blago ogleda, nasmijei i makne dalje sa svoga mjesta kano da e rei: - Izvoli, brate, ako ti je tijesno, ili ako sam ti na putu... Ja sam vrlo napredovao u uenju, pisanju i raunanju. Bijah najbolji uenik, ega, dakako, sam nijesam znao. Bilo mi je nedokuivo kako da moji drugovi ovo ili ono ne shvaaju. Pogotovo alih svoje susjede Mihu i Peru. Narivavah im se tamo na naim brdima putem u kolu i u samoj koli da im protumaim, ispravim i udesim ovo ili ono. Bio je u mene neto suvie okretan jezik: - Miho, jedna stvar ima se tako druga onako. Ta kako ne bi toga shvatio? A Miho zastenja: - Pusti, to me umara svojim dugakim jezikom. Pravi muzika ko to ti i otac! Ja bolje shvaam i znam negoli ti. Ali ne mogu klopotati i mljeti. Tko e tebe nadjeziiti! Kao rvanj vazda umi i lomae! Pusti me! Nitko te nije molio da razlae i ovdje se stiplje o svemu i svaemu to toboe nije meni ni Peri jasno i razumljivo... Tako Miho. A Pero? On niti je otklanjao, niti primao moje pomaganje u naucima. Preesto nije pazio to i o emu ja govorim, te mi se inilo kano da on nije ni prisutan. Drugi put bi me nekim neopisivim smijekom pogledao, kano da pita: - A? Zar si ti zbilja ovdje? udno, udno!

Braco, zar jo nijesi uvidio da te doista ovdje ne treba? - I uitelj je kojiput objema njima prikriao: - Evo vam susjeda Ivice! Zato, kada uite, ne upitate njega? Ta on je dobar kao dobar dan, on e vam doista rado pokazati to i ono... - Tu se stala raati u Mihe neka podmukla zloba... Kada se vraasmo kui, on ne bi ni rijei govorio, dapae ugibae mi se. Putem iznenada kljucne mu neto u glavu: - Pero, Pero, ajde amo! - I oni srnue u grmlje, pa nabirahu divlje gljive, trgahu ravne, lijepe ibe ili se drugim im zabatrljae, samo da se mene rijee... I njihov otac, mali "kanonik", nekako je dokuio moju premo nad svojim sinovima. On me nije ba nikada volio. Sada se pako uvjerih da me prezire ili mrzi... Jednom doem na njihov brijeg te sam Mihi po starom obiaju dokazivao zato njegova zadaa ne valja i to joj nedostaje. Otac mu se u prikrajku podboio valei i prevrui po ustima kami od lule... - A ta ti to, muzikaki zgubidane, njemu prodika? Miho, poberi svoje stvari i pusti toga blandravca. Znam ja da si ti pametniji od zgubidana! Pa tebi napokon i ne treba tih ludorija! Gospodarstvo, gospodarstvo - a u nas i imade, hvala bogu, ime gospodariti. Ovoj glisti, dakako, treba da se tim bavi: ta on e jahati na potrtom bajsu poput svoga oca "zgubidana": jer nema ni potenoga lopara u svojoj kui... ali mi?... - Prestanite vi, susjede, prestanite! - planem ja. - Zato vi mene psujete i grdite kao Turin? to sam ja zla uinio time da Mihi i Peri kazujem ega oni ne shvaaju? I uitelj nam ree tako - ta nije li to samo dobro djelo!? - I, i! Vrabac od tuega plota - i! ta ja trebam tvoje i tvoga uitelja nauke? Tvoj ga otac miti punim torbama - i one diu iz uitelja ljubavlju i odlikovanjem za tebe! Neka ga miti, neu lje ja za njegovu Antikrstovu nauku! Ja je ne trebam, ne trebaju je ni moji sinovi! I, i! Nosi mi se, "zgubidane"! - tresao se na me zloguki susjed, uhvativi dugaku ibu i dosegavi me njome preko uha i lea. Neka tajna groznica i stid obuze me. Ja se pobrah. Srce mi bijae ojaeno, a dua slomljena. Ali nikomu nita ne kazah o tome kako me je susjed ibom istjerao od svojih sinova. Odbih se od njih kao rosa od cvijeta: ne drugovasmo, ne polaasmo zajedno budi u kolu, budi iz kole. Ni ja ni oni ne kazivahu nikomu razloga... Samo se Pero meni kadto blago podsmjehnuo, kano da e rei: "Tako ti je... pa ta emo... tako ti je!" Nije dugo postojalo a nenadani obrt u mom ivotu rastavio me od naih bregova, od oinske potleuice, od susjeda, od ubavoga seljakoga ivota... * Pripovjeda stane obrativi se sluaocima te zamoli odmor. - Odmora, odmora! - vikahu starci - odvie je; sve na duak pripovijedati a kamoli pamtiti! - Odmora i poinka, dakako! - zijevahu mladi. - Mi emo ionako pozaspati od zanimljivosti djetinjskoga doba potovanoga gospodina registratora! Ha, ha, ha! zaagori smijeh mlade generacije. - Kakva je to opet struja u naoj literaturi! O djetinjstvu toliko zanovijetati? Grozna ludorija! - protegnuo se neki lijeni dugonja zadovoljan sam sa sobom: kolika li mudrost evo potee iz njegovih usta. - Ne struja. kola, brate! U literaturi jesu kole! - ispravi ga ironino siputljiv glasi nekoga plemenitoga debeljka, vazda slatka lica i suznih oiju, koji bi obiavao svakoga ispravljati u govoru te svemu prigovarati.

- kola, da. Tako se pravo zove - uhvati rije neki slabuan, plavokos mladi vrlo starakoga oblija, tarui naoale i naglasujui stanovite rijei planinskim naglaskom. Pa onda stade razglabati s obzirom na filologiju kako je postala rije kola. Najprije zaokrui sve prane kutove staroga svijeta, ne zaboravivi dakako na sanskrit, dapae ni na stanovite korijene skitskih plemena. Onda je vrlo tano razglobio sve "grke kole" na svim poljanama "kulture". Aristotela i Platona najvie je spominjao. Taknu se Rimljana, ali bojaljivo i njeno, natuknuv neto o Ciceronu i Seneki, dodavajui "ne svoje mnjenje, ali ga on sasvim svega usvaja": da su Rimljani uope kopija Grka, a njihovo pravo samo indeks grkoga miljenja, grke filozofije i grkoga iskustva. Na ovom mjestu porodila se ivahna prepirka. Onaj dugonja stao silno vikati i beati za Rimljane kano da mu je Papinijan djed, a Ulpijan otac... - Kako vi to mislite o Rimljanima? Molim vas, to nipoto ne stoji. Ja poriem, gospodine moj, da to stoji! Vi biste morali malo vie znati kad moete tako smjelo ustvrditi da su Rimljani bili kopija Grka! Gospodine moj, ja - ja vas uvjeravam da to nije istina! Ja vas uvjeravam, vi ete meni valjda vjerovati, ja to bolje znam, gospodine moj! Dugonja je razmahao sva etiri kraka, mislim noge i ruke, poput vjetrenjae, a njegov jezik bijae prazan vjetar koji je kretao vjetrenjaom. Plavuac ga ustrpljivo sluae pogledavajui na nj preko naoala kano da trai otkuda li to mrtvo puhalo umi. I premda je dugonjino tijelo zauzimalo silan prostor, plavuac ga ipak ne mogae nai. Tim htjede rei: da je na onom mjestu doista praznina otkuda je kokodakao dugonja... Pa on nita ne odvrati, tek bolan osmijeh zadrhta mu ispod brka, kano da kae: dok je ova praznina duvala, izgubljeno je dragocjeno vrijeme... Zatim od Grka i Rimljana prijee na srednji vijek, gdje mimogrece spomenu i fiziokratiku kolu, kojoj je osobitu priklonost iskazivao, a nije ispustio ni bolonjskih glosatora, gdje bi poneto zapinjao, pa konano dovri sa Zolom, Turgenjevom i drugima. - Uh, neto dosadno! - huknu nezadovoljno profesor matematike. - Ta mi to sve znamo! - raesti se onaj plemeniti debeljko, dupkajui malim noicama, a glasi mu je sve siputljivije drhtao. - Naravno da mi znamo! ta mi ne bismo znali! - potvrdi dugonja raspruivi daleko svoje krakove i naslonivi se sa lijeve na desnu stranu da moe mjeriti plavuca... - No, eto vam uenjaka! Uenjaka! to ga sada prekidate, vi Nippeli? Stubenrauchi? I Ungeri?... - primijeti porugljivo "lijeniki nalaz" rainjenoga vegetarijaneva eluca. - I mi imademo kola u literaturi. Ako ne kola, a to pristaa i oponaatelja pojedinih kola - nastavi plavko prenesav rupi na usta i ne obazirui se na primjedbe. - Pustite to rainjanje, moj mladi gospodine! Vi ste tako izdaleka poeli razvlaiti kano da je to prvi dan predavanju u godini pa se bojite eda li vam nee ponestati gradiva do konca. No, ja vam velim da u nas nema nikakve kole, nikakvih pristaa! Vi filolozi i vi filozofi ponjuite takve stvari, zagledate na uru: da li je vremena? Tada zasuete rukave, razvuete, raskomadate, ralanite sve, pa prisipljete kojekakvih estetinih mirodija, pritegnete tue ideje koje ste najjae upamtili i prokuhali, pak onda pokrpate, oliite i olatite stvar poput slastiara kada od nevaljala materijala pravi izvrsnu pitu. Konano primjerite takav svoj izum o nekoliko zastarjelih sistema, pa eto, pronali ste velike umove, kojekakve kole, dine pisce, prve pjesnike meu prvima, zlatna pera, pronicave duhove i velike nade! A za koju godinu sitnozorom treba traiti sve te velikane to ste ih tako skovali! I sami vie ne spominjete toga svoga poroda, kano da ga je vrijeme nakazilo

i kano da ga se stidite! Pa tada opet traite a jo bre naete nove velikane i klanjate im se poput egipatskih sveenika svojim kipovima to ih sami isteete... A sve je to vaa tatina: vi, kako negdje veli Pascal, piete i halabuite o drugima da tako sami sebe proslavite... Plavuac u poetku pozorno sluae novoga govornika koji mu je oporo i strogo prekinuo, bolje oduzeo svaku daljnju rije. Kotunjasto, crno lice pretvaralo se tomu mrkomu svatu u pravi trokut, a duga prosijedjela brada kano da se umramorila na prsima. - ta mi tu imamo? - gledae on u svoj dlan. - Nita! Na! Kano da je prainu otpuhnuo s dlana. Ono to vi proglasujete darovitim, genijalnim, punim nade i to ja znam... Nuda i nevolja! Sve je to natepeno pljevom kojekakvih problematinih teza. Jedni trpaju svoju pamet i zrelom i nezrelom i prijesnom i kuhanom kaom... Sve ondje lei poput dobro sloenih i marno poredanih knjiga u blistavu i lijepu ormaru. Ti ljudi ne nahranie svoj duh onom hranom da blagoslovno djeluje, da stvara nov ivot u duevnom svijetu! Oni mi se ine poput volova koji tegle silne vree tuega blaga i bogatstva, a nerazborit gledalac zja i udi se bogatstvu volova uzdiui komu li e i kako li e oni u oporuci namijeniti ono silno svoje blago... Drugi ne uhvatie se niega stalno i odluno. Svagdje ih zatee. Gdje ne mogu na vrata, oni e na prozor i doi i pobjei, kako e ve sila natjerati. Vi im uzdigoste visoko nos: naduvanje i gola tatina probija se neko vrijeme od nemila do nedraga, dokle i svijetu i samome sebi ne dozlogrdi... Pa kano plima i oseka jedni padaju, drugi rastu, dok se sve ne raspline evo u nita te nita!... I mrkonja opet puhne u svoj dlan zaokruiv oima naokolo kano da izgleda priznanja... Ali nitko se ne izjavi da mu je ugodno ili neugodno, da se slae ili protivi govorniku. inilo se kao da ga i ne sluahu. Plavuac se povukao u svoj kut. Dugonja jo dalje raspruava svoje krakove osmjehujui se neemu prezirno, no sam ne bi mogao rei zato i komu. Debeljko je oborio glavu, a Registar podupro objema rukama obraze kano da e rei: - Hoe li skoro dovriti, novajlijo?... - Boe, boe! Kakav je to vijek, kakvi su to ljudi! - stadoe nakon opeg muanja mrmljati starci, naslagani pod stropom. Samo se prepiru, a svi nita ne rade. Jote se nije rodilo, a oni ve odrubljuju glavu! Pravi Cigani: grizu se, bue i kleveu: tko e jesti pitu, da bi bilo tepsije kako ne ima brana, masti i vatre da je priprave! Jare im se jo nije ni izleglo, a ve bleji i drei livadama... Ah, djeca, djeca!... Gdje je naa bujna mladost? Gdje je na vilinski zanos i ushienje? Gdje je zlatno doba naega rada, muke, nastojanja i plodova naih!?... U visinama je tmurno. Starci mrmljaju, bit e zlo, vrijeme... Pst! ujmo!... - zaintai dugonja. Registar strese pranom grivom svoje glave i dade pripovjedau znak da nastavi... * U velikom gradu slubovae daleki roak mome ocu. Kad bi moj otac u njega milosti traio: deseta prilivoda, imirova grana sa devete gore; a bi li on u oca to iskao: strie, ujae, najslai prvi roae moj! Bijae taj roak mastibrk (ali u njega ne bijae ni brka ni brade) dakle - mastigrlo u nekoga jako visokoga gospodina koga je na roak vazda nazivao "lustriimu". Najprije zvali toga naega roaka "gospodin jino Juri", a poslije, ini se po vlastitom naputku njegovu, valjalo ga zvati "gospon kumordinar or pri lustriimuu"...

Gospodin dakle "kumordinar or" obiavae svake godine boievati na naim, seljakim brdinama. Tu bi on, dodue, pokazao se po onoj: Omnia mea mecum porto, ali taj omnia mea vrlo je mnogo znaio i vrijedio. Kumordinar or doao bi u na prnjavor sa silnim prstenjem na desnoj ruci, koja bijae uvijek gola da svatko vidi i sudi po njoj bogatstvo i ast. U crkvi tom zgodom na roak or neprestance posluje desnom rukom: sad je digne na sklapanje i tobonju molitvu, sada njom posie za rupiima, sada neto drugo njom upravlja i priudesuje. Tom pako zgodom svjetluca udnovato njegovo prstenje kano da zrcala okree po suncu. ene i djevojke zaboravljaju i na molitvu upirui pobone oi u njega. A onaj koji zna sve tajne ljudskih srdaca doista uje esto uzdah kako skromne seljakinje, tako i koje namigue: Ah, boe, da me njim daruje, sretna li bih ti bila!... - Lijevu ruku, obuenu vazda u rukavicu od jelenovine, sputa on elegantno niz tijelo ili je prebaci na kria kada s desnicom posluje. A istom ono olateno odijelo s pozlaenim velikim pucetima kano kude! Pa ona mast to mu se obilato iz ulizane kose cijedi po debelom, najpomnije obrijanom vratu... Zatim bijela staza preko itave glave od ela na drugi kraj do obrijane ije poput ceste to vodi preko brda od jednoga do drugoga podnoja... Konano onaj miris to udnovato zaudara od gospodina kumordinara... udnovato, da: vonj ko da si gnojnicu tamjanom potkadio... Seljaci bi se pogledavali, trkali ramenima ili nogama, pa namignuli: - Eh, boe moj! Boe moj! Koji li bi prorok mogao negda prorei: to e sve biti danas-sutra na Juri! Lijepo li ti ga njemu! Sretna li majka tono ga rodila! Hm, hm, hm!... - A kumordinar, stanovitim osobitim njuhom zadiav i osjetiv takvo laskavo aputanje, uzdigao bi jote napetije jaku debelu glavu uvis, kano da si ga na kolac nabio, i nahmurivi usta i nos poput neodluna diplomate ukoio se i pomislio u sebi: - Gledajte samo, telii, u nova vrata! Imate ta i gledati... - Jedanput je dapae doao u nae selo u mantiji, opletenoj zlatnim vrpcama i srebrnim resicama... Nitko nije dokuio to ima znaiti ta mantija. Jedni rekoe da takvo ta biskup nosi. Drugi ovo, trei ono nagaahu. Dok napokon dosta zlovoljno ne pljunu crkveni ekutor, starac kao zemlja koji je ujedno bolesnicima ile putao, a blagu, kada bi se prenajelo, golim rukama krv vadio - on odloi svoju lulu: - Ta bog vas vidio! Takve mantije nose vam "promokomoi" kada varmeinske skuptine otvaraju... Taj Juri bogme na visoko pue! - ... Sva historija sastojala se u tome da je na roak iz ropotarnice svoga lustriimua izvukao staru paradnu juratuku kabanicu i u njoj se oholio meu svojim zemljacima... Moj otac napose bijae tat na odijelo svoga Juria. On je vazda ukorak iao za njim. A kada bi na njega naletjelo pero, trun, krunulo blata ili to drugo, ve je otac ponizno priskoio da skine ili otare. - Joj, joj! Budi bog s nama i s naim duama! Juri, to valjada mnogo stoji!? Ha! Ehe, moj Joica! - I on odgovara u samim stotinama! A moj otac zija zabezeknuto: Volove, kravu, kuu, itavo selo bih kupio za vrijednost toga odijela, toga prstenja! Joj, joj! to ipak to znai: gospodin biti!... Kumordinara ora pobratimilo sve u naoj okolici od manje gospode i "pofarbanaca", a ovi potonji su seoski mesari, krmari, krojai i druga eljad to je seljake gae i surinu zamijenila arenim gegama i crnim kaputom. Isti je upnik naemu Juriu laskao i milovao ga, dapae pozivao ga i na au vina, to bi moj otac, prestavljajui kami lule slijeva nadesno, ovako protumaio: - Ja, tako je i u gospode! Lustriimu je lustriimu! A na Juri prvi pod njim. Svi ti nai hatai i pikai na selu - hm, to i nijesu ba prava gospoda - imadu repekt pak i isti gospodin upnik. Vrag je vrag! I njegove brke treba esto nakaditi svetim tamjanom i pokloniti mu se!

Hoe li da te gospodin saslua i milostiv ti bude: gladi njegovu psu i glavu i rep i miluj ga kano da ti je brat!... Svidjelo se roaku Juriu te je jedne godine u ljetu pozvao moga oca u grad, da moe neto privrijediti teakim poslom u lustriimua. Ionako su zla vremena, a za gro da probije goru glavom i rukama, da pregrabi iz rijeke vodu! I moj otac ostao u gradu vie dana. Ja sam jote polazio kolu, ali to bijae posljednja godina i ve na izmaku... Uz teaku radnju, dosta lagodnu zaslugom naega Juria, imao je otac prilike da malo zaviri u divan i raskoan ivot velike gospode. Momu su ocu esto i posred ljeta u najljuoj ezi i najnapornijem radu iznenada zamirisale pretile svadbene peenke, rujno vino i dobri kolai! Oh, kako je on tada uzdahnuo! Tako ovjeku zimi zamiriu trenje i jagode. Kako na selu tek u svadbeno doba ili o velikim svecima znadu za bolji zalogaj, tako je toga u velike gospode na pregrte svakoga dana... Gospodin kumordinar or dao je to osobito outjeti momu ocu: pritegao bi ga esto od teakoga posla da o podne i naveer pere tanjure s gospodskoga stola. A otac je tom zgodom naiao na divne zalogaje, sada mirisne, sada slatke od gospodskih zaostataka. On bi oblizao svaki tanjur prije nego to ga je oprao u kropu. - Aj, aj! Aj, aj! - zadovoljno je mrmljao sam sobom... U takvom ga poslu zatee Juri. - A moj Joica, to si s pameti siao da lie gospodske sline s tanjura? Fuj! Oh, vi mueki! Kako li ste zaostali? Kako ste prosti? Ne sramoti me; da te tko vidi, izgubio bih ja svako tovanje i ugled gdje imam tako prosta ovjeka za roaka! Ta ja u ti poslije donijeti i peenja i kolaa i riba i vina... Stvari kakvim ti jo nikad nijesi napunjao svoje greno teako tijelo! A toga da mi vie ne radi! Ni nai psi, ni nai maki nee lizati tanjura! Ah, vidio sam, vidio! - uzdisae moj otac. - Ni bijela hljeba nee jesti ti vai psi i ti vai maki! Ali emu da ispirem boji dar s tanjura kada je on tako dobar, a ovjek gladan? No, ti zapovijeda, ast! Ja sluam... I oca je na roak Juri gostio jelima i piem kakva on nije nikada na nijednoj svadbi vidio ni mirisao. Vie bijae Juriu na umu njegova vlastita oholija i tatina negoli dobro djelo. - E, da vidi, moj kukavni roae, to je gospodski ivot i da zna pripovijedati u naem prnjavoru kako li ivi u lasti i slasti gospodin kumordinar or, prvi pod lustriimuom! Gle, uivaj pa pamti! Mu na vaim bregovima kada iscmari purana ilavog poput kobile, dri da na itavom svijetu nitko ne jede slae peenke! A kuaj ti, Joica, ovo, pa ono, pa to i ljudski zalij rumenikom tono se krijesi poput sunca i kakvom nijesi i nee kvasiti svoje muako grlo! - pridodade kumordinar a nos mu se ve crvenio i noge popikavale, nakon to su lustriimu poslije objeda zahrkali kano top... Kada je mom ocu tako dobro bilo, sjetio se on i nas kod kue. Pa mu najednom nova misao projuri modanima... - Ej, Juriu! Mi smo svoji, roaci smo. to da elimo jedan drugomu, van dobro. Vidi, ti se razvaganjuje kao turski car. Vele da si prvi pod lustriimuom. A ja vazda sam u sebi govorim i sada u ti oito rei: Ti si, Juriu, nad lustriimuom, ti si vei gospodin nego on! uj! U mene je puno djece kao ipka na grmlju. A sirotinja i bosotinja i golotinja. Napinje se ovdje, navire onamo pa sve ide puevim skokom, a katkada i rakovim koracima! I svojim starim bajsom neto privrijedim: skupe se pare, ali nuto, plati tibru pa ti ne ostane ni za sol. Teko, teko, moj brajane, i zlo! A djeca rastu, boe moj! U srcu te zazebe i srsi te prou kada pomisli: krv je od tvoje krvi, put od tvoje puti pa ta e od njih danas-sutra biti? Na ono malo zemlje ne mogu ivjeti. U dvokrilom, klimavom

kuerku bit e im tijesno - Gospodin kumordinar stao zijevati te iznenada mahne rukom i prekine dugaki uvod moga oca: - ta je, Joice? Kano da si poeo svojim masnim lucem vui po svom potrtom bajsu i ne prestaje dok me ne zabole uha... Moj dragi, ima, bog i dua, u mene neto sitnia a bit e i po koja kuda, a moda e gdjegdje zasinuti i zlatni patakuni, ali - ja nijesam uzura, ja ne uzajmljujem nikome na svijetu, ve raunam na stare i crne dane kada bi se ovo nacifrano odijelo moralo pretvoriti u prnje i krpe... Ti e mi, znadem, i kamate obeati kakve god bih zaelio, i zadunicu e mi izdati... Svi ste vi mueki jednaki, i duu bi vragu zapisao za kamate kada poeli novaca pa stoga i propadnete... Ukratko: ne govorimo dalje o tome, ja novaca ne uzajmljujem nikomu! - Oj, roae ne tako, ne! Ne traim ja novaca od tebe, ni truda, ni muke, ni rtve; samo dobre volje! Poznaje moga najstarijeg deka Ivicu. Ve je prevalio dvanaestu godinu. Povuklo ga silom i protiv mojoj volji u kolu. Ali, hvala bogu, zobao je on slova kano slatke pilule. Danas uitelj kae da zna vie od njega. A pie, mila majko, kano "promukomu" ili biskupski sekretar. Vidi dakle: ti bi Ivicu uzeo k sebi. On e ti pomagati i ovdje i ondje. Pa te uvjeravam da e koristiti kamo god okrene s njime. Pokazat e mu neto, pouiti ga, a njemu ne treba dvaput jedno te isto ponoviti, i od njega bi mogao postati dobar gospodski sluga, a onda i "jino"... Pa e biti na radost i ast svemu naemu selu, kao to si i ti, roae Juriu... U tebe je, evo, svakoga obilja. Djearac moe se prehraniti da polie ono to preostane na gospodskim tanjurima. Prospavat e gdje na tvrdoj klupi. Odijelo, ako i teko, pribavit u mu dok se uvjeti za kakvu slubicu. - Gle, muzikaa Joice! Ba si dobro izumio. Doista krivo ti ine to i tebe nazivlju "zgubidanom". Pravo u rei, skoro mi se svia tvoja misao. Ionako imadem pune ruke posla, ve se i potuih milostivomu, a oni izjavie da uredim kako najbolje sam znadem i umijem... Evo, ja u sada sve priopiti milostivomu, moglo bi od toga ipak to biti. Ja pisati ne umijem, pa samo kvakama i kriima biljeim raune za milostivoga, te mi se esto ini da tota ispustim i zaboravim, premda milostivi opaaju svaki put da grijeim u svojim raunima, a to da je zato jer ne znam pisati. Divno! Tvoj mali Ivica pisat e mi raune i pomagati! Kraj toga roak mi je... Ustrpi se, Joice, danas emo ve saznati na emu smo! I poslije veere priopio je momu ocu kumordinar or da je sve kazao milostivomu. A oni se najvie udie tomu da Ivica zna pisati kano "promukomu" i da ve vie razumije nego sam seoski kolnik! I - milostivi su dozvolili - vikae or. - Ali istim asom domislili su se neemu: "Neka doe taj tvoj roak, neka! No uitelj i upnik da mu izdadu svjedoanstvo kako je uio i kakav je djeak!" I moj otac povrati se veseo kui; ali nije nikomu u domu nita otkrio, nego umah otiao do uitelja i upnika te im ispripovijedao kakva srea vue njegovoga sina Ivicu u veliki grad, i da e postati, ako bog dade sree i zdravlja, "jinu". Po naim bregovima brzo pue glas da se ja selim u veliki grad uiti se za gospodskoga slugu, a onda za "jinua". Kada je moj otac to majci priopio, ona tiha i mirna seoska enica problijedi na smrt, a onda se zaari i plane: - Joa, Joa! ta vi to radite? Bog s vama i aneo uvar! Najstarijeg mi sina Ivicu trgate od prsa majinih i da ba on ostavlja kuu? I da ba on bude gospodskim slugom? Doista,

rugat e vam se svi nai bregovi... Majka se uhvati za srce, podigne pregau i brizne u gorak pla i jecanje. - ta ti razumije, luda eno! On je uman djeak, od njega e barem neto biti. Nee se tu za ove puste mrljae natezati s naim goropadnim susjedom "kanonikom" i njegovim sinovima. Bit e on svoj gospodin kako je i na roak Juri! to ti zna. Misli da e djeca vazda visjeti na tvojoj pregai? Pa i tebi je valjalo ostaviti oca i majku. Tako nam je svima sueno. Bilo to prije ili poslije - ali jedanput svakako mora biti. Bolje pako da je prije... Mene je stezalo bolno, neopisivo oko srca. Ja nijesam mogao plakati, ali u grlu me neto davilo i duilo kano da mi je kamen legao u dunik. Prije pako nego to sam imao otputovati u veliki grad te zapoeti nov ivot, zbila se jote znamenita zgoda u naem selu... Isti dan kada se svravala moja posljednja kolska godina s ispitom i kada su sva seoska gospoda bila sakupljena u koli te stajala naslaga otaca i majka da uju kako im djeica odgovaraju - isti dan nosili su lijes s brda malog "kanonika"... Umro je Perica... Sirotan nije ni bolovao ili, bolje rei, on je bolovao itav svoj djetinski ivot te je izdahnuo poput svjeice na boinom drvcu kada slabim svjetlom tinja i cknije dok ne vigne zadnji plameak, i ona tiho utrne ne pokazavi ni poteza dima iz sebe... Suhotljivoga Pericu - ne ba iznenada, jer proricahu sve stare ene vraare - stislo neto, provrla mu krvca na usta i na nos, zatvorilo mu sapu... tek je izlepetao tankim ruicama poput ranjene ptiice kada umirui krilima uzlepre... izvrnuo iroko oi iz kojih potekoe vrele suzice... i usnuo zavazda te se preselio k svojim anelima, o kojima je tolikoput slatko i udnovato snivao... Ba je Periin sprovod prispio kada se na ispit svravae. Jedna kolska godina, a meni posljednja na selu, bila zakljuena. Uitelj mi je sastavio nekoliko rijei da ih izgovorim pri Periinom pokopu... Bijae to neto novo, neuveno u naem kraju... Ali uitelju bio je Perica tako srcu prirastao... Sva gospoda, svi roditelji to dohrlie na kolski ispit skupie se na sprovod i na groblje... Nitko to se pamti od pokopanih na seoskom naem groblju nije imao tolikoga i tako sjajnoga sprovoda... Ta znamo: u selu umre ovjek, ena, i tu ga trojica-etvorica odnesu u priprostom lijesu, iza koga najvie dvije do tri due nariui polaze do groblja... Kod djetinjih sprovoda pogotovo nema do jednoga ovjeka koji ispod pazuha nosi malen lijes, a u ruci krii. Za njim pako koraca slomljena mati i jadikuje... Ja nijesam za ispit pogotovo knjige ni pogledao; a bio sam i sve svrio i uredio ve davno prije ispita, kako to ve biva kod dobrih i marljivih aka. No sav moj mar i napor posvetih onomu govoru. inio mi se nepotpunim i ja se zadubih u itav niz tunih i planih misli drei da ove ne bi nikako smjele izostati iz mojega nadgrobnoga govora. K tomu ivo predoih nekoga susjednoga sveenika koji bijae nadaleko poznat kano najbolji propovjednik. - Ivica - apne mi uitelj u sprovodu - jesi li dobro nauio? Ej, ionako prestaje ovom godinom biti mojim uenikom, a ostavit e i svoj seljaki dom: deder budi danas rodu na glas, a meni na ponos! - Dobro sam nauio, gospodine uitelju, ali ono nije dosta... ja sam i dodao neto alosno, tuno, oh... - Dodao?.. - zadivi se uitelj. - ta si ti mogao dodati? Deder da vidim! - O, ne! Ja nisam nita napisao. Ja sam samo onako u mislima i u srcu potpuno... I to e

samo od sebe doi, navrijeti i prolijati suze... Ja ne mogu i ne smijem toga ispustiti, jer tada bih zapeo... i... a onako su mi vae napisane rijei kaiprstom, dok je ostalo to ete uti: moje! Tako ja mislim i uvstvujem... - Dede, dede, Ivice... - mrmljae uitelj zamiljeno, malone zabezeknuto. - Osvjetlaj nam lice! Dede! Dede... Lijes poloie kraj groba, upnik je blagoslovio i svoje molitve izmolio, a mene potegne uitelj naprijed izmeu ostale djece. - Dede, Ivice! Ne plai se! Uprvi oi u lijes govorio sam dugo... Tek sam uo svoje srce kako silno kuca, a itavim mojim biem strujilo neto milo i blaeno i pealno... Ja nijesam bio svjestan i ne bih mogao sebi dati rauna to sam govorio i to je to bilo... Svrih negdje. Prenuh se i pogledah naokolo kano da se probudih iz duboka sna. Opazim seljake i seljakinje gdje im se nadimlju grudi od silna plaa i jadanja... Gospoda upiru u mene zauene oi. upnik je iroko zinuo i kano da izuuje: Ecce homo!... Uitelj me zagrli: - Sinko, sinko, moj ljubezni, ti si pravo udovite! - Podrhtavahu mu veliki, pogruali brci, a u oima navrijee suze... Iza toga stadoe me gospoda gladiti i ljubezno se smijeiti, dok mi je neki nepoznati gospodin, visoka stasa i velikih modrih oiju, utisnuo u ruke dva velika srebrenjaka, o kojima je moj otac kasnije razglabao da su to dvije plemenite krievake kude koje u dananja zla vremena sve rjee kolaju meu ljudima. I poosmo sa groblja kui. kolski djeaci pratili me kano kakva pobjeditelja. ene i starci neprestano zavirivahu mi u lice i aptahu neto kimajui glavama... Moj je otac daleko iza mene koraao, suzujui svoje obino iroke korake samo da me ne prestigne, pa je neprestance tiho i zadovoljno sam sebi hukao: - Gle ti Ivice, gle ti Ivice! No, od njega bi moglo neto vie biti nego je seoski muzika. Dapae i to vie od gospodskog sluge, od jinua... - Na susjed, mali "kanonik", migoljio za toliko daljine preda mnom za koliko je moj otac zaostajao iza mene. On je podvio svoje ruke na prsa, a potrostruio kratke noge samo da ga ne stigne naslaga ljudstva gdje se neprestance o meni govorilo. A ja sam bio junakom ne samo toga dana, nego se jo dugo i dugo o meni prialo... A neka pobona starica ak s osmog brda bajae slijedee nedjelje pri ranoj misi mojoj majci da mi je dok sam govorio udesno svjetlo obasjalo glavu, kano ono svetomu Filipu na oltaru... Poslije doznah da je, kada sam poeo pred grobom Perinim govoriti, proburazila od glave do pete nekakva grozniava jeza maloga "kanonika". Da je iza toga progunao: - No, takvo ta mi jo treba! - I onda se pognjurio sam u sebe, smrknuo i zabuljio u zemlju a da vie nikoga i ne pogleda i da ni jedne suze za svoga Peru prolio nije. Pak doekavi jedva dok mrtvo tijelo spustie u grobak, on da je upravo pobjegao s groblja. Ve se primakosmo k svojim brdima, i svjetina i kolska djeca rastajahu se od nas dok bi bakice za mnom uzvikivale: - Ah, sretne li majke koja ga je rodila! uvala mu mlaahno zdravljice; kako ga je bog obdario, nee dugo proivjeti na tom grenom svijetu!... A kada krenusmo u naa samotna brda, na susjed "kanonik" malo stao, upro oi u mene, nakaljao se i pljunuo, ali ne progovorio ni rijei... Tako bijae meu seljacima. Gospoda pako stadoe se ivo za mene zanimati. Istoga onoga dana raspitivahu to mi je otac. Naravski: seoski muika, sirotinja i golotinja. - A, to je veliki pojav! - huknu neki vlastelinski providnik koji potjecae iz visoke gospodske obitelji, ali je dotjerao do

providnika samo stoga to mu je dosadilo veliko gospodstvo pa se odluio to vie ujednostaviti jer je samo u niskom svijetu pravi izvor sree... Ovako je barem on razlagao dok su drugi vrlo zlobno kojeta aputali... Tako: da je taj gospodin za mladih svojih dana bio pravi tulipan u duevnom svijetu... da je bio nemarnik, lijenina, karta, dapae i pijanac! Pa da su mu jote tada pripijevali: Gospodine i gospodski sine, ini nam se, pasti emo svinje! upnik i uitelj pripovijedahu kako me otac misli dati u grad da izuim za gospodskog slugu a, bude li mara i sree, i za jinua. Da imam roaka komu se dodue vrti u modanima peti kota, te je puhalo i naduvalo svoje vrsti, ali da je ipak on ishodio kod illustrissimusa da se mogu tamo u kui, a pod paskom i uz pouavanje toga svoga roaka, uvjebati i izvjetiti za gospodskoga slugu ili uope za takvu pokretninu koja bi mogla sluiti kao stanoviti komad pokustva u gospodskoj kui... Otac moj da je ve potraio u upnika i uitelja svjedoanstvo o naucima i o ponaanju svoga Ivice jer to naroito trai illustrissimus... Sada se gospoda uahu, kakva je to sudbina na tom svijetu... - U tom ima neto, u tom ima neto! - ciknu onaj dugostasi gospodin, koji me je obdario sa dvije kude. I taj "u tom ima neto!" ponavljae on poput Arhimeda, kada je uskliknuo: "Izumio sam - heureka!" I "u tom ima neto" - tako je ushitilo toga gospodina da je za etvrt sata prestao misliti ne mogavi se nikako snai da sebi odgovori to dakle u tom ima. Meutim, to je obian, a kau jedan te isti pojav u velikana koji zamiljaju silne ideje - kano i u slabim glavama koje nita ne misle... - Da, nama bi valjalo u naem svjedoanstvu illustrissimusa upozoriti da taj djeak nije stvoren ni za slugu, ni za jinua, ve za neto vie... za nauke! - pridoda upnik k razmiljanju onoga drugoga gospodina i ba je time pruio njemu Arijadninu nit da se sabrao te izvukao iz labirinta one zakuaste svoje izreke: "U tom ima neto!" - Jest, jest! - prene se gospodin te udari kaiprstom u visoko elo dok palcem poee vrak svog lijepog, neto nerazmjerno produljenog nosa. - Jest, jest! Pa zato ne? - ponovi on zanosno i nastavi: - Ta ba u tom dokuujem da tu opet sudbina imade svoje prste, pa tada i ne moe da bude drukije!... upnik je rairenom desnicom zakrilio pomno obrijane usnice i bradu, a pronicave oi upro u gospodinove noge. On bijae pop stare korenike, a dobar i iskren kranin, poput prvih apostola: ali mu ne prijae to je gospodin neprestance naglaavao rije "sudbina". emu ta upravo turska rije? I on ve htjede gospodina ispraviti: "da su udnovati putovi boje providnosti"... ali ba u taj tren nastavi onaj gospodin odluno i s osobitim samopouzdanjem: - Illustrissimus je moj stari prijatelj i znanac. Bogat do neizmjernosti, a novinari piu, i poznat Mecena. Ja u ga upozoriti na taj seljaki groi... hou, jest... - zapinjae gospodin, osmjekujui se zadovoljno rijei "seljaki groi". Nikada je bolje i prikladnije ne bi mogao izmisliti i izrei, tako ga je barem proniklo u taj as vlastito uvjerenje. - Danas, gospodo - nastavi on - ima se smjesta ovdje sastaviti spis koji emo mi svi svojim imenima potkrijepiti. Taj spis e biti ono traeno svjedoanstvo... I mi emo toga divljana toplo preporuiti milosti illustrissimusa. Doista to vrijedi da se njegove plemenite oi dostoje obazreti na neznatnoga mukoga crva, pa da moe nastaviti vie nauke tamo u gradu... I ja u se takoer sam obratiti vlastorunim pismom, a ne zaprijee li me poslovi, obai u to prije osobno starca illustrissimusa te toplo preporuiti naega vrapca sa seljakoga plota... Da se pako djeaku uzmognu nabaviti

najnunije stvari, ja evo polaem "na rtvenik naroda i puka" pet srebrnjaka, te ih izruujem gospodinu uitelju... I nato se uzvrpoljie sva gospoda neto zloradom ljubeljivou posiui u svoje kese i oponaajui onoga gospodina. Pa doista sabrala se tu lijepa svota za buduega siromanoga aka... Bude sastavljeno latinsko pismo te potpisano po svoj gospodi, i za nekoliko dana putovahu upnik i uitelj u grad k illustrissimusu a da nitko do njih nije nita o tom znao. Najednom pue po naim brdinama glas da se gospoda zauzee za mene te e me poslati u veliki grad da uim za plebanua, fikalia ili suca... Moj otac ni ja ne pojmismo to ovi glasovi znae i tko ih je raznio. Ja sam posumnjao da to zloba naega susjeda "kanonika" ishitruje da nam se naruga i izvrgne smijehu, kada iznenada bane na na brijeg onaj stari ekutor to je ljudima ile putao i marvi krv vadio... - Hej, Joica, dobar dan bog daj! Hvaljen Isus i Marija! Skinider zapraeni bajs s tavana ter zategni i zadudaj veselo tu... Dobre li vam nosim glase. Vrijedni su vie od lule duhana i peena purana!... - razrogoborio se starac, a glava i ruke tresu mu se poput hladetine, dok mu duge, sijede, po nazarensku ueljane vlasi vijorile kano lavlja griva nad ramenima. - Dao bog dobro, ekutore! Kad je svaki dan sve to gore! - odvraa otac kreui kremen da se uhvati iskra gube te da zapali lulu. - Sina e ti gospoda uzeti te e ga poslati u varo na visoke kole! Bit e gospodin. A uit e za plebanua, fikalia ili suca... Blago tebi, Joica! eka te bijeli kruac i pisana peenka pod stare dane! - Eh, nemojte i vi, ekutore, tako. Vi ste crkveni takor pa i svakomu svecu na oltaru znate njegovu tajnu. Otvarate ljudima ile a marvi - potujmo sveti krst i ovjeansko poteno lice - vadite, bog i dua, krv, ali vam stoga jo ne dolikuje da se rugate meni i mojoj sirotinji... Zamislio sam, dakako, da dijete dadem u gospodsku slubu jer mi se ini tako e lake gaziti ovim mranim i tekim ivotom: pa vidite, stavili me na ruglo, ne rugao se njima bog! - ta si, Joice, uzvinuo grlo kano da e propjevati na svadbi. Prestare su moje kosti za ale i budalatine, brate moj! Eto, ja ravno dolazim od upnika i uitelja. Ba se ljudski uznojih na tom vaem brdu komu nikada ne moe na kraj doi, kano da vodi u nebesko kraljevstvo iz tih naih suznih dolina... Tvoga Ivicu lijepo opremie gospoda, a mjesto da e u onoga velikoga gospodina u gradu vjebati se za gospodskoga slugu, on e u visoke kole kano siromani ak... a kolat e ga o svom troku ba onaj gospodin u koga je tvoj napureni Juri kumardimar... ili kakva je to rije... - otare starac rukavom nos. - A doglasujui ti ovo, poziva gospodin upnik i tebe i Ivicu i tvoju gospodaricu da sutra doete u upni stan, gdje ete i sve ostalo saznati... Pa ubudue ne budi nevjerovani Toma, moj Joica. Tvoje pako dijete i zasluuje da mu bude bolje nego nama drugima to lomimo ovaj gorki teaki kruh... Oh, on se nije rodio da izgine ovdje meu nama poput iskre to je s neba pala u mrak tamne i beskrajne ume... Umah tada rekoh ja to ljudima kada sam se ono rasplakao poput ljute godinice od njegove divne prodike na groblju... A tako, svetoga mi Antuna Padovanskoga, ne proplakah itavoga svoga vijeka!... Sada pak, ljudi, bog s vama i s vaim duama! Ja sam svoje dovrio... Starac ode. U sumraku istoga dneva sjedio je moj otac na travi. Ja se zagledah u zvjezdano nebo.

Nekakva strava, zamaglica, drhtat obuze mi itavo bie... Primakoh se do oeve uljevite i hrapave ruke, obuhvatih je te je stadoh cjelivati i kvasiti vruim suzama... otac ih je outio, ali je smrknut utio kano mermer-kamen. A kada sam poao na poinak prizvala me majka k sebi, obujmila mi objema rukama glavu te je gorka zaridala: - Oh, zar e mi te doista gospoda oteti? Ivica moj!... Joj, kako je to okrutno... - Pa se natiskahu do mene malena braa i sestrica, te me stadoe grabiti za koulju i vui k sebi kano da me otimlju i ne putaju... Oni sami nijesu znali zato tako rade, ali osjetih da im drhtahu ruice; jesu li doista ti maleni mudraci spadali meu one blaene koji ne znadu ta ine?... * Otac, mati i ja otputismo se u sveanom ruhu na upniki dvorac. Bijae djelatnik, pa susjedi, radei u polju, popostajahu i gledahu izvjedljivo za nama. Na brdu maloga "kanonika" druina je kopala zemlju, a na susjed sijae ispred nje oziminu. - ao, gle, gle! - pokria Miho, stojei kraj vree ita. A "kanonik" stane, nadnesavi ruke iznad ela, i sva druina obustavi motike. - Dobru sreu! - doviknu moj otac glasom s naega brijega. - Dao bog, Joica! A kamo to vi hajete kao da se spremiste u svatove ili na protenje? odvrati susjed, pogledavajui na svoga Mihu koji je neta nerazumljivo mumljao gvirei u vreu sjemenja. - E, idemo... tako... do gospodina upnika - odvrati otac smeteno, maui rukama. - Ni sam ne shvaam pravo ta se to iza brda valja. Ali pozvalo nas radi djeaka, pa eto... - Bit e dakle istina da ti ga hoe gospoda oteti za kribana, ta li? Hm! Moj Joica, kakva li je pak to struna pukla u tvojoj torbi? Zar nijesi ti gospodar svomu deranu? Gospoda neka svoju orbu vare, a mi emo svoju kau! Jok, dragane, ne bih se ja dao u te gospodske petljanije! Tko e sa psima u svatove, valja mu znati preko plotova skakati! Oni e ti dijete pokvariti, udvospoliti. Nee biti ni muko ni ensko; ni gospodin ni seljak. Drimo se mi pluga i motike. Sjeti se ti, ono prije dvadesetak godina turnue nekamo u fratarsku kolu Jugieva Franceka. Pa bio on i ak-prosjak, zatim sedmokolac, opuvaj nas, boe! Onda grabancija-ak, potari ga sveti kri. Kau da je jednom ovamo u naa brda donesao vraje biblije, oivio najprije hljeb peninoga kruha. Hljeb, pripovijedaju, skakao i plesao po stolu kano pijani au te izgovarao nekakve nerazumljive rijei. I ne bi bilo jo to dosta grabancijau, ve on sazovi vragove i napravi u njihovom drutvu tuu, pak je htio svaliti na Mokriane, koji nas odavna bockaju i drae da su nai djedovi na tavanima bunare kopali i kravu vukli na crkveni toranj da tamo travu popase. Ali vraje biblije iznevjerie ga ili ih nije dobro razumio pa se sva njegova tua na naa brda sasula. A nai starci potjerali ga vilama i grabljama te isprevrnutim stolcima malo da ga ne utukoe... I on se nikada vie ne povrati u rodni dom... Poslije dao se u pobone fratre pa je povragolio meu njima, prevrnuo svece na oltaru, mrtvacima pootkidao nosove u rakama a gvardijanu pljunuo u obraz... Protjeralo ga crkvenim metlama iz manastira. Uao meu sudbene kribane; tu sastavlja krive obligacije. Pritvorilo ga i bacilo u svijet. Odavle proe u kartae. Onda je postao varoki fakin, pometao ulice i pilio drva. Konano krivotvori novce i krade konje dokle ga ne uhvati pravica i ne prebaci nekuda u podvodne tamnice devetoga carstva gdje najjai ovjek ne moe prosapiti godinu i jedan dan. Preivi li to kobno vrijeme, predadu ga ljudoderima da mu isiu i ispiju krv; ne preivi li, bolje za njega!... Tako je tamo u njihovom hataru. Ne dajte njega meu njih, ja

ti velim, Joica!... Ej, Miho, podaj dvije-tri ake sjemena! Podaj, sinko, nee lje ti, ne! Ne bih ja tebe pustio k njima pa da prie sam biskup po tebe ovamo u naa brda! I mali "kanonik" nastavi sijati a da se dalje i ne svrati na moga oca, dok se njegova druina opet lati motika. Otac je htio da neto odgovori, a i meni navaljivahu rijei na usta, no svih troje nastavismo put. Mati je duboko uzdahnula briui se keceljom. Njoj opet navrijee suze. Ugledamo napokon nau upnu crkvicu... Mati se prekrsti do tri puta i klecnu ponizno apui te bijui se u prsa: - Ah, ast i hvala ti budi, Marijo, majko boja! - I mene obuze pobono i sveto uvstvo te oponaah roditeljicu svoju... Mi bijasmo dosta udaljeni od vee upne crkve. Tu se jedva ilo u boji hram o velikim svecima, kamoli svake nedjelje... A naega seljaka zaokupe neka neopisiva uvstva nabonosti i strahopoitanja - kad ugleda svoju crkvu. Mi, djeca u naim brdima, koja mogosmo tek rijetko, kada je zaduvala povoljna struja vjetrova, uti onu nebesku glazbu crkvenih zvona, mi obiavasmo nedjeljom potrati do etvrtog brijega i popeti mu se na vrhunac da vidimo samo crkveni toranj... Iza crkvice opazismo stari drveni dom na sprat s mnogo velikih i cakleih se prozora. To je upnikov dvor. I ta zgrada bijae za mene od osobito tajanstvenog ara. U velikom, zelenim busenom preraslom dvoritu ugledasmo upnika u dugakom crnom kaputu sa tapom u ruci i lulom s velikim kamiem u ustima gdje sudi pravdu dvama kokotima. Oni dijele dvoboj tako estoko, da ve zakrvarie travu i upnikov tap kojim se umijeao u njihovu borbu poput sekundanta... - Hoj! Stani, Azijate! Pravi Mongol! Oepi ga kljunom, ali mu ne drpaj rue na glavi i mesa!... Tako... Dri se, Katano! Ti se bori ba junaki i dostojno. Tako su se ponijeli stari hrvatski junaci. Iz Mongola leti perje ko iz blazine, ali jo mu nigdje nisi otvorio ile! No, no... hop! hop! up! up... tako... - Hvaljen budi Isus i Marija! - skine ponizno eir moj otac. - Dobru sreu! - A, to ste vi - ogleda se upnik. Nas svih troje pohrlimo da mu po seljakom obiaju cjelujemo ruku. On nam prui desnicu, kojom je drao kami, dok je ljevicom mahao, ravnajui tapom kokotima... - No, Mongole, no! Skoi, Katano! up... hop!... Stani! Dosta je: krv je potekla na obje strane... Nee, Mongole? Tepac ti! - mahnu upnik tapom. - Ej, jesu li vai kokoti takvi krvni razbijai? - obrati se upnik k nama. Pa ne oekujui odgovora, stane tjerati i kamiem i tapom jednoga od boraca silnih ostruga i krasne crvene rue na glavi: - Ha, Mongole... h! Tri sata probortaj u buturnici dok se ne umiri ljuta azijatska krv... A ti, Katano, nosi se tamo za ambar i napij se bijeloga vina iz mlake, moj Kraljeviu Marko! Bit e bolje i krv e s vremenom prestati... Ha! h... Jula! Jula! - prikria upnik, a hrlo potra grbuna i sitna starica s velikim naoalima... - Mongola metnite u buturnicu. Tri sata neka prokuburi o samoj vodi! Tepac! No... no... h!... Utrnula mi se lula! - opazi upnik turajui kaiprst u lulu te ispuhivajui kami - Na, Ivice, kremena i gube, pa upali!.. - On mi poda sitan stroj. Ja porumenih do uiju: nisam dokuio kako se tu kremen ukresava da istisne iskru. - Pruider amo; vidim da se ne razumije u tu apoteku! Gle, ovako se to ukresuje! - Kvrc-kljoc, i guba je gorjela... - Eto, metni je sada u lulu - I ja se sagnuh i upnik stade na duak vui dimove i pucketati ustima... - Tako! Evala, sinko... A sada poimo u dvor! Ajde, ajde, djeco!... Doavi u upnikov stan, on je prije svega neto upisao u veliku knjigu na stolu. Iza toga malo razmiljae, pokroi do prozora i opet e: - Jula! Jula! - Niti dokriao nije, a ve

se tiho doulja ona ista starica. - Neka potrae u "palai" (tako su zvali po obujmu najprostraniju sobu u domu u kojoj se gostilo za vrijeme protenja) u pretincu na desnoj strani stola, tamo je zamot pisama, pa neka ih donesu dolje! - ... Sada je stao prebirati nekakve druge papire, sloene iza one velike knjige, pa bi na svakom togod zabiljeio i stavljao ih natrag na prijanje mjesto. Starica se vrati i poloi velik omot s mnogo peata na stol, te zavirivi kroz naoale u obraz svakomu od nas stranih, tiho, da se ni ulo nije, pritisne za sobom vrata. - No, Ivice, hoe li odsele biti tako dobar kako si do sada bio? - uhvati me upnik otro na oko. Ja sam poniknuo, a krv mi je ikala u glavu i obraze. - Ti si, Joice, traio u mene svjedoanstvo o Iviinom ponaanju i naucima da ga moe dati u grad uiti za gospodskoga slugu. Ali, vidi, sve je to bog ljepe dao. Ivicu emo poslati u veliki grad u kolu. Od njega se ne trai drugo nego da bude dobar i da marljivo ui kako je i u naoj seoskoj koli uio... Pa tada nee biti on gospodski sluga, kako si mu ti namijenio, nego e on biti, ako bog dade, gospodin! Evo pisma su nam ve vraena, a illustrissimus odgovara da je voljan Ivicu uzeti za svoga pitomca i da e ga dati dalje kolati. - A za to da se kola? - priupita moj otac vrtei glavom kano da ne shvaa. - Za to? - ustane upnik sa stolca i stade etati po sobi... - Za koga!? Hm, to je vrlo teko i vrlo lako pitanje, moj Joica. On se moe ikolati i za bana, i za biskupa, i za fikala, i za lijenika, i za suca, i za plebanua, bude li valjan i dobar. Bude li zao i nemaran: za fakina i nitkova. - Evo, susjed na ima pravo... - proguna otac. - ta susjed? Koji susjed? - uleti upnik. - Na mali, s doputenjem govorei, "kanonik". - Ah, on! Pa ta je taj mudrac s vaih brda opet nadrobio? - smrknu se upnik. - Eh, tako nekako... da e se kolati za velikoga gospodina a ikolati za nitkova. Pa da mi seljaci asno ostanemo pri motici i plugu. A on da ne bi dao svoga Mihe da - s doputenjem govorei - doe sam bikup po njega!... - Vidi ti njega! Vidi! Kako se opet paa u nae poslove. Pusti ga na miru, moj Joica! govorae upnik, istipajui pepeo iz lule. - Neka njega ne boli glava za naega Ivicu. A po Mihu nee lje bikup doi. Utaman mu strah radi toga... A Ivica nas nee osramotiti! Nas i sebe? Je l' de, Ivice? - Opet me upnik pronikne pogledom gladei moju glavu. - Za dvije nedjelje eto njega u gradu, eto njega naim akom!... Ali ovo bransko ruho, ove izmice sa avlima, zobunac s nebrojenim ovim pucetima, taj okrugli pusteni klobui nije za grad... Sve je to neprikladno za aka... Sve to valja promijeniti. Zato e na uitelj s vama na put da takve stvari uredi. Mi sabrasmo i potrebit novac da opremimo i obuemo naega Ivicu!.. Moja mati utjela je, a njezine misli lutahu nekim dalekim, neponjatnim svijetom, i inilo joj se kano da sniva... - A ja neu nikada vie vidjeti svoga djeteta? - prekine ona iznenada upnika, a suze joj zacaklile u oima. - Nemoj tako, moja draga! to ga ne bi vidjela. Svake godine doi e on ovamo u na kraj na koji mjesec. A ti e mu se od srca radovati, moja draga! - utjei upnik majku. Rastajui se sa svojim duhovnim pastirom pokroi pokorno mati u kuhinju do one stare enice s naoalima: - Evo izvolite spraviti... dobro e doi za gospodsku juicu, za crkvenu pogau... - I stane ona vaditi iz marame jaja, sir i maslac... - Tako, tako, kumo! -

apne starica ravnajui svoje naoale - pa nose li togod vae koke? A ime ih hranite? Evo, u nas puno ih dvorite, ali jaja ni za lijek... ta sam htjela rei? Hm... Da: ovo je va mali. Uzet e vam ga. U kolu e s njime? Vidi, vidi! Velika vam je to ast, kumo, velika, vama i itavoj naoj upi. A mali e postati gospodin, pa tada gladi bradu. I vama e on pomoi; kako ne? Premda je danas slabe pomoi od svoje djece! Sve se to nekuda izopai, nagizda, otui. Ali nee mali, ne. Znade to dobro na gospodin upnik, bog mu dao zdravlje i veselje! - uzdahne pobono starica... - Hm... Nije pravoga zdravlja, kumo moja, ono prekojuer bilo ga neto stislo. A ja poteci pa poskoi: privari mirisne travice, primijeaj pelina i goruice! Tako sam uvijek radila kod svoga pokojnoga, bog mu dao dui lako! No gospodin upnik bacio je moj napitak kroz prozor, i mene ljuto ujelo za srce... Eh, tako je. Ne vjeruje se vie u domai lijek, ne... - I starica bi jote bila tako nesuvislo drobila i zanovijetala da je nije opet upnik zvao, a mi se oprostismo. Sada je istom po itavoj okolici pukao pravi glas da e sin muzikaa Joice "zgubidana" u veliku varo na nauke i da e tamo uiti za gospodina plebanua ili fikala. U malo vrijeme stvorie se dva tabora: prijatelja i zagovornika mojih, pa neprijatelja, kudilaca i klevetnika. Brujilo je to osobito okolo crkve i upnoga dvora gdje se nanizalo vie kua takozvane seoske inteligencije. - Kakve su opet ovo pravice: izvui tamo na brdu iz muakoga koca, prosti, boe, hou rei talice, zamusanoga mueka pa ga naheriti i nagizdati i dati kolati za gospodina! vikae debela krojaica sa tri kvrge na nosu kada je zamiljeno na susjed "kanonik" puio i pijuckao u krojaevoj krmi. - A na mojega Eduarda nije nitko mislio! - zacijuka ljuto malen i sitan krojai, iva opreka svoje orijake brane polovice, izvlaei munjevnom brzinom tanku iglicu sa debelim koncem. - Moj Eduard, to bi bio tudent, da! Barem e znati hlae obui, ovratnik privezati, kod gospodskog stola ponaati se. - Ali, draga gospo Marijanko i dragi gospodine Trepetljiko - tako se zvao kroja - prva je potreba da onaj koga hoemo sa sela u visoke kole poslati valja da ima ovdje kapitala! pokaza ironino kaiprstom na elo uitelj koji bi o praznicima prikoraio na aicu u estiti inae dom gospodina Trepetljike. - Pa zar nema i na Eduard svoju glavu! - zagrake uvrijeena krojaica. - ast! Dapae, on ima osobito svoju glavu ali magareu, ne budi vam iskreno potueno, estita gospo Trepetljiko! Prije bi od naprnjaka vrijednoga majstora i prijatelja gospodina Trepetljike mogao postati crkveni toranj negoli od Eduarda tudent velikih kola! Ali zato, ako ne bude Eduard uenjak ili zvjezdoznanac, bit e on valjan kroja i tedljiv krmar komu nee svako prase odnijeti pipe iz podruma! Tako je ve na svijetu, jedni su za ovo, drugi za ono! - razlagae uitelj. Sada susjed "kanonik" lukavo mirnu krojaici ispod oka i mahne lulom prema upnom dvorcu. Krmarica ga shvatila te podboivi bokove laktima, neto se usteui, zasvirat e ona milahnim jezicem: - O, znamo mi gdje se konac poinje izvlaiti, znamo! Kada su ono za vrijeme pokojnoga upnika popravljali crkvu i groblje, kau da je "zgubidanka" bila draesna snaa. Ta jo joj se i danas pisane jabuke smiju s obraza. A gospodin ondanji kapelan - sadanji upnik - i suvie je dao bijele ruke cjelivati od mlade snae. Pa otuda tako dobra glavica u toga maloga kapelania, hou rei "zgubidanovia". Mali susjed "kanonik" potegnu vrsto iz kamia. Ve mu utrnula lula. - Tako biva u vaem gospodskom svijetu! Ali tamo na naim bregovima bijae za ono

vrijeme grozne svae, pa i batina. Muzika "zgubidan" slomio je luac na leima svoje drage enke, pa je dohvatio i bajsom, a odonda mu je i puknut... A stara je rije da takvi kapelanii imadu osobite modane, ko da su svetom vodicom pokropljeni - zavri tie mali "kanonik" i zapali lulu. - Zaveite vi, draga gospo Trepetljiko, najdebljim koncem estitoga majstora Trepetljike svoj pogani jeziac! On se suvie ustrepeljio, gospo Trepetlj