ARIJE I NICEJSKI SABOR

U V O D N O P R E D A V A N J E

ARIJE je bio svećenik iz Aleksandrije (grad sjevernog Egipta; utemeljio ga je Aleksandar Veliki). Arijevska kriza koja je započela u Aleksandriji (Egipat) proširila se dalje po Maloj Aziji. U ono doba je Aleksandrija bila kulturno, trgovačko i političko središte. Tu su se miješale različite struje. U to vrijeme je najjače kršćansko središte. Aleksandrijski biskup je imao utjecaj na cjelu Palestinu i Siriju (tamo je postavljao biskupe zbog čega su ga se bojali tu već postojeći biskupi).Arijeve ideje nisu originalne ideje (problematika nije nova). Ta problematika se javila već 50 – 100 godina ranije (gnostici 2. stoljeća), ali je Arije sve radikalizirao. Radikalizacija se sastojala u teologiji o Logosu.

PROBLEMATIKA:- Pitanje Božjeg jedinstva (kako Boga istovremeno smatrati jednim i trojstvenim) i pitanje

inkarnacije (utjelovljenje i smrt Sina Božjega)?- Kako u Kristu mogu suegzistirati dva autonomna subjekta (Bog i čovjek)?

Na ova pitanje je pokušao odgovoriti Origen svojom teorijom. Prema Origenu Logos nije samo riječ, nego je personalizirana misao, personalizirana riječ. Učio je da je Logos osobno, samostalno biće koje koegzistira uz Oca.Teorija će biti odbačena jer nije nalazila zadovoljavajuće rješenje na pitanje o Duhu Svetom. Prema Ariju, Logos je niži od Oca, podređen je Ocu. Logos je manji Bog, on je stvorenje (subordinacionizam). Arije je radikalizirao i iskrivio Origenovu misao (kod kojeg je također uočljiv subordinacionizam). Duh Sveti je spominjan samo zbog korištenja u već postojećoj tradiciji (znak križa) i samo zbog toga. Zato se javila problematika vezana uz Duha Svetoga.

((Sa hermeneutikom Svetog pisma su započeli prvi egzegeti tj. gnostici (2. st.). Krista su smatrali čovjekom ili posvojenim Bogom.)) ((Aleksandrija = idealizam - platonizam; Antiohija = realizam – aristotelizam;))

- hypostaza = osobno biće, postoji samostalno tj. individualno. To znači da u Trojstvu postoje 3 takve hypostaze. Kako onda spasiti Jedinstvo? Origenovo mišljenje = jedinstvo je zajamčeno zajedničkom voljom i djelovanjem (tj. savršenim poklapanjem).

GENEZA KRIZE

Nitko nije mislio da će ono što je započeo Arije prerasti u krizu (mirni ton na početku krize). Nemamo zapisanih djela o njezinom početku i razvoju. Kriza će se osobito razviti nakon smrti cara Konstantina 330. godine.

Izvori koji o krizi govore (nema ih puno zbog mirnog početka):1. Euzebije Cezarejski u «Crkvenoj povijesti» (donosi povijest od Kristovog vremena do svoga

vremena). Sudjelovao je na Nicejskom saboru 325. g., no ništa nije o toj krizi zapisao.2. Sokrat (povjesničar), Sozomen i Teodoret – oni pišu oko 100 godina kasnije nego što su se ti

događaji zbili. Stoga se njihovi spisi ne mogu uzeti ozbiljno.3. Ne postoje sačuvani službeni dokumenti (spisi, akti) Nicejskog sabora na kome su

sudjelovali svi veliki teolozi toga vremena (Bazilije, Gregorije Nazijanski, Hilarije...) pa i sam car Konstantin). Teško je zamisliti da bi se Sabor odvijao bez notara koji su zapisivali što se odvijalo na Saboru. Neki izvori spominju potres krajem 4. st. pa se onda pretpostavlja da je možda taj potres uništio koncilske spise.

1

4. Ipak nešto znamo o Saboru jer postoje drugi dokumenti koji su kružili između sukobljenih strana u kojima se iznose njihovi stavovi (pristaše i protivnici Arija) – VIDI SLAJDOVE: izvori II (serija dokumenata u obliku pisama).

Milanski edikt car Konstantin izdaje 313. g., a 315. g. se događa promulgacija (=proglašenje, objavljivanje) tog edikta u Sofiji. Crkva je time dobila slobodu što je imalo snažne posljedice.Tada još nije postojala podjela između države i religije. Konstantin je tako onda postao ne samo veliki car nego i veliki svećenik (pontifex maksimus). Dakle, arijevska kontroverzija (spor) se javlja u okolnostima kada se car mješao u crkvena pitanja. Crkvu se nije nikako moglo smatrati odvojenom i samostalnom u odnosu na državu. Biskupi su postali državni funkcionari (npr. služili su se sredstvima prijevoza kao i drugi državni službenici).

Kontroverzija se unificirala – car je sazvao protivničke strane (želi unificirati njih i njihove diskusije). Tako dolazi do još većeg proširenja kontroverzije. ((unifikacija = ujedinjenje, sjedinjenje; izjednačenje))Različita su mišljenja o tome kad je kontroverzija počela. Neki smatraju 317., neki 320., a neki 323. godine. Uglavnom se uzima najčešće godina 320. (tj. srednji put).

PRVA FAZA KONTROVERZIJE

Arije je bio vremešan aleksandrijski svećenik (60-ak godina). Pretpostavlja se da je rođen u Libiji 260. godine. Bio je optužen da propovijeda o Kristu nešto što nije bilo u skladu s naukom Crkve u Aleksandriji i s drugim Crkvama. Nije se očekivalo da će to poprimiti tako velike razmjere (tako nema ni dokumenata o tome jer se nije pisalo). Euzebije Cezarejski je bio umješan crkveno i politički u kontroverziju (zato o tome šuti u svojoj «Crkvenoj povijesti»). Bio je i prognan sa svoje biskupske stolice pa ponovno vraćen.

Car Dioklecijan (porijeklom iz Dalmacije) je bio uspostavio «dominat» tj. oblik vladavine u kojoj je vladar imao neograničenu vlast božanskog monarha (tražio je punu podložnost tj. više nije bio «prvi među jednakima», već «gospodar»). Uveo je «tetrarhiju» tj. državnu vlast je podjelio između dvojice augusta (careva) i dvojice cezara (podređenih suvladara i budućih nasljednika). To podjeljeno carstvo je car Konstantin htio ujediniti ((imao je protivnika cara na istoku: Licini (čitaj: Ličini) koji je uveo poganski element. Kad je Konstantin pobjedio protivnika, ujedinio je carstvo i, naravno, htio ga je i učvrstiti (bez disidentskih = otpadničkih grupa)).

Šizma se dogodila također i u Aleksandriji. Toj šizmatičkoj skupini (melecijanci) je pristupio i Arije 300.-311. godine.Melecije je bio biskup jedne pokrajine u Alžiru. Tada je aleksandrijski biskup imao velike ovlasti: mogao je rediti biskupe u Egiptu, Palestini, Siriji. Jer su mnogi biskupi bili svrgnuti, Melecije je uzeo sebi pravo zaređivati nove biskupe i tako popuniti prazne biskupske stolice (to ređenje im nije bilo valjano).

Kasnije se Arije vratio u okrilje Crkve (napustio melecijance), bio je zaređen i postao ugledan svećenik u aleksandrijskoj Crkvi. Postavlja se pitanje: tko je Arija tužio aleksandrijskom biskupu Aleksandru da propovjeda nešto krivo o Kristu. Jesu li to bili melecijanci koje je Arije napustio? O tome možemo samo nagađati. ((povjesničar Sokrat o reakciji biskupa Aleksandra piše na temelju Sabinovih izvora – Sabin s Bospora (???). piše da su ga NEKI išli optužiti biskupu.))

Biskup Aleksandar daje da se obje strane (i tužitelji i tuženi) izjasne i da onda on da svoj sud. No, biskup je u početku oklijevao donijeti odluku (zbog tog oklijevanja na tom prvom susretu se nije ništa bitno dogodilo ni promjenilo).

2

Nakon nekog vremena aleksandrijski biskup Aleksandar je sazvao novi koncil u Aleksandriji (100 biskupa Egipta), no opet ne nalaze kompromis. Ali, sada biskup zauzima protivan stav prema Ariju i traži da napusti svoje ideje i da odstupi. No, on ne popušta. Zato biva ekskomuniciran sa još dvojicom istomišljenika (bili su biskupi iz Libije pa neki iz toga izvlače zaključak da je i Arije bio iz Libije).

Arije zastupa radikalni origenizam (ekstremna verzija teologije Logosa) – VIDI SLAJDOVE: nauk o Logosu (ekstremni subordinacionizam). Radikalizira već postojeće ideje (osobito Origenove – upućivale na subordinacionizam). Jesu li ga možda optužili pripadnici origenovske umjerene struje? Ne zna se. To mogu biti samo hipoteze.

Razlozi zbog kojih biskup Aleksandar oklijeva: Arije je bio vrlo popularan svećenik, a također je već i postojala melecijanska šizma (ne bi bilo

dobro da se pojavi još jedna). Ako se zaključi da su Arija optužili monarhijanci (prisutni na istoku) protiv kojih je bio i

biskup Aleksandar, onda bio značilo da je njihov pristaša i da zajedno s njima osuđuje učenje Arijevo.

Odluka o osudi je bila kolegijalna, a ne osobna odluka biskupa Aleksandra (i ostali biskupi su sudjelovali u odlučivanju).

U 3. st. je djelovao Sabelije koji je propagirao radikalni modalistički monarhijanizam (prema tom učenju Bog je jedan, ali su različiti modeli njegovog pojavljivanja: kao Otac, kao Sin i kao Duh Sveti). Ovo su u Rimu propagirali Noet i Praxeja.

Oko 260. g. se dogodila kontroverzija između aleksandrijskog bikupa Dionizija (optužen da misli da je Sin ispod Oca) i rimskog biskupa Dionizija.

DRUGA FAZA KONTROVERZIJE

Arije ne odstupa od svog učenja. Ima istomišljenike izvan Aleksandrije i Egipta koji ga podupiru. Bježi u Palestinu Cezarejsku (kod Euzebija Cezarejskog).

Postoji jedan dokument tj. ARIJEVO PISMO BISKUPU EUZEBIJU NIKOMEDIJSKOM (nekadašnja Nikomedija je danas na granici s Bugarskom, a tada je bila carsko središte jer još nije utemeljen Konstantinopolis). Euzebije Nikomedijski je bio vrlo moćan biskup, imao je veze sa carem. On je na Istoku vršio kampanju da i drugi biskupi stanu uz Arija. Arije je također vršio istu kampanju. Arije i Euzebije su bili prijatelji. Povezivala ih je veza s učiteljem Lucijanom iz Antiohije. Ne zna se od kuda je to pismo napisao Arije (tj. gdje je boravio kad je to pismo napisao), ali je jasno da ga je napisao nakon što je bio ekskomuniciran iz kršćanske zajednice u Aleksandriji.

Važan detalj Arijevog pisma: Arije naziva Euzebija kolucijanistom (Lucijan je bio začetnik antiohijske škole; njegovi učenici su bili i Arije i Euzebije – dakle, nekadašnje kolege u istoj školi).= 1. DIO PISMA – Arije odbacuje Aleksandrov javni nauk i nabraja protivnike.= 2. DIO PISMA – Arije izlaže svoj nauk nasuprot Aleksandrovu nauku.

Aleksandrijski biskup Aleksandar je bio nepopularan u toj zoni. Tako su Arijeve pristaše pristajući uz Arija htjeli na političkom planu dati udarac aleksandrijskom biskupu.Arije je napisao i jedno svoje djelo pod nazivom «THALIA» (GOZBA).

DOKTRINARNO STAJALIŠTE BISKUPA ALEKSANDRA

- Sin je savršeno suvječan Ocu (to je neprihvatljiva tvrdnja za Arija).

3

- Sin je oduvijek koegzistirao s Ocem (Arije to ne može prihvatiti jer bi po njemu to značilo da postoje dva Boga).

- Otac vječno rađa Sina («ab aeterno» = odvijeka; usp. Origen). Prema Ariju, ovakva je tvrdnja neprihvatljiva jer ukoliko je Bog Otac onda mora postojati prije Sina (za Arija je Sin od vijeka u Ocu u smislu neke neosobne riječi, u smislu neke misli..., a bit će izrečena misao te će imati svoju ulogu u stvaranju svijeta).

- Našim ljudskim jezikom nikada do kraja ne možemo izraziti taj misterij rađanja Sina od Oca.- Krist je savršena slika Oca, podudara se s njim. Među njima nema nikakve razlike.- Aleksandar se našao u poteškoći: kako formulirati jedinstvo Oca i Sina? Što je ono što ih

povezuje? ((Prema Origenu: to je zajedničko djelovanje, zajednička volja. Ovo su prihvatili i arijevci, ali s naznakom da to nije od vječnosti.)) – VIDI SLAJDOVE (ovdje nepotpuno).

Arijevci su radikalizirali 2 trenutka između odnosa Oca i Sina: «ab aeterno» (=odvijeka) i «ante tempus» (=prije vremena).Prema Origenu: - Bog je izvan vremena i njegovih kategorija, a Sin koegzistira s Ocem izvan vremena

((koegzistirati = zajedno postojati, istodobno postojati)). Ne postoji neki vremenski odnos između njih (jer nema vremena). Kad Origen govori o rađanju Sina od Oca, on će reći da je to rađanje Sina od Oca «ab aeterno» tj. od vječnosti. Dakle, Otac kao arhe Sina (piše se sa grč. slovom «eta»): temeljno počelo na koje možemo svesti svu stvarnost.

- Origen razlikuje : 1. ONTOLOŠKO POČELO SINA (Sin izlazi od Oca i u njemu ima svoje počelo).

2. KRONOLOŠKO POČELO SINA (nema ga Sin u Ocu, zato je njegovo rađanje «ab aeterno» tj. odvijeka).

- Ovo rađanje kod Origena nije povezano s analogijom ljudskog rađanja nego slikovito rečeno: kao što se iz našeg uma rađa volja. Dakle, Origen koristi intelektualnu sliku, a ne materijalnu.

Ovo Origenovo učenje Arije nije ovako shvatio, nego ga je iskrivio (izokrenuo). Nije shvatio niti Euzebije pa je iz doktrinarnih (razlozi učenja) i političkih razloga pristao uz Arija. Prema Ariju, ako je Otac Otac, a Sin Sin, onda mora postojati razlika između njih. Ako je Sin rođen, on nije vječan, a ako je vječan, onda nije rođen. Ne može se odvojiti od materijalne slike rađanja (shvaća da je Otac kronološki prije Sina). Ne može se reći da Arije uči da Krist nije Bog. On uči da je Krist Bog, ali manji Bog od Oca.

Arije u Pismu navodi i neke druge protivnike osim Aleksandra, a oni koji ga podržavaju tj. njegovi istomišljenici su:- Euzebije iz Cezareje- Teodot iz Laodiceje- Paolin iz Tira - Atanazije iz Anasarka- Grgur- Ecije iz Lida

No, kad kriza poprimi veće razmjere (tj. kad bude «zagustilo») Arije će ostati sam.

ARIJEVI DOKTRINARNI STAVOVI

- Stavlja naglasak na apsolutnu Božju transcendenciju. Bog je jedan i transcendentan. Dakle, Arije želi sačuvati strogi monoteizam.

- Sin za Arija nije bio vječan, nego je rođen i ima početak. Dakle, Sin je za Arija manji Bog, stvoreni Bog. Tako onda odbacuje tradicionalni pojam da je Sin «ab aeterno» (od uvijek), nego je za njega Sin «ante tempus» (prije vremena).

4

- Za Arija Sin nije rođen iz Očeve biti («ousia»). Prije rođenja nije postojao. (VIDI SLAJDOVE)

Arije i istomišljenici se nisu pozivali na tekst Iv 14,28: «... jer je Otac veći od mene.» Oni su htjeli pokazati superiornost kvalitativno, po naravi, po biti.

= CITATI KOJE ARIJE UZIMA IZ BIBLIJE ZA SVOJ NAUK O BOŽJEM MONOTEIZMU (jedincatost Boga):- Pnz 6,4: «Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!»- Iv 5,22: «Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu...» - Lk 10,22: «Sve mi preda Otac moj...» - Iv 3,35: «Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu...» - 1Tim 2,5: «Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus...»- Iv 17,3: «A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao –

Isusa Krista.»

= CITATI KOJE ARIJE UZIMA IZ BIBLIJE KAKO BI POKAZAO PODRIJETLO MOĆI U BOGU KOJU PREDAJE SINU : - Iv 5,22: «Jer Otac ne sudi nikomu, već je sav sud dao Sinu...»- Iv 3,35: «Otac ljubi sina i sve je predao njemu u ruku.»- Lk 10,22: «Sve mi je predao Otac moj! Nitko ne zna tko je Sin nego Otac; i nitko ne zna tko je

Otac nego Sin, i onaj komu Sin htjedne objaviti.»

= CITATI KOJE ARIJE UZIMA IZ BIBLIJE KAKO BI POKAZAO PASIVNOST KRISTA U SMISLU - RADITI, STVARATI, STVORENJE:- Dj 2,36: «Dakle, neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i

Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli!»- Heb 1,4: «... i postade toliko uzvišeniji od anđela koliko je baštinio odličnije ime od njih.»- Heb 3,1-2: «...On je ovjerovljen (vjeran) kod onoga koji ga postavi...»- Kol 1,15: «On je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja...»

= CITATI KOJE ARIJE UZIMA IZ BIBLIJE KAKO BI POKAZAO DA JE LOGOS STVORENJE PODVRGNUTO TRPLJENJU I PROMJENI:- Iv 12,27: «Sad mi je duša duboko potresena...»- Mt 26,39: «Zatim ode malo dalje, pade ničice te se pomoli: Oče moj! Ako je moguće, neka me

mimoiđe ovaj kalež!...»- Lk 2,52: «A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti...»

Glavni argumenti kojima se pokazuje suvječnost Sina s Ocem dolazi iz najstarije aleksandrijske tradicije i postavljena je na korelaciji (=suodnos, uzajamni odnos, uzajamno pretpostavljanje) termina Otac/Sin i bitnosti tih termina koji definiraju Sina u odnosu na Oca:- Iv 1,1: «U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.»- Izr 8,30: «...bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan...» (misli se na

mudrost).- Kol 1,15: «On je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja,...»- Heb 1,3: «Sin, koji je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti,...»- Mudr 7,26: «Ona je odsjev vječne svjetlosti, i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote

njegove.»

Arije svoja uvjerenja potkrepljuje citatima iz Svetog pisma: Ps 44,2: «Iz srca mi naviru riječi divne...»

5

Izr 8, 22-25: „Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje. Rodih se kad još nije bilo pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda. Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka.“

= na ova dva biblijska retka Arije temelji svoju teoriju o Sinu kao stvorenju (osobito na Izr 8,22). Izraze „rodih se“ i „stvori“Arije tumači kao sinonime (istoznačnice).

= Origen na retku Izr 8,25 temelji svoju teoriju o „rođenju od vječnosti“ (ab aeterno).- U Maloj Aziji se Boga shvaćalo na materijalistički način, pod utjecajem aristotelizma koji je

učio da je stvarna samo materija. Stoici uče isto. Krajem 4. st. Egipatski monasi zamišljaju Boga u ljudskom liku.

- Nasuprot toga platonizam naglašava idealizam (postoji svijet ideja).- Mudrost je u židovskom rječniku bila hipostatizirana, a kršćani na Krista primjenjuju sve što

Židovi primjenjuju na mudrost.

DRUGO ARIJEVO PISMO ALEKSANDRU ALEKSANDRIJSKOMU ovom pismu je sadržan temeljni tekst arijevskog nauka (arijanizma). Nepoznato je što se zbivalo u razdoblju između prvog i drugog Arijevog pisma aleksandrijskom biskupu Aleksandru. Kad je pisao ovo drugo pismo nalazio se izvan Aleksandrije, bio je izopćen.- U drugom pismu Arije ponavlja gotovo sve iz prvog pisma, ali izostavlja ekstremne izraze da je „Sin rođen tj. stvoren“.- Arije svoj nauk prikazuje kao tradicionalan tj. ponavlja sve što je već rečeno (poznato) u tradiciji. Tradicija je imala važnost, zato se Arije i poziva na nju. Kako pomiriti to da su i Arijeve i Aleksandrove tvrdnje tradicionalne (i jedan i drugi tako gledaju na svoje stavove)?= Ispravan je nauk koji su naviještali apostoli tj. apostolska tradicija. Apostolski nauk se iskristalizirao u NZ. Svaka nauka je zato morala imati temelje u Svetom pismu da bi bila ispravna.(I Arije i Aleksandar su uzimali svetopisamske riječi iz konteksta. Tako su mogli svoje tvrdnje potkrijepiti. No, Arijeva problematika nije ista problematika kao i kod evanđelista Ivana.)

- ARIJEVI PROTIVNICI KORISTE OVAJ BIBLIJSKI TEKST: „Ja i Otac jedno smo. Tko je vidio mene, vidio je i Oca.“ (usp. Iv 14, 5-11)

- ARIJE POTVRĐUJE SVOJ SUBORDINACIONIZAM: „Uzlazim Bogu svome i Bogu vašemu.“

- Budući da je Logos posrednik između Boga i svijeta, onda je za Arija logičan inferiorizam. Prije Niceje je bio prisutan subordinacionizam, ali ne ekstremni, radikalni kao kod Arija (npr. kod Justina, Ireneja…). Sve do pojave Arijevog učenja, Logosa su učenjaci Crkve smještali više tj. bliže Bogu, dok ga Arije spušta na zemlju. Iz sfere božanskoga premješta Logosa u sferu stvaranja. - Arije brani monoteizam. Logosa smatra Bogom, ali manjim Bogom (kako bi sačuvao monoteizam). Za Arija „stvoriti“ znači: nešto stvoriti preko Sina. Za Arija „roditi“ znači: nešto stvoriti na direktan način. Sin je Sin jer direktno proizlazi iz Oca, a sve ostalo stvaranje je preko Logosa. Samo Otac je nerođen. Ako je i Sin nerođen, onda je vječan, a to Arije ne može prihvatiti jer bi onda monoteizam bio ugrožen. (Gnostici su npr. shvaćali da se božanstva rađaju jedna iz drugoga. Time se umanjuje božanstvo onoga tko rađa. Zato Arije ne može prihvatiti niti gnostičko učenje. Npr. stoici su smatrali da je duh materijalne naravi.)

- Po prvi puta se javlja termin „homoousios“ (=ista narav, istobitan). To je ključni termin cijele arijevske kontroverzije.

Arije ovaj termin koristi u origenovskom smislu. Odbacuje da bi sin izlazio iz „ousie“.

6

- Aristotel :Aristotel je realist. Za njega je realno samo ono što postoji, što je individualni entitet (ousia). Zato reći da je Sin „homousios“ s Ocem bi značilo da je vječan kao Otac. Termin također nije iz Svetog pisma i zato ga teško prihvaćaju

- Herodot , otac povijesti (5. st. pr. Kr.) i Ksenofan (4./3. st. pr. Kr.) su koristili također termin „homousios“.

= Čovještvo je entitet čovjeka. „Ousia“ koja karakterizira jedan entitet je individualna. To je realno značenje „ousie“ tj. PRVA „OUSIA“. Aristotel priznaje prvu „ousiu“, ne priznaje drugu „ousiu“ jer je nešto općenito, samo ideja (npr. čovještvo).= DRIGA „OUSIA“ je općenita, nestvarna (npr. čovještvo). Za Platona je realna ova druga „ousia“, a ne prva.

- „homousios“ će se javiti kod Pavla Samostatskog (3. st.), u polemici sa Dionizijem Aleksandrijskim i Dionizijem Rimskim (Dionizije Aleksandrijski je bio oko 260. g. tužen u Rim papi Dioniziju da uči da Sin nije „homousios“ s Ocem).

SAŽETAK DRUGOG ARIJEVOG PISMA:- Postoji samo Otac koji je apsolutno sam ukoliko je nerođen.- Otac je stvorio Sina i po Sinu je stvorio sve ostalo.- Sin ne sudjeluje na „ousii“ Oca.- Otac je superiorniji od Sina i Sin do njega sve prima.- Zaključak: Arije uči radikalni subordinacionizam koji odvaja Sina od Oca i približava ga

svijetu stvaranja.

PISMO EUZEBIJA IZ NIKOMEDIJE PAOLINU IZ TIRA

– tu Euzebije otkriva de se savršeno slaže sa Arijevim idejama.

DOKTRINARNI STAVOVI EUZEBIJA CEZAREJSKOGA

Euzebije iz Cezareje (260.-339.ca.) je prihvatio Arija kad je bio prognan u Cezareju. On želi biti posrednik između Arija i Aleksandra. Djela Euzebija Cezarejskoga: (vidi Patrologiju!)

- Euzebije se ne voli baviti filozofskim pitanjima jer smatra da je to pitanje koje dovodi do sukobljavanja. Bitan pojam u njegovim djelima je „monarhija“ (razlikuje božansku i zemaljsku). «Monarhiju» zastupa na političkoj i povijesnoj razini.

- Euzebije zastupa tradicionalni origenovski subordinacionizam (umjereni origenist). Božanstvo Sina je drugačije od božanstva Očeva. Sin je jedinstvena i savršena slika Očeva. Euzebije nastoji više približiti Sina Ocu (nego zemlji) – dakle, ne zastupa subordinacionizam u radikalnom smislu.

- Zastupa monoteizam nasuprot politeizmu. Mislio je da se monoteizam može sačuvati ako se Sina tek malo postavi ispod Oca (dakle, umjereni origenista). Pri tome se služi slikom iz političkog života (car je onaj koji ima vlast iako ima suradnike u izvršavanju te vlasti). Dakle, Sin je posrednik jer je Otac transcendentan, nedokučiv.

- Imao je posredničku ulogu između Arija i Aleksandra: dao je Ariju potporu više iz političkih razloga. On nema isto doktrinarno shvaćanje kao Arije. Retku Izr 8,22 Euzebije daje općenito značenje. Kad tumači izraz „roditi“ u Izr 8,25 pribjegava različitim tumačenjima iz SZ. „Roditi“ shvaća kao „posjedovati“. «Rađanje» je nematerijalne naravi (tako je mislio i Origen – «rađanje» u intelektualističkom smislu).

7

MARCEL – BISKUP U ANCIRI (280.-374.)(današnja Ankara – Turska)

- On je ključna osoba Arijevske krize. Zagovornik je radikalnog monarhijanizma. Koristi priliku da napadne Aleksandriju tj. njezinu kulturu, školu na čelu s Origenom.

- Poznajemo ga iz Euzebijevih fragmenata.- Za njega je Bog kao neka monada (=najmanji nedjeljivi element stvarnosti; npr. u kemiji bi to

bio atom), a Logos je tek sila i moć. Logos počiva u Bogu, ali u trenutku stvaranja proizlazi iz njega (zbog stvaranja). Prema Marcelu, u Post 1,26 se Bog obraća svome Logosu kad kaže: «...načinimo čovjeka...» Tako on tvrdi da je riječ samo o prisutnosti Logosa u Bogu, ali i Boga u Logosu. Tako pripisuje sve atribute Božje Logosu također (npr. u Izl 3,14 gdje se nalazi izraz: «Ja sam koji jesam» - to se može primjeniti i na Logosa).

- Marcel osuđuje Sabelija i njegovo učenje.- Marcel razlikuje LOGOSA U POTENCIJI (tj. u mogućnosti, prije stvaranja - 1. stadij) i

LOGOSA U ČINU (tj. u stvaranju – 2. stadij). Ovo preuzima od apologeta koji su to preuzeli od aleksandrijske škole. Dakle, Logos postaje Sin tek u trenutku inkarnacije (zato će biti kasnije Marcel osuđen). Tada prelazi u sam čin, događa se. To je za Marcela širenje božanske monade (dakle, ona se dijeli u trenutku inkarnacije). On uči da će se Logos nakon Suda ponovno vratiti iz čina u mogućnost (upravo zbog Marcela je u Vjerovanje unesen tekst koji glasi: «I njegovu kraljevstvu neće biti kraja...»).

- Marcel napada učenje o 3 hipostaze (osobe) jer bi onda, po njegovu mišljenju to značilo da postoje 3 Boga. Dakle, niječe osobnu egzistenciju Logosa pa, prema tome, i njegovo božanstvo.

EUSTAZIJE IZ ANTIOHIJE

- Biskup u Antiohiji (ovaj izbor su nastojali spriječiti oni koji su pristajali uz Arija).- Njegovo djelo: «O vračari» - riječ je o vračari koja je živjela u selu Endor. U ovom djelu

napada (kritizira) cjelokupnu aleksandrijsku kulturu, školu, metodu...- 1Sam 28, 3-25 : tekst govori o vračari koja prije bitke doziva Šaulu Samuelov duh iz

podzemlja. Samuelov duh proriče da će Šaul poginuti. Ovaj tekst je Origen tumačio doslovno (iako je pribjegavao alegorijskoj metodi).

- Spis «O vračari» prethodi arijevskoj krizi – dakle, sukob Antiohije i Aleksandrije je i prije postojao.

- On je predstavnik umjerenog monarhijanizma: Logos je Sin i prije utjelovljenja, a ne samo u utjelovljenju.

- Uči da postoji jedinstvo čovještva i božanstva u osobi Isusa Krista kao «inhabitatio» Logosa i božanske mudrosti u čovjeku («inhabitio» bi se slikovito moglo shvatiti kao «useljenje» npr. u stan).

- Za njega je Logos sila koja obuhvaća, drži i prožima svijet (uzeto iz stoicizma: «anima mundi» koja drži svijet da se ne raspadne). Čovještvo je instrument kojim se služi Logos, a tijelo je hram.

MONARHIJANIZAM

- monarhija u političkom smislu = oblik vlasti gdje je na čelu države stalno jedna osoba (monarh); dakle, vladavina jednog čovjeka; apsolutna monarhija bi bio oblik države gdje monarh, vladar ima neograničenu vlast;

- monarhijanizam u religioznom smislu = vlast pripada samo jednom koji je ni s kim ne dijeli; moglo bi se reći da je monarhijanizam isto što i monoteizam; Bog je «monarh» u apsolutnom smislu i s njim tu vlast ne dijeli nitko; PROBLEM – kako pomiriti monarhijanizam s tvrdnjom da je Isus također Bog.

8

UMJERENI MONARHIJANIZAM:- Sin je realni Sin i prije utjelovljenja;- odbacuje nauk o 3 hipostaze (osobe).

RADIKALNI MONARHIJANIZAM:- niječe se realno sinovstvo Sina;- Sin je Sin tek nakon inkarnacije.

ULOGA KONSTANTINA

Godine 324. Konstantin je pobjedio zadnjeg svog neprijatelja, generala s Istoka, Licinija (čitaj: Ličinija) – tako postaje car Istočnog i Zapadnog dijela carstva.

Nastoji gajiti politiku mira. Šalje pismo u kojem zahtjeva od Arija i Aleksandra da se prestanu svađati oko jedne riječi, oko sitnica (tj. oko shvaćanja biblijskih tekstova u Izr i Ps – već navedeno gore). Pismo nije donijelo uspjeh pa je poslao Ozia iz Cordobe kao svog predstavnika (njegov savjetnik za kršćanska pitanja). Dakle, Konstantin se izravno upliće u spor (jer smatra da je on «pontifex maximus» - vrhovni svećenik).

Koncil u Serdici (današnja Sofija) je bio 343. – na njemu predsjeda Ozije. Tu se naglašava jedna «ousia» i jedna «hypostaza» Oca i Sina.

Prije Niceje su, također, bili manji koncili na kojima se moli Aleksandra da primi Arija nazad u svoju biskupiju, no on ostaje pri svojoj odluci o ekskomunikaciji (izopćenju).

VAŽNO JE PITANJE: kome je došla ideja da se održi sabor u Niceji (ne više regionalni, nego opći)?

- Neki misle da je Konstantin (no, on nije puno znao o kršćanstvu, pa je sumnjivo da je to bio on; ne znamo da li se car konzultirao s nekim o tome) ili Aleksandar – no, ne zna se. Car je smatrao svakako da je to potrebno pa ga je sazvao jer je to jedino on tada mogao.

- Bilo je govora da se sabor održi u Ankari, no kasnije je odlučeno da to bude u Niceji (bliže je Nikomediji gdje je car imao boravište, a Ankara – tu je boravio Marcel).

PRVI EKUMENSKI SABOR

- ekumenski (grč. oikoumene) – znači da se odnosi na cijelu nastanjenu zemlju, dakle, cijeli svijet (sveopći, svjetski); saziva ga car i susreću se biskupi iz različitih pokrajina;

- ideja o sazivanju sabora je više obilježena politički, nego religiozno; pretpostavlja se da je bilo oko 250 biskupa u Niceji (ekumenski sabor ne znači brojčano veći od regionalnih sabora: npr. sabor u Rimini 359. je imao oko 600 biskupa (više nego u Niceji), a nije ekumenski);

- nauk koji je donesen odnosi se na cijelu Crkvu, a ne na pojedine regije (jer je sabor ekumenski); odluke sabora moraju potpisati svi biskupi, a koji ne potpišu moraju u progonstvo (crkvena osuda će postati i politička osuda);

Prije ekumenskog sabora u Niceji (u svibnju 325.), održan je SABOR U ANTIOHIJI (u siječnju 325.). Povod nemirima koji su izbili u Antiohiji bila je smrt biskupa Filogonija te izbor novog biskupa Eustazija (Arije je Filogonija bio smjestio među svoje protivnike, a i Eustazije je imao stavove različite od Arija).Na ovom saboru se razgovaralo o neslaganju i razilaženju Arija i Aleksandra. Sabor je stao na stranu Aleksandra, a osudio Arija.

9

Zaključak sabora protiv Arija: Sin nije stvoren „ex nihilo“, nije stvorenje; rođen je od Oca; iako je rođen suvječan je Ocu.Osudu Arija nisu htjeli potpisati trojica biskupa: Teodot iz Laodiceje, Narcis iz Neronije i Euzebije Cezarejski. I oni su osuđeni zbog toga. Euzebije iz Cezareje je ipak na kraju Nicejskog sabora potpisao osudu Arijevu, iako se nije slagao sa odlukama sabora. Euzebije o tijeku tog sabora (u Niceji) u svom djelu „Crkvena povijest“ ništa ne govori (vjerojatno zato što je on bio osuđen u Antiohiji pa je kao takav prisustvovao saboru u Niceji). Prije Nicejskog sabora on će svojim vjernicima napisati jedno pismo. Na saboru će ipak odustati od svojih ideja, iako se ne slaže sa zaključcima sabora.

Sabor u Niceji je bio zakazan za svibanj 325. godine. Car je ponudio biskupima da mogu koristiti njegov prijevoz. Većina je to prihvatila. Biskupi dolaze iz raznih krajeva. A što se tiče biskupa sa Zapada, bilo ih je svega 6, tako da nisu mogli imati niti veliku ulogu na saboru.Papa nije sudjelovao na koncilu, nego je poslao svoje delegate. Bili su pozvani biskupi iz Perzije i Mezopotamije jer je koncil bio ekumenski. Okupilo se oko 270 biskupa.

Euzebije opisuje početak sabora na kojem je car zasjao u svečanosti i raskoši. Neki biskupi su nosili još ožiljke, posljedice progona Crkve (mogli su cara gledati kao onoga koji je bio sumnjive vjere, o kršćanstvu je znao vrlo malo). Možda su neki vidjeli da bi od ovog cara mogla doći opasnost još gora nego su to bili progoni. Nakon pozdrava, car daje biskupima riječ, no ne zna se tko je predsjedao saboru.

DVA SU GLAVNA DIJELA SABORA:1. PRVI DIO je negativni dio sabora i odnosi se na suglasnost većine da se osudi Arijev nauk.

Došlo se vjerojatno do tog zaključka čitanjem pisma Euzebija iz Nikomedije. On smatra: ako tvrdimo da je Krist proizašao od Oca rađanjem, onda je on „homoousios“ tj. istobitan. Arije ne može prihvatit rađanje Sina jer je to za njega umanjivanje božanstva Očeva. Ne zna se koliko je bilo Arijevih istomišljenika, da li je on sam bio na saboru…, ali je vjerojatno trebao doći potpisati ili odbiti potpisati zaključke. Arije je osuđen.

2. DRUGI DIO sabora je pozitivni dio, a to je pronalaženje preciznih i nedvosmislenih argumenata iz Svetog pisma protiv Arijeve osude. Neki će sudionici htjeti izbjeći pronalazak te formule, tj. argumenta (vjerojatno oni koji nisu slagali ni s Arijem, ni sa protivnicima).

Na saboru je sudjelovao i sv. Atanazije, ali kao đakon. On piše: glavna poteškoća je kako samo i isključivo pomoću Svetog pisma doći do formule vjere kako bi se isključilo Arijevo učenje, ali da ne bude dvoznačna formulacija.

Svetopisamski citati su bili općenite naravi pa je svaka strana to mogla interpretirati u svoju korist. To je bio problem za biskupe (i protivnici i Arije su dobro poznavali Sveto pismo):- npr. da Sin izlazi od Oca nije bilo teško prihvatiti niti arijevcima. Biskupi su donijeli

prijedloge, ali se Arije s tim slagao jer je time mogao potkrijepiti svoju nauku (npr. 1Kor 8,16; 2 Kor 5,18)

- npr. Logos je stvarna snaga i slika Očeva, bez razlike, promjene, oduvjek s njim, vječan kao odsjaj svjetla… - i ovdje je Arije našao slaganje sa svojim naukom (npr. 2Kor 4,11; Dj 17,28).

NETKO (ne znamo tko je to bio) se dosjetio pojma „homoousios“ u trenutku kad je nastala blokada u raspravi. Ovaj pojam je filozofski pojam i izlazi iz okvira Svetog pisma. To je monarhijanistički termin (umjereni monarhijanizam). Netko je znao da to Arije neće prihvatiti. To je dvoznačan termin koji se koristio na Istoku. To je bio presudan trenutak Arijeve osude.

Oko 260-ih godina u sukobu su Dionizije, rimski biskup i Dionizije, biskup iz Aleksandrije.

10

Dionizije iz Aleksandrije je bio tužen rimskom biskupu da koristi termin „homoousios“. Odustao je od tog termina jer nije htio „zatezati“ situaciju.

Termin „homoousios“ se nije sviđao ni onima koji su ga predložili jer je bio dvoznačan, dvosmislen. Ovdje se on uzima samo zato da se osudi Arije. Termin se neće spominjati 25 godina iza sabora, sve do Atanazija (spomenut će ga u jednom pismu).

Vjerojatno je Arije svojim ponašanjem pokazao da neće prihvatiti termin koji nije prisutan u Bibliji. Euzebije Cezarejski spominje da se car dosjetio tog termina, no car nije znao ništa o kršćanstvu. Vjerojatno je car to na kraju odobrio, ali ne i predložio. Ne zna se tko ga je predložio. Budući da je dvosmislen termin, mogli su ga potpisati svi osim Arija. Cara su izvijestili tko je potpisao zaključke sabora, a tko nije. Samo trojica nisu potpisali nicejsko vjerovanje: Arije i dvojica njegovih istomišljenika.

U nekom trenutku sabora je nastupio Euzebije iz Cezareje i da popravi svoj ugled, predložio je nešto ortodoksne naravi: to jej bio tekst koji je već postojao kao predložak koji je nadopunjen. On piše da je predložio ocima sabora krsni simbol njegova grada, koji će biti dorađen. No, to nije sigurno jer je Euzebije imao potrebu opravdati sebe. Teško je reći koji je tekst poslužio jer je svaka Crkva imala neki svoj simbol tj. vjeroispovjedni obrazac. Vjerojatno je to bilo simbol neke od Crkvi na Istoku.

Osuđen je Arije i još 2 biskupa: Sekund iz Tolemaide i Toen iz Marmarike. Crkvena osuda proteže se i na političku (građansku) – egzil. Prognani su u Ilirik (današnja BiH, Hrvatska, Bugarska, dio Srbije, dio Mađarske…) – ne zna se točno gdje.

Koncil se nakon osude Arija bavio i drugim pitanjima:- PASHA (pitanje datuma za njezino slavljenje);- MELICIJEVSKA ŠIZMA U ALEKSANDRIJI – i dalje je ostao Melecije biskup, ali je

zabranjeno da više zaređuje. Oni koje je već zaredio su mogli ostati, ali uz ponovno ustoličenje.

- ORGANIZACIJA I CRKVENE DISCIPLINE – u to vrijeme su bili vrlo fleksibilni. Donesene su neke zabrane: npr. zabrana premještanja biskupa, svećenika i đakona iz jedne biskupije (središta) u drugu biskupiju (središte); zabrana ređenja od strane nekog biskupa na području pod jurisdikcijom drugog biskupa, zabrana prihvaćanja svećenika-lutalica… (VIDI SLAJDOVE)

Koncil je vjerojatno završio 19. lipnja 325. godine. Konstantin je završio Koncil s upozorenjem da želi mir i slogu u Carstvu.

SIMBOL

- SIMBOL je zbirka istina vjerovanih i ispovijedanih u nekoj Crkvi. Simboli su služili i da netko tko je pripadao određenoj crkvi (crkvenoj zajednici) to dokaže i pokaže tako da nije heretik.

Sadašnji tekst vjerovanja je Nicejsko-carigradska verzija. Prije je postojala samo Nicejska verzija. (VIDI SLAJDOVE)

„Ousia“ je mogla označavati individualnu bit nekoga, ali i zajedničku bit (npr. čovječanstvo) – zato je bila dvosmislen pojam.Polivalentni pojam se mogao prihvatiti tek nakon duge rasprave i pojašnjenja, što je tražio i sam car Konstantin.

11

Osim što je ovaj termin «homoousios» dvoznačan, koristili su ga i gnostici, ali u antropološkom kontekstu: duša je istobitna s nekim nižim Bogom (Demijurgom), a tijelo je istobitno sa đavlom (prema gnostičkom dualizmu valentinijanaca).Koristi ga i Origen, dvojica biskupa: Dionizije iz Aleksandrije i Dionizije iz Rima, Pavao iz Samosate. (VIDI PRETHODNO I VIDI SLAJDOVE)

Anatematizmi na kraju Nicejskog sabora: oni koji ne vjeruju osuđeni su od katoličke i apostolske Crkve. Najvažniji anatematizam je osuda onih koji tvrde da Sin proizlazi iz druge hipostaze ili biti.

Kao sinonimi su ovdje uzeti „bit“ ili „hipostaza“. Na saboru u Carigradu 381. će poprimiti različito značenje. Sin sudjeluje u individualnoj biti Oca, ako se uzme u obzir individualno shvaćanje pojma „ousia“.Zahvaljujući Baziliju Velikom će se ova dva pojma, ovdje još identična, razdvojiti na Carigradskom saboru (381. g.). Neće se više gledati kao istoznačnice.

ALEKSANDAR, biskup iz Aleksandrije, je osjetio potrebu da se na ovom Saboru udruži da bi izbjegao izolaciju. Zato se udružio sa azijatima i palestincima (teolozima s kojima nije dijelio iste teološke vidike). Tako će doći do podjele na RADIKALNE I UMJERENE. Iza Koncila nije bilo velikih razloga za sreću. Nezadovoljstvo će se kasnije očitovati na različite načine. Zato će doći do antinicejskog pokreta, nekoliko mjeseci nakon Koncila. Pokrenut će ga oni koji nisu bili zadovoljni formulacijama, a to je bila velika većina. Taj pokret je bio moguć zahvaljujući promjeni Konstantinove politike od 326. do 335. godine (sada podupire Arija, a počet će progoniti njegove protivnike).

Sokrat, Sozomen i Euzebije – tri povjesničara koji će o tom događajima govoriti. Neke izvještaje imamo od Atanazija, no on nije uvijek objektivan jer je bio u situaciji obrane (zastupao je nicejsko vjerovanje).

Arijeve pristaše su se sve više javljali, a nezadovoljni su bili i ortodoksni (tj. oni koji su potpisali odluke Sabora). Konstantin se ponašao despotski, tiranski…, kao „pontifex maximus“.

KONSTANTIN I DOGAĐAJI NAKON NICEJSKOG SABORAVeliko je nezadovoljstvo bilo već za vrijeme Sabora. Konstantin se nadao da je riješio problem, ali je nezadovoljstvo „eksplodiralo“ za nekoliko mjeseci (to car nije očekivao). Nezadovoljni biskupi su činili većinu. Predstavljali su problem u novonastaloj postsaborskoj situaciji „sloge i mira“. Car je to pokušavao riješiti političkim metodama (npr. progonstvo). Mislio je da će lakše kontrolirati situaciju ako makne nezadovoljne struje. Osobito nije volio ekstremiste (bilo arijevce, bilo anti-arijevce). Nezadovoljni su najviše biskupi Istoka (snažna biskupska središta: Antiohija, Carigrad, Aleksandrija…).

Car mijenja mišljenje nakon nekoliko mjeseci. Nije mu stalo do vjere i dogme, nego do mira u sloge u Carstvu. Nezadovoljni su ekstremni arijevci (osuđeni na Koncilu), ali i drugi koji su se protivili i Ariju i nicejskoj formulaciji (vjerovanju). Zastupali su umjereni origenovski smjer. Vidjeli su u nicejskom simbolu opasnost koja vodi u sabelijansku herezu. Na Koncilu su zataškavali svoje nezadovoljstvo, ali sada to očituju.Monarhijanci arijevskog smjera (tj. antinicejska struja) su djelovali kompaktno, homogeno i povećavali nezadovoljstvo.

AŠLEPA IZ GAZE je osuđen 327. godine (bio je antiarijevac). Osuđen je na koncilu u Antiohiji kojemu je predsjedao Euzebije Cezarejski. To je bilo prije nego su se vratili Euzebije iz Nikomedije i Teognid iz Niceje iz progonstva. Njih dvojica su bili prognani na Saboru, a sada su se mogli vratiti

12

(bili su filoarijevci). To se pročulo. Ovime je Arije bio rehabilitiran. Nisu poznati motivi povratka, ali je očito da je tome pridonijela promjena carevog političkog i idejnog stava.Počeli su vršiti propagandu Arija. Sada je Eustazije iz Antiohije (protuarijevac) prognan pa je nastala u Antiohiji šizma (trajala oko 50 godina).

Euzebije Cezarejski je imao oštre polemike sa Eustazijem i Marcelom vezano uz trinitarno pitanje. Euzebijeva nauka je doktrinarni temelj na antinicejski blok. Dok je Konstantin živio nije nitko smio napasti javno i izravno nicejsku odluku (simbol). To će buknuti nakon careve smrti.

Antinicejska kampanja je uočljiva u progonstvu Eustazija iz Antiohije. Nakon Eustazijevog progona neredi su nastali jer je bio omiljen biskup. Ne zna se tko ga je naslijedio.Kad je car čuo za nerede, poslao je svoje službenike i htio postaviti Euzebija Cezarejskog za biskupa u Antiohiji. Eustazijevi sljedbenici su se tako odvojili pa su u Antiohiji nastale šizmom dvije skupine.

((melecijevci – bili su pristaše Melecija koji je redio biskupe u Aleksandriji, dok su neki biskupi bili u zatvoru, a to nije smio učiniti.))

Godine 328. umire aleksandrijski biskup Aleksandar, a naslijedio ga je Atanazije (tako je odredio sam pokojni biskup). Tome su se usprotivili melecijevci jer je Atanazije bio grub i svakako se protivio arijevcima i krivovjercima. Atanazije se bavio melecijevskom šizmom.Poslao je svećenika Makarija da istraži tko je u jednom selu obavljao službu svećenika, a to čini se nije smio. U tom susretu Makarije je srušio stol i pao je kalež (bogohula). Optuženi krivosvećenik je prešao melecijancima i njime su se oni poslužili protiv Atanazija. Atanazije se brani preko svoja 2 svećenika iz Nikomedije kod cara, a kasnije se i sam 332. godine susreće sa carem. Car daje Atanaziju pismo u kojem osuđuje njegove protivnike. Nedugo zatim, iste godine, bio je opet susret s carem. Optužili su Atanazija da je htio ubiti biskupa Arsenija (odrezao mu ruku), a Arsenije se sakrio u jedan samostan. Atanazije je imao vezu s monasima. Našli su Arsenija koji će kasnije prijeći na stranu Atanazijia i postati njegov čovjek. Ovo se odvijalo usporedo s antinicejskim pokretom.

Bližilo se 30 godina careva vladanja. Htio je vratiti poljuljani mir u Carstvo. Euzebije iz Nikomedije mu je „prišapnuo“ da makne Atanazija pa će biti mir jer je njegova biskupija važna u Crkvi. Godine 334. Atanazije je pozvan u Cezareju Palestinsku na koncil. Nije se pojavio (bilo je jasno da bi ga osudili). Godine 335. osudio ga je koncil u Tiru. Poslan je u progonstvo u današnji grad Trier u Njemačkoj.

KONSTANTIN I ARIJE (razdoblje oko 328. do 334.)

Puno dokumenata svjedoči o odnosu cara i Arija:- Sokrat (crkveni povjesničar);- Konstantinovo pismo nekom biskupu Aleksandru ;- Arijevo pismo Konstantinu (ako ih aleksandrijski biskup ne želi primiti u biskupiju da im se

onda dadne njihovo vlastito bogoštovlje; Arije ne odustaje od svojih radikalnih stavova…);- Carev odgovor Ariju - napada ga zbog dvoličnosti i inzistira na nicejskom nauku (izmjenjuju

se ironija i patetika); u drugom dijelu pisma car postupa blaže (poziva Arija da se susretnu i da razjasne poteškoće);

- Edikt protiv Arija – car naređuje da se unište svi Arijevi spisi;- Konstantinovo drugo pismo Ariju – car se tobože čudi zašto nije prihvatio njegovu ponudu da

razgovaraju;- Arijevo drugo pismo Konstantinu – izlaže ispovijest vjere najopćenitijim terminima;

13

Nije lako dobiti jasan pregled o svim događajima nakon Nicejskog sabora. Nejasni su međusobni odnosi između cara i Arija i ne zna se točno kronologija dokumenata.

Otprilike (hipotetski) se može zaključiti:- 327./328. – car misli da je sada razborito rehabilitirati Arija (u funkciji mira) nekim koncilom

koji bi se održao u Niceji ili Nikomediji gdje bi Arije općenito izrekao svoju vjeru;- pobuna zbog Arijeve rehabilitacije od strane drugih progonjenih biskupa (vidi prethodno: 2 su

navedena, antiarijevci);- 328. godine - umire biskup Aleksandar od kojeg se tražilo da primi Arija;- Euzebije iz Nikomedije postaje carev tajnik , savjetnik;- Arije se žali caru što još uvijek nije jasna njegova situacija; car ne želi forsirati još nedozrele

elemente, ne želi ugroziti mir i izazvati još veći nemir nerazboritim potezom;- Car je ovisio o savjetnicima što se tiče crkvenih pitanja ; tako je primio savjet Euzebija iz

Nikomedije da se Atanazije pošalje u progonstvo.

DOGAĐAJI NAKON 335. GODINE

Car Konstantin umire 22. svibnja 337. godine. Tijekom 10-ak godina nakon Nicejskog sabora nakupljali su se problemi koje je bilo teško riješiti.

Koncil u Tiru 335. g. sazvan je samo zato da se osudi Atanazije. To se ne bi moglo dogoditi bez careve odluke. Atanazije nije osuđen zato što nije htio primiti Arija u svoju crkvu nazad jer Arijevo stanje nije još bilo riješeno. Car prijeti silom da na koncil moraju doći svi biskupi. Atanazije je sa sobom iz Egipta poveo 50-ak sebi odanih biskupa (neki su melecijevci koji su se sad s njim pomirili).Koncil optužuje Atanazija da je protiv melecijanaca koristio silu. Melecijanci ga optužuju da je nepravilno zaređen za biskupa i on se poziva na cara. Protivnici Atanazija nisu imali protiv njega doktrinarnih optužbi. Sastavljena je komisija koja je trebala sve optužbe istražiti, a činili su je Atanazijevi protivnici. Atanazije protestira protiv toga jer je svjestan da će biti optužen. Zato je jedne noći i pobjegao s Koncila. To mu je bila samo otežavajuća okolnost.Bijeg će opravdati da su ga lažno optužili, ali neće biti koristi. Otišao je u Carigrad caru misleći da će tamo naći pomoć. ((Atanazije je bio 5x proganjan; u progonstvu je ukupno proveo 17 godina;))Procedura koncila je neregularna. Nakon što su završeni radovi, biskupi su se trebali premjestiti u Jeruzalem na otvorenje bazilike sv. groba. Tom prilikom je car pročitao pismo u kojem tvrdi da je osobno ispitao vjeru arijevaca. Zato želi da se priključe Crkvi. Rehabilitirao je Arija i istomišljenike. O tome su izvještene mjesne crkve u Libije (stoga se misli da Arije potječe od tamo). Arije se nije mogao trijumfalno vratiti u Aleksandriju jer je u međuvremenu umro (335. ili 336. g.).

Kad se car vraćao iz Jeruzalema u Carigrad (koji je utemeljen 330. g.), Atanazije je htio posjetiti cara, ali nije postigao da ga car oslobodi optužbe. Izvještaj sa koncila u Tiru je caru dao Euzebije Nikomedijski i dodao još neke optužbe (npr. da je Atanazije spriječio uvoz graha…). Car je potvrdio koncilsku optužbu i ipak protjerao Atanazija u Njemačku, u Trier. Sv. Antun pustinjak (car ga je cijenio) se zauzimao za Atanazija, ali bezuspješno.

U Jeruzalemu, iste godine, Marcel iz Ancire (Ankara), sabelijanac, protestira protiv Atanazijeve osude. Bio je njegov prijatelj. Zauzimao je stav da Logos nema osobne egzistencije, nego je smatrao da je samo operativna??? moć. Ovdje se još ne primjećuju njegovi heretički stavovi (radikalni monarhijanist). Kasnije će i on biti optužen. Sudjelovao je na koncilu u Tiru gdje je Atanazije osuđen. Atanazije i Marcel su najžešći branitelji Nicejskog simbola.

Najjača je Euzebijeva struja (iz Nikomedije). Taj Euzebije, arijevski biskup, će krstiti cara Konstantina prije njegove smrti.

14

DOGAĐAJI NAKON KONCILA U TIRU (335. g.)

Konstantin je imao 3 sina. Sin Konstantin II. (22 god.) će vladati Zapadom, Konstanco (20 god.) će vladati Istokom, a Konstant (17 god.) će vladati Ilirikom.

Konstantin II. je mislio da se treba brinuti za mlađeg brata (Konstanta) pa je htio vladati umjesto njega. Izbio je rat u kojem je stariji brat poginuo. tako je mlađi dobio i taj dio carstva. U njihov sukob se nije miješao srednji brat Konstanco jer je bio zauzet (morao je na Istoku ratovati s Perzijancima).

Ovo će se odraziti na postkoncilsko (postnicejsko razdoblje). Zapad će dobiti više slobode nego za vrijeme cara Konstantina I. Dominira Nicejski simbol. Na Istoku je car njegovao filoarijevske osjećaje jer je to utjecalo na njegov dvor. Dominira antinicejska i filoarijevska struja (Euzebije iz Nikomedije). Zagovornici Nicejskog simbola su reducirani na minimum (postali manjina).Konstantin II. je nedugo nakon očeve smrti obavijestio crkvu u Aleksandriji da se Atanazije smije vratiti. Da bi opravdao očev postupak rekao je da je to učinio otac zato da zaštiti Atanazija od neprijatelja. Vratili su se i drugi prognani biskupi. No, nisu ih dočekali prijateljski biskupi koji su legitimno izabrani na njihova mjesta nakon njihova progonstva. Zato su izbili nemiri. Atanazijeva biskupska stolica jedina se nije popunila. Na povratku je Atanazije 3x susreo cara moleći ga za pomoć da se oslabi najjači euzebijevski blok.

Euzebije iz Nikomedije, vrlo spretan, nije gubio vrijeme. Vrši propagandu protiv Atanazija. Bit će izabran za biskupa Carigrada (nelegalno, jer je već bio biskup). Sazvao je koncil u Antiohiji i uz pomoć Konstanca opet osuđuje Atanazija (339. g.). Pokušao je proširiti svoj utjecaj na Zapad.

Atanazije je sazvao biskupe u Egiptu. Poslao je pismo rimskom biskupu. U Rimu, pred rimskim biskupom, se susreću dvije delegacije: Atanazijeva i Euzebijeva. Tamo je biskup Rima saslušao jedne i druge koji su se međusobno optuživali. Dakle, Atanazije također pokušava učvrstiti svoj položaj. Podržavaju ga i egipatski monasi. Ipak, car traži da se postavi novi biskup umjesto Atanazija (339. g.).

KONCIL U RIMU (341. g.)

Zbog Atanazijeva ponovnoga progona papa Julije želi organizirati koncil na kojem bi ga rehabilitirao. Na takav prijedlog Euzebije iz Nikomedije je negativno odgovorio. No to ne obeshrabruje papu koji saziva koncil na koji se odazvalo pedesetak biskupa Italije (nitko sa Istoka nije došao). Papa je o zaključcima koncila obavijestio Euzebija, a zaključci su bili slijedeći: uz Atanazija je rehabilitiran i Marcel, koji je bio optužen zbog doktrinarnih razloga – radikalni monarhijanizam koji je zastupao – te je zbog toga zatraženo da položi svoju ispovijest vjere što je Marcel i učinio. Papi se ta ispovijest vjere učinila ispravnom te ga je zbog toga i rehabilitirao.

To je bio prvi intervent Zapada u pitanju neke polemike. Do prije Konstantina rimski biskup je bio glavni arbitar u diskutabilnim situacijama. Kad je došao Konstantin onda se njega za sve pitalo, a sad opet rimski biskup rješava diskutabilna pitanja jer je neizbježno da se rimski biskup ne uplete u diskusije o važnim pitanjima za vjeru te je od sad sve uvjetovano prisutnošću rimskog biskupa.

Atanazije i Marcel su nakon progona na Zapad rimskom biskupu prikazali situaciju kako im je najbolje odgovaralo, oni su ispali žrtve istočnih biskupa, a svi istočni biskupi su ispali arijanci. No postojala je veza rimskog i aleksandrijskog biskupa, pa je papa više vjerovao aleksandrijskom biskupu (tradicijski). Na Zapadu se na temelju Atanazijeva izvještaja stvorila kriva slika da je cijeli istok arijevski, a na Istoku nitko Atanazija nije volio jer je bio bahat.

Euzebije nije vjerovao papi, a sa koncila je upućena oštra kritika biskupima Istoka

KONCIL U ANTIOHIJI (341. g.)

15

Iste godine Euzebije organizira koncil u Antiohiji na kojem se okupilo stotinjak biskupa koji odgovaraju na optužbe Rimskog koncila. No pojavila se jedna bitna novost: više se ne govori o osobama već o nauku. Plod koncila je vjeroispovijest u 3 dijela, ali su izostavljene bitne karakteristike nicejskog vjerovanja (rođenje u biti, ne stvoren, homoousios) te time ta ispovijest otkriva drukčiji doktrinarni nauk od nicejskoga. Time su također željeli izbjeći mogućnost sabelijanske i marcelove hereze u korist srednjeg teološkog stajališta. Time je Euzebije nastavio filoarijevskim pravcem (zastupao je umjereni arijanizam). Euzebije umire slijedeće godine.

KONCIL U SERDICI (SOFIJA, 343. g.)

Čim se dogodi smrt značajnog biskupa ili cara dolazi do novog koncila i novih odluka. Nakon Euzebijeve smrti izlazi na površinu nezadovoljstvo jer je Euzebije činio sve što je mogao da protjera Atanazija.

Sad se i Pavao iz Carigrada može vratiti u svoju biskupiju (snašla ga je ista sudbina kao i Atanazija), no ni njegov povratak ne prolazi mirno, prosvjede mora car smirivati.

Na Zapad 342. dolazi delegacija s Istoka u carski dvor u Trieru caru Konstantu. Predstavljaju mu formulu iz 341. g. u kraćoj verziji. To je bio pokušaj mirenja Istoka i Zapada. Inicijator je nepoznat, a misija nije uspjela jer nisu mislili na protjerane biskupe s Istoka koji su se sad nalazili na Zapadu.

Papa nema moć sazvati opći koncil, to ima samo car, pa on pritišće cara da nešto poduzme. Car Konstant (Zapad) piše svom bratu Konstancu (Istok) da se održi sabor svih predstavnika Istoka i Zapada. Određeno je mjesto: Sardica (Sofija) koja se nalazi na granici, ali je ipak pod upravom Zapada. Biskupi Istoka nerado idu na taj koncil, ali su prisiljeni od strane cara. Papa nije došao (predstavljala su ga 2 svećenika i 1 đakon). Biskupi Istoka prije ulaza u Sofiju šalju pismo kojim svoj dolazak uvjetuju udaljavanjem Atanazija koji je prisustvovao koncilu. No zbog straha od cara nisu do kraja inzistirali i otišli su na sabor, no tamo se zato nisu družili s biskupima Zapada jer su imali u svojim krugovima biskupe koje su oni protjerali s Istoka.

Nastao je nesporazum: naime istočni biskupi su osudili Atanazija i druge biskupe, a zapadni su ih rehabilitirali – što je sad – jesu li osuđeni ili ne? Pitanje nadležnosti se pojavilo – tko ima pravo osuditi odnosno rehabilitirati pojedinog biskupa? Ni biskupi Istoka ni biskupi Zapada ne žele popustiti. No, biskupi Istoka su bili u boljoj poziciji jer kanoni (zaključci) Nicejskoga sabora ne predviđaju intervent rimskoga biskupa, jedini koji može intervenirati je car. Iako su biskupi Istoka htjeli popustiti u doktrinarnim pitanjima, nisu mogli pogaziti osude biskupâ koje su izrekli u prijašnjim vremenima. Tako se dogodilo da koncil nije imao uspjeha.

Na dojavu o uspjehu istočnoga cara (pobjeda nad Perzijancima) istočni biskupi pišu pismo u kojem kažu da moraju otići kako bi proslavili tu pobjedu. Noću napuštaju grad i pišu drugo pismo u kojem ekskomuniciraju sve biskupe Zapada prisutne na koncilu, a ujutro kad su zapadnjaci to vidjeli onda su i oni ekskomunicirali sve biskupe istoka. Istočni biskupi misle da su zapadni heretici jer podržavaju Atanazija i Marcela, a zapadni misle da su istočni arijevci. Onda su rekli da su istočnjaci otišli sa koncila jer nisu mogli raspravljati s njima te da su time priznali da su krivi. Glavni koncilski dokument je to i naglasio (jasno da su ga sastavili zapadnjaci koji su ostali). Uz to u tom dokumentu je izrečen trinitarni nauk Zapadne Crkve (nauk o 3 hipostaze u Trojstvu).

Politički i kulturni kontrast: Zapad je previše romaniziran, a Istok heleniziran.Kad je istočni car Konstanco (?) čuo što se dogodilo na koncilu oštro je reagirao.

KONCIL U MILANU I SRIJEMSKOJ MITROVICI (351. g.)

Istočnjaci se opet pojavljuju s novom delegacijom ovaj put u Milanu kod cara. Na koncilu u Milanu tražena je osuda Fotima, biskupa Srijemske Mitrovice, a istočnjaci traže da se osudi i Atanazije, što ne prolazi. Voljom cara Atanazije se vraća u Aleksandriju, a Pavao u Carigrad. No situacija se nije normalizirala. Fotimove pristaše nisu prihvatile osudu i spriječili su micanje Fotima s biskupske stolice. No, nakon promjene političke volje i Fotim je smijenjen.

16

KONCILI U RAZDOBLJU OD 353. DO 359. g.

Arles 353.Milano 355.Béziers 356.Sirmio (Srijemska Mitrovica) 357.Antiohija 358.Ancira (Ankara) 358.Sirmio 358.Sirmio 359.

Od Niceje do Carigrada: 15 koncila. Svi ti koncilo omogućuju ostvarenje 2. ekumenskog sabora u Carigradu 381. g. Odluke ovih koncila najčešće vrijede za jednu starnu, ali za drugu ne (istok-zapad).

350. g. politička situacija se radikalno mijenja. U vojnom puču je ubijen zapadni car Konstant. Magnecije koji je izveo puč predlaže caru Istoka Konstancu da se dogodi primirje. 351. Konstanco odbija i pobjeđuje u bitci kod Murse (Osijek). Konstanco je sada jedini car. Zna za nesuglasja Istoka i Zapada, ali ipak želi ujediniti istočne i zapadne crkve. No kontrasti su dvojake naravi: i dogmatske i disciplinske. Prvo su željeli rješavati disciplinska pitanja. Prvo od tih pitanja bilo je pitanje sv. Atanazija.

ARLES (353. g.)

Uz Atanazija je prognan i Pavao (biskup Carigrada) koji je osuđen za izdaju jer je prešao na stranu zapadnjaka. Atanaziju predbacuju da je surađivao s Magnecijem, što to ovaj opovrgava.

Zbog toga biskupi Istoka pišu papi Liberiju koji saziva sabor da se riješi pitanje Atanazija ali i druga pitanja koja dijele kršćane. Car je odredio da sabor bude u Arlesu te je bio uvjeren da će kontrolirati događaje na koncilu. Ne znamo točan broj sudionika.

Atanazije je optužen (samo na disciplinskoj razini), a car je želio da ga svi biskupi osude, no nije uspio u tome te papa traži novi koncil.

MILANO ( 355. g.)

Taj novi koncil održava se u Milanu, također na inicijativu pape Liberija. Sa Zapada je došlo 300-tinjak biskupa, a sa Istoka ih nije došlo puno. Nakon početnog dijela sabora u jednoj mjesnoj crkvi car ga premješta u carski dvor kako bi lakše kontrolirao tijek sabora. Atanazije je opet osuđen, a tko nije htio potpisati osudu bio je također osuđen na progonstvo. Tri biskupa nisu potpisala.

Nakon koncila car traži da osudu potpišu i drugi biskupi koji nisu bili na koncilu. Organizirani otpor pruža Hilarije iz Poitiersa. Zbog tog organiziranog otpora saziva se koncil u Béziersu 356.

BEZIERS (356. g.)

Taj koncil organiziraju prognani biskupi, a car pod svaku cijenu želi potpis najutjecajnijeg biskupa Zapada, pape Liberija. Car šalje poslanike da papa potpiše Atanazijevu osudu, no unatoč pritiscima koji su izvršeni na njega papa ne popušta te je uhapšen i odveden u Milano. Papa zahtjeva novi koncil u Aleksandriji pred optuženim Atanazijem. Car mu daje 2 dana da razmisli.

U međuvremenu niti stari Ozije iz Kordobe, koji je još uvijek jako utjecajan, iako je jako star, ne želi potpisati i ne boji se carskih prijetnji. On piše pismo koje je važno jer govori o tome kako se nakon Konstantinovog preokreta i entuzijazma počinju osjećati poteškoće s politikom koja se miješa u crkvene probleme. Car odvodi Ozija u Sirmio gdje ga drži kao taoca 356. g.

Atanazije se nalazi u Aleksandriji, a car ga želi protjerati milom ili silom. Šalje svoje ljude u Aleksandriju da rovare narod protiv Atanazija, no ni nakon četiri mjeseca nisu uspjeli. Zato su ga noću

17

zaskočili dok je služio sv. misu i nasilno ga odveli. Zbog nemira i nesigurne situacije nije odmah smio doći nitko zamijeniti ga na biskupskoj stolici, već je tek nakon godine dana došao neki arijevski biskup.

Nakon što je car postigao mir na političkom polju, uspio je ujediniti i većinu biskupa.

DOKTRINARNA STAJALIŠTA ISTOKA I ZAPADA (kraj 50-ih godina IV. st.)

Zapad = nicejski simbolIstok = antiohijska formula vjere

Homoousios – termin koji ponovno rasplamsava spor. U Antiohiji Ecije zagovara radikalni arijanizam prema kojemu Krist nije Bog (ANOMEJCI – Krist je različit od Oca). Time se "istočni blok" počinje dijeliti po doktrinarnoj liniji, a pojavljuje se početak rasprave i o Duhu Svetome. Središnju poziciju zastupaju EUZEBIJEVCI (pokojnog Euzebija iz Nikomedije).

Sve te nejasnoće trebao je riješiti koncil u Srijemskoj Mitrovici 357. g.

II. KONCIL U SRIJEMSKOJ MITROVICI (357. g.)

Sirmio (Srijemska Mitrovica) 357. g. – drugi koncil, a prvi je bio 351. – (VIDI PRETHODNO)Plod koncila je formula vjere s najjačom arijevskom tendencijom do sad. Formula snažno

naglašava inferiornost Sina naspram Oca. Sin se ne može smatrati Bogom kao što je to Otac. Koncil prešućuje termin homoousios što je smatrano kao njegovom zabranom korištenja.

Ozije koji je još u Srijemskoj Mitrovici u progonstvu je prisiljen potpisati formulu. Zapadnjaci su doživjeli šok kad su vidjeli plodove koncila. Papa Liberije koji je u progonstvu mijenja mišljenje.

ANTIOHIJA (358. g.)

Jača radikalni arijanizam, a mali broj zapadnih biskupa prisutnih na koncilu je nedovoljan da se odupre arijanizmu.

ANCIRA (ANKARA, 358. g.)

Inicijator ovoga koncila je Bazilije Veliki. Želi se zaustaviti širenje radikalnog arijanizma. Pojavljuje se pojam «omoiousios» – sličan. Izbjegava se pojam homoousios zbog dvoznačnoga značenja.

III. KONCIL U SRIJEMSKOJ MITROVICI (358. g.)

Inicijativa Bazilija Velikog. Sudjeluje i papa Liberije – osuđeni su radikalni arijevci i protjerani.

IV. KONCIL U SRIJEMSKOJ MITROVICI ( 359. g.)

Nastaje vjerovanje koje je kompromis između svih struja koje su jedna drugu protjerivale 357. i 358. g.

Sve se vrti oko toga da li je Isus pravi Bog ili ne.Zabranjuje se korištenje termina «ousia».Ovo je bio koncil općenite naravi koji je pokušao zadovoljiti sve strane.

RAZDOBLJE OD 360-ih DO 381.

18

U ovom razdoblju se događa jedna važna stvar - raslojavanje, podjela među istočnim biskupima (dijele se doktrinarno):

1. ANOMEJCI – radikalni arijevci (uče da je Sin različit od Oca), a predstavnici su im Eunomije i Ecije (KRIVO NAVEDENO U SLAJDOVIMA). Uzrok raslojavanja (gubljenja homogenosti): problem arijevske krize je gurnut u drugi plan, a javljaju se politički uzroci. Kad su ponovno došli u prvi plan vjerska pitanja, javilo se raslojavanje...

2. OMEJCI – politički konformisti. Predstavnik: Bazilije Veliki (upozoravao je na problem nejasnoće između termina «hypostasis» i «ousia»).

3. HOMEOUSIANI – srednja struja između prethoden dvije (anomejaca i omejaca). Zagovarali su da je Sin sličan Ocu, a ne potpuno različit. (SLAJDOVI: krivo navedeni predstavnici)

4. HOMOUSIANI – zagovaraju nicejski simbol (predstavnik Atanazije).

KONCIL U RIMINIJU (359. g.)

Okupilo se 400 biskupa sa Zapada (talijanska obala Jadrana) – (VIDI SLAJDOVE)Ukoliko bi došlo do negativnih rezultata koncila, car je mogao jednostavno ne prihvatiti odluku. Rezultate Koncila nije htio primiti odmah. Između toga je poslao koncilu u Riminij pismo da se ne miču jer će on nakon nekog vremena doći, kad mu to obaveze dopuste (ratovao u to vrijeme s Perzijancima). Cilj odugovlačenja je bio da se prihvati da je Sin sličan Ocu. Koncil se tako odužio i potrajao dok filoarijevci nisu našli načina da svi biskupi potpišu ovu formulu.

KONCIL U SELEUCIJI (359. g.)

Dakle, iste godine, na Istoku (pokrajina Cilicija) se održava koncil jer se nisu zajedno mogli dogovoriti oko mjesta sastanka. Papa nije poslao svoje predstavnike jer je koncil diktiran carevom voljom (papa Liberije je znao da se nema čemu nadati). Sada biskup nisu htjeli putovati carskom kočijom. Car Konstanco je uputio pismo koncilu.Bilo je 160 biskupa, samo s Istoka. Neki nisu došli da se ne kompromitiraju, bilo istočnjacima, bilo zapadnjacima.Homeousiani su bili većina, a sve se vrtilo oko riječi «homoousios». Svi su bili zato da se ona izbaci. Neki su bili zato da se uzme formula iz 341. g. sa koncila u Antiohiji. Nakon puno muke donesena je formula da je «Sin sličan u svemu Ocu, po Pismima». To će biti nametnuto Zapadu, preko cara.

KONCIL U CARIGRADU (360. g.)

Sazvale su ga Akacijeve pristaše da se odluči oko nekih spornih osoba koje su uptužene «zbog discipline i morala» (optuženi su i osuđeni: Bazilije, Eustazije, Sofronije).Napetosti su i dalje ostale. Konstanco je pod svaku cijenu htio mir. Oslanjao se na omejce (?) koji su išli na ruku politici, a nije im bilo bitno doktrinarno rješenje. Ovi koncili su bili doživljeni kao trijumf arijanizma (omejaca i umjerenih arijevaca).

NOVA FAZA ARIJANSKE KRIZE (361. – 363.)

Car Konstanco umire 361. godine. Izbija nezadovoljstvo nekih zbog održanih koncila jer nema više careve podrške. Novi car Julijan se nije htio miješati u unutarnja pitanja Crkve. Dopustio je da to riješavaju oni koji su za to zaduženi. On je hito obnoviti poganstvo (nazvan «Apostata» - otpadnik). Zato je zabranio poučavanje kršćanstva u javnim školama.

Događaju se pregrupiranja na Istoku i Zapadu. Događaju se manji koncili koji poništavaju prethodne odluke koncila jer su donesene prisilno.

19

Atanazije se 362. g. vraća u svoju biskupiju. Car Julijan pogiba 363., a dolazi Jovinijan koji također želi sačuvati mir u Carstvu.Atanazije vrši kampanju protiv arijevaca. Atanazije je htio pridobiti antiohijskog biskupa Melecija. Na koncilu u Aleksandriji 362. g. je ponovno pokrenuo pitanje o terminu «homoousios». Predložio je taj termin Meleciju misleći da će ga on odbaciti. No, on ga prihvaća i od tada biskup Melecije preuzima glavnu riječ. Preuzima vodstvo kampanje protiv arijanizma na Istoku, a Atanazije odlazi na marginu događaja. Dakle, vrši se kampanja protiv arijevaca (započinje Atanazije, a nastavlja Melecije...).

Car Jovinijan umire 364., a novi car je Valentinijan. Svome bratu Valentu je dodijelio istočni dio Carstva, a sam je vladao na Zapadu. Valentinijan je bio kršćanin, a u debatama je želio ostati neutralan.Arijevski biskupi su ostali i dalje upravljati u Milanu, Srijemskoj Mitrovici, Beogradu, današnjem Osijeku...

Valent je progonio one koji su pristajali uz Niceju, za razliku od Valentinijana. Valent izdaje edikt za progonstvo onih biskupa koji su bili progonjeni i za vrijeme Julijana. «Oporavak» arijevaca na Istoku i djelovanje Bazilija Velikog (369.-379.) jedna je od zadnjih etapa krize kojoj je veliku važnost dao Bazilije. Arijevci će sve više slabiti, a osobito nakon sabora u Carigradu (381. g.). Valent je progonio homoousiance (zagovornici Niceje), a tu spada i Atanazije.

Bazilije je izabran za biskupa Cezareje Kapadočke. Sav život je usmjerio na borbu protiv arijanizma (na crkvenoj i na političkoj razini). Htio je pomiriti protivne struje, zato je bio u opasnosti da nitko ne pristane uz njega.Bazilije je bio pod pritiskom carskog prefekta te zone da pristane na umjereni arijanizam. Dao je rediti brata Grgura (Nisenskog) i prijatelja Grgura (Nazijanskog) kako bi povećao svoj utjecaj (iako njih dvojica nisu drage volje prihvatili tu službu). U antiohijskoj šizmi Bazilije je stao na stranu Melecija, a ne Paulina, zato jer je Paulin nametnut od Zapada. Bazije je htio oblikvati jednu kompaktnu cjelinu da bi srušio arijevstvo.

Bazilije želi preko Atanazija senzibilizirati Zapad da pomognu u rješenju problema (pismo papi Damazu za pomoć na koje papa nije uopće odgovorio). Atanazije nije htio biti posrednik jer se Bazilije sprijateljio s Melecijem. Bazilije će kasnije napisati još jedno pismo za pomoć, ali neće biti pozitivnih odgovora. Umire 379. g. Može se činiti da njegova djelatnost nije uspjela, ali nije tako. Njegovo započeto djelo će se nastaviti preko «dvojice Grgura». Baziliju treba pripisati zaslugu za oblikovanje formule na saboru u Carigradu (381. g.). – (VIDI SLAJDOVE: o Baziliju Velikom)

SUTON ARIJANIZMA

Konačno su srušene ideje arijanizma saborom u Carigradu.I u Iliriku (naše podneblje) je snažno bio prisutan arijanizam. Tamo je Arije i bio čak prognan. Kad je došao car Teodozije moglo se učiniti da se maknu arijevski biskupi u Iliriku i da ispovijede pravu vjeru. (VIDI SLAJDOVE)

20