f^ra^^^^^"..' %.^____________________________________________!.. I w___^_________________________________________________________________m__H_iHE_____i_*- v ' 1 IJ______________________________________________H______________________■ Hi llll I |i II 11 K\l f fll^Hl^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^HH^fHP"' ' kl_____________________________________________Htllr a^^^^^^^^^^^^^^^^^H

iSliife J8&S v;: * ' «• : Vw; If '' I- i ' ■■ -\ * v ~"*9hhhhHK^^V'Vi* ' ***&*' » '''^M^*-Apif: ' v^' :i 'f'W^''^\ i '-'*- -" -. ■■ IS^^^^B____H___nM^W'i 'si- ''-■ % <^s. h M%. ' - v yf J? I v j'% w __ ;^4^_^'* , '^ :^-__ . i: " --.» - ~-.^B^______H_^___Eg__sO_^_ffi__L-_M_^ ,

»- !i&5^%' > .,_iA_k» ' v».__i]_ii- -&_,__ »•fig\A.^---j , j_»!^£t ?t^j_bi^>, -■- ..__________^__________________________________________l_li_________fl______l___ ~^ % ____k _^V____________i■■HH^ MM |^HH|^^^^^H^HHW^^^HnH|- ■. £2_^________HH^^^^B^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^H^^^^^^^H^IHHI^H^Ir "*"_*..^w-v________H

B^^^B^^^^B^^H^BH^^H^BwHBWW^^pjjjB!M^WW^ByT^|ir^ t^W* njPPv^r^ t^Vi - * \*"^ % * *\-U^H !___________________™ *Er_* Jm oA__li______E____ifr a__P jF^0Ks_^^_9__nA i_______Pi^^Bz£w *■ -7^^^ vA.*ait.' "^t %_;_ _3_.. . ■•iflre^li ,lm * *wi * _ *@i^^^^^^^^^l_-_------------_------------------MJmi $3*&r *____^^^P«_*i Ir __. *-M__P___L -T*^_*s W ~% S\ V i "v^?-?*. v * . »t_% *■ s__ 15H_ %_^________________H

W |^*V^ok4w/'^^*i-lk W#vHHV m _____»____ V^ ____ ■ ___ vk ___. b __r ___ w * - * \s.%st._\ IHk *-*T- *w'^t i 'v *^e . %ibk|^hW _h * H H h ____L___________h H ■ H ■ * w% ' -_?• .* * *y'ifc!\ 1™^ vV vfc" ,:%*_. *13L * >*l«i^H____________________________H___________________B____ W _H _H ___ _■ ______________________^^^^ ____H __■ ___H H Ki ? V ? ____. V*___ *t ™& _ ' .1 ____________________________H______________________-^___t T ___■ ________________■ H H ~~~i ■ ~H ■ _________________-,& •*- ■ -_t__ i~ff___^k' .^e ~^l^_^li ■ __'_________HHHi______. ____L I « * V V V & "« \ iViBb vsK^i'- i- n& h_v 'HMHH__________rt_m."'k<l >'' * Ji\'<v"wn« nUtd^HSJBBi^,. 1.^ -, Ww%|kl^|^H

J^^^^^Hpr %-^HJm\\\\\\\\\\\\\\W? '' . _________!

i________________Hf -* I Lmmm_i^_^_^_^_^_^_^_^_F _^_^_^_^_i

f^^^^^^^^^^^^^^^^^r '', _______________H-_____________H■■■^^V _______________M-~~~~~~^~^~~^~~~H~~~~~^■"^ ' "'JT.-ZJIp »' ,*^ < -____RH___H

__ffl___m_l___L " __ JU_r T '_" _■__________________[

■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ HHHHHHHHHHHHHI '" mmm^mmmmM m jmmr*"

- ""■■_ _^Hi^i

'i____________________________________________________________________H------------------------------------------------------------------------------------------------------ - *^___________________________________________________________________H * J-v

. '' :-#-**\' ; _-l.,-" '.--■■*--

_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_H_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^_^H ,_»■*".« , • _^„ . iimn*!****^ _

-*.mmm^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^^m ,■<•-" 'ž"-:- : <'<-"" ■£!..£H^^^^^^^^^^^^^^^^^^^HHHHHHHHHI

■ HHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH __»<_W«lf - _M»>^^

a_<?- K

SIMBOLI VENČISTOKA I ZAPA

Ličnost godine: Episkop lipljanski Jovan (Ćulibrk)

"Cak i ta državnost, prvo, nije do kraja ostvarena, a

drugo nije donijela nešto što bi čovjeku omogućilo

ličnu sreću, tako da smo ovdje pred jednimduboko uzburkanim duhovnim stanjem na obe

strane. Kao episkop, ovdje primam i Albance iSrbe i sa svima razgovaram, i kod svih osjećam

žudnju za nečim stabilnim, što se ne mijenja, što

čuva ljudske vrijednosti i vrline bez pogovora,

da ne mogu da se mijenjaju s vremenom"

__r

__>rm__wE*i^* * mV_~č___m___}w'lmm* "^flsnr JE^J J

v -.__. - --*: ?i?llB

f —S- "■*-' .**<W»(- . . TL ~~ w -~L )V^__ ,___f^'~f JjMjjf" '■" -*f

ANJADA

Episkop lipljanski Jovan (Ćulibrk), vikarni episkop patrijarha srpskog uPećkoj patrijaršiji, izabran je za ličnost godine većinom glasova članovauredništva nedeljnika "Vreme". Kriterijum za nagradu je, kao i prethodnihgodina, doprinos unapređenju društvenih institucija u javnom interesu.

Kolegijum nedeljnika "Vreme" smatra da je episkop lipljanski Jovan, radećiu teškim uslovima, nezavisno od dnevne politike i ispod radara medija, tokom2012. godine pokrenuo niz važnih aktivnosti koje su unapredile i proširiledelovanje Pećke patrijaršije, važne duhovne i kulturne srpske institucije. Kaosekretar Odbora za Kosovo i Metohiju Svetog arhijerejskog sabora Srpskepravoslavne crkve, rukovodio je kancelarijom odbora u Pećkoj patrijaršiji.U okviru delatnosti Kancelarije, pored unapređenja bibliotečkog fonda

Patrijaršije, osnovani su i arhiv Kosova i Metohije, u kome se prikupljajumaterijalna i nematerijalna istorijska i kulturna baština Kosova i Metohije,kao i istraživački centar gde se organizuju konferencije, istraživački projektii druge aktivnosti koji su ove godine imali značajan odjek u međunarodnojstručnoj i zainteresovanoj javnosti.

Metohijska zemlja, zelena icrna, tek uzorana, pruža sedo horizonta koji obrublju-ju planine pod snegom. Al-

banska i mnogo ređa, srpska naselja dužputa lako se razlikuju. U srpskim nemazastava Pored srušenih kuća od kojih suostali zidovi ponegde su nikle nove, tip-ske, još uvek neomalterisane. U alban-skim naseljima takođe je puno novihkuća, mnogo većih, uglavnom golih spo-ljašnjih zidova. Vijore se crvene zastave sacrnim orlom i one sa prugama i zvezdica-ma, američke, spomenici palim herojimaovk su na svakom koraku.

Zajedničko za albanska i srpska na-selja su gomile smeća pored puteva,korita potoka i reka načičkana su ne-zamislivom količinom plastičnih kesai otpadaka, koja još više bodu oči podogoljenim zimskim drvećem. U oš-trom kontrastu sa plodnom zemljom,

opori ukus nemaštine oseća se svuda.Nedaleko od poslednjih kuća u Peći jepunkt KFOR-a, na kome slovenački voj-nik proverava dolazeća vozila. Na mestugde se Rugovska klisura ruši u dolinu, okoputa koji se naslanja na zidove Pećke pa-trijaršije stoje bodljikava žica i naslaganidžakovi sa peskom.

Na Kosovu i Metohiji, crkva ima ulo-gu ne sasvim shvatljivu narodu izvan tihprostora, čini se pomalo umornom od vi-šedecenijskih priča o kosovskim proble-mima i posebnostima. Na primer, Pećkapatrijaršija je duhovni centar, ali i mestona kome se pomaže u rešavanju zemalj-skih problema - socijalnih, emotivnih,komunalnih, privatnih. Još i više, crkvaje garant opstanka na prostorima gde se

teško traje, na kojima stvarnost, po reči-ma episkopa lipljanskog Jovana, "do pod-ne podsjeća na Apokalipsu danas, od pod-ne na Alo alo".

U jednom danu, episkop lipljanski raz-govara o vraćanju nekadašnjeg lovačkogdoma Patrijaršiji, planovima za njegovuobnovu kojima bi desetak ljudi dobilo po-sao bez koga nema ni normalnog života,problemima povratnika u selu Ljevoša,podeli božićnih paketića za decu, i o tomekome će otići pomoć koju je za jednu po-rodicu uputio Srbin iz Australije...

Episkop lipljanski Jovan je patrijarhovvikar koji predstavlja i zastupa patrijarhau Pećkoj patrijaršiji. On je i sekretar Od-bora za KiM Svetog arhijerejskog sabo-ra Srpske pravoslavne crkve, i rukovodiKancelarijomOdborau Pećkoj patrijarši-ji. U okviru Kancelarije su biblioteka, ar-hiv, istraživački centar, a Kancelarija je to-kom prošle godine pokrenula niz nemer-Ijivo važnih aktivnosti za sadašnji i bu-dući život Patrijaršije (vidi antrfile "Bibli-oteka, arhiv, istraživački centar"). "Crkvase bori za žive hramove, prazni zidovi neznače ništa. Pećka patrijaršija jeste Pećkapatrijaršija ako ostvaruje svoju funkciju,makar dijelom, da bude prestonica srp-ske crkve, ako Ijudi oko nje žive i ako onabogoslužbeno živi. Onda ona ostaje onošto stvarno jeste", kaže episkop lipljanski.

"Jedna od ideja prilikom stvaranja Kan-celarije Odbora za KiM bila je da se onaustali kao stabilna, čvrsta institucija kojaće biti prisutna u Pećkoj patrijaršiji i naKosovu i Metohiji. Narod je još od počet-ka osamdesetih osjećao i izražavao potre-bu da svetinje i sveta mjesta na Kosovune budu samo simboli u mučeničkoj pro-vinciji nego da budu realna, živeća mjestau glavnoj struji života naroda u cjelini."

KOSOVO, APOKALIPSAEpiskop Jovan kaže da je na Kosovo i

Metohiju dolazio više puta tokom deve-desetih godina, crkvenim poslovima kaomonah, ali da je 1998. godina bila poseb-na. "Bili smo tamo ispred Radio Svetigo-re, radija Mitropolije cmogorsko-primor-ske. Iza toga je bilo duboko uvjerenje ta-dašnjeg glavnog urednika Radija SlavkaŽivkovića i moje da smo prosto dužni dadođemo na Kosovo u takvom trenutku.Bio je kraj avgusta '98. Nismo znali ni je-dan ni drugi da ćemo se obresti u mnogotežoj situaciji već juna naredne godine.

Togjuna, kada je nato ušao na Koso-vo, spremao sam se da krenem na Sve-tu goru. Poslije svega što se izdešavalo.

nekako je bilo potrebe da čovjek ode i pro-sto olakša dušu time što će da se sakrijeu svetogorske staze i bogaze, i da se moliBogu. Međutim, u tom trenutku su većna Kosovu bili blaženopodvši patrijarhPavle, mitropolit Amfilohije i vladika Ata-nasije, jer stvari na Kosovu počele su dase zbivaju potpuno suprotno od onogašto smo očekivali.

U Bosni su tadašnji ifor i potonji sforstali između dvije strane tako da nije za-vladao haos. Na Kosovu i Metohiji iz ne-kog razloga kfor nije stao između dvi-je strane i od samog početka je njegovafunkcija bila potpuno nejasna. Imate kodTima Džude u njegovoj knjizi Kosovo, Warand Revenge, on je ulazio u pro vinciju saFrancuzima i vidio je kako masa jedno-stavno pali, pljačka. Pitao je francuskogoficira: 'Kako je moguće da se ovo zbiva?''Dozvoijeno im je da pljačkaju', dobio jeodgovor. Mislim da je prilikom ulaskaKFOR-a na Kosovo i Metohiju zaista po-činjen ogroman zločin. Za vrijeme kfor-ovog mandata taj ogroman broj ljudi seiselio sa Kosova i Metohije, a tu je bilo60.000 vojnika NATO-a, kojima kao što zna-mo nije prijetila nikakva opasnost od Voj-ske Jugoslavije.

Ono što smo zatekli ovdje '99. ličilo jezaista na pravu apokalipsu. Apokalipsunašu, istovremeno i albansku, i apokalip-su nekog svijeta koji je sebe nazivao civi-lizovanim i koji je tobož bio tu da donesemir. Našu - jer nismo izašli sa Kosova baščistog obraza, albansku - zato što su seoni ponijeli tako kako su se ponijeli, a apo-kalipsu ovog svijeta zato što je on krajnjelicemjerno prisustvovao jednom zločinu,

bio u mogućnosti da zavede red i mir, asve je učinio da tog mira i reda ne bude."

KOSOVO, DRUGI PUTU prvom periodu, episkop Jovan je bio

na Kosovu od 1999. do 2003. i odlaska zaJerusalim, mada kaže da je i iz Jerusali-ma često dolazio u Peć.

"Ovdje sam se u novoj ulozi vratio na-kon svog izbora za episkopa Iipljanskogmaja 2011, zatekavši Kosovo i Metohiju umnogo čemu i različito i slično u odnosuna vrijeme kada sam ovdje prvi put bora-vio. Slično utoliko što je očigledno da sepreko KiM prelamaju daleko veci proce-si, to je na kraju i njegova sudbina, i 1389.godine i kasnije kroz istoriju. Preko našegnaroda u xx vijeku su se prelamali ogro-mni svjetski događaji i to je banalna činje-nica: od početka i kraja Prvog svjetskograta do toga da je Hitlerova invazija na Ju-goslaviju imala i te kako značajne poslje-dice na sudbinu Drugog svje tskog rata pase i u ovom trenutku dešava nešto slićno.

Što se tiče razlika, postoje vidljive i ma-nje vidljive stvari. Vidljivo je da je ulogaKFOR-a daleko od one koju je imao u svomprvom periodu, vidljiva je razlika i u kvali-tetu KFOR-a. KFORJe sada jedno malo druš-tvo koje ovih dana neprekidno najavlju-je da bi oni povukli svoju stražu oko Pa-trijaršije. Jedan dio KFOR-a je u tome ve-oma uporan, medutim onda se postavljapitanje: ako ne čuvate Patrijaršiju i De-čane, koja je onda vaša uloga? Bojim seda kod jednog dijela KFOR-a, a to je onajisti dio koji se jako loše pokazao 2004. go-dine, postoji jedna inverzna ideja: 'Hajdeda se ponašamo kao da je sve u redu, pa

Biblioteka, arhiv, istraživački centar"Oktobra prošle godine Pećka patrijaršija zaista se pokazala kao prestonica srp-ske crkve kada je u njoj obeležena stogodišnjica Prvog balkanskog rata, kada jeotvorena ova Kancelarija", kaže episkop lipljanski Jovan. "Svakodnevno dobija-mo materijale koje unosimo u naše arhive i biblioteku, i istovremeno i dajemo,što je jako važno, jer je to smisao svega, da svako ko želi može imati pristup na-šoj Kancelariji i poslužiti se onim što mu je potrebno. Knjige i dokumenta do-bili smo i dobijamo od KFOR-a, UNMiK-a, Evropske komisije, OEBS-a, Vojske Srbi-je, gradonačelnika Peći, privatnih lica, ogroman je broj darodavaca. Tu su i lič-ni arhivi ljudi sa Kosova i Metohije koji su ih darivali našem Odboru. Ovdje su ikopije dokumenata iz arhiva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, znači svetapije vezane za Pećku patrijaršiju. Svakako, originali toga se čuvaju na mjestugde ne mogu biti ugroženi, jer moramo biti svjesni i mi i naše komšije i naši me-đunarodni saradnici da je Pećka patrijaršija nedavno gorila, 1981. godine. A tobi se ponovilo i 2004. da italijanska padobranska brigada, odnosno njen puk izSijene, nije bila ovdje i kod Visokih Dečana, zato je njen grb ovdje u biblioteci izato je te godine dobila Orden Svetog Save. Mi ne možemo rizikovati da bilo štašto je od trajne vrijednosti opet doživi tu sudbinu.Biblioteka je sve bogatija. Na primjer, od Ekumenskog istraživačkog teološkogbratstva iz Jerusalima stigao je veliki broj knjiga, istovremeno njihov patrološ-ki institut želi da učestvuje na konferenciji koju spremamo 0 kasnoj antici i ra-nom vizantijskom periodu na Kosovu i Metohiji. U tu organizaciju se već uklju-čio i Evropski centar za vizantijske i postvizantijske spomenike iz Soluna, tu jei naš Vizantološki institut, tako da ćemo zaista ići tim pravcem koji Pećkoj pa-trijaršiji daje značajan međunarodni položaj, što je u stvari njeno prirodno sta-nje. Prošle godine je Evropska zajednica proglasila pet najvažnijih svetih mje-sta Mediterana: tu su uz Svetu goru, Jerusalim, Vatikan, Meku i Medinu, i Ko-sovo i Metohija. Pećka patrijaršija i Kancelarija našeg Odbora ovdje pokazujusvijest o tome da naše svetinje pripadaju i mediteranskoj i evropskoj i svjetskojduhovnoj i kulturnoj baštini.Prošle godine održana je ovdje ozbiljna i moćna međunarodna konferencija kojase bavila odnosom Bliskog istoka i Balkana. Naš gost je bio jedan od najčuvenijihvojnih istoričara svijeta, Martin van Kreveld, čija se knjiga Transformacija ratasmatra ponekad i najznačajnijom referencom poslije Klauzeviceve studije. Bionam je Šaul Šaj, koji je donedavno bio potpredsjednik Savjeta nacionalne odbra-ne Izraela, Gordon Bardoš sa Univerziteta Kolumbija, Darko Tanasković i SrđaTrifković, koji su i te kako znaćajni u međunarodnim krugovima, kao i gosti izHrvatske, Mađarske itd. Skup je bio široko međunarodno propraćen, pogotovou stručnim krugovima: imali smo goste iz brojnih institucija širom Evrope kojisu došli samo da slušaju, što u Beograd što u Peć. Mislimo da je to pravi načinda se nastavi rad u Pećkoj patrijaršiji, i već imamo najavljene slične događaje usaradnji sa Međunarodnim institutom za proučavanje terorizma u Hercliji i saBegin-Sadat centrom za strateška istraživanja iz Tel Aviva."

stabilnost jednog nekada veoma konzer-vativnog i tradicionalnog društva se gube,i umjesto njih nije došlo nešto novo što bimožda to društvo transformisalo ali za-držalo stabilnost, do koje je albanskomnarodu veoma stalo. Konačno, ljudi sushvatili da su međusobno posvađani, dasu međusobno pod grlom jedan drugom,a to ne može tako, niko ne može tako daživi.

Četvrto, čak i ta državnost koja je obe-ćana i donekle ostvarena, u svakom slu-čaju vlast na teritoriji koja je ostvarena,

prvo nije do kraja ostvarena, a drugo nijedonijela nešto što bi čovjeku omogućiloličnu sreću, tako da smo ovdje pred jed-nim duboko uzburkanim duhovnim sta-njem na obe strane. Ta situacija samo ob-navlja ulogu pravoslavne crkve kao neko-ga ko daje stabilnost, ko tu traje, ko imaljubavi prema svakome i čija se odgovor-nost zaista proteže na svakoga. Kao epi-skop, ovdje primam i Albance i Srbe i sasvima razgovaram, i kod svih osjećam tužudnju za nečim stabilnim, što se ne mi-jenja, što čuva neke ljudske vrijednosti ivrline bez pogovora, da ne mogu da se mi-jenjaju sa vremenom. Mislim da to straš-no pogađa svakoga ovdje."

RANE GODINE

Jovan Ćulibrk je rođen 16. aprila 1965. uZenici, kako kaže, slučajno, da bi porodicapotom živela pet godina u Travniku, čemuzahvaljuje jednu dozu bliskosti sa central-nom Bosnom koja je kasnije preživela su-sret sa Bosanskom Krajinom.

"Riječ je o dva posebna mentaliteta. Tovam je kao razlika izmedu Kočića i Ćopićana jednoj strani i Andrića na drugoj. Imaona dobra šala za Crnogorce kako utvr-đuju identitet, iznese vam porodično sta-blo i kaže: 'Nađi se ođe.' Krajišnik vam daOrlovi rano Jete i kaže: 'Nađi se ovdje.' Svasreća, Ćulibrka kod Ćopića ima dovoljno."

Osnovnu i srednju školu završio je uGradišci. "Po muzici ste birali društvo, onose formiralo na tome ko šta sluša. Počeloje to u petom razredu osnovne škole, i bOoje spojeno sa mnogo čitanja, najviše 'Džu-boksa'. Specifično je da je kod nas čitanjepočesto prethodilo slušanju, čitali ste 0

stvarima koje još niste čuli ili niste mogličuti. Zanimljivo je kako ta nehotična vjež-ba stvori jedan majndset, posebno čulo.Sjećam se kada sam otišao u manastir,

poslovičnoj ženi iz Njegoša, ako ne povje-ruje mužu da je so sijao.

Rekao bih da postoji uvjerenje kod Al-banaca s kojima razgovaram da su i onibili instrumentalizovani od strane među-narodne zajednice, i da na kraju ono štosu dobili nije baš ostvarenje snova. Prvo,teško se živi, ogromna je nezaposlenost.Drugo, život je postao mnogo nestabilni-ji, složeniji, stare vrijednosti koje su činile

će onda stvar postati u redu'. Hajde dapovučemo stražu oko Patrijaršije, pa će

onda nekako i situacija da se prilagodi na-šoj ideji, valjda niko neće dirati Patrijar-šiju. To nije nova ideja, ona je bila ovdjena terenu i 2001. i 2002. godine, i pokazu-je samo koliko je politika u stanju da uti-če na realnost. Politika stvara virtuelnurealnost i onda vas tjera da u nju vjeruje-te i teško vama ako ne vjerujete, kao onoj

tada je bio i rat, odvojite se od svijeta ine pratite toliko stvari, samo ovlaš. Ondasam čuo sve više za Nirvanu, čitao samo njima i uveče sam u Bogosloviji radionešto a bio je uključen radio i išlaje nekapjesma. Pomislio sam: Aha, ovo bi trebaloda je ta Nirvana, i to je bila ComeAs YouAre. Prepoznao sam je na osnovu čitanja,ali to su duge godine iskustva, jer čitaju-ći 'Džuboks' mogli ste mnoge stvari samoda zamislite, a ne da čujete, pogotovo akoodrastate u gradiću u Bosanskoj Krajini.

Tih godina u Jugoslaviji muzika je ve-zivala ljude bez obzira na mjesto gdje suse rodili, bez obzira na granice Jugoslavi-je, ne unutrašnje, vanjske. Sjećam se daje prolazio nekakav Englez, otkud se onobreo u Gradišci Bog zna, ali s njim smorazgovarali kao sa bilo kojim našim po-znanikom jer je tema bila muzika, i ništadrugo nas kod njega nije ni zanimalo. Jase sve vreme čudim toj ideji da treba bitidio Evrope ili svijeta. Pa mi smo odrasta-li tako, ne znam šta to treba sada da ura-dimo pa da budemo svijet? Cijela ideja opostajanju svijetom, ili da je 'Beograd -svijet' - pa on je to po difoltu, šta to tre-ba sada uraditi pa da bude tako? Sve ležizapravo u pogledu na svijet, a ne u tomegdje smo. Ako odrastete onako kako smobar mi odrastali, onda granice doslovnone postoje. Postoji to kome narodu pri-padate, to je u redu, ali mjerila, doživljajsvijeta, on je dat takav. Kada sam otišaokao mlad u Hamburg, osećao sam se sa-svim kao kod kuće. Doduše, za mene jeHamburg bio mjesto gde su svirali Bitlsi,ali nisam primjetio neku radikalnu razli-ku u pogledu na svijet."

Episkop Jovan kaže da se njegovoj ge-neraciji Drugi svetski rat ponekad či-nio daljim od vijetnamskog. "Jeste Drugisvjetski rat bio mjerilo svih stvari - a bioje to i u Britaniji, da ne govorimo o Rusiji -ali nama se dom kulture u Gradišci otvo-rio Apokalipsom danas, a sutradan ujutrusmo išli u Staru Gradišku, preko Save, dagledamo Gole u sedlu. To je mala, ali pri-mjetna, razlika između provincije i Beo-grada. U Beogradu se manje-više pratiozapadni obrazac, znači ako ste bili našageneracija, '64, '65. godište, sazreli ste '80.ili '81, tada su došli pank i novi talas i biloje prUično logično da budete panker. Me-đutim, u provinciji je stvar bila malo oz-biljnija, tamo je prethodna generacija bila

dominantna. Neću reći generacija hipi po-kreta, iskreno rečeno malo je ko slušaoDžeferson Erplejn ili Grejtful Ded, ali LedCepelin, Dip Parpl, Pink Flojd, Dženezisapsolutno, to je bilo sve, niste mogli odra-sti bez toga. Međutim, to je u stvari zna-čilo jedno bogatstvo jer ste mogli stva-ri da gledate u perspektivi i dijahronijii da imate mnogo širu vizuru: razumjeliste kako su se razvijale stilske formacijeunutar pop-kulture, u kakvom dijalektič-kom odnosu su recimo Pink Flojd, Maga-zin i Ded Ken Dens.

Episkop lipljanski rado priča o muzicii anegdotama koje ga zbog muzike i da-nas ponekad prate. "Bio sam prošlog apri-la na ulici u Harlemu, u Njujorku, kada jejedan crnac počeo da viče ka meni: 'zz, zz,it's you! I love your music man! I listento your music for years, and finaly I metyou! Give me five bucks!"'

Kada se zamonašio, otac Jovan Ćulibrkje spalio sve fotograflje iz "prethodnog"perioda. Kaže da ne žali zbog toga, a znada ima i prijatelja koji te fotografije ima-ju, uglavnom krijući ih od njega. Ono štomu nedostaje jeste pisanje kritika i eseja,kojih je iza njega ostalo mnogo (vidi an-trfile "Rok kritika"), a koje je sledilo posleljubavi prema knjigama.

RANIRADOVI

"Kao dijete dosta rano sam počeo da či-tam. Mi smo bili blagosloveni time da jeJugoslavija bila fifti-fifti podijeljena izme-du Zapada i Istoka. Pošto to nije bilo fi-zički nego očigledno po stratumima, je-dan dio u kome se to ispoljavalo je bila ikultura. Kultura bivše Jugoslavije je bilafascinantna, sjećam se u biblioteci u mo-joj kući, u jednoj običnoj porodici, moglesu se naći najfascinantnije stvari. Narav-no, ja sam kao dijete čitao sve ono što jebilo 'omladinska književnost', kako se tolijepo zvalo, ili književnost za djecu - odizdanja 'Lastavice' do Vinetua. Čitao samjako mnogo. Onda je došao period kadaje pop kultura postala glavno interesova-nje, kada se osim lektire i poneke knjigeuglavnom čitao "Džuboks", po tri stotinei tri puta; mislim da moji prijatelji iz togvremena i ja neke tekstove i danas znamoskoro napamet. Interesovanje za književ-nost se doslovno vratilo u jednom trenut-ku, od onih kakve pamtite zauvijek. Biloje na prvom polugodištu gimnazije - one

prave gimnazije koja je u Bosni postojalado 1983. godine, jer je Bosancima očigled-no bilo poteže da skontaju šta to Šuvarzapravo hoće s tim usmjerenim obrazo-vanjem. Sređivao sam porodične knjigepo kući, otvorio sam prve stranice knjigeDžejmsa Džonsa Od sada do vječnosti, uzagrebačkom izdanju, i došao do hiljaditestranice te knjige za nepunih 48 časova.

Tada je došlo do uobličavanja modusakroz koji cijeli život gledam na svijet, a toje da je kultura neodvojiva od života, i dase ona na kraju provjerava životom: IgorŠafarevič mudro kaže da su svi totalita-rizmi propali jer nisu mogli da odgovoreobičnim, ljudskim životnim zahtjevima.A Džonsova knjiga jeste 0 tome kako dr-žavna mašina melje jednog običnog čo-vjeka, Roberta I. Lija Pruita. No, s drugestrane, ova knjiga je označila i zahtjev dase o životu uči i promišlja da bi se on mo-gao razumjeti i živjeti u punoći.

Tek kasnije sam shvatio da sam svojufascinaciju tom knjigom dijelio sa cijelombit generacijom koja je praktično proiste-kla iz tri knjige napisane poslije Drugogsvjetskog rata u Americi, iz Mladih la-vova Irvina Šoa, Golih i mrtvih Norma-na Majlera i Od sada do vječnosti. Ondas vremenom shvatite da dijelite tu fasci-naciju recimo i sa Dejvidom Bouvijem: nezaboravite da su scene u njegovom spo-tu za China girl u stvari omaž filmu Odsada do vječnosti, i konačno sa NikomKejvom, koji prvi samostalni album na-ziva From Her to Eternity, Od nje do vječ-nosti, uz igru riječi. Tako da su nekakvirazličiti periodi života imali veze sa tomprvom važnom knjigom.

Knjiga Džejmsa Džonsa je s druge stra-ne podstakla i uobličila drugi važan ele-menat za našu generaciju, a to je eleme-nat pobune. U to neko vrijeme negdje samiz čitanke - u toj povelikoj knjizi bOe su iJzreke neba i pakla - pozajmio i dvije stva-ri od Vilijama Blejka. Da budem iskren,pitanje je koliko bih sam obratio pažnjuna Blejka da nije bilo Morisona i Dorsa,ali sam zapamtio dvije izreke koje su miodredile životne početke i pristup životu,koji se naravno kasnije u mnogo čemu na-dograđivao na tom mladenačkom instin-ktivnom utisku. Prva je 'Put pretjerivanjavodi u zamak mudrosti', i ako gledam poonome što mi je Bog dao do danas i isku-stvu životnom, to je značilo da ono čega se

prihvatiš u životu moraš živjeti do njego-ve punoće, da se moraš potpuno pogružitiu to što si izabrao. To 'pretjerivanje' Blej-kovo znači da nema života s pola srca, daideš do kraja u onome što činiš. Onda ćeštome dodirnuti iskonsko biće i vidjeti gakakvo jest; tek tada možeš zaista da pri-hvatiš ili da odbiješ nešto. Ako si muzičari baviš se muzikom, bavi se njome do kra-ja, ako si hrišćanin, potrudi se da budešto do kraja. To življenje do kraja, posveće-nost, jedino donosi plodove.

Druga Blejkova izreka je jednako tvrda, ikaže: 'Vozi svoj plug preko kostiju mrtvih'.E sada, razumjeti to danas znači razumje-ti življenje u socijalističkoj Jugoslaviji, jerunatoč svemu što govorimo o kulturi i dru-gim oblastima u kojima je bilo slobode, toje ipak bio totalitarni sistem, u kome je lažsve više postajala dominantna, pogotovupred kraj njegovog postojanja. I ta laž jepolagala pravo na cjelokupan vaš život,od rodenja do smrti. Stara Jugoslavija jebila majstor u laži, ona je sebe lagala do

'91. godine da je nerazrušiva. Zamislite tekneposredno pred Titovu smrt, poslije Tito-ve smrti, ta laž je bila toliko opipljiva da jebola i smrdila svuda oko sebe i protiv togase mlad čovjek po prirodi buni, traži nešto,sposoban je da nagonski osjeti laž. Ne znaon uvijek kako da se bori s njom, osjeća daga guši ne zna šta hoće, zna samo da hoćeda se izbori sa tim gušenjem, i upravo tunegdje pop kultura za nas jeste imala zna-čenje koje je suštinsko, imali ste način dakažete: 'Ja neću ovo, hoću ono', ili makar:'Ovuda hoću, neću sa vama'."

VO JSKA I IDENTITET"Pobuna svakako ima cijenu, pa - uz sve

ostalo što vam spada kada ste krivi pa-dež - kada je došlo do služenja vojske, mo-glo vam je zapasti samo nešto teško, štonije pripalo onima koji su bili dobri člano-vi ssoj-a ili partije i završili nedaleko odkuće ili u nekom lakom rodu. Ja sam za-vršio u pontonirskoj inžinjeriji u NovomMestu, što baš nije bilo daleko od kuće(druga mogućnost koja mi je bila ponu-đena bilo je da budem vezista u Prizre-nu; to sam ipak bio ostavio za kasnije), alisam imao određene zdravstvene predis-pozicije sa kojima je gaženje vode po slo-venačkoj zimi činilo primjerenu 'nagradu'za neuklapanje u šablon.

Kada sam došao u vojsku, počelo je ne-što što će nas sve pratiti kao generaciju, ato je činjenica da su naši lični životi u jed-nom trenutku postali dio svjetske istorije.Komandant u Novom Mestu je tada biomajor po imenu Stanislav Galić, potompoznat kao komandant Romanijskog kor-pusa i žitelj Haga, jedan od najteže osuđe-nih. Devedesetih se ispostavilo da su izmog sela i Manojlo Milovanović i SlavkoLisica (a Atif Dudaković iz susjednog), ipočeo sam da se navikavam na to da namje data čudna sudbina da kao narod u jed-nom trenutku živimo u središtu istorijesvijeta, htjeli mi to ili ne.

S druge strane, na ličnom nivou, za vri-jeme služenja u jna, desilo mi se nekoli-ko momenata koji su na granici sazrijeva-nja i epifanije, poslije kojih nisam bio isti.Prvi je bio momenat kada sam odjednomshvatio da je meni jedna konkretna drža-va uzela godinu dana života. Vojska je ne-što što se moralo, ali čovjek onda doživida u stvari postoji neko ko vam određuježivot na ovaj ili onaj način; ali ako on od

KONCERT LAIBACHA, SKC BEOGRAD

Rokkritika

"Prvi tekst koji sam potpisao izašao je u sarajevskim 'Našim danima' u proljeće 1984.godine. Bio je, rnislim, prvi tekst ikada objavljen u Bosni 0 Lajbahu. Naime, 1983. go-dine je Lajbah sa jednom grupom sebi podobnom, Last Few Days, bio na pomenutojTurneji po okupiranoj Evropi' i tada su izdali prvi singl, maksi singl, gdje su bile tripjesme. Kada je izložba koja je dokumentovala njiho vu turneju bila postavljena uljubljanskom škuc-u, bila je promocija tog singla, o kojoj sam pisao. Poslao sam to za'Naše dane' u doslo vnom rukopisu, čak nisam ni otkucao, i oni su to obja vili.Ako počnete pisati sa devetnaest godina, pretpostavka je, makar kod kulturnih lju-di, da ste prethodno ponešto čitali. Ja sam bio generacija koja je odrasla na 'Džubok-su' , a kada je došlo do generacijske promjene, kada je Novi talas postao noseća inte-lektualna sila u pop kulturi, onda se sve više čitao 'Polet' koji je bio pravo glasilo tenove generacije sve do pojave 'Quoruma u Zagrebu i 'Ritma' u Beogradu. U 'Poletu'se razvila posebna škola pristupa pop kulturi, koja je bila veoma dekonstruktivistič-ka: Tomislav Wruss, Dejan Kršić, Ivan Molek su ljudi koji su slično Polu Morliju u Bri-taniji ili Didrihu Didrihsenu u Njemačkoj dali potpuno drugo značenje terminu popkritike, slično su u Beogradu radili Nebojša Pajkić i 'Džuboksova' filmska škola, kojesu naslijedili Dragan Ambrozić i ostali koji su pisali u 'Ritmu'. Oni koji su it Ljubljaniradili slično - Tadej Zupančič, Marcel Štefanač Jr, konačno i sam Slavoj Žižek - istotako su bili više filmski orijentisani.Posebna je priča gdje su ti ljudi danas. Recimo, jedan od njih, Stojan Pelko, došao jeu Pećku patrijaršiju kao savjetnik Samjuela Žbogara, izaslanika Evropske zajedniceza Kosovo. Dejan Kršić je ostao u alternati vi, on je za vrijeme rata i poslije radio zaArkzin'. Nešto od tada napisanog svakako bih potpisao i danas: ako neko traži štasam pisao, prikaz albuma Stonsa Steel VJheels, esej o Džoj Divižn pisan povodom de-setogodišnjice smrti Jana Kertisa... no 0 tome će još biti rijea."

mene zahtijeva dužnost, koja je odgovor-nost toga koji upravlja? Na šta je on oba-vezan? Moram priznati da je za mene kaomladog čovjeka ono što sam vidio svojimočima bilo porazno: jna u kojoj sam biopripremala se za sve osim za to da budeupotrebljena, škola u koju sam išao bilaje puna licemjerja, karijerizma i lažnog za-klinjanja u jučerašnje ideale do kojih višeniko nije iskreno držao. Laž je bila svuda,a njene posljedice su se mogle namirisati.

Drugi događaj je vezan za poznanstvo iprijateljstvo sa Dejanom Knezom, jednimod osnivača Lajbaha. Mene su naime pre-komandovali u Ljubljanu, u vojnu gimna-ziju, gdje sam bio pomoćnik vaspitača, štoje bio još jedan dokaz da jna propada. Bilaje to 1984. godina, ljubljanska scena je ima-la svoj heyday: Marina Gržinič je vodilaprogram ŠKUC-a, Lajbah su se bUi tek vra-tili sa Turneje po okupiranoj Evropi i iz-dali prvi ep, te godine je bio otvoren i K4...Dejan i ja smo se ponekad nalazili subo-tom, tada je bila buvlja pijaca na Staromtrgu kod ŠKUC-a, i tamo razgovarali, za-jedno pazarili. Jednom, iznebuha, on meje pitao: 'Šta tebe u stvari suštinski zani-ma?' Odgovorio sam mu pitanjem: 'Štatebe zanima?' 'Pa mene zanima da pro-žmem moj slovenački identitet sa onimšto jeste savremena kultura.' Nisam muodgovorio šta ja stvarno hoću, ali te noćisam dugo bio budan i pitao se: 'U redu, akoji je to moj identitet?' Sjećam se, prola-zeći kroz to, čo vjek se sjeti mnogih stvari:Prvog svjetskog rata, recimo, 'Srbije međ'šljivama'... Sve je to bilo dio mene, ali jeostavljalo prostora za još nešto veće. Tajmimohod arhetipskih slika išao je poiako,satima, i u jednom trenutku preda mnomse pojavila Studenica, simbol vjenčanjaIstoka i Zapada. Tada, sve se umirilo: 'Da,to sam ja.' Sjećam se još uvijek olakšanjas kojim sam tada utonuo u san.

Poslije toga dana, kojeg dugujem Deja-nu Knezu, sve je išlo svojim tokom i sje-ćam se trenutka kada sam na Ohridskomjezeru izašao iznad Crkve Svetog JovanaKanea i momenta kada prvi put čovjekBogu kaže Ti'. To je bilo kada sam prviput bio na Ohridskom jezeru sa GoranomTrajkovskim iz Anastasije."

STUDIJE, RAT I MANASTIR"Upisao sam književnost smatraju-

ći da je to podloga opšteg znanja i opšte

kulture, koja je sigurno dovoljna da bi čo-vjek mogao poslije toga da studira neštošto stvarno želi. I dan-danas mi je dragošto sam studirao prvo u Banjoj Luci, prvošto sam se srodio s'tim u mnogo čemu po-sebnim gradom, a sa druge strane što samimao i sreću i blagoslov da mi profesor te-orije i istorije književnosti budejedan odvelikih Ijudi koje je Banja Luka iznjedri-la, Predrag Lazarević. Sin posljednjeg ba-njalučkog bana, nikada nije bio član par-tije, a predavao je književnost i praktič-no formirao generacije ljudi koji su nosi-li kulturu Bosanske Krajine. Obrazovanu Beogradu (komparativnu književnostje završio u Kišovoj generaciji), uvijek jegovorio ekavski, kao i pokojni Nikola Ko-ljević, koji je takođe bio Banjalučanin. Toje bilo malo poš među banjalučkim inte-lektualcima starijih generacija, a i danasćete u Banjoj Luci ćuti 'dve kafe' ili 'gde si'.Rastao sam sa nekim ko je bio zaista ve-liki čovjek, koji vas je na najplemenitijinačin uvodio ne samo u znanje iz teorijei istorije književnosti, nego u cjelokupnukulturu jednog naroda i zemlje, i to kul-turu koja je bila široka i ogromna. Njemusam dužan za to što se ono kosmopolit-sko što je ušlo preko pop kulture raširilona cjelokupnu kulturu.

Završio sam drugu godinu u BanjojLuci i upisao treću u Zagrebu. Odrastaosam u Gradišci koja je na četrdesetak

kilometara od Banje Luke, tako da ako ho-ćete da studirate kod kuće idete u BanjuLuku, ujutru ustanete na autobus, ode-te i vratite se; vjerovatno se manje vozi-te nego s periferije Beograda do fakulte-ta. Drugo mjesto gdje su se rješavali obra-zovni i bilo koji drugi problemi bili su Za-greb i Beograd: Zagreb vam je na stotinakkilometara, Beograd na tri stotine. Kao ikod svih austrougarskih gradića koji leženiz Savu, živite na otvorenom, na raskr-snici; izađete na autobusku stanicu ili naput i birate kuda želite. (Andrić je pisao okasabama stiješnjenim među bosanskimbrdima, nagnutim nad rječicama u koji-ma s mrakom na ljude slijeću i najčudni-je i najmračnije misli. On nije znao mno-go ovakvu Bosnu.) Četvrto mjesto u ko-jem su se rješavala egzistencijalna pitanjaeventualno je bila Ljubljana, a tek petobilo je mjesto u koje smo kao žitelji Bosnei Hercegovine silom prilika išli na regru-taciju, ali u kome je rijetko ko studirao ilise zapošljavao mimo političkih struktu-ra - Sarajevo. Do rata sam u Sarajevu biodesetak puta; do njega vam je trebalo se-dam sati jahanja preko bosanskih brda.

U Zagreb na studije otišao sam pre-vashodno zbog određenog intelektual-nog prosedea koji je postojao tamo. Di-plomirao sam na Crnjanskom na jednojod čuvenih zagrebačkih katedri, na stili-stici; teorija književnosti bila je u Zagrebu

Radio Svetigora"Početak rada radija Mitropolije crnogorsko-primorske 1998. godine bio je svo-jevrsna revolucija u crkvenom medijskom svijetu, ne samo kod nas nego uopštegledano u pravoslavnoj crkvi. Ni danas nemate ni u jednoj od pomesnih pravo-slavnih crkava radio koji je toliko utemeljen u svijesti o revolucionarnom zna-čaju novih medija. No, nije to bilo ni tako teško: Radio Svetigora se oslonio najdi-rektnije na zaista bogatu beogradsku tradiciju radija. Onog trenutka kada izla-zite u etar postajete globalna pojava, učesnik medijskog svijeta i Radio Svetigo-ra je sebe shvatao na taj način. U našoj špicije bila i Kraftverkova pesma RadioActivity, baš zato da bismo pokazali da smo duboko svjesni gdje pripadamo.Radio Svetigora je prevashodno gradila svoj specifičan zvuk, jer je to ono štoprvo čujete u etru: oslanjali smo se na autentičnu narodnu, pa potom tek litur-gijsku muziku, jer smo mi Radio Svetigoru shvatali pre svega kao mogućnost daglas crkve dospije do ljudi do kojih on inače ne bi dospio, a u okviru toga bile su inekolike emisije koje su se bavile prožimanjem savremene kulture sa crkvenimživotom. Ja i dan-danas radim na dvije takve, 'Jerusalim od zlata' i 'Djeca apoka-lipse'. Jako je lijepo bilo kada je "Mladina" za svoj milenijumski broj 2000. godinecentralnu reportažu posvetila Radiju Svetigora; radio ju je Bojan Brecelj, stariprijatelj iz Ljubljane. Mnoge radio-stanice i danas preuzimaju Svetigorine emi-sije i moram opet da pomenem ime Slavka Živkovića, prvog urednika, koji je za-ista bio tvorac dobrog duha radija, kao i ostali koji su na njemu radili."

veoma razrađena disciplina, a mene jeprevashodno zanimalo kako se čita knji-ževnost, koja je to tajna skrivena u umjet-ničkom djelu i kako se ona raskriva? Uz to,to je vrijeme kada se ponovo otkrivala ru-ska avangardna umjetnost, najviše krozizložbe Berlin-Moskva i Moskva-Pariz, au Zagrebu je predavao Aleksandar Flaker,jedan od korifeja nauke o ruskoj avangar-di. Povrh toga, oko 'Poleta' je bila nastalaškola umnih ljudi koji su pisali o popu-larnoj kulturi i sa Dejanom Kršićem ću iraditi na njegovom projektu nep - 'NovaEvropa', sa Jane Štravsom i Gordanom Br-zović - gdje se kao nigde moglo sagledatida je revolucija koju su izveli novi medijidaleko dublja i sveobuhvatnija od Okto-barske revolucije.

Diplomirao sam na Sretenje, 15. febru-ara 1991. godine. Pošto je moralo da pro-đe malo vremena da bi se završila admi-nistracija, otišao sam po potvrdu da samdiplomirao aprila '91. godine, što je bilo do-slovno na početku rata.

Nesumnjivo je da je za našu generaci-ju rat od '91. do '99. godine središnji for-mativni trenutak naših života, s tim što

ćemo mi zauvijek ostati raspeti u tompogledu da kada kažemo 'prije rata' uvi-jek moramo da objašnjavamo da li prijeDrugog svjetskog ili ovog rata, dok mla-đe generacije u tom pogledu neće imati

sumnje. Za njih je rat ovaj rat. Njihoviheroji su iz tog rata, Vukovi sa Vučjakai drugi, a nama su u njihovim godinamaheroji bili Geng of for. Mi smo prelaznopokoljenje, zauvijek raspeto između vre-mena u kome smo se rodili i obrazovalii samog rata. Istovremeno s time od av-gusta '91, između ostalog gonjen i svimešto se dešavalo, bio sam jednostavno pri-moran da donesem neke životne odluke,i otišao sam u manastir.

O odlasku u manastir čovjek ne razmi-šlja. ne planira: to se desi. Probudiš se jed-nogjutra i u srcu ti je odlučeno. Mislim daje to meni postalo jasno u jesen '90. godi-ne, na liturgiji koja je služena u paraklisuhrama Svetog Dimitrija u Solunu. U jed-nom trenutku ja sam znao šta mi je nami-jenjeno, šta želim. Nije da se nisam borios tim, ali je rezultat bio izvjestan."

IZRAEL I JASENOVACPosle boravka u Mitropoliji crnogor-

sko-primorskoj i na Kosovu, episkop Jo-van otišao je 2003. godine u Izrael na pos-tdiplomske studije jevrejske kulture kojesu u suštini imale težište na Jasenovcui pitanju stradanja u Drugom svetskomratu. "Jedna od uobičajenih rečenica srp-ske desnice jeste da mi treba da se ugle-damo na Izraelce. Naravno, to je u real-nosti uglavnom prazna priča. 0 Izraelu

znamo veoma malo, veze sa Izraelom sudonedavno bile veoma tanke, nažalostuglavnom iz naše nezainteresovanosti ineaktivnosti, iako je bilo mnogo razlogada sa Državom Izrael na razne načine us-postavimo odnose i u mnogim stvarimase međusobno pomažemo. Najkonkretni-ja stvar je bolno pitanje Jasenovca, kojeje sada već malo drugačije nego što smonavikli da govorimo.

Jasenovac i uopšte stradanje u Drugomsvjetskom ratu u Jugoslaviji su predmetistraživanja čitave generacije mladih isto-ričara koji su doktorate odbranili u Evropii sad - Emili Grejbl, Aleksandra Korba, Lji-ljane Radonić, Emila Kerenjija - te je pot-puno deplasirana tvrdnja da Jasenovcutreba istina jer je on neistražen, kao štoje to nedavno laički izjavio nadbiskup be-ogradski Stanislav Hočevar. Po njegovimriječima, papa neće doći u Srbiju dok Srbii Hrvati ne osnuju zajedno komisiju kojaće istražiti Jasenovac, pa će se onda kadase dođe do istine o Jasenovcu valjda stvo-

riti uslovi za papin dolazak.Da pojasnimo malo kako zaista izgleda

situacija: normalne evropske zemlje su do1948. donijele procjenu broja žrtava u Dru-gom svjetskom ratu i onda osnovale insti-tucije koje su se onda decenijama baviledokumentovanjem, sumiranjem i zaokru-živanjem onoga što se desilo. Te komisije

Padobranstvo'Ljubav prema padobranstvu je nesumnjivo proistekla iz voj-ničkog bekgraunda koji svi mi iz Krajine nosimo; konačno, odČede Vranića, komandanta Prvog partizanskog padobran-skog bataljona, pa do danas, veliki broj komandanata i star-

ješina 63. padobranske brigade bio je porijeklom iz Krajine.Kada je počela priča o sveštenstvu u vojsci i pojavila se potre-ba da se isproba kako bi to moglo da funkcioniše, logično jebUo da se počne od elite, a to je bila 63. padobranska brigada,s čijim pripadnicima sam se ja prosto po srodnosti mentali-teta sretao i poznavao. Ta brigada je 2002. godine prva pro-slavila slavu kao jedinica, i tada je komandant od mitropo-lita Amfilohija tražio da ja ostanem u jedinici, što je naravnobilo u dogovoru sa generalom Lazarevićem, koji je tada biokomandant Treće armije. Prošao sam padobransku obukukao bilo koji pripadnik jedinice, i do danas imam 176 skokova.Osnovni nauk življenja s vojnicima je jednostavan: Gdje idenjegova čizma, mora ići i tvoja', ti moraš pokazati da si tu zatog vojnika. Nikome ne treba Jovan Ćulibrk da vodi akciju,ali je potreban sveštenik koji će pratiti vojnika. Ako si miotac, onda ideš sa mnom, i to je jedina poruka.

No, o padobranstvu pretpostavljam da razgovaram sa

padobrancima."

ili institucije su negdje krajem osamdese-tih došle do svojih manje-više konačnihrezultata. Negdje se došlo do većih a neg-dje do manjih brojeva u odnosu na prvo-bitne procjene. Dobar primjer toga jesteAušvic: prvobitne procjene o broju žrta-va Aušvica govorile su o broju od četirimiliona ljudi da bi se krajem osamdese-tih došlo do današnje cifre koja je izmeđumilion i sto hiljada i 1,5 miliona žrtava, štoznači da je izvorno bilo i pogrešne procje-ne ali i manipulacije. Ne zaboravite da suto poratne godine, da se kreira hladnora-tovski svijet i da se manipulacija zasniva-la na ideji da oni koji su uložili više žrtavaimaju pravo na veći dio Evrope.

Nema razloga zašto pogrešnih procje-na i manipulacije ne bi bilo i u bivšoj Ju-goslaviji. No, ono što se zna o Jasenovcui o stradanju u Drugom svjetskom ratuuglavnom je veoma dobro dokumentova-no u okviru istraživanja Drugog svjetskograta, koji je bio dominantna tema istorij-ske nauke u bivšoj Jugoslaviji. Hiljade to-mova su objavljene o tom ratu i mi o Jase-novcu znamo suštinske stvari: da je biokompleks koncentracionih i logora smrti,znamo ko su u njemu bile žrtve, znamo kosu u njemu bOi dželati. Znamo imena dže-lata, uglavnom, znamo i iz kojih razloga isa kojim motivima je to radeno, znamo ta-kođe i koja je bila uloga jednog dijela klerarimokatolicke crkve u zločinima koji su iz-vršeni za vrijeme Drugog svjetskog rata undh. Ta tema - uključuju ći i 'Pacovske ka-nale', način na koji su brojni nacisti i usta-še izbjegli ruku pravde i pobjegli u JužnuAmeriku -jedna je od velikih tema nau-ke o Holokaustu i genocidu: uzmite knji-ge Majkla Fajera ili Pola O'Šija na primjer,i vidjećete da se oni veoma detaljno baverimokatoličkom crkvom u ndh.

Naravno, pristup mora biti balansiran,trezven. Ne može se Stepinca optuživatina osnovu komunističke optužnice; šta-više, zaista postoje individualni slučajevida je pomagao i Srbima i Jevrejima. Do-duše, izbjegao je da pomogne Diani Bu-disavljević i njenoj grupi u akciji spasa-vanja srpske djece, što je ona i napisalau svom dnevniku, ali on nije bio nared-bodavac zločina. No, Stepinac je istovre-meno učestvovao u stvaranju atmosferemržnje, i što je još važnije - on ni na kojinačin nije reagovao na zločine koje je či-nio kler kome je on bio na čelu, što je već

dovoljno da on bude veoma kontrover-zna ličnost. Ivo Goldštajn je izvukao jed-nu rečenicu koja jako dobro simboliše tajnjegov pristup. Stepinac je pisao AndrijiArtukoviću 1941. godine, u trenutku kadaje Jadovno već operisalo, moleći ga 'da seove mjere protiv Jevreja i Srba sprovodesa poštovanjem Ijudskog dostojanstva'. Ito u trenutku kada su već hiljade ljudi nanajzvjerskiji način bUe umorene i kada setačno znalo šta znače te 'mjere'. Ivo Gold-štajn je tvrdio, a ja se slažem s njim, data rečenica savršeno opisuje paradoks ukome je živio Stepinac.

Ono što mi ne znamo i još nije potpunonaučno utvrđeno, i tu zaista treba istra-živanje, jeste broj žrtava u Drugom svjet-skom ratu. Ne treba niko nikog da zava-rava govoreći da se to zna: ne zna se, i nemože da se zna bez institucionalizovanogusredsređenog, dugogodišnjeg rada. To jestvar koja iziskuje ogroman naučni trud, ioko toga možemo da polemišemo i razgo-varamo. Jedina institucija koja je formira-na na tlu bivše Jugoslavije sa isključivimzadatkom istraživanja stradanja u Dru-gom svjetskom ratu je beogradski Muzejžrtava genocida, koji je osnovan 1992. go-dine, kada je većina evropskih država većbila svela sume stradalih. Ovaj Muzej jeizuzetno kvalitetna institucija i njen ka-dar ima veliku naučnu medunarodnu re-putaciju; da biste zajednički organizovalinaučne skupove sa Jad Vašemom, moratebiti veoma ozbiljna institucija. Jedno od

izdanja Muzeja je i epohalna monografi-ja Jadovna dr Đure Zatezala, temeljni na-učni rad od dvije hiljade stranica. Struč-njake Muzeja nećete sresti po medijimagdje se daju laičke izjave, i u njega nadbi-skup Hočevar nije ni zavirio.

No, Muzej žrtava genocida je zanema-ren, nedovoljno finansiran i skrajnut, štodovoljno govori o tome ko je glavni krivacšto još postoje neuralgične tačke kao štoje broj žrtava Jasenovca. Ne zaboravite dase raspon u procjenama broja žrtava Jase-novca kreće od milion i sto hiljada, što jedao Radomir Bulatović, do dvije i po hilja-de, što je dala komisija Hrvatskog sabora.To je nemoralno. Ono što imamo sigurnoza Jasenovac jeste broj imena ubijenih dokoga je došao Muzej žrtava genocida i ko-jih sada ima oko devedeset hiljada. Narav-no, broj žrtava Jasenovca je mnogo veći,ali ovo je ono što imamo kao sigurno. Itu nam ne trebaju konferencije, nego rad.

Živjeti u Jerusalimu znači zauvijekostati tamo. To nije čak ni pitanje fasci-nacije, to je pitanje doživljaja svijeta i togada li vaše srce odgovara na onaj praiskon-ski ljudski poziv. Na kraju, ljudska istori-ja praktično počinje tamo, makar pisanaistorija počinje tamo: mi smo pojam pam-ćenja, istorije, dobUi sa Svetim pismom, sasinajskim zavjetom Boga i čovjeka. Svakastopa je tamo zakvašena time i to se osje-ća. Teško je ne odgovoriti srcem na mirisSvete zemlje, na boju njenog sunca, val-jda svako ostaje njen zatocenik.

CUVANJE OD ZABORAVA: Arhiv i biblioteka

Devič je možda najbolji primjer. Tu se neznam koliko puta dešavalo da okolni sta-novnici ubiju sveštenika, razruše i zapalemanastir, i onda posUje neku godinu samidođu da ga obnavljaju, da mole svešteni-

ka da dođe i da služi tu. Danas imamo ta-kav primjer s manastirom Zočište, koji jesrušen i onda je, naročito od lokalnog sta-novništva, došla tiha inicijativa da se onobnovi, jer je ono osjećalo da mu je potre-ban. To je neka čudna veza koja je na Ko-sovu postojala i koja će sigurno postoja-ti, ali koja opet govori i potvrđuje da je tažica sveštenosti suština Kosova i Metohije,kao i pitanje Svete zemlje, koje se na kra-ju svodi na pitanje suvereniteta nad Go-rom hrama. Ne može se ni živjeti ni djelatiniti se odnositi prema Kosovu i Metohiji,ne možete ništa sa Kosovom i Metohijom,ako ne razumijete sveštenost ovoga tla.

Što se tiče odnosa sa Albancima, klat-no polako odlazi u drugu stranu. Pojav-ljuje se ispod svega jedno veliko pitanje- u redu, a šta sad, tu smo, očigledno nemožemo nestati ni mi ni vi, nešto se morauraditi, na neki način moramo progovori-ti zajedno. Albanske institucije su stvore-ne na način na koji su stvorene, u njih jeupisana posljedica tog vremena u komesu nastale, i one su predodređene da idutim putem. Njihova uloga je stvaranje dr-žavnosti ovdje na Kosovu i Metohiji, dr-žavnosti koja se po običaju najviše vidina tome da možete imati grbove, zastave,predsjednike, predsjednice, parlamente,ali na kraju dođe trenutak kada ta državatreba da djela, da nešto omogući stanov-ništvu koje živi na određenoj teritoriji, ato je na Kosovu i Metohiji veoma teško, išto više vrijeme prolazi to će i poslanicikoji se bave time uviđati to sve jasnije. Nakraju krajeva, teško se živi, to je suštinskivažno. Svi teško žive. I u tom smislu mi-slim da je ogromna podvojenost izmeđuinstitucija i ljudi u njima i običnog čovje-ka koji gleda kako da živi i šta da radi."

U dvorište Patrijaršije ulazi kombi ba-njalučkih registracija. Četvorica ljudiistovaraju božićne paketiće za decu. Je-dan od pridošlica nema ruku. "Nas dvojicasmo tandem iz rata, meni je mina odnije-la nogu ispod koljena", sa osmehom kaženjegov prijatelj. Dok se iz mraka čuje hu-čanje pećke Bistrice, kombi odlazi premaDečanima. 11

MOMIRTURUDIĆ

o Bliskom istoku, ali isto tako činjenica jeda taj Bliski istok kroz sebe prelama cijelostanje naše planete danas, i da se makardesetak godina unazad glavna zbivanjadešavaju na Bliskom i Srednjem istoku."

CIKLUSI ŽIVOTA I SMRTI

"Ovdje na Kosovu i Metohiji se stvari ci-klično dešavaju, ljudi žive u zajedništvu,da bi onda nastajala apokalipsa. Manastir

Uspio sam da obiđem i nekoliko drugihzemalja na Bliskom istoku. Nažalost, lju-di su u tom regionu kao mi, gledaju sveu ogledalu, traže od ljudi da se opredjele.Ne mogu da shvate da neko može biti ne-pristrasan u svemu tome. Ili idete međuArape ili među Izraelce, a najsumnjivijiste ako idete i među jedne i među druge.A čovjek mora da se otvori i da gleda. Si-gurno je da nema jedne istine kada je riječ

Pop kultura i crkva"U vrijeme nastanka jugoslovenskog Novog talasa, njegova tri centra, Ljublja-na, Zagreb i Beograd, obUkovali su se prema tri različita modela: Ljubljana pre-ma Berlinu, Zagreb prema Londonu, a Beograd prema Njujorku.U njemačkom poimanju svijeta, pop kultura je još uvijek njemačka kultura: Ken,Faust i Ajnšturcende nojbauten pripadaju njemačkoj kulturi iako su pop kultu-ra. To je samo novi elemenat u njemačkoj kulturi, ali nabrojani imaju svoje rav-nopravno mjesto sa Geteom i Grilparcerom. Tu se smatra da postoje organskeveze koje samo u razUčitim istorijskim periodima na različit način izražavaju tunarodnu, nacionalnu kulturu.U Britaniji je malo drugačije. Načelno, postoji razlikovanje između pop kultu-re i nacionalne kulture, aU se ne poriče da su te granice porozne i da apsolutnomože doći do prožimanja. U nekim ključnim momentima pop kultura pripadaVelikoj Britaniji i ona spada u, uslovno rečeno, imperijalni korpus. OdUkovanjeBitlsa još šezdesetih godina označilo je upravo to. Bitlsi su bUi savršen izvozniproizvod koji je za britansku imperiju zaradio miUone i milione. Istovremeno suznačiU globalni kulturni uticaj - i imperijalizam, zašto ne? - britanske imperi-je, u pozitivnom smislu. Onaj mali intermeco sa Džejmsom Bondom i kraljicomna proslavi njenog jubileja označava upravo to; nažalost, već odavno pop kul-turi nedostaje svježine.Treći model je model Njujorka, po kome je pop kultura po definiciji antikulturaiU kontrakultura i gdje ona nikako ne može da se uklapa u nacionalnu, klasičnukulturu. Vizija pop kulture kao 'sej., drugs and rock'n'rolT dolazi odavde. Poštoje Beograd bio jako vezan za Njujork na početku Novog talasa i u mnogo čemuoblikovan prema tome, tu je prihvaćen takav pogled na svijet. Smak, recimo, si-gurno ne pripada takvom svjetonazoru.E, tu dolazimo do razlika u pogledu. Ako je naše kulturno nasljeđe romejsko, vi-zantijsko i balkansko nasljeđe, onda govorimo o nacionalnim verzijama, recimo,balkanske epske poezije, ali ona je u principu balkanska. Ovo kulturno nasljeđeuključuje i kontrakulturne pojave - rebetiko na primjer - aU je okeanski široko,

neisključivo. Ne zaboravite da kontrakultura često nastaje tamo gde je zvanič-na kultura rigidna: koUko je slenga nastalo po ruskim zatvorima? U Jerusalimuje u moju uUcu ponekad dolazio harmonikaš koji je svirao i pjevao, autentično,

samo ruske zatvorske pjesme; teško da sam čuo bolju muziku od tih pjesama

muke i crnog humora.Anastasija je upravo krenula tim putem, da na najplemenitiji način na romej-sku kulturu nakalemi ono što smo mi kao generacija donijeU iz pop kulture i utome je u mnogo čemu uspjela. Na jedan drugi način su to uradile Pesme iznadIstoka i Zapada: s njima je došlo do prevazilaženja pogleda na svijet u kome jepop kultura ad hoc kontrakultura. U tome su one izazvale polemiku i reakcije, ina kraju krajeva označile jedan novi pristup pop kulturi kod nas. Ogroman brojljudi koji su pravUi Pesme iznad Istoka i Zapada su ljudi iz crkve i ne vidim razU-ku između Caneta i mene."