SVEUILITE U ZAGREBU MEDICINSKI FAKULTET

Lovorka Brajkovi

Pokazatelji zadovoljstva ivotom u

treoj ivotnoj dobi

DISERTACIJA

Zagreb, 2010.

SVEUILITE U ZAGREBU MEDICINSKI FAKULTET

Lovorka Brajkovi

Pokazatelji zadovoljstva ivotom u

treoj ivotnoj dobi

DISERTACIJA

Zagreb, 2010.

Disertacija je izraena u Domu za starije i nemone osobe Sveta Ana u Zagrebu te u kuanstvima zagrebakih umirovljenika.

Voditelj rada: prof. dr. sc. Rudolf Gregurek

Zahvaljujem se prof.dr.sc Rudolfu Gregureku na nesebinoj pomoi i podrci prilikom provedbe i izrade disertacije koji je uvijek naao vremena pomaui mi da rijeim znanstvene dileme. Zahvaljujem se i ravnateljici doma Sveta Ana, gospoi Luci Slikovi, dipl.ing.socijalnog rada koja je imala sluha za moje znanstveno istraivanje omoguivi mi da u domu ija je ravnateljica provedem istraivanje. Posebno se zahvaljujem svojim roditeljima bez ije moralne, psiholoke i financijske pomoi ova disertacija ne bi ugledala svjetlost dana.

1. UVOD

Starenje je postalo jedna od glavnih tema u mnogim znanostima, od biolokih preko socijalnih do psihologijskih. Zanimanje za tu temu raslo je zahvaljujui poveanju ivotne dobi puanstva. No, unato silnom porastu istraivanja, i dalje su dobiveni podaci dvosmisleni i malo je jasno dokazanih psiholokih injenica o starenju. Stav je veine suvremenih psihologa da starenje nije samo nizanje ivotnih kriza, ve napredovanje kroz nove ivotne prilike i izazove.

1.1. Starenje i starost

S povijesnog gledita najvanija je hipoteza da je starenje posljedica postupnog gubitka specifine ivotne energije. Najstarija su tumaenja starenja zadrana u mitovima koji potjeu iz pradavnih vremena; ta su tumaenja su utkana u razne religije te su pomogla ljudima da lake prihvate misterij starenja. Tako su prema mitovima prvi ljudi ivjeli jako dugo, nekoliko stotina godina. U Starom zavjetu spominju se Adam i Eva, Noa i Metuzalem, koji su prema tumaenjima Biblije ivjeli vie od devet stotina godina. Iz stare Grke potjee mit (hiperborejski) o ljudima koji su bili miljenici bogova i zato ivjeli u izobilju. Mit o pomlaivanju takoer potjee iz pradavnih vremena, te u srednjem vijeku postaje opsesijom alkemiara koji su nastojali otkriti eliksir ivota, fontanu mladosti i kamen mudraca. Prvi pokuaji da se znanstvenom metodom objasni proces starenja pojavili su se u 17. stoljeu, a jedan od prvih znanstvenika koji je posvetio svoja istraivanja izuavanju starosti je Francis Bacon. Bacon je tvrdio da se pomou sustavnog opaanja mogu otkriti uzroci starenja (1). Problemu starenja i starosti vie se pozornost posveuje etrdesetih godina 20. stoljea kada su razvijeni prvi instituti za gerontoloka istraivanja, prva gerontoloka udruenja te Odsjek za zrelost i starost Amerikog psiholokog udruenja. Glavni je razlog razvoja istraivanja starenja nagli porast udjela starijih osoba u puanstvu razvijenih zemalja, koji je danas u tim zemljama vei od 10%, a dosee i do 25 % u vedskoj.

Popis stanovnitva za 2001. godinu pokazuje da udio ljudi starijih od 65 godina u Republici Hrvatskoj iznosi 15,62%, od ega se 12,41% odnosi na mukarce, a 18,61% na ene. Posljednji popis pokazuje da je svaki esti stanovnik Hrvatske stariji od 65 godina (slika 1).

Slika 1. Udio ljudi starijih od 65 godina u odnosu na ukupno puanstvo po dobi i spolu u Hrvatskoj 2001. godina. (Izvor : DZZS i CZG ZZJZGZ) Kako su se istraivanja starosti i starenja provodila u razliitim podrujima znanosti (biologija, medicina, sociologija, psihologija i sl.), javila se potreba za okupljanjem rezultata provedenih istraivanja u jednu znanstvenu disciplinu gerontologiju (grki: gerontos starac, logos znanost). Gerontologija kao interdisiciplinarna znanost prouava bioloke, psihike i socijalne promjene u procesu starenja i starosti. Ona je znanost o pojavnostima starenja te morfolokim, psiholokim i socijalnim aspektima starake dobi. Kao znanost o starom ovjeku, gerontologija nastoji odgovoriti na dva

pitanja: kako doivjeti starost i to uiniti da starost bude kvalitetan, integralni dio sveukupnog ivotnog vijeka pojedinca. Gerontologija je postala integrativna znanstvena disciplina s vrlo irokim podrujem interesa i aktivnosti, iji je zadatak da starost uini privlanim i plemenitim razdobljem ivota te da adekvatnim mjerama sprijei nastajanje kroninih i degenerativnih bolesti, invaliditeta i prerane smrti odnosno sprijei prerani pad sposobnosti za aktivan i samostalan ivot. Iako gerontologija obuhvaa saznanja o starenju iz razliitih znanosti, znanstvenici i dalje istrauju u okviru svojih matinih znanosti. Postoje potekoe ve pri samom odreivanju pojmova to je starenje, kada ono poinje i to je starost. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, starije su osobe u dobi od 60 do 75 godina, stare su osobe u dobi od 76 do 90 godina, a veoma stare osobe su osobe iznad 90 godina (2). esto se meu laicima starenje i starost smatra sinonimima. Meutim, na pojmovnoj razini nuno je razlikovanje starenja od starosti. Starenje je proces tijekom kojega se dogaaju promjene u funkciji dobi. Razlikuju se tri osnovna vida starenja:

bioloko usporavanje i opadanje u funkcijama organizma s vremenom

psiholoko promjene u psihikim funkcijama i prilagodbi linosti na starenje

socijalno promjene u odnosu pojedinca koji stari i drutva u kojem ivi.

Tijekom procesa starenja dogaaju se mnogobrojne strukturalne i morfoloke promjene u organizmu koje imaju utjecaja i na aktivnost svih tjelesnih organa i sustava. Ovim promjenama obuhvaene su u veoj ili manjoj mjeri sve vitalne funkcije pojedinca i one predstavljaju neminovni uvod u starost bioloku kategoriju koja se nikako ne moe odvojiti od ostalih ivotnih razdoblja. Stare osobe najee obolijevaju od nekih kardiovaskularnih bolesti, karcinoma, reumatskih bolesti te nekih psihikih bolesti (npr. depresija, anksioznost i sl.). Naroito su zastupljene kronine bolesti poput bolesti lokomotornog sustava, hipertenzije, dijabetesa, oteenja sredinjeg ivanog sustava i promjene na senzornim organima. Od posebne vanosti za staru osobu su promjene u percepciji. Dolazi do slabljenja vida, sluha, okusa i mirisa. Sluna osjetljivost vanija je

od vida za osobnu integraciju i psiholoku adaptaciju starijih osoba. Bez obzira na to to su okruene ljudima, starije osobe sa slabim sluhom osjeaju se esto izolirane. Psihike promjene u funkciji dobi odvijaju se kako na intelektualnom tako i na emocionalnom i motivacijskom planu. Dugo vremena se smatralo da veina intelektualnih funkcija poinje slabiti ve nakon tridesete godine ivota. No, noviji metodoloki pristupi (istraivanja su najee longitudinalnog tipa) ukazuju da je pad zamijeen samo u nekim sposobnostima intelektualnog funkcioniranja (brzina reagiranja, rjeitost) dok druge sposobnosti poput sposobnosti komparacije i zakljuivanje po analogiji ne samo da ostaju iste nego i rastu u funkciji dobi. Openito, stariji ljudi imaju potekoe prilikom snalaenja u novim situacijama, posebice ako se radi o brzini reagiranja (3). Emocionalne reakcije starih ljudi specifine su u odnosu na mlau populaciju; manje su raznolike i manje prikladne situaciji. Emocije starih osoba slabije su, ali dulje traju (3). Potrebno je spomenuti da u starijih osoba dolazi do promjena i na motivacijskom planu. Gubitak socijalnih uloga (prvenstveno radi odlaska u mirovinu) koje su u prvom redu djelovale na aktivnost pojedinca najee dovode do gubitka motivacije za bilo kakvu aktivnost. to je socijalna motivacija bila vea, to je pojedincu tee nai sukladne motive nakon gubitka radne uloge odnosno socijalnog statusa. Iz navedenog proizlazi potreba starih osoba da budu korisni, da ih drugi trebaju, a ko ne ira socijalna okolina, onda u prvom redu vlastita obitelj, odnosno djeca. Starost je posljednje razvojno razdoblje u ivotu osobe, a definira se prema kronolokoj dobi (npr. nakon 65.godine ivota), prema socijalnim ulogama ili statusu (npr. nakon umirovljenja) ili prema funkcionalnom statusu (npr. nakon odreenog stupnja opadanja sposobnosti). U definiranju starenja postoje mnoga ogranienja i potekoe, zato se definicije starenja pojedinca razlikuju ovisno o usmjerenosti istraivaa na odreeno znanstveno podruje (bioloko, psiholoko, socijalno). U psiholokoj literaturi, radi velikog broja neusustavljenih podataka, definiranje starenja obino se izbjegava. Pojam starenja najee izaziva dvije osnovne negativne konotacije:

propadanje

starost odnosno kronoloka dob.

Kako bi se izbjegle negativne konotacije bilo bi bolje povezati starenje s pojmom razvoja ili promjene. Na taj nain naglaavamo proces. Opisujui proces starenja nuno je napominjati da iako tijelo bioloki stari, odreene funkcije se razvijaju (npr. neke vrste inteligencije). Takoer, nuno je izbjegavati poistovjeivanje starenja i kronoloke dobi, jer je teko dokuiti u kojoj dobi poinje starenje. Kao to postoje velike razlike meu pojedincima u procesu starenja tako postoje i velike razlike unutar svakog pojedinca. Na fiziolokoj razini, ne stare svi organski sustavi u isto vrijeme niti istim slijedom niti istom brzinom. Na psiholokoj i na socijalnoj razini uoavaju se jo vee razlike. Kronoloka dob dobar je pokazatelj samo onda ako su intraindividualne promjene dovoljno homogene da pokau visoku korelaciju izmeu kronoloke dobi i promjene koju istraujemo (1). Kada govorimo o starenju nuno je razlikovati primarno i sekundarno starenje. Primarno starenje katkad se poistovjeuje s fiziolokim starenjem, a odnosi se na normalne, fizioloke procese koji su posljedica sazrijevanja i protoka vremena (npr. menopauza kod ena) (1). Sekundarno starenje odnosi se na patoloke promjene koje su posljedica vanjskih imbenika, a ukljuuju bolest, okolinske utjecaje i ponaanja (npr. utjecaj buke na slabljenje sluha) (1). U dananje vrijeme jo uvijek su uvrijeeni negativni stavovi prema starenju. Stereotipi su najee utemeljeni na nedovoljnom poznavanju starenja i starosti kao i iskustvima u odnosima sa starijim osobama. Veina ljudi izbjegava misliti o starosti i samom starenju, smatrajui nuno da starost nosi niz negativnih situacija i ishoda situacija.

Despot Luanin navodi neke tipine predrasude (1): ljudi su to sliniji to su stariji

stari ljudi postaju senilni

stari ljudi nisu zainteresirani za seksualne odnose

stari ljudi su krutih stavova

stari ljudi nisu kreativni ni produktivni

stari ljudi teko ue

stari ljudi su osamljeni

to su ljudi stariji, to su vie religiozniji i sl.

Na sreu, zahvaljujui nizu novijih znanstvenih spoznaja i boljoj upuenosti puanstva, mitovi, stereotipi i predrasude o starenju se povlae. Meutim, meu laicima i dalje postoji niz kontradiktornosti vezanih za pojam starenja: obino kau da ljudi s godinama postaju blai i tolerantniji ali i da postaju udljiviji; smatraju da s godinama dolazi do opadanja u tjelesnom funkcioniranju, ali i da su stariji hipohondri; starijima pripisuju senilnost, a s druge strane ih proglaavaju mudrima; o starosti govore kao o zlatnim godinama ali stare osobe proglaavaju depresivnima i u stalnom strahu od smrti.

Ovisno o kutu gledanja na starenje razvile su se i razliite teorije starenja.

1.2. Teorije starenja

Iako ne postoji jedna sveobuhvatna teorija koja bi objasnila svu sloenost procesa starenja, ipak su istraivai pokuali objediniti i obrazloiti empirijske nalaze u okviru pojedinih disciplina koje se bave starenjem kao predmetom prouavanja. U nastavku teksta osvrnut emo se na bioloke, socijalne i psiholoke teorije starenja. 1.2.1. Bioloke teorija starenja

Ove teorije imaju za cilj objasniti uzroke i proces starenja na razini stanica, organa i organizma kao cjeline. Niz je biolokih teorija koje objanjavaju proces starenja, ali ni jedna od njih nije dala potpuno zadovoljavajui odgovor na pitanje zato i kako ljudski organizam stari (1). Bioloke teorije starenja svrstavaju se u dvije glavne skupine:

Programirane teorije starenja (nazivaju se jo i genetike ili razvojne teorije). Teorija programiranoga starenja stavlja na prvo mjesto genetiki programirano

starenje i istie da postoje specifini geni koji dovode do naglih promjena u stanicama, to rezultira starenjem. Prema toj teoriji starenje je programirano kao i svako drugo ivotno doba ovjeka (1).

Stohastike ili sluajne teorije pretpostavljaju da je proces starenja rezultat samog ivota, odnosno rezultat akumuliranih oteenja koja uzrokuju sluajni dogaaji iz svakodnevnog ivota, a mogu biti izazvani unutarnjim i/ili vanjskim imbenicima (npr. ozljede, bolesti i sl.). Oteenja se zbivaju unutar stanice (npr. promjene molekula proteina, promjene u DNA i sl.) (1).

1.2.2. Socioloke teorije starenja

Cilj je sociolokih teorija starenja objasniti promjene u odnosu pojedinca i drutva, a do kojih dolazi radi procesa starenja (4). Navedeno se oituje u promjenama u socijalnim aktivnostima, socijalnim interakcijama i socijalnim ulogama starih osoba. Unutar sociolokih teorija razlikuju se:

socijalne makroteorije promatraju starenje u svjetlu demografskih i sociolokih promjena

socijalne mikroteorije objanjavaju starenje na razini pojedinca, njegovog socijalnog statusa i uloga koje mu drutvo dodjeljuje, a na temelju navedenog pojedinac odreuje svoju vrijednost

socijalne povezujue teorije nastoje povezati socijalnu strukturu s pojedincem, njihovim interakcijama koje mogu naglasiti drutvenu aktivnost starijeg ovjeka ili mu je uskratiti, ili mu dodijeliti uloge na temelju njegove dobi

1.2.3. Psiholoke teorije starenja

U nastavku teksta osvrnut emo se na neke od psiholokih teorija starenja. Teorija ivotnog vijeka

Prema teoriji ivotnog vijeka promjene tijekom procesa starenja pripisuju se uroenim, genetskim imbenicima koji upravljaju razvojem pojedinca u razliitim razdobljima na slian nain (1). Promjene su normativne, povezane s kronolokom dobi i predvidljive.

Razvojna razdoblja odvijaju se odreenim slijedom, tako da je uspjean razvoj u jednom razdoblju nuan za uspjeno napredovanje u sljedeem razdoblju. Unutar teorija ivotnog vijeka postoji mnogo teorijskih principa i shvaanja te emo objasniti neke od njih. Teorija ljudskog ivota Autorica navedene teorije, Charlotte Bchler tridesetih je godina prolog stoljea u Beu na temelju prikupljenih biografija postavila model psihikog razvoja kroz ljudski vijek, usporedan biolokom tijeku ivota, a odvija se kroz pet osnovnih razdoblja (1):

0 15 godina razdoblje progresivnog rasta, djetinjstvo

15 25 godina razdoblje reprodukcije, poetno samoodreivanje ciljeva

25 45 godina razdoblje kulminacije, konano samoodreivanje ciljeva

45 65 godina razdoblje opadanja reprodukcije, samoprocjena uspjenosti u postizanju ciljeva

65 i vie godina razdoblje opadanja, ostvarenja ciljeva ili osjeaj neuspjeha.

Ova teorija bazira se na naglaavanju usporednog tijeka biolokih procesa rasta, stabilnosti i opadanja te psihosocijalnih procesa razvoja, kulminacije i saimanja aktivnosti i postignua. No, bitno je istaknuti da se bioloki i psihiki razvoj ne moraju odvijati usporedno, niti se on na jednak nain odvija kod razliitih pojedinaca. Nadalje, ova teorija napominje da u starosti nuno dolazi do opadanja to se kosi s novijim psihologijskim spoznajama vezanim uz proces starenja (4). Teorija ivotnih razdoblja Tridesetih godina prolog stoljea Carl Gustav Jung predlae teoriju psihikog razvoja, a odnosi se na itav ivotni vijek. Jung promatra psihiki razvoj u razdoblju mladosti koje poinje nakon puberteta i traje do srednjih godina (35 40). U tom periodu osoba iri vlastite ivotne horizonte. Nakon 40. godine ivota, koje naziva podnevom ivota, dolazi do procesa individuacije. U tom razdoblju osoba se poinje okretati sebi, postaje svjesnija sebe i trai cilj, smisao i cjelovitost vlastitog ivota. Osoba, rjeavajui unutarnje sukobe (maskulinost femininost, kreativnost destruktivnost, mladost starost i separacija privrenost) otkriva smisao vlastitog postojanja i lake prihvaa vlastitu smrtnost (3).

Razvojni zadaci Robert Havighurst, pionir socijalne gerontologije pedesetih je godina prolog stoljea predloio model razvoja kroz ivotni vijek, baziran na pojmu razvojnog zadatka (3). Razvojni zadatak najvanije je postignue u odreenom periodu ivota, a o kojem ovisi zadovoljstvo i uspjenost u trenutnom ivotnom razdoblju, ali i u buduem razvojnom razdoblju. Lemme navodi Havighurstove razvojne zadatke starosti (4):

prilagodba na smanjenu tjelesnu snagu

prilagodba na umirovljenje i smanjenje prihoda

prilagodba na smrt suprunika

identifikacija s vlastitom dobnom skupinom

ispunjavanje socijalnih i graanskih obveza

uspostavljanje zadovoljavajuih uvjeta ivota.

Glavna tema koja se provlai kroz Havighurstov popis je oslobaanje od obveza, voljno ili nevoljno smanjivanje aktivnog sudjelovanja u drutvu. Umirovljenje je dio oslobaanja od obveza; opadanje snage i zdravlje ini aktivnosti teima; smrt suprunika oduzima osobi pratioca u prijanjim aktivnostima i isuuje emocionalne izvore. Oslobaanje od drutvenih uloga srednje ivotne dobi (npr. uloga radnika) nadomjeta se usvajanjem nekih novih aktivnosti i prilagoavanjem starih (npr. umirovljene osobe mogu se poeti baviti nekim novim hobijima, prikljuiti se nekoj drutveno - rekreacijskoj skupini; mogu proiriti svoju obiteljsku ulogu npr. druenje s unucima i sl.). Pogledamo li Havighuirstov popis razvojnih zadataka uoava se da na popisu nema prilagodbe na vlastitu smrt, to neupitno postaje predmet razmiljanja svake stare osobe. U usporedbi s mlaim osobama, starije osobe ee razmiljaju o smrti, ali je se manje boje. Strah je vjerojatno manji jer su stare osobe socijalizirane drutvo ih je nauilo da starost vrlo brzo dovodi do smrti te se i na taj nain pripremaju i oekuju je (5).

Teorija psihosocijalnog razvoja Erik Erikson, Freudov uenik proirio je Freudovu teoriju psihosocijalnog razvoja na itav ivotni vijek te je ukljuio kao bitan imbenik i utjecaj socijalne okoline na razvoj

(6). Erikson u svojoj teoriji razlikuje osam razvojnih faza. U svakoj razvojnoj fazi osoba se suoava s odreenom psihosocijalnom krizom odnosno prekretnicom, izazovom, a ishod moe biti pozitivan ili negativan. Erikson smatra da to je vie negativnih ishoda krize prethodnog razvojnog razdoblja, to e razvoj u narednim razdobljima biti tei. No, on napominje da period razrjeavanja krize nije tono odreen, ovisi o pojedincu i razlikuje se od pojedinca do pojedicna. Sukladno tome, niti svako pojedino razvojno razdoblje nema strogo odreeno trajanje. Prijelaz iz jednog stadija u drugi ne podrazumijeva da taj stadij vie ne djeluje. Njegov je utjecaj mogu jer je on integralni dio linosti. Erikson smatra vanim i nain ritualizacije. Pod ritualizacijom podrazumijeva obrazac ili nain na koji se odvija interakcija meu pojedincima odreene sredine. Cilj ritualizacije je da od pojedinca uini djelotvornog i familijarnog lana pojedine drutvene sredine (6). Pet razvojnih faza odnosi se na djetinjstvo i mladost, a tri na odraslu dob i starost. Tablica 1. Razvojne faze prema Eriksonu. Dob Razvojna razdoblja i krize 1 0 1 Povjerenje nasuprot nepovjerenju 2 1 3 Autonomija nasuprot sumnji 3 3 6 Inicijativa nasuprot krivnji 4 6 11 Produktivnost nasuprot inferiornosti 5 11 20 Identitet nasuprot konfuziji identiteta 6 20 40 Intimnost nasuprot izolaciji 7 40 60 Plodnost nasuprot stagnaciji 8 60 smrti Integritet nasuprot oajanju

U osmom stadiju prema Eriksonu dolazi do retrospekcije cijelog ivota, svih postignua i svih promaaja kao i cjelokupnog iskustva. Erikson napominje da to nije samo retrospekcija, nego i evaluacija ivotnog puta. To je period poetka starosti u kojem dolazi do postupnog smanjivanja, odnosno degeneriranja brojnih tjelesnih funkcija i zdravlja. U ovoj fazi dolazi i do niza psihosocijalnih pitanja i problema (npr. smanjenje novanih sredstava, gubitak (smrt) partnera, potreba da se izbjegne samoa ili osamljenost. Psihosocijalna kriza u ovom razdoblju proizlazi iz evaluacije vlastitog ivotnog puta. Takvom evaluacijom, ako je pozitivna, pojedinac zapaa da je u

njegovom ivotu postojao red, da je on u svom ivotu naao svoje mjesto i da je tom ivotu dao odreeni smisao. Iz navedenog se zakljuuje da osjeaj integriteta ega proizlazi iz zadovoljstva onim to je pojedinac uinio i postigao. Kod osoba koje doivljavaju tako svoj ivot i svoju prolost ne postoji strah od smrti jer su, kao to Erikson navodi, svjesni da oni i dalje ive u svojim potomcima ili u svojim djelima. Oni pojedinci koji smatraju da je njihov ivot bio promaaj, da nisu postigli sve ono to su htjeli ili eljeli, da im ivot nije bio ispunjen, odnosno smatraju da su ostali neto duni, nemaju adekvatan integritet ega. Oni se plae smrti, zaokupljeni su neim iz prolosti to kod njih izaziva neugodu. Takvi pojedinci skloni su projekciji, okrivljujui druge za vlastite promaaje i neuspjehe. U tim situacijama skloni su potisnuti sve ono to izaziva neugodu, odnosno sve ono to ih podsjea na vlastite neuspjehe i sve ono to je tetno za integritet linosti. Tako se javlja zaborav za promaaje, grijehe, neugode, a u sjeanju ostaju samo ugodni trenutci. Navedeno se zove optimizam pamenja, to se esto susree kod starih ljudi. Tako se nerijetko uju reenice kako je u njihovo vrijeme sve bilo ljepe, bolje i drugaije nego danas, bolje od sadanjosti koja je loa. 1.2.4. Teorijski pristupi prouavanja starenja

Novije teorije potekle iz devedesetih godina prolog stoljea usmjerene su na tumaenje prilagodbe linosti na starenje. Tako teorija ekolokih sustava (iji je zaetnik Kurt Lewin, a u novije vrijeme ju je razvio Urie Bronfenbrenner koji napominje vanost prouavanja starenja u kontekstu okoline u kojoj pojedina ivi (4)) navodi da ljudski razvoj ovisi o uzajamnom prilagoavanju pojedinca promjenjivim karakteristikama okoline u kojoj se nalazi. Okolina ima nekoliko razina: obitelj, radna okolina, drutvo u irem smislu. Na svakoj razini okoline osoba stupa u odreene odnose, aktivnosti i uloge utemeljene na vrijednostima. Stoga, elimo li razumjeti razvoj pojedinca, moramo poznavati i razumjeti interakciju osobe s njegovom sadanjom i prolom okolinom. Bronfenbrenner to naziva razvojem u kontekstu.

Kognitivna teorija starenja navodi tri postulata prilagodbe na starenje (1): prilagodba je povezana s percepcijom promjene, a ne objektivnom promjenom

(npr. osoba vlastito zdravlje procjenjuje kao dobro iako boluje od neke kronine bolesti)

promjene se percipiraju i pamte u skladu s vlastitim oekivanjima (npr. osoba vlastito zdravlje procjenjuje kao dobro u usporedbi s vrnjacima)

prilagodba osobe na ivotne izazove i probleme starosti ovisi o postignutoj ravnotei izmeu kognitivnih i motivacijskih struktura pojedinca (npr. osoba se procjenjuje da je dobro sve dok se moe sama brinuti o sebi).

Ova teorija napominje da su zadovoljstvo ivotom i subjektivna dobrobit pokazatelji uspostavljene psihofizike ravnotee stare osobe. Kognitivna teorija prilagodbe starenju navodi tri osnovna naina suoavanja s percipiranim ili oekivanim razvojnim gubitcima (1):

aktivno prilagoavanje - asimilacija (npr. starija osoba se i dalje bavi tjelovjebom koju usklauje s tjelesnim ogranienjima odlazak u teretanu zamjenjuje etnjama)

prilagoavanje ciljeva i razina tenji ogranienjima i situaciji - akomodacija ima cilj da percipirani nesklad izgubi negativno ili prijetee znaenje

na razini kognitivne samoreprezentacije, obraivanje informacija eufemistinom interpretacijom ili negacijom prijeteih informacija o sebi kako bi se osoba obranila od uoenog nesklada proces imunizacije.

Uspjeno starenje, prema ovoj teoriji podrazumijeva ravnoteu izmeu asimilativnih, akomodativnih i imunizacijskih oblika suoavanja.

Do sada smo se bavili teorijama starenja, poevi od biolokih do psiholokih. Moe se zakljuiti da u nizu velikih teorijskih koncepata ne postoje jednoznana odreenja to je starenje i ovisno o kutu gledanja na proces starenja donose se odreeni zakljuci. Meutim, ne postoji niti jedna teorija koja bi na sustavan i sveobuhvatan nain dala objanjenje procesu starenja. Smatramo da se u velikoj mjeri zapostavlja bavljenje tematikom vezanom za psiholoko zdravlje u treoj ivotnoj dobi te psiholoki faktori koji pridonose doprinose uspjenom starenju. Proces starenja i starosti neminovno nosi propadanje u biolokom funkcioniranju to se odraava na svakodnevni ivot pojedinca. Kvaliteta ivota starijih osoba, iako je povezana s tjelesnim zdravljen i funkcioniranjem, ne mora biti izravno ovisna o zdravstvenim imbenicima. Neki stari ljudi ive kvalitetno i zadovoljni su vlastitim ivotom usprkos naruenom zdravlju i

obrnuto. Stoga, postavlja se pitanje zato neki pojedinci vlastitu starost doivljavaju kao odreeni izazov, u njoj pronalaze novi smisao i zadovoljni su svojim ivotom, a umirovljenje doivljavaju kao nagradu, dok drugi pak starost doekuju tuni, nezadovoljni te u starosti razvijaju odreene psihike potekoe poput depresije i anksioznosti, a umirovljenje doivljavaju kao kaznu i gubitak socijalne uloge. Ovo istraivanje bavit e se upravo utvrivanjem korelata koji pridonose psihikom zdravlju starijih osoba nakon umirovljenja.

Odlazak u mirovinu veliki je preokret u ivotu na koji veina ljudi nije pripremljena. Dolazi do naglih promjena navika, obiaja, intelektualnih i drugih aktivnosti, mijenjaju se obveze, prekida se komunikacija s kolegama s posla, gubi se socijalna uloga to esto dovodi do niza ozbiljnih poremeaja u organizaciji ivota. Uz to, prihodi se znatno smanjuju to pogaa umirovljenika, a time oteava prilagodbu. Osoba naglo ima viak vremena koje treba adekvatno popuniti. Ako pojedinac nakon umirovljenja ne strukturira na odgovarajui nain svoje vrijeme, esto dolazi do gubitka interesa, nepovjerenja, nezadovoljstva, gubitka samopotovanja, osjeaja nekorisnosti i odbaenosti, osamljenosti i do sve vee otuenosti. Osamljenost se kod starih osoba javlja ee nego u drugim ivotnim fazama, a razlozi lee u tome to se broj osoba s kojima je pojedinac bio u vezi smanjuje s porastom dobi, a mijenja se i intenzitet emocionalnih odnosa. Gubitak branog partnera, odlazak djece iz kue, umirovljenje te pojava bolesti najei su uzroci osamljenosti (7). Kada govorimo o socijalnoj izolaciji u starijoj dobi, treba razlikovati subjektivno i objektivno stanje. Objektivno stanje moe se utvrditi u kolikoj mjeri se ovjek nalazi u socijalnoj interakciji s drutvom, ali je najvanije pri tome kako se stara osoba osjea. Istraivanja su pokazala da su, prema subjektivnom sudu, najosamljeniji udovice i udovci. Djeca su napustila roditeljski dom, osnivajui vlastitu obitelj to dovodi i do osjeaja gubitka roditeljske uloge. U tradicionalnijim drutvima, u nekadanjim patrijarhalnim obiteljima vie generacija ivjelo je na okupu. Meutim, danas mladi postaju sve samostalniji, stvarajui svoju obitelj, odvajaju se od roditelja, a stare osobe esto ostaju same (8). Za uspjeno starenje odnosno za zadovoljstvo ivotom vrlo su vane socijalne aktivnosti i interakcije koje se starenjem sve vie ograniavaju uslijed umirovljenja.

Cumming i Henry navode teoriju smanjene aktivnosti kojom ele naglasiti da je za proces starenja karakteristian obostrani prekid veza izmeu pojedinca i drutva u kojem ivi. Teorija nadalje eli naglasiti smanjenje normativne drutvene kontrole to ima za posljedicu smanjenje obveza stare osobe prema drutvu. to je proces odvajanja pojedinac drutvo uspjeniji i to ga pojedinac bolje prihvaa, to je njegovo zadovoljstvo ivotom vee. Prema ovoj teoriji, proces iskljuenja pojedinca ne mora biti vezan uz osjeaj nezadovoljstva i izolacije jer se pretpostavlja da e stara osoba usvojiti novu socijalnu ulogu, bez obzira na socijalno iskljuenje te da e pronai razloge za postizanje zadovoljstva ivotom (9). Havighurst predlae teoriju aktivnosti koja navodi da je adaptacija pojedinca na starost, njegovo zadovoljstvo ivotom i stupanj blagostanja u uskoj vezi sa zadravanjem prijanjih socijalnih navika (10). to je vei fizioloki, psiholoki i socijalni nivo aktivnosti pojedinca to e njegovo zadovoljstvo ivotom biti vee. Teorija se temelji na podatcima istraivanja koji ukazuju da veliki broj starih osoba zadrava znatan broj ranijih aktivnosti, da je stupanj aktivnosti pod jakim utjecajem ranijeg stila ivota te da postoje znaajne pozitivne korelacije izmeu nivoa aktivnosti i uspjenog starenja.

to je uspjena prilagodba na umirovljenje, ne moe se jednoznano odrediti. Nepostojanje opeprihvaenih teorija ni jasnih pojmova s pomou kojih bi se opisala uspjena prilagodba u mirovni, velika je potekoa u svim gerontolokim istraivanjima toga problema. Tako se dobro funkcioniranje nakon umirovljenja pokuava zahvatiti mjerenjem razliitih psiholokih aspekata: zadovoljstvo ivotom, samopotovanje, anomija, srea, afektivna stanja, pojam o sebi, subjektivno doivljavanje dobrog stanja, kvaliteta ivljenja. S psihologijskog stajalita zadovoljstvo ivotom je subjektivni doivljaj kvalitete ivota te ga se moe definirati kao kognitivnu evaluaciju cjelokupnog ivota kroz koju svaki pojedinac procjenjuje vlastiti ivot. Da bi se opisalo zadovoljstvo ivotom, prouavaju se vanjski uvjeti, ali i unutarnji procesi koji impliciraju subjektivna iskustva pojedinaca. Glavni oslonac za ispitivanje zadovoljstva ivotom ine upitnici i subjektivni iskazi, pri emu se uglavnom koriste metodom samoprocjene uz koju se vee glavni metodoloki prigovor introspekciji.

U posljednje vrijeme struktura populacije mijenja se iz piramidne u kvadratinu to implicira veu zastupljenost generacije starih osoba. Drutvo u cjelini trebalo bi se pozabaviti odgovarajuim mjerama kako bi se starim ljudima omoguilo da provedu to osmiljeniji i svrsishodniji ivot u starosti. Prilagodba u mirovini operacionalizira se s pomou razliitih konstrukata, a jedan od njih je i zadovoljstvo ivotom u mirovini te e predmet i cilj ovog istraivanja upravo biti utvrditi koji faktori pridonose veem zadovoljstvu ivotom u treoj ivotnoj dobi nakon umirovljenja. Prilagodba na mirovinu, tj. zadovoljstvo ivotom nakon umirovljenja u Hrvatskoj, nije est predmet istraivanja te e ovaj rad pokuati dati doprinos boljem razumijevanju generacije starih osoba. Prije nego objasnimo korelate zadovoljstva ivotom nakon umirovljenja te damo pregled recentne literature i istraivanja, pozabavit emo se nekim teorijskim principima koji objanjavanju koje efekte umirovljenje ima na pojedinca.

1.3. Umirovljenje i prilagodba na umirovljenje

Umirovljenje se obino doivljava kao dogaaj, odnosno proces koji zahtijeva planiranje i prilagodbu, To je tranzicijska ivotna faza koja traje nekoliko godina. Proces prilagodbe na mirovinu mnogo je kompleksniji nego to se ranije mislilo, ne samo zbog mnotva faktora koji mogu utjecati na taj proces (bilo da se radi o faktorima okoline, socijalnim ili osobnim), nego i zbog toga to su i sami faktori u razliitim meusobnim odnosima. Upravo utjecaji svih navedenih faktora, iji su meusobni odnosi nedovoljno istraeni, ine proces prilagodbe na umirovljenje dinaminijim nego to se moe zakljuiti na prvi pogled. Umirovljenje ima razliito znaenje za ljude s obzirom na promjene koje izaziva u ivotu osobe i obitelji. Neke od uobiajenih pozitivnih promjena su: vie vremena se provodi kod kue, nema odreenog rasporeda obveza, vie slobodnog vremena za susrete s lanovima obitelji i prijateljima. Uobiajeni negativni aspekti umirovljenja su: smanjenje razine prihoda u odnosu dok je pojedinac bio zaposlen, gubitak

samopotovanja uslijed gubitka radne socijalne uloge, gubitak identiteta kao pripadnika profesije, gubitak profesionalnih socijalnih kontakata, eventualni gubitak zdravlja te promjene u obiteljskim odnosima. Dvije teorije pokuavaju pojasniti kakve sve utjecaje umirovljenje ima na pojedinca: teorija krize i teorija kontinuiteta (11).

Teorija krize naglaava da umirovljenje ima openito negativan i degradirajui efekt na pojedinca jer je radna uloga osnovna legitimna uloga za pojedinca dananjice. Gubitak radne uloge radi odlaska u mirovinu dovodi prema ovoj teoriji do redukcije samopotovanja i gubitka statusa, to implicira povlaenje iz socijalnog ivota. Povlaenje iz socijalnog ivota moe dovesti do razvoja niza bolesti te smanjenja zadovoljstva ivotom. Prema ovoj teoriji, umirovljenje je kriza koja zahtijeva znaajnu prilagodbu. Meutim, neka istraivanja (12) ukazuju da je umirovljenje rangirano kao 27. od 32 dogaaja s kojima su osobe imali iskustva odnosno koja su utjecala na njih (pri emu rang 1 ima znaenje najveeg efekta). Rezultati ovog istraivanja pokazuju da se umirovljenje percipira kao dogaaj od manjeg osobnog znaaja u odnosu na druge ivotne dogaaje kao to su roenje djece ili unuadi, enidba/udaja, zdravstveni problemi. Nadalje, velike su interindividualne razlike u procjeni efekta to ga umirovljenje ima na pojedinca (13). Mukarci ee percipiraju umirovljenje kao stresan ivotni dogaaj nego ene. Oni koji su nedavno umirovljeni ee percipiraju umirovljenje kao kritian dogaaj od osoba koje su ve neko vrijeme u mirovini to ukazuje na to da se poetni ok izazvan umirovljenjem vremenom prevladava kako se ljudi ponu prilagoavati na nove uloge.

Teorija kontinuiteta pak napominje da radna uloga nije sredinja uloga za sve zaposlene te umirovljenje moe imati kratkotrajne i neznaajne efekte za mnoge ljude. Havelka i Despot Luanin navode est faza kroz koje osoba prolazi u procesu prilagodbe na umirovljenje (14). Te faze nisu vezane za kronoloku dob osobe niti svi pojedinci moraju proi kroz sve faze. Proces je izrazito individualan. Prva faza je tzv. predumirovljenje kada zaposlena osoba shvaa da se umirovljenje pribliava i da bi se na neki nain trebao pripremiti. U toj fazi est je osjeaj straha i napetosti radi moguih negativnih ishoda umirovljenja.

Druga faza je faza medenog mjeseca koja nastupa neposredno nakon umirovljenja, a praena je gotovo osjeajem euforije radi nove slobode, mogunosti zadovoljenja raznih interesa i sl.

Trea faza je faza razoaranja u kojoj mnoge aktivnosti koje je osoba prieljkivala i eljno iekivala gube privlanost, to je najee povezano s nerealnim oekivanjima. U ovoj fazi mogua je pojava razvoja nekih tegoba iz kruga depresije. U etvrtoj fazi fazi reorijentacije osoba razvija realistiniju alternativu i esto uspostavlja nove aktivnosti u svojoj drutvenoj sredini. U petoj fazi fazi stabilnosti umirovljenik zna to se od njega oekuje i to moe pruiti, svjestan je svojih mogunosti i ogranienja. Ako se umirovljenik tee razboli i izgubi svoju autonomiju, nastupa zavrna faza u kojoj umirovljenik preuzima ulogu bolesnika. U toj fazi osoba vie nije usmjerena na svoju ulogu umirovljenika. O sebi ne razmilja kao o umirovljeniku jer je zaokupljaju druge stvari, npr. bolest, vlastita ili branoga partnera. Sebe doivljava kao staru osobu kojoj se pribliava smrt. Istraivanje provedeno na uzorku hrvatskih umirovljenika potvrdilo je postojanje pet faktora prilagodbe, i to: faze pripreme, faze medenog mjeseca, faze razoaranja, faze stabilnosti i terminalne faze (15). Nije potvrena faza reorijentacije nego je identificiran faktor radne reaktivacije bez ponovnog zaposlenja sa svrhom zaraivanja za ivot. Tipina tvrdnja u tome faktoru glasi "Aktivnosti kojima se bavim, meni osobno financijski pridonose". Autori pretpostavljaju da je taj specifini faktor posljedica preranih i prisilnih umirovljenja zbog turbulencija koje pogaaju nae drutvo posljednjih petnaestak godina. Dok se u stranoj literaturi nalazi da su prijevremena umirovljenja povezana s traenjem i nalaenjem posla, pa ak i s izgradnjom nove karijere, nae skupine redovitih i prijevremenih umirovljenika ne razlikuju se u rezultatima postignutima na skali reaktivacije. To je vjerojatno zato to i jedni i drugi imaju nedostatne mirovine i egzistencijalne probleme koje rjeavaju nekim radnim aktivnostima, ali ne i novim zaposlenjem jer je ono nedostupno prijevremeno umirovljenima od kojih su neki i umirovljeni kao viak radne snage pri raspadu tvrtki u kojima su radili.

ini nam se vanim napomenuti da za odreeni broj ljudi prestanak radne aktivnosti, osobito onih pojedinaca koji su sve svoje interese u radnom razdoblju podredili profesionalnim aktivnostima, odlazak u mirovinu moe biti uzrok tekih osobnih kriza pa i prerane smrti.

Poetkom prolog stoljea u SAD-u se poeo istraivati fenomen nedjeljne neuroze kod osoba koje su tijekom neradnih dana postajale tune i nemirne. Karakteristini simptomi nedjeljnih neuroza prema W.B. Wolfeu (16) su: munina, nervoza i napetost, apatija, neraspoloenje, strah i depresija, a javljaju se tijekom neradnih dana. Nedjeljna neuroza je jedan od predisponirajuih faktora za bolest umirovljenja (neadekvatno reagiranje na prekid radne aktivnosti zbog umirovljenja). Visokorizinoj skupini starih ljudi koji mogu imati teke posljedice radi odlaska u mirovinu pripadaju pojedinci koji tijekom svog radnog vijeka nisu uspjeli uspostaviti ravnoteu izmeu profesionalnih te obiteljskih i osobnih preokupacija, zanemarujui ostale interese na raun profesionalne aktivnosti. Rizik od krize umirovljenja posebno pogaa osobe na rukovodeim poloajima te vrhunske strunjake. Istraivanja napominju i postojanje razlika izmeu mukaraca i ena na prilagodbu na umirovljenje. Mukarci se tee prilagoavaju injenici da gube radnu ulogu jer na taj nain gube i status u drutvu osobe koja je hranila vlastitu obitelj i pridonosila materijalnoj sigurnosti (17). Nadalje, gubitak radne uloge za mukarca izrazito je stresna situacija jer drutvo nije jasno odredilo socijalnu ulogu mukarca nakon umirovljenja. Upravo radi navedenog, mukarci nakon umirovljenja razvijaju osjeaj neadekvatnosti, nesigurnosti, obeshrabrenosti i pomalo izgubljenosti u novoj ulozi (17). Ranija istraivanja razlika izmeu mukaraca i ena na proces prilagodbe na umirovljenja ukazuju da se ene lake prilagoavaju na umirovljenje jer prema autorima Cummingu i Henryu (17) enama nije bitna radna uloga nego im je vanija uloga majke. Autori napominju da se ene tee prilagoavaju na sindrom praznog gnijezda kada djeca naputaju roditeljski dom, pri emu ena u tim situacijama gubi svoju osnovnu socijalnu ulogu. Novija istraivanja takoer navode da se ene lake prilagoavaju na umirovljenje, ali negiraju objanjenja ranijih istraivanja. Autori dolaze do zakljuaka da se ene lake prilagoavaju procesu umirovljenja jer su tijekom ivota iskusile vie socijalnih uloga i

doivjele mnogo promjena uloga to im omoguava veu fleksibilnost, a samim time se i lake suoavaju s promjenama koje donosi umirovljenje (17). Meutim, istraivanje Szinovacza i suradnika (18) pak donosi oprene rezultate istraivanja prijanjim. Oni navode da se ene tee prilagoavaju na umirovljenje jer za razliku od mukaraca stvaraju dublje socijalne veze i mree na poslu, vie su ukljuene u drutveni ivot, vana im je socijalna bliskog s kolegama na poslu. Stoga se ene opiru umirovljenju kako ne bi izgubile socijalnu mreu koju su stvorile na radnom mjestu. A gubitak te mree nakon umirovljenja oteava prilagodbu i stvara osjeaj nezadovoljstva. Nadalje, isti autori naglaavaju da su ene osjetljivije od mukaraca na ekonomske probleme u mirovini, posebice ene koje nisu udane. Leslie Morgan (19) navodi da ene koje su se razvele u dobi izmeu 45. i 55. godine ivota planiraju kasniji odlazak u mirovinu i tee se prilagoavaju umirovljenju nego ene koje su udate. Takoer, autorica naglaava da oenjeni mukarci lake prihvaaju odlazak u mirovinu nego udovci ili razvedeni mukarci. Uoeno je da ene koje se nisu nikad udavale pozitivnije gledaju na umirovljenje nego ene koje su razvedene ili su udovice. Linda George i suradnici (20) na temelju niza provedenih istraivanja donose empirijske zakljuke da umirovljenje nije kritini dogaaj niti za mukarce niti za ene, ve da je to proces koji nosi niz pozitivnih i negativnih situacija. Autorica naglaava da je prilagodba na umirovljenje sloen i multidimenzionalan proces. Istraivanja su pokazala i vanost intrinzinog nasuprot ekstrinzinom vrednovanju posla. Ako se posao vrednuje kroz intrinzinu prizmu odnosno ako posao jedini pridonosi stvaranju vlastitog identiteta, osjeaju adekvatnosti i samopotovanja, tada je prilagodba na umirovljenje znatno tea (za razliku od osoba kod kojih je dominantna ekstrinzina komponenta). Vidjeli smo da je proces umirovljenja (odnosno prilagodba na umirovljenje) stresno razdoblje za veinu pojedinaca (bez obzira gleda li osoba na umirovljenje kao na pozitivan ili negativan in) te naini na koji se osobe suoavaju sa stresnim situacijama mogu u velikoj mjeri pridonijeti uspjenoj odnosno neuspjenoj prilagodbi novom ivotnom razdoblju. O prilagodbi pojedinca ovisit e i njegovo zadovoljstvo ivotom nakon umirovljenja, odnosno zadovoljstvo ivotom u treoj ivotnoj dobi. 1.4. Zadovoljstvo ivotom u treoj ivotnoj dobi

Kao to smo vidjeli, rezultati niza istraivanja vezanih za prilagodbu na umirovljenje su kontradiktorne, a neki od razloga mogu biti upravo ti to ne postoji jasna operacionalizacija pojma uspjene prilagodbe na umirovljenje. Nepostojanje jasnih stavova u drutvu kao ni opeprihvaene teorije koja bi objasnila to sve ukljuuje uspjena prilagodba na umirovljenje dodatno pogoduje stvaranje zbrke u gerontolokim istraivanjima. Stoga je svakom autoru dano na izbor da odlui to e razumijevati pod uspjenom prilagodbom na umirovljenje, pri emu je nuno voditi rauna o jasnoj operacionalizaciji odabranog konstrukta kojim e se objanjavati uspjena prilagodba na umirovljenje kako se ne bi stvarale dodatne konfuzije u ionako nejasnim terminima. Smatrali smo opravdanim povui paralelu izmeu zadovoljstva ivotom i uspjene prilagodbe na umirovljenje, pretpostavljajui da su se osobe koje su zadovoljne vlastitim ivotom uspjeno prilagodile na novu ivotnu ulogu ulogu umirovljenika. Havighurst (21) iznosi rezultate koji govore o zadovoljstvu ivotom kao mjeri adaptivnoga prilagoivanja na starenje. Diener i suradnici navode definiciju Campbell i suradnika (22) koji definiraju zadovoljstvo kao "opaenu razliku izmeu aspiracija i dostignua, koja se kree od percepcije ispunjenosti pa do percepcije deprivacije". Oni zadovoljstvo ivotom promatraju kao kognitivnu komponentu subjektivne dobrobiti, dok sreu promatraju kao iskustvo osjeaja ili uvstva. Lucas i suradnici (23) definiraju zadovoljstvo ivotom kao "globalnu evaluaciju neke osobe o svom ivotu". Definicija pokazuje da pri evaluaciji zadovoljstva ivotom osoba ispituje odreene aspekte svoga ivota, usporeuje dobro s loim te dolazi do ukupne procjene zadovoljstva ivotom. Stoga se moe pretpostaviti kako je globalna priroda ove procjene donekle stabilna i da ne ovisi potpuno o uvstvenom stanju osobe u trenutku prosudbe. esto se kao sinonim za zadovoljstvo ivotom uzimaju pojmovi poput kvalitete ivota, sree, subjektivne dobrobiti. Nerijetko kada elimo opisati sretnu osobu, najee emo rei da je to zadovoljna osoba, da vodi kvalitetan ivot. Meutim, da bi neko istraivanje bilo znanstveno istraivanje ono mora udovoljiti osnovnim metodolokim principima, a to je dobra operacionalizacija predmeta mjerenja. Nuno je stoga razlikovati pojmove. Pojmom kvalitete ivota koriste se razliite struke te mu daju i razliita znaenja. U psihologijskoj literaturi kvaliteta ivota tumai se kao svojevrsna trajna procjena zadovoljstva ivotom, a procjena zadovoljstva ivotom, opet, nastaje na osnovi

evaluacije kvalitete ivljenja u razliitim podrujima (posao, umirovljenje, socijalne aktivnosti, meuljudski odnosi, emocionalne vez i sl.). Krizmani i Kolesari (24) definiraju kvalitetu ivota kao subjektivno doivljavanje vlastitoga ivota odreeno objektivnim okolnostima u kojima osoba ivi, karakteristikama linosti koje utjeu na doivljavanje realnosti i njezina specifinoga ivotnog iskustva.

Objektivne se dimenzije odnose na mjerljive objektivne uvjete ivota (npr. bruto nacionalni dohodak, dostupnost raznih slubi i usluga), dok se subjektivna kvaliteta ivota odnosi na osobnu procjenu zadovoljstva razliitim dimenzijama kao to su zdravlje, socijalni odnosi, intimni odnosi, materijalno blagostanje i sl. Kvaliteta ivota pojedinca ovisi o njegovoj mogunosti nadoknaivanja nedostataka koji ga optereuju i koritenju prednosti koje mu se pruaju, to omoguuje postizanje ravnotee izmeu oekivanja i realizacije. Sve navedeno jednostavno upuuje na to da je nemogue procijeniti kvalitetu ivota pojedinca na osnovi poznavanja objektivnih uvjeta u kojima ivi ili objektivnih potekoa koje ga optereuju kao to su starost, bolest ili briga o drugoj osobi. Osjeaj sree, prema nekim autorima ukljuuje uz zadovoljstvo ivotom i jo neke elemente poput nade, emocionalne stabilnosti, postojanje moralnih naela (25). Autori izjednaavaju pojam subjektivne dobrobiti i sree. Sretnu osobu opisuju kao psihiki i socijalno prilagoenu to znai da osoba ima visoko samopouzdanje, emotivnu stabilnost te je socijalno ukljuena. Diener (22) navodi da veina autora subjektivnu dobrobit stavlja na hijerarhijski vii poloaj nego to je to zadovoljstvo ivotom. Pod pojmom subjektivne dobrobiti smatraju kognitivnu procjenu (zadovoljstvo ivotom) te uvstvenu komponentu (srea). Bradburn, kojeg citiraju Costa i McCrea (25) iznosi da srea proizlazi iz ravnotee pozitivnih i negativnih osjeaja. Penezi u svom magistarskom radu navodi Marcoenovih est komponenti subjektivne dobrobiti (26):

psiholoka dobrobit (subjektivno iskustvo osobnih percepcija, miljenja, pamenja, elja i emocija)

fizika dobrobit (ukljuuje pozitivnu tjelesnu sliku, odsustvo boli, kontinuiranu senzomotornu osjetljivost)

socijalna dobrobit (ukljuuje kvalitativno zadovoljavajue odnose s odreenim brojem ljudi i ukljuenost u iri socijalni kontekst)

materijalna dobrobit (ukljuuje evaluaciju materijalnih uvjeta ivota)

kulturalna dobrobit (odnosi se na cijeli niz objekata, jezika, stilova, komunikacija, vrijednosti te mnogih produkata ljudskog drutva)

egzistencijalna dobrobit (ukljuuje pitanja o svrsi ivota).

Autori Ryff i Keyes (26) imaju drugaiji pogled na subjektivnu dobrobit te smatraju da ona ukljuuje samoprihvaanje, pozitivne odnose s drugima, autonomnost, upravljanje okolinom, posjedovanje svrhe ivljenja te osobni rast. Zadovoljstvo ivotom povezano je s psihikim zdravljem osobe. Odnosi se na sveukupnu procjenu ivota osobe ili na usporedbu koja odraava percipirani nesklad izmeu tenji i postignua osobe (27). Zadovoljstvo ivotom kognitivna je evaluacija cjelokupnog ivota (27). Na osnovi pregleda novijih empirijskih radova i vrednovanja konstrukta zadovoljstva ivotom, Penezi (26, 27, 28) zakljuuje da je zadovoljstvo ivotom kognitivna evaluacija vlastita ivota, a kojom svaki pojedinac procjenjuje svoj ivot.

Ispitivanje zadovoljstva ivotom u bilo kojoj ivotnoj dobi nov je pojam u psihologiji i do unatrag nekoliko desetljea nije privlaio interes psihologa. Veina istraivanja u okvirima znanstvene psihologije zanemarivala je ispitivanje subjektivne dobrobiti, sree, kvalitete ivota te subjektivne percepcije svijeta. Psiholozi rijetko razmiljaju o tome to ljude ini sretnima. Umjesto toga usmjereni su na ono to ih ini tunima ili zabrinutima. Razvojem tzv. pozitivne psihologije, sve se vie stvara zanimanje meu psiholozima za ispitivanje imbenika koji pridonose kvaliteti ivota kao i zadovoljstvu ivotom.

Pri pokuajima mjerenja zadovoljstva ivotom treba voditi rauna o subjektivnim iskustvima svakoga pojedinca te se treba usmjeriti na postupke koji ne bi trebali imati nedostatke kao klasina introspekcija. Primjenom fenomenoloke metode treba konstruirati upitnike i skale koji e sadravati tvrdnje o ponaanju pojedinca i o njegovim unutarnjim doivljajima, a upotrebom suvremenih psihometrijskih metoda osigurati veu objektivnost, valjanost i pouzdanost takvih mjernih instrumenata (27).

Stoga su autori pribjegli ispitivanju uz pomo niza skala i upitnika izvorno namijenjenih za ispitivanje nekih drugih konstrukata, a zatim su se postupno poeli uvoditi upitnici i skale osmiljeni upravo za ispitivanje zadovoljstva ivotom; estice na skalama kojima se pokuavalo zahvatiti zadovoljstvo ivotom varirale su brojem i nainom ispitivanja. Neka socijalna ponaanja pokazuju tendenciju da su ea kod zadovoljnih osoba (aktivnost, izlasci, prijateljstva). Meutim, bitno je istaknuti da se takva ponaanja mogu zamijetiti i kod onih manje zadovoljnih, to opet moe predstavljati metodoloku pogreku pri ispitivanju zadovoljstva ivotom (29). esto se govorilo da odgovori na pitanja o zadovoljstvu ivotom zapravo mjere neke druge fenomene. Tako se pretpostavljalo da te reakcije odraavaju normativne zahtjeve i elje. Moglo bi se oekivati da e pojedinac davati odgovore koji e biti zadovoljavajui za pojedince oko njega. Ipak, za pretpostaviti je da veina pojedinaca zna je li zadovoljna ili nije zadovoljna svojim ivotom (28). Primjedba se moe vezati uz to da pojedinci esto mijeaju to koliko su oni zadovoljni ivotom s tim koliko su zadovoljni drugi pojedinci, ako se nalaze u jednakim uvjetima. U tom sluaju pojedinci koji se smatraju relativno uspjenima u tim usporedbama procjenjuju se i kao zadovoljniji. Pojedinci koji su nezadovoljni svojim ivotom mogu davati izjave o tome da su zapravo zadovoljni. Na ovo moe utjecati i pokuaj zatite vlastitog ega, ali i socijalna poeljnost odgovora. No, ne smijemo zaboraviti na injenicu da ako su ljudi zadovoljni ili prilino zadovoljni ne znai ujedno i da prenaglaavaju svoje zadovoljstvo. Vrlo je mogue da je veina pojedinaca uistinu zadovoljna svojim ivotom. Nadalje, pojedinac se moe prikazivati zadovoljnijim nego veina drugih pojedinaca odnosno zadovoljnijim od prosjeka, jer vjeruje da je veina drugih nezadovoljna zato to su potekoe vidljivije nego zadovoljstvo (28). Posebno je pitanje moe li se zadovoljstvo ivotom promatrati kao osobina linosti. Vjerovanje o ivotnom zadovoljstvu kao crti linosti odnosi se na slino vjerovanje kao i o temperamentu i njegovim uroenim znaajkama. Veenhoven napominje (30) da se zadovoljstvo ivotom ne moe promatrati kao stabilna crta linosti, i to iz nekoliko razloga. Prvo, pokazalo se da zadovoljstvo ivotom nije stabilno, posebice ne tijekom cijeloga ivotnog vijeka. Pojedinci periodino prave revizije svoga ivota. Takoer se

pokazalo da se zadovoljstvo esto mijenja: i apsolutno (pa zadovoljni pojedinci postaju nezadovoljni), i relativno (najsretnija osoba u grupi moe postati najmanje sretna). Drugo, zadovoljstvo ivotom nije neosjetljivo na promjene ivotnih uvjeta. Napredak ili pogoranje uvjeta ivota obino je praeno pogoranjem ili poboljanjem u procjeni ivota. To se osobito vidi nakon udovitva ili razvoda (30). Tree, zadovoljstvo nije samo i potpuno internalno odreeno, nego se pokazalo da su procjene zadovoljstva pod utjecajem osobnih znaajki i grupnih usmjerenja te da ovi unutarnji parametri modificiraju okolinske utjecaje prije negoli ih zasjenjuju (30).

Iako postoji niz zamki koje krije konstrukt zadovoljstva ivotom i usprkos brojnim neslaganjima oko toga to sve ukljuuje zadovoljstvo ivotom, autori su zbog irokog zanimanja za ovo podruje pokuavali povezati zadovoljstvo ivotom s brojnim razliitim znaajkama fizikoga i psihikog funkcioniranja pojedinaca. Tako Acton (31) i Argyle (32) povezuju zadovoljstvo ivotom s depresijom, mentalnim zdravljem, samopoimanjem, mirnoom, vitalnou, osobnom kontrolom, ciljevima, moralom, opaenim zdravljem, samopotovanjem, brigama, stresom, alijenacijom, socijalnom podrkom, obiteljskim funkcioniranjem, sreom, branim i roditeljskim zadovoljstvom, zadovoljstvom poslom, naporima. Argyle (33) navodi da su u tom smislu najznaajnija istraivanja: Cantrilova studija na vie od 20.000 ispitanika u 11 zemalja, zatim Bradburnova istraivanja iz 1969. te istraivanja Campbella i suradnika (33) u SAD-u, kao i Inglehartova (33) analiza istraivanja u 16 europskih zemalja. Negdje do 1994., kada je Veenhoven (30) proveo svoju analizu, bilo je oko 600 istraivanja korelata zadovoljstva ivotom i subjektivne dobrobiti, provedenih u gotovo 70 zemalja. Meutim, ostaje pitanje smjera uzronosti. Veina je rezultata u osnovi korelacijska, to je rezultat transverzalnih istraivanja; na primjer, pokazalo se da sretnije osobe imaju vie prijatelja, ali ne znamo je li osobe zato to su sretnije imaju vie prijatelja ili ih koliina prijatelja ini sretnima.

ivotna je dob izvor velikih kontroverzi u prouavanju zadovoljstva ivotom. Prema Dieneru (22, 34) ne postoji odnos izmeu zadovoljstva ivotom i dobi, dok prema Horleyu i suradnicima (35) postoji negativan odnos, prema kojem su mlai sretniji nego stari.

Horley i Lavery (35) primijenili su nekoliko skala subjektivne dobrobiti na uzorak od 1321 ispitanika izmeu 14 i 95 godina. Dobiveni rezultati pokazuju da sve mjere imaju tendenciju porasta rezultata sa ivotnom dobi. Porast je bio pogotovo znaajno izraen kod ispitanika starijih od 40 godina. McCrae i Costa (36) ispitivali su samopoimanje i stabilnost linosti te su dobili rezultate koji upuuju na stabilnost samopoimanja u funkciji porasta ivotne dobi. To autori potkrepljuju postojanjem izrazito visokih test-retest korelacija prilikom primjene razliitih upitnika linosti tijekom mnogih godina ivota (dakle u okviru longitudinalnoga praenja).

Meutim, takvi se rezultati suprotstavljaju shvaanju razvojnih psihologa ivotnoga vijeka, koji smatraju da ivot sainjava niz promjena koje su pod utjecajem dobro odreenih uloga na koje opet djeluje kultura kojoj pojedinac pripada, bioloki i kognitivni razvoj te povijesni dogaaji u kontekstu u kojem pojedinac ivi (37). Logino je pretpostaviti da je dinamika procesa koji proizvode krizu pojedinoga ivotnog stadija (npr. traganje za novim intimnim vezama, briga za dobrobit potomaka ili retrospekcija protekloga ivota) najizraenija upravo u odreenim tranzicijskim razdobljima razvoja. Ti procesi mogu utjecati na zadovoljstvo ivotom bilo direktno bilo preko nekih drugih konstrukata koji su u relaciji sa zadovoljstvom ivotom, a koji se i sami mogu mijenjati tijekom tranzicijskih razdoblja. Tu se misli na osamljenost u mlaoj tranzicijskoj dobi, na samopotovanje u srednjoj tranzicijskoj ili na diskrepanciju izmeu eljenih i ostvarenih ciljeva u kasnijoj odrasloj dobi (37). Ipak, u istraivanju Z. Penezi (26) pokazalo se da izmeu tri dobne skupine, koje se nalaze u razliitim tranzicijskim razdobljima, nema razlika u zadovoljstvu ivotom. Na povezanost subjektivne dobrobiti i odreenih crta i dimenzija linosti upuuje stabilnost subjektivne dobrobiti tijekom vremena. Tako npr. stupanj zadovoljstva ivotom, kao i koliina pozitivnih i negativnih dogaaja koja je izmjerena kod pojedinaca na zavretku srednje kole, ostaje relativno stabilna i u srednjim godinama (38). Costa i suradnici (38) istiu da se ta stabilnost moe oekivati i u srednjoj ivotnoj dobi. U kontekstu tih istraivanja esto se promatraju dimenzije ekstraverzije, neuroticizma i otvorenosti za nova iskustva, koje su sastavni dijelovi Eysenckovog modela linosti (ekstraverzija i neuroticizam) i petofaktorskog modela linosti. Andrews i Withey (25) navode kako razliite sociodemografske varijable objanjavaju

oko 8% varijance subjektivne dobrobiti, ekstraverzija objanjava otprilike isti postotak, dok neuroticizam objanjava oko 27% varijance.

Kada se govori o korelatima zadovoljstva ivotom, tada se moe kazati da postoje dosta uvjerljivi dokazi o tome da su ekstraverzija i neuroticizam, kao stabilne dimenzije linosti, snani prediktori zadovoljstva ivotom (34). Uz njih, u vie istraivanja provjeravane su relacije zadovoljstva ivotom i nekih drugih vie ili manje stabilnih osobina linosti (samopotovanja, lokusa kontrole, anksioznosti i osamljenosti). Nedostatak dijela tih istraivanja jest i nedovoljno razlikovanje zadovoljstva ivotom od osobina linosti s kojima se relacija istraivala. Jedan od takvih konstrukata, a koji se esto zamjenjivao sa zadovoljstvom ivotom, jest samopotovanje. Samopotovanje je esto bilo promatrano kao zamjenski pojam za zadovoljstvo ivotom, a Diener (22) navodi da iako su brojna istraivanja promatrala odnos samopotovanja i zadovoljstva ivotom, taj odnos nikada nije precizno ni temeljito utvren.

Penezi navodi istraivanje Argyla (39) koje pokazuje da su osobe u mirovini zadovoljnije ivotom nego zaposlene osobe. Brano stanje (uspostavljena brana veza i kvaliteta veze) neto je rjee promatrana kao prediktor zadovoljstva ivotom. Meutim, istraivanja pokazuju da je brano stanje snaan prediktor subjektivne dobrobiti. Pojedinci koji su u braku ili koji ive zajedno u nekom obliku veze zadovoljniji su ivotom od pojedinaca koji ive sami ili nisu bili u braku, koji su udovci ili razvedeni. Neki autori smatraju da pojedinci koji su u braku imaju i bolje mentalno zdravlje. Nadalje, istraivanja pokazuju da su najbolja razdoblja za zadovoljstvo ivotom osoba koja ive u vezi razdoblje medenog mjeseca i tzv. praznog gnijezda, dok najnegativniji utjecaj na brano zadovoljstvo imaju razdoblja kada su djeca mlaa od 5 godina ili kada su djeca u razdoblju adolescencije. Kada govorimo u utjecaju spola na zadovoljstvo ivotom meu starim osobama, rezultati su opreni. ene, posebice neudane (udovice) imaju vie psihosomatskih tegoba, manje su zadovoljne vlastitim ivotom i depresivnije su od mukaraca (1). Istraivanje Cappelizeua (40) navodi da su rizini faktori za pojavu depresije u starijoj dobi: enski spol, niski socioekonomski status, prethodne depresivne epizode, brano stanje (neudana, udovica, razvedena). 1.4.1. Teorije i modeli zadovoljstva ivotom

Definiranjem pojma zadovoljstva ivotom spoznali smo njegovo odreenje, znaenje, ali jo uvijek nam ono ne daje odgovor na pitanje kada i kako nastaje zadovoljstvo ivotom. Stoga su konstruirane teorije koje pokuavaju dati odgovor na jo uvijek ne razjanjena pitanja vezana za ovaj konstrukt. Diener navodi neke od teorija zadovoljstva ivotom, npr. navodi jednu od najvanijih teorija, teoriju Michalosa koja se bazira na postojanju viestrukih nesrazmjera (22). Prema teoriji viestrukih nesrazmjera pojedinci stalno usporeuju ono to su postigli s onim to ele te usporeuju i vlastita postignua s postignuima drugih ljudi. Zadovoljstvo odnosno nezadovoljstvo nastaje kao rezultat tih stalnih usporedbi. Nivo oekivanog zadovoljstva e direktno motivirati akcije za postizanje i odravanje mree zadovoljstva. Teorija pretpostavlja da e na sve nesrazmjere, zadovoljstvo i akcije direktan utjecaj imati dob, spol, obrazovanje, kulturalna pripadnost, prihodi, samopotovanje i socijalna potpora.

Teorija krajnjih toaka polazi od pretpostavke da se zadovoljstvo postie zadovoljavanjem osnovnih potreba ili ciljeva. Wilson (22) daje teorijski postulat po kojemu "zadovoljavanje potreba dovodi do sree (zadovoljstva), i obrnuto, konstantno nezadovoljavanje potreba dovodi do osjeaja nesree". Teorija u svojim osnovnim elementima veoma podsjea na Maslowljevu teoriju, prema kojoj je primarno zadovoljavanje osnovnih potreba, a tek nakon to su one zadovoljene mogu se poeti zadovoljavati i potrebe viega reda. Iako se ove dvije teorije sadrajno mogu povezati, pitanje je dovodi li ba zadovoljavanje osnovnih potreba do zadovoljstva i sree. Moda netko eli postii neto vie pa ga zadovoljavanje samo osnovnih potreba ne ini sretnim i zadovoljnim.

Teorija ugode i bola polazi takoer od zadovoljavanja potreba, pri emu smatra da su ugoda i bol povezane. Potkrjepljenje za ove pretpostavke Diener (22) nalazi u radovima vie autora te navodi postavke Houstona (22) koji tvrdi kako ljudi, genetski, imaju dispozicije da osjete zadovoljstvo nakon to su zadovoljili potrebu zasnovanu na deprivaciji. Ovdje se vidi da je najprije potrebno postojanje deprivacije, a nakon to se ta deprivacija poniti zadovoljenjem potrebe, dolazi do osjeaja zadovoljstva.

Teorija aktiviteta koja polazi od pretpostavke da e osobe biti zadovoljnije ako su ukljuene u neku zanimljivu aktivnost. Pretjerano teke aktivnosti, meutim, dovode do anksioznosti, dok pretjerano lake aktivnosti dovode do dosade. Ipak, ova teorija smatra da e ukljuenost u neku aktivnost sama po sebi prije dovesti do sree (zadovoljstva) nego dosezanje krajnjih toaka (ciljeva).

Asocijacionistike teorije polaze od mogunosti postojanja svojevrsne mree pozitivnih asocijacija i nauene sposobnosti da se stalno reagira na pozitivne naine. Na taj nain pojedinac razvija odreene vrste atribucija koje se uvruju na osnovi dogaaja. Ova teorija ima nedostatke u tome to se pretpostavlja da je nuno postojanje odreenih asocijacionistikih mrea koje slue kao dispozicija srei. Meutim, pitanje je to se dogaa ako se te mree na neki nain poremete novopristiglim informacijama i na osnovi toga novim asocijacijama (37).

U pokuajima teorijskog objanjenja pojma subjektivne dobrobiti i zadovoljstva ivotom, razvijeni su i razliiti modeli. Iako bi se moglo nai mnogo vie modela, ipak se najee spominju tri (37). To su strukturalni model pod imenima "Top-down model" (model "odozgo prema dolje" - deduktivni model), "Bottom-up model" (model "odozdo prema gore" - induktivni model) te dinamiki model ravnotee.

Feist i suradnici (41) isto kao i Lance i suradnici (42) navode da prvi model ("odozgo prema dolje") polazi od pretpostavke da ljudi imaju dispozicije za interpretiranje ivota i na pozitivne i na negativne naine. Te dispozicije utjeu na procjenu zadovoljstva na raznim ivotnim podrujima. Dakle, jedna opa (ukupna) procjena moe se razloiti i na pojedinane (nie) dijelove.

Drugi model smatra da se ukupan osjeaj zadovoljstva oblikuje na osnovi jednostavnoga zbrajanja zadovoljstva u razliitim ivotnim podrujima, kao to su npr. brak, posao i obitelj, tj. "odozdo prema gore" (41). Za razliku od prvoga modela, ovdje vaniju ulogu imaju objektivne okolnosti. Zadovoljstvo odreenim domenama ivota, dakle, moe pridonijeti ukupnom zadovoljstvu, isto kao to i ukupno zadovoljstvo ivotom ima znaajnog utjecaja na procjene zadovoljstva u razliitim domenama ivota. Prema tom shvaanju, prvo se vrednuju domene ivota, kao npr. posao i brak, i to tako

da se usporeuje ivotna realnost s razliitim standardima uspjeha. Tek nakon toga oblikuje se prosjena procjena, vodei rauna o vanosti odreenih domena i standarda.

Trei model, model dinamike ravnotee (43), ukljuuje i utjecaj razliitih dimenzija linosti na procjenu zadovoljstva. Meutim, taj se model ne zasniva iskljuivo na utjecaju dimenzija linosti, nego ukljuuje i odreene objektivne pokazatelje i subjektivne procjene ivota na raznim podrujima kao varijable koje utjeu na zadovoljstvo. Model dinamike ravnotee upuuje i na to da, kada ivotni dogaaji narue odreenu ravnoteu, dolazi do promjena stanja subjektivne dobrobiti. Dimenzije linosti trebalo bi promatrati kao osnovne prediktore zadovoljstva ivotom, ali ne smije se iskljuivati ni utjecaj razliitih, spomenutih, ivotnih dogaaja koji mogu utjecati na procjenu zadovoljstva (37).

Cummins (44) napominje u svojoj teoriji homeostaze subjektivne kvalitete ivota da objektivne mjere (procjena socio-ekonomskog statusa) nisu dovoljno u objanjenju kvalitete ivota ve je nuno ukljuiti i subjektivnu procjenu. Objektivne mjere su normativni pokazatelji stvarnosti dok se subjektivnim mjerama ukazuje na razlike pojedinaca u opaanju stvarnih uvjeta ivota. Cummins navodi (44) da u situaciji loih socijalnih uvjeta ivota, poboljanjem uvjeta poveat e se i subjektivna procjena kvalitete ivota, ali se na odreenoj razini ta povezanost gubi. Ako su zadovoljene osnovne potrebe pojedinca, poveanje materijalnih dobara nee znaajno utjecati na subjektivnu mjeru kvalitete ivota.

Istraivanje zadovoljstva ivotom (odnosno psiholokih korelata u vezi sa zadovoljstvom ivotom) meu starima nije est predmet istraivanja kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Razlozi su mnogostruki: pojam zadovoljstva ivotom ima kratku prolost, a razvojem pozitivne psihologije sve se vie pozornosti poklanja istraivanjima zadovoljstva, sree te poboljanju kvalitete ivota pojedinca to je i utjecalo da se pone stvarati zanimanje i za taj sloeni konstrukt; nadalje, tek s produljenjem ivotnog vijeka pojedinca otvaraju se novi putovi istraivanja starosti i procesa starenja u suvremenoj znanosti; nejasna operacionalizacija pojma te s tim u vezi i nemogunost adekvatnog provoenja istraivanja obeshrabrivali su istraivae na tom podruju i sl. Istraivanja

koja se bave ispitivanjima zadovoljstva ivotom starih osoba ne daju sveobuhvatan pregled koji sve korelati pridonose zadovoljstvu ivotom u treoj ivotnoj dobi; veina ih je usmjerena na istraivanje utjecaja ili socio-ekonomskih korelata, ili psihosocijalnih, ili zdravstvenih korelata zadovoljstva ivotom. Ovo istraivanje pokuat e dati sveobuhvatniji pregled varijabli koje mogu doprinijeti ivotnom zadovoljstvu. Pri tome e se uzeti u obzir korelati: osobine linosti, samoprocjena zdravstvenog statusa, samoprocjena osmaljenosti, humor kao nain suoavanja s promjenama, mjesto stanovanja (doma za starije ili vlastito kuanstvo), nain stanovanja (stanuje li osoba s branim partnerom i/ili djecom u kuanstvu odnosno stanuje li u domu za starije s vlastitim partnerom) te spol. ini nam se nunim osvrnuti se na korelate iji e se utjecaj ispitivati ovim istraivanjem.

1.4.2. Osobine linosti kao prediktori zadovoljstva ivotom

U psihologijskoj literaturi mogu se nai brojne definicije linosti. Tako npr. Cattel navodi da je linost ono to doputa predvianje neega to e neka osoba uiniti u danoj situaciji. Linost se prema Cattelu odnosi na cjelokupno ponaanje pojedinca kako interpersonalno tako i intrapersonalno (45). Cattell je meu psiholozima i personolozima koji se slue faktorskom analizom i multivarijatnim metodama razvio najkompletniju teoriju linosti. Prema Eysencku linost je vie ili manje stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizike konstitucije neke osobe koja odreuje njegovu osobitu prilagodbu svojoj okolini (45). Veina psihologa koji se bave psihologijom linosti pretpostavlja da su osobine linosti trajne tijekom vremena i da su stabilne u razliitim situacijama.

Longitudinalne studije koje su ispitivale stabilnost osobina linosti u funkciji starenja navode da su osobine linosti trajne. Baltimorska longitudinalna studija pokazala je stabilnost unutar deset godina, posebice u varijablama ekstraverzije, neuroticizma, otvorenosti prema novim iskustvima (46). Rezultati minesotske studije slini su rezultatima baltimorske longitudinalne studije za period od 30 godina (46).

Veina istraivanja napominje da su bazine osobine linosti stabilne u vremenu, ali da dolazi do promjena u nekim specifinim osobinama poput impulzivnosti, opreznosti, fleksibilnosti pri emu su starije osobe manje impulzivne, vie opreznije i manje fleksibilne (46). U psihologiji linosti postoje razliiti pristupi u identificiranju osobina linosti, a najvaniji su leksiki pristup, statistiki pristup i teoretski pristup (45).

Leksiki pristup

Temelji se na pretpostavci da su sve bitne individualne razlike postale kodirane u jeziku. Ove osobine pomau u opisivanju drugih osoba i razgovoru o razlikama. Prema leksikom pristupu, postoje dva osnovna kriterija prema kojima se identificiraju vane osobine linosti - frekvencija sinonima i kroskulturalna univerzalnost. Kriterij frekvencije sinonima znai da, to vie rijei postoji za neku osobinu, to je ona vanija u opisivanju individualnih razlika. Kriterij kroskulturalne univerzalnosti odnosi se na injenicu da e, ukoliko je neka osobina vrlo vana, to vie jezika imati rijei za nju. Najvanije osobine trebale bi imati rije u praktiki svakom jeziku. Logika ovog kriterija je slijedea- ako je osobina linosti dovoljno vana ljudima u svim kulturama, pa njihovi lanovi imaju kodirane termine kojima ih opisuju, tada bi te osobine morale biti univerzalne meu svim ljudima. Suprotno tome, ako termin za osobinu postoji samo u jednom ili nekoliko jezika, a u ostalima ga nema, tada moe biti samo od lokalnog znaenja i ne spada u osobine linosti. Problemi sa ovim pristupom su to je ponekad teko usporediti pojedine termine razliitih jezika, jer su nekad metaforiki, teki za prevesti i slino. Takvi se termini moraju identificirati i iskljuiti jer veina ljudi ne zna to znae. Jo jedan problem je injenica da linost moe biti izraena kroz mnoge vrste rijei, poput pridjeva, imenica, te priloga. Istraivai se veinom fokusiraju na pridjeve jer je najvie osobina linosti opisano upravo njima. Leksiki pristup je dobra toka za poetak istraivanja individualnih razlika, ali se ne bi trebao koristiti sam, bez druga dva pristupa. Statistiki pristup

Statistiki pristup zapoinje time to imamo odreenu koliinu karakteristika koje opisuju neku osobinu (npr. rijei). Najee statistiki pristup poinje nakon leksikog, kojim smo skupili informacije. Kao polazina toka mogu posluiti i samoprocjene pomou velike koliine reenica koje opisuju osobne karakteristike.

Pristup se primjenjuje na velikoj grupi podataka, na kojoj se onda provode statistike analize kako bi se utvrdile grupe nekih podataka, a cilj je utvrivanje veih dimenzija ili koordinata na mapi linosti. Najvie se koristi faktorska analiza, koja identificira grupe objekata koje kovariraju jedne s drugima, ali ne kovariraju sa objektima izvan te grupe. Na taj nain se odreuje koje varijable linosti imaju neke zajednike karakteristike. Tako velik broj elemenata organiziramo u manji broj grupa. Faktorski dodatak pokazuje koja koliina varijacije se moe objasniti odreenim faktorom. Naravno, moe se dogoditi da neku vrlo vanu osobinu uope ne uvrstimo u analizu, pa istraivai moraju biti vrlo paljivi kad odreuju koje e osobine uvrtavati, a koje nee. Teoretski pristup

Pristup zapoinje teorijom o tome koje su dimenzije vane za odreivanje individualnih razlika, to je suprotno statistikom pristupu, koji nema nikakve mogunosti unaprijed odrediti koje su varijable najvanije. Teorija odreuje smjer istraivanja. Ukoliko je loa, istraivanja mogu krenuti sasvim krivim tijekom. U praksi, veina istraivaa koristi neku kombinaciju sva tri pristupa.

Struktura linosti

Eysenckov hijerarhijski model linosti (45) Od svih modela linosti, njegov je imao najjae uporite u biologiji. Smatrao je da su osobine linosti nasljedne i imaju psihofizioloke osnove, navodei tri glavne osobine linosti: ekstraverzija/introverzija (E), neuroticizam/emocionalna stabilnost (N), te psihoticizam (P) - PEN sustav. Ekstraverzija se sastoji od uih osobina- socijabilnost, aktivnost, ivahnost, sklonost riziku, dominantnost itd. Ove osobine meusobno kovariraju dovoljno da se mogu svrstati pod domenu ekstraverzije. Ekstraverti su drutveni, imaju mnogo prijatelja, lako sklapaju prijateljstva, uivaju u drutvenim aktivnostima te ee izvjetavaju o pozitivnim emocijama odnosno dobrom raspoloenju. Introverti, naprotiv, vie vole provoditi vrijeme sami, esto se ine udaljenima, imaju manje bliskih prijatelja, ozbiljniji su, organizirani, preferiraju rutinu i slino.

Osobina neuroticizma sastoji se od anksioznosti, iritabilnosti, osjeaja krivnje, snienog samopouzdanja, srameljivosti, promjenjivog raspoloenja, zabrinutosti i sl. Osoba s izraenom osobinom neuroticizma je esto napeta, ima mnogo psihosomatskih tegoba, previe je reaktivan na neugodne emocije u svakodnevnim situacijama, visoko sugestibilna, naglaenog nedostatka upornosti, rigidnija, razdraljivija i sl., dok ljudi s niskim neuroticizmom su obino emocionalno stabilni, mirni, vieg praga tolerancije na stres i sl. Psihoticizam sadri agresivnost, egocentrizam, kreativnost, impulzivnost, antisocijalna ponaanja i manjak empatije.

Cattelov sustav 16 faktora linosti (45)

Cattel je pomou faktorske analize otkrio ak 16 faktora koji odreuju linost i imenovao ih je slovima abecede. Cattel je smatrao da je mogue nai podatke o osobinama linosti u mnogim razliitim nainima istraivanja, poput samoizvjetaja (S podaci), laboratorijskih testova (T podaci) i slino. Cattell svoje faktore linosti dijeli na: interpersonalnu toplinu, rasuivanje, emocionalnu stabilnost, dominaciju, impulzivnost, konformizam, odvanost, osjetljivost, sumnjiavost, imaginaciju, otroumnost, nesigurnost, otvorenost za promjene, samodostatnost, samodisciplina/perfekcionizam, tenzije, napetost. Cattell navodi i postojanje pet opih faktora, a to su: ekstraverzija, anksioznost, empatija, neovisnost i samokontrola.

Kruni modeli linosti (45)

Najpoznatiji autori bili su Leary i Wiggins, koji su pomou statistikih postupaka formirali krune modele. Wiggins je krenuo od leksike pretpostavke, ali je smatrao da se ljudi razlikuju u osobinama linosti na nekoliko naina, pa je formirao interpersonalne osobine, temperament, karakterne, materijalne, osobine stava, mentalne, fizike. Najvie se bavio interpersonalnim osobinama linosti. Definirao je interpersonalno kao interakcije izmeu ljudi koje ukljuuju razmjenu. Socijalnu razmjenu definiraju ljubav i status, pa interpersonalni dogaaju mogu biti definirani kao dijadike interakcije koje imaju relativno jasne socijalne (vezane uz status) i emocionalne (vezane uz ljubav) posljedice za oba sudionika. Osobine krunog modela linosti su: siguran u sebe/dominantan - nesiguran u sebe/pokoran;

drutven/ekstravertiran - izdvojen/introvertiran; topao/ugodan/njegujui- hladan/hostilan/svadljiv; skroman/bezazlen - arogantan/kalkulira. Ovaj model specificira odnos izmeu svih osobina unutar modela. Postoje tri tipa veza izmeu osobina unutar modela - blizina (koliko su blizu unutar kruga neke osobine - varijable koje su blizu ili jedna do druge koreliraju), bipolarnost (osobine su bipolarne, smjetene na suprotnim stranama kruga i negativno koreliraju), ortogonalnost (osobine koje su meusobno okomito postavljene su potpuno nepovezane).

Petfaktorski model linosti (45) Ovaj model pretpostavlja postojanje pet faktora linosti: ekstraverzije, ugodnosti, savjesnosti, emocionalne stabilnosti i otvorenosti/ intelekta. Originalno je osnovan na kombinaciji leksikog i statistikog pristupa. U okviru interpretacija petfaktorskog modela linosti najjae i najkonzistentnije veze izmeu linosti i komponenti dobrobiti pronaene su u istraivanju dimenzija ekstraverzije i neuroticizma. Pokazalo se da ekstraverzija i neuroticizam imaju jaku povezanost s afektivnim komponentama subjektivne dobrobiti (47). Neuroticizam, koji se tumai kao suprotan emocionalnoj stabilnosti, zdravorazumski se povezuje s estim iskustvom anksioznosti, nervoze, tuge i drugih neugodnih emocija, to je i potvreno kroz istraivanja (48). Povezanost ekstraverzije s pozitivnim afektom manje je oita. Ekstraverzija je neto sloeniji konstrukt. Implicira energian pristup socijalnom i materijalnom svijetu. Obino se ekstravertiranu osobu opisuje kao priljivu, drutvenu, asertivnu, energinu i aktivnu. Vana faceta ekstraverzije jest i sklonost doivljavanju pozitivnih emocija (48). Costa i McCrae (25) postavili su model utjecaja osobina linosti na subjektivnu dobrobit, u kojem su predstavili neuroticizam i ekstraverziju kao glavne aspekte linosti iz kojih proizlazi pozitivni odnosno negativni afekt: ekstraverzija vodi doivljavanju vie pozitivnih iskustava, a neuroticizam vodi doivljavanju vie negativnih iskustava. Osoba "balansira" negativni i pozitivni afekt da bi dola do ukupnog osjeaja subjektivne dobrobiti, koja se moe mjeriti kao moral, zadovoljstvo ivotom, nada ili jednostavno srea (25).

Schimmack, Diener i suradnici postavili su medijacijski model utjecaja linosti na zadovoljstvo ivotom (48). Nadovezuju se na model Coste i McCraea o utjecaju ekstraverzije i neuroticizma na afektivnu komponentu subjektivne dobrobiti (25). Ekstraverti imaju pozitivniju hedonistiku bilancu (omjer pozitivnog i negativnog emocionalnog tona) od introverata, i neurotini ljudi imaju negativniju hedonistiku bilancu od emotivno stabilnih osoba. Medijacijski model o utjecaju osobina linosti na zadovoljstvo ivotom pretpostavlja da se ljudi oslanjaju na hedonistiku bilancu kada procjenjuju zadovoljstvo ivotom u cijelosti. Ljudi koji imaju pozitivnu hedonistiku bilancu procjenjuju svoj ivot vie zadovoljavajuim. Ekstraverzija i neuroticizam dobri su prediktori zadovoljstva ivotom jer utjeu na afektivno iskustvo, a ljudi se oslanjanju na afektivno iskustvo kada procjenjuju zadovoljstvo ivotom (48). Povezanosti drugih osobina linosti sa zadovoljstvom ivotom su manje istraivane i potrebne su dodatne analize za tumaenje tog odnosa.

Costa i McCrae tumae utjecaj savjesnosti na zadovoljstvo ivotom kao instrumentalan: aktivno planiranje, i disciplina osiguravaju dosljednost u ponaanju, npr. eliminaciju stresa koji nose nedovreni zadaci (49). Smatra se da umjerena povezanost savjesnosti i ugodnosti s indikatorima dobrobiti ovisi o tome u kojoj mjeri je osoba s tim osobinama nagraena odreenim ivotnim okolnostima (48). Za petu dimenziju - intelekt, odnosno otvorenost iskustvu smatra se da nije povezana s individualnim doivljavanjem pozitivnih i negativnih emocija ili zadovoljstvom ivotom. (48).

1.4.3. Povezanost smisla za humor i zadovoljstva ivotom

Smisao za humor se esto dovodi u vezu sa sretnom, dobro raspoloenom osobom, mentalno zrelom i zdravom koja je samoaktualizirana. Meutim, kroz povijest je humor imao negativnu konotaciju te se smatrao oblikom neprijateljstva . Tako su Platon, Aristotel, Hobbes, Rousseau smatrali da je smijeh jedna neprivlana, agresivna osobina, esto usmjerena na neto nepoeljno kod drugih osoba, a ima za cilj istaknuti neku manu kod drugih. Aristotel smatra da komedija ima za cilj prikazati ovjeka kako loijeg, a tragedija kao boljeg nego u stvarnom ivotu.

No, dok su filozofi zaokupljeni vlastitim stajalitima i pogledima na svijet, utemeljenima na njihovim osobnim vrijednostima, za to vrijeme je lijenik, kirurg Henri de Mondeville smatrao da bi humor mogao pomoi kod oporavka od operacije. Poetkom 20 st. lijenik, profesor Walsh je izjavio da je najbolja formula za zdravlje izraena matematikom formulom zdravlje je u funkciji koliine smijeha, a taj pozitivni uinak uma utjee na mnoge funkcije u tijelu i ini ih zdravijim nego to bi bile inae (50).

Istraivanje humora i njegovog utjecaja na pojedinca meu psiholozima vee se uz psihoanalizu i Freuda. Psihoanalitiki pogled na humor nije se puno razlikovao od samog Freudovog pogleda na ovjeka, smatrajui da je ovjek nesvjesno bie, nesvjestan svojih motiva i pravih razloga svojih akcija i svoje aktivnosti, a spoznavanje sebe i vlastitog nesvjesnog je najvaniji zadatak svakog ovjeka (6). Freud je smatrao da pojedinac tijekom cijelog svog ivota vodi stalnu borbu u kontroli impulsa, potiskivanju nepoeljnih impulsa. Tako je humor, prema psihoanalitikim shvaanjima samo jedna od obrana, ali zdravih obrana. Freud u knjizi ale i njihova povezanost s nesvjesnim (50) opisao smijeh kao obranu od napetosti. Do napetosti je moglo doi kroz bilo koju situaciju koja izaziva osjeaje povezane s ljutnjom i seksualnou, a gdje bi njihova ekspresija bila neprikladna. Ta inhibirana energija se oslobaa smijehom.

Dugi niz vremena psihologija se najvie bavila istraivanjem onog patolokog u linosti i ovjeku openito, jer je i pogled na ovjeka bio negativistiki. Sasvim drugaiju sliku daje humanistiki pristup u psihologiji koji navodi da je ovjek kreativno i aktivno bie, relativno slobodno od svojih instinkta, koje moe mijenjati svijet u kojem ivi. Humanistiki pogled na ovjeka napominje da je ovjek sposoban da raste i razvija se, da bude autentian, da se samoaktualizira (6). Stoga se sve vie istraivanja usmjeravaju na istraivanje pozitivnih aspekata linosti pa tako i humora. Humor se dovodi u vezu s jednom od osobina samoaktualiziranih i mentalno zdravih osoba. Humor omoguava drugaiju perspektivu, on mijenja znaenje dogaaja i situacije gdje ne-rjeenje postaje rjeenje (6).

Kada kaemo humor, veina nas pomisli na neto smijeno, zabavno, vedro, veselo, aljivo i sl, a osoba koja je humoristina izazova konotaciju zabavne osobe, optimista, ugodne osobe i sl. Meutim, teko se baviti ispitivanjem humora kad veina

nas ima drugaiji opis. Stoga je bilo nuno operacionalizirati pojam humora. Bitno je razlikovanje smijeha od humora, humoristinih sadraja i smisla za humor. Smijeh je ekspresija humora, pokazatelj da osoba doivljava neto smijeno. Oituje se u ekspresiji lica, poloaja tijela, ali i mnogim promjenama u tijelu koje ne vidimo golim okom biokemijskim promjenama. Meutim, smijeh nije siguran indikator humoristinosti, kao to ni odsustvo smijeha ne znai odsustvo humora. Humoristini sadraji predstavljaju one sadraje koji mogu dovesti do smijeha ili percepcije da je neto smijeno.

Smisao za humor predstavlja kreativnu sposobnost, osobinu linosti koja se razvija sa intelektualnim razvojem. Krizmani i sur. daju definiciju smisla za humor kao karakteristiku pojedinca da razumije ale, i da sa smijehom i veseljem reagira na njih, povremeno pridonosei i sam njihovom nastajanju (51). Autori navode nunost razlikovanja smisla za humor kao osobine linosti i kao stanja (npr. veseo) (52). Istraivanja su pokazala povezanost nekih osobina linosti i smisla za humor. Tako Lefcourt i sur. (53) nalaze znaajne povezanosti sa samomotrenjem, pozitivne slike o sebi sa smislom za humor. Takoer, istraivanje Krizmani i sur. ukazuje na postojanje pozitivne korelacije aktivnog smisla za humor i sklonosti riziku te ekstraverzije (54).

Humor ima znaajnu adaptivnu funkciju te na taj nain doprinosi mentalnom zdravlju pojedinca. Humor moe sluiti kao zdravi obrambeni mehanizam pomou kojeg osoba doivljava na jedan drugaiji, manje prijetei nain, postaje tolerantnija na frustraciju i smanjuje razinu napetosti u organizmu. Hehl i Ruch (52) navode da humor ima funkciju noenja sa stresom.

Lefcourt i sur. navode (53) da humor ima funkciju ouvanja selfa, to je zdravi nain distanciranja selfa od problema, odnosno to je nain da se problem sagleda iz neke druge perspektive. Lefcourt navodi da humor nudi drugaiju sliku realnosti te da je osoba s dobrim smislom za humor ona koja moe vidjeti sebe i druge u odvojenom, udaljenom svjetlu (55). Takve osobe ivot sagledavaju s drugaije perspektive u kojoj mu se mogu smijati, a ipak ostati u stvarnosti i emocionalno se vezati za ljude i dogaaje na pozitivan nain. (56).

Osim adaptivne vrijednosti (humora kao nain suoavanja), smisao za humor i humor imaju jak utjecaj na fiziko i mentalno zdravlje pojedinca (57). Smijeh i

pozitivne emocije koje ga prate stimuliraju luenje neuropeptida koji jaaju imunoloki mehanizam u borbi protiv bolesti. Smijeh prema istom autoru smanjuje koliinu tzv. stresnih hormona (kortizol, epinefrin i sl.).

Podruje izravne povezanosti zadovoljstva ivotom i smisla za humor je relativno neistraeno. Vrlo je mali broj nama dostupnih istraivanja koja su se bavila tim problemima. Istraivanja smisla za humor su vie usmjerena na njegovu povezanost sa subjektivnom dobrobiti. U okviru tih istraivanja naeni su brojni primjeri pozitivne uloge humora na ovjekovu dobrobit u razliitim ivotima njegovog funkcioniranja. Jasni su pokazatelji negativne povezanosti depresije i anksioznosti i zadovoljstva ivotom, pri emu istraivanja Nezu i sur ukazuju da humor moe sluiti kao moderator izmeu stresnog dogaaja i pojave depresije (58). Ovo istraivanje pokuat e dati bolji uvid u povezanost smisla za humor sa zadovoljstvom ivota starijih.

1.4.4. Osamljenost i zadovoljstvo ivotom

Osamljenost je esta u dananjim drutvima pa tako Gibson navodi rezultate jedne studije u kojoj je preko 26 % ispitanika izjavilo da se osjeaju izrazito osamljeno u posljednjih nekoliko mjeseci (7). Osamljenije osobe mogu imati veliku mreu socijalnih odnosa, ali njihova percepcija odnosa nije u skladu s njihovim oekivanjima kakav bi taj odnos trebao biti. Gibson navodi da postoje dvije vrste osamljenosti: osamljenost kao stanje i osamljenost kao osobina linosti (7). Osamljenost kao stanje javlja se kada smo privremeno iskljueni iz socijalnih odnosa koji su nas zadovoljavali, a osamljenost kao crta linosti se odnosi vie na bazine osobine linosti osobe kod kojih je osamljenost izraena kao osobina linosti mogu biti osamljene veinu svoga ivota bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze. Meutim, teko je razgraniiti kada se radi o osamljenosti kao stanju, a kada o osamljenosti kao osobini linosti. Mnotvo je definicija osamljenosti, a proizlaze iz razliitih teorijskih okvira (7). Jedan od pristupa koji objanjava osamljenost naglaava vanost uroene ljudske potrebe za privatnou. Drugi naglaava kognitivne procese koji se odnose na percepciju i evaluaciju socijalnih veza. Takav kognitivni pristup objanjava da se osamljenost javlja

onda kada pojedinac doivi neslaganje eljenog i postignutog obrasca postignutih socijalnih veza. Sljedei pristup naglaava nedovoljnu socijalnu ukljuenost pojedinca. Osamljenost bi se mogla definirati kao subjektivno nezadovoljstvo interpersonalnim odnosima nastalo uslijed promjena trenutnih socijalnih odnosa ili uslijed promjena u eljama i potrebama u socijalnim odnosima (59). Jedan od problema u mjerenju osamljenosti je taj to neki autori naglaavaju postojanje dva tipa osamljenosti: emocionalnu osamljenost i socijalnu osamljenost (59). Emocionalna osamljenost je rezultat nedovoljno kvalitetnih veza s bliskim osobama, a socijalna proizlazi iz malog broja socijalnih veza osobe. Empirijska istraivanja navode i neke tipine znakove i simptome osamljenosti, a ukljuuju afektivne, motivacijske, kognitivne i bihevioralne faktore kao i socijalne probleme. Rezultati istraivanja napominju da je osamljenost vea meu mukarcima te je ea kod osoba bez potomaka kao i nakon smrti suprunika. Meutim, iznenauju nalazi anketiranih udovica u malim gradovima prema kojima se svega 25 % smatralo jako osamljenima (5). Paradoksalno, niska razina formalnih usluga dostupnih u seoskim podrujima i malim gradovima zapravo dovodi do vee interakcije sa susjedima i roacima koji u tim okolnostima postaju glavni izvor podrke i potpore. Vea je osamljenost izraena i kod osoba bez prijatelja, kod onih koji imaju vee fizike potekoe i onih koji svoje zdravljei socijalni status procjenjuju loijim. esto se smatra da je osamljenost odlika starih ljudi, no niz istraivanja pokazuje upravo suprotno. Jedna studija ak napominje da osamljenost opada s godinama (60). Istraivanje Penezia (26) napominje da je osamljenost ipak izraenija u adolescenciji kada se javlja velik broj razliitih razvojnih promjena koje pojaavaju osjeaj izolacije. Kada se pokuavaju odrediti relacije izmeu osamljenosti i zadovoljstva ivotom obino se dobivaju negativne korelacije. Takoer, uoena je negativna povezanost osamljenosti i sree, osamljenosti i samopotovanja, te pozitivna povezanost anksioznosti, depresije i eksternalnog lokusa kontrole i osamljenosti. Takoer, niz istraivanja navodi da je osamljenost esto povezana s loijom samoprocjenom zdravstvenog statusa te da osamljenost esto dovodi do razvoja niza tjelesnih bolesti koje nerijetko imaju za krajnji cilj smrt pojedinca (61).

Bondevik i Skogstad navode da su stari ljudi generalno zadovoljni svojim socijalnim vezama; za veinu njih privrenost jednoj ili vie znaajnih osoba u prolosti ili sadanjosti, bez obzira na zemljopisnu distancu, ispunjava njihovu potrebu za intimnou (62).

1.4.5. Tjelesno i psihiko zdravlje u funkciji zadovoljstva ivotom

Do unatrag nekoliko desetljea zdravlje se definiralo negativno, kao odsustvo bolesti (1). No, Svjetska zdravstvena organizacija definirala je zdravlje 1946. godine kao stanje potpune tjelesne, mentalne i socijalne dobrobiti, a ne samo odsustvo bolesti ili nesposobnosti (63). Ova definicija pretpostavlja sloenu interakciju izmeu tjelesnih, psiholokih i socijalnih iskustava i sugerira pozitivan pristup unapreenju dobrobiti i kvalitete ivljenja. Danas se na tzv. pozitivno zdravlje gleda kao na potpunu funkciju ili uinkovitost tijela i uma te socijalnu prilagodbu. Pozitivno zdravlje moe se opisati kao sposobnost suoavanja sa stresnim situacijama, sposobnost odravanja vrstog sustava socijalne podrke, uklopljenost u zajednicu, zadovoljstvo ivotom, psihika dobrobit te tjelesno zdravlje i kondicija (64). Potrebno je istaknuti da je osim biolokih imbenika, zdravlje odnosno ishod bolesti pod utjecajem i ne-biolokih imbenika: linosti osobe, motivacije, pridravanja terapije, socioekonomskog statusa, mree socijalne podrke, individualnih i kulturnih vjerovanja i ponaanja. Ovi ne-bioloki imbenici odraavaju se u pokazateljima tzv. subjektivnog zdravlja (64). Opa samoprocjena zdravlja subjektivna je mjera osjeaja kojeg je teko opaati i provjeriti. U veini psihosocijalnih, gerontolokih i epidemiolokih studija esto se kao nain mjerenja zdravstvenog statusa koristi mjera koja od sudionika u istraivanju zahtijeva da na jednoj estici procijene zadovoljstvo svojim opim zdravstvenim stanjem (65).

Jo su i ranije neki istraivai sugerirali da je subjektivna procjena zdravlja valjan indikator zdravstvenog statusa pojedinca te se ujedno moe koristiti i kao mjera za praenje promjena zdravstvenog stanja pacijenata koji su ukljueni u neki od medicinskih tretmana (66).

Iz studija o procjeni kvalitete ivota poznato je da uz subjektivne procjene materijalnoga, socijalnog i emocionalnog stanja, subjektivna procjena tjelesnog stanja takoer igra vanu ulogu (67, 68, 69). Neki istraivai naglaavaju jo