BANKARSKI MENADŽMENT – Dr Mehmed Alijagić

Prvi dio: UVOD U BANKARSTVO

1. POJAM I ULOGA BANAKA

Definicija pojma banke zavisi od kriterija na osnovu kojih se pojam banke razdvaja od pojma ostalih finansijskih institucija.

U evoluciji banaka, pojam banke je različito tumačen zbog različitih uslova sistema u kojima je banka djelovala. Kod preciziranja pojma banke navode se odredeni kriteriji: l 1) učestvovanje u kreiranju novca, 2) profesionalno bavljenje poslovima uzimanja i davanja kredita, 3) funkcija ostvarivanja ciljeva ekonomske politike i 4) funkcija obavljanja platnog prometa.

Imajući u vidu zajednićke karakteristike, banke se u suštini baveuzimanjem i davanjem kredita i posredovanjem u platnom prometu, odnosnoposlovima kreiranju novca, prikupljanja depozita i poslovima platnog prometa.Prema računovodstvenim standardima Federacije Bosne i Hercegovina(računovodstveni standard br. 30) pojam "banka" uključuje sve finansijskeinstitucija kojima je jedna od glavnih aktivnosti primanje depozita i posudivanje s ciljem pozajmljivanja i ulaganja koe su obuhvaćene bankarskim i ostalim propisima iz bankarskog zakonodavstva.

Po nekim autorima, smatra se da je najpotpuniju definiciju banke duo F. Somary, po kome je banka ustanova kojoj je uzimanja kredita u obliku novca glavno zanimanje. 3

To znači da su primarni bankarski poslovi, poslovi zaduživanja banke. Slične definicije pojma banke nalazimo i kod nekih drugih autora. " Tako npr. bankom se naziva ono privredno preduzeće koja se kao glavnim predmetom svoga poslovanja bavi uzimanjem i davanjem kredita, kao i posredovanjem u platnom prometu .4 " Banka je ustanova koja uglavnom posluje s kreditom te za svoje komitente izvršava različite novčane poslove."5

"Banka je posebna finansijske institucija monetarno - kreditnog sistema koja se profesionalno bavi uzimanjem i davanjem kredita i posredovanjem u plaćnju. Uzimanje i davanje kredita je funkcionalna suština banke, zajedno sa poslovima kreiranja novca, finansijskog posredovanja u platnom prometu. Kreiranje novca bazira se na depozitniin poslovima banke, a funkcija

f inansi jskog posrednika na poslovima, pr ikupl janja (mobil izaci je) , koncentracije i plasiranja (alokacije) finansijskih (novčanih) resursa.

Ovim bi bila zaokružena i data potpuna definicija pojma banke. Sadržani su svi poslovi banke: aktivni, pasivni i posrednički (neutralni). Pojava banaka vezana je za pojavu novca. Prvi bankarski poslovi b i l i su čuvanje , posredovanje i poslovi mjenjagtva.

Prvo kovanje novca u staroj antici počelo je u mnogim tadašnjim državama, gradovima i hramovima. Sa razvojem trgovine nametala se potreba mjenjača novca kao nova djelatnosti mijenjanja, posredovanje i čuvanja novca, koja će imaocima novca osigurati sigurnost i spriječiti prijevaru i krađu. Tako nastaju prve banke. Njihova osnovna uloga je bila mijenjanja jedne vrste novca u drugu, posredovanju u plaćanju i čuvanju deponiranog novca u posebnim spremištima, a pod zaštitom hramova i vladara. Ovakve prve banke su posudivanjem novca uz velike kamate stvarale zelenaški kapital i veliku moc. Ovakav Početak evolucije bankarstva nalazimo vac 3.000 godina prije naše ere u Srednjoj Aziji.

Otkrića prvih banaka nadena su i u hramovima, Eridona, na Cipru, a naročito, u Babilonu, poslije osnivanja babilonskog carstva. Prema nadenim dokumentima nesumnjivo je da su svećenici antičklh hramova obavljali operacije koje su vrlo slične bankarskim poslovima savremenog bankarstva. Babilonski svećenici poznaju instituciju hipoteke, što je i vidljivo iz Hamurabijevog zakonika (1955. – 1913.godine prije naše ere). U njemu su precizno razradeni raznovrsni slučajevi odobravanja zajmova od strane hramova – banaka. Poznata bankarski kuća koja je djelovala u Babilonu bila je "Murasu". Bankarske kuće su je još i zvale "Tezauri", odakle dolazi i današnji izraz tezaurisati, što znači povući novac ili drugu robu iz prometa, i uskladištiti je.

Banke u hramovima postojale su i kod Asiraca, Hitita i Egipćana i prestaju sa radom dolaskom Rimljana.U Grčkoj prve banke nastaju takode u hramovima u Efezu, na Delozu, na Samosa itd. U VII stoljeću prije naše ere u Grčkoj se pojavljuju i privatni bankari – trapezisti (trapeza = klupa). Oni mjenjaju razni kovani novac, primaju novac na polog i daju zajmova uz naplatu zelenaških kamata uz istovremeni zalog na imanje dužnika. Neplaćanje dugova pretvaralo je slobodne ljude u robove, o čemu je pisao Aristotel u "Politika 1-111", smatrajuc'i da je davanje zajmova uz kamate sraman i mrzak posao.

Pločice od gline koje su otkrivene u " Crvenom Hramu" u Ourenku predstavljaju početak bankarske aktivnosti sumeranskih svećenika, a bile su usmjerene na razvoj poljoprivrede i trgovine oko hramova.

Prve oblike poslovnih banka nalazimo i na području Egipta. U VI. stoljeću prije naše ere na Cipru je bile banka "Egibi", kojom je upravljao Itti — Marduk — Balat.

U doba Rimskog carstva glavnu riječ vode bankari — argentari, koji su depozitari novca i kreditori uz naplatu vrlo velikih kamata. S druge strane postoje i numulari — mjenjači novca koji posreduju u mjenjačkim poslovima.Posebnu ulogu imala su udruženja argentarija. Velik značaj u finasiranju ratnih pohoda imali su i financijeri — kvalijeri. I oni, takoder, posluju u hramovima — bazilikama. U bankarstva starog Rima vac su bili poznati tekući računi i žiro — posao. Zajmovi su se odobravali uz 48 % do 70% godišnje kamatne slope. Zelenaštvo se nije smatralo sramnim poslom to su se njime bavili i vodeći ljudi Rima ( Pornpej, Antonije, Brut, Ciceron i drugs).

Raspadanje robovlasništva, propast Romskog carstva, razvoj kršćanstva i drugo, doveli su do propasti velikih banaka Starog vijeka.

Pod uticajem Aristotela, Koncil u Nikeji, 325. godine, zabranjuje davanje zajmova uz kamate. Zemljoradnja postaje glavno zanimanje, a razvoj bankarstva stagnira. Tek sa Križarskim ratovima (1096. — 1270. g.) i razvojem trgovine razvija se i bankarstvo.

U Srednjem vijeku veliku ulogu u razvoju bankarstva su odigrali sajmovi na kojima se odvija sva medunarodna trgovina. Naglo se razvijaju banke u Lombardiji, Veneciji, Denovi, Firenci itd. Poznate banke su Banka di Genova (1320.g.) Casa di Sant Georgija (1401.g.), Banco del Girro (1617 —1806.g.) itd. U ovo doba nastaje mjenica i založnica, kao novi instrument u bankarskom poslovanju. Od banaka, posebno se ističu banke Lombardije, koje stvaraju monopol i udružuju su u društva i bankarska udruženja. Poznate privatne bankarske kuće iz ovog doba su Medici, Perci, Rotšildi i dr.

U drugoj polovini XVI. i XVII. stoIjec'a u vodećim evropskim zemljama nastaju prve emisione banke koje se, pored emisije novca, bave i platnim prometom, kreditiranjem države i trgovine i sl. Jedna od prvih emisionih banaka je novčanična banka Švedske, osnovana 1668.g. U Engleskoj se kao privatno dioničko drugtvo označava Bank of England 1694.g. Ova banka kao emisiona postaje tek 1884.g. Peelovim zakonom (Banking act.) 1946. godine je tek nacionalizovana.

Osnivanje savremenih kapitalističih banaka počinje početkorn XIXstoIjeća.

Stvaraju se temelji današnjeg modernog bankarstva. Poznate banke su Westminster Bank u Engleskoj, Banque de France u Francuskoj, Deutsche Bank, Drezden Bank u Njemačkoj i tako dalje.

Banka se može shvatiti kao firma — preduzeće sa svojom specifičnom proizvodnom funkcijom. Banka je finansijski posrednik izmedu suficitarnih i deficitarnih sektora i transaktora. Jednostrani model banke kao specifičnog preduzeća, mož se grafički prikazati slijedećom slikom: 7

gdje su: it — id = razlika izmedu kreditne (id ) i depozitne kamatne stope kao trošak bankarskog poslovanja, Sd = krivulja ponude depozita, S i = krivulja ponude kredita, DI = krivulja potražnje za kreditima, OT = veličina kredita koje traže komitenti, OB = iznos kredita koje traže komitenti komitenti pri kamatnoj stopi koja ne uključuje troškove bankarskog posredovanja, i*= kamatna stopa koja ne ukIjučuje trošak bankarskog poslovanja

Kamatne stope su za banku egzogeno odredene, što žnači da za banku vrijedi koso uzdižuča krivulja ponude depozita. (Sd) . Banka nudi više

iKamatna

stopa

Krediti i depoziti

kredita kako raste kamatna stopa na, kredite (S I), ali to ne može ići neprekidno, jer s porastom kamatne stope, kredite traže rizičniji komitenti. Veće kamatne stope na bankarske kredite, tjeraju dužnike u rizičnije poslove kako bi ostvarili višii prinos zbog otplate skupljih kredita.

Banka pri pasivnoj kamatnoj stopi (id) i aktivnoj kamatnoj stopi (11 ) nudi OT kredita. Razlika izmedu (i i — id ) je kamatna marža. Ona je utoliko manja, ukoliko je konkurencija na kreditnom tržištu veća. Tržišno određena kamatna, stopa je (i*) i to je stopa kada nema troškova posredovanja tj. bez spajanja ponuđača i tražitelja (deponenata i debitora). Obim poslovanja banke raste na veličinu OB. To bi bio slučaj kada bi svi išli na direktno tržište- bez bankarskog posredovanja , a l i tada ostaju pi tanja preuzimanja r iz ika, infomacijski troškovi, ročna tmsformaclia (bankarske "prerada" izvora sredstava) i ostalo, tj. sve ono što je prednost intermedijacije, a to kosta. Zato banke postoje, iako visoko rangirane firme izlaze direktno na finansijsko tržište emitirajući dužničke vrijednosne papire.

Znači, da novčano suficitarne i novčano deficitarne jedinice ne posluju direktno, već preko banke, a zbog troškova intermedijacije (posredovanja) koji su kod banke znatno niži.

Savremeno bankarstvo svoje porijeklo vuče iz mjenjačkih i zlatarskih poslova.8

Razvojem savremenog bankarstva dolazi do specijalizacije banaka i odvajanja emisione (centralne) banke i ostalih banaka. U današnje vrijeme dolazi do univerzalizacije i globalizacije banaka koje se direktno bave poslovima za potrebe privrede i stanovništva (uslovno tzv. poslovne banke). Ove tendencije su u zadnje vrijeme prisutne posebno u zapadnim tržišnim ekonomijama. Razvojem tehnologije i tehnike platnog prometa kao i primjeni informatike, dolazi do razvoja tzv. elektronskog (kompjuterskog) bankarstva. Uloga bankarstva u savremenim privredama je značajna.

Teško bi bilo zamisliti proses reprodukcije, tekuće i razvojne politike, ekonomskog rasta i razvoja bez banaka. Banke kao finansijski posrednici vrše prikupljanje slobodnih novčanili sredstava i prenose ih na one tačke procesa reprodukcije gdje su potrebna novćana sredstva. Sa mikro aspekta uloga banaka je obezbjedenje tekućeg poslovnog procesa likvidnim sredstvima (kratkoročni krediti), tzv. "podmazivanje" tekuče reprodukcije, kao i obezbjedenje dodatne akumulacije za investicije tj. razvoj ekonomskih subjekata. Banke putem kredita obezbjeduju dodatnu kupovinu snagu korisnicima kredita.

Kreditna funkcija i pružanje raznovrsnih kreditnih usluga primarna je funkcija savremene banke. Funkcijom kredita banka na najracionalniji način

stavlja u promet mobilizirana i koncentrisana novčana sredstva, omogućujuči neometano tokove finansiranja reprodukcije. Na mikro nivou uloga banaka je u funkciji privrednog rasta razvoia, povećanjem stopa rasta makroekonomskih agregata (društvenog proizvoda i nacionalnog dohotka).

Razvojna makroekonomska politika je nezamisliva bez znacajne uloge banaka i bankarskog sistema u cijelini u smislu obezbjedenja dodatne akumulacije, tj. kapitala kao bitnog faktora ekonomskog rasta. Uz navedeno, banka pored "proizvodne" funkcije (plasiranje kreditnog resursa kao novčanog outputa) ima i funkciju "ročne i sektorske prerade" prikupljenih sredstava. Zbog asimetrije u formiranju svog potencijala (izvora sredstava) u odnosu na struktura tražnje za kreditima , savremena banka vrši transformaciju sredstava kako. sa aspekta ročnosti, tako i sa sektorskog aspekta (kratkoročna sredstva u dugoročne kredite ili obrnuto, kao i sredstva jednog sektora u kredite nekom drugom sektoru).10

2. VRSTE BANAKA

Podjela banaka u svijetu zasniva se na određenim kriterijima klasifikacije. Danagnje vrste banaka više se ne mogu uklopiti u nekadašnju klasičnu podjelu banaka na emisione, depozitne, hipotekarne banke i štedionice. Podjela banaka je znatno šira. Kriteriji za podjelu mogu biti: 1) karakter vlasnlštva i odnosa prema dobiti, 2) ročnost kredita koje banke odobravaju, 3) pravna forma u kojoj se banke javljaju, 4) regionalni kriterij, itd.

Prema karakteru vlasništva imamo. 1) javnopravne banke, 2) zadružne kreditne ustanove i 3) privatine banke.

Prema ročnosti kredita koje odobravaju, imamo podjelu na banke koje odobravaju: 1) kratkoročne, 2) srednjoročne i 3) dugoročne kredite. 12

Sa aspekta pravne forme banke se dijele na: 1) banke u vidu inokosne firma — jednovlasničke, 2) banke u obliku društva sa ograničenim jemstvom (odgovomoku), 3) banke u obliku akcionarskih društava, (dioničarska društva), 4) banke kao zadruge, 5) banke kao javnopravne ustanove.

Prema regionalnom kriteriju postoje: 1) lokalne, 2) oblasne, i 3) savezne banke.

Ipak je najadekvatnija podjela banaka sa stanovišta pribavljanja novčanih sredstava. Po ovom kriterijumu koje se uglavnom koristi u stručnoj literature,

imamo podjelu banaka na sedam vrsta: 13 1) emisiona ili centralna banka, 2) komercijalna ili depozitna banka, 3) specijalizovana i1i granska banka, 4) univerzalna banka, 5) hipotekama banka, 6) poslovna banka, 7) štedionice,

Neki autori proširuju broj vrsta banaka, tako da pored navedenih postoje još: razvojne, regionalne, multinacionalne, investicione, monobanke (jedinstvene) i druge banke. 14

"S obzirom na modele njihovog organizacionog oblikovanja, banke se dijele na:" 15 1) depozitne i komercijalna banke, 2) investicione banke, 3) hipotekarne banke, i 4) univerzalna banke.

Komercijalne ili depozitne banke su najbrojnija vrsta banaka u zapadnim tržišnim bankarskim sistemima. Osnovna funkcija je kratkoročno kreditiranje i prikupljanje kratkoročnih sredstava (depozita po videnju). Značaj ovih banaka je izuzetno velik zbog kreiranja depozita i kredita (mogućnost depozitno — kreditne multiplikacije) tj. kreiranja nova kupovne snage na tržištu a time i stepena likvidnosti ekonomskih subjekata. 1č

"Depozitne banke na tržištu kapitala imaju osnovnu ulogu koje se ogleda u "preradivanju novca u kapital", tj. uspješnu transformaciju novca u kapital... " Ove banke na američkom tržištu kapitala, na strani ponude učestvuju sa 60% od ukupne pasive, a na strain tražnje blizu 50% od ukupno realizirane tražnje... Za razliku od uloge "prerađivača novca", komisiona i posrednička uloga ovih banaka u transakcijama sa vrjednosnim papirima dakle efektima, je mnogo značajnija i plodnija". 17

Dugoročnim kreditiranjem isključivo se bave investicione i hipotekarne banke. Ostali tipovi, tj. vrste banaka nemaju nekog posebnog značaja. "Pasivu investicionih banaka čine u većini kapital sa dodatnim značajnim sopstvenim kapitalom. One se smatraju s obzirom na obim kapitala, najznačajnijim činiocima na tržištu kapitala. Aktiva ovih banaka takoder je značajan izvor za plasman kapitala."18

Univerzalne banke su mješavina komercijalne i investicione banke. One su tako organizirane da koriste sve pozitivne odlike investicionih i depozitnih banaka. U svojoj pasivi ove banke veliku pažnju poklanjaju jačanju sopstvenog kapitala, sopstvenim emisijama vrijednosnih papira i povećanju likvidnosti kroz likvidne rezerve.

Hipotekarne banke se razlikuju od ostalih banaka po tome što su njihovi ukupni plasmani zaštičeni od rizika putem hipoteka na nekretnine i što je najveći dio plasmana refinanciran emisijom založnica, pod istim uslovima pod kojima

se plasira i kapital na tržištu. 1 9

Pored navedenih tipova banaka, postoje i poslovne banke. " Poslovne banke se razlikuju od drugih banaka i po izvorima sredstava i po poslovima koje obavljaju. Za svoje aktivnosti pretežno koriste svoja vlastita sredstva, koja se sastoje od kapitala i rezervi (kao dopunske izvore kreditnog potencijala koriste depozite krupnih preduzeća)... Znatan dio poslovanja ovih banaka predstavljaju vlastiti poslovi preko preduzeća u kojima se poslovne banke javljaju kao vlasnici ili suvlasnici" .20 Ovo su banke kartela i koncerna i posluju sa velikim kapitalom. Osnovna aktivnost im je finansiranje velikih industrijskih preduzeća.

Ove banke nemaju nikakve sličnosti sa našim poslovnim bankama koje tako nazivamo da bi pravili distinkciju između poslovne banke i centralne banke.

U vezi sa tipovima tj. klasifikacijom banaka, treba reći da postoje dva pristupa regulacije bankarskog poslovanja: 21

Klasični (američki) pristup, koji povlači oštru razliku između depozitnih (komercijalnih) i investicionih banaka. Komercijalne banke ne mogu ulagati resurse u kupovinu dionica.

Institucionalni pristup-podrazumjeva da su banke univerzalne finansijske organizacije i mogu se paralelno baviti kreditnim plasmanima i plasmanima u vrijednosne papire (portfelj).

U najnovije vrijeme u SAD se djelimično uklanjaju regulativne podjele na komercijalne i investicione banke, na osnovu čega se postupno dozvoljava da i prve banke obavljaju odredene investicione aktivnosti.

U našem bankarskom sistemu podjela banaka bila je do sada uglavnom na teritorijalnom principu. Sto se tiče tipova banaka, kod nas imamo pored centralne banke, poslovne banke koje su u pogledu poslovanja, banke univerzalnog tipa. Bave se svim bankarsko - finansijskim poslovima. U ostale finansijske institucije spadaju poštanske štedionice, osiguravajuća društva i razne štedno - kreditne zadruge. Naše poslovne banke su istovremeno i komercijalne (depozitne) i investicione banke.

Centralna (emisiona, "banka banaka") je specifična bankarska institucija.

Ove banke se sa evolucijom novčanih sistema izdvajaju od ostalih banaka i dobijaju monopol za izdavanje tj. emisiju novca, regulisanje količine novca u opticaju, očuvanje unutrašnje i vanjske vrijednosti novca i drugo.

3. BANKARSKI POSLOVI

Bankarski poslovi su kroz razvoj bankarstva tipizirani i klasificirani manje ili vise na isti način u svim bankarskim sistemima. Grupisanje' bankarskih poslova može se izvršiti po nekoliko standardnih kriteriju ili obilježja: 22 1) podjela po bilansno – analitičkom kriteriju, 2) podjela po funkcionalnom kriteriju, i 3) podjela po kriteriju ročnosti.

Podjela bankarskih poslova po bilansno- analitičkom aspektu bazira se na odrazu pojedinog bankarskog posla, u knjigovodstvu banke, tj. njenom bilansu i bilansnoj poziciji. U nekom poslu banka se pojavljuje kao dužnik (pasiva), a u nekom kao povjerilac (ill kreditor, a druga strana – komitent kao debitor). U određenim poslovima banka se ne pojavljuje ni kao dužnik ni kao povjerilac, već kao posrednik (posrednički, neutralni ili komisioni bankarska poslovi). Znači, po ovom kriteriju imamo podjelu na: a) aktivne, b) pasivne i c) neutralise bankarske poslove.

Po funkcionalnom (kriteriju funkcija banke) bankarske poslove dijelimo na: a) poslovi mobilizacije i koncentracije novčanih sredstava, b) poslovi usmjeravanja i alokacije novčanih sredstava, c) administrativno – planske poslove itd.Svakako su najznačajnije prve tri grupe poslova koje su i rezultat osnovnih funkcija banke.

Po kriteriju ročnosti imamo podjelu bankarskih poslova na: a) kratkoro6ne, b) srednjoročne i c) dugoročne bankarske poslove.

Ova podjela se bazira na rokovima vremenske dospjelosti (roka vraćanja) izvora sredstava i plasmana. U praktično - operativnom značenju srednjoročni poslovi nemaju značaja. Podjela bankarskih poslova po kriteriju ročnosti izvora sredstava (obaveza) i plasmana(potrazivanja) je od velikog značaja u vođenju poslovne politike banke, a posebno njene politike likvidnosti zbog negativnih reperkusija ukoliko dođe do već'e ročneneravnoteže između sredstava i plasmana, odnosno neuskladenosti vremenske dinamike priliva — odliva novčanlh sredstava. Kod klasifikacije i grupisanja bankarskih poslova najčešće se kombinuju kriteriji bilansnog obilježja i kriterij ročnosti. Tako imamo:23 1) kratkoročne i dugoročne pasivne poslove, 2) kratkoročne i dugoročne aktivne poslove, 3) kratkoročne i dugoročne neutralne poslove, 4) kontrolno - upravne poslove.Ovi poslovi su poslovi mobilizacije novčanih sredstava tj. poslovi kojima banka formira svoj finansijski i kreditni potencijal. S obzirom da ih pribavlja od drugih vlasnika (subjekata), sa aspekta bilansa ovi poslovi predstavljaju dug (obavezu) banke i nalaze se u njenoj pasivi. U pasivne kratkoročne poslove spadaju: a) emisija novca (kreiranje depozitnog novca), b) držanje depozita po viđenju (kratkoročnih depozita), c) uzimanje kratkoročnih kredita

od drugih banaka, i d) izdavanje kratkoročnih vrijednosnih papira.

U pasivne dugoročne poslove spada: a) emisija vrijednosnih papira, b) prikupljanje oročenih i ograničenih depozita, c) prikupljanje fondova i dugoročnih sredstava, i d) pribavljanje dugoročnih kredita u zemlji i inostranstvu.

U kratkoročne aktivne poslove spadaju plasiranje svih oblika kratkoročnih kredita (kredit po tekućem računu, eskontni, akceptni, lombardni, rambursni, hipotekami, avalni i ostali oblici kratkoročnih kredita). U dugočne aktivne poslove spada odobravanje dugoročnih kredita: investicioni, hipotekarni, građevinski i ostali dugoročni krediti.

Neutralni ili posrednički poslovi, kao najstariji bankarski poslovi, obuhvataju vrlo veliki broj poslova. U kratkoročne neutralne poslove ubrajamo :a) posredovanje u domaćem platnom prometu, b) čuvanje nenovčanih depozita, c) kupovina i prodaja vrijednosti (vrijednosnih papira, deviza, valuta itd.), d) poslovi naplate, e) otvaranje akreditiva i izdavanje kreditnih plasmana, itd."

U dugoročne neutralne ili komisione poslove spadaju: a) obavljanje službe po državnim zajmovima, b) obavljanje službe po nepovratnom finansiranju investicija, c) emisija plasmana i efekata (vrijednosnih papira), i d) upravljanje imovinom komitenata.25

Vlasti t i poslovi su takođe razvijeni u zapadnim tržišnim ekonomijama i bankarskim sistemima. Teško ih je izdvojiti, jer su vezani za druge aktivne i pasivne poslove. U vlastite kratkoročne poslove spadaju: a) arbitraža, konverzija, swap (svop) i svič poslovi, b) berzanske špekulacije banaka (kupovina i prodaja raznih vrijednosnih papira), c) trgovanje i učešća u poslovima (ortakluk), tj. ulaganje vlastitog kapitala u unosne poslove u cilju sticanja profita. "Učešćem se nazivaju oni bankarski poslovi u kojima banke ulažu izvjesnu sumu novca u kapital nekog poduzeća, sa kamatom ill bez nje, ali s pravom učešća u upravi i raspodjeli profita poduzeća. Dosta slični ovim poslovima su partnerstva gdje banke postaju suvlasnici preduzeća."". Vlastiti dugoročni poslovi banke su oni poslovi u kojima banka ulaže svoj vlastiti kapital u sklopu kapitala drugih banaka i preduzeća. Ovi poslovi ostvaruju se putem držanja akcija u svom potfoliju (portfelju) i učešćem kreditima (preko tekućeg računa) u zajedičkim trgovačkim poslovima.5) Kontrolno-upravni poslovi bill su prisutni u bankarskim sistemima istočnoevropskih bivših socijalističkih zemalja, a odnose se na poslove državnog blagajnika, kontrolu budžeta itd.

4. PRINCIPI POSLOVANJA BANKE

Zbog specifičnosti, uloge i značaja bankarskog poslovanja (u obezbjedenju likvidnosti tekuće reprodukcije, odluka o usmjeravanju tj. alokaciji kapitala, ltd.) u praksi svih banaka izgradeni su opšte prihvaćeni tradicionalni principi bankarskog poslovanja, kao što su: 1) princip likvidnosti, 2) princip sigurnosti, 3) princip profitabilnosti (rentabilnosti).

Dopunski principi su: 4) princip efikasnosti ulaganja, 5) princip poslovnosti i urednog poslovanja.

Ovi principi su poznati i pod nazivom zlatna pravila bankarskog poslovanja, prije svega se to odnosi na prva tri principa. Zlatno bankarsko pravilo finansiranja utemeljeno je još 1854. godine od strane njemačog autora Hubner-a s ciljem da se održi likvidnost banke i ono glasi: Kredit koji neka banka može dati, a da pri tome ne dođe u opasnost u pogledu ispunjavanja svojih obaveza, mora odgovarati kreditu koji banka uživa i to ne samo po iznosu nego i po kvalitetu.27 Nepridržavanje navedenih principa bankarskog poslovanja od strane banaka, dovelo bi do poremećaja i blokade novčanih tokova, ekonomske nestabilnosti, zastoja u procesu reprodukcije, neefikasnosti investicijskih ulaganja, gubljenje ugleda banke, narušavanje njenih performansi itd.

1) Princip likvidnosti je osnovni i najznačajniji princip poslovanja svake banke. Zbog značaja, ovaj princip je u mnogim bankarskim sistemima direktno ill indirektno regulisan od strane monetarnih vlasti. Ogleda se u poštivanju obaveza Banke da u svako vrijeme i svakom povjeriocu ispuni njegov zahtjev, pri čemu je banka u poziciji dužnika. Preciznije, banka je dužna da u svakom roku plati (izmiri) sve dospjele svoje obaveze, a to podrazumjeva mogućnost i sposobnost banke da u svakom momentu izmiri obaveze kako prema, svojim deponentima (podizanje uloga, plaćanje sa računa itd.), tako i prema komitentima kojima je odobrila kredit ali ga nije pustila u tečaj . Znači, radi se o dvostranom karakteru obaveza banke (obaveze prema povjeriocima i obaveze prema, dužnicima).

Obzirom da banka posluje uglavnom sa prikupljenim tuđim sredstvima, to joj se nameće velika odgovomost i preuzimanje obaveze da će o roku i pod preuzetim uslovima vratiti tuđa primljena novčana sredstva i to bez ikakvog odlaganja.

Princip sigurnosti banke podrazumjeva određeni stepen sigurnosti banke da će njeni komitenti u određenom roku uredno izvršavati sve svoje obaveze, regulisane ugovorom. Radi se o tome da banka u okviru svoje kreditne

politike mora voditi računa da odobrava kredite samo, onim komitentima, tj. tražiocima kredita gdje je koliko je moguće više sigurna da će kredit biti vraćen u cijelosti i u ugovorenom roku vraćanja.

Ovaj princip je naročito važan kod donošenja dugoročnih (investicijskih) kreditnih odluka obzirom na ročnost ovih kreditnih plasmana i velike obime (iznose) pojedinačnih kredita ove vrste. Sa dužim rokovima dospjeća (vraćanja) dugoročnih bankarskih kredita, povećava se kreditni rizik, time i kreditni gubitak. U okviru principa sigurnosti, da bi se minimizirao kreditni rizik, banka primjenjuje odgovarajuće standardne procedure kreditne analize, ocjena i ispitivanja kreditne sposobnosti i boniteta poslovanja tražioca kredita. Kod dugoročnih kredita dodatno se primjenjuje metoda ocjene ekonomske efikasnosti investicija, selekcioniranje i optimizacija investicijskih projekata. (kredita).

Princip profitabilnosti podrazumjeva da banka ima motiv i cilj svog poslovanja u ostvarivanju što većeg profita (dobiti, prinosa, neto -dohotka). Rentabilitet banke podrazumjeva da banka vodi računa o ostvarenju što je moguće većih prihoda uz ostvarenje što je moguće nižih (manjih) troškova poslovanja tj. da vodi računa i o ekonomičnosti svog poslovanja.

Takođe, banka nastoji da ostvari sto veću dobit na razlici aktivnih i pasivnih kamata (kamata, na date kredite i kamata na pribavljena sredstva kreditnog potencijala) kao i dobit (profit) na bazi nekamatonosnih plasmana (kupovina i prodaja vrijednosmh papira), te dobit po osnovu vanbilansnih operacija (platni promet, razne bankarske usluge itd.).

Kod principa profitabilnosti tj. rentabilnosti za banku je bitno praćenje njenih troškova. Ako se prate npr. troškovi aktive banke, tada je uočeno da se sa porastom velične bankarske aktive, troškovi aktive po jednoj novčanoj jedinici aktive smanjuju.

To znači da male banke sa malom aktivom imaju i velike troškove po jedinici aktive u odnosu na velike banke tj. banke sa velikom aktivom.

Dakle, troškovi aktive bilansa stanja banke ponašaju se u skladu sa zakonom ekonomije obima, što znači, po analogiji troškova proizvodnog preduzeća, da se fiksni troškovi banke smanjuju sa porastom obima proizvodnje (povećanja bankarske aktive).

Banka takođe mora voditi racuna o jeftinoći tj. ekonomičnosti pribavljanja novčanih resursa kao izvora sredstava u svom finansijskom i kreditnom potencijalu. Najniže troškove imaju depozitni izvori bankarskih sredstava.

Savremene banke se sve više orijentiraju na princip stabilnosti svog poslovanja u smislu zadržvanja komitenata i privlačenja novih komitenata, zadovoljavajući sav asortiman i strukturu tražnje za kreditima i ostalim bankarskim uslugama, pri čemu u odredenim poslovima banka i svjesno gubi dio profita.

Likvidnost i profitabilnost banke su u inverznom ili u međusobno recipročno — funkcionalnom odnosu. Sto je veća likvidnost u smislu držanja viška neuposlenih (neangažiranih) likvidnih sredstava, to je manja profitabilnost, i obnuto.

Optimalnu kombinaciju stepena likvidnosti i stepena profitabilnosti banke možemo posmatrati sa dva aspekta: aspekta očuvanja likvidnosti, a time i njene kreditne sposbnosti, i aspekta odnosa prihoda i rashoda. Naime, nelikvidna banka ne može obavljati kreditnu aktivnost što onda ugrožava i profitabilnost preko izgubljenih kamatnih prihoda.

Princip efikasnosti ulaganja podrazumjeva da banka ostvaruje planirane i optimalne efekte na sektoru plasmana sredstava. Banka treba da novčana sredstva usmjerava u efikasne kreditne plasmane privredi kako bi se postigh efikasni rezultati u pogledu obima i strukture proizvodnje uz ostvarenje visoke produktivnosti. Ovdje se prije svega radi o dugoročnim kreditnim plasmanima banke. U navedenom kontekstu, princip efikasnosti ulaganja je naročito bitan sa makroekonomskog aspekta.

Princip poslovnosti i urednog poslovanja banke bazira se na tri elementa samostalnosti i objektivnosti u donošenju odluka (tzv. "razboritost"), b) elementu stalne cirkulacije novca, i c) elementu poslovnog predvidanja.

Princip urednog poslovanja podrazumjeva: 28 a) stručno, racionalno i ekonomično poslovanje, b) pridržavanje bankarskih uzansi i dobrih poslovnih običaja, c) tačno i ekspeditivno poslovanje, i d) čuvanje moralnih i poslovnih interesa, pridržavanje monetame discipline itd.

Bilans banke predstavlja dvostruki knjigovodstveni pregled bankarskih poslova. Bankarski bilansi su osnova za analizu i planiranje bankarskih aktivnosti, kao i podloga za kreiranje poslovne politike banke prije svega kratkoročne poslovne politike. Bilansi banke su: 1) bilans stanja banke i 2) bilans uspjeha banke.

1) Bilans stanja jedne banke predstavlja sistematski pregled aktive i pasive banke na odredeni da, obično na kraju godine. U aktivi bilansa stanja banke evidentiraju se svi bankarski plasmani sredstava, a u pasivi izvori sredstava banke. Pasiva pokazuje formiranje sredstava banke, a aktiva njihovu upotrebu. Što je u aktivi bilansa stanja banke, to je u pasivi bilansa stanja bančinih komitenata i obrnuto. Određene pozicije pasive bilansa stanja banke su u aktivi

bilansa centralne banke.

Aktiva bilansa stanja banke za banku predstavlja potraživanja a pasiva predstavlja obaveze banke. Razna potraživanja i imovina banke vode se u aktivi , a obaveze i kapital se vode u pasivi bilansa stanja.

Aktiva i pasiva bilansa stanja banaka strukturirane su po određenim kriterijima u skladu sa potrebama banaka, kao npr. u cilju vođenja poslovne politike banke, potreba finansijske i monetame analize, potreba polaganja računa dioničarima, po kriteriju ročnosti, po sektorskom kriteriju (privreda, stanovništvo) itd. Sistematizacija aktive i pasive bilansa banaka najčešće je određena propisima ili opšte prlhvaćenim pravilima.

Aktiva bankarskog bilansa stanja predstavlja output ili "proizvodnju" banke, dok pasiva označava mobilizatorsku funkciju banke tj. input (ulaz) sredstava ili resursa koje banka "prerađuje" i prodaje na tržištu. Najznačajniju komponentu aktive bilansa stanja banaka predstavljaju krediti (zajmovi) ih kreditni plasmani, dok su u pasivi najznačajnija komponenta, depoziti banke.U našem bankarstvu, banka treba prezentirati bilans stanja u kojem su grupisana sredstva i obaveze po vrsti i poredana tako da odraze njihovu likvidnost. To su slijedeća sredstva i obaveze: 29

SREDSTVA: 1.Gotovina i salda kod centralne banke 2.Blagajnički zapisi i drugi vrijednosni papiri koji potpadaju reeskontovanju s centralnom bankom 3. Vrijednosni papiri koje izdaje država i drugi vrijednosni papiri koji se drže u svrhu poslovanja, 4.Plasmani kod drugih banaka i zajmovi i avansi drugim bankama, 5. Drugi plasmani na tržištu novca, 6. Zajmovi i avansi klijentima, 7. Ulagački vrijednosni papiri.

OBAVEZE: 1. Depoziti od drugih banaka, 2. Ostali depoziti sa tržišta novca, 3. Iznosi koji se duguju drugim deponentima, 4. Vlastite mjenice i druge dokumentovane obaveze, 5. Druga pozajmljena sredstva.

Najbolji pristup klasifikaciji sredstava i obaveza banke jeste, da se grupišu po vrsti i poredaju po približnom redu njihove likvidnosti što može biti približno jednako njihovim dospijećima. Tekuć'e i netekuće stavke ne prezentiraju se odvojeno, jer većina sredstava i obaveza banke može biti realizovana ili izmirena u bliskoj budućnosti.

Razlikovanje izmedu salda kod drugih banaka i onih kod drugih tržišta novca,te drugih depozitora je važna informacija, jer omogućava razumijevanje odnosa i zavisnosti banke od drugih banaka i tržišta novca. Stoga banka odvojeno objavljuje: a) salda kod centralne banke, b) plasmane kod drugih banaka, c) druge plasmane na tržišta novca, d) depozite drugih banaka, e) druge

depozite na tržištu novca, f) druge depozite.

Iznos po kojem je bilo koje sredstvo ili obaveza iskazana u bilansu stanja ne smije se prebijati oduzimanjem druge obaveze ili sredstva, osim ako ne postoji zakonsko pravo za prebijanje i prebijanje prezentira očekivanu realizaciju ill izmirenje sredstava ill obaveze.

Tipični bilans stanja banke u razvijenim ekonomijama je ovakav:

Aktiva Bilans stanja banke Pasiva

Detaljni bilans stanja banke po metodologiji koja se koristi u SAD-u izgleda slijedeće:

Aktiva Bilans stanja banke Pasiva

Gotovina i depoziti kod drugih

Transakcioni depozit

depozitnih ustanova Now — računi

Državne obveznice Štedni i oročeni depozitiObveznice vladinih agencija Depozitni računi novčanog TObveznice federalnih jedinica i opština Depozitni ceritifikati (CDs)

Ostale obveznice Repo — aranzmani

Obveznice iz trgovačkog računa Međubankarski krediti

Repo — aranžmani Dugoročne obveznice

Međubankarski krediti Ostale obavezeKomercijalni zajmovi Akcijski (dloničarski)kPotrošački zajmovi

GotovinaRezerveZajmovi i diskont Vrijednosni

DepozitiRačun kapitala Ostala pasiva

Hipotekarni zajmovi

Realna aktiva

Ostala aktiva

Bilansi stanja banke mogu se posmatrati sa aspekta ili nivoa jedne banke, bankarskog sistema i bilans centralne banke. Sa aspekta jedne pojedinačne banke postoji bruto i neto bilans stanja. U bruto bilansu je prikazana ukupna imovina tj. potraživanja banke, a u pasivi njene ukupne obaveze. Neto, bilans stanja banke prikazuje u aktivi samo kreditne i ostale funkcionalne plasmane, a u pasivi izvore sredstava kojima su navedeni plasmani pokriveni.

Sa aspekta sistema banaka jedne zemlje, bilans stanja može biti konsolidirani i agregatni (nekonsolidirani). Konsolidirani bilans pokazuje samo one bilansne pozicije koje odnose na plasmane i obaveze prema nebankarskom sektoru (sektor privrede, sektor stanovništva itd.), što znači da su međubankarski odnosi iskl jučeni t j . one se ne prebi ja ju. Agregatni i l i nekonsolidirani bilans pokazuje i bruto aktivu i bruto pasivu pri čemu su uključene i sve međubankarske pozicije t j . međubankarski odnosi se ne prebijaju.Bilans stanja banke sa ročnog aspekta mote se uprošćeno prikazati na slijedeći način:

Aktiva Bilans stanja banke Pasiva Kratkoročni plasmani Kratkoročni izvori sredstavaDugoročni plasmani Dugoročni izvori

sredstava Kapital banke

Za potrebe praktičnih analiza, bilans stanja jedne banke je zgodno prikazati na ovaj način:

Aktiva Bilans stanja banke PasivaŽiro računGotovinaRezerve:Obavezna rezerva na depozite po

Depoziti:Depoziti po viđenjuOročeni i štedni depozitiNedepozitni izvori sredstava:

viđenjuObavezna rezerva na oročene depoziteRezerva likvidnostiPlasmani:Kreditni plasmani

Plasmani u vrijednosne papire

Tržišni izvoriKreditni izvoriKapital banke

Bilans centralne banke ( npr SAD-a), uprošćeno izgleda ovako:

Aktiva Bilans stanja banke Pasiva

Državni vrijednosni papiriKrediti bankamaObaveze državnih agencijaZlatni certifikatiCertifikat o specijslnim pravima vučenja

Devizna aktivaSredstva u procesu naplateOstala aktiva

Gotov novac u opticajuDepoziti na računima banakaDepoziti na računu trezora (nedržavni depoziti)Depoziti službenih institucija iz inozemstvaStavke odgođenih plaćanjaOstale obavezeKapital centralne banke

Osnovne karakteristike bilansa (stanja) centralne banke su:

1) u bilansa centralne banke sadržani su inicijalni uzroci monetarne ekspanzije i monetarne restrikcije. Kretanje obima kredita banaka i njihovih kreditnih potencijala u najvećoj mjeri zavisi od kretanja primamog novca kojeg kreira centralna banka (monetama baza), a kretanje primarnog novca i tokove njihovih promjena najlakše se mogu vidjeti iz bilansa centralne banke,

2) pozicije aktive bilansa centralne banke pokazuju iznose i tokove kreiranja primarnog novca, dok pozicije u pasivi pokazuju kod koga je i u kojem obliku kreirani primarni novac.

3) obim ukupne aktive i pasive bilansa centralne banke može se promijeniti samo transakcijama centralne banke i deviznim transakcijama. Ovo znači da centralna banka nikada ne može biti nelikvidna po pitanju transakcija u domaćoj valuti. Iz ovoga slijedi i činjenica da svaki

kredit koji odobri centralna banka, sam sebi stvara pokriće u primarnom novcu (koji je zakonsko sredstvo plaćanja). Centralna banka, dakle ima neograniceni kreditni potencijal (u domaćoj valuti), a jednom već kreirani kreditni potencijal centralne banke, (izuzev putem deviznih transakcija) ne može se izgubiti bez aktivnosti centralne banke.

2) Bilans uspjeha banke ili dohodni izvještaj predstavlja pregled svih prihoda i rashoda banke, te neto - dohotka kojeg je banka ostvarila u određenom vremenskom periodu, najčešće za godinu dana. Dakle bilans uspjeha banke odnosi se na jedan vremenski period, dok se bilans stanja banke odnosi na stanja na određeni dan, najčešće zadnji dan u godini. Bilans stanja je kumulativni pregled bilansnih pozicija, dok je bilans uspjeha jednogodišnji pregled rezultata poslovnog uspjeha u vidu neto – dohotka banaka. Zbir neto –dohotka po godinama od osnivanja (početka poslovanja) banke po odbitku isplaćenih dividendi i naplaćene vrijednosti emitiranih dionica, daje veličinu kapitala banke. Bilans uspjeha banke treba prezentirati,a on grupiše prihod i rashod po vrstama.

Imamo slijedeće stavke prihoda i rashoda: " 1. Prihod od kamate i slični prihodi, 2. Rashodi za kamate i slične troškove, 3.Prihod od dividendi, 4. Prihod od naknade i provizije, 5. Rashodi za naknade i provizije, 6. Prihodi umanjeni za rashode nastale poslovanjem s tržišnim vrijednosnim papirima, 7. Prihodi umanjeni za rashode nastale od ulagačkih vrijednosnih papira, 8. Prihodi umanjeni za rashode nastale u poslovanja sa stranim valutama, 9. Ostali prihodi iz poslovanja 10. Gubici po zajmovima i avansima 11. Opšti administrativni rashodi 12. Ostali rashodi iz poslovanja.

Glavne vrste prihoda koji nastaju poslovanjem banke uključuju kamate, naknade za usluge, provizije i rezultate iz posredovanja. Svaka vrsta prihoda objavljuje se odvojeno kako bi korisnici mogli procijeniti uspješnost poslovanja banke. Takva objavljivanja se dodaju onima koja koja se tiču izvora prihoda što zahtjeva računovodstveni standard FBiH br. 14.

Osnovna struktura bilansa uspjeha banaka u razvijenim bankarskim sistemima (npr. u SAD –u) je slijedeća:

Prihodi RashodiKamata i provizija na zajmove – krediteKamata na obveznice iz investicijskog računaKamata na obveznice iz trgovačkog

Kamata na depoziteKamata na krediteKamata na emitovane vrijednosne papire

računaKamata na bankarske depozireKamata na međubankarske i Repo krediteNekamatni prihodi

Nekamatni rashodiOčekivani gubitak na zajmovimaPorez na dohodakVanredne stavke – netoNeto - dohodak

Bankarsko račnovodstvo je izuzetno važno. "U čitavom svijetu banke čine značajan i uticajan sektor poslovanja. Većina pojedinaca i organizacija koriste banke, bilo kao deponenti, bilo kao zajmoprimci. Zbog bliskog odnosa sa zakonodavnim tijelima i vladama, te zbog pravila što im nameću države, banke imaju glavnu ulogu u održavanju povjerenja u monetarni sistem. Stoga postoji veliko i široko zanimanje za dobrobit banaka, posebno za njihovu solventnost, te relativni stepen rizika koji je povezan s različitim vrstama njihovog poslovanja. Poslovanje, pa stoga i izvještajni zahtjevi računovodstvu banaka se razlikuju od drugih pravnih lica..." 31

5.1. ANALIZA BANKARSKIH BILANSA

Analiza bankarskih bilansa zasniva se na poređenju stvarnih (aktuelnih) vrijednosti sa: 32 1) prethodnim (ili trenutnim) vrijednostima, 2) planskim (planiranim) vrijednostima, i 3) granskim (ili referentnim) vrijednostima (grupacija srodnih tj. sličnih banaka po zajedničkim karakteristikama).Bankarski bilansi se analiziraju na tri načina (pristupa): 1) bilansom izvora i upotrebe fondova, 2) uporednim bilansom ili bilansom uporedivih veličina, i 3) ključnim finansijskim koeficijentima.

1) Bilans izvora i upotrebe fondova pokazuje tokove mobilizacije novčane aktive tj. bankarske gotovine i pravce plasmana gotovine u toku datog vremenskog perioda, obično godinu dana. Dakle, kod ovog načina (pristupa) analize bankarskog bilansa polazi se od gotovinskih rezervi banke, a onda se u obzir uzimaju prilivi i odlivi gotovine za analizirani vremenski period.

Na kraju analiziranog vremenskog perioda utvrđuje se zaključno stanje gotovinskih rezervi. Uz gotovinske rezerve u ovom pristupu analize agregata banke uzima se i bilansna pozicija "depoziti kod drugih depozitnih institucija" uz isključenje depozita na koje banka plaća kamatu.

Prilivi gotovinske rezerve su: a) tokovi tekućeg poslovanja (neto - dohodak, amortizacija, sredstva rezervi za pokriće gubitka na kreditima), b) povećanje obaveza banke (npr. po osnovu pribavljanja depozita std.), c) smanjenje aktive zbog prodaje njenih dijelova (npr. prodaje vrijednosnih papira) ill naplate potraživanja (npr. vraćanje plasiranih kredita).

Upotreba novčanih fondova banke odnosi se na: a) porast njene aktive (od kredita ili vrijednosnih papira), b) smanjenje pasive (obaveza) npr. po osnovu depozita ili primljenih kredita, c) isplatu dividendi dioničarima banke.

Dakle, krajnje stanje gotovine banke jednako je: početno stanje (stanje na početku analiziranog perioda plus priliv gotovine u analiziranom periodu minus odliv gotovine u analiziranom periodu).

Bilans izvora novčanih fondova banke i njegova upotreba pokazuju prema tome strukturu svih novčanih priliva i odliva. Na osnovu ovoga analitički se mogu utvrditi razne tendencije u poslovanja jedne banke, kao npr. pogoršanje likvidnosti ili solventnosti banke i sl. Precizni analitički zak1jučci dobijaju se na osnovu analize bilansa banke za više godina poslovanja banke.

2) Uporedni bilansi ili bilansi uporedivih velična je pristup ili način analize bankarskih bilansa koji se zasnivaju na relativnim brojevima (procentima) što znači da se analizirane pozicije aktive i pasive iskazuju u relativnom smislu tj. u procentima. Ovo dalje konkretno znači da se pozicije bilansa uspjeha iskazuju kao procenat ukupnih prihoda i rashoda banke ili tekućih prihoda i rashoda, a pozicije bilansa stanje se iskazuju kao procenat ukupne aktive odnosno pasive. Dobijeni relativni pokazatelji se zatim vrijednuju pomoću analize vremenskih serija ili pomoću tzv. unutarsektorske analize, što se može pokazati na jednom primjeru:

Unutarsektorska analize jedne bankeRelativni pokazatelji

1 2 3 4

Gotovina + Depozitl/Ukupna aktiva 8,1% 14% -5,9%

Dionički kapital/Ukupna aktiva 4,9% 6,2% -1,3%

Ukupni kamatni rashodi/Ukupni tekući prihodi

70,4% 65,4% 5,0%

Iz ovog primjera može se zaključiti slijedeće:a) posmatrana (analizirane) banke ima manju stopu gotovinskib rezervi a veću stopu kamatnih rashoda u odnosu na prosjek grupacije banaka, zbog većeg strukturnog učešća oročenih depozita u odnosu na referentin prosjek.

b) banka ima manju stopu kapitala (4,9%) u odnosu na prosjek (6,2%) što je

Pozicija bilansa banke

Za Prosjek za

jednu

Razlika

(2-3)

vjerovatno posljedica toga da analizirana banka ima jače diverzifikovanu aktivu u odnosu na prosjek. Prosjek grupacije banka posmatra se kao sektor tako da je ovaj pristup i dobio naziv "unutarsektorska analiza".

Primjer vrednovanja pomoću analize vremenskih serija može se sažeto prikazati na ovaj način:

Aktiva Godina Pasiva Godina3 2 1 3 2 1

Gotov.depozit

8,1 9,6 7,6 Depoziti povidenju

16,3 19,0 21,0

Dr2ay.obveznice

9,6 10,7 11,6 Oro6enl depoziti 15,0 20,1 22,6

Obvez.vlad.agenc ij a

6,4 5,6 4,7 Strani krediti 2,2 2,8 5,5

Ukupno: 100,00 100,00 100,00 Ukupno: 100,00 100,00 100,00

3) Ključni finansijski koeficijenti su najznačajniji metod (pristup, načn) analize bilansa banke. Ovi koeficijenti se dijele na slijedeće pokazatelje:a) pokazatelji likvidnosti banke koji mogu bite pokazatelji likvidnosti aktive (kada banka prodaje svoje aktive) i pokazatelj likvidnosti pasive (banka se zadužuje na finansijskom tržištu, konkretno na tržištu novca).

Pokazatelji likvidnosti aktive su:

(1) ___Državne obveznic____________________ Ukupna aktiva

(2) ___Ukupne obveznice + Međubankarski krediti Ukupna aktiva

(3) ___Tržišna vrijednost obveznica__________ Nominalna vrijednost obveznica

Pokazatelji likvidnosti obaveze pasive su:

(4) ___Depozitni certifikati__________ Ukupne obaveze

(5) ___Ostale kratkoročne kreditne obaveze_________ Ukupne obaveze

Pokazatelji prihodnosti aktive banke su:

(6) ___Ukupni zajmovi__________ Ukupna aktiva

(7) ___Ukupni zajmovi + Vrijednosni papiri__________ Ukupna aktiva

Pokazatelji strukture finansiranja (ili finansijske struke) suprostavljaju izvore i plasmane sredstava banke

(8) ___Ukupna aktiva__________ Kapital

(9) ___Dugoročne obveznice__________ Kapital

(10) ___Kapital_____________________ Ukupna aktiva – Likvidna sredstva

(11) ___Tekući prihodi________________ Kamatni rashodi

Pokazatelji (ili koeficijenti ) od (8) do (10) pokazuju na koji način banka finansira svoju aktivu. Pokazatelj (8) zove se multiplikator kapitala i pokazuje koliko je puta prinos aktive umnožen datim učešćem kapitala u masi prikupljenih sredstava. Pokazatelj recipročan pokazatelju (8) govori o stepenu sigumosti povjerilaca banke tj. u kojoj mjeri aktiva može biti smanjena a da se ne ugroze ulozi (depoziti) povjerilaca banke. Pokazatelj (9) indicira tzv. gep fondova koji je bitan kod upravljanja kamatnim rizikom. Pokazatelj (10) je indikator rizika aktive i pokazuje u kojoj mjeri je rizična aktiva pokrivena kapitalom banke. Pokazatelj (11) je koeficijent pokrića kamatnih rashoda.

Pokazatelji tekućih rashoda i1i operativnosti troškova su slijedeći:

(12) ___Tekući rashodi________________ Tekući prihodi

(13) ___Rashodi za zaposlene___________ Tekući rashodi

'

AU = stopa korisnosti aktive, a EM = multiplikator kapitala. Takođe imamo:

Ukupni kamatni rashodiTekući rashodi

Nekamatni rahodi - Nekamatni prihodi Prihodna aktiva

e) Pokazatelji neto — kamatne margine određuju faktore profitabilnosti banke. To su:

(14)

(15)

(19)

(20)

(21)

Kamatni prihodi Prihodna aktiva

Kamatni rashodi Prihodna aktiva

Kamatni prihodi — Kamatni rashodiPrihodna aktiva

Pokazatelj (16) predstavlja stopu prinosa od date aktive, a pokazatelj (17) je stopa troškova kreiranja date aktive. Zbir (15) i (16) daje minimalnu stopu prinosa aktive (potrebna za pokriće tekućih troškova poslovanja).

e) Pokazatelji proritabilnosti su:

Neto — dohodak Tekući prihodi

Neto dohodak ukupna aktiva

Neto — dohodak Kapital

Pokazatelj (19) je stopa prinosa od tekućih prihoda ili dohotka (skraćenica ROI od engleskih riječi), pokazatelj (20) je stopa prinosa aktive (ROA), a pokazatelj (21) je stopa prinosa kapitala (ROE). Imamo ove relacije:

Tekući prihodi

Ukupna aktiva

Ukupna aktiva

Kapital

=AU

= EM

ROI * AU = ROA ROA * EM = ROE ROI * AU * EM = R

6. BANKARSKI RESURSI

Pod bankarskim resursima se, podrazumjevaju izvori ili potencijali na osnovu kojih banke formiraju plasmane u vidu kreditnih plasmana, plasmana u vrijednosne papire, plasmana u rezerve, likvidnosti itd. Rast bankarskih resursa je važan pokazatelj povećanja finansijske snage banke.

Prema stepenu rasta bankarskih resursa ocjenjuje se nivo posredovanja banaka na finansijskom tržištu i značaj banaka u apsorbovanju finansijskih sredstava. Rast bankarskih resursa u relativnom iznosu dobijamo upoređivanjem stope, rasta finansijskog potencijali banaka i nominalnog društvenog proizvoda zemlje. Tako izračunat koeficijent naziva se koeficijent propulzivne snage, banke.

Glavnu ulogu u bankarskim resursima imaju depozitni resursi, dok su ostali izvori manje značajni. U sagledavanju strukture bankarskih izvora bitni su: struktura depozitnih u odnosu na nedepozitne izvore, nekreditnih u odnosu na kreditne itd. Rast bankarskih izvora na osnovu depozita po viđenju (monetamih depozita) predstavlja proces monetizacije. Odobravanje, kredita na osnovu depozita po viđenju je automatski proces kreiranja novčane mase od strane banaka. Banke su zbog toga svojevrsni "proizvodači" bankarskih resursa tj. izvora.

Na formiranje bankarskih resursa utiču tri grupe faktora:

Makrofinansijski uslovi formiranja akumulacije i štednje, što se, ogleda u tome da slaba makro — akumulativnost i niske, stope makro — štednje negativno utiču na rast bankarskih resursa. Tada po pravilu dolazi do deformisanja optimalne strukture bankarskih izvora.

Institucionalne i strukturne komponente finansijskog sistema jedne zemlje, u okviru čega je bitna pozicija bankarskog sektora u odnosu na nebankarski sektor. Kod razvijenih finansijskih sistema i finansijskih tržista dolazi do disperzije finansijskih resursa u bilansima banaka ko, pozitivno utiče na rast ukupnih bankarskih resursa preko povećanja finansijske štednje koja se u takvim uslovima razvija. S druge strane u uslovima institucionalne dominacije bankarskog sistema, nema pozitivnog interakcijskog odnosa izmedu banaka i institucija razvijenog finansijskog tržišta i rasta bankarskih resursa.

Mikrofinansijski faktori vezani za pojedinačnu banku gdje se prije svega misli na lokaciju banke, profil poslovanja, sigumost i povjerenje itd.

U najširem smislu, rast bankarskih resursa određen je slijedećim veličnama. 1) stopom rasta depozitnih i nedepozitnih izvora, 2) stopom bankarske transformacije sredstava, 3) stopom obnavljanja finansijskog potencijala banke preko infuzije ranije plansiranih sredstava od strane banke.

U formiranju dodatnih izvora, bankarskih resursa tj. izvora sredstava, banke idu do tačke (nivoa) u kojoj su granicni (marginalni) prihodi od plasmana iznad graničnih troškova formiranja resursa. Očekivani granični prinosi korigiraju se (umanjuju) stopom obaveznih rezervi i stopom, očekivanih gubitaka banke. Uz pretpostavku nultog kreditnog i kamatnog rizika, očkivani prihod banke po jedinici prirasta resursa izračunava se ovako:33 -

w = (1- r ) * if

gdje je:w = očekivani prihod, r = prosjecna stopa obaveznih rezervi i rezerve likvidnosti banke, if = karmatna stopa na plasmane banke.Obzirom na realnost prisustva bankarskih rizika i gubitaka, prednja formula dobija ovaj izgled:

w = (1- r ) ( if - iz)

gdje je. iz = stopa rizičnih plasmana. Najpoznatiji načini i metodi formiranja bankarskih resursa su slijedeći:

(1) putem funkcija platnog prometa, kupovinom i prodajom vrijednosnih papira, obračun i plaćanje poreza, raznih ličnih primanja itd., (2) putem konverzije depozita po viđenju u razne vrste likvidnih nekamatonosnih vrijednosnih papira, odnosno finansijskih instrumenata na finansijskom tržištu (depozitni certifikati, NOW racuni, Repo - aranžmani, itd.), (3) putem kreditnih izvora, (zaduživanjem), (4) povećanjern kapitala banke što će doprinoseći povećanju sigurnosti i zaštiti ukupnih sredstava banke, doprinijeti dodatnom prilivu i povećanju depozitnih izvora (resursa) sredstava.

Vezano za odnos depozitnih i nedepozitnih izvora u strukturi bankarskih resursa uočena su određena pravila: 1) sa povećanjern spremnosti banke za prihvatanje rizika, dolazi do povećanja učešća nedepozitnih u odnosu na depozitne izvore resursa, 2) sa povećanjem obima banke, takođe raste učešće nedepozitnih resursa u ukupnim bankarskim resursima.

Ovo se objašnjava time da veće banke zbog boljeg kreditnog rejtinga lakše obezbjeduju kreditne izvore sredstava uz bolje uslove, u odnosu na male banke.

7. BANKARSKI AGREGATI

U analizi bankarskih agregata polazi se od osnovne identičnosti da su obaveze i kapital banke jednaki njenoj aktivi:34

A = I , + N W

gdje je: A = aktiva bilansa stanja banke, L = obaveze iz bilansa stanja banke, NW = kapital banke ili neto - vrijednost (ili neto – aktiva) .

Bilansni pristup utvrdivanja fundamentalne ravnoteže banke polazi od slijedećih jednakosti.

1)Aktiva = Obaveze + Kapital2)Kapital = Aktiva – Obaveze3)Obaveze = Aktiva – Kapital

Banka se nalazi u fundamentalnoj ravnoteži ukoliko su joj obaveze i kapital pokriveni dovoljnim obimom aktive, zatim ako ima pozitivnu vrijednost kapitala, kao i da ima ravnotežu vanjskih obaveza i neto – aktive (kapitala).

Sa ročnog aspekta, bilans banke je u ravnoteži ako su u ročnom pogledu strukture aktive i pasive medusobno izbalansirane. Bilans stanja banke se najčešće analizira sa aspekta stanja aktive (imovine), pasive (obaveza) i kapitala.

Osnovni bankarski agregati su slijedeći:1) finansijski potencijal, (FP)2) kreditni potencijal, (KP)3) depozitni potencijal, (DP)4) kreditni plasmani, (Kp)5) nekreditni plasmani, (NKp)6) rezerve banke. (R)

Međuzavisnosti između pojedinih bankarskih agregata mogu se izraziti slijedećim relacijama:

1) Finansijski potencijal banke (FP) je:

FP = Y-P = DP + KI + 1K i1i FP = KP + R

gdje je: EP = ukupna pasiva bilansa stanja banke, KI = kreditni izvori, IK = izvori kapitala banke.

2) Kreditni potencijal banke (KP) je:

K P = F P - R I l i K P = D P - N D P

gdje je: NDP = nedepozitni potencijal banke.

2) Depozitni potencijal (depoziti) banke jednak je:

DP = KP - NDP

3) Kreditni plasmani banke su jednaki:

Kp = Up - NKp

gdje je: NKp = nekreditni plasmani banke, Up = ukupni plasmani banke

2) Nekreditni plasmani banke (NKp) su:

NKp = Up -Kp

Ako su nekreditni plasmani banke, plasmani u vrijednosne papire (VPp), tada imamo:

NKP = VPp

3) Rezerve banke su jednake: R = FP - KP i l l

R=(DP+KI+IK)-(DP-NDP)

Ukupni plasmani banke i1i agregat sa nazivom "finansijski plasmani" banke (Fp) jednak je:

Fp =Kp + NKp odnosno: Fp = EA = Kp + VPp +

R Kako je EA = EP imamo:

Fp = FP

gdje je: EA = ukupna aktiva bilansa stanja banke. Finansijske plasmane (Fp) banke možemo izraziti i kao:

I'p = (Kp + VPp + R) = FP = (DP + KI + IK)

Pojedine bankarske agregate možemo dekomponirati u zavisnosti od željenog kriteriju ili pristupa. Tako npr. po kriteriju ročnosti (vremena dospjeća) imamo:

Kreditni potencijal banke: KP = KPk + KPd

gdje je: KPk = kratkoročne kreditni potencijal banke, KPd = dugoročni kreditni potencijal banke.

Depozitni potencijal banke:

DP = Dv+ Do

gdje su: Dv = depoziti po viđenju, D0 = oročeni (i štedni) depoziti.

Rezerve banke:

R = (Rv + R-) + RL

gdje je: R' = obavezna rezerva na depozite po viđenju, R' = obavezna rezerva na oročene (i štedne) depozite, RL = rezerva likvidnosti banke.

Kreditni potencijal banke može se takode posmatrati kao angazirani (iskorišteni) i slobodni kreditni potencijal, itd. Rezerve banke mogu se posmatrati kao stvarne i planirane. Finansijski plasmani banke mogu se po kriteriju ročnosti takođe podjeliti na kratkoročne i dugoročne. Ovdje je bitna podjela kreditnih plasmana na kratkoročne i dugoročne kreditne plasmane.

8. MONETARNA REGULACIJA I BANKE

8.1. POLITIKA OBAVEZNIH REZERVI

Obavezne rezerve banaka su snažan kvantitativni instrument monetarne politike i monetame regulacije. Direktno i1i indirektno djeluju na bankarske agregate, prije svega na kreditni potencijal i likvidnost banke.

U počtku svog uvodenja i primjene (u SAD — u 1963.god.) obavezna rezerva je imala ulogu zaštite interesa deponenata i funkciju obezbjeđenja likvidnosti banke. Tek od 1933.god. u SAD — u ona postaje instrument monetarne politike i regulacije. Tako je od početne "likvidne koncepcije" obavezna rezerva prerasla u koncepciju monetarne kontrole tj. faktor regulacije depozitno — kreditne multiplikacije.

Obavezna rezerva je važan instrument ekspanzivne i1i restriktivne (kontraktivne) monetarne politike.

"Tako se u periodu depresije prakticira smanjivanje stope obaveznih rezervi, što dovodi do proširivanja likvidnosti poslovnih banaka i omogućava ekspanziju novca — kredita, što opet sa svoje strane pozitivno utiče na prosirenje realnog društvenog proizvoda ... Međutim, u periodima inflacije, kada je privredna aktivnost suviše velika, centraIna banka treba podizati stopu obaveznih rezervi likvidnosti, to tako - uticati na smanjenje kreditnog potencijala banaka. Na ovaj način se smanjuje količina kredita — novca u opticaju i savladuje inflacije, koja je rezultat pretjerane tražnje."35 Obavezna rezerva banaka ima dvije osnovne funkcije: 1) funkciju ograničavania monetarne tj. depozitno — kreditne multiplikacije, i 2) funkciju regulisanja kreditnog potencijala banaka u kratkoročnom smislu kao mjera kratkoročne monetarne politike. Ovu funkciju centralna banka obično sprovodi putem promjena visine stope obaveznih rezervi.Odnos između kreditnog potencijala banke i obavezne rezerve banke, grafički se može prikazati ovako:

U razvijenim bankarskim sistemima obavezna rezerva je izgubila na značaju i koristi se altemativno sa politikom otvorenog tržišta kao osnovnog instrumenta monetarne regulacije.

Stope obavezne rezerve i osnovicu za obračun obavezne rezerve propisuje monetarne—regulatoma vlast. Osnovica su sredstva banke u formi bančinih depozita. Obračunata i izdvojena obavezna rezerva drži se od strane banke obično na posebnorn računu kod centralne banke.

R2

KP,

KP

F~ 2 Obavezna rezerva (R)

_)0.

Praksa je različita u pojedinim zemljama. Najčešće se kao osnovica za obračun koristi prosječno stanje depozita banke u određenom vremenskom periodu.

Na likvidnost banke, obavezna rezerva djeluje tako da reducira nivo likvidnih sredstava (depozita) posebno depozita po viđenju. Kada dolazi do oscilacija sredstava banke, prije svega depozita po viđenju, obavezna rezerva tada različitim intenzitetom djeluje na kreditni potencijal i nivo likvidnih sredstava banke. Za dati obim finansijskog potencijala banke, povećanje obaveznih rezervi smanjuje depozitni i kreditni potencijal banke i obrnuto.

U analizi dejstva obavezne rezerve na bankarsko poslovanje, značajni su: 1) visina i struktura stopa obavezne rezerve, i 2) pitanje osnovice (obima i strukture izvora sredstava banke) na koju se primjenjuju (obračunavaju) stope obavezne rezerve.

1) Struktura stopa obavezne rezerve mote biti: a) viša stopa na depozite po viđenju nego na oročene depozite, b) viša stopa na oročene depozite nego na depozite po viđenju, i c) jedinstvena (ista) stopa obavezne rezerve i na jedne i na druge depozite.

Viša stopa obavezne rezerve na depozite po viđenju u odnosu na oročene depozite, objašnjava se mogućnošć'u veće kreditne multiplikacije na bazi depozita po viđenju zbog njihove monetame moći (monetami depoziti) nego što je slučaj sa oročenim depozitima. Drugi momenat koji opravdava koncept više stope obavezne rezerve na depozite po viđenju nego na oročene depozite jeste veća brzina (frekvencija) depozita po viđenju u odnosu na oročene depozite, a zbog njihove uloge u obavljanju tekućih transakcija (zato se još zovu i transakcijski depoziti). To bi značilo da razlike u brzini opticaja (obrtaja) pojedinih kategorija depozita kod banaka treba da budu kompenzirane adekvatnim razlikama u visini stopa obavezne rezerve na pojedine depozite. Kod ovog koncepta bi zbog veće brzine opticaja (transakcijske brzine) depozita po viđenju došlo do većeg izdvajanja obavezne rezerve kod pojedinih banaka po različitim stopama čak na istu kategoriju depozita. Razlike bi nastale zbog različitih frekvencija depozita po viđenju kod pojedinih banaka.36

U većini bankarskih sistema primjenjuje se koncept diferenciranih stopa obaveznih rezervi i to: više stope na depozite po viđenju, a niže stope na oročene (i štedne) depozite. Smatra se da je optimalni raspon izmedu ovih stopa 5 : 1 u korist stope obavezne rezerve na depozite po viđenju. Npr. ako je stopa obavezne rezerve na oročene depozite 5% tada bi stopa obavezne rezerve na depozite po viđenju trebala biti 25 %. Postoje i mišljenja da veliki rasponi izmedu stopa obaveznih rezervi mogu implicirati povratne efekte na strukturu depozitnog potencijala banke, pa i na strukturu kreditnih plasmana.

Naime, u uslovima politike visokih stopa obavezne rezerve na depozite po viđenju i nulte stope obavezne rezerve na oročne depozite dolazi do favoriziranja porasta oročenih depozita u odnosu na depozite po viđenju. Ovako nastala struktura depozita uticaće i na strukturu kreditnih plasmana u odnosu na spori rast banke tj. banke će u ovom slučaju ubrzano povećavati dugoročne kreditne plasmane kratkoročnih kreditnih plasmana.

Prosječna stopa obavezne rezerve banke, izračunava se kao količnik mase (iznosa) obavezne rezerve (R) i iznosa (obima) depozitnog potencijala banke (DP):_

r = __R___ = _ Rv+ Ro_ DP Dv + Do

gdje je: r = prosječna stopa obavezne rezerve, Rv= obavezna rezerva na depozite po viđenju (Dv), Ro = obavezne rezerve na oročene depozite (D°)

Kako je Rv proizvod stope obavezne rezerve na depozite po videnju (rv) i iznosa depozita po videnju (Dv), a R° proizvod stope obavezne rezerve na oročene depozite (rv) i iznosa oročenih depozita (D°), to je:

r v : D v + r o - D o Dv + Do

Uvijek je: ro ≤ r ≤rv

Prosje6na stopa obaveznih rezervi teoretski je:

r = r v ako je D° = 0

(2) r r 0 ako je D v = 0

U teoriji postoji i koncept tzv. graničnih (marginalnih) obaveznih rezervi. Naime, kod povećanja stopa obaveznih rezervi dolazi do različtih efekata na pojedine banke u smislu različitih promjena kreditnog potencijala i likvidnosti zbog različite ročne strukture depozitnih potencijala banaka. Kod koncepta graničnih obaveznih rezervi (dodatnih obaveznih rezervi) osnovica za obračun nije zatečeno stanje depozitnog potencijala (u momenta povećanja stopa obaveznih rezervi) već za osnovica služi porast depozitnog potencijala. Primjenom graničnih obaveznih rezervi paralelno sa redovnim sistemom obaveznih rezervi, centralna

banaka sprovodi diferencirani tretman pojedinih banaka tj. politika limitiranja kreditnog potencijala banaka je u skladu sa stvarnim povećanjem depozitnog potencijala svake pojedine banke. Ako bi npr. granične rezerve bile po stopi od 100% to bi isto značilo kao da je centralna banka administrativno zabranila dalji porast kreditnog potencijala banaka i njhovih kredimih plasmana. Primjena graničnih obaveznih rezervi imala bi opravdanje samo u slučajevima nekontrolisanog priliva primamog novca na račune banaka, kao na primjer po osnovu deviznih transakcija banaka sa inostranstvom.

Teorijski takode, postoje optimalne i ravnotežne stope obaveznih rezervi: 3756

Optimalne stope bi bile takve stope obaveznih rezervi po kojima bi izdvajanje sredstava rezerve omogućilo bankama normalno funkcionisanje uz održavanje normalne kreditne aktivnosti i likvidnosti banke i bez pojave ekspanzivne ili restriktivne monetame politike.

Ravnotežna stopa obavezne rezerve bila bi ona stopa koja bi odgovarala nekom dugoročnom kretanju ove stope (trendna stopa) oko koje bi se kolebale (oscilirale) kratkoročne (tekuće) stope obavezne rezerve.

2) Kada je u pitanju izbor osnovice za primjenu stopa obaveznih rezervi, postoje dva osnovna koncepta:

Uži koncept po kojem se obavezna rezerva primjenjuje samo na depozite po. viđenju. Ovaj koncept se bazira na tome da samo, kratkoročni kreditni plasmani plasirani iz depozita po viđenju (Ili monetamih depozita) utiču na monetamu ekspanziju i multiplikaciju to zbog toga centralna banka treba da reguliše samo kratkoročni kreditni potencijal banke. Ovaj koncept bi imao opravdanje ukoliko ne bi bilo ročne transformacije sredstava i plasiranja oročenih depozita u kratkoročne kredite i obrnuto.

Širi koncept u osnovicu za obračun obavezne rezerve uzima sve depozite, što se opravdava navedenom mogućnogću i realnošću transformacije jednih depozita u druge tj. prelijevanja sredstava iz kratkoročnog u dugoročni depozitm potencijal banke, jer u osnovicu pored depozita po viđenju ulaze oročeni i štedni depoziti. Sektor kratkoročnog i sektor dugoročnog kreditiranja su povezani putem prelijevanja sredstava izmedu njih. Tako npr. ubrzano povećanje kratkoročnih kredita dovodi do ubrzanog prelijevanja sredstava u oročene i štedne depozite.

Obaveznom rezervom se na kreditni potencijal i likvidnost banke može djelovati na tri načina: (1) promjenom stope obavezne rezerve uz datu osnovicu, (2) nepromjenjenim stopama obavezne rezerve uz promjenu (proširenje ili sužavanje) osnovice za njen obračun, i (3) simultanim promjenama i stopa obavezne rezerve i

osnovica za njihovu primjenu.

Osnovica za obračun obavezne rezerve mijenja se autonomno jer stalno dolazi do promjena obima ukupnih depozita i promjene ročne strukture depozitnog potencijala uslijed prelijevanja jednih depozita u druge (najčešće depozita po viđenju u oročene depozite). Obzirom na različite stope obaveznih rezervi, njeno djelovanje je i različito na kreditni potencijal banaka zbog različite ročne depozitne strukture. Ovo ć'emo vidjeti u slijedečem primjeru:

ElementiBanke

1. Stope obaveznih rezervi:a) Na depozite po viđenju 20% 20% 20%

b) Na oročene depozite (stopa r)

5% 5% 5%

2. Iznos depozita: a) Depoziti po viđenju (Dv) 800 400 500b) Oročeni depoziti (D°) 200 600 500

Ukupni depoziti (D): 1.000 1.000 1.000

3. Iznosi obavezne rezerve:a) Na depozite po viđenju (Rv= r" 160 80 100

b) Na oročene depozite (R° 10 30 25Ukupna obavezna rezerva (R): 170 110 125

4. Kreditni potencijal:(KP = D — R) 830 890 875

Pretpostavili smo da je kreditni potencijal sastavljen samo od depozitnog potencijala (KP = DP tj. KP = D — R).

Vidimo da sve tri banke imaju jednak depozitni potencijal (po 1.000) ali različitu strukturu depozita po viđenju i oročenih depozita. Najviše je obaveznom rezervom "pogođena" banka "A" jer ima veće učešće depozita po viđenju nego oročenih, u odnosu na druge dvije banke, iako su stope obavezne rezerve iste. Najbolje prolazi banka "B". Prosječne stope obavezne rezerve su slijedeće:

Banka "A"

r 170 17%1.000

Banka "B"

r110 11%1.000

Banka "C"

r1251.000 — 12,5%

Efekti na kreditni potencijal su ovi:

Banka "A" KP = D — R = 830

Banka "B" KP = D — R = 890

Banka "C" KP = D — R = 875

Banka "A" ima najveću prosječnu stopu obavezne rezerve i najmanji kreditni potencijal jer ima najveće učešće depozita po viđenju u ukupnim depozitima.

Efekti na kreditni potencijal jedne banke nastaju i kada dođe do promjene obavezne rezerve izazvane promjenom stope obavezne rezerve (r), što ćemo vidjeti iz narednog bilansnog primjera:

A. Početni bilans (r = 0,08) P. A. Nakon (r = 0,10) P.žiro Depoziti 1.000 211*0 Depoziti 1.000račun 50 račun 50Obavezn Obaveznaa rezerva 80 rezerva 80Krediti 870 Krediti 870

1.000 1.000 1.000 1.000

U ovom primjeru je došlo do povećanja stope obavezne rezerve sa (r 0,08 ili 8%) na (r = 0,10 ill 10%). Banka je razliku potrebne obavezne rezerve izdvojila iz likvidnih sredstava na žiro – računu (50 – 30 = 20). Ova razlika od 20, smanjila je likvidna srdstva sa 50 na 30. Kako je iznos od 50 na ž iro- računu nelskorišteni kreditni potencijal, i on se takođe smanjio zbog povećanja stope obaveznih rezervi. U slučaju da banka nije imala sredstva na ž iro – računu, morala je onda ill pozajmiti 20 ili naplatiti date kredite za taj iznos.

U obrnutoj situaciji, kada dođe do smanjenja stope (r) imamo:

A. Početni bilans (r = 0,08) P. A. Nakon (r = 0,05) P.žiroračun 50

Depoziti 1.000 žiroračun 50

Depoziti 1.000

Rezerve 80 Rezerve 80Krediti 870 Krediti 870

1.000 1.000 1.000 1.000

Vidimo da je za iznos viška obaveznih rezervi 80 – 50 = 30 povećan slobodni kreditni potencijal i likvidnost banke.

Obavezna rezerva ima amortizirajući efekat na kreditni potencijal i likvidnost u slučaju kada dođe do njene promjene (povećanja ili smanjenja). Uzećemo slijedeći primjer:

Banka ima u momenta (t) 1000 depozita (Dt = 1000). Stopa obavezne rezerve (r) je (r = 0,1 ili 10% i pretpostavljamao da se neće u narednom periodu promjeniti. (Zanemaruiemo strukturu depozita i stopa obaveznih rezervi). Dakle imamo: D, = 1000 r = 0,1. Obavezne rezerve (Rt) su: Rtr - Dt = 100

Pretpostavljamo da se kreditni potencijal banke sastoji od depozita tj.:

:. !iivlWIt t

Prvi slučaj: Dolazi do odliva depozita u momenta (t + 1) u iznosu od 100 tj. - AD,+ I = 100. Sada imamo:

D,!, = 1000– 100 = 900 Rt+I = r - Dt+l = 90 KPt+j = Dt+I – Rt+l =900-90= 810

Zaključak: Smanjenje kreditnog potencijala nakon odliva depozita nije jednako smanjenju depozita:

Dt+i – Dt= 900 – 1000 = 100 KPt+I – KPt = 810 – 900 = 90

Razlika od 10 je amortizirajući efekat obavezne rezerve. Nastao je višak obavezne rezerve u (t + 1) u odnosu na (t) tj. Rt+ I – Rt = 90 – 100.

Drugi slučaj: Došlo je do porasta (priliva) depozita u (t + 1) a odnosu na (t) u iznosu od 100 . (Sve pretpostavke iz slučaja (1) ostaju iste) . imamo:

Dt+i = Dt+ ADt+I = 1000 + 100 = 1100

Rt+l = r - Dt+l = 0,1 - 1100 = 110

KPt+j = Dt+l – Rt+l = 1100 – 110=990

Zaključak: Uslijed povećanja (priliva) depozita od 100 trebao bi se povećati za taj iznos i kreditni potencijal. Međutim zbog efekta obavezne rezerve ovo povećanje je manje:

Dt+i - Dt = 1100 – 1000 100 KPt+j

- KPt = 990 – 900 90

Razlika od 10 je amortizirajući (prigušujući) efekat obavezne rezerve (Rt+l – Rt= 110 -- 100 = 10).

Navedeni efekat djeluje i na rezerve likvidnosti banke u slučaju odliva depozita. Primjer: Dt= 1000 r = 0,1 Rt = r - Dt = 100

Dođe u (t +l) do odliva - ADt+ I = 100

Sada je R,+, = r - Dt,,= 0,1 - 900=90.

Pretpostavljamo da banka drži stopu rezerve likvidnosti u visini odliva depozita. U ovom primjeru to bi stopa (r l-) trebala biti rL = 0,1 ili 10%. Medutim zbog amortizirajućeg efekta obavezne rezerve odliv je manji i stopa (r L) treba biti manja

r L - A D t+ I - (R t, I -- R) _ 100–(100--90) _Dt 1000

0,09 ili 9%.

kompleksno područje monetamog regulisanja koje ulazi i u područje djelovanja i drugih instrumenata monetarne politike. Politika reeskonta još se zove i politika refinansiranja a podrazimjeva odobravanje kredita centralne banke bankama kao što su: reeskontni krediti, lombardni krediti, relinansiranje određenih poslova na otvorenom tržištu sa vrijednosnim papirima itd.

Klasičan oblik eskontne politike bio je skoro iskliučivo vezan za poslove reeskonta mjenica. Danas je eskontna politika transformisana iz nekadašnje koja se svodila na manipulisanje eskontnom stopom, u široku lepezu kreditnih odnosa između banaka i centralne banke. Prije svega radi se o kratkoropčnim kreditima na podlozi određenih dokumenata (dokumentami krediti).

Promjenama eskontne stope od strane centralne banke utiče se na kretanje tržišite kamatne stope, odnosno na visinu i strukturu bankarskih kamatnih stopa, što dovodi do promjene obima i strukture bankarskih kredita. Smanjivanje eskontne stope centralne banke predznak je orijentacije prema ekspanzivnoj monetamoj politici, a kada se povećava eskontna stopa doći će do restriktivne (kontraktivne) monetarne politike. Promjenama eskontne stope želi se uticati na tražnju za bankarskim kreditima, poskupljenjem ili pojeftinjenjem cijene bankarskih kredita. Međutim postoje mišljenja da promjene visine eskontne stope bez djelovanja ostalih faktora ne mogu bitno uticati na elastičnost tražnje za bankarskim kreditima, što je naročito slučaj u uslovima postojanja ekonomske nestabilnosti, visoke inflacije, nerealnih kamatnih stopa, oskudice kapitala itd.

Politikom refinansiranja tj. kreditiranja banaka od strane centralne banke direktno se utiče na kreditni potencijal i kreditne plasmane banaka. Banke su zavisne od centralne banke pogotovo u sistemu slabo razvijenog finansijskog tržišta, pri čemu centralna banka raznim oblicima dokumentamih kredita, reeskontnih i lombardnih kredita, primarnim novcem "popunjava" kreditni potencijal banaka i "dozira" likvidna sredstva. Obim korištenja reeskontnih kredita limitiran je iznosom do kojeg banka može podnositi vrijednosne papire (koje je već eskontovala) na reeskont ili se zaduživati po nekom drugom osnovu. Korištenje refinansiraiućih i ostalih kredita kod centralne banke zavisi od:

Obima likvidnih sredstava banke i tendencije kretanja likvidnosti banke u narednom periodu. Ukoliko banka nema problema sa likvidnošću pri čemu eventualne deficite za likvidnim sredstvima može obezbjediti iz drugih izvora, tada je njena potreba za kreditima centralne banke manja, a posebno korištenje skupog kredita za likvidnost.

Razvijenosti finansijskog tržišta, pri čemu će banke biti manje upućene na uzimanje kredita kod centralne banke ukoliko je finansijsko tržište razvijeno (razuđeno) gdje banke putem operacija kupo - prodaje različitih finansijskih

instrumenata – vrijednosnih papira reguliraju prije svega svoju likvidnost, kreditni potencijal, profitabilnost isl.

U okviru eskontne politike za makro — aspekt je važna selektivna kreditna politika tj. selektivno regulisanje strukture kreditnog potencijala banaka i strukture bankarskih kreditnih plasmana. Direktivne ill selektivne mjere centralne banke mogu biti: 1) određivanje stope obaveznih plasmana banaka za finansiranje prioritetnih programa razvoja, ž) plafoniranje (racionisanje) ukupnog obima kreditnih plasmana banaka, i 3) odredivanje beneficiranih ili fiksiranih kamatnih stopa za odgovarajuće oblike kreditnih plasmana.

Kod selektivne kreditne regulacije banaka od strane centralne banke, moguća su dva pristupa: odredene izvori bankarskih sredstava vezuju se za određene selektivne kredite određene namjene, agregatni pristup kod kojeg se polazi od ukupnog obima depozitnog potencijala banaka i na osnovu toga se izračunava minimalni iznos kreditnih plasmana za određene namjene, a na bazi selektivne makro — kreditne politike.

U oblasti kreditiranja banaka od strane centralne banke po klasičnom konceptu postoje dvije vrste kredita:

standardni ili redovni kreditni aranimani koji su u funkciji stalnog povečavanja kreditnog potencijala banaka i ukupne novčane mase, i

krediti za likvidnost banaka koji imaju funkciju kratkoročnog uravnoteženja bilansa banaka u situacijama iznenadnih i pojačanih deficita likvidnih sredstava tj. neto — odliva sredstava banke (večeg odliva od priliva).

Krediti za likvidnost banaka se po pravilu ne mogu koristiti za povećanje kreditnog potencijala banke niti za kreditne plasmana. Praksa centralnih banaka većine razvijenih zemalja pokazuje da ne postoji automatsko pravo banke na dobijanje kredita za likvidnost, niti postoji obaveza centralne banke da ova kredite odobrava. Krediti za likvidnost smatraju se "zadnjim utočištem banaka" obzirom da su to za banke najneatraktivniji načini i mehanizmi odbrane (savladavanja) nelikvidnosti banke. Uslovi ovih kredita su mnogo nepovoljniji u odnosu na reeskontne i relombardne kredite kao i u odnosu na kredite na tržištu novca (između ostalog visoka kamatna stopa). Krediti za likvidnost bazirani su na tri elementa: 1) povišene kamate, ž) obaveznog pokrića u vrijednosnim papirima, i 3) provjeri boniteta banaka tražioca kredita.

Niža kamatna stopa na kredite za likvidnost u odnosu na standardne kredite od centralne banke primenjuje se jedino u SAD — u. U američkom bankarskom sistemu ne koristi se eskontna politika kao instrument monetarne regulacije i

krediti za likvidnost su jedina vrsta kredita koji centralna banka daje bankama, iako su po svojoj formi to reeskontni i1i relombardne krediti. Krediti za likvidnost u SAD —u se odobravaju preko tzv. diskontnog šaltera centralne banke. U V. Britaniji centralna banka obim kredita za likvidnost regulira preko kaznene kamatna stope, a odobravaju se preko diskontnih kuća kao specijalnih finansijskih institucija. Restriktivnu politiku odobravanja kredita za likvidnost ima i Njemačka gdje su kamate nadprosječne i postoji obaveza polaganja specijalnih državnih vrijednosnih papira.

8.3. POLITIKA OTVORENOG TRZISTA

Politika otvorenog tržišta (open market policy) ili operacije na otvorenom tržištu) je osnovni i najznačajniji instrument monetarne regulacije u razvijenim trižišnim ekonomijama. Prvi put se ovaj instrument počeo primjenjivati u Velikoj Britaniji prije prvog svjetskog rata, dok se stalno počela primjenjivati nakon tridesetih godina u ostalim zapadnim zemljama, kad je zbog velike mase državnih vrijednosnih papira u portfeljima banaka nastalih po osnovu finansiranja prvog svjetskog rata, došlo do formiranja tržišta ovih papira. Postoje mišljenja da je mehanizam monetarnog regulisanja putem operacije na otvorenom tržištu tako efikasan instrument regulacije kreditnog potencijala banaka, da bi centralne banke mogle ukinuti ostale instrumente monetarne regulacije.

Politika otvorenog tržišta je kupovina i prodaja državnih vrijednosnih papira (uglavnom obveznica) od strane centralne banke. Kupoprodajama državnih vrijednosnih papira centralna banka direktno utiče na kreditni potencijal banaka:

Kupovinom ovih papira od banaka koje u svojim portfeljima drže npr. državne obveznica, centralna banka, "ubacuje" u novčani opticaj dodatna likvidna sredstva čime banke proširuju svoj kreditni potencijal a na osnovu toga i povećanje kreditnih plasmana. U bilansu centrane banke kada one kupuje državne vrijednosne papire od banaka dolazi do slijedećih bilansnih promjena: aktiva se povećava za iznos kupljenih papira, a za isti iznos se povećava količina primarnog novca u pasivi, što znači da kupovinom papira od strane centralne banke faktički dolazi do kreiranja i emisije primarnog novca što dalje dovodi do povećanja kreditnog potencijala banaka. Ovo dalje dovodi do tzv. sekundarne emisije novca od strane banaka (na bazi priliva primarnog novca na njihove račune) putem depozitno — kreditne mikro i makro multiplikacije.

Kada centralna banka prodaja ova papire bankama , dolazi do suprotnih efekata tj. reduciranja kreditnog potencijala banaka uz povećanje njihovog portfelja vrijednosnih papira. Smanjuje se i potencijalna ekspanzija bankarskih kredita. Promjenjena je dakle struktura bankarske aktiva. Na ovaj način centralna banka "izvlači " novčana sredstva (smanjuje novčanu masu) iz opticaja preko banaka.

Kupovina i prodaja državnih vrijednosnih papira od strane banke, izaziva slijedeće promjena u bilansu stanja jedne banke :

A.žiro — račun Kreditni plasmanai Plasmani u vrijednosne papire

Početni bilans stanja P.

100 Izvori sredstava 1.000700

200

1.000 1.000

Banka npr. kupi ili proda državnih vrijednosnih papira za 50:

A. Kupovina P. A. Prodaja Pžiro—račun 50 Izvori

sredstava1.000 žiro—račun 100 Izvori

sredstava1.000

Kreditni Kreditniplasmani 700 plasmani 700Plasmani uvrijednosne

Plasmani uvrijednosne

papire 250 papire 2001.000 1.000 1.000 1.000

Ako državne vrijednosne papire kupuju od centralne banke nebankarski subjekti (preduzeća i stanovništvo) tada efekti kod banaka kod kojih se vode računi nebankarskih subjekata postaju drugačiji: Kupovinom papira, nebankarski subjekt kod svoje banke povlači sredstva tako da se izvori sredstava banke (pasiva) smanjuju za iznos kupljenih papira, uz istovremeno i smanjenje aktive banke zbog bilansne ravnoteže. Ovdje se radi o deponentu banke tako da u bilansu banke imamo: pasiva se smanjuje za iznos kupovine papira, jer se smanjuje depozit nebankarskog subjekta a aktiva se smanjuje za iznos doznake sa žiro — računa banke na žiro — račun nebankarskog subjekta. Primjer:

A. Početni bilans banke P.žiro — račun 200 Depoziti 700Plasmani Ostali izvori

800 sredstava 3001.000 1.000

Ako nebankarski subjekt (deponent ove banke) kupi državnih vrijednosnih papira za iznos od npr. 100 novčanih jedinica, bilans stanja bankeće sada izgledati:

A. P.

žiro — račun 100 Depoziti 600Plasmani 800 Ostali izvori

sredstava 300900 900

49

Centralna banka državne vrijednosne papira ne kupuje od držve nit ih prodaje državi. CentraIna banka intervencije na otvorenom tržištu vrši kada želi da izvrši korekcije količine primarnog novca i obima kreditnih potencijala banaka.

Za aktivno djelovanje politike otvorenog tržišta potrebno je slijedeće: 1) da na tržištu vrijednosnih papira postoji velika masa državnih obveznica u razlićitim apoenima i raznim rokovima dospjeća, 2) da uvijek postoji dovoljna tražnja za ovim, vrijednosnim papirima, 3) da ovi vrijednosni papiri nose adekvatnu tržišnu kamatnu stopu u srazmjeri sa bonitetom i rizikom odgovarajućeg vrijednosnog papira, 4) da se ovi vrijednosni papiri mogu na tržištu prodati i prije roka njihova dospjeća, i 5) da postoji čitav ročni spektar ovih papira.

Osnovna razlika izmedu politike otvorenog tržištaa i diskontne politike je u tome što je inicijativa kod diskontne politike za mogućnosti koje ona pruža na bankama, a kod politike otvorenog tržišta inicijativa je u rukama centralne banke koja odredujući kurseve kupovine i prodaje državnih papira utiče na bankarske portfelje vrijednosnih papira, na likvidnost, na kreditni potencijal, na profitabilnost banaka i sl. Politika otvorenog tržišta ima dvije osnovne funkcije:

1) Održavanje kursa državnih vrijednosnih papira na željenom nivou, jer je to pretpostavka za buduće emisije državnih zajmova. Kod pada kurseva, centralna banka kupovinom većeg iznosa ovih papira povec'ava agregatnu tražnju, što dovodi do povećanja kursa i uspostavljanje nekog ravnotežnog kursa.

2) centralna banka kupoprodajama ovih vrijednosnih papira regulira kreditni potencijal banaka a preko njega kreditnu masu tj. ukupnu novčanu masu.Operacijama kupo prodaje centralna banka djeluje i na odnose eskontne stope i cijena obveznica, na način da većim kupovinama od strane centralne banke dolazi do porasta cijena obveznica uz sniženje tržišne kamatne stope i obrnuto kada centralna banka prodaje obveznica doći će do smanjenja cijena obveznica. Politika otvorenog tržišta je znatno fleksibilniji instrument monetarne regulacije u odnosu na eskontnu politiku, kojom se ne može često manipulirati eskontnom, stopom. Operacijama otvorenog tržišta monetarna vlast može diskretno i kontinuirano, vršiti monetarnu, tj. bankarsku regulaciju.

8.4. REGULACIJA LIKVIDNOSTI BANKE

Ovaj instrument monetarne regulacije kao i instrument obaveznih rezervi u praksi se počeo primjenjivati tridesetih godina ovog vijeka za vrijeme velike (svjetske) ekonomske krize kada je došlo do masovnog bankrotstva banaka zbog nepoštivanja principa likvidnosti bankarskog poslovanja a u želji za ostvarenjem što većeg profita.

Od tada se počinju primjenjivati mjere kontrole likvidnosti, putem propisivanja različitih omjera likvidnih sredstava prema ukupnim depozitima ill samo depozitima po viđenju (liquidity ratio), zatim propisivanje minimalnih koeficijenata likvidnosti, koeficijenata, obaveznih likvidnih plasmana itd.

Radi se o strogoj obavezi banaka da jedan dio svoje aktive drže u minimalno propisanom obimu (u procentu) na žiro — računu, a to su gotovina, dio depozita po viđenju, kratkoročni lako utrživi i likvidni vrijednosni papiri i sl. To su tzv. monitoring koeficijenti putem kojih centralna banka prati likvidnosnu poziciju banaka.

Pored funkcije održavanja likvidnosti, navedeni koeficijenti imaju još dvije funkcije: funkciju kvantitativne kontrole kreditnog potencijala a time indirektno i kontrole likvidnosti banaka, i ftinkciju instrumenta selektivne kreditne politike.,

Osim tzv. globalnog koeficijenti minimalne rezerve likvidnosti, koriste se i parcijalni koeficijenti gotovinske rezerve likvidnosti banke kao obavezi banke u smislu da jedan dio likvidnih sredstava drži u najlikvidnijem obliku — gotovom novcu. Neke zemlje su smatrajući da je propisivanje administrativnim putem ovih koeficijenata, neefikasan instrument monetame regulacije, napustile primjenu, koristeći samo instrument obavezne rezerve (npr. Francuska). Efikasnost koeficijenata minimalne rezrve likvidnosti znatno je korišten u bankarskoj praksi V. Britanije.

Početni motiv, gledajući istorijski, za uvodenje bankarskih koeficijenata likvidnosti bio je spriječavanje monetizacije državnih obveznica nagomilanih kod banaka za vrijeme drugog svjetskog rata. Obaveza banaka da dio svojih sredstava moraju plasirati u državne vrijednosne papire značilo je ustvari blokiranje ovih vrijednosnih papira na zatečenom nivou, što je limitiralo banke da stvaraju nova kredite u vrijeme kada su mogle doći u iskušenje da likvidiraju velike iznose obveznica kumuliranih prethodnih godina. Kasnije je instrument regulacije likvidnosti modificiran.

8.5. REGULACIJA KREDITNIH PLASMANA BANKE

Ovo je direktni instrument monetame regulacije od strane monetarne vlasti i ispoljava se kroz tri načna djelovanja: 1) limitiranje bankarskih kreditnih plasmana, 2) reguliranje roče strukture kreditnih plasmana banke, i 3) reguliranje minimalnih kreditnih plasmana banke.

Pored navedeni tri načna regulacije kreditnih plasmana postoji i regulacija putem ograničvanja porasta kreditnih plasmana banaka indirektnim načnom putem, uvođenja obavezne rezerve na bankarske kredite.

Limitiranjem bankarskih kredita želi se ograničti porast kreditnog potencijala banke a na makro- monetarnom aspektu zaustaviti ekspanzija novčane mase. Ova mjera je nepopularnog karaktera i rijetko se primjenjuje. Limitiranje se sprovodi najčešće na dva načlna: a) zadržavanjem obima kreditnih plasmana na zatečenom nivou, i b) manjim procentnim povećaniem kredita u toku svakog mjeseca do kraja tekuće godine.

Limitiranje porasta bankarskih kredita centralna banka će poduzeti kada ocijeni: 1) da je masa kredita bankarskog sistema znatno iznad planirane kreditne mase za to godinu, 2) da prijete jake inflatorne tendencije, i 3) da drugim mjerama monetarne regulacije nije moguće ostvariti brze i zacrtane efekte.

U praksi se liitiranje bankarskih kredita još zove i racionisanje kreditnog volumena bankarskog sistema. Ovaj način regulacije primjenjivan je uglavnom u socijalističkim netržišnim bankarskim sistemima.

Regulacija ročne strukture bankarskih kreditnih plasmana svodi se na administrativno propisivanje od centralne banke kvantuma potrebnog držanja kredita sa određenim rokom dospjeća od strane banke u odnosu na stanje ukupnih kreditnih plasmana. Radi se ustvari o određivanju obima likvidnih (kratkoročnih) kreditnih plasmana (najčešće kredita s rokom dospjeća tri mjeseca). Ovom mjerom centralna banka de facto regulira stepen ročne transformacije bankarskih sredstava a u cilju obezbjedenja likvidnosti banke, tj. zaštite banke od nastanka strukturno — bilansne nelikvidnosti.

Reguliranje minimalnih kreditnih plasmana banaka je mjera kojom se određuje lista prioritetnih namjenskih kreditnih plasmana u okviru programa selektivne kreditne politike. I ovaj način monetarne regulacije bio je svojstven netržišnim administrativnim ekonomijama.

9. DEPOZITNI POTENCIJAL BANKE

Depoziti banke odnosno njen depozitni potencijal je najvažniji bankarski agregat.

Depozitni potencijal banke je osnova njenog ukupnog — finansijskog potencijala i njenog kreditnog potencijala. Depoziti su najznačajnija pozicija pasive bilansa stanja banke i najznaajniji izvor bankarskih sredstava tj. resursa.

Depoziti predstavljaju najstarije izvore bankarskih sredstava. Terrain "depozit" potiče od latinske riječi "depositum" što znači "povjereno dobro" tj. nešto što je dato na čuvanje. Upravo od čuvanja određenih vrijednih predmeta, a kasnije i novca od strane preteba banaka — kuće koje su se bavile poslom čuvanja, a za što su ove kuće vlasnicima povjerenih predmeta i novca na čuvanje izdavale potvrde, nastao je depozit.

Takav depozit koji je nastao u obliku pologa konkretnog predmeta na čuvanje poznat je po nazivu "depositum regulare". On vremenom prerasta u depozit vrijednosti a ne konkretnog predmeta ili stvari, nazvan je "depositum iregulare". To znači da ulagač, deponent (ili depozitar) više nije dobivao potvrdu o pravu podizanja predmeta već iste vrijednosti. Ustanove koje su se počele baviti ovim depozitnim poslovima, počele su kasnije na bazi depozita odobravati kredite jer se uvidjelo da deponenti (ulagači) nikada neće svi odjednom tj. istovremeno podnijeti zahtjev za podizanje svojih deponovanih vrijednosti. Tako je došlo do pojave bankarskog kredita i nastanka kreditnog novca.

Pod depozitima se podrazumijevaju novčana sredstva koja vlasnici depozita drže na računima kod banke i predstavljaju sumu novca koju je banka dužna da na zahtjev vlasnika (po njegovom nalogu) isplati vlasniku ill da depozit (ili njegov dio) transferiše na neki drugi račun. Depoziti odnosno depozitni novac sa pravnog aspekta predstavlja obećanje banke da će iz raspoloživog depozita kao deponovane kupovne snage, u svakom času i. svakom onom ko se predstavi kao ispravan nalogodavac tj. korisnik, izvršiti isplatu zatraženog iznosa.

Sa ekonomskog aspekta, depozit se javlja kao cirkulirajuća kupovna snaga (depozitnog novca) kod banke.

Sa aspekta bilansa banke depoziti za banku predstavljaju njenu obavezu i zato se vode u pasivi bilansa stanja banke. Sa aspekta ulagača tj. vlasnika depozita ili deponents, depoziti su novčana sredstva nebankarskih subjekata na računima kod banaka. U bilansu subjekta – vlasnika depozita, depoziti se vode u aktivi njegovog bilansa stanja.

Učešće depozitnog potencijalu u finansijskom potencijalu banke izražava se stopom depozitnosti banke. Ovo učešće se kreće različito u zavisnosti od veličine banke. Veće banke imaju manje učešće depozita u strukturi ukupnih izvora sredstava zbog lakše i veće mogućnosti privlačenja nedepozitnih izvora bankarskih sredstava. Manje banke imaju veće učešće depozita u ukupnim izvorima sredstava jer teže pribavljaju nedepozitne resurse. Općtenito, učešće depozitnog u finansijskom potencijalu zapadnoevropskih banaka je preko 70%.

9.2. FAKTORI FORMIRANJA DEPOZITA

Sve faktore fomiranja depozita u bankarstvu možemo podijeliti na:

Mikro – faktori tj. oni faktori koji utiču na formiranje depozita jedne pojedinačne banke,Makro – faktori koji utiču i određuju obim depozita ukupnog bankarskog sistema.

U prvu grupu faktora tj. mikro – faktore spadaju: 1) poslovna politika, snaga i rejting banke, 2) stepen ili nivo ekonomsko – tuffine aktivnosti i razvijenosti bližeg i šireg bančinog okruženja, 3) vrste i širina usluga koje banka može pružiti komitentima i klijentima, 4) veličina, lokacija i organizacija banke, i 5) kadrovsko – personalni kvalitet osoblja banke.

U grupu makro – faktora spadaju ovi faktori: 1) obim i dinamika agregatne štednje društva, tj. zemije gdje banka posluje, 2) stepen organiziranosti, razvijenosti i integrisanosti banaka u bankarskom sistemu jedne zemlje, 3) monetarno – kreditna politika u zemlji, 4) nivo inflacije i inflacijske tendencije, 5) vanjsko – finansijski ili međunarodno finansijski tokovi.

Kod mikro–faktora formiranja depozita najznačajniji je faktor, poslovna politika banke. Banka svoje poslovanje mora da vodi bez poslovnih promašaja i kriznih situacija. Ona mora biti poslovno stabilna sa kvalitetnim performansama. Transakcije treba da obavlja brzo, na siguran, pouzdan i provjeren način. Ovo je naročito bitno za obavljanje platnog prometa. Ukoliko banka uživa povjerenje okruženja, komitenata i ukupne javnosti, to će bitno uticati na prikupljanje depozita i jačanje njenog depozitnog potencijala. Krizne situacije, otjeraće deponenta i štediše, koji će se "preseliti" u neku drugu banku. Nivo povjerenje u banku, određen je stabilnošć'u plasmana, banke, obimom i strukturom kapitala banke, dobrim poslovnim rezultatima, brzinom i efikasnošću pružanja bankarskih usluga itd. Posebno je značajan obim, struktura i uslovi kreditiranja potencijalnih deponenata. Od toga zavisi koliko će banka privući novih deponenata tj. kako i koliko će joj rasti obim i struktura depozitnog potencijala. U svemu ovome stimulativni elementi su: visina kamatne stope, cijene bankarskih usluga, davanje

kredita sa liberalnijom politikom pokrića i bez garancija itd.

Nivo ekonomsko - tržišne aktivnosti i razvijenosti takođe utiče na obim depozita, jedne banke. U periodima ekonomskog uspona privrede i pojačane investicijske aktivnosti i depoziti će imati brzu stopu rasta. Povećanje kreditiranja privrede zbog zahtjeva trzišta (intenziviranje proizvodnje i prodaje robe, širenje tržišta prodaje itd.) biće u narednom periodu dobra osnova za povećanje depozita banke. U uslovima dinamiziranja ukupne ekonomsko aktivnosti privrede, posebno na poslovnom području banke, dovešće do povećanja kreditne sposobnosti tražioca kredita. U periodima ili uslovima recesije u privredi neminovno dolazi do stagnacije tj. usporavanja rasta depozita.

Vrsta i širina bankarskih usluga takođe utiče na bankarsko apsorbovanje depozita širenje strukture tj. diverzifikacija usluga koje banka, pruža jeste jedan od bitnih metoda i načna privlačenja dodatnih depozita, u depozitni potencijal jedne banke. Na bazi savremene tehnologije bankarskog poslovanje i njegove deregulacije, banka ima značajne mogućnosti na planu mobilizacije depozitnih izvora sredstava. Kompjuterizacija i tzv. elektronsko bankarstvo te razne inovacije po ovom pitanju omogućuju jednoj banci osvajanje tržišta depozita. Od usluga, ovdje spadaju usluge ekspertiza i savjetovanja od strane banke, pružanje računovodstvenih usluga, korespodentno bankarstvo, usluge marketinga itd.

Veličina, lokacija i organizacija banke u smislu razgranatosti bančinih filijala, odabira lokacija za filijale i slično, važan su faktor formiranja depozita. Bitno je procijeniti na kojem geografskom području, banka treba da otvori svoj organizacijski dio npr. filijalu, odjeljenje i slično. Pri tome treba voditi računa na populacijske, migracijske i ekonomske parametre potencijalnog lokacijskog okruženja. Općenito, dobro razgranata mreža bančinih filijala u skladu sa navedenim dobrim procjenama izbora lokacije, dovešće do proširenja depozitne osnove bilo direktno ili indirektno kroz kreditne plasmane.

Kadrovsko- personalni kvalitet banke može takođe da utiče na povećanje obima depozita. Visokoobrazovni, profesionalni i stručni kadrovi znatno doprinose jačanju konkurentne sposobnosti jedne banke, što će sa svoje strane motivirati i privući potencijalne tj. nove komitente, deponente i štediše.

Na makro- planu tj. na nivou čitavog bankarskog sistema jedne zemlje, obim i dinamika agregatne štednje je jedan od najbitnih makro- faktora formiranja depozitnog potencijala bankarskog sistema. Stope profitabilnosti privrede i stope štednje stanovništva su odlučujući faktori formiranja depozita. Obim štednje stanovništva zavisiće od životnog standarda i sklonosti ka štednji. Stvaranje finansijskih viškova privrede, zavisiće od brzine, obima i strukture ekonomskog razvoja, produktivnosti itd.

9.3. KLASIFIKACIJA DEPOZITA

Svi bankarski depoziti se mogu klasificirati po slijedećim kriterijima:

po kriteriju porijekla,po kriteriju imovinko – pravnog statusa vlasnika depozita,po kriteriju ročnosti (vremenske mogućnosti njegovog raspolaganja od strane vlasnika), ipo kriteriju namjene.(1) Po porijeklu, depoziti mogu biti:38 a) stvarni (realni ili primarni) koji nastaju uplatom gotovog novca na račun banke, prijenosom sa nekog drugog depozita, transferom iz neke druge banke i sl.. b) izvedeni (imaginarni, sekundarni) je kreirani depozit koji je nastao kreativnom funkcijom, banke tj. njenom sekundarnom emisijom novca a na bazi odobrenog kredita komitenta banke.

4. PLANIRANJE U BANKAMA

Pod pojmom planiranja općtenito, podrazumjeva se donošenje odluka radi ostvarenja zacrtanih ciljeva na najbolji mogući način. U bankarstvu se planiranje obično definira kao skup odredenih procedure da bi se realizirao osnovni cilj bankarskog poslovanja — maksimizacija imovine vlasnika banke tj. dioničara banke kroz ostvarenje što veće vrijednosti (cijene) dionica banke.

Planiranje u bankama predstavlja osnovu bankarskog upravljanja i poslovne politike banke.

Dobro uraden plan u banci treba da sadrži: 1) jasno definirane ciljeve planiranja, 2) mjere koje treba poduzeti da bi se cilj ili ciljevi ostvarili, 3) organizacije koje će biti zadužene za izradu Plana, njegovo praćenje i kontroliranje, 4) određivanje metodologije i načna rada, i 5) probleme koji mogu uticati na izvršenje plana te način eliminisanja teškoća u realizaciji plana.

Planiranje u bankama dijeli se na :54 1) strateško planiranje, 2) profitno planiranje, 3) operativno planiranje.

Strateško planiranje obuhvata period od 3 do 7 godina, profitno jednu godinu, a operativno od jednog do šest mjeseci a najduže do godinu dana.

Bankarsko planiranje polazi od određenih pretpostavki o budućnosti dobijenih pomoću odgovarajućih metoda i tehnika prognoziranja (predviđanja), uz potrebnu modifikaciju planiranih veličina ukoliko se u praksi (realizaciji plana) ne potvrde određene pretpostavke tj. prognostičke varijable. Kao sto, vidimo planiranje obuhvata i predviđanje (prognoziranje). Plan je širi pojam od prognoze jer uključuje i elemenat akcije. To znači da se realizacija plana prati i po potrebi se vrši revidiranje tj. revizija plana. Sam pristup predviđanja i prognoziranja se sastoji od: 1) određivanja cilja prognoziranja, 2) analiza faktora koji utiču na cilj predviđanja, 3) izbor metode ill tehnike predviđanja, 4) izbor (generiranje) potrebnih podataka, 5) konstruiranje prognostičog modela, 6) projekcija ili prognoza, 7) eventualna modifikaciju prognostičkog modela.

Uslovi uspješnog bankarskog planiranja mogu se podijeliti na opšte i posebne. U opšte uslove spadaju: 55 1) sistemska organizacija planiranja, 2) kreativnost nosilaca planiranja, 3) adekvatan informacijski sistem banke kao podrška planiranja sistemska organizacija planiranja podrazumijeva kontinuirano postojanje planiranja u banci, sa tačno određenim organizacijskim dijelom banke koji izraduje planove. Kreativnost nosilaca planiranja traži adekvatne profile kadrova, banke zaduženih za poslove planiranja. To bi morali biti stručnjaci ne samo ekonomskog profila, već i poznavaoci metoda i tehnika planiranja tj. da

imaju znanja iz ekonometrije, operacijskih istraživanja, matematičog programiranja, simulacije, statističkih metoda i tehnika itd. Dobrog planiranja nema bez adekvatnih pravovremenih (ažurnih), tačnih i sveobuhvatnih podataka iz sfere bankarskog poslovanja, što pruža dobar integralni informacijski sistem banke sa svojim relevantnim podsistemima.

Posebni uslovi efikasnog planiranje su: 1) učešće ili aktivna uloga menadžera banke, 2) međusobna koordinacija (saradnja) oranizacijskih dijelova banke, 3) otvorenost za promjene, 4) konzistentnost vrste plana sa vremenskim periodom planiranja, 5) mogućnost nadzora, 6) adekvatne praćenje plana.

Menadžer banke može aktivno učeštvovati u procesu planiranja. Njegova uloga i zadatak je da odredi ciljeve planiranja. Koordinacija kod bankarskog planiranja znači da u izradi i realizaciji plana moraju aktivno učestvovati i saradivati svi relevantni organizacijski dijelovi banke u smislu funkcionalne organizacije banke.

Otvorenost za promjene označava da se plan može korigirati zbog toga što svaka banka posluje u uslovima dinamičkog svog okruženja, gdje se dešavaju promjene koje mogu uticati na izmjenu sadržaja plana ili planskih veličina. Konzistentnost plana sa planskim periodom podrazumijeva da plan treba da obuhvati ona pitanja iz bankarske problematike koja su bitna za dati vremenski period za koji se misli donijeti plan. Dobar sistem planiranja mora imati i efikasan mehanizam za pracenje ostvarenja planskih veličina, kako bi se blagovremeno utvrdilo odstupanje stvarnih od planskih veličina, te da bi se mogla izvršiti korekcija plana i revidiranje planskih veličina.

Strateško planiranje počelo se razvijati u većim bankama tokom sedamdesetih godina kada je došlo do deregulizacije (liberalizacije) bankarstva i pojava konkurencije izmedu finansijskih institucija. Polazna taza strateškog planiranja banke je analiza ukupne ponude i tražnje finansijskih usluga i planiranje budućih promjena u strukturi finansijskog sistema. U tom smislu svaka banka polazeći od svojih komparativnih prednosti vrši projekciju svoje strategije razvoja.

Smisao strateškog planiranja jeste da se sagledaju osnovni pravci prestruktuiranja bilansa banke a u cilju stvaranja takve konfiguracije aktive i pasive bilansa banke, koja će bitno uticati na povećanje profitabilnosti banke te njeno smanjenje izloženosti rizicima. Ove bilansne promjene treba da budu povezane sa odgovarajućim promjenama na planu kadrovske strukture, organizacije banke, tehnologije poslovanja, procesuiranja bankarskog poslovanja itd.

Cilj strateškog planiranja je upravljanje vrijednošću. Zadatak strateškog bankarskog planiranja jeste uvećanje postojeće vrijednosti banke. Banka koja uspješno upravlja vrijednošću svojih poslovnih jedinica, proizvodiće kvalitetne

finansijske proizvode i pružaće kvalitetne finansijske usluga uz niske trogkove.

Tri klju6na pitanja u procesu strateškog planiranja su:,

kolika je vrijednost banke, te koje jedinica kreiraju, a koje umanjuju vrijednost banke,koje mogućnosti za povećanjem vrijednosti banke postoje i na kojima od tih mogućnosti treba ustrajati,na koji način opcije utvrđene u prethodnom koraku mogu biti iskorištene da se maksimalno poveća vrijednost banke.

Strateški plan banke sadrži slijedeće elemente:57 1) misije, 2) zadaci, 3) strategija, 4) organizacija i 5) nadzor.

Misija banke izražava opšti stav upravIjanje strukture banke o njenoj ulozi. Taj stav određuju slijedeći faktori misije banke.

Interne faktori: a) istorija banke, b) kultura banke, c) struktura vlasti u banci, d) k1jučni menadžeri banke.

Eksterm faktori su: a) nivo ekonomske aktivnosti privrede i strukturne promjene u privredi, b) tehničko — tehnološki progres, c) zakonska regulative, d) uticaj konkurencije, e) socijalni i politički uslovi.

Istorija banke kao interne faktor misije govori da će banka ukoliko je u prošlosti imala uspješne rezultate, te rezultate će ugraditi u stratešku orijentaciju. Ako su neki rezultati iz prošlosti bile loše, banka će ih isk1jučiti iz misije. Kultura banke podrazumjeva jedinstven način odvijanja njene aktivnosti kako u pogledu organizacijskih normi i procedure, tako i kriterija kod zapošljavanja, oblika poslovanja sa komitentima itd.

Struktura vlasti kao interne faktor misije ogleda se u tome da na bankarsku misiju mogu uticati i neformalni strukturni aspekti vlasti kao npr. službenici banke koji su porijeklom iz porodice koja je osnovala banku. Ovi službenici će imati više uticaja na bankarsko odlučvanje u odnosu na druge službenike banke. Ključni menadžeri banke imaju najveći uticaj na bankarsku misiju.

Misija banke obuhvata ove elemete: 1) geografski okvir primarnog tržišta bankarskih usluga, 2) ciljne tehničke segmente, odnosno produkte i 3) način reagovanja na promjene u okruženju.

Na osnovu misije banke proizilaze i zadaci koji mogu biti kvantificirani ili nekvantificirani. Nakon utvrđivanja zadataka za banke kao cjelinu, slijedi

utvrđivanje zadataka o organizacijskim dijelovima banke. Ovi tzv. parcijalni zadaci moraju biti usklađeni sa opštim, osnovnim zadatkom banke.

Strategija banke razrađuje način ostvarivanja zadataka banke. Osnovna funkcija joj je

alokacija ukupnih bankarskih resursa na pojedine oblasti bankarskog poslovanja.

Organizacija kao slijedeći element strateškog plana banke može biti zasnovana na geografskom (tržišno — lokacijskom) pristupu ili funkcionalnom pristupu poslovanja banke. Element nadzora ili praćenja ostvarenja plana utvrđuje način kontrole ostvarivanja zakonskih propisa bankarskog poslovanja, provodenje definiranih operativnih procedure te sistemi finansijskog izvještavanja.

Strateško planiranje se može podijeliti u slijedeće faze:" 1) faza kreiranja vizije, 2) faza izbora strategije i 3) faza razrade akcionih programa

1) Kod sagledavanja vizije daljeg razvoja banke polazi se od sadašnje pozicije banke na finansijskom tržištu. Analiziraju se pozitivni i negativni faktori poslovanja banke u odnosu na konkurentne banke, kao npr.:

Drugi bitan aspekt faze vizije, jeste pitanje veličine banke, mjereno nivoom bilansa aktive i pasive kao i visinom kapitala banke. Imajući u vidu sadašnje pozicije banke njen menadžment treba da izabere daljnju strategije razvoja kao optimalnu. Da bi se došlo do strategije, vizije more biti sumirana u misije banke koja daje glavnu poruku u pogledu daljeg razvoja banke.

U okviru vizije banke, menadžment banke treba da odluči: da li želi da proširi geografsko područje djelovanja banke, koliko da poveća bilans banke, koliki stepen diverzifikacije svojih "proizvoda" da ponudi finansijskom tržištu i komitentima itd. KIjučne odluke su u odabiru daljih pravaca razvoja. Između ostalog, banka treba da odluči da li da u narednom planskom periodu bude više usmjerena na privredu ili stanovnštvo. Takode, treba izabrati opciju univerzalne ili specijalizovane forme bankarskog poslovanja. Trend je u pravcu univerzalnih bankarskih poslovanja.

2) Faza izbora strategije banke sadrži slijedeće opcije: a) tržišna penetracija, i

Pozitivni faktori: (1) giroka baza klijenata(2) razvijena organizacijska mr0a

Negativni faktori: (1) slabo upravljanje bankom(2) niska profitabilnost(1) nekvalitetni zajmovi

odnosi se na produbljivanje učešća na finansijskom tržištu sa postojećom, finansijskom strukturorn, b) osvajanje novih tržišnih segmenata bilo u geografskom smislu bilo putem šireg obuhvata novih slojeva stanovništva uz isti asortiman svojih "proizvoda" i usluga, c) osvajanje novih "proizvoda" odnosi se na uvođenje novih finansijskih usluga na tržištu uz zadržavnje postojećeg prisustva na finansijskom tržištu, d) diverzifikacija je uvođenje novih "proizvoda" i usluga sa istovremenim osvajanjem novih tr2žišnih segmenata.

Da bi banka mogla da utvrdi strateški pravac svog daljeg razvoja, mora prvo da sagleda ključne parametre razvoja kao što su: 1) veličina banke, 2) stepen raznovrsnosti bankarskih usluga, 3) stepen izloženosti kamatnom riziku, 4) politika kamatnih stopa, 5) stopa profita banke, itd.

3) Faza razrade akcionih programa prestavlja operacionalizaciju faze strategije. Ako strateški plan banke polazi od sadašnje pozicije banke i pozicioniranja banke u narednom periodu onda akcioni programi povezuju sadašnje i planirano stanje. Za svaki akcioni program zadužen je odgovarajući projektni tim koji podnosi izvještaj glavnom menadžmentu banke.

Profitno planiranje je vremenski ograničeno na period do jedne godine. Ovo planiranje je za razliku od strateškog, prisutno u svim, bankama. Sadržaj profitnog plana čine detaljni bilansi stanja i bilansi uspjeha banke, urađeni u više varijanti.

Operativno planiranje je usmjereno na tekuće bankarsko upravljanje i odlučivanje. Prije svega odnosi se na upravljanje aktivom, upravljanje pasivom i integrisano upravljanje aktivom, i pasivom tj. ukupnim bilansom. banke. UpravIjanie bilansom banke razmotrićemo u posebnom poglavIju.

5.1. POJAM POSLOVNE POLITIKE BANKE

Poslovna politika banke predstavlja skup određenih načela, metoda i procedura, kako bi se ostvarili određeni zadaci i ciljevi poslovanja banke u određenom vremenskorn periodu. Zavisno od dužine vremenskog perioda u kojem banka namjerava da ostvari odredeni cilj, ona se odlučuje na poduzimanje kratkoročnih i dugoročnih mjera poslovne politike.

Svrha poslovne politike banke jeste da ona doprinese ostvarenju ciljeva poslovanja banke. Zato se ona ne može identificirati sa ciljevima. Može se definisati u smislu da se politike odnose na kontinuirane odluke koje se primjenjuju na sve situacije koje se postavljaju u bankarskom poslovanja. Politikom se preciziraju osnovna načela i kriteriji koji omogućavaju da se za ostvarenje ciljeva uvijek koristimo najpogodnijim instrumentima.

Poslovna politika banke može biti racionalna.

Osnovne karakteristike racionalne poslovne politike su: 1) stabilnost, 2) prilagodljivost, 3) jasna definisanost, i 4) sprovodljivost.

Osnovne faze donošenja poslovne politike banke su: 1) utvrđivanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva banke, 2) prikupljanje svih raspoloživih činjenica, 3)razmatranje svih mogućih alternativa, 4) konačno donošenje poslovne politike.

U razradi i realizaciji poslovne politike, banka se susreć sa dvije vrste faktora : 1) vanjski faktori ili faktori na makro nivou, 2) unutrašnji lli faktori na mikro nivou

U prvu grupu faktora spade na primjer ekonomska politika zemlje tj. monetarna politika, fiskalna politika, inflatorna kretanja, izgrađenost tržišta novca i tržišta kapitala, itd. Na unutrašnjem i1i mikro planu, poslovne politika banke zavisi od veličine banke, od ciljeva i zadataka koji se žele postići politikom, kadrovsko - personalna osnova i slično.

Mjere i zadatke koje banka poduzima u okviru svoje poslovne politike mogu se podijeliti na: 1) kratkoročne mjere poslovne politike 2) dugorone lli strateške mjere poslovne politike.

Sve mjere se uglavnom odnose na određene grape i vrste poslovnih aktivnosti kojima se banka bavi i susreće. Poslovna politika banke se prama funkcionalnom aspektu može rasčlaniti i podijeliti na pojedine parcijalne lli pojedine politike u okviru ukupne poslovne politike.

Najgrublja podjela je: 1) politika sredstava banke, 2) politika plasmana banke, i 3) politika likvidnosti banke.Moguća je i ova struktura poslovne politike banke:

Politika koncentracije, mobilizacije i formiranja sredstava ili politika kreditnog potencijala: a) politika kratkoro6nih sredstava b) politika dugoročnih sredstavaPolitika plasmana banke a) politika kreditnih plasmana, b) politika nekreditnih plasmana, i c) investicijska politikaPolitika ročne i sektorske transformacije sredstava,Politika likvidnosti banke,Politika kamatnih stopa i tarifa usluga, iPolitika veličine banke.Imamo i slijedeću strukturu poslovne politike banke (obuhvata slijedeće posebne politike):1) Politika izvora sredstava, 2) Politika plasmana (krediti i investicije) 3) Politika

poslovnih dijelova (podružnica – branching), 4) Politika upravljanja kapitalom (vlastitim), 5) Kadrovska politika, 6) Politika interne kontrole i vanjskih revizija, 7) Politika primjene akata poslovne politike, 8) Politika upravljanja vlastitim finansijama, 9) Politika rizika 10) Politika likvidnosti

Pored navedenih parcijalnih politika, banka u svojoi poslovnoj politici mora primjenjivati:planiranje, koristeći savremene naučne metode, modele i tehnikeplaniranje (ekonometrijski modeli), regresijsko - korelacijske metode,metode dinamičkog, višekriterijalnog i stohastičkog programiranja, metodesimulacije itd.) marketing, kako, na segmentima tržišta izvora sredstava, tako i nasegmentu tržišta kredita, vodeći računa o: cijeni svog proizvoda (kamatnestope na kredite i tarifa za usluge), ekonomskoj propaganda, itd.

Kod realizacije poslovne politike banke, temelj za donošenje poslovnih odluka moraju biti osnovna načela bankarskog . poslovanja: likvidnost, profitabilnost i sigurnost. Dobra i efikasna bankarska poslovne politika mora osigurati stabilnost i efikasnost poslovanja banke, štedeći je od svih mogućih iznenađenja koja bi mogla prouzrokovati bankarske rizike: kreditni rizik, rizik nelikvidnosti, rizik nesolventnosti, kamatni rizik, itd.

Temeljna preokupacija poslovne politike banke jeste osiguranje potrebnih izvora sredstava koja će omogućiti potpuno i efikasno zadovoljavanje svih potreba i zahtjeva komitenata banke, a prije svega potreba za kreditima i raznoraznim bankarskim. uslugama (platnog prometa, usluga garancija itd.). Zbog toga banka na bankarskom tržištu mora stalno pratiti potrebe svojih komitenata i poslovnih partnera i svojom poslovnom politikom treba: 1) nastojati da maksimalno opsluži sa svim mogućim uslugama tj. zahtjevima svoje komitente i klijente, 2) nastojati da privuče što više novih komitenata a posebno deponenata što će pozitivno uticati na jačanje performansi banke, njenog rasta i razvoja tj. povećanja snage banke kroz povećanje bankarskih agregata: kreditnog potencijala i depozitnog potencijala banke.

Novija shvatanja poslovne politike banke naglašavaju profitabilnost, kontrolu rizika i adekvatnost kapitala banke. Ova shvatanja pojavila su se 1970-1h godina u razvijenim tržišnim ekonomijama kada je došlo do bankarske ekspanzije i intemacionalizacije bankarstva. Do tada je vladalo shvatanje da rast banke mjeren veličinom njenog bilansa automatski dovodi do porasta profita. Po novim shvatanjima poslovne politike banke, pretpostavka za rast banke je porast njenog profita. Zbog toga se velika pažnja posvećuje kvaliteti aktive bilansa banke u smislu identifikacije ocjene i kontrole, rizika koji povlače pojedini dijelovi aktive. Kako se rizici gubitaka pokrivaju odgovarajućim rezervama a na teret kapitala banke, zbog čega se i adekvatnosti kapitala u savremenom bankarskom poslovanju

posvećuje značajna pažnja.

Za kvalitetnu operacionalizaciju bankarske poslovne politike potrebno je izraditi adekvatan sistem metodoloških postupaka i procedura, a u okviru čega će se osigurati primjna ekonomsko - tržišnih tj. objektiviziranih kriterija kod odlučivanja i donošenja pojedinih poslovnih odluka.

Za realizaciju poslovne politike banke neophodno je takoder slijedeće:da se ona zasniva na realnim ekonomskim postavkama i izvorima kreditnog potencijala, a ne na fiktivnim planovima koji nemaju materijalnu osnovu,da banka vodi računa o svim faktorima koji utiču na realizaciju predviđenih tokova priliva sredstava u kreditni potencijal, to da ovisno o stanju i kretanju ovih tokova poduzima mjere za usklađivanje poslovne politike koju je donijela,da se rigorozno primjenjuju sva načela bankarskog poslovanja, prvenstveno načela likvidnosti, sigurnosti, efikasnosti poslovanja i profitabilnosti,da se u poslovanju banke osigura potpuno poštovanje finansijske i monetarno-kreditne discipline i urednog izvršavanja svih preuzetih obaveza.

6. KONCEPT VALUE AT RISK VaR (VRIJEDNOSTI POD RIZIKOM)6.1. POJAM VALUE AT RISK

Value at Risk - VaR (vrijednost pod rizikom) je metoda za izražavanje i mjerenje finansijskog i tržišnog rizika.63

Ova metoda se uspješno primjenjuje i za mjerenje bankarskih rizika. Putem VaR metode izračunava se /procjenjuje/ npr. neočekivani kreditni rizik.

VaR je broj koji izražava maksimalno očkivani gubitak za dati vremenski period i za dati nivo pouzdanosti. VaR je moderna mjera nivoa finansijskih rizika prije svega tržisnog rizika neke aktive (finansijskog instrumenta) ili banke. VaR ima prednosti u odnosu na tradicionalna mjerila rizika, jer tradicionalna mjerila rizika (npr. varijansa tj. standarna devijacija) nisu u stanju da kvantificiraju rizike na nivou banke, za razliku od VaR koji to može, uključujući i portfolio nivoa banke. 64

VaR se obično definira ovako:

Koliki je gubitak u određenom periodu i za određeni nivo pouzdanosti ( npr: 99% ili 95% tj. koliko standardnih devijacija uzmemo za interval pouzdanosti). Rizik kod VaR modela definira se kao maksimum očekivanog gubitka za izvjesni nivo pouzdanosti preko datog vremenskog perioda i izražava se u novčanim jedinicama.

Bazelski komitet za superviziju banaka sugerise 10-dnevni period (10 radnih dana

i 99% nivo pouzdanosti)

VaR je maksimalni gubitak (potencijalni) koji može da bude prekoračen samo u precizno definisanom procentu od svih mogućih slučajeva. Taj procenat Vjerovatnoće gubitka koji nije pokriven prihvaćenim VaR rizikom naziva se nivo tolerancije. Ako je npr. izračunata vrijednost VaR = 100 miliona $ sa nivoom tolerancije od 5%, to onda znači da su šanse da gubici banke budu veći od tog iznosa jednake 5%. Drugim riječima, u 95% slučajeva neočkivani gubici banke neće preći (nadmašiti) iznos od l00 miliona $.

VaR je vrijednost svih rizika koje banka preuzima, tj. maksimalni iznos potencijalnih gubitaka koje banka može da ima u svom poslovanju. Nivo potencijalnih gubitaka banke može da bude prekoračen samo u malom precizno definiranom procentu od svih mogućih slučajeva. Taj procent vjerovatnoće gubitaka (Ili gubitka) koji nije pokriven sa VaR rizikom zove se nivo tolerancije. Ako je npr. izračunato vrijednost VaR = 100.000 $ sa nivoom tolerancije od 5%, to znači da su šanse da gubici banke budu veći od 100.000 $ jednak je 5%. Ili, drugim riječima, banke može da očekuje da će samo jedanput u 20 godina imati VaR > 100.000 $ (ovdje je VaR izračunat na godišnjem nivou) jer je 5 % u 100 % = 20 puta.

Ako VaR izrazimo u vremenskim terminima, tada za vrijednost VaR = loo miliona $ za nivo tolerancije od 5%, možemo onda VaR interpretirati i ovako: Banka može da računa da će samo jedanput (jednom) u 2o godina (1 : 2o) imati VaR > loo miliona $. (VaR smo ovdje izrazili za godišnji nivo). 95% je nivo pouzdanosti ili povjerenja, a l00% – 95% = 5% je nivo tolerancije).

Maksimalni vjerovatni gubitak sa 95%-tnim nivoom pouzdanosti je broj maksimalne vjerovatnoće gubitka koji zadovoljava ovu jednačinu:

Prob (Gubitak < Maksimalna vjerovatnoća gubitka) < 0,95 i

(Prob = Probability = vjerovatnoć'a). Gubici ć'e biti manji nego maksimalne vjerovatni gubitak u 95% posmatranog vremena. Ako je npr. VaR portfolia uz 95 % nivo pouzdanosti VaR = 20 miliona $ onda je:

Prob (Promjena vrijednosti portfolia < – 20mil. $ ) = 0,05

Znači da je mogućnost da će portfolio izgubiti vise od 20 miliona $ (u toku naredne sedmice) iznosi 5% (VaR vremenski interval je jedna sedmica). VaR se može izraziti na slijedeći nač6in:

VaRq(X) = fx-1 (q)

gdje je: q = q-ti kvantil od X, F = funkcija distribucije X. Alternativna mjera rizika je “očekivani nedostatak (manjak)": 65

Sq (X) =E [ X I X > VaRq (X)]

Ovu mjeru je tžee izračunati (procijeniti) jer je potrebno više podataka nego za VaR. Ova alternativna mjera još se zove ,Uslovni VaR" ti. CvaR (Conditional Value at Risk).

VaR je statistička mjera izloženosti riziku. Kod VaR mjerenja rizika možemo postaviti stijedeća dva odgovora:koliki je maksimalni gubitak za posmatrani (računati) period uz npr. 95% nivo pouzdanosti, ilikoji je (koliki je) minimalni gubitak uz 5°/0 nivo vjerovatnoće. IZa izračunavanje VaR najčešće se koristi statistička normalna distribucija (normalni raspored) ill Gaussova distribucija (ili krivulja). Grafiči, normalna distribucija izgleda:

od iznosa VaR pqjavice se Primjer:

Ako je stopa prinosa portfolia nomimalno distribuirana r N(F1

a 2 vjerovatnoća funkcije gustine je grafički slijedeća:

1.65σ. 4 _

70 80 100 130

5%

ni v o pouzdanosti

0,5 0 _______ -0,5Distribucija povrata 51.16

Ovo znači da je 5% -tna vjerovatnoća da će prinos portfolia biti manji od F-1,65σ, a 1% -tna vjerovatnoća da će prinos portfolia biti manji od r – 2,33 σ.

Površina ispod normalne krive u potpunosti je definisana vrijednostima 2 parametra: μ = sredina, σ = standardna devijacija. Imamo da:68% površine ispod normalne krive odgovara ± l σ - od sredine μ,95% površine ispod normalne krive odgovara ± 2 σ od sredine μ, 99,7% površine ispod normalne krive odgovara ± 3 σ od sredine μ

(zaokružuje se: 68,27 na 68%, a 95,45 na 95%).

Nivoi pouzdanosti kod VaR koristeći normalni raspored (distribuciju) su 99%, 95% i 90%. Drugim riječima, pretpostavimo da varijabla X ima normalnu distribuciju sa sredinom (μ) i standardnom devijacijom (σ), onda imamo:

Prob (X < μ – 2,336) = 0,01 (1 %)

Prob (X < μ – 1,656) = 0,05 (5%)

Prob (X < μ – 1,286) = 0,10 (10%)

(Prob = Probability = vjerovatnoća)

133

Pretpostavljamo da je za 95% pouzdanost i za period jednog dana iznos VaR = I milion $. Ovdje imamo da je nivo rizika jednak 5% jer je 100% – 95% = 5%. Značl, da ćemo izgubiti za jedan dan od 20 dana (100 : 5 = 20) više od 1 milion $ u odnosu na tržišna kretanja. ili, gubitak veći od iznosa VaR pojaviće se samo u 5% posmatranog vremena tj. gubitak manji od iznosa VaR pojaviće se u 95% slučajeva tj. vremena.

Primjer: Poznata nam je kumulativna funkcija distribucije prinosa portfolia. Pretpostavimo da će uz 5% -tnu kjerovatnoću prinos od portfolia biti manji od —23%. Ako je inicijalna vrijednost nakog portfolia npr.1 milion $, onda je vrijednost VaR (p = 5%, h dana) = 0,23 x l milion 230.000$.

Kod VaR je najbitniji elemenat nivo pouzdanosti, jer od njegove visine zavisi hoće Ii vrijednost VaR biti manja ili vecća.

Imamo:VaR (p 5%, h dana) = 1,65 x σ x (vrijednost portfolia)VaR (p 1%, h dana) = 2 ,33 x σ x (vrijednost portfolia)

Vidimo da nam treba vrijednost standardne devijacije (σ) portfolia. Ako je na dnevnom nivou σ = 10% (0,10), a početna vrijednost portfolia je 1 milion $, imaćemo:

VaR (p = 1%, h = 1 dan) = 2,33 x 0,10 x l mil.$ = 233.000$VaR (p = 5%, h = 1 dan) = 1,65 x 0,10 x l mil.$ = 165.000$

Mozerno, zaključiti da ukoliko je veći nivo pouzdanosti povećava vrijednost VaR u našem primjeru za vjerovatnoću p = 1% a pouzdanost od 99% VaR = 233.000$, dok je za p = 5% tj. pouzdanost od 95% iznos VaR 165.000$.

Nivoi pouzdanosti kod VaR (za pretpostavljenu normalnu distribuciju) koji koristi banks J.P. Morgan i Baselski standardi, sa konverzijom su slijedeći: 66

VaR NivoPouzdanosti

Faktor mjere (razmjere,mjerila)nivoa pouzdanosti

J.P.Morgan VaR 95% 1,65

Basel-ski VaR 99% 2,33

Konverzija J.P.Morgan VaR uBasel VaR 95% prema 99% J.P.Morgan VaR*2,33/1,65

Tipična kalkulacija za VaR je slijedeća:

VaRj = v j *α * σ j √t/365

gdje je vj = vrijednost j-te pozicije (po MTM modelu gubitka), pj = godišnja ostvarena volatilnost izražena standardnom devijacijom pozicije «j», t= broj dana za koji racunamo VaR, 365 = broj dana u godini,α= % izabranog nivoa pouzdanosti procjene VaR. Pozicija «j» odnosi se na jednu (pojedinačnu) poziciju u portfoliu banke. Ako želimo izračunati VaR za više pozicija u portfoliu banke, onda se koristi slijedeć'i izraz:

VaR = α √v∑v √t/365

gdje je v = vektor «j» tekućih (po MTM modelu) procijenjenih pozicija u portfoliu, ∑ = njihova matrica kovarijansi.VaR se može izraziti i putem slijedeće relacije: VaRx = Vx * dV/dP * ∆Pi , gdje je VaRx = tržišna vrijednost pozicije x, dV/dP = osjetljivost na cjenovna kretanja po $ (dolaru) tržišne vrijednosti (prva derivacija V po P), ∆Pi = suprotno kretanje cijene u posmatranom periodu , (V = vrijednost, P = cijene). Struktura menadžmenta rizika sa VaR, šematski je slijedeća:

Generalno, koraci za izračunavanje VaR su slijedeći:

135

Tržišni podaci Tekuća ozicija

lzrada mapa rizika

Valuacija

Value at Risk (VaR)

1Izvještavanje i upravbanje rizikom

1. određujemo i postavljamo VaR parametre (vjerovatnoću gubitka, nivo pouzdanosti, vremenski period mjerenja VaR i novčanu jedinicu u kojoj izražavamo VaR vrijednost),2. određujemo tržišnu vrijednost svake pozicije (novčano izraženo),3. lzračunavamo VaR individualnih pozicija ( u portfoliu) daj'ući im pripadajuće tržišne volatilnosti,4. izračunavamo VaR ukupnog portfolia, određujuci korelacije između svih varijabli.

Konkretni koraci izračunavanja VaR su:1) izračunavanje tekuće vrijednosti portfolia pomoću korištenja tekućih cijena

aktiva koje držimo u portfoliu , 2) određivanje vremenskog perioda za koji izračunavamo VaR, 3) mjerenje varijabilnosti faktora rizika, 4) izračunavanje buduće vrijednosti portfolia korištenje budućih cijena aktiva u portfolio, 5) određivanje nivoa pouzdanosti, 6) izračunavanje VaR vrijednosti. Procedure izračunavanja VaR šematski prikazano je:

Input portfolio holdings Input podataka o istoriskim cijenama

Tekuća vrijednost portfolia

Distribucija budućih prinosa

Vrijednost budućih aktiva

1Vrijednost budu6c vrijednosti portfolia

V a R (Value at Risk)

Suštinski korak u proceduri izračunavaiija VaR je dobijanje distribucije vjerovatnoće buduće vrijednosti portfolia.

Sedmičnu volatilnost (5 trgovačkih dana) i mjesečni (21 trgovački dan) VaR možemo konvertirati sa dnevnim, ovako :

-Sedmična volatilnost = (Dnevna volatilnost) √5 = (Dnevna volatilnost) x 2,24-Mjesečni VaR = (1 – VaR za 1 dan) x √21 = (1 – VaR za 1 dan) x 4,58

13.5. INDIKATORI PROFITABILNOSTI BANKE13.5.1. ROI, ROA, ROE, ROC

Osnovni indikatori profitabilnosti banke su:

ROI (Return on Investment) tj. = prinos na investiciju (investiranje),ROA (Return on Assct) tj. = prinos na aktivu banke,ROE (Return on Equity) tj. = prinos na dionički (vlasnički) kapital banke.

lzračunavaju seROI Neto dohodak / Operativni dohodakROA Neto dohodak / Ukupna aktivaROE Neto dohodak / Dionkki kapital

(Neto dohodak = dobit banke). Indikator pod (1) pokazuje odnos dobiti banke prema ukupnom dohotku. 133

Primjer :

Operativni prihod 200.000Ukupna aktiva 2.000.000

ROI x AU 5% x 0,1%

AU = 0,1 %

ROA = 0,5 %

Polazi se od indikatora ROI, a onda se preko ROA izračnava indikator ROE. Navedeni tokovi formiranja profitabilnosti banke, iz tabele mogu se ovako

reducirati:

ROA = ROI x AUROE = ROA x EM

Neto dohodak 10.000 ROI = 5 %

Operativni prihod 200.000

Ukupna aktiva 2.000.000 EM = 12,5

Dionlčki kapital 160 .000

ROA x EM 0,5 x 12,5 ROE = 6,25%

gdje su AU = korisnost (koris'tenje) aktive (Asset Utilizati) koji pokazuje odnos između operativnih prihoda i ukupne aktive, EM = dionički multiplikator (leverisž dioničkog kapitala banke). Ovaj multiplikator u našem primjeru je 12,5 i on je zapravo recipročna vrijednost regulatorne stope kapitala banke od 8%, tako da je EM = 1/0,08 = 12,5. EM = A/E. ( A= ukupna aktiva, E = dionički kapital (equity). (Leveridž je tzv. multiplikator kapitala banke i jednak je recipročnoj vrijednosti stope kapitala).

Navedeni tokovi formiranja profitabilnosti banke, mogu se svesti na slijedec'e dvije relacije:

( 1)Prinos na ukupnu Prinos na * Korištenje aktive aktivu operativni = dohodak(2) Prinos na ukupnu aktivu * Leveridž = Visina prinosa

koji dobiju dioničari na uloženi kapital

"Korištenje aktive" kao indikator služi za poređenje sa drugim bankama. Ako je ovaj indikator nizak to znači da banka ima suviše velike rashode i/ili masivna izdvajanja za rezerve zbog gubitaka od loših zajmova. Indikator "prinos na operativni dohodak" može se npr. povećati ako bi banka na bazi nepromjenjenog iznosa operativnih prihoda izvršila smanjenje troškova, čime bi se povećao neto dohodak banke. Takode indikator “korištenje aktive" se može promijeniti ukoliko na bazi date visine ukupne aktive dođe do promjene operativnog prihoda banke.

Visina profitabilnosti banke po dioničkom kapitalu banke može se promijeniti ako bi banka promijenila visinu leveridža tj. multiplikatora kapitala. Ako npr. banka smanji stopu kapitala (količnik kapitala i ukupne aktive) sa 8% na 5%, tada bi leveridž bio povećan sa 12,5 na 20. Umnožak leveridža i prinosa na ukupnu aktivu bi se sada povećao sa 6,25 % na 10% tj. povećala bi se profitabilnost banke po jedinici dioničkog kapitala (visina prinosa koji dioničari dobiju na svoj uloženi kapital u banku).

Formiranje profita banke po metodologiji organizacije OECD je slijedec'e:1. Kamatni dohodak X2. Kamatni rashodi x3. Neto — kamatni dohodak (1. — 2.) X4. Nekamatni dohodak (neto) X5 Bruto — dohodak (3. + 4.) x

6. Operativni rashodi X7 Neto — dohodak (5. — 6.) x8. Izdvojene rezerve x9. Profit prije oporezivanja (7. — 8.) x10. Porez na dohodak x11. Profit poslije oporezivanja (9. — 10.) X12. Raspodjeljeni profit x13. Zadržani profit (11. — 12.) x

ROA se može dekomponovati na 2 dijela : AU (korištenje, korisnost aktive); ER (expense ratio) tj. racio troška. Ovaj racio pokazuje kontrolu troška banke, a AU pokazuje "proizvodnju " dohotka banke od njene aktive. Dakle imamo:

ROA = AU – ER (TR/TA) — (TE/TA)

gdje je TR = ukupni operativni dohodak, TE = ukupni troškovi banke (kamatni, nekamatni troškovi, porezi, itd.)

Ako dionički kapital raste, tada EM opada, a opada i ROE. Postoji suprotnost između višeg kapitala banke i ROE. Važi pravilo da ukoliko je EM veći utoliko je u istoj proporciji veći ROE u odnosu na ROA.

Što je veći ROE to je profitabilnost banke veća. ROE pokazuje kako menadžment banke upravlja prinosom banke. Uz dato EM, porast ROA utiče na porast ROE tj. profit banke se povećava. Dvije glavne determinante ROE su operativna profitabilnost banke i pozicija kapitala banke. Smanjivanjem E (dioničkog kapitala) banka može poveć'ati ROE na bilo kojem datom nivou ROA.Indikator ROA može se izraziti i ovako:ROA = I + k = f +(L+m) ili ROA = f + L + m/l - [b(I - R) I – b(I – R)

gdje je k = dogovoreni (obećavajući) bruto prinos na zajam, f = direktna provizija na zajam, L = bazična kamatna stopa zajma, m = premija na rizik, b = kompenzatorni bilans, R = trošak rezervi na depozit iz kompenzatornog bilansa (depozit koji je položio zajmotržilac kao uslov za dobijanje zajma).

Ako naknada tj. provizija na zajam (f) ako necjenovni uslov zajma jednaka f= b = R = 0, onda se ROA može izraziti kao :

ROA = L + m

Ovdje je glavni faktor ROA , premija za rizik (m).

Primjer:A = 100.000 $ za kamatnu stopu L = 14% provizija za zajam je f = 0,125% od iznosa traženog zajma kompenzatorni bilans zajmotražioc kao uslov za zajam mora 10 % od L = 100.000 $ položiti u banku kao depozit (b), banka obračunava i plaća rezervu centralnoj banci za taj depozit (R), koja iznosi 10 % (premija za rizik m = 0%) ROA za ovaj zajam je : ROA = 1 + k = 1 + [0,00125 + 0,14] / [1 (9,1)(0,9)] ~ 15,52 % .(vrijednosti su dobijene : 0,00125 = 0,125/100, 0,14% /100, 9,1 = 90.000$ + 10.000$ tj. 9 + 0,1 = 9 + (10 000$ / 100.000$).

Rezultat:

ROA = 1 + k = 15,52 % dobijamo i ovako:

= 90.000 $ zajma + 1.000 $ na ime rezervi (10 % na 10.000 $ depozita) 91.000 $.

Ovo je iznos vezane aktive banke koja je generirala 14.125$ dohotka (14.000 $ kamata = 14% od 100.000 $ + 125 $ provizija za zajam = 0,125% od 100.000 $ stavljajući u odnos 14 125 $ / 91.000 $ = 15,52 % = ROA).

Znači prijenos koji je ostvaren na aktivu je 15,52 %. ROA je veći od obećavajućeg prinosa na zajam od 14 % (kamatna stopa).

Obećavajući prinos na zajam je:

k = f +(L+m) = 0,00125 +(1+ 0) = 0.14 = 14% (m = 0) 1- [b(1- R)] 1- [(1- 0,I) ]

Dakle, kalkulacija prinosa na zajam ista je kao i kalkulacija prinosa na aktivu (ROA).Preko ROA indikatora mole se izrač'unati indeks rizika za banku.

Primjer: ROA; «i» za: 1, 2, 3, 4, 5 0,02 o,o15 0,010 0,005 0,000

Indeks rizika (RI) se rač'una: RI = [E(ROA) + C/A] σ ROAgdje je C = kapital banke, A = aktiva banke, σROA = standardna devijacija ROA. Za naš primjer indeks rizika (RI) je:

RI = 0,01+0,067 = 11,00 (pretpostavili smo da je σROA=0,007) 0,007XROA = 0,010 E (ROA) = 0,010 (E – očekivana vrijednost)

Dalje imamo:

Prob (BVE<0) = 1 = 1 = 0,0041

(2(RI)2 (2(11,0)2

gdje je Prob.= vjerovatnoća, BVE = knjigovodstvena vrijednost dionič kapitala (equity) banke, (E = dionički kapital banke).Korištenjem CAMP modela jednačine) prinos na kapital banke ( ROC Return on Capital) mote se izraziti na ovaj nacin:

ROC= Rf + β (Rm-Rf)(CML = Capital Market Line = Trzigna linija kapitala. CML predstavlja linearni skup investicionih mogućnosti koji za datu situaciju predstavlja efikasni set. Linija CML pokazuje odnos očekivane stope prinosa investicionih alternative koje su na

51.76

APrinos

Ostvarila banka

Razlika prinosa

Poveć. vrijednostidionič kapitala. Cijena dionica će rasti

CML

ROC = Rf + p(Rm—Rf)

Traženo od

Rizik banke (Rizik)

rasolaganju investitorinia koji ualažu u efikasni trligni portfolio i daju ili uzimaju u zajam po stopi prinosa na nerizičnu aktivu.

1 - M. Golijanin: Bankarstvo Jugoslavije, Privredni pregled, Beograd, 1979. str.20.2- Jah1č M. i ostali: Računovodstvo banaka, Revicon, Sarajevo, 1999., str. 10.3- M. Vučkovlč: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 19č7. str. 11. i H. Filipovič: Nauka o finansijama, V. Maslega, Sarajevo, 19č5. str. 235.4- R.Stevanovlč: Novčani sistem Jugoslavije, Beograd, 19č8. str. 53.5- D. Račl& Nauka o novcu, Zagreb, 1955, str. 14. 6 M. Golijanin, isto, str. 21.7- Leko V.: UpTavljanie bankom, zabil.le9ke sa predavanja, Ekonomski fakultet Zagreb, 2001, str. 3. (liefferman) S. Modern Banking in'nicory and Practise;, Wiley, N.Y. 1996. Str. 16.)8- Stranjak A.: Monetame finansije, Prva knji2evna komuna, Mostar, str. 144. — 147.9- Leko V.:isto, str. 6.10 - Rocnorn transformacijom banke poboligavaju kvalitet sredstava u smislu produ2enja njihove ro6nosti. 0 ovome 6e se detaljnije raspravljati na drugom mjestu u ovom radu.Kod javnopravnih banaka dobit nije cilj ve6 slu2i samo da se pokriju trogkovi poslovanja. Kod privatnih banaka profit je osnovni cilj i smisao poslovanja. Zbog toga one urge selekciju najprofitabilnijih bankarskih poslova." Banke kratkoro6nog kreditiranja urge poslove "nov6anog trii9ta" a banke dugoro6nog kreditiranja obavljaju poslove "tr2i9ta kapitala".13- M. Golijanin, isto, str.31.14- S. Komazec: Monetarna i financijska ekonomija, "§tampa", §ibenik 1981.g. str. 477.15 - T. Bumazovl6: PrivWenje i t0igte kapitala, Vije6e kongresa bognja6kih intelektualaca, Sarajevo, 1997.g. str 76.16 - Kreiranje novca 1 multiplikaciju rnqgu obavljati samo one banke koje se bave prikupljanjem depozita . Zbog navedenog, komercijalna banke su pod najve6om kontrolom monetmih vlasti tj. centralise banke.17 - Bumazov]6 T. : isto, str. 77. i 78. a prema RistI6 2.: Trzlke kapitala, Beograd, 1990. str.101- 102.18 - Bumazović T. isto, str. 78.179.19 - BumazovIć T. isto, str. 78.20 - Brkić M.: Osnove bankarstva tržišnog tipa, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1994. str. 11.21 - JovI6 S.: Bankarstvo, NaLl6na knjiga, Beograd, 1990. str. 457.22 - Neki autori navode i kriterij osnovnih funkcija banke kao kriterij podjela bankarskih poslova. (M.Golijanin, isto, str. 232.23 - A. Stranjak, isto, str. 163.24 - Poslovi cuvanj . a ncnovcanlh depozita odnose se na vrijednosne papire (mjenice, obveznice i dr.) kao i na iznajmljivanje sefova za cuvanje raznih dragocijenosti. Poslovi naplate odnose se na naplatu raznih potra2lvanja preduze6a, koje obavlja banka, tj. koja se povjeravaju banci da ih banka napla6uje.25 - Poslovi obavljanje slu2be po nepovratnom finansiranju investicija bile su karakteristi6ni za blv§u SFRJ u administrativnom periodu.26 - Konjhod216 H.: Monetama znanost, "Logos" Split, 1996. Str. 220.27 - RiA16 J. Markovic I.: Poslovne finansije, Savreniena ach-ninistracija, Beograd, 1982. g. str. 6 S.28 - Katunan*6 A.: Banka, principi i praksa bankovnog poslovanja, "Izdava6ko instruktivni biro", Zagreb, 1981. str. 573.29 –J ah16 A i ostali: Racunovodstvo banaka, Revicon, Sarajevo, 1999.g., str.13.30 - Jahi6 A i ostali: isto, str. 12.31 - Jah]6 M. i ostali: isto, str. 10.12 Prema: Zaklan D. : Bankarstvo u trMnom makrosistemu, Ekonomski fakultet, Univerzitet "Wemal Bjedi6" Mostar, 2000.g. str. 79-87.

33 - j0VI 6 S.: I Sto, Str. 143.35 - Konj*hod2l6 H.: Monetarna znanost, "Logos", Split, 1996. Str. 122 — 123.36 - brovi6 M.: Monetamo kreditni sistem, Savremena administracija, Beograd, 1980. str. 299 —300.38 - jOV16 S.: isto, str.159

54 - Zaklan D. isto, str. 4255 - Zaklan D. isto, str. 43.56 - Leko V.: isto, str. 173.57 -Zaklan D. : isto, str. 45.58 - 6TOV16 M. :Bankarski mena&ment, Ekonomski institut Beograd, 1995. str. 3459 - Prema Zaklan D.: isto, str. 57 — 60.61 - Vu66 N. Modeli poslovne politike banke, cas-"Planlranje i analiza poslovanju" br. 12/1988. Beograd, str. 93.63 - `Sire o VaR konceptu vidjeti u: The Value at Risk, Andreas de Vries,West LB, D-40100 Dusseldorf, Germany,This version: June 10. 2000., 1 Calculating Value-at-Risk, Financial Institutions Center, by WilliamFallon, 96-49. The Wharton School University of Pennsylvania64 - Market Risk: An Introduction to the concept & analytics of Value-at Risk, by John Frainand Conor Meegan, Techical Paper, December 1996. Central bank of Ireland.

65 - Pod pojmom kvantila podrazumjevamo kvartile, decile i percentile. Kvantili dijele seriju podataka na vise dijelova po6evgl od 6etvrtog do stotog dijela.lz definicije kvantila mote se zakljOitl da je prvi kvartil vrijednost varijable koji obuhvata vrijednost obiljOja od koje 25% elemenata skupa ima manju lli jednaku vrijednost tog obilje2ja. Podjelom serije podataka na 6etirl jednaka dijele, vrijednosti oblljczja koje ih dijele nazivaju se kvartilima. Dijeljenjem sreije podataka na lo ill loo jednakih dijelova dobijaju se decili i percentili. Racurlaju se tri kvartile, devet decile 199 percentile66 - Bazelski komitet za superviziju banaka osnovan je je 1975. godine od strane guvcrnera centralnih banaka, visoko razvijenih zemalja grupe G-10. dine ga visoki finansijski funkcioneri 12 zemalja od 6ega grup iz Evropske unije to po jedan predstavnik SAD-a, Kanade, Japans i Svicarske.. Rije6 je o Komitetu funkcionera iz centratnih banaka i kontrolora, koji se sastaju svaka tri mjeseca u Banci za medunarodna poravnanja u Bazelu. Propisi koje donosi Bazelski komitet obavezuju6i su tek kada 1h u vidu zakona tisvoje partamenti zemalja.67 - Prema: Sungard Energy Systems, Incremental, Marginal and Component VaR, Calculation, and interpretation for energy commodity portfolios in both Analytical and Monte Carlo framework Michael Denton 6 J.D. Jayaraman, september 2004.133 - Izvjegtaj o dohotku banke sadr2i: 1) kamatni dohodak, 2) kamatne trogkove, 3) neto kamatni dohodak (razlika izmedu kamptnog dohotka i kamatnih trogkova), 4) proviziju (naknade) za kreditne (o6eklvane) gubitke, 5) nekarnatni dohodak, 6) nekamatne troskovc, 1 7) pla6enep=ze.

134 - 0 mjeri i konceptu RAROC-a vidjeti u: Financial Institutions Center, RAROC Based Capital Budgeting and Performance Evaluation: A Case Study of Bank Capital Allocation, Chirstopher James, 96-4o, The Wharton School University of Pennsylvania, Draft. September 22, 1996.