biblioteka tribina ibn sina · vrijeme, historija i život učinili su da svaki kamen u je-ruzalemu...

BIBLIOTEKA

TRIBINA IBN SINA

Knjiga 5

Prijelom za tribinu 5.indd 1 24/05/2019 10:55

Izdavač:Naučnoistraživački institut “IBN SINA”, SarajevoPotok 24, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovinae-mail: [email protected] www.ibn-sina.net

Za izdavača:Dr. Kazem Zoghi Barani

KorekturaHajra Polovina

Dizajn & DTP:“IBN SINA”

Štampa: SABAH-PRINT

Za štampariju:Anel Elezović

BIBLIOTEKA TRIBINA IBN SINAKnjiga 5


Sarajevo, maj 2019.

Zlatko Dizdarević

Palestina – “sporazum stoljeća”, zatvaranje kruga prevare

BIBLIOTEKATRIBINA IBN SINA

Knjiga 5


Knjiga sadrži šest tekstova doajena bosanskohercegovačke diplomatije i novi-narstva, Zlatka Dizdarevića, o Palestini i za nju vezanim politikama i manipu-lacijama. Tekstovi su nastajali i objavljivani tokom posljednjih dvadeset godina.


[ 5 ]

JERUZALEM ZLATNI GRAD TAMNIH SJENKI

Muka dva naroda na jednoj zemlji, koja vuče korijene još iz biblijskih vremena, nastavlja se. Mir između Izraelaca i Palestinaca ponovo nije zaključen zato

što nije postignut dogovor o “zlatnom gradu” Jeruzalemu. Svi bi ga htjeli za sebe, a sveti grad ne može pripasti nikome cijeli i bez ostatka. On pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek mada se nikada nisu svi sa time pomirili. Bliski istok vijekovima je uz-drmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, naj-osjetljivije i najdelikatnije pitanje bio je i ostaje status Jeruza-lema, grada kojeg nazivaju “pupkom svijeta”, “centrom civi-lizacija”, “kolijevkom čovjekove duhovnosti”, “svetištem svih svetišta”. Izvjesno je da ne postoji na zemaljskoj kugli mjesto na kojem je tolika koncentracija istorije, legendi i mitologije po “kvadratnom centimetru” kao što je to u gradu na čijoj je sudbini davno zapeo sporazum Izraelaca i Palestinaca.

Svetište tri religijePrelistavanje stranica nebrojenih knjiga napisanih o Je-

ruzalemu, isto kao i šetnje ulicama i trgovima unutar zidina ovog čudesnog grada, otkrivaju podjednakom preciznošću razloge zbog kojih je potpuno i jednostrano prisvajanje Je-ruzalema nemoguće, kao što objašnjava i zašto je ta želja za prisvajanjem toliko velika. O Jeruzalemu se teško može razmišljati nepristrasno i hladne glave. Zato i razgovori o


[ 6 ]

Zlatko Dizdarević: Palestina – “sporazum stoljeća”, zatvaranje kruga prevare

ovome gradu sa njegovim žiteljima različitog porijekla i vje-re, kao i prelistavanje knjiga o gradu, otkrivaju nevjerovatnu nemoć ljudskog intelekta da se dosegne “objektivni” nivo na kojem moguće rješenje postaje “pošteno” i “razumno”, po-djednako za sve. Svojevremeno mi je u tom gradu jedan kr-šćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: “Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…” Istovremeno, vijekovi su pokazali da ne postoji ni toliko ekskluzivne isključivosti koja bi dovela do stalnog ključanja krvi. Svako je svakome tamo, ipak, morao da prizna da tri velike monoteističke re-ligije, judaizam, hrišćanstvo i islam, čije su svetinje skon-centrisane na nekoliko kvadratnih kilometara unutar zidina Jeruzalema, imaju podjednaka prava koja su ravna podjed-nakim pretenzijama na grad i zemlju. Polovina čovječanstva, tako, Jeruzalem doživljava kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti. Uporna nastojanja onih što hoće da ta vrata pritvore za jedne a šire odškrinu za druge, ostaju i dalje.

Kako je, zašto i pod kojim okolnostima Jeruzalem postao sveti grad tri religije, pitanja su na koja odgovori često podli-ježu vizuri onoga ko te odgovore daje. Pa ipak, ukrštanje ra-znih izvora o prošlosti svetog grada u kojem se čak i okorjeli ateista osjeća kao vjernik i hodočasnik, omogućava prilično jasnu sliku o nastajanju grada svih gradova na svijetu. Knjige kažu: Prostore današnjeg Jeruzalema prvi su naselili Kana-anci, tri milenijuma prije naše ere. Dolina je bila pogodna, okružena brdima, a bilo je i vode i šume. Pleme koje se tu na-selilo, kažu stari zapisi, zvalo se Džebusiti pa su tako nazvali i svoje naselje – Džebus. U kasnijim egipatskim, asirskim i ba-bilonskim tekstovima naselje se spominje kao Urusalimu. U Starom zavjetu grad se naziva Shalim. Imperator Konstantin vratio mu je ime Urshalim. Nakon kasnijih arapsko-musli-manskih osvajanja tada već čuveni grad dobio je naziv koji za islamski svijet važi i danas – Al-Quds. Na terenu historio-grafije svaki od ovih perioda obojen je različitim nijansama koje se danas produbljuju ali često i brišu u bizarnim detalji-ma svakodnevnog života.


[ 7 ]

Jeruzalem – zlatni grad tamnih sjenki

Drevni grad ispunjen je pobožnošću još prije tri hiljade godina. Tada je legendarni jevrejski vladar David u Jeruza-lem donio “Kovčeg zavjeta” kojeg su prema predanju Jevreji sa Mojsijem pronijeli sa sobom tragajući, od Tanisa u Egip-tu, preko Sinaja, za “obećanom zemljom”. Davidov sin, princ Solomon podigao je na brdu u Jeruzalemu veleljepni Hram za pomenuti Kovčeg. Gradilo ga je na hiljade Jevreja koji su kedrovo drvo za građevinu dovlačili iz Libana. Grad se širio, a nikli su i snažni bedemi oko njega. Bilo je to vrijeme procvata Jeruzalema u kojem Solomon nije ratovao sa vladarima okol-nih zemalja, već se ženio njihovim kćerima. Imao je, kako Bi-blija kaže, sedam stotina žena i tri stotine “suložnica”. Ipak, 587. godine Nabukodonosor je osvojio i razorio Jeruzalem, zajedno sa Hramom. Njegove stanovnike je kao roblje prese-lio u Babilon. Pedeset godina kasnije persijski car Kir oslobo-dio je Izraelite koji su ponovo izgradili mnogo manji Hram.

Između Pompeja i AllenbyjaRimska imperija počinje okupaciju Jeruzalema 63. godi-

ne prije naše ere. Grad ponovo cvjeta. Kao osvajači se smje-njuju Pompej, Hirkanus II i Herod koji je na vlast došao 37. godine. Sa njim se završava period građenja, uspona i veli-čanstvene raskoši. Pod surovom opsadom vojskovđe Tita sjaj Herodovog doba je izbrisan. Hadrijan je osnovao rimsku ko-loniju Elija Kapitolinu 135. godine naše ere. Zidine oko Sta-rog grada, ovakve kakve su danas, sagradio je ponovo kasnije otomanski vladar Sulejman Veličanstveni.

Hrišćanska zajednica u Jeruzalemu svoj uzlet doživljava kasnije. Car Konstantin je sagradio kuće na Kalvariji, i veo-ma lijepu baziliku na Maslinovoj gori. Carica Evdokija i pa-trijarh Juvenal u petom, a Justinijan u šestom vijeku, dovršili su veleljepni grad koji je postao meka za vjernike iz cijelog hrišćanskog svijeta. Blagostanje je, kako to često biva, krat-ko potrajalo. Persijanci su 614. godine napali grad, protjerali stanovništvo i za sobom ostavili ruševine i zgarišta. Poslije njih, Jeruzalem napada i osvaja 638. godine halifa Omer. Po-čelo je zlatno doba islamske kulture i civilizacije u svetom gradu.


[ 8 ]


Mnogi historičari se danas slažu da su muslimani i hri-šćani živjeli u Jeruzalemu uglavnom složno sve dok ekspe-dicija bizantijskih krstaških osvajača nije svojim haranjima probudila krajnji revolt i osvetoljubivost muslimana što je kulminiralo hiljadite godine kada je fatimidski halifa Hakim porušio sveti grob i mnoga sveta mjesta. Krstaši su, ipak, zau-zeli Jeruzalem 15. jula 1099. godine, da bi ih odatle protjerao čuveni arapski vojskovođa Salahuddin. Razaranja su nakon toga liječena entuzijazmom franačkih arhitekata. Postavljen im je zadatak da ponovo podignu sveti grad. Kada su grad zauzeli Turci 1244. godine, pošela je nova, duga borba za dominaciju nad Jeruzalemom. Gospodari su se smjenjivali sve do kraja Krimskog rata, kada je Pariškim sporazumom 1856. dogovoreno da o njegovoj sudbini ravnopravno odlu-šuju Rusija, Francuska, Njemačka i Velika Britanija. Nova era nastupila je decembra 1917. godine kada su Britanci u Jeru-zalem ušli sa svojom vojskom koju je predvodio legendarni general Allenby. Time je prestala turska vladavina, a tri godi-ne kasnije Jeruzalem je postao glavni grad Palestine, ali pod britanskim mandatom.

Vrijeme, historija i život učinili su da svaki kamen u Je-ruzalemu postane dragocjen, svet i po mnogo čemu sudbo-nosan. Različita osjećanja i razmišljanja o Palestini i Jeruza-lemu dizana su na nivo prava i, još više, sudbine. Tamošnji nebrojeni spomenici ne poštuju se samo kao relikvije. Oni imaju i sasvim druge dimenzije.

Bez obzira na to kako se u prošlosti zvao i kome je for-malno pripadao, Jeruzalem je u dugoj historiji gotovo uvijek uživao poseban tretman. Tako je i njegov značaj danas, u sklopu postojeće krize na Bliskom istoku, izuzetan. Zanimlji-vo je da Jeruzalem od razaranja Solomonovog carstva, nikada nije bio formalno glavni grad neke države osim svoje, “jeru-zalemske”. Uvijek je bio autohtono administrativno sjedište, značajan kulturni, vjerski, trgovinski centar. Vlast onih koji su upravljali iz Jeruzalema protezala se na grad i njegovu oko-linu, i obuhvatala uglavnom cijelu teritoriju Palestine, često čak i više od nje, ali sve to nije bilo obilježavano državnim ili nacionalnim granicama. Tek poslije Prvog svjetskog rata,


[ 9 ]


Britanci, kada su dobili mandat da upravljaju Palestinom, preciznije su odredili granice zemlje. Jeruzalem je postao ad-ministrativni centar, a granice Palestine, tada određene, ostat će i računat će se i u savremenoj istoriji i politici.

“Izraelizacija” JeruzalemaŽeleći da opere ruke od Palestine, Britanija je poslije Dru-

gog svjetskog rata tek osnovanoj svjetskoj organizaciji vratila mandat, poslije čega je Generalna skupština OUN donijela odluku o podjeli Palestine. Jevreji su dobili pola od onoga čemu su se nadali vijekovima, a Palestincima su uzete tri četvrtine onoga što im je pripadalo vijekovima. Za Jeruzalem je predviđen i poseban status, njegova internacionalizacija. Bio je to pokušaj stvaranja svojevrsnog Vatikana na palestin-skom tlu, ali se planovi nisu odvijali kako je zamišljeno. U razbuktalom arapsko-izraelskom sukobu obje strane vodile su najteže borbe upravo radi zadobijanja pozicija u svetom gradu. Arapi su u početku držali cijeli Jeruzalem i krvavo su branili svaki njegov kamen. Za njih, gubitak Jeruzalema zna-čio je gubitak rata.

Za Jevreje, osvajanje Jeruzalema je bilo pitanje života i smrti, pitanje ispunjenja dvije hiljade godina starog zavjeta. Uprkos svemu, ni jedna od zaraćenih strana nije mogla do kraja da vlada cijelim gradom. Jevrejima je pripao zapadni dio grada, dok su Arapi zadržali njegovu istočnu polovinu u kojoj se uglavnom nalaze svi spomenici triju religija: hri-šćanstva, islama i judaizma. Ostaci Solomonovog hrama po-znati kao Zid plača našli su se na demarkacionoj liniji koja je odvajala arapski od jevrejskog dijela. Tako je ostalo punih devetnaest godina, sve do junskog rata 1967. kada su izrael-ske snage okupirale čitavu teritoriju Jeruzalema i Palestine. Od tada, Izrael je činio sve kako bi izmijenio karakter Jeruza-lema i zauvijek ga zadržao pod svojom kontrolom.

Pola vijeka arapsko-izraelskog spora pokazalo je da se dvije strane ne mogu sporazumjeti o mnogo čemu, ali da će problem Jeruzalema ostati najteži. Izraelci su na grub način rekli šta o tome misle, posebno kada su 1950. godine usvojili zakon kojim se Jeruzalem proglašava nedjeljivom


[ 10 ]


prijestonicom njihove države, ali su tako isprovocirali inače rijetko ujedinjenje Arapa. Sudbina Jeruzalema jeste svakako sastavni dio izralesko-palestinskog sukoba, ali znatno pre-vazilazi okvire tog sukoba, pa i same bliskoistočne okvire.

Poslije junskog rata 1967. godine Izrael je sistematski preduzimao mjere koje su imale za cilj da ojačaju njegove pozicije na okupiranom dijelu Palestine, posebno u sve-tom gradu. Jeruzalem je dobio jednog predsjednika gradske uprave. Ubrzo je počelo “uređenje” grada koje nije značilo ništa drugo do rušenje i uklanjanje čitavih arapskih naselja iz pojedinih dijelova grada koji su zatim poslužili za podiza-nje jevrejskih naselja ili su pretvarani u trgove kao što je onaj u neposrednoj blizini Zida plača, ili su služili za podizanje spomenika. Nezakonito je vršena eksproprijacija arapske zemlje, a poslije najmanjeg bunta, arapske kuće su dinami-tom dizane u vazduh i stanovništvo protjerivano. Buldože-rima su “čišćena” čitava područja na kojima su se nalazile arapske kuće. Izraelske vlasti su prisvojile imanja koja su ranije pripadala arapskoj jeruzalemskoj opštini, kao i vjer-ske posjede. Sve je to vršeno pod izgovorom ujedinjavanja grada, ali nije značilo ništa drugo do plansku i sistematsku aneksiju Jeruzalema i njegovo pretvaranje u sasvim nov, do-minantno jevrejski grad.

Palestinci su formalno državljani Izraela, imaju izraelske lične karte, ali ne i pasoše, niti imaju pravo glasa osim na lokalnim izborima. Poreze državi, naravno, plaćaju. Očito je da je ravnoteža potpuno poremećena u korist jevrejskog stanovništva. Veoma bitan datum u priči o ovom inžinjerin-gu bio je 30. juli 1980. godine kada je u Knesetu (izraelski Parlament) usvojen tzv. “osnovni zakon” kojim se proglašava suverenitet nad Jeruzalemom kao “nedjeljivom prijestoni-com” Izraela. Zakon je usvojen sa 69 protiv 15 glasova, dok je jedan broj poslanika prije glasanja napustio salu ne želeći da se izjasni. Nakon toga Savjet bezbjednosti UN-a donosi rezoluciju broj 478 kojom se osporava proglašenje Jeruzale-ma glavnim gradom Izraela a strane zemlje pozivaju da svoje ambasade zadrže u Tel Avivu, zvanično glavnom gradu Izra-ela, prema odluci UN o podjeli iz 1947.


[ 11 ]


Orijentacija Izraela da se po svaku cijenu dokopa Jeruza-lema postojala je neprekidno, od prvih dana stvaranja drža-ve. Prvi izraelski premijer Ben Gurion izjavio je 1950. godine da je “još kralj David hiljadu godina prije naše ere učinio Jeruzalem glavnim gradom Izraela. Time je samo potkrije-pljeno biblijsko pravo Izraela na Palestinu i na Jeruzalem kao glavni grad”. Svi kasniji događaji vodili su cilju koji je posta-vio Ben Gurion i cionistički pokret.

Mir bez politikeReligija je, naravno, kamen temeljac Jeruzalema kakav

je danas i kakav je oduvijek bio. Jevreji širom svijeta mole se u smijeru Zida plača, tog drevnog ostatka veličanstvenog Hrama kojeg je podigao Solomon. Puni sjaj Hramu kojeg je porušio Nabukodonosor vratio je Herod koji je vladao pet stotina godina poslije Solomona, u vrijeme kada je rođen Isus. Zapadni zid, poznatiji kao Zid plača nastao je, zapravo, u vrijeme Herodove obnove hrama. Prema jevrejskoj tradi-ciji, božanski duh je ostao nad tim mjestom i poslije unište-nja samog hrama. U gotovo svako doba dana ili noći, tokom svakog godišnjeg doba, mogu se vidjeti oni koji se mole pred Zidom ili pak jednostavno stoje i ćute. Pukotine i prorezi između kamenja u zidu su ispunjeni presavijenim papirići-ma sa molitvama vjernika. Da bi bilo mjesta za nove poruke, vjerske vlasti povremeno sakupljaju papiriće i sahranjuju ih na obližnjem groblju, kao što se postupa sa starim molitve-nicima i svetim knjigama.

Brojnost hrišćanskih vjeroispovijesti u svetom gradu još je uočljivija. Neki noviji podaci kažu da se samo u Jeruzale-mu ispovijedaju 32 različite hrišćanske vjeroispovijesti.

Šetajući ulicama starog grada srest ćete, mada vjerovat-no teško razlikujući, pripadnike raznolikog hrišćanskog bo-goštovanja u svetoj zemlji – grčke pravoslavne sveštenike sa visokim kapama, Jermene sa crnim kapuljačama, pripadni-ke raznih rimokatoličkih redova u raznobojnim odeždama, Etiopljane, Kopte iz Egipta, pripadnike Sirijske pravoslavne crkve čija djeca uče aramejski – jezik kojim je Isus govorio.


[ 12 ]


Svi oni, razumljivo, polažu manje ili više prava na kamen kojim hode po Jeruzalemu.

Tokom vijekova dolazilo je i do žestokih sukoba između raznih vjeroispovijesti zbog posjedovanja prava nad uzviše-nim svetim mjestima. Zato se već generacijama ključ crkve Svetog groba nalazi u posjedu jedne muslimanske porodi-ce. Oni svakog jutra otvaraju glavna crkvena vrata, pa je tako izbjegnuta velika rasprava između hrišćana o tome ko bi tre-balo da se stara o tom ključu. I pored svega, pripadnici razli-čitih kršćanskih vjeroispovjesti ujedinjeni su u danima kada ih kalendar dovodi tamo gdje je kroz Jeruzalem koračao Isus posljednji put. Maslinova gora, Via Dolorosa, Golgota, crkva Svetog groba, Isusovo raspeće, sve su to mjesta koja za njih imaju neponovljivo značenje i smisao.

Svetost Jeruzalema za islam vezana je za opis iz Kur’ana koji govori o čudesnom noćnom Muhammedovom putova-nju iz Meke do najudaljenijeg mjesta bogoštovanja, do Jeru-zalema. Svako će vam dijete u Jeruzalemu ispričati kako je “Muhammeda probudio anđeo Gabrijel u Meki i odjahao sa njim do Jeruzalema na konju koji je imao čovječiju glavu”. Sa stijene na kojoj je bio uništeni jevrejski hram Muhammed se vinuo na nebo, gdje su mu otkrivene pouke islama.

Izuzetno blago koje su rani muslimanski vladari zavještali Jeruzalemu jeste prelijepa džamija Kupola nad pomenutom stijenom (Masjid Al-Sakhara Al-Mucharrafa) koju je 691. go-dine, na mjestu srušenog jevrejskog Hrama, podigao halifa Abd-al-Malik. Prije nje, na tom je mjestu osvajač Jeruzalema halifa Omar (638.god) raščistio stare ruševine i naredio da se sve poprska ružinom vodicom, a onda naložio da se tu sagradi mala drvena džamija. Prilikom ulaska u Jeruzalem, kako stoji u jevrejskim izvorima, velikodušni halifa Omer je posjetio i crkvu Svetog groba. Kupola na stijeni, zlatnim plo-čicama pokriveno islamsko svetište, spada među najljepše građevine na svijetu i predstavlja arhitektonski simbol i vi-zuelni ukras Jeruzalema.

Na sjevernom kraju platoa nalazi se džamija Al-Aqsa, jedan od najznačajnijih monumenata islamske civilizacije. U njenu prostranu unutrašnjost može da stane pet hiljada


[ 13 ]


vjernika, a još desetak puta toliko vjernika može da se moli na platou ispred.

Brdo Hrama, koje i Jevreji i muslimani smatraju svetim, najosjetljivija je tačka na Bliskom istoku. I za kršćane je Je-ruzalem, naravno, izuzetno važan, ali se njihove crkve, uk-ljučujući i Vatikan, godinama već mudro drže teze da je za njih najvažnije imati slobodan pristup svetim mjestima. Sve ostalo manje im je bitno. Izraelu ovo, naravno, odgovara. Za islam, to je treće mjesto po svetosti, poslije Meke i Medine i ono ne može “pripasti” Izraelu. U svakom slučaju, grad sa svim svojim posebnostima ostaje čvor koji spaja, ali isto-vremeno i mrsi vijekovima odnose na tim prostorima. Ipak, historija već dugo ne pamti u Jeruzalemu klasični “sveti rat”. Dugotrajni politički sukobi nisu prerasli u vjerske su-kobe. To sve, uostalom kao uvijek, sada može temeljito da uzdrma samo – politika.

(DANI, 4. avgust 2000.)


[ 14 ]

Proguglana mizerija

Sustigle nas ovih dana u moru ostalih dvije vijesti, naoko obične. Nekada bi bile iritirajuće pa i nevjerovatne.

Prva kaže da su Netanyahuovci donijeli odluku da se na okupiranim teritorijama Palestine može krenuti u iz-gradnju još osam stotina “stambenih jedinica” za ilegalne doseljenike i otimače zemlje na Zapadnoj obali kojih je već pola miliona. Druga je vijest s one strane Atlantika. Moćni Google “ukinuo” je Palestinu sa svojih mapa! Narod i teri-toriju koju je priznalo 136 država svijeta. Aktuelni pritisak najcrnje cionističke desnice iz Tel Aviva protiv “koncepta dvije države” daje rezultate. “Civilizacija” šuti. Svijet, jadan i poslušan, ne shvata da time legitimira razarajuću histeriju na planeti, samo ako je raspored snaga dobro smišljen. Kažu najnovije vijesti da se protiv odluke “Googla” (zapravo moć-nog inicijalnog lobija u pozadini), peticijom oglasilo oko 200 hiljada ljudi. Kap među milijardama.

Danas sramota nije više bitna kategorija ni u čemu. Ni u laži, ni krađi, ni prevari. Principe poštuju samo mahniti. Naravno, nije malo pojedinaca koji se dobro drže u tome ha-osu, ne prihvatajući bezdušje. Što bi kazao još davno divni namćor Duško Radović, to je zato jer su ti ljudi bili neko i prije nego što su postali nešto… Čini se da je u ogromnim i ružnim promjenama unaokolo po svijetu, mizerija posebno u politici uznapredovala.

Prisjetio sam se ne baš tako davnih vremena – a kao da je bilo prije više decenija – Jordana, Sirije, Libanona, Palestine, Iraka, Izraela, Egipta… A danas nema više Damaska kakav je nekad bio, otvorenog, mudrog i nasmijanog. Nije još razoren


[ 15 ]

Proguglana mizerija

izvana, ali jeste iznutra, u duši. Nema grandioznog Aleppa, hramova Palmire, ne znam šta je sa Bosrom, teško je i po Jordanu kao onda, do Umm Qaysa na sjeveru odakle se vide i Golan, Palestina i Izrael, Tiberijsko jezero, rijeka Jarmuk, snježno gorje Hermon… Jeruzalem, naročito onaj Istočni, palestinski, ni sjena onome prije. Šutljiv, okupiran, ponižen, a eksplozivan. Stisnut zidovima mržnje i straha. Bejrut pul-sira ritmom tuđih strasti i kalkulacija a ne vlastite mašte i hedonizma. Irak razoren i iznutra i izvana. Proizvedene sa-moubojice na Bliskom istoku odavno su “umjereni revoluci-onari” i čuvari interesa Zapada. Njihova su “geostrategija”. U pet‐šest godina sve je tamo postalo neprepoznatljivo. I niko se više ne zgraža.

Samo se palestinska golgota, možda i najveća povijesna drama, kotrlja pravolinijski, uporno, bez stida i oscilacija. Predvidivo i neumitno kao usud i dokaz svekolikog jada, bi-jede i planetarne sramote onih koji je kreiraju. Dogodine će sedamdeset godina laži i jada, dokaza najnižeg u svjetskoj politici, moralne bijede podjednako kao i gluposti bahatih. Jadni Google. Misle, ne postoji ništa što su oni izbrisali! Uku-caj, klikni “delete” i nema više. Idemo dalje…

Malo ih je što prepoznaju o čemu se tu radi. I spremni su da dignu glas mimo “pameti krvi i gena”, etično i mudro. Čitam o Shlomo Sandu, profesoru historije na Univerzitetu u Tel Avivu, jednom od takvih. Piše na užas mnogih u Izraelu i onih po tzv. diplomatskim kružocima na kojima se vježba ta vječita sramota laganja o Palestini, kako izraelski mediji vele da “palestinsku intifadu vode izolirani pojedinci… Naši političari kažu da su to strani plaćenici, ali svako ko pošte-no rasuđuje priznaje da su glavni uzroci novog talasa nasilja produžena okupacija, neprekidna poniženja i egzistencijal-no beznađe. Nedaleko od svakodnevnice naših života u Tel Avivu i Haifi, već gotovo pola stoljeća žive ljudi bez elemen-tarnih prava i sloboda. Mi Izraelci radimo, studiramo, sanja-mo i živimo u slobodi i komforu, dok u našoj blizini žive ljudi prepušteni na milost i nemilost našoj vojsci i gargantuov-skim apetitima naseljenika koje podržava naša vlada… Ali, teroristi nisu rođeni kao ubice. Pod drukčijim historijskim


[ 16 ]


okolnostima, djeca i mladi koji izlaze na ulice s kuhinjskim noževima i satarama ili prave bombe od dijelova starih kola, mogli su završiti studije, postati dobri i vrijedni ljudi, mogli su imati djecu i dostojanstveno ostariti. Samo što je njihova historija osujećena na strašan način…”

Jasan je zaključak profesora koji vidi dalje od većine svo-jih sugrađana ali i onih lijenih i moralno i politički korumpi-ranih političara čija se nezainteresiranost za Palestinu i Izra-el graniči s idiotlukom: “Vjerujem da je život na nestabilnom Bliskom istoku u jevrejskoj državi koja se neprestano širi, ukleta i beznadežna trka. Ovdje se ruše ne samo normativne vrijednosti, već i sama politička logika zaštite navodnih sop-stvenih interesa…”

Tema prisjećanja na Palestinu danas, provociranog vije-šću o upornom nastavku šizofrene (samo)ubilačke politike Netanyahuovog establišmenta i poslušnih partnera, te “pro-guglanom” mizerijom s druge strane okeana, jeste drama-tično “isto” s onim u vlastitoj arhivi i tekstovima pisanim odande još 1982. pa 1988, 2008, 2014. do danas. Zaključak je u rečenicama napisanim u proljeće prije četiri godine, u Ammanu. Tamo odakle se za vedrih noći u daljini vidi kako svijetli nebo iznad Jeruzalema, srca Palestine, Svete zemlje tri vjere i mjesta povodom kojeg se evo bezmalo sedam de-cenija valjaju sramotne laži tzv. politike:

“Današnja vlast Izraela Palestincima neće dati državu. Rugat će se i dalje onima koji to budu tražili i sve to, uz osta-lo, pretvarati u krvavu trgovinu (poput ovog sada s Google--om i sličnima). Države neće biti ni u minimalno pravednim granicama, niti u bilo kakvoj, po međunarodnim standardi-ma suvisloj formi. Istočni Jeruzalem neće biti glavni grad te države, a izbjeglice protjerane iz svojih kuća nikada se tamo neće vratiti. Stari ključevi tih kuća, i gruntovnice, više ništa ne vrijede. Takozvani svijet pred tom “realnošću” klepnut će ušima, silno se i lažno prenemažući zbog navodne “neprav-de”. Izrael neće postati sigurna država… Naprotiv.”

Isto bih odande napisao i sada. Prevario sam se jedino da će se svijet prenemagati zbog “nepravde”. Čak ni toga više nema. Mislimo da nas se ne tiče. Kao što smo mislili i o


[ 17 ]

Proguglana mizerija

terorizmu i izbjeglicama. Ta stupidnost ide dalje.Lijep kompliment svjetskoj pameti spram Palestine. Po-

hlepa i glupost doveli su tu pamet dovde. A eto ni vlasnici Googla ovo nisu shvatili. Jesu tek pojedinci poput profesora Shlomo Sanda i onih dvjestotinjak hiljada anonimaca pot-pisanih pod peticiju protiv elektronskih kontrolora ljudskog uma. Lideri sile, poniznosti i pljačke takve silno mrze.

(Radio Sarajevo, 10. august 2016.)


[ 18 ]

TRUMP I PALESTINANove drame stare nepravde

Donald Trump krenuo je silno, na mnogo frontova, protiv svijeta i etablirane političke logike. U Americi je sve više onih koji kažu - i protiv Amerike! Prve dvi-

je sedmice vladanja kao da mu je najvažnije bilo da pokaže narodu i mrskim medijima da će uraditi sve ono što je na-javljivao kao prioritete. Odlučuje da diže zid sa Meksikom, raskida multilateralne ekonomske sporazume i odustaje od onog čuvenog TTPI sa Evropom, blokira po aerodromima muslimane iz šest probranih država radi slutnje na terori-zam baš odande (naravno, tu nema Saudijaca koji su naj-bogatija kuhinja terorizma. Business is business...). Sirijci, naravno, ni privirit’ više ne mogu tamo iako ih je lani u ze-mlju ušlo tek pedesetak. Ni iranski režiser Farhadi ne može na dodjelu Oscara gdje je ozbiljan kandidat za slavlje... Mu-slimanima i kršćanima prijeti da Jeruzalem više neće biti podjednako sveti grad za sve tri vjere, već samo glavni grad judaizma... Isus Krist i Muhammed nisu kod svoje kuće, Da-vid i Solomon jesu.

Sve je ovo samo spektakularan početak koji daje dosta argumenata onima koji se Trumpa užasavaju, da kažu kako su bili u pravu. Ipak, uprkos zgražavanju “liberalnog svijeta” kako je uopšte moguće vjerovati takvom čovjeku, spomenu-ta “treća stvar” razlog je hladnokrvnijima na drugoj strani da kažu – nije loše, sluti odmicanju od svjetskog oružanog si-ledžijstva, globalnih sukoba pa i najgoreg.

Da ništa nije samo crno-bijela priča u kojoj je riječ tek o odnosu Amerike prema sebi i ostatku svijeta, mimo ozbiljnih


[ 19 ]

Trump i Palestina: Nove drame stare nepravde

planetarnih i istorijskih posljedica, možda ponajbolje poka-zuje novi način aktueliziranja tzv. “palestinskog problema”. Naravno i uz drugi dio priče koji se zove “izraelski problem” jer Palestina je Izrael priznala pa nestaje a Izrael Palestinu nije i širi se. I prije toga, podjelom u UN-u 1947. godine do-seljeni Jevreji su dobili pola od onoga čemu su se nadali vi-jekovima, a Palestincima su uzete tri četvrtine onoga što im je pripadalo vijekovima. Kako je odvajanje jednog od drugog nemoguće, logično je “problem” nazivati pravim imenom – “palestinsko-izraelskim problemom”. Uz nezaobilazni treći element, onaj međunarodni. Sraman po mnogo čemu. Tu se sad na svoj način pojavljuje i Trump sa obećanjem da će ko-načno on preseliti U.S. ambasadu iz Tel Aviva u Jeruzalem.

Zašto ovo, “konačno on”? Nakon prve jednostrane odluke Izraela o proglašenju Jeruzalema cjelovitim glavnim gradom njihove države 1950. godine, potom zakona o tome u Kne-setu 1980. godine, pa Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a broj 478. kojom se odluka Kneseta s razlogom osporava – i Američki Kongres 1995. godine donosi zakon o preseljenju Ambasade u Jeruzalem protivno jasnoj Rezoluciji UN-a. Tadašnji i kasniji predsjednici tu odluku nisu potpisali uz obavezu da prate stanje tzv. mirovnog procesa i povremeno odluče hoće li je potpisati, ili će još sačekati... I tako sve do Trumpa. On je obećao u vrijeme kandidature da će to uraditi ali, malo zaboravljeno, to su obećanje u svojim kampanjama dali i B. Clinton i G. W. Bush, pa ništa.

”Ispravljanje nepravde“ prema Palestini do sada, uz obez-bjeđivanja trajne sigurnosti Izraela, uz nebrojene rezolucije, konferencije, zaklinjanja, ratove i okupacije, priznavanja i nepriznavanja, mirovne procese i ”Kvartete za Palestinu“, Nobelove nagrade i prevare, traje evo već sedamdeset godi-na, računajući od odluke UN o podjeli i stvaranju Palestine i Izraela 1947. godine. Još malo dalje, od čuvenog M. Sykes – F. G. Picot sporazuma 1916. godine kojim su Britanci i Francuzi podijelili interesne sfere na Bliskom istoku na tragu poraza Otomanske imperije koja je tamo vladala do ”Velikog rata“, onda je riječ o cijelom vijeku ”procesa varanja“. Svako je tu na svoj način tumačio historiju, vlastitu ulogu i interese. Si-gurno je samo da je Palestine sve manje a ignorisanja toga


[ 20 ]


sve više. Izrael istovremeno dovršava novu klizeću građe-vinsku okupaciju one već ranije okupirane, pa kobajagi pod poseban tretman stavljene Palestine.

Legalizirana otimačina uz kobajagi snebivanja stvara novu političku, bezbjednosnu, civilizacijsku i svaku drugu realnost u zemlji u kojoj su i svetišta tri najveće monoteis-tičke religije, judaizma, kršćanstva i islama. Zapravo pot-puno nipodaštavanje Ujedinjenih nacija stvara ponajviše tu novu realnost kroz najavu preseljenja ambasade SAD u Jeruzalem. To je direktna potvrda priznanja Jeruzalema kao glavnog grada jedne države, Izraela, što sveti grad kroz his-toriju nikada nije bio, na taj način. Baš radi spoznaje da u svetosti niko ne može biti povlašten. Ovako, Jeruzalem kao glavni grad Izraela ekskluzivno je prijestonica judaizma uz ”podstanarski status“ svetinja druge dvije svjetske mo-noteističke religije, kršćanstva i islama.

Nije tačno ni da to tako hoće većina Jevreja u Izraelu i širom svijeta, svjesni krvavih konsekvenci ali i smisla mo-noteizma. Ako je ikome na svijetu jasno šta znači odlazak u smrt zbog ”povlaštenih kategorija živih“, onda su to Jevreji. Uostalom, njihove organizacije su u New Yorku, na aerodro-mu J. F. Kennedy među prvima organizovale demonstracije povodom naredbe Trumpa o zabrani ulaska u SAD musli-manima iz Irana, Iraka, Sirije, Jemena, Somalije i Sudana uz transparente ”Niko nije slobodan ako svi nisu slobodni...“ Slično se na mnogim stranama u svijetu reaguje i na pokušaj negiranja činjenice da Jeruzalem pripada svima onima koji kroz tamošnju zajedničku kapiju žele da prođu na putu između prolaznog života na zemlji i – vječnosti. Ono što se ne smije na tom terenu manipulacija je i interesna kalkula-cija kako bi se prevarila historija i od nje ukralo ono što je univerzalno pa preknjižilo samo u vlastiti grunt.

Pretanka je politička logika koja to ne vidi. O tome bruje i pozicija i opozicija u Americi i svijetu. Napad na parcijalne interese i specifične ciljeve može biti stvar politike, pobjede i poraza jedne ili druge strane. Napad na univerzalne ljudske i duhovne vrijednosti ne može imati konačnog pobjednika na krivoj strani. Kad-tad, taj poraz će sustići sve. O tome govori i poplava odgovora na dodvorničku poruku Netanyahua na


[ 21 ]

Trump i Palestina: Nove drame stare nepravde

twiteru hvaleći Trumpovu odluku da gradi zid u Meksiku. ”Sa zidom je Trump u pravu. I moj zid na jugu zemlje je sličan, protiv migranata iz Afrike kao i onaj prema Zapadnoj obali protiv militanata...Veliki uspjeh, velika ideja!“ Svojim odgo-vorima ponizili su ga i iz Meksika i iz Amerike i iz Izraela. Čak i dojučerašnji ambasador SAD u Izraelu Dan Shapiro elege-natno i diplomatski ”spustio“ je premijeru: ”Teško je objas-niti ovu intervenciju u vezi sa unutrašnjim pitanjima U. S. politike... Vjerovatno je povezano sa preseljenjem ambasade u Jeruzalem...“ Iz opozicije u Izraelu kažu da se ovo može čitati i kao deklaracija o ratu sa Meksikom i Hispancima.

Palestina je danas, u svoj svojoj muci zbog sedamdeset godina laganja, kriminalno-političkih manipulacija, dru-gačijeg rasporeda snaga na Bliskom istoku i u svijetu – na novi način ponovo jako važna priča. I za njih i za Izrael, ali i šire za Arape, region, Mediteran. To je test za veliko pitanje: Hoće li u svijetu nadvladati razum i logika, ili bolesne ambi-cije, histerije i arogancija? Prostora za prevare malo je.

Čudno je u tom kontekstu i ponašanje u i oko Evropske unije nad koju se očigledno nadvija sjena podjela. Nije malo onih koji su bez velikih nacionalnih interesa gurnuti u na-ručje ovakvom Netanyahuu, u uvjerenju da su tako miliji Trumpu. I one čiji se osjećaj straha povodom nove politike američke administracije – koju sada već masovno napuš-taju mnogi profesionalci – pretvara u sabijanje redova. Ne toliko radi odbrane Palestine, već radi sprečavanja izolaci-je u arapskom svijetu kojim su kolonijalno vladali. I uvijek zabacuju prema idejama, kako bi opet. Jer, Jeruzalem, sveta mjesta, zidovi, trgovački ugovori, migranti i emigranti, eko-nomska klaustrofobija, sve se to može vratiti kao bumerang protiv Evrope. Nije zato slučajno što se u UN jednodušno us-taje protiv dalje gradnje naselja na okupiranim teritorijama, što se i dalje insistira, barem na nivou principa, na koncep-tu dvije države, palestinske u granicama iz 1967. i druge, si-gurne jevrejske. Nije slučajno da i na zabrane ulaska (nekih) muslimana u SAD iz evropskih prijestonica i Kanade saopš-tavaju kako im njihova vrata nisu zatvorena, a onda pokolj u džamiji u Kanadi.


[ 22 ]


Tako je, u ovom slučaju, posebno sa Jeruzalemom. Čak je i notorni zadojeni desničar A. Lieberman, ministar odbrane Izraela, kazao da će ovom odlukom okrenuti protiv sebe ne samo Palestince, već i one Arape koje Trump treba kao partnere i oni njega kao interes. Imamo previše naših pro-blema, zato je ovo sada – greška.

Palestinci će ”slučajem Jeruzalem“ ojačati i dobiti pris-talice tamo gdje ih do sada nije bilo i među Arapima i među kršćanima, pa i među Jevrejima. Izrael neće postati sigurniji. Trump suštinski ne dobija ništa. Sem vjerovatno gunđanja zeta koji lično donira sto kuća Jevrejima u naselju Beit El na okupiranoj Zapadnoj obali. A moguća logika predsjedni-kova imala bi smisla ako do nje dobaci – zašto bi mandat u slučaju Izraela i Palestine započinjao krvlju jednih i drugih, i svetim ratom velikih razmjera, kakav povodom Jeruzalema nije vođen još od krstaša i Saladina. Valjda se nešto u pameti tim povodom ipak pomjerilo. Ako nije, džaba priča. To onda znači da sve ovo o Palestini, Jeruzalemu, ambasadi, Trum-pu, Netanyahuu i ostalima govori da na planeti zemlji lo-gika, pamet, istina i pravda doista više ne važe, a sila jeste najvažniji način uspostavljanja međunarodnih odnosa, samo u korist posebnih interesa najjačih.

Zato, eto, ne smije biti ni Palestine. Ako je tako, onda će Trump i Netanyahu morati da razmišljaju o činjenici da oko sedam miliona Jevreja živi u okruženju tri stotine miliona Arapa a svi skupa unutar svijeta od milijardu muslimana. I nisu svi isti. Oni protestanti na aerodromu J. F. Kennedy shvatili su šta to zači i logično je što nose onaj transparent o krvavim posljedicama historijske priče o (ne)jednakosti. I o uspostavljanju veza temeljem ekskluzivno profiterskih, dolarskih interesa. To nikad nije bilo dovoljno da se prihva-ti ”otimanje svetog Jeruzalema“. Za požar izazvan iskrom u ovom gradu, vatrogasaca nikad neće biti dovoljno. Vjetar mržnje će ga raspirivati sa svih strana.

Ma koliko i dolar postao usvojeni član božije familije.

(PRIZMA, januar 2017.)


[ 23 ]

Netanyahu protiv Izraela

U Jeruzalemu je ponovo gorilo. Da nije cinično, bilo bi smiješno kako to objašnjavaju mnoge svjetske agencije. Jedna od tih “evropskih”, državnih agen-

cija saopštava: “Sveto mjesto tri abrahamske religije uzrok je novog talasa nasilja na Bliskom istoku !? “ Kao, šta da se radi sa tom neprirodnom kombinacijom u kojoj su zajedno svetinje triju religija. Zato i jeste tamo nasilje...

Nije Sveto mjesto tri monoteističke religije uzrok no-vog talasa nasilja na Bliskom istoku. Uzrok je nasilje koje se provodi nad Svetim mjestom, u novijoj historiji od postanka Izraela, evo sedam decenija.

Poznato je, u novoj operaciji ponižavnja onih koji dolaze na molitvu pred svetu džamiju Al-Aksa, moralo se prolaziti kroz elektronske detektore i provjere što otkrivaju oružje koje navodno nose vjernici. Ovi su to odbili pa su Izraelci na-prosto zatvorili sveti kompleks u Jeruzalemu. Zapravo prilaz džamiji Al-Aksa (Al-Haram al-Sharif), i Kupoli na stijeni ili Omerovoj džamiji. Za Jevreje je taj plato sveto Brdo hrama. Ovom potezu prethodio je krvavi sukob između Palestinaca i Izraelaca u Jeruzalemu i na okupiranoj Zapadnoj obali. Kao uvijek, “bezbjednost” Izraela je neupitno obrazloženje za re-presije i mjere koje od 1948. imaju zajednički imenitelj: Pro-gon Palestinaca sa njihove zemlje, otimanje pa kolonizacija posjeda, teror, hapšenja, Zid dug stotinama kilometara što sve dijeli... Posebno je, postepeno i uporno otimanje Istoč-nog Jeruzalema od pretežno palestinskog stanovništva. Sada i udarom na Stari grad i najsvetiji prostor koji je pod među-narodnom jurisdikcijom.


[ 24 ]


Iz UN-a je javljeno da će se povodom “incidenata u Jeru-zalemu” u ponedjeljak, 24. jula, sastati Vijeće sigurnosti UN-a, na zahtjev Švedske, Francuske i Egipta. Izaslanik UN-a za Bliski istok Nickolay Mladenov je upozorio da bi do petka trebalo pronaći rješenje za “ovu krizu jer ona prijeti poten-cijalno katastrofalnim posljedicama i izvan zidina Starog grada...”

Potrošenim mudrostima međunarodne politike koja de-cenijama neće, ne smije, ne želi, nema snage iz poznatih ra-zloga da se suoči sa osnovnim smislom drame u Izraelu / Palestini, UN je dodao još jednu epizodu, važnu jedino staroj cionističkoj školi u Izraelu koja već rutinski trijumfu-je: Zamjenik švedskog ambasadora pri UN-u Carl Skau na Twitteru je (?!) nakon sastanka napisao kako su se članovi Vijeća “složili da je potrebno raditi na deeskalaciji sukoba, osuditi nasilje te započeti hitan dijalog kako bi se u Jeruzale-mu napetosti smirile...” U iole normalnijem svijetu i politici, bilo bi odavno sramota sedamdeset godina ponavljati bez ikakvog efekta šta je to “potrebno” u ovom slučaju činiti.

Zašto je to sada, u ovoj fazi “eskalacije” pa onda “deeska-lacije” tako kako je. Kuda to ide. Da se ne teoretizira previše i ne ponavlja sve ono već bezbroj puta napisano i kazano o suštini “palestinskog”, a zapravo izraelskog pitanja.

John Dugard, profesor prava na univerzitetima u Preto-riji i Sjevernoj Karolini, svojevremeno specijalni izvještač Vijeća za ljudska prava o stanju na Okupiranoj palestinskoj teritoriji, piše u predgovoru za sjajnu knjigu Ben Whitea “Izraelski aparthejd – vodič za početnike”, (nedavo promo-visana i u Sarajevu), i ovo: “Izraelsku politiku na Okupira-nim teritorijama osudile su brojne rezolucije Ujedinjenih nacija i Međunarodni sud pravde 2004. godine... Međutim, Zapad nije niti jednom ozbiljno pokušao prisiliti Izrael da ispuni svoje međunarodne obaveze”. I citira Whitea: “Izrael je pošteđen kazne za kršenje normi međunarodnog prava”. U tom smislu – kaže dalje Dugard – reakcija međunarodne zajednice ovdje se bitno razlikuje od reakcije na aparthejd u Južnoj Africi. Generalna skupštine UN-a tada je pozvala na široke ekonomske sankcije, Vijeće sigurnosti nametnulo je


[ 25 ]

Netanyahu protiv Izraela

obavezujući embargo na oružje, učinjeni su svi napori da se u skladu sa savjetodavnim mišljenjem Međunarodnog suda pravde Južna Afrika prisili na osudu aparthejda u Namibiji, a države, korporacije i civilno društvo nametnuli su različite sankcije...

Neko će kazati danas, kakve veze ima poraženi aparthejd u Južnoj Africi sa Izraelom i Palestinom. Ima upravo u kon-tekstu (ne)očuvanja Izraela onakvog kakav je zamišljen i izglasan prije sedam decenija. Kukavičko mirenje sa nezaja-žljivim širenjem Izraela kroz institucionaliziranje istinskog aparthejda, sve više zvoni na uzbunu samoj jevrejskoj državi kakvom je vidi i vodi Netanyahu. To jeste Izrael Ze’eva Jabo-tinskog, kultne ličnosti klasičnog cionizma. Još 1923. go-dine on je pisao: “Kolonijalizam cionista mora se prekinuti ili do kraja sprovesti uprkos volji domicilnog stanovništva.” Zašto? Jednostavno rečeno, istorija pokazuje da će se “svaki narod opirati strancima doseljenicima”. Poučno.

Izrael jeste legitimna država i više ga, bezmalo, niko ne negira. Stvoren je u određenom istorijskom kontekstu, tra-gom različitih interesa posebno u Zapadnoj Evropi izme-đu dva rata. I kao rezultat loše savjesti dijela tog Zapada povodom užasnog Holokausta. U svakom slučaju, planovi UN-a su bili jedno, zbilja je postala drugačija. Opsesija ne-kim drugim Izraelom koji se uporno širi silom prema vani a aparthejdom prema unutra direktno protiv oživljavanja Pa-lestine ustanovljene onom istom odlukom UN-a kao i Izrael, opravdava misao koja se stalno vraća uz godinama podrža-vanu politiku Netanyahua. I prethodno Ben Guriona i slič-nih koji žive za konačno rješenje: Izraelu treba zemlja bez (palestinskog) naroda! Eto i razlike sa aparthejdom Južne Afrike. Palestinci novim vladarima ne trebaju ni kao radna snaga, treba im samo njihova zemlja, bez njih.

Zato su izjave o nekakvim “ublažavanjima” stanja odraz jada svjetske politike. Uostalom, “sigurnosne mjere” su ublažene! Izraelci uklanjaju one detektore za koje je njihov ministar za regionalni razvoj Tzachi Heneggbi kazao da neće biti uklonjene jer “neće nama ubojice govoriti na koji ćemo način pretraživati ubojice...” Svijet i UN su, eto, odahnuli jer


[ 26 ]


je stvar “deeskalirala”. Netanyahu koji misli da je lukavi bo-rac za veliki Izrael dokučio je pod pritiskom da za nastavak igre treba kobajagi malo da popusti, pa sutra opet isto. Tako to Izrael radi evo sedam decenija. Ali, ništa ne može dovije-ka. Onaj Mladenov iz UN-a je kazao i nešto tačno: “Stanje bi moglo imati potencijalno katastrofalne posljedice koje će prijeći zidove Starog grada, granice Izraela i Palestine, pa i Bliskog istoka”.

Hoće li to i onda biti baš sasvim u korist prijatelja Trumpa i njegovog “America First”. Ili neće. Kome će po svijetu tre-bati ovakav Netanyahu. Kojim korporacijama i silama će to odgovarati vječno? Nije više monocentrizam. Da li je on – kao sinonim – doista jači od planetarnog businessa i kalku-lacija. Ili će, do jučer nezamislivo za njih, pobijediti i pone-ka istina uz interes da Izrael treba sačuvati, ali u granicama izglasanim prije okupacija, uz suverenu Palestinu kraj njega, bez zida, sa Jeruzalemom kao Svetim gradom za sve, pa i za ravnopravnu, slobodnu Al-Aksu, uz Brdo hrama i crkvu Isu-sova groba čije ključeve čuva palestinska familija stoljećima.

Historija je surova, kažu predvidiva ali često i iznenadi. Recimo, šta kada se ovakav “Netanyahu” ispostavi kao šteta za Izrael jer se preigrao. Smiješno? Danas još možda jeste. Sutra neće biti. Grabež Palestine i Jeruzalema privremeno su se i mogli odšutjeti, ponižavanje tamošnjih svetinja ne. Živi bili pa vidjeli.

A Ujedinjene nacije ? Palestinski ambasador tamo, Rijad Mansur, kazao je: Mi bismo samo željeli da Savjet bezbjed-nosti pokaže političku volju da zaštiti palestinski narod od nasilja Izraelaca. Nisu je pokazali. Njima je samo do malo “deeskaliranja”. Toliko smiju, ne shvatajući koliko je Stari Je-ruzalem jači i veći od njih.

(Radio Sarajevo, 25. juli 2017. )


[ 27 ]

Zločin epohalnih razmjera

Izrael je okupirao zapadni dio Al-Qudsa 1948. godine. Bio je to stvarni početak palestinske drame. Amerika je tačno sedamdeset godina kasnije, inauguracijom svoje amba-

sade 14, maja 2018. godine u Jeruzalemu – tragom čega je Izrael cijeli Al-Quds proglasio svojom jedinstvenom prije-stonicom – ovjerila početak kraja u razaranju svjetskih du-hovnih adeta, zakona i činjenica smatranih nedodirljivim. Ni pamet, ni logika i svetost, sve do takozvanog međunarod-nog poretka oličenog u Ujedinjenim nacijama, nisu mogli zaustaviti jedan od najdramatičnijih udara na svjetski i ci-vilizacijski poredak, što status Jeruzalema de facto jeste bio.

Na teren jeruzalemske duhovnosti odvajkada priznat, umiješala se na do sada neviđen način otimačka politika. Miješala se uvijek, ali nikada na ovaklav način. Sila i doslov-na poremećenost u percipiranju “sebe i ostalih” rijetko kada su na ovakav način pokazali u kom se to pravcu sada kre-ću i planeta ali i ukupna civilizacija. Takav raskorak između bahatog odsustva razuma i minimuma potrebe za tim razu-mom kako bi svijet opstajao, rijetko kad je zabilježen. Tu se uopšte više ne radi samo o Palestincima i njihovom pravu na domovinu koju historijski imaju ali je ne posjeduju, ili samo o njihovom “Mesdžidul-Aqsa”, već o davnom, planetarnom konsenzusu o Svetome gradu tri najveće monoteističke reli-gije u svijetu. O kršćanstvu, islamu i judaizmu. Otimanje Al- -Qudsa iz svjetskog konteksta univerzalnih prava i vrijed-nosti legitimirano je političko-religijskim nasiljem na nivou mnogo višem od lokalnog. To nasilje koje bahato ignoriše formalno skoro plebiscitarno neslaganje sa njim u UN-u, nakon sedam decenija skandalozne kupljenosti Svjetske


[ 28 ]


organizacije povodom “mirovnog procesa o Palestini”, vra-tiće se kao bumerang svima, ovako ili onako – politički, vjer-ski, bezbjednosno ali i kao opasna poruka da ništa više na svijetu nije sveto, pa se spram toga valja i organizovati.

Zvuči pretjerano? Za onoga ko nije bio tamo, osjetio podneblje, značenje svakog kamena, atmosferu svetosti ali i duboke povrijeđenosti nasiljem nad tom svetošću, onima naviklim ovdje na male i banalne ovozemaljske i duhovne korumpiranosti, to možda i zvuči tako. Ali tamo – živi bili pa vidjeli. Kako će i ko odgovoriti na krupne lomove koje će bahati napad na Al-Quds donijeti, na posljedice što će se po-novo zvati terorizmom, ali ne onim koji je Zapad izumio da bi se nastavljala pljačka što je duže od stoljeća jedini istinski cilj “politike” spram Istoka, već terorizmom koji je odgovor tom Zapadu. Ljudima se oduzima svetinja, a ne samo kruh, gazi im se ono posljednje što im je u nasilju nad životom i dignitetom bilo sklonište. Strašno je saznanje, uz sve to, ko-liko zla ljudima mogu nanijeti politički idiotizam i bahatost, pomnoženi sa interesima i računicama jedino važnim maloj pameti.

U ime tih interesa i odsustva političke logike svašta se do sada na planeti radilo. Od glupih ili lukavih prevara i pljač-ke, do krvavih obračuna najstrašnije vrste. Povijest, ipak, nije zabilježila odavno toliko politički katastrofalan i po in-terese “napadača” promašen potez kao ovaj sa Al-Qudsom, bezmalo neuporediv sa bilo kojim drugim u izvedbi već po-malo grotesknog Donalda Trumpa i njegovog još opasnijeg okruženja koje je sam odabrao, ili mu je ciljano nametnuto iz najbliže okoline. Taj potez, kako je plitko tumačio Trump pritisnut moćnim lobijima, htio se predstaviti prvo kao nje-gov politički biznis i dug biračima, mada je kao dan jasno da je riječ o sedamdesetogodišnjoj nezajažljivosti izvitopere-nog inicijalnog cionizma. Planetarni nezajažljivac Netanya-hu i njemu slični ovim, i ne samo ovim, danas već direktno podrivaju elementarni pijetet humanog svijeta spram isto-rijske drame Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Njihova oma-đijanost kriminalom i vlašću, bolesnom mitologijom i klau-strofobnim tumačenjem povjesnih prava, postaje otvoreno


[ 29 ]


opasna po cijeli normalni svijet. Taj svijet, nažalost, još uvi-jek nema hrabrosti da se tome suprotstavi, u krajnjoj liniji i u ime odbrane države Izrael i njenih stanovnika, projekta dogovorenog prije sedamdeset godina na način koji se, uz mnoga progledavanja kroz prste u odnosu na fakte tadašnje realnosti, smatrao rješenjem mogućim za sve.

Projekat cionističkih fanatika kojima ne pripadaju ni svi Jevreji ni svi cionisti koji su polazili od temeljnih odredbi da Izrael treba da bude jevrejski i demokratski, smjerao je od početka u sasvim suprotnom pravcu. Prvi premijer Izraela Ben Gurion kazao je na pogrešno proročanski način: “Stari Palestinci će izumrijeti, mladi će zaboraviti i biti raseljeni…Naš krajnji cilj je da svi Palestinci odu…” Poznato je šta se sve dešavalo kroz sedam decenija od tada. Palestinci nisu “odlazili” već su bezočno protjerivani i likvidirani.

U sjajnoj knjizi “Izraelski aparthejd” britanski novinar i pisac Ben White, piše: “…U Južnoj Africi bijeli doseljenici su iskorištavali radnu snagu domicilnog stanovništva kojemu su oduzeti posjedi, a u Izraelu je domicilno stanovništvo tre-balo biti uklonjeno, istrijebljeno ili protjerano, a ne eksplo-atirano…” Moglo bi se reći, piše White, da je cionizam gori prema autohtonom stanovništvu od aparthejda u Južnoj Africi. Izraelu treba zemlja ali bez naroda.

U to ime, evo sedam decenija, Al-Quds je na neviđene načine, sistemski, ciljano, uporno, silom i prevarama, uz ruganje svakom humanizmu i pravu, razaran na demograf-skom, religijskom i kulturološkom planu. Smisao jeste ono što je tačno detektirao White u svojoj knjizi, da se ne spo-minju i hiljade drugih knjiga i dokumenata: Kroz potpunu promjenu identiteta satrati narod, prostor i svetinje, pripa-dajuće islamu, ali podjednako i autohtonim kršćanima. U praktičnom smislu, strategija je prepoznatljiva golim okom. Dovoljno je biti odsutan iz Jeruzalema nekoliko mjeseci, pa golim okom uočiti razmjere protjerivanja Palestinaca, na-seljavanja doseljenika u grad i oko njega, promjenu identi-teta starih mjesta, od arhitekture do naziva ulica, kvartova, historijskih obilježja. Onaj ko je imao privilegiju da vidi Al- -Quds prije desetak i više godina a dođe tamo opet sada,


[ 30 ]


shvatit će da se u grad više ni na kakav način ne može ući mimo zatvorenog “prstena” doseljeničkih naselja po brdi-ma unaokolo, da mnoge stare ceste prema gradu više ne postoje a izgrađene su nove tako da povezuju taj prsten. Na neke od njih Palestinci ne mogu i ne smiju kročiti. Zid una-okolo već je promijenio život ljudi sa obje strane, u većini slučajeva dijeleći stara imanja, familije, ograđujući izvore vode, “ubijajući” nekadašnja jedinstvena sela…

Ovdje se, naravno, ne radi samo o statusu ovako zamišlje-nog, “jedinstvenog” glavnog grada “cjelovitog” Izraela, već i o činjenici da time u oduvijek zajedničkom Svetom gradu, judaizam sada ostaje domaći i kod kuće, a kršćanstvo i islam postaju podstanari. A sve se čini da se sutra i isele odatle. Rezolucije UN-a što su bile protiv svega toga više ne važe, a tzv. “palestinsko pitanje” definitivno silazi sa svih dnevnih redova. Stvara se polako teorija da su Palestinci krivi za sve, da su oni teroristi, da oni napadaju nedužne doseljenike na zemlji koja je njima oteta, da su izvor svog zla Hamas, su-sjedni Hezbollah i slični koji, zapravo, Izraelu upravo zbog ovoga itekako trebaju. I mnogima među novom arapskom braćom – izraelskom. Bezmalo pola planete, kršćani i mu-slimani, ovakvom politikom bivaju poniženi. Ne i Trump i njegovi kojima je jedina važna religija – dolar.

I sve to bez posljedica? Teško. Na kojoj osnovi, temeljem kojeg prava i procjene svjetske realnosti ovo radi aktuelno, histerično zaigrano rukovodstvo Izraela sa Netanyahuom i tipovima poput Liebermana i sličnih doseljenika. Naravno, uz svesrdnu pomoć Trumpa i njegovog zeta, ekstremnog ci-oniste a “specijalnog savjetnika” Jareda Kushnera. Njihova je logikam da će svo ovo nasilje isprovocirati reakciju a na Pa-lestince će se onda uprijeti prstom kao inicijalno zlo. Izrael će imati alibi za snajpersko-raketna iživljavanja u Gazi, na Zapadnoj obali i dalje.

Ove godine navršeno je sedam decenija otkada je u UN-u izglasana podjela bivše Palestine na dvije države – Izrael i Palestinu. Jevreji su tada dobili mnogo više od polovice ono-ga što su prethodno sanjali, a Palestincima je uzeto tri če-tvrtine onoga što su do tada vijekovima imali. Palestina je u


[ 31 ]


međuvremenu priznala Izrael svojom Deklaracijom o neza-visnosti prije 30 godina iz Alžira, pa evo nestaje. Izrael nije priznao Palestinu a širi se. Evo sad i preko cijelog Jeruzalema.

Trump je prvi koji je kroz tih sedam decenija odlučio da se “nema više šta čekati”, pa će proglašenje cijelog Al-Qudsa za Izrael, kako kaže, “ubrzati mirovni proces”. Odavno se u svijetu nije čula ciničnija tvrdnja. Otvoreno je tako novo po-glavlje o Bliskom istoku ali i više od toga. Tome su se usproti-vili i oni koji su se uvijek smatrali bliži Americi nego ostatku svijeta. Sasvim glasno i evropske zemlje poput Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Italije itd. uz Kinu, Iran, Tursku, formalno čak i Izraelu sve bliža Saudijska Arabija, pa Egipat, Jordan, Liban…

Jeruzalem je u sudaru sa vlastitom historijom i ljudi-ma poput Netanyahua i Trumpa postao globalni upaljač iz više razloga nego što to narcisoidna i imperijalna politika uz poslušnike hoće da vidi. Sveti grad pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek iako se nisu svi sa time mirili. Region je vijekovima uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi reli-gija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bio je i ostaje status Je-ruzalema, grada kojeg nazivaju “pupkom svijeta”, “centrom civilizacija”, “kolijevkom čovjekove duhovnosti”, “svetištem svih svetišta”.

Izraelski “sistematski posao” kako bi se ojačale pozicije na okupiranom dijelu Palestine, a posebno u Jeruzalemu, značio je rušenja i uklanjanja čitavih arapskih naselja iz dije-lova grada. Tako je nastao i trg ispred Zida plača. Nezakonite eksproprijacije, protjerivanja, otimanja i konfiskacije arap-ske zemlje i vjerskih posjeda, sve je to bila planska aneksija i pretvaranje Jerusalema u dominantno jevrejski grad. Jevre-ja kojima je na duši trajna sigurnost Izraela i spremni su na kompromis sa Palestincima nije malo, ali ni dovoljno da se porazi Netanyahu uvijek štićen Amerikom.

Mogući Trumpovi motivi za ovako riskantnu “poslovnu” operaciju krajnje su dubiozni, ali i uglavnom sljedeći:


[ 32 ]


Prvo, naivno je bilo povjerovati da će Trump i vodeća po-litička struktura oko njega tek tako lahko i bez otpora, pri-hvatiti novu bliskoistočnu zbilju u kojoj Amerika više nije ni pobjednik ni jedini “vlasnik svega” na Bliskom istoku. Tamo je sada sa ekskluzivnim liderstvom druga priča. Ušli su Rusi na velika vrata, Assad je ostao neporažen, vratio se Iran na regionalnu scenu, otela se Turska, Indija je drugačija, Kina nezaustavljivo sve moćnija, nezaobilazna i približava se… Sve su to za Washington bolna saznanja. Zato Izrael, stub američke alijanse i odbrane interesa tamo, mora dobiti vje-tar u krila. I dobio je na najvažnijem terenu, mitskom. Ohra-bren u svojoj megalomaniji svake vrste. Posebno u borbi protiv najveće opsesije – Irana.

Ništa manje važno, svekoliki pritisak na Trumpa kod kuće sasvim se približio vrhuncu uz orkestrirane operacije “neoliberala”, obavještajnih kuhinja, medija, korporacija sve češće i sudskih instanci itd. Validnost argumenata nije važ-na. Histeričan on, histerični oni. Trump zna da su mu preo-stali obožavatelji konzervativci i mrzitelji svakog useljenika – izbjeglice koji nije njihove “krvne grupe”. Posebno ako je musliman.

Istaknuti branitelji Trumpovog “lika i djela” od početka su jevrejski moćni lobiji, ne samo zbog njihovih ljudi oko njega poput spomenutog zeta ili ambasadora u Izraelu Friedma-na i sličnih. Za “samo jevrejski” Jeruzalem cijena podrške ne postoji. San je potpuna judaizacija svetog Al-Qudsa, i mimo Al-Akse u njemu, a potom i groba Isusa Krista, Golgote i mnogih drugih kršćanskih svetosti… Mit o Hramu uzdignut je nad sve ostalo odavno, uz politiku koja, naravno, podra-zumijeva i silu. Na redu je sada, evo najavljivana i rasprava o “legalizaciji” anakesije Golana, geostrateške osmatračnice regiona i izvorišta voda od kojih žive i Sirija i Jordan i Izrael. Ekskluzivno samo za sebe ga hoće Izrael, trajno i “legalno”. Potez sa Al-Qudsom zato se čita i kao zeleno svjetlo za Golan. Protivnici će proći kao u Gazi, i još brutalnije. Opet “legalno”.

Gdje je greška u procjenama, proistekla iz pomućenog uma silom i bahatošću. Naravno, ovdje nije samo okupacija Palestine bitna. Riječ je o ataku protiv “multisvetosti” mjesta


[ 33 ]


koje je bez alternative. Nije to ni stvar politike o kojoj, vjero-vatno, ogroman broj onih što su ovim poniženi, povrijeđeni i poraženi čak i ne razmišljaju. Uostalom, mimo “lidera u Islamu”, među prvima je na precizan način reagirao i Papa Franjo kazavši da “svako mora poštivati status quo Jeruzale-ma.” Veoma glasni bili su i lideri mnogih, različitih svjetskih crkava.

Morao se i stari Kralj iz Rijada makar i iz samo mimi-krijskih razloga oglasiti javno protiv Trumpove odluke o Al--Qudsu, vjerujući da će posao sa naftom i oružjem potajno ići kao i do sada. Teško je vjerovati da njegovi beduini to neće razumjeti. Ma koliko bahati sin prestolonasljednik, u funkci-ji američke politike, to neće da vidi.

Majske poruke iz Washingtona povodom otvaranja am-basade u Jeruzalemu, uz uvjeravanja da se radi o “odmrza-vanju mirovnog procesa”, groteskne su bile i ostale. Politički šizoidne i dubinski opasne, po Izrael i Ameriku podjednako. Problem koji ne vide je u sve očiglednijoj i svekolikoj samoći što se nadvija nad njih. I nedostatku pameti da se shvati kako je jedina “energična odluka” potrebna da bi se tamo sve za-jedno doista deblokiralo na opštu, planetarnu korist svima, jeste odavno – priznati Palestinu sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom zemlje u granicama iz ’67. I Zapadnim Jeruzalemom kao glavnim gradom Izraela. Naravno, kada bi se to htjelo, a neće. Tada bi život tamo postojao onoliko mo-guć, jednoga dana i ravnopravno zajednički, koliko su davno shvatili oni mudraci što su Grad priznavali kao Sveti podjed-nako svima. Danas, uz takvu logiku život nije business !

Ovako, poništavati Al-Quds i na zemlji i na nebu, mogu samo oni kojima ni njihov “separatni” Bog, kako ga izgleda hoće imati, neće i ne može pomoći.

(Tacno.net, 4. juni 2018.)


[ 34 ]

“SPORAZUM STOLJEĆA”Krug se zatvara

Jedan od najustrajnijih graditelja savremene američke hegemonije Henry Kissinger – kažu dobro obavješteni izvori sa jedne prošlogodišnje večere u New Yorku – od-

govorio je na sljedeći način prijateljima na pitanje o tome kako vidi Trumpa u Ovalnom uredu Bijele kuće: Ukratko, dvostruko opasnim. Prvo zato što se upustio u krajnje du-biozno i strasno rušenje decenijama građenog procesa mul-tilateralizma u svijetu, uz evidentne rezultate porazne i po Ameriku. I drugo, očigledno je koliko je Trump fanatično opsjednut idejom da uđe u historiju nekim grandioznim po-tezom na terenu na kojem nijedan dosadašnji predsjednik SAD-a nije uspio...

Nije malo onih koji su tragom ovakvih slutnji Kissingera – koji se okitio i Nobelovom nagradom za mir uprkos ne-brojenim svjetskim krvavim dramama kojima je kumovao, pa i na Bliskom istoku – došli do dva jednostavna zaključka. I golim okom su već vidljivi kapitalni predsjednikovi “uspje-si” u rušenju multilateralizma, saradnje, dogovora i bilo ka-kvih kompromisa na međunarodnom planu, mimo promo-cije Amerike kao jedinog “kriterija” za sve važno na planeti. Drugi je zaključak da se opsesija o “jedinstvenom svjetskom uspjehu” zakovala za ideju o historijskom rješenju tzv. pa-lestinskog pitanja, pa tako i “mirovnog procesa na Bliskom istoku. Ma koliko je to zapravo “izraelsko pitanje”, skoro po-djednako kao i pitanje jada i bijede tzv. međunarodne zajed-nice spram tog “pitanja”.


[ 35 ]

“Sporazum stoljeća”, krug se zatvara

Dok se prva Trumpova opsesija realizuje korak po korak, mada neviđene zadrto u odnosu na svjetsku politiku i do-stignute manire minulih decenija, ponuđena varijanta ove druge fantazije evo kuca na vrata. Već se duže od godinu dana ispotiha najavljuje “Sporazum stoljeća” za Palestinu u kojem, zapravo, nema traga čak ni od Palestine definirane onim nepravednim rješenjem UN-a 1948. godine. Temeljne “pripreme” za ovaj potez, očigledno u izvedbi predsjedni-kovog mlađanog zeta, specijalnog savjetnika i notornog ci-oniste Jareda Kushnera, te na veliko zadovoljstvo Trumpa i Netanyahu, obilježene su proglašenjem cijelog Jeruzalema nedjeljivim glavnim gradom Izraela, “legalizacijom” aneksi-je Golana i prijetnjom da će i Zapadna obala tim putem... Sve zajedno uzročno-posljedično povezano je i sa izbornim spa-šavanjem Netanyahua. Objava plana o stvaranju tzv. Nove Palestine doista bi bila na nivou čiste fantastike da takve ka-tegorije u novoj svjetskoj politici nisu postale uobičajene.

Na ozbiljnost ovih namjera ukazalo je minulih mjeseci više navodno slučajnih događaja. Među njima i “nova lju-bav” između Bijele kuće i sada već vodeće i zaigrane apso-lutističke kreature, saudijskog prestolonasljednika, a već de facto vladara, princa Mohammada bin Salmana. Sa Trum-pom i ispisnikom Kushnerom izvjesno je dogovarao, mada mimo medija, i završni udarac protiv sedam decenija dugog, planetarno opstruiranog projekta stvaranja palestinske dr-žave, na način koji zadovoljnima čini obadvojicu. Svakoga iz specifičnih, drugačijih razloga. Trumpa zato što će mu obezbijediti ono njemu najbitnije: nastavak svekolikog bu-sinessa naftom, dolarom i neograničenom prodajom oružja zalivskim Arapima, i posebno tamošnjim odjednom boga-tim beduinima-sunitima, već dovoljno dodatno nabildava-nim protiv Irana, saudijskog i “sveislamskog” neprijatelja broj jedan. Kako bi u Saudiji i u Americi kazali, i terorističkih perjanica u svijetu.

Mlađahni Kushner, strasni pristalica sve agresivnijeg cio-nističkog mita o “velikom Izraelu” za početak krči put ame-ričko-saudijskoj simbiozi za obračun sa snom o Palestini. Po-vijesni uspjeh će se, naravno, knjižiti u slavu punca Trumpa


[ 36 ]


koji time postaje “onaj što je riješio ono što nijedan američki predsjednik prije njega nije uspio”. Storija je za Hollywood i mitologiju kao nacrtana. Za historiju, naravno, to se zove okončanje mirovnog procesa. Palestinci su, eto, prisiljeni da sjednu za kobajagi pregovarački sto iako su poručili lani da više neće, kako bi zvanično i potpisom priznali kraj sna o vlastitoj državi i sve što joj pripada. Uostalom, Netanyahu je to sasvim precizno definirao još prije bezmalo jedne deceni-je onom njegovom serijom od više puta “Ne”: samostalnoj i suverenoj Palestinskoj državi, njenim teritorijama prije izra-elske okupacije 1967. godine, pravu izbjeglica na povratak kući, bilo kojem Jeruzalemu osim onom koji je “nepodijelje-ni glavni grad Izraela”, bilo kakvom rješenju granica koje će Izrael smatrati opasnošću po njih, priznavanju Palestine dok Palestinci ne prihvate da je Izrael država jevrejskog naroda...

Neophodna kritična masa za završni zločin nad državom Palestinom, vjeruju u Washingtonu, Tel Avivu i Rijadu, obez-bijeđena je. Tu bi se, nakon 72 godine zatvorio krug od me-đunarodnog ustanovljavanja države Palestine, preko njenog upornog negiranja i otimanja teritorija do današnjih, u vrh glave dvadesetak procenata od planiranog 1947. i potpisa-nog godinu kasnije, do “sporazuma stoljeća” u kojem Pale-stine kao države uz Izrael, praktično više nema.

Pozadinski plan u kojem je Rijad sa Washingtonom ide dalje: Interes je radikalnih, “pravovjernih” sunita da slome zle šiite i Iran kao njihov centar, a fanatični interes Izraela je da se Iranu po svaku cijenu onemogući navodno pravljenje atomske bombe, jer jedino Izrael na Bliskom istoku smije da je ima. Interes Trumpa je da čuva jevrejski lobi kod kuće sa AIPIC-om na čelu koji čuva njega, naravno uz primarni inte-res da širi tržište oružja i svega drugog po Bliskom istoku što je protiv Rusa, Irana, Assada, Hezbollaha... a eto i Kine iza brda što se zaskakuje i po Bliskom istoku i Africi ali i Evropi...Konačno, prilika sa “sporazumom stoljeća” da Netanyahu sa mitomanskim cionistima jednom za svagda skine s vrata Palestince koji su, naravno, “uljezi” na njihovim povijesnim prostorima od praistorije do vječnosti...


[ 37 ]


Temeljem svega ovoga, procurio je s početka maja 2019. plan koji je kobajagi uviđavno čekao kraj Ramazana da bude objavljen, kao dokaz grandiozne historijske pobjede Trum-pa: Eto mira za region, jer sa priznatim Izraelom od strane “svih Arapa” nema razloga za opstanak ni za Hamas, ni Hez-bollah pa sljedstveno tomu sutra ni za Iran. Zbogom Jemen, zbogom Golan... Za Palestince, iz potaje i za Iran, sve je to kraj, računaju u Rijadu, Tel Avivu i Washingtonu. U strahu od toga pristat će i PLO i Hamas i svi drugi na plan daj šta daš!

Ukratko, glavni cilj “projekta stoljeća” za Trumpa, Kus-hnera i ostale jeste da se Palestincima omogući kobajagi nešto sigurnija milostinja gole egzistencije. Zauzvrat, traži potpuni i trajni zaborav na državu, identitet, historiju, sve za sitna prevarantska rješenja koja podsjećaju na državu što ni u primisli ne zadovoljava četiri temeljna uslova na kojima se zasnivala sedam decenija duga borba: Priznavanje puno-pravnog statusa suverene i nezavisne države Palestine, čla-nice UN-a, na teritorijama sa granicama prije 1967. godine, i Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom, uz pravo pa-lestinskim izbjeglicama protjeranim okupacijom da se vrate na svoje posjede i u svoje kuće. Epohalni plan o “sporazumu stoljeća” nema stavke o suverenoj palestinskoj državi u onim gabaritima koje podrazumijevaju čak i najslobodnije vari-jante u međunarodnom pravu. Dakle, bez vlastitih granica i njihove odbrane, bez suvereniteta nad vlastitim nebom, bez vlastite vojske i sa Hamasom “koji se mora razoružati” (sic!), samo uz policiju sa laganim ličnim naoružanjem... Sve one Hamasove rakete, topovi, minobacači i sl. moraju se predati – Egiptu! U “sporazumu stoljeća” zapravo nema za Novu Pa-lestinu ni njenog glavnog grada koji se podrazumijevao pod Istočnim Jeruzalemom... Washington Post piše da “komen-tari Kushnera navode na “uklanjanje državnosti kao početne premise mirovnih napora...” I amateru jasno.

Ostaju zato kao legalizirana sva veća danas izraelska ne-legalna doseljenička naselja na okupiranim palestinskim te-ritorijama, uz moguću “razmjenu” nekih najmanjih i nedo-vršenih, za nešto drugo, ko zna šta... Bezmalo ništa od onoga usvojenog kroz decenije u Helsinkiju, Madridu, posebno


[ 38 ]


Oslu, Camp Davidu – ne važi. Pristižu ispotiha tumačenja navodno upućenih da je sve tako jer je “pravni subjekt” novi! Kao element dobrohotne navodne statusne “ravnoprav-nosti” spominje se kako bi zatečeni status jevrejskih i pa-lestinskih naselja ostao na snazi a Jevrejima i Palestincima ne bi bilo dozvoljeno kupovanje zemlje i kuća “onih drugih”. Prosta logika kaže da to nije status quo jer je “sticanje” ovo-ga danas bilo silom i otimačinom i zemlje i kuća od strane izraelskih Jevreja. O povratku izbjeglica ni traga. I dodatno nevjerovatno naivno, ako nije bezobrazno: Palestinci i Izrael će potpisati sporazum po kojemu će Izrael braniti “Novu Pa-lestinu” od strane agresije!?

Sve dalje je fantazija. Ovaj “plan” bi se navodno podupro sa oko 30 milijardi dolara. Od tog novca – dakle većeg dije-la – platilo bi se i povezivanje legaliziranih izraelskih naselja sa Izraelom. Za Palestince su to zatvorene komunikacije. Od onih milijardi SAD bi platio 20%, EU 10% (niko ne kaže ko je i da li je na to pristao u Evropi), a naftne imperije iz Zaliva ostalo. Ne zna se ko bi platio i “povezivanje” Gaze – planira-no otvorene prema Egiptu i Zapadnoj obali, ali u ovom dru-gom slučaju putem koji bi se “podigao” na stubove visoke 30 metara...Palestinci.

Došlo je, eto, vrijeme da su historijski kompasi do te mje-re pogubljeni, ili ismijani, da “kalibri” tipa Trumpa, Kush-nera, zaigranog junoše princa bin Salmana i do perverzije bahatog cioniste Netanyahua doista misle kako su na Bli-skom istoku jači i od neba i od zemlje. Doduše, sindrom nije samo tamošnji. Doista će biti zanimljiva njihova zblanutost kada shvate da baš neće moći Palestinu, sveti Jeruzalem, pa i samog tamošnjeg boga preknjižiti u vlastiti, lični, privatni grunt kako bi se vladalo bez limita i pravila, onako kako to samo njima odgovara.

A pošto nije u pitanju tek čista glupost – ipak i neki zai-graniji “geostratezi” učestvuju u svemu, ostaje kao zanimlji-va i znakovita jedna priča koju sam doživio lani u Damasku, a morao sam je više puta spomenuti i u nekim drugim sjeća-njima na te prostore: Riječ je o onom velikom, već legendar-nom posteru na kojem je Marlon Brando iz “Kuma”, u izlogu


[ 39 ]


caffea u starom Damasku, sa podignutim prstom i mitskim upozorenjem: “Čuvajte svog prijatelja blizu sebi, a neprija-telja još bliže...” A onda o nedavnom objašnjenju vlasnika tog caffea, zašto je poslije toliko godina skinuo ovaj poster iz izloga. Kazao mi je jednostavno: “Zato što ovdje neprijatelji nisu više što su nekad bili...”

Bahati tvorci i graditelji nove krvavo-profitabilne povije-sti Bliskog istoka misle da je došlo vrijeme kada će Palestinci morati da prihvate i ono što je nemjerljivo manje od nuđe-nog Arafatu svojevremeno u pregovorima u Camp Davidu, pa čak kasnije i Abbasu. I to sa pregovaračima mnogo većeg kalibra na drugoj strani, i američkoj i izraelskoj, od ovih da-našnjih. Greška. Pristanak na ovo što se od njih sada oče-kuje značilo bi, praktično, da Palestine više nema niti će je ikada više biti. Neko se ipak preigrao vjerujući da se obisti-nila davna želja Ben Guriona koji je kazao da Palestine jed-nom više neće biti, jer će stari umrijeti, a mladi će zaboravi-ti... Prvo je stvar biologije. Drugo neznanja i bahatosti koja nije znak mudrosti. Palestinci su se navikli na čekanje, kako kažu i vjekovno ako treba. Otpor sili i gluposti nisu omeđeni vremenom.

Na cionistički plan nagovoreni Trump povjerovao je, va-ljda, da će temeljem ovoga Izrael priznati tu tzv. “Palestinu” makar i bez ičega što je određivalo zemlju, njenu historiju pa i realnost. Pa kada to bude tako, onda će svi ostali Arapi imati pravo da priznaju “novi i kooperativni Izrael”. Jer eto moćnih saveznika, mira na jednoj strani i odriješenih ruku da krenu protiv zajedničkog, šiitskog i “terorističkog” Irana koji hoće još i atomsku bombu...”

Koliko god smiješna bila ova opcija iz ugla iole trezvenijih Arapa, Trumpovska ambicija sa napaljenim šaptačima oko njega sa time računa. Zato oni više ne pobjeđuju i pored veli-ke galame ni na kraćim stazama i u “planovima” poput onih sa recimo Rusijom, Kinom, Sjevernom Korejom, da o Siriji pa sve do Venezuele i sličnih ne govorimo. A bivat će ih sve više. Eno i “Godfather” je u vezi sa tim bio u pravu prije više od pola stoljeća, pa danas više nije. Čak ni u običnom ma-lom caffeu u starom Damasku. Ne zaboravimo, mudrosti na


[ 40 ]


Bliskom istoku se ne ograničavaju samo na jedan caffe i jed-nu ulicu.Tamo znaju šta je država, milenijumima. A šta su i ko su skorojevići, ambiciozni, nabildani i na kraju gubitnici.

(20. maj 2019.)


biblioteka tribina ibn sina · vrijeme, historija i život učinili su da svaki kamen u je-ruzalemu...

Documents