borba protiv stigmatizacije i diskriminacijekalisara-ric.ba/dokumenti/rmissa/modul 11_bos.pdf ·...

MODUL 11

BORBA PROTIV

STIGMATIZACIJE

I DISKRIMINACIJE Promovisanje jednakosti, inkluzije i poštivanja raznolikosti

NA

CR

T

MODUL 11: BORBA PROTIV STIGMATIZACIJE I DISKRIMINACIJE

2

© UNICEF/Pirozzi


3

SADRŽAJ

KLJUČNE PORUKE – Zašto je ova tema za vas važna? ....................................................................... 4

REZULTATI UČENJA .................................................................................................... 4

I UVOD ....................................................................................................................................... 5

II STEREOTIPI, PREDRASUDE I DISKRIMINACIJA ......................................................................... 6

III POSLJEDICE PREDRASUDA I DISKRIMINACIJE.......................................................................... 8

1. Međusobna povezanost ..................................................................................................... 8

2. Internalizovano ugnjetavanje ............................................................................................. 9

3. Okrivljavanje žrtve ..........................................................................................................12

IV KAKO MOŽEMO ELIMINISATI PREDRASUDE – KA INKLUZIVNOM RAZMIŠLJANJU ..................... 15

V NEPRISTRANI PRISTUP RADU S PORODICAMA ........................................................................ 17

1. Uvjerenja o porodicama ....................................................................................................17

2. Obilježja koja sprječavaju participaciju porodice ......................................................................19

3. Rječnik nepristrane perspektive temeljene na snagama ...............................................................22

VI SAŽETAK KLJUČNIH TAČAKA ................................................................................................... 24

VII DODATAK ............................................................................................................................... 25

Informacijska kartica 1 .........................................................................................................25



VIII REFERENCE ............................................................................................................................. 29

4


KLJUČNE PORUKE – Zašto je ova tema za vas važna?

• Vi kao dio mobilnog tima/medijator obično pripadate konvencionalnom društvu čije predrasude svjesno ili

nesvjesno dijelite. Važno je da propitujete vlastita stajališta i postanete svjesni svojih predrasuda kako biste

bili profesionalniji i učinkovitiji u svom radu. Svakoj porodici morate pristupiti s poštovanjem i

empatijom, fokusirajući se na ono što oni rade, a ne ono što jesu (tj. etiketu koja im je prišivena).

• U svom radu ćete se mnogo puta naći pred izazovom, jer će neke porodice ostati zatvorene i

distancirane. Imajući na umu najbolji interes djeteta, morat ćete naći način da doprete do ovih

porodica i s njima izgradite odnos temeljen na povjerenju.

• Otvarajući se roditeljima/porodicama koje su drugačije i gradeći na temeljima koji se sastoje od

njihovih jakih tačaka, bit ćete u stanju osnažiti roditelje i uvećati njihove roditeljske kapacitete.

• Kao medijator, možete pomoći u povezivanju marginalizovanijih porodica iz svog portfelja sa širom

zajednicom i tražiti usluge koje mogu doprinijeti dobrobiti djeteta i cijele porodice.

• Nekoliko ključnih stanovišta će vam poslužiti kao smjernice u radu s porodicama, bez obzira na to ko

su one. (Henderson et al, 2007) Ova stanovištva uključuju:

• Roditelji su prvi učitelji djeteta.

• Svi roditelji gaje nade i snove za svoju djecu i žele najbolje za njih, ali porodice se

mogu razlikovati u načinu na koji podržavaju svoju djecu u ostvarivanju njihovih ciljeva.

• Svi roditelji posjeduju kapacitet da podrže razvoj svog djeteta, njegovo učenje i uspjeh

u životu, ali nekima treba pomoć u daljem razvoju ovog kapaciteta.

• Roditelje je najbolje tretirati kao ravnopravne partnere; i

• Primarna odgovornost za izgradnju partnerstva s roditeljima i porodicom leži na stručnoj

osobi. Može se desiti da je do roditelja „teško doći”. Roditelje je potrebno identifikovati

i prilaziti im pojedinačno – ne definisati ih na osnovu spola, etničke pripadnosti, porodične

situacije, obrazovanja ili prihoda.

REZULTATI UČENJA

Do kraja ovog modula, moći ćete:

• Razumjeti vezu između stereotipa, predrasuda i diskriminacije i znati kako doprinose problemima s

kojima se neke porodice iz vašeg portfelja nose,

• Bolje razumjeti vlastite predrasude i stav spram porodica i zajednica s kojima radite, te kako te

predrasude i stavovi mogu uticati i na vašu ulogu profesionalca i na živote djece i porodica,

• Biti u stanju prepoznati kako se diskriminacija internalizuje kod onih koji su joj izloženi i kako to

ograničava njihov potencijal i mogućnosti, uključujući kapacitete za roditeljstvo,

• Biti u stanju istražiti nepristrane načine rada s porodicama koji će se temeljiti na uočavanju i jačanju

njihovih snaga, a ne na fokusiranju na manjkavosti,

• Biti u stanju intervenisati i govoriti u ime djece i porodica s kojima radite.

5


UVOD

Način na koji percipiramo stvarnost, ljude, događaje i pojave oko sebe velikim dijelom određuje način na

koji su naše misli organizovane, naše emocionalne reakcije na ono što posmatramo, te očekivanja koja

imamo od sebe i ljudi koji nas okružuju.

Tokom svog rada u kapacitetu medijatora, sretat ćete se s porodicama koje vode teške živote, često na

samim marginama društva. Mogu se smatrati „ugroženima“ i „izloženima riziku“ uslijed mnogo različitih

razloga, poput siromaštva, bolesti, invaliditeta, loših uslova života, nezaposlenosti, korištenja opojnih

sredstava, itd. Moguće je da ćete nailaziti i na one koji ne vjeruju predstavnicima državnih institucija,

uključujući i vas, uslijed straha, nesigurnosti, razočarenja u prošlosti, lošeg vladanja zvaničnim jezikom,

njihovog pravnog statusa, itd. Kako biste djelovali u najboljem interesu djeteta, morat ćete naći način da

doprete do takvih porodica i s njima izgradite odnos temeljen na povjerenju. Nekad je lakše obilježiti ih

kao „nekooperativne“ ili „porodice do kojih je teško doći“ nego preispitati vlastite pristupe i praksu.

Uključenje svih porodica u naš program ne tiče se samo poboljšanja pristupa, nego i lične i profesionalne

transformacije, kako bi se svakom pristupilo i svakog uključilo na najprikladniji i najprihvatljiviji način.

Porodice se često krive za stanje u kojem žive i pristupa im se s niskim očekivanjima, s pozicije „spasioca“

ili na temelju pristupa „s vrha ka dnu“, bez empatije prema njihovoj situaciji. Takve su porodice obično

izložene kritikama i govori im se šta da urade, a da se pritom njihovo mišljenje ne uzima u obzir. U radu

s rizičnim porodicama lakše je okriviti žrtvu nego s njom raditi na iznalaženju način da joj se pomogne da

postigne svoje ciljeve i ostvari svoje snove.

Kada se porodice etiketiraju i diskriminišu, one zablokiraju, ne znaju kako da sarađuju, plaše se dodatnog

etiketiranja, nisu u stanju uvidjeti svoje snage i počinju pasivno očekivati pomoć izvana. Vi ih kao

medijator možete ojačati, pomoći im da izgrade samopouzdanje i podržati njihove odgojne kapacitete

tako što ćete se fokusirati na njihove snage i na njima dalje graditi. Na engleskom jeziku postoji niz riječi

koje počinju na slovo D i koje se koriste kao deskriptori (Brendtro &. Ness, 1995):

• Poremećeno ponašanje (engl. disordered behavior),

• Poremećeni osjećaji (engl. disturbed emotions),

• Devijantno razmišljanje (engl. deviant thinking),

• Disfunkcionalni odnosi (engl. dysfunctional relationships) i

• Oskudica”.

Ovakvi deskriptori imaju tendenciju da smanje sposobnost osobe ili grupe da sarađuju s drugima i

unapređuju svoje postojeće snage kako bi se stvorili „kulturalno kompetentni“ pristupi. Trenutno postoji

tendencija da se nejednakosti „kulturalizuju“ tako što kažemo da neke porodice imaju drugačije probleme

ili pristup životu, roditeljstvu ili maloj djeci zato što pripadaju određenoj kulturi, te da takve kulturalne

šablone treba priznati i poštovati. Međutim, mnoge od ovih „kulturalnih razlika“ više su rezultat

nejednakosti i diskriminacije.

Izazov i obaveza vas kao medijatora je da nađete najprimjereniji način da pristupite porodicama bez prethodno

zauzetih stavova i bez uvjerenja da im nešto fali, te da konstantno na umu imate najbolji interes djeteta. Važno

je graditi na postojećim snagama porodice. Ovo ćete, pak, moći postići samo ukoliko upoznate porodicu. Treba

da djelujete odgovorno, nepristrano, da koristite sve mogućnosti za uspostavu jakog partnerstva s porodicama.

S potpunom sviješću o brojnim preprekama koje neke porodice i djeca moraju prevazići kako bi živjeli

pristojnim životom, vi ćete doprinositi dobrobiti djece.

Kako biste u ovom bili učinkovitiji, zajedno ćemo istražiti kako naše društvo održava stereotipe, predrasude i

diskriminaciju i tražiti načine da prekinemo ovaj krug, posebno kada su u pitanju stigmatizacija i diskriminacija u vašim

vlastitim postupcima i praksi.

7


STEREOTIPI, PREDRASUDE I DISKRIMINACIJA

Svi u svojim izjavama koristimo pojam „oni“ kako bismo generalizovali ljude. Ovo nam pomaže da znamo

kako da komuniciramo s njima na način koji nam djeluje sigurniji i jasniji. Ukoliko vidimo nekog u uniformi

poštara, pretpostavit ćemo da radi za poštu. Ukoliko vidimo muškarca koji izgleda kao da ima više od 80

godina, pretpostavit ćemo da više ne radi.

Generalizovanje može dovesti i do toga da preuranjeno donesemo (često negativne) zaključke koji se

temelje na malo dokaza (ukoliko uopšte). Kada donosimo zaključke, često etiketiramo druge.

Najuobičajenije negativne etikete su lijen, glup, neodgovoran, dok su najčešće pozitivne pametan,

kreativan, odgovoran.

Etiketiranje je teži oblik generalizacije. Umjesto da pomislimo da je nečije ponašanje slučajno ili

neuobičajeno, prilikom generalizovanja zaključujemo da je riječ o karakteru te osobe. Etiketiranje

podrazumijeva neutemeljenu pretpostavku da osoba posjeduje određene odlike. Tako etiketiramo ljude

kao dobre ili loše, inteligentne ili nesposobne, pouzdane ili nepouzdane na temelju veoma površnih

dokaza. Na primjer, ukoliko tokom posjete porodici vidimo da kuća nije uredna i čista, može se desiti da

zaključimo da je majka lijena, umjesto da pomislimo da se možda nije pripremila za posjetu, da je sama

kod kuće i da sve svoje vrijeme i svu energiju posvećuje bebi.

Video klip – Pogledajte video „Brzopleto zaključivanje... Nije uvijek dobro“!

https://www. youtube.com/watch?v=J19oj-lySBA

• Šta se desilo u ovim kratkim scenama u video klipu?

• Koji su negativni zaključci izvedeni ili etikete temeljene na nedovoljnim dokazima

prišivene ovim ljudima?

Ovaj video prikazuje duhovite generalizacije, ali generalizacije, etiketiranje i stereotipi u stvarnom životu

mogu stvoriti mnogo problema, kako za onog ko je etiketiran tako i za onog ko to čini. Etiketirani se svode

na tu etiketu i ljudi se prema njima odnose u skladu s tim (npr., ako mislimo da je neko neodgovoran,

malo je vjerovatno da ćemo toj osobi dati priliku da preuzme bilo kakvu odgovornost). Na osobe koje ga

provode etiketiranje djeluje tako da oni prestaju komunicirati sa „stvarnom“ osobom i počinju

komunicirati s etiketom koju su toj osobi dodijelili.

Stereotipi su pretpostavke koje se zasnivaju na neutemeljenim idejama o različitim ljudima i grupama.

Oni označavaju rupu u razumijevanju ili izostanak razumijevanja. Obično u stereotipe svrstavamo one

pojedince ili grupe koje ne razumijemo, o kojima nemamo nikakvo znanje ili je ono veoma ograničeno ili

one koji su drugačiji od nas.

Razmišljanje sklono stereotipima nije proces koji se odvija samo u pojedincu, nego je i društveni fenomen.

Mnogi aspekti naše svakodnevnice prepuni su ovakvog pristupa stvarnosti i često toga nismo ni svjesni (npr.

medicinska sestra mora biti žena, igračka građevinska mašina je najprigodniji poklon za dječaka, dječaci

i muškarci ne vole rozu boju, itd.).

Svi ovi stereotipi lako vode ka predrasudama i rezultiraju različitim oblicima diskriminacije. Na primjer,

mladić koji želi biti medicinski tehničar dobit će savjet da treba da studira i postane ljekar. Ukoliko bude

radio kao medicinski tehničar, ljudi će pretpostaviti da nije dovoljno muško ili da nije dovoljno pametan

ili ambiciozan da bi postao ljekar.

Stereotipe obično stvaramo na osnovu nečijeg izgleda, spola, rase i etničke pripadnosti. Stvaramo ih i na

osnovu obilježja koja pretpostavljamo da su tipična za određenu grupu ili kulturu. Možemo pretpostaviti

da je ženama lakše da budu brižne, da su dječaci i muškarci agresivniji, da su bijelci arogantni, crnci

glasni, nezaposleni pijanice, Azijati ambiciozni, Romi lopovi, samohrane majke siromašne, siromašni lijeni

i neuki.

https://www.youtube.com/watch?v=J19oj-lySBA

https://www.youtube.com/watch?v=J19oj-lySBA

8


Dok nam generalizovanje pomaže da se krećemo kroz život, stereotipi nas stavljaju u opasno okruženje

gdje su članovi društva ograničeni u ispoljavanju svog stvarnog potencijala i suočavaju se s preprekama u

nastojanju da daju svoj doprinos i ponude svoje kvalitete društvu. Pripadanje grupi je ono što određuje

jednu osobu i ograničava njenu individualnost. Na grupe se gleda kao na koherentne entitete. Svi koji

pripadaju određenoj grupi isti su, a razlike među njima se zanemaruju.

Kada se stvarnost ne podudara s našim stereotipima, često je lakše promijeniti naše tumačenje stvarnosti

nego ono u šta vjerujemo. Zato pričamo o izuzecima, npr. „o veoma siromašnoj ženi koja je ipak divna

majka i koja je uspjela iškolovati dijete“, „o jednom profinjenom muškarcu“, „o čistom romskom djetetu

koje voli učiti i ići u vrtić“, itd.

Osvrt i diskusija

• Ako vjerujete da se muškarci ne mogu adekvatno brinuti o maloj djeci, kako ćete

uključiti očeve i djedove?

• Ako mislite da porod usrećuje sve žene, kako ćete raditi sa ženom koja pati od

postporođajne depresije ili posttraumatskog stresnog sindroma?

• Ako vjerujete da roditelji treba da slijede savjete medijatora, kako ćete sarađivati s

roditeljima koji žele učestvovati u odlučivanju?

• Ako vjerujete da svako dijete treba da odrasta uz vjenčane roditelje, kako ćete se

ophoditi prema samohranim majkama?

Pogledajte video Sastanak za ručkom.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=epuTZigxUY8

• Kakvi su generalizacije i stereotipi prikazani u ovom videu?

• Možete li se sjetiti situacije u kojoj ste pogrešno procijenili nekog zato što ste procjenu pravili na osnovu stereotipa? Šta ljudi mogu uraditi kako bi izbjegli razmišljanje vođeno generalizovanjem i stereotipima?

• Koji stereotipi postoje o nekim od porodica s kojima radite kao medijator?

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=epuTZigxUY8

8


POSLJEDICE PREDRASUDA I DISKRIMINACIJE

1. MEĐUSOBNA POVEZANOST

Predrasude, diskriminacija, stigmatizacija i ugnjetavanje su problemi koji su već dugo prisutni u ljudskim

društvima i postoje razna objašnjenja njihovog porijekla. Ljudi su kroz istoriju formirali grupe kako bi

branili svoje teritorije, tradicije i način života.

Međutim, pripadnost grupi se koristi i za demonstraciju superiornosti. Kada jedna grupa dokaže da je jača

od drugih – uglavnom vojnim ili ekonomskim sredstvima – nastoji dokazati da ta superiornost njenim

članovima daje pravo da dominiraju nad drugima, preuzimaju kontrolu nad njihovom materijalnom

imovinom, pa čak i njihovim životima.

U ovakvim situacijama se pokreće jedan mehanizam: grupa koja dominira drugom grupom stvara cijeli niz

uvjerenja koja za cilj imaju dokazati da je grupa kojom se dominira inferiorna, manje vrijedna i da nekako

zaslužuje biti pod tuđom kontrolom. Čini se da ljudi teško žive s činjenicom da povređuju nekog ko im je

jednak, te moraju racionalizovati svoje ponašanje predstavljanjem drugih „inferiornim“.

Razlike u vjerskim uvjerenjima, tradiciji, jeziku, etničkim obilježjima i socijalno-ekonomskoj klasi

oduvijek su korištene kao opravdanja za uspostavu superiornosti nad drugom grupom, kojoj se potom daje

niz pretpostavljanih odlika kako bi se opravdao njen potčinjen status. Iznenađujuća je sličnost među

različitim kulturama u atributima koji se pripisuju grupi nad kojom se dominira: djetinjasti, impulsivni,

lijeni, neodgovorni, naglašene seksualnosti i prostoumni. (Ada & Campoy, 2004).

Sljedeći koraci pokazuju kako trajni stereotipi vode do formalizovane diskriminacije, stigmatizacije i

ugnjetavanja grupa:

1. Sve počinje održavanjem stereotipa. Stereotipi koje gajimo tvore osnovu naših predrasuda (npr.,

najvažnija uloga žene je majčinstvo).

2. Predrasuda je svjesno ili nesvjesno negativno (a nekad i pozitivno) uvjerenje o grupi ljudi i njenim

članovima. Predrasuda uključuje ocjene koje se ne temelje na činjeničnim i logičkim argumentima.

Krug

Ugnjetavanje

9


Otporne su na promjene i uključuju misli, snažne osjećaje i spremnost na djelovanje. Kada god osoba koja

ima određenu predrasudu negira mogućnosti, resurse ili pristup drugima zato što oni pripadaju određenoj

grupi, nastaje diskriminacija (npr., žene koje žele kombinovati karijeru i porodicu smatraju se

preambicioznim i ne u potpunosti kompatibilnim ni kao majke ni kao radnici; vole naređivati i

muškobanjaste su, itd.)

3. Diskriminacija je predrasuda na djelu. Diskriminacija može imati mnogo oblika, uključujući rasizam,

seksizam, heteroseksizam, ableizam (diskriminacija temeljena na sposobnostima), diskriminaciju

temeljenu na starosti – premlad/prestar), itd. (npr. kompanije pokušavaju naći način da ne upošljavaju

žene koje nemaju djecu, jer će one uskoro zatrudniti). Slučajevi diskriminacije se vremenom

nagomilavaju, jača društvena grupa ih usmjerava ka jednoj relativno manje snažnoj društvenoj grupi i to

vodi do ugnjetavanja grupe ljudi.

4. Ugnjetavanje je sistematska diskriminacija. Da bi se neki postupak smatrao ugnjetavanjem, mora

sadržavati sljedeće tri komponente: 1) biti dijelom nacionalne svijesti (niko ga ne dovodi u pitanje, svi ga

uzimaju zdravo za gotovo), 2) predstavljati neravnotežu moći i 3) biti institucionalizovana (institucije,

usluge, sve je organizovano na način da neki ljudi ili grupe ne mogu uspjeti (npr. većina ljudi vjeruje da

sve žene žele biti majke i da majčinstvo vide kao svoju najvažniju ulogu, te se žene sile na to da idu na

porodiljsko odsustvo, čak i kada će to ugroziti njihovu karijeru; obdaništa su veoma skupa; očevi teško

dobiju odsustvo radi brige o djeci. Za žene koje žele raditi, porodiljsko odsustvo je veoma kratko, a kada

počnu raditi, nemaju nikakvu dodatnu podršku. Kada se žale, govori im se da daju otkaz i ostanu kod kuće

s djetetom, jer je majčinstvo njihova glavna uloga).

2. INTERNALIZOVANO UGNJETAVANJE

Kada članovi jedne grupe vjeruju u stereotipe koji postoje o njima, oni se često u skladu s njima i

ponašaju, te ih na taj način održavaju. Takvo ponašanje ojačava predrasude i krug se nastavlja (ISSA,

2005).

Ljudi koji su etiketirani i izloženi diskriminaciji najčešće su i žrtve stigme. Društvena stigma i

stigmatizacija su ekstremno neodobravanje osobe ili grupe ili nezadovoljstvo osobom ili grupom na osnovu

obilježja za koje se smatra da ih odvajaju od drugih članova društva. Stigmatizacija je usko povezana s

ugnjetavanjem i internalizovanim ugnjetavanjem. Stigma se opisuje kao „oštro društveno neodobravanje

na osnovu pretpostavljenih ili stvarnih obilježja, uvjerenja ili ponašanja pojedinca koja se kose s

normama, bilo da su one ekonomske, kulturne ili društvene“ (Stuart, 2004). Karakterišu je pretpostavljena

obilježja, uvjerenja ili ponašanja pojedinca (npr., mentalno oboljenje, fizička ograničenja, bolesti, spolni

identitet, boja kože, obrazovanje, nacionalnost, etnička pripadnost, ideologija, religija ili nereligioznost),

strah, prejudiciranje i diskriminacija. U svojim najnaprednijim oblicima, stigma vodi ka isključenju osobe

iz sfera društvenog funkcionisanja i stvara osjećaj krivice, stida, inferiornosti, te želju za skrivanjem

(Stuart, 2004) (npr., većina žena se plaši da kaže da ne želi djecu; ukoliko imaju djecu, većina žena je

rastrgana između osjećaja krivice što djecu ostavljaju dok rade. One vjeruju da su loše majke i da štete

svojoj djeci. Istovremeno, vjeruju da su loše na poslu, jer su rastrgane između djece i posla).

Samoprocjena - Provjera razumijevanja

Navedite da li je sljedeće primjer stereotipa, predrasude, diskriminacije ili internalizovanog

ugnjetavanja:

1. Pitati roditelje Rome šta su loše napravili pa imaju problema sa socijalnom službom.

2. Žene se osjećaju krivima što žele biti majke i imati karijeru.

3. Izbjegavanje posjećivanja kuća siromašnih i ugroženih porodica.

4. Reći da su najbolje majke one koje su kod kuće s djecom.

10


5. Šale na račun muškaraca koji žele ostati kod kuće i odgajati svoju djecu.

6. Reći da očevi ne mogu biti jednako dobri roditelji kao majke.

7. Manja očekivanja od roditelja s nižim primanjima.

8. Ne dopustiti ocu da uzme roditeljsko odsustvo nakon rođenja djeteta.

9. Majka iz ugrožene grupe koja vjeruje da nije sposobna uspjeti ili da nije dostojna uspjeha u bilo

čemu što radi.

Kako je navedeno gore u dijelu teksta o stereotipima i etiketiranju, kategorizovanje je prirodni aspekt

našeg kognitivnog funkcionisanja. Omogućava nam da se lakše prilagodimo promjenama u svom okruženju,

osigurava predvidivost i jasnost i ukazuje na moguće akcije i reakcije usmjerene na druge pojedince i

grupe. Međutim, opasnost nastupa kada ove etikete shvatimo kao činjenice, a ne kao hipoteze koje

stvarnost može potvrditi ili oboriti. Kada nam se pomiješaju činjenice i naše tumačenje činjenica, te kada

tumačenja uzmemo kao činjenice, pokrećemo proces etiketiranja koji može rezultirati samoispunjujućim

proročanstvima.

Osvrt i diskusija

Zamislite da ste došli u posjetu mladoj samohranoj majci. Ima 18 godina i jednomjesečnu bebu. Živi s

roditeljima koji se većinu vremena brinu o bebi. Soba koju dijeli sa svojom bebom puna je razbacane

odjeće. Voli slušati glasnu muziku i izlaziti s prijateljima. Savjetujete joj da radi bebe sobu održava

urednijom, te da više vremena provodi sa svojim djetetom. Na vaše razočarenje, do vaše naredne posjete

ništa se nije promijenilo.

• Koja je vaša prva reakcija? Šta mislite o ovoj majci i njenom ponašanju?

• Šta ćete joj reći?

• Šta ćete poduzeti u vezi s njom?

Zapišite svoje misli, osjećaje i moguće reakcije! U nastavku su dva scenarija – jedan opisuje reakcije

koje vode ka samoispunjujućim proročanstvima, a drugi prikazuje pristup koji je konstruktivan i koji

otvara vrata promjenama u ponašanju majke. Uporedite ono što ste vi napisali s ova dva scenarija!

Da li biste, nakon čitanja o ovim scenarijima i učenja o samoispunjujućim proročanstvima, promijenili

nešto u svojim odgovorima?

PREDLOŽENI ODGOVORI:

Diskriminacija (pretpostavljate da radnici socijalne službe ne mogu pogriješiti)

Internalizovano ugnjetavanje

Diskriminacija

Stereotip

Stereotip

Diskriminacija

Diskriminacija

Internalizovano ugnjetavanje

11


Reakcije i mogući ishodi:

Scenario za samoispunjujuće

proročanstvo

Ovo će, najizglednije, dovesti do toga

da majka nastavi raditi ono što je

radila:

Onemogućavanje razvoja scenarija koji vodi ka

samoispunjujućem proročanstvu

Mogući scenariji

Etiketirajte majku kao lijenu

i neodgovornu!

Naljutite se na nju!

Recite joj da joj ne vjerujete, da mora biti

odgovornija ili se počnite žaliti njenim

roditeljima, govoreći im da moraju

preuzeti odgovornost! Sve vrijeme

razgovarajte s njenim roditeljima umjesto s

njom!

Majka se sve više povlači, ne želi

učestvovati u vašim posjetama, ne sluša

vas, govori da joj je svejedno, itd.

MOLIMO VAS, NE KORISTITE OVAJ SCENARIO!

Možete je pokušati ne osuđivati i pokušati shvatiti zašto

nije postupila prema vašem savjetu. Možda je sram što ne

provodi više vremena sa svojim djetetom. Možda se osjeća

krivom zbog stanja u kojem je njena soba. Možda je

umorna ili depresivna, tužna što je samohrana majka.

Pokušajte pokazati empatiju i komunicirati s njom (uvijek

ponovo možete pročitati modul o komunikaciji) kako biste

otkrili šta je muči. Ako je uplašena, pokušajte je utješiti i

pružite njenoj porodici podršku kada je tužna ili se osjeća

bespomoćno. Ukoliko je stid, pokušajte je povezati s

drugim mladim majkama koje se nose sa sličnim

problemima.

Ukoliko joj nije stalo, recite joj, bez optuživanja kakve

posljedice ima nebriga roditelja za djecu.

Samoispunjujuća proročanstva stvaraju za ljude koji su predmet stereotipa, etiketiranja i stigmatizacije

podlogu za njihovo uvjerenje da s njima nešto nije u redu i da zaslužuju ono što dobijaju. Internalizovano

ugnjetavanje čini da se ljudi ponašaju u skladu sa stigmom ili etiketom koja im je dodijeljena. Mogu se

osjećati bespomoćno, depresivno ili odgovoriti ljutnjom, bijesom, ogorčenjem ili frustracijom, povremeno

se istresajući na najbliže.

Dešava se da odrasli ljudi koji pate od internalizovanog ugnjetavanja omalovažavaju svoju djecu, u svemu

što ona čine nalaze grešku, žele ih „dovesti u red“, dok, u procesu, uništavaju njihovo samopouzdanje.

Druga posljedica internalizovanog ugnjetavanja je razvoj odbrambenih obrazaca straha, nepovjerenja,

povlačenja i izolacije od drugih. Ovi se ljudi nekad stide svog naroda i odbacuju porodice i zajednice koje

su ih podigle.

Pogledajte video Boja kože: Kako je djeca vide

http://www.youtube.com/watch?feature=endscreen&v=JcAuO0PNnrs&NR=1;

Koje ste primjere internalizovanog ugnjetavanja primijetili u videu?

• Pogledajte medije u svom okruženje! Kakve poruke ljudi dobijaju od reklama i

onog što se pojavljuje u vijestima ili u televizijskom programu općenito? Kako ljudi

internalizuju ove poruke na način koji ima negativne posljedice po njih? (Npr.:

„Mršavo je lijepo“ – neki ljudi ovu tvrdnju internalizuju i postaju anoreksični.

„Porodice treba da se sastoje od majke i oca” – Samohrana majka se osuđuje na

propast upuštajući se u veze s neprikladnim muškarcima samo da bi stvorila ovu

idealnu porodicu).

• Koja ponašanja porodica s kojima radite bi mogla biti primjeri internalizovanog

ugnjetavanja?

http://www.youtube.com/watch?feature=endscreen&v=JcAuO0PNnrs&NR=1

12


• Kako možete raditi s porodicama koje internalizuju negativne poruke medija i

društva i pomoći im da se osjećaju uključeniji u društvo?

3. OKRIVLJAVANJE ŽRTVE

Često čujemo komentare poput:

• “Obukla se tako da je tražila da je siluju.”

• “Voli da je on tuče.”

• “Neka nađu posao umjesto što se žale na siromaštvo.”

• “Oni ne idu ljekaru. Kultura im je takva.”

Ovo su primjeri „okrivljavanja žrtve“ (Ryan, 1971). Okrivljavanje žrtve korijen društvenih problema

postavlja u obilježja pojedinaca ili grupa, umjesto da krivi društveni sistem koji je ugnjetavački i koji ne

pruža svima iste mogućnosti. Ovaj pristup često nesvjesno reflektuje osoblje službe uspostavljene da

pomaže „žrtve“.

Na ovaj način pokušavamo riješiti društvene probleme bez mijenjanja uslova koji su ih stvorili.

Okrivljavanje žrtve se može naći u negativnim reakcijama pravnih, medicinskih i radnika koji se bave

mentalnim zdravljem, kao i u medijima i među članovima porodice i poznanicima žrtve.

„Okrivljavanje žrtve“ zapravo ojačava predrasude i racionalizuje diskriminaciju, tj. nejednak tretman

različitih grupa. Ovaj je mehanizam često srž mnogih intervencija koje se tiču ugroženih grupa, poput

akcija koje prije za cilj imaju mijenjanje obilježja grupa koje su izložene riziku nego mijenjanje okolnosti

zbog kojih su ove grupe ugrožene i zbog kojih nemaju jednak tretman.

Postoje četiri koraka u procesu okrivljavanja žrtve (ISSA, 2005)

1. Definisanje problema i njim

zahvaćene populacije

Veći postotak romske djece pati od hronične neuhranjenosti.

Veći postotak žena iz najsiromašnijih zajednica pati od

postporođajne depresije.

2. Porede se sistemi

vrijednosti, kultura i tipično

ponašanje dviju populacija –

jedne koja je zahvaćena

problemom i druge koja nije.

Ovo poređenje se uglavnom

vrši na osnovu stereotipa.

Romska djeca se razvijaju sporije, jer je vrijednost higijenskih

navika i zdrave ishrane na niskom nivou.

Žene koje su siromašne, depresivne i bez inicijative

ponašaju se u skladu sa starim šablonima i nisu

emancipovane.

3. Lociranje izvora problema u

načinu na koji je pogođena

populacija drugačija od

uspješne populacije (npr.

njihova kultura)

Romska djeca se razvijaju polako, jer njihovim roditeljima

nije stalo do njih, njihove higijene i prehrambenih navika.

To je u njihovoj kulturi. S druge strane, mi znamo koliko

je važno da mala djeca zdravo jedu i da održavaju

higijenu. Mi smo to naučili.

Žene koje su siromašne i depresivne su slabe, bez

inicijative i ne žele praviti promjene. Ne žele pokušati da

se brinu o sebi, tradicionalne su i ne trude se kao mi.

4. Pokretanje tretmana koji

mijenja pogođenu populaciju

Organizujte radionice o zdravoj prehrani i higijeni!

Podijelite im letke i brošure! Recite im šta moraju raditi i

kako, gdje da kupuju zdravu hranu i kvalitetne toaletne

potrepštine!

Organizujte radionice za žene o tome kako da budu

nametljivije! Odvedite ih psihijatru i neka im se

propišu lijekovi protiv depresije!

13


Ljudi veoma često ove mehanizme koriste u najboljoj namjeri – da pomognu, podrže i

zaštite. Namjere su dobre, ali pristup nije.

Kada prepoznamo mehanizme okrivljavanja žrtve u vlastitom ponašanju i razmišljanju ili

u ponašanju i razmišljanju drugih, za to ne treba da krivimo sebe ili druge kod kojih smo

to prepoznali. Treba to da promijenimo.

Samoprocjena

Pogledajte korake u procesu okrivljavanja žrtve i razmislite o tome kako se desi da žrtva

bude okrivljena umjesto da se rješavaju uzroci stanja.

Samoprocjena – Provjera razumijevanja

Kako biste bili u stanju prepoznati proces okrivljavanja žrtve u svakodnevnom životu, važno je

razumjeti kako on djeluje. Popunite prazna polja u tabeli u nastavku slijedeći 4 koraka procesa

‘Okrivljavanja žrtve’.

Identifikujte problem i populaciju

koja je njim zahvaćena

Pretilost djece u grupama s niskim

prihodima

Uporedite vrijednosti i ponašanje populacije koja

je zahvaćena tim društvenim problemom s

vrijednostima i ponašanjem populacije koja njim

nije zahvaćena

Osobe s niskim prihodima imaju sljedeće

vrijednosti…

Osobe s nadprosječnim prihodima imaju

sljedeće vrijednosti…

Locirajte izvor problema koji stoji iza razlike

između zahvaćene i uspješne populacije.

Djeca porodica s niskim prohodima jedu…

Djeca porodica s nadprosječnim prihodima jedu…

Pokrenite tretman koji će promijeniti

zahvaćenu populaciju

Djeca i roditelji s niskim prihodima treba da…

Kako bi to postigli, potrebno je da se poduzme

sljedeće:…

Koji se strukturalni defekti ne uzimaju u obzir u

ovim tretmanima?

ODGOVOR: Roditelji nemaju novca da kupuju zdravu hranu. Mogu biti toliko siromašni da nemaju tekuću

vodu i vodovodne cijevi u kući kako bi održavali higijenu. Trudnice nemaju pristup nutritivnoj hrani koja im

je potrebna kako bi na svijet donijele zdravu bebu.

ODGOVOR: Siromašne žene su pod ogromnim stresom i često su beznadežne, što doprinosi depresiji. Čak i

kada pokušaju, ne mogu naći posao. Kada i nađu posao, često su potplaćene i rade u uslovima opasnim po

zdravlje. Koliko god se trudile, bez dodatne pomoći i potpore ne mogu prekinuti začarani krug neimaštine i

depresije.

ŠTA SE MOŽE PODUZETI: Ideje: od hrane

koju imaju; pomozite im da osnuju grupu žena koje će jedna drugoj pomagati u pripremi hrane,

održavanju higijene i smanjenju stresa; pomozite majkama da se umreže; itd.

14


Mogući odgovori

Locirajte neki društveni problem i

populaciju koja je njim zahvaćena

Pretilost djece među siromašnima

Uporedite vrijednosti i ponašanje populacije koja

je zahvaćena tim društvenim problemom s

vrijednostima i ponašanjem populacije koja njim

nije zahvaćena

Siromašnim ljudima je važno njihovo trenutno

zadovoljstvo. Ne kreću se dovoljno i vole

prženu hranu i slatkiše.

Ljudima koji nisu siromašni važni su kvalitetna

ishrana i tjelovježba.

Locirajte izvor problema koji stoji iza razlike

između zahvaćene i uspješne populacije.

Porodice siromašne djece ne jedu dovoljno

svježeg voća i povrća.

Pokrenite tretman koji će promijeniti

zahvaćenu populaciju

Kampanje protiv pretilosti na bilbordima.

Obezbjeđivanje novca roditeljima za hranu.

Koji se strukturalni defekti ne uzimaju u obzir u

ovim tretmanima?

Svježe voće i povrće može biti skupo ili može biti

da nije dostupno u prodavnicama.

Osvrt i diskusija

• Čujete li često komentare i ideje iz prethodne tabele?

• Jeste li učestvovali u aktivnostima koje se provode s dobrim namjerama, ali se

temelje na okrivljavanju žrtve?

• Šta biste sada drugačije uradili?

© UNICEF/McConnico

15


KAKO MOŽEMO DEKONSTRUISATI PREDRASUDE – KA INKLUZIVNOM RAZMIŠLJANJU

U sljedećoj vježbi ćete vidjeti neke fotografije. Pogledajte Informacijsku karticu 1 i

svaku fotografiju gledajte minut, te zapišite šta vidite!

Kada završite, pogledajte Informacijsku karticu 2 i uradite 2. zadatak!

• Šta se desilo? Jeste li promijenili svoj prvi odgovor? Zašto?

• Šta nam ova vježba govori o načinu na koji prosuđujemo?

• Koja su naša ograničenja kada sud donosimo na temelju nepotpunih informacija?

• Kako ovakva prosuđivanja mogu uticati na naš profesionalni život?

Kao što smo već spomenuli, stereotip se temelji na nekoj činjenici ili neutralnom opisu, ali se potom ta

činjenica objašnjava ili tumači na nepovoljan način po pojedinca i/ili grupu na koju se odnosi. Ovo

tumačenje često prati procjena (često negativna osuda) te grupe. Na primjer: Stereotip da su siromašni

lijeni i ne žele raditi djelimično se temelji na činjenici da je veći postotak siromašnih nezaposlen. Problem

leži u tome kako se ova činjenica:

• Interpretira – u ovom slučaju, tumačenje je da siromašne rad ne zanima.

• Procjenjuje – negativne karakteristike se pripisuju tumačenju: npr., siromašni su lijeni; navikli su da

im se sve daje, a da ništa ne rade zauzvrat, itd.

Kako biste bili u stanju imati nepristran pristup ljudima ili situacijama, važno je razlikovati činjenice (opise) od

uvjerenja (tumačenja i procjena), jer nam to daje priliku da identifikujemo potencijalne uzroke fenomena i da

postavimo hipotezu koju možemo objektivno testirati. Možda, recimo, siromašni nemaju jednak pristup

poslovima ili su, nakon što se prijave za posao, prilikom odabira diskriminisani, itd. Tumačenja mogu biti

korisna, ali samo ukoliko zapamtimo da su ona hipoteze koje se moraju testirati, da nisu nužno utvrđene

činjenice. U protivnom tumačenja i procjene (osude) vode ka diskriminaciji.

Kada pomiješamo činjenice i procjene, kao stručno osoblje se možemo naći u opasnosti da se naljutimo

(jer su ljudi takvi kakvi jesu) ili da se osjećamo bespomoćnima (ne možemo ništa napraviti, oni su takvi,

nema nade). Na primjer, ako vjerujete da se neobrazovane majke ne brinu za svoju djecu, možete se

veoma naljutiti ili jednostavno reći da nema nade, da se ništa ne može napraviti, da nema načina da se

situacija u kojoj su djeca promijeni.

OTP vježba (engl. DIE) nam pomaže da uvidimo kada miješamo činjenice s vlastitim tumačenjima i

procjenama. Također nam pomaže da razvijemo drugačiji i kreativan način razmišljanja o ljudima i

situacijama. Kreativnije razmišljanje nam pomaže da otkrijemo drugačije pristupe rješavanju problema i

pružanja podrške porodicama. Tada je manje vjerovatno da ćemo se naljutiti, a energiju možemo

usmjeriti ka rješavanju problema i izgradnji odnosa s porodicama.

U ovom modelu:

• O obilježava OPIS (engl. „D“ za „description“): Opisivanje samo onog što zaista vidimo (ili

čujemo). Na primjer, opis slike 4 s radnog lista 1 bila bi: „Žena drži bebu“. Ovaj je opis činjeničan i

neutralan.

• T obilježava TUMAČENJE (engl. „I“ za „interpretation“): Često tumačimo šta neko radi, a da

ne znamo cijelu situaciju. Na primjer, tumačenje slike 4 s radnog lista 1 moglo bi biti sljedeće:

„Romkinja drži bebu i prosi“. Kada ovo kažemo, mi tumačimo ono što vidimo i predstavljamo hipotezu

o onom što se dešava ili se desilo. Možda je naša hipoteza tačna, a možda i nije.

16


• P obilježava PROCJENU (engl. E za „evaluation“): Vrijednost stavljamo na ono što vidimo i na naše

tumačenje viđenog. Na primjer, procjena slike 4 s radnog lista 1 bila bi: „Romkinje su loše majke. Koriste

svoju djecu kako bi zaradile novac. Ovo je tipično za njihovu kulturu i nije u redu“. Sada smo svom

tumačenju dodali i procjenu, a da ne znamo pravu situaciju i razloge na kojima ona počiva. Ovo vodi ka

etiketiranju, stigmatizaciji, diskriminaciji i opravdanju diskriminacije.


U narednoj vježbi, označite svaki od sljedećih komentara kao opis činjenica, tumačenje

ili procjenu.

• Djeca su sramežljiva.

• Pokrivanje očiju je znak slabosti.

• Djeca pokrivaju oči.

Unesite odgovarajuće izjave u tabelu ispod:

Opis

Tumačenje

Procjena/osuda

Opis

Tumačenje

Procjena/osuda

Djeca pokrivaju oči. Djeca su sramežljiva. Pokrivanje očiju je znak

slabosti.

Pogledajte Informacijsku karticu 3 i pokušajte primijeniti ove koncepte i

dekonstruisati rasprostranjene stereotipe o porodicama s nižim primanjima. Svaki

komentar stavite u odgovarajuću kategoriju - opis činjenica, tumačenje ili procjena.

Za vas kao medijatora veoma je važno da ste u stanju promatrati situaciju bez osuđivanja

i tumačenja. To nije lako i često će zahtijevati veoma svjestan napor, ali isplati se.

Kako biste razlikovali posmatranje, tumačenje i procjenu, postavite pitanje: Kako znam?

Kako znaš?

• Sjetite se neke porodice s kojom vam je posebno teško raditi!

• Zapišite sve što vam padne na um: šta o njima mislite i šta prema njima osjećate!

• Pogledajte spisak i pitajte se: Kako znam da su...?

• Šta oni rade ili ne rade? Šta čujem i vidim što čini da ovako reagujem?

• Potom napravite spisak zapažanja – šta vidite/čujete?

Ova vam je vježba pomogla u dekonstrukciji stereotipa/pristranosti – sada imate spisak zapažanja.

Pokušajte pronaći potencijalno objašnjenje za ponašanje koje je povezano sa svakim od vaših

zapažanja! Potom, umjesto spiska procjena, imate spisak mogućnosti i prilika, te hipoteze na kojima

možete raditi.

17


NEPRISTRANI PRISTUP RADU S PORODICAMA

1. UVJERENJE O PORODICAMA

Etiketa koja se često prišiva siromašnim i ugroženim porodicama je da je do njih „teško doći“. Etikete

poput „teško dostupni“ ili „rizični“ mogu imati negativne posljedice po to kako mi te porodice vidimo,

te kako s njima radimo.

• Kada pojedince ili porodice etiketiramo kao „teško dostupne“, stvara se rizik od učvšćivanja

predrasuda, stvaranja nerealnih očekivanja i otuđivanja porodica koje bi posebno profitirale od vaših

posjeta.

• Kako bi doprli do svih porodica, socijalni radnici moraju prevazići svoje predrasude i prepoznati sva preduvjerenja

koja imaju o onima s kojima treba da rade.

• Pojedinačne porodice može biti teško angažovati, jer često pripadaju grupi ili klasi koja se razlikuje od

grupe ili klase kojoj pripada osoba koja im pruža usluge. Dodatne barijere uključuju lične resurse (npr.,

samopouzdanje, efikasnost i samouvjerenost), stil života, teškoće u komunikaciji, loše zdravstveno

stanje i negativna iskustva s prijašnjim službama.

• Obilježja službe također mogu zakočiti uključivanje porodice. To uključuje način na koji se službe

promovišu potencijalnim korisnicima, stil i način na koji radnici službe isporučuju usluge, kako su

organizovane u kontekstu vremena, lokacije i koordinacije s drugim službama, te da li usluge

zadovoljavaju potrebe pojedinačnih porodica.

Hipoteza

Hipoteza D Hipoteza

Ključno pitanja: Kako znam/Kako znaš?

Problem kod korištenja takvih etiketa je u tome što se implicira da imamo posla s homogenom grupom

koja ima iste problem, što podupire negativna preduvjerenja. Etiketa „teško dostupan“ održava fokus na

negativnom, implicirajući slabost ili neispunjavanje obaveza uslijed ograničene sposobnosti ili interesa.

Ovo odgovornost za odsustvo angažmana prebacuje na pojedinca i porodicu, a ne na službu i osobu koja

pruža usluge. Takve etikete ne pomažu, jer generišu društveno neodobravanje i stigmu, umjesto da vode

ka rješavanju problema i akciji usmjerenoj ka većoj uključenosti. (Whittaker, 2010).

S druge strane, porodice s visokim primanjima mogu biti žrtve suprotne percepcije. One se smatraju

sposobnim, brižnim i stručnim, što u stvarnosti nije uvijek tako. Visoki prihodi i dobro obrazovanje nisu

garancija dobrog okruženja u domu. Loš tretman djece, mentalna oboljenja roditelja, sukobi i nasilje u

porodici, te drugi problemi dešavaju se i u ovim porodicama, a ponekad prođu nezapaženi, jer status i

prihod ovih porodica oko njih stvara zaštitnu barijeru. Zbog toga i postoje univerzalne službe. Svi roditelji,

neki u manjoj, neki u većoj mjeri, trebaju kontakt i podršku službi koje ih obilaze kod kuće. Uvijek imajte

na umu sljedeće: „Nije važno ko su roditelji nego šta čine“ (Melhuish, 2012).

Kako je navedeno na početku Modula, da bismo učinkovito radili s porodicama, moramo imati sljedeća

ključna uvjerenja (Henderson et al, 2007):

1. Sve porodice imaju snove za svoju djecu i žele im najbolje.

2. Sve porodice posjeduju kapacitet da doprinesu učenju svog djeteta i pomognu mu u tome.

3. Porodice i medijatori treba da budu ravnopravni partneri.

4. Primarna odgovornost za izgradnju partnerstva između programa i doma leži na stručnom

osoblju.

I Hipoteza

Hipoteza

Hipoteza

18


Osvrt i diskusija

Upišite u tabelu u nastavku na koji način svojim porodicama možete pokazati da vjerujete da:

Uvjerenje Postupci koji odražavaju ovo uvjerenje

Imaju snove za svoju djecu i žele

najbolje za njih.

Posjeduju kapacitet da podrže učenje

svoje djece.

Porodice i programsko

osoblje/pružatelj usluga treba da budu

ravnopravni partneri.

Primarna odgovornost za uspostavu

partnerstava između programa i

porodica leži na programskom osoblju

ili pružatelju usluga.

Uvjerenje Postupci koji odražavaju ovo uvjerenje

Imaju snove za svoju djecu i žele

najbolje za njih.

Pitajte porodice šta žele za svoju djecu, te koji su

njihovi ciljevi i snovi za njih. Pomozite im da uvide

koji su to ciljevi i snovi. Koje socijalne i životne

vještine im je važno da njihova djeca steknu? Koje

znanje treba da posjeduju kako bi bili uspješni kao

članovi vlastitih zajednica?

Posjeduju kapacitet da podrže

učenje svoje djece.

Pitajte porodice na koji način pomažu svojoj djeci

da steknu određene vještine. Šta članovi porodice

znaju o tome kako pomoći svojoj djeci u učenju?

Porodice i programsko

osoblje/pružatelj usluga treba da

budu ravnopravni partneri.

Saslušajte porodice kada govore o tome šta im je

važno i zajedno iznađite načine da im se pomogne

da dosegnu svoje ciljeve. Neka ono što je važno

njima bude važno i vama i prihvatite njihova

rješenja, ali im ponudite i nove ideje. Svi koji

podupiru razvoj djeteta treba da imaju jednak

status, vrijednost i odgovornost.

Primarna odgovornost za

uspostavu partnerstava između

programa i porodica leži na

programskom osoblju ili

pružatelju usluga.

Kada odgovor porodica izostane, nemojte

pretpostavljati da je to posljedica izostanka njihove

želje da odgovore. Istražite druge načine da doprete

do njih. Svaka je porodica drugačija i različito će

komunicirati, preferirati različito vrijeme i mjesto

sastajanja, te imati vlastite interese i potrebe.

19


2. OBILJEŽJA KOJA SPRJEČVAJU PARTICIPACIJU PORODICE

Ponekad nije porodica ta koja ima problem, nego služba ne zadovoljava potrebe porodice.

Istraživanja su pokazala da mnoga obilježja službe otežavaju pristup uslugama koje nudi:

1. Loša komunikacija (uključujući neadekvatan marketing) o tome šta je usluga, šta nudi,

kome, zašto, koliko dugo i gdje. Ovo postojeću uslugu čini nevidljivom za porodicu.

2. Radnici službe koji imaju loše komunikacijske vještine i pred porodicu postavljaju

nerealna očekivanja.

3. Službe koje nisu kulturalno neosjetljive na potrebe manjina i koje ne prihvataju

raznolikost stanovništva.

4. Službe koje se fokusiraju na samo jednog skrbnika, obično majku, i usluge pružaju u

vrijeme i na mjestima koja nisu zgodna ili kulturalno prihvatljiva drugom roditelju

5. Službe koje „patologizuju“ roditelje, kriveći ih za stvari koje su izvan njihove kontrole.

6. Službe koje se nisu u stanju prilagoditi posebnim okolnostima poput potrebe za brigom

za dijete, prevozom, prevodiocima i/ili službom za podršku.

7. Službe koje nisu povezane s grupama korisnicama, te nisu upoznate s njihovim stvarnim

životom i životima lokalnih porodica.

8. Služba koja radi nezavisno i ne sarađuje s drugim agencijama, što porodicama otežava

da svoje potrebe zadovolje temeljito i efikasno (Whittaker, 2010).

Od ovih odlika odaberite dvije koje su vama predstavljale izazov kad ste radili s nekom

porodicom ili grupom porodica! Koje bi promjene mogle biti uvedene kako bi se ovi izazovi

uspješnije eliminisali?

Perspektiva koja se zasniva na snagama porodice

Često optužujemo porodice da ne rade ono što im kažemo. Ovo može uključivati odsustvo igre s djecom,

neodlazak na obavezne ljekarske preglede ili vakcine, zanemarivanje potrebe djece za vježbom i

kvalitetnom hranom, dopuštanje djeci da su budna do kasno uveče, itd. Ne treba da pretpostavljamo da

porodici nije stalo. Ukoliko ih o tome pitamo, možda će s nama podijeliti prepreke na koje su naišli i biti

spremni da zajedno sagledamo problem i nađemo moguća rješenja. (O ovome ćete više naći u Modulu o

komunikaciji s porodicama.)

Često je lakše kriviti porodice koje pripadaju drugim kulturama ili manje privilegovanoj grupi. Porodice

često karakterišemo kao nesposobne samo zbog onog što one jesu.

Za razliku od ovakvog pristupa, pristup koji se temelji na osnaživanju fokusira se na snage, sposobnosti i

potencijal, a ne na probleme, manjkavosti i patologije.

Perspektiva koja se zasniva na snagama počiva na sljedećim principima (Saleeby, 2006):

1. Svaki pojedinac, porodica i zajednica imaju snage

Ova se perspektiva fokusira na identifikaciju, mobilizaciju i poštovanje resursa, sredstava, mudrosti

i znanja koje posjeduje svaka osoba, porodica, grupa ili zajednica, kao i njihov potencijal da

transformišu svoje iskustvo i živote.

2. Trauma i zlostavljanje, bolest i borba mogu nanijeti štetu, ali mogu predstavljati

i izvore izazova i prilike. Reći da negativna iskustva mogu donijeti i prilike pojedincu, porodici ili

zajednici ne znači da nismo svjesni ožiljaka i bola koje su ta iskustva izazvala.

20


Perspektiva koja se temelji na snagama priznaje da su, veoma često, ljudi koji se suočavaju s

poteškoćama otporni i snalažljivi i da treba da analiziramo njihove strategije za prevazilaženje

poteškoća i iz njih učimo.

3. Pretpostavite da ne znate gornje granice kapaciteta za rast i promjenu. Težnje pojedinaca,

grupe i zajednice shvatite ozbiljno i tretirajte ih s poštovanjem. Ljudi su često ograničeni procjenom,

dijagnozom ili profilom koji su postali presuda ili kazna u njihovim životima. Imajući visoka očekivanja

od porodica i pomažući im da ne odustanu od svojih snova, nada, vrijednosti, aspiracija i vizija,

porodicama pružamo podršku i pomažemo im da stvore bolje prilike za svoju djecu.

4. Porodicama najbolje služimo ako sarađujemo s njima. Kada pristupamo porodicama kao

fasilitator ili saradnik (koji je stručnjak za obrazovanje i nudi alate i iskustvo, ali je otvoren i za

mudrost, znanje i iskustvo koje u saradnju donose porodice), mi radimo s porodicama, a ne na

njihovom slučaju.

5. Svako okruženje je puno resursa. Svako okruženje je puno pojedinaca, porodica, neformalnih

grupa, udruženja i institucija koje žele pomoći drugima. Kada im se da prilika, oni doprinose na razne

načine i raznim resursima koji su potrebni drugima, poput znanja, društva, posebnih talenata,

vremena, mjesta, itd. U zajednici se nalaze resursi, partnerstva i snage koji su spremni za upotrebu.

6. Briga, njegovanje i kontekst.

Dobrobit čovjeka je veoma usko povezana s brigom. Treba da olakšamo i pomognemo porodicama,

grupama i zajednicama da se brinu za svoje članove.

Snage se mogu naći u:

1. Šta su ljudi naučili o sebi i o drugima. Ljudi uče kako iz izazova kojima su izloženi tako i iz svojih

postignuća. Čini se da se otpornost pojavljuje kao rezultat interakcije između internih i okolišnih

resursa i faktora rizika s kojima se osoba suočava.

2. Lične kvalitete, karakteristike i vrline. Tokom teških trenutaka, neki ljudi mogu otkriti svoje

talente, snage ili resurse iz kojih mogu crpiti. U drugim slučajevima, ljudi razviju nove snage i resurse

kako bi se mogli nositi sa izazovima koji su pred njima. Neki od primjera su kreativnost, spiritualnost,

humor, briga i sl.

3. Šta ljudi znaju o svijetu koji ih okružuje. Znanje dolazi iz različitih izvora, uključujući

obrazovanje, kulturu i stvarno iskustvo. Dok učimo o svijetu, mi razvijamo vještine i sposobnosti. Na

primjer, moguće je da porodice znaju mnogo više o stambenom sistemu nego što ćemo mi ikada moći

naučiti. Međutim, ovo se znanje često ne koristi. Uočit ćemo ga samo ukoliko budemo posmatrali i

pitali.

4. Talenti koje ljudi imaju. Često ćete otkriti da ljudi imaju iznenađujuće talente, poput pjevanja,

pisanja, slikanja, pričanja priča, ručne izrade stvari, itd. Ljudi često i ne spominju ove talente, jer

mi se ne čine relevantni u kontekstu onog o čemu s njima pričamo. Ukoliko ih ne otkrijemo,

propuštamo priliku da te talente mobilizujemo. Iako možda nemaju veze s težnjama porodica, oni

predstavljaju dodatne resurse i alat koji pojedincima može pomoći u dostizanju njihovih težnji i

ispunjenju ciljeva.

5. Kulturne i lične priče i mudrost. Ove snage su izvori stabilnosti, vodstva, osjećaja pripadanja i

mjesta u svijetu. Narativi, mitovi i priče utemeljene u kulturi mogu biti izvor identiteta, značenja i

inspiracije u teškim trenucima.

21


6. Ponos. Kada ljudi prevaziđu teška vremena i ponovo stanu na svoje noge, mogu razviti osjećaj

ponosa i postignuća. To je „ponos preživjelog“ (Wolin & Wolin, 1994) koji čega da bude otkriven i koji

se obično nalazi iza zastora stida.

7. Zajednica. Postoji mnogo aspekata zajednice koje treba uključiti u procjenu, poput fizičkih,

međusobnih i institucionalnih snaga. Ljudi mogu imati korist od davanja kao i od primanja, jer ono

unapređuje njihovo članstvo i osnaživanje.


Napravite spisak kvaliteta koje bi mogla imati porodica s kojom radite u okviru programa

obilazaka porodica u njihovim domovima! Na stvari gledajte iz perspektive porodice!

KVALITETE MOGU UKLJUČIVATI:

• Suočavanje s problemima i traženje pomoći umjesto ignorisanja ili izbjegavanja problema

• Dijeljenje problema s medijatorom koji je stranac

• Istrajnost u pokušaju da se porodica održi na okupu u teškim okolnostima

• Otvoreno izražavanje osjećaja i stajališta

• Snalažljivost i kreativnost u izvlačenju maksimuma iz ograničenih resursa ili preživljavanje na veoma

niskim primanjima

• Žrtvovanje za djecu i druge

• Želja za daljim učenjem, sticanjem znanja i vještina

• Izražavanje ljubavi i brige za članove porodice

• Traženje svojih prava umjesto prihvatanja nepravde

• Vraćanje dugova i ispunjavanje obaveza uprkos finansijskim problemima

• Težnja ka postizanju ili održavanju nezavisnosti

• Težnja ka razumijevanju potreba i osjećaja drugih

• Pokazivanje kapaciteta za introspekciju i mijenjanje načina razmišljanja ili podešavanja percepcije kada

osoba dobije nove informacije ili alternativne poglede na određenu situaciju

• Preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke i pokazivanje interesa za mijenjanje sebe umjesto

fokusiranja na promjene koje osoba misli da drugi treba da naprave

• Kapacitet za samokontrolu

• Pokazivanje sposobnosti donošenja odluka

• Pokazivanje emotivnog kapaciteta za funkcionisanje u stresnim situacijama

• Pokazivanje sposobnosti apstraktnog razmišljanja i povezivanja uzroka i posljedica

• Pokazivanje sposobnosti uspostavljanja bliskih odnosa

• Pokazivanje sposobnosti uzimanja u obzir alternativnih načina djelovanja i potreba drugih

prilikom rješavanja problema

Pogledajte video, Search Institute, Snage porodice: Angažman snaga u prevazilaženju

izazova, https://www.youtube.com/watch?v=X9jMGSOoJKE

Šta se za vas ističe u ovom videu?

• Šta ste naučili o porodicama koje se suočavaju s velikim izazovima?

• Šta ste naučili o djeci koja odrastaju u porodicama koje se suočavaju s mnogo izazova?

https://www.youtube.com/watch?v=X9jMGSOoJKE

22


3. RJEČNIK NEPRISTRANE

PERSPEKTIVE TEMELJENE NA

SNAGAMA

Jezik i riječi su moćni. Riječi mogu inspirisati, ali i uništiti. Moramo analizirati

riječi koje koristimo u radu s porodicama i zapitati se:

• Prenosim li nadu, vjeru u potencijal roditelja i uviđanje njihove otpornosti? ili

• Učim li ih da budu bespomoćni, da odustanu od svojih ciljeva i slabim li njihove težnje?

Evo nekih pojašnjenja (Saleeby, 2006):

Pojam Značenje Primjena u praksi

Vjera u

porodicu/

roditelje

Vjera u roditelje i porodicu je od

ključnog značaja. Dovođenje u

pitanje validnosti pogleda porodice

neće im pomoći da prevaziđu

poteškoće s kojima se suočavaju.

Kada radite s porodicama kao

medijator, morate im prenijeti našu

vjeru u njihov potencijal.

Dijalog i

saradnja

Kroz dijalog možemo otkriti i testirati

vlastito znanje, unutrašnju snagu i

mudrost. Možemo se početi povezivati s

drugom stranom. U brižnom dijalogu

koji se temelji na empatiji, povezanosti

i uključivanju možemo prevazići

barijere diskriminacije, stigmatizacije,

ugnjetavanja i nepovjerenja. Možemo

uspostaviti duboku povezanost i

saradnju.


medijator, s njima morate sarađivati

kroz priznavanje njihovih mišljenja,

pogleda i težnji. Drugim riječima, s

njima treba da sarađujete tako što

ćete ih slušati i uvažavati ono što

govore.

Osnaživanje Nužno je boriti se protiv pogrdnih

etiketa koje neke porodice i zajednice

nose tako što ćemo uočiti i mobilizovati

snagu pojedinaca i njihovih zajednica i

podržavati veze među pojedincima,

porodicama, institucijama i

zajednicama.


medijator, važno je da vjerujete u

njihovu mudrost, perspektive i snove.

Nada Nada i optimizam se vežu za

pozitivne osjećaje. Oni nose vjeru u

bolju budućnost.


medijator, važno je da krenete od

razumijevanja obećanja i potencijala

porodica. Ovo ne znači da ne

priznajete i ne razumijete izazove

koji su pred pojedincem, zajednicom

ili kompletnom strukturom. To znači

da razumijete bol pojedinca, njegovu

patnju, ograničenja i potrebe, uvijek

zadržavajući stav pun nade i duboku

vjeru da je promjena moguća.

Članstvo Pripadanje i uključenost su veoma važni

svim ljudskim bićima.


medijator, važno je da krenete od

uvjerenja da je svaki roditelj i svaki

član porodice s kojim radite ljudsko

biće kao i svako drugo, te da

zaslužuje poštovanje, dostojanstvo i

odgovornost koju svako ljudsko biće

zaslužuje.

23


Pojam Značenje Primjena u praksi

Otpornost Ljudska bića u sebi nose sposobnost da

prevaziđu teškoće i nakon njih ponovo

stanu na noge kako bi se dalje nosili sa

izazovima i poduhvatima kako

svakodnevnice tako i vanrednih

okolnosti. Otpornost posjeduju svi i ona

nije odlika samo posebnih ljudi.


medijator, važno je da imate na

umu da se otpornost uvećava na

osnovu resursa i snalažljivosti

pojedinaca, porodica i zajednica,

kao i obrazovanja, mentorstva i

podrške koju ljudi pronalaze u

svojim životima.

Osvrt i diskusija

Sjetite se neke porodice s kojom radite ili ste nekad radili. Kako biste opisali svoju

sposobnost da:

Vjerujete u potencijal te porodice.

Kroz dijalog i saradnju prepoznate mišljenja,

poglede i aspiracije te porodice.

Vjerujete u mudrost i perspektive porodice.

Uočite unutrašnje izvore koji mogu pomoći

porodici za se oporavi i transformiše.

Pomognete porodici da vrati nadu.

Pomognete porodici da stekne osjećaj da

pripada društvu i da su njeni članovi

prihvaćeni kao ljudska bića.

Uočite gdje se porodica samoreguliše, gdje

je fleksibilna i prilagodljiva.

Uočite gdje leži otpornost porodice.

24


SAŽETAK KLJUČNIH TAČAKA

Sažetak

Sva su ljudska bića sklona predrasudama.

Kako biste uspješno radili s porodicama kao medijator, morate biti svjesni svojih predrasuda. Predrasude

vas mogu učiniti manje učinkovitim i profesionalnim.

Vaš zadatak je da pronađete način i sredstva da pristupite svakoj porodici i treba da budete u stanju s

njima izgraditi odnos koji se zasniva na povjerenju.

Uprkos teškim situacijama, svaka porodica ima jake tačke i kapacitet da prevaziđe probleme.

Neke porodice s kojima radite (ili ćete raditi) žrtve su stigmatizacije i diskriminacije na mnogo različitih

načina. Ovo uvelike remeti njihov život, onemogućava im pristup raznim resursima, službama i prilikama.

Vaša uloga je da radite na mijenjanu toga i da kreirate bolje mogućnosti za njih, djelujući u najboljem

interesu djeteta, porodice i društva općenito.

© UNICEF/McConnico

25


DODATAK

INFORMACIJSKA KARTICA 1

Pogledajte slike jednu po jednu i recite šta vidite!

Slika 1. Šta vidite?




26


INFORMACIJSKA KARTICA 2 (ISSA, 2005)

Sada pogledajte novi set slika! Šta sada vidite? Da li biste promijenili svoje prethodne

komentare sada kada vidite širu sliku?

27


INFORMACIJSKA KARTICA 3

Pokušajte primijeniti novostečeno znanje i dekonstruisati zastupljene stereotipe o

porodicama nižih primanja. Procijenite da li su sljedeći komentari opisi činjenica,

tumačenje ili procjena.

Stereotip 1:

• Siromašni ljudi su neučinkoviti i nepažljivi roditelji.

• U prosjeku, siromašni roditelji se sa svojom djecom igraju i čitaju im tri puta manje

nego roditelji iz srednjeg staleža.

• Siromašnim roditeljima nije stalo do učenja i razvoja njihove djece.

Opis Tumačenje Procjena

U prosjeku, siromašni

roditelji se sa svojom

djecom igraju i čitaju im

tri puta manje nego

roditelji iz srednjeg

staleža.

Porodice niskih primanja ne

učestvuju u obrazovanju

svoje djece.

Siromašni ljudi su

neučinkoviti i nepažljivi

roditelji.

Činjenice:

Istraživanja su pokazala da su roditelji i skrbnici niskih primanja izrazito posvećeni

potrebama svoje djece, uprkos brojnim preprekama koje moraju prevazići kako bi

izdržavali svoje porodice. Ovo se jednako odnosi i na siromašne samohrane majke koje su

često najprezrenije mete stereotipa o lošem roditeljstvu. Već smo, na primjer, utvrdili da

siromašne samohrane majke preuzimaju odgovornost za inspirisanje svoje djece da se što

više obrazuju. Kada je Robert Hawkins (2010), koristeći niz tehnika kvalitativnog

istraživanja, istraživao kako 20 samohranih majki koje su nekad bile beskućnice koriste

svoje društvene mreže kako bi poboljšale svoje živote, otkrio je da one pri donošenju svih

odluka kao prioritet postavljaju dobrobit svoje djece. Otkrio je i da ne prežu da traže

pomoć koja im je potrebna kako bi svojoj djeci osigurale dobar život, čak i kada je traženje

pomoći činilo da se osjećaju ranjivo i neugodno. Zapravo, na osnovu svoje longitudalne

studije o porodicama s niskim primanjima, nastavkom danas poznate studije Annette

Lareau (2000) o tome kako socioekonomska klasa utiče na život djece u njihovim domovima,

ona i Elliot Weininger (2008) neoborivo su opovrgnuli stereotip o lošim roditeljima.

Zaključili su da „roditelji iz radničke klase i siromašni roditelji nisu ni malo manje

posvećeni... dobrobiti svoje djece nego roditelji iz srednje klase” (str. 142).

28


Stereotip 2:

• Siromašni ljudi su lijeni.

• Siromašni ljudi rade manje nego bogati.

• Siromašni ljudi uglavnom obavljaju najlošije plaćene poslove, te imaju manje prilika

za napredovanje i dobrobit.


Siromašni ljudi uglavnom obavljaju najlošije plaćene poslove i imaju manje prilika za napredovanje.

Siromašni rade manje nego bogati.

Siromašni ljudi su lijeni.

Činjenice:

Kako bi izdržavali svoje porodice, siromašni odrasli ljudi u prosjeku rade 2.500 sati

godišnje, što otprilike odgovara 1,2 poslu s punim radnim vremenom (Waldron, Roberts, &

Reamer, 2004), često spajajući nekoliko honorarnih poslova. Vjerovatnije je da ljudi koji

žive u siromaštvu nego oni iz drugih socioekonomskih uslova obavljaju honorarne poslove iako

to ne žele i iako traže posao s punim radnim vremenom (Kim, 1999 in Strauss, V., 2013).

Stereotip 3:

• U prosjeku, djeca iz siromašnih porodica u školu kreću sa slabijim poznavanjem čitanja.

• Ljudi iz siromašnih naselja ne govore standardnom verzijom jezika, tako da ne znaju

čitati.

• Siromašni su lingvistički zaostali i glupi.


U prosjeku, djeca iz

siromašnih porodica u

školu kreću sa slabijim

poznavanjem čitanja.

Ljudi iz siromašnih naselja ne

govore standardnom verzijom

jezika, tako da ne znaju čitati.

Siromašni su lingvistički

zaostali i glupi.

Činjenice:

Veronique Dupere i njene kolege zaključili su da se razlike u uspjehu u čitanju između

siromašnih i bogatijih učenika uglavnom mogu objasniti razlikom u vrsti institucija kojima

su djeca imala pristup u ranom djetinjstvu. Varijacije u jeziku nisu indikator niske

inteligencije ili manjkavih kultura, nego regionalnih, kulturnih i društvenih konteksta u

kojima je neko učio govoriti.

29


REFERENCE

Ada AF & Campoy FI. (2004). Authors in the Classroom: A Transformative Education Process. New York:

Allyn and Bacon

Brendtro LK. & Ness AE. (1995). Counterfeit conservatism and the war on crime. Reclaiming Children and

Youth, 4:1, 18-24

Henderson AV, Mapp, KL & Davies D. 2007. Beyond the bake sale: The essential guide to family–school

partnerships. New York: The New Press. http://www.parentinvolvementmatters.org/articles/bake-sale.html

Hepworth D, Rooney R, & Larsen J. (2002). Direct social work practice: theory and skills. Pacific Grove:

Brooks/Cole.

ISSA. (2005). Education for Social Justice A Tool for Building Open Societies. Training Manual for Adults.

Budapest: International Step by Step Association.

Kim, 1999 in Strauss V. (2013). Five stereotips about poor families and education. The Washington Post.

Dostupno na http://www.washingtonpost.com/blogs/answer-sheet/wp/2013/10/28/five-stereotips-about-

poor-families-and-education/

Melhuish E. (2012): Early Childhood Education & Care: International evidence and policy strategies. Birkbeck,

Univerzitet u Londonu & Univerzitet u Oxfordu

Osher D. (1996). Strengths-based foundations of hope. Reaching Today’s Youth”, 1(1), 26-29. http://cecp.air.

org/resources/journals/RTY/strength.asp

Ryan W. (1971). Blaming the victim. New York: Pantheon

Reza J. (2000). Facilitators’ training manual: Education for social justice. Neobjavljeni spis

Saleeby D. (Ed.) (2006). The strengths perspective in social work practice. Boston: Pearson

Search Institute (2013, July 1). Search Institute Family Assets: Tapping into strengths to overcome

challenges. https://www.youtube.com/watch?v=X9jMGSOoJKE

Stuart H. (2004). “Stigma and work,” Healthcare Papers, vol. 5, br. 2, str. 100–111.

Whittaker K. (2010). Hard to reach: Part 1 concepts. Healthy Child Programme. Health Education England.

http://www.e-lfh.org.uk/programmes/healthy-child-programme/

http://www.parentinvolvementmatters.org/articles/bake-sale.html

http://www.washingtonpost.com/blogs/answer-sheet/wp/2013/10/28/five-stereotips-about-

http://www.washingtonpost.com/blogs/answer-sheet/wp/2013/10/28/five-stereotypes-about-poor-families-and-education/

http://cecp.air.org/resources/journals/RTY/strength.asp

http://cecp.air.org/resources/journals/RTY/strength.asp

https://www.youtube.com/watch?v=X9jMGSOoJKE

http://www.e-lfh.org.uk/programmes/healthy

Prijevod na bosanski/hrvatski/srpski jezik i printanje prevedene knjige, podržao je Caritas Švicarske u sklopu projekta “Predškolsko obrazovanje za svu djecu” – PEACH

GOVERNMENT

PRINCIPALITY OF LIECHTENSTEIN

borba protiv stigmatizacije i diskriminacijekalisara-ric.ba/dokumenti/rmissa/modul 11_bos.pdf ·...

Documents