korisnost erotske književnosti

(iz knjige Ectris pornographiques, Christtan Bourgofe,Paris 1980.)

prevela: daria marjanović

Korisnost erotske književnosti rukopis je od 828 stranica kariranog papira formata 21. Najavljeno pod naslovom “Potreba za erotizmom u književnosti”, predavanje je održano u ponedjeljak 14. lipnja 1948. godine u klubu Saint-James, Avenue Montaigne 88.

----------------------------

Prije no što započnem predavanje, odmah ću se ispričati jer moram usput čitati bilješke, ali bez toga čestita opreza, izložio bih se, ne jednom, opasnosti da izgubim nit izlaganja; a tema bi me, samom svojom prirodom, mogla navesti na razmatranja koja bi se začas pokazala posve neprimjerenima besprijekornosti ovog mjesta. Zato ću se mudro držati već napisanoga, nadajući se pritom da vam to neće biti prevelika gnjavaža; naime, iako je sve unaprijed zabilježeno, ovo predavanje zapravo ne spada u ona što ih obično nazivamo “ozbiljnima”... To je moj grijeh, ja sam nitkov i ništa mi nije sveto, čak ni najčasniji sadržaji poput ovih ovdje. No, ipak mi je stalo da znate da autori koje kanim spomenuti doista postoje, samo što oni američki još nisu u cijelosti prevedeni, te da su moji navodi točni. Jer ću se tu i tamo, dakako, poslužiti odlomcima iz djela vezanih za našu temu, dajući vam pritom i malo štiva na latinskom, ne bih li vas razbjesnio...

E, pa dobro, najprije bih morao pokušati definirati erotsku književnost, odrediti gdje su granice primjene imena toga roda i što on zapravo podrazumijeva. Tako pretenciozan naum bez sumnje bi se izjalovio u istom trenutku kad je začet jer nemoguće je reći a priori zašto se neko književno djelo smatra erotskim, a neko drugo ne; i smjesta bismo se spotaknuli o neku nakazu, poput Sadeove Justine ili Sto i dvadeset dana Sodome, kojoj je nemoguče odrediti pravo mjesto. Doista, kad je riječ o Sadeu, ne bh se mogao dokraja prikloniti prosudbama gđe ClaudeEdmonde Magny, koja nam u članku naslovljenom Sade, mučenik ateizma povjerava svoju misao, izrečenu dražesno nehajno... uostalom pročitati ću što doslovce kaže Claude-Edmonde:

Neki prizori iz Nedaća kreposti neosporno djeluju itekako sugestivno na maštu, ali pravo značenje i važnost toga djela posve su drugačije. Najsablažnjiviji Sadeovi prizori dostižu puni smisao i krajnji domet tek kroz metafiziku na koju se oslanjaju.Gđa Claude-Edmonde Magny bez sumnje ima pravo... Ali postavjajući temelje svojoj metafizici, filozof Heidegger, čija djela također neosporno djeluju itekako sugestivno na maštu, nikad nije osjetio ni najmanju potrebu za pribjegavanjem rječniku kakvim se služi Sade, niti za smišljanjem raznoraznih situacija u koje dospijevaju Sadeovi junaci; pa opet se njegova metafizika savršeno čvrsto drži. Kad gđa Edmonde Magny dodaje: Četiri redovnika iz Nedača kreposti jesu filozofi na djelu, padamo u napast da joj odgovorimo kako je samo djelo, uostalom vrlo raznoliko i slikovito u ovom slučaju, autoru važnije od fiiozofije... No djela su, unatoč tome, tako jadno opisana da od rečene moći sugestije, u biti, ne preostaje gotovo ništa; Sadeova djela, po mom mišljenju, jedva zaslužuju da budu nazvana književnošču. Zato ovdje mogu jedino ponoviti sud Jeana Paulhana, ponešto ga zgušnjavajući.

Ali Sade, sa svojim snježnim lavinama, provalijama i zastrašujućim dvorcima, sa svojim upornim naglašavanjem, svojim ponavljanjima i jezivim prostotama, sa svojom sklonošću k sustavu i mudrovanjima razvućenim u nedogled, s tom tvrdoglavom potragom za senzacionalnim dinom, ali i iscrpnom analizom... s tim čudnim prezirom prema književnim majstorijama... Sade, zapravo, ne zna što bi s tom analizom i onim što je izabrao, sa slikama i kazališnim preokretima, kičenim stilom i pretjerivanjima. On ne razlikuje i ne razdvaja... Neprekidno se ponavlja i pretresa jedno te isto. “Ako u svemu tome i ima ponešto od književnosti, ona je loša i stoga bih se usudio reći da je zakonska zabrana Sadea mogla biti opravdana samo u ime književnosti; i tako ponovo stigoh do pitanja na koje sam maloprije ukazao; Sadova djela ne možemo svrstati u erotsku književnost, jer ih ne možemo uopće svrstati u književnost; a osobno bih teško odolio iskušenju da ih podvedem pod erotsku filozofiju; što nas opet vraća na polazište; kako definirati erotsku književnost?

Postoji, razumije se, vrlo jednostavno rješenje: držati se etimologije; ali u tom bi slučaju erotskoj književnosti pripala sva djela koja govore o ljubavi; želimo li, pak, razlučiti zaslužuju li tu oznaku samo djela iz domene sušte fikcije ili bismo im dodali i djela sušte erudicije, poput izvrsnog Fobergovog Priručnika klasične erotologije, eto nam novog pitanja; Iopet nismo učinili ništa doli premjestili problem, jer bi neku drugu, recimo finalističku, definiciju erotske knjjževnosti, kojom bismo pripadnost toj književnosti procjenjivali na temelju djelovanja na našu maštu i naša čula, smjesta pobila ona prva: u tako se odredenoj vrsti ne bi moglo održati ni Forbergovo djelo, izuzev citata kojima se on služi, ni Meierova Povijest grčke ljubavi, opisana u napomeni kritičara kao "prilično suho štivo, s obzirom na autorova vrlo uopćena motrišta". S druge strane, priklonimo li se etimološkom tumačenju, gdje bismo našli više erotike nego u ovim dvjema knjigama, od kojih jedna potanko razrađuje svekolike fizičke mogućnosti, dok druga s neizmjernom pouzdanošću i erudicijom raspravlja o ljubavi koja se ne usuđuje izgovoriti svoje pravo ime. Dakle, etimološki gledano, pronašli smo dva savršena primjera; zauzmemo li, naprotiv, finalističko stajalište, koje općenito, premda ne sasvim neopravdano, erotsku književnost miješa s literaturom za nadraživanje, nemamo više ništa. I što nam je sad činiti? Prihvatiti uobičajenu definiciju ili ustrajati u odluci da kažemo istinu o erotskoj književnosti? Što se tiče istine, ona postoji.. Ali mislim da još nije kucnuo čas da vam je odam. Čekajući tako da bude razotkriven, misterij će samo dobiti na vrijednosti.Vratimo se, dakle, i treći put dvjema riječima vodiljama ovog predavanja: književnosti i erotizmu. Pokušajmo krenuti zaobilaznim putem, ne bismo li doprli do srži problema; takav manevar, doduše, zahtijeva mnogobrojne i mnogostruke napore da se zadržimo u okvirima zdrave tradicije razmatranih pojava.Ovoga puta pođimo od pretpostavke da je problem riješen, kao što to čine matematičari; metoda je, priznajemo, potpuno nepouzdana kad je riječ o ljubavi, ali, pošto smo već odlučiii ostati na teoretskom planu, mogla bi nam pomoći u pronalaženju kakvog-takvog rješenja, uz malo dobre i puno prevrtijive sreće.Dakle, našli smo se pred erotskim djelom. Recimo romanom, napisanim, pretpostavimo, prihvatljivim stilom.Koja je osnovna namjera svakog romanopisca?Zabaviti čitaoca? Možda.Zainteresirati čitaoca?Zaraditi novac?Možda i to, ali preduvjet je opet: zainteresirati čitaoca.Biti slavan? Ostati besmrtan? Postati ime? Problem je uvijek isti: zainteresirati ljude sad ili za sto godina, ali valja zainteresirati ljude...Ući u Akademiju? Nositi zelenu odoru? A, ne... To nema naročite veze s književnošču; izuzimam gosp. Emilea Henriota, jer mi je drag.No, budimo iskreni. Čovjek, naravno, piše za sebe; ali piše nadasve zato da bi bar na neko vrijeme zarobio čitaoca, čemu se ovaj prepušta od trenutka kad otvori knjigu, a na piscu je da ga svim sredstvima svoje umjetnosti zadrži sve do kraja.Dakako, sredstva su različita. Po njima se dobra književnost uglavnom i razlikuje od loše...Osim toga, različiti su i čitaoci. Zato je znatno više loše negoli dobre književnosti.To potčinjavanje čitaoca nema ništa zajedničko s diktaturom: on se može suprotstavljati do mile volje. Uostaiom, piščeva je uloga izrazito nezahvalna: čitalac u svakom trenutku može zatvoriti knjigu i baciti je u smeće, a pisac mu ne može uzvratiti dvostrukom mjerom. Pisac je u položaju nijemaka vezanih nogu i ruku, koji bi htio ukijučiti gramofon pomičući ručicu nosom; (slobodno možete i sami zamisliti slične, pa i gore, kornejevske situacije; no, nijedna neće biti vjeran odraz stanja stvari, jer pisac je zapravo u položaju pisca, a čitalac u položaju čitaoca; to je bilo dovoljno reći, ali sve treba malo iskomplicirati, u protivnom bi predavanja izgubila razlog postojanja). Bilo kako bilo, pisac će uvijek nastojati, i mora nastojati, pridobiti čitaoca svim sredstvima svoga zanata; a jedno od nesumnjivo najdjelotvornijih jest ostvariti tjelesni dojam, natjerati ga da doživi tjelesni poticaj; jer posve je jasno da se čovjek teže odvaja od štiva koje ga fizički zaokuplja, nego od bestjelesnog, apstraktnog umovanja u kojemu sudjeluje površno, tek krajičkom mozga.

Nepotrebno je dodati da se valja pomučiti ako želimo zavrijediti glas aktivna pisca, kadra izazvati raznorodne reakcije: nasmijati čitaoca, rasplakati ga, zabrinuti, uzbuditi, ali uvijek na razini tjelesnoga. Pritom mislim da emocionalni podražaji moraju uzrokovati savladiva stanja, primjerice ako je riječ o plakanju, moraju poteći prave suze. No, krajnje je varljivo nastojati proizvesti neku vrst negativnih osjećaja: naročito kad nesretnu žrtvu dovodimo u neugodan položaj, izlažući se tako opasnosti da nam panično zatvori knjigu već na petnaestoj stranici, Ne velim, dakako, ni da su najžešći i najpouzdaniji podražaji ujedno najzanimljiviji; uostalom, oni koji na jedne djeluju najsilovitije, u drugih će jedva izazvati zanemariv drhtaj; glavno je pitanje izbora.Ustvari, jedna je od mogućnosti ne dati se smesti; književnost koja računa na reakcije prepuna je iznenađenja; zato ćete se nerijetko iznenaditi ne uspijete li uloviti upravo one za koje ste ponajprije očekivali da će upasti u stupicu. Predviđanje čitaočevih reakcija grana je umjetnosti proizvodnje knjiga koju dosad, čini mi se, nitko nije dovoljno istražio; pa kad ju je tako mukotrpno i škakljivo proučavati, posve je razumljivo da krije brojna iznenađenja. Netko će prigovoriti da istinska umjetnička djela nastaju bez proračuna, te da njihov tvorac instinktivno predviđa i unaprijed odmjerava sve ono što se smatra. nepredvidljivim i nemjerljivim, dodajući da on to čini posve nesvjesno. U opovrgavanje takova stava nipošto ne želim uvlačiti svu svoju braću po peru, ali koliko je do mene, vjerujem da nije bezopasno gajiti predođbu o piscu kao o kakvoj nadarenoj zvjerki, koja grozničavo bilježi ono što joj nalažu muze. To se zna dogoditi; ali i u trenucima glatka pisanja bez prepravki, određeni naum i proračun svakako imaju udjela. Medutim, ponavljam, još uvijek uglavnom nedovoljno, a tome uvelike kumuju empirizam i tradicija.Kako se onda čuditi (ako je spisatelj) doista gospodin koji kani u vas izazvati podražaje po svom izboru, što daje sve od sebe ne bi li ih usmjerio ka donjem pragu vaše otpornosti? Kako bi mogao odoljeti korištenju ovještalim predrasudama što idu u prilog ljubavi ? ljubavi-emociji, poput one u remek-djelu Raymonda Queneaua Oštra zima, ili Ijubavi-akciji, poput one u Božjoj njivici Erskinea Caldwella - vidite, za primjer uzimam i neke suvremenike?Ustinu, osječaji i osjeti zajedničko podrijetlo kojih leži u ljubavi, izraženo bilo u obliku sirove že1je, bilo u obliku najistančanije intelektualne koketerije, potkrijep1jene navodima i okolišnim filozofiranjem, sigurno su, zajedno s onima vezanim za sfere smrti, kojima su, uostalom, tako bliski, najsnažniji i najsilovitiji proživljaji ljudskog roda.Mnogi će od vas zacijelo naći zamjerke ovoj tvrdnji; gorljive pristaše nepristrana promatranja svojih bližnjih dobro znaju kako je jedna od najraširenijih strasti suvremenog svijeta uzimanje omamljujućih sredstava, kako plemenitih (opijum, hašiš), tako i onih nižih: alkohol i duhan; da i ne govorimo o kemijskim i potkožnim pripravcima, poput kokaina i morfija, koje apsolutno valja zabraniti.Na to ću odvratiti: kad bismo do žene mogli doći tako lako kao do čaše gina ili kutije cigareta i kad bismo se njome smjeli naslađivati do mile volje na otvorenom, kao što to činimo s pićem i duhanom, ne morajući je zatvarati u neku prljavu i nimalo poticajnu sobicu, alkoholizam i pušenje u hipu bi nestali; ili barem poprimili prihvatljive razmjere. Paradoksalno je to što vlast na sve moguće načine ohrabruje pučanstvo da pije konjak i puši smrdljivu travu, a istodobno zatvara i osuđuje sladostrasnike, koji u biti samo pokušavaju ostvariti organsku funkciju, savršeno normalnu, ali dozlaboga otežanu predrasudama i ostalim pravilima. Ili tu, zapravo, i nema nikakva paradoksa; riječ je tek o dvama licima iste zavjere, skovane u korist svega što škodi. Naime, s fizičkog stajališta gledano, posve je zdravo prepustiti se u društvu izabranice obilju mogućnosti što ih pruža radosno otajstvo, kako ga u šali nazvaše naši oci; dok pijući možemo dobiti cirozu.

To, dakle, potvrđuje opravdanost traženja književnh tema u ljubavi, pa tako i erotizmu; i upravo zbog nedovoljne pažnje što je država poklanja tome sportu, sve dok se nešto ne promijeni, tvrdoglavo ću ga smatrati svrsishodnijim od judoa i prihvatljivijim od utrka u brzom hodanju ili vježbi na ručama, aktivnosti koje, uostalom, iz njega proistječu, i s kojima ima toliko dodirnih točaka, Pa, kad već država prijeći i sputava ljubav, koja je, iznova potcrtavam, u središtu interesa gotovo svakog zdrava čovjeka, zar nam može biti čudno što se suvremeni revolucionarni pokreti očituju u obliku erotske kniiževnosti?

Ipak, ne dajmo se zavarati. Komunizam je vrIo zgodan, samo što se pretvorio u neku vrst nacionalističkog konformizma. Socijalizam je, pak, u svoje vino dolio toliko vode, da je od njega nastala prilično razblažena bevanda... 0 ostalima radije ne bih, jer se u politiku nimalo ne razumijem, a zanima me koliko i lanjski snijeg... Da, pravi zagovornici novog poretka, pravi apostoli revolucije budućnosti, dijalektičke revolucije, redovito su autori koji nose pridjevak nepoćudnih. Čitati erotska djela, pridonositi njihovu širenju, pisati ih, znači pripremati svijet sutrašnjice i krčiti put istinskoj revoluciji.

Mogao bih pronaći još toliko valjanih razloga postojanja erotske književnosti, da ih se gotovo ne usuđujem sve navoditi: nije li općepoznato da je rat najveće od svih zala? Nismo li se odavno suglasili da je ubiti bližnjega čin za svaku osudu? Nije li, onda, za još veću osudu sipati mu tone atomskih bombi na kuću i ljuštiti je uz pomoć radara. prahom od kojeg se kiše? Nisu li nam stoput ponovili da je ružno oduzeti život najsitnijoj bubi i valjda, a fortiori,

milijuna ljudskilh jedinki? Unatoč tomu, dovoljno je da nekoliko budala odluči kako je tržište topova ili urana ponešto oslabilo i ratnička će se literatura najednom razmahati... Jer, ratnička literatura itekako postoji, nego što, i uživa puno javno priznanje, tiskaju je Berger Levrault i Charles Lavauzelle, tu vas lijepo uče kako ćete očistiti puščanu cijev i rastaviti strojnicu... Ona je dopuštena i poticana... Ali, čim vam neki bijednik pokuša opisati oblinu bokova svoje dragane ili razotkriti neke zanimijive i izazovne pojedinosti svoje, nagonima podložne, anatomije, eto povike na mrcinu... Napadnu ga, izgrde, izvedu pred sud, zaplijene mu knjige.

Da, tako je, spomene li se rat, svi su protiv; all ratne memoare gledaju blagonaklono, a onog tko je poubijao sto tisuća ljudi slave kao junaka... Spomene li se alkoholizam, svi su protiv... Ali onog tko zaradi milijarde na brodovima punim vina, smatraju velikim socijalistom... Kad je riječ o ljubavi, svi su za; oduvijek su nas učili “plodite se i množite”,... Kakva pouka! Ta, smjesta bi vas strpali u zatvor kad bi vam se kojom nesrećom omaklo da zavedete nedoraslu maloljetnicu!

Ali zanio sam se, a dobar revolucionar ne smije dopustiti da ga obuzme žar prije pravog trenutka za napad. Dotad nam se valja boriti protiv neprijatelja svom raspoloživom pakošću i podmuklošću, nastojeći unijeti razdor u njegove redove.

Budući da su korijeni zla vrlo duboki, uz onu se pravu odavno uvriježila, mogli bismo reći poput kakve pete kolone naše struke, erotska pseudoknjiževnost.

Već smo spomenuli slučaj Sadea kojemu istraživanja, gotovo nalik medicinskima, znatno sužavaju polje djelovanja, utoliko više što ih on potkrepljuje teško probavljivim pojedinostima. Erotizam Sto i dvadeset dana Sodome, kad ne postaje naprosto smiješan, jedva nadilazi okvire neke vrste Malog Laroussea nastranosti; a pripreme orgija, koje se vuku stranicama i stranicama, upravo su zamorne, nezanimljivije i od kataloga Tvornice oružja i bickla u Saint -Efienneu ili, još gore, od ženidbenih oglasa u časopisu Chasseur frangais (Francuski lovac). Rituali odijevanja i provođenja kućnog reda u Durcetovu dvorcu uglavnom nas razgaljuju, ali ta manija potčinjavanja njihovim nečistim željama djevojčica i dječaka, zločinački otrgnutih od roditelja, nije im naročit dodatak... Tko želi previše toga dokazati, ne dokazuje više ništa, ili, kako bi rekao Jean Paulhan:”Najveći neprijatelj lošeg jest gore”. Opet ću citirati Paulhana:

Opis umorstva može nas baciti u stanovit osjećaj smutnje. Obljuba nam može donekle izmamiti želju. Ali deset tisuća obljuba (u jednoj jedinoj noći), sto tisuća vrsta mučenja, mogu nam donijeti samo prezasičenost i gađenje. Uspomenu na Sadea drage bih volje oslobodio smrtne kazne iz doba Terora, kojoj se on, uostalom, i usprotivio po cijenu života. No, isto bih joj tako rado stavio na dušu nekoliko povlačenja u samostan, neka sklanjanja od svijeta, te više samoubojstava zbog srama - među kojima smrt Lukrecije i Virginije! Ovakvoj kazni ne bh imao što dodati, osim, možda, kako sama činjenica da je ta književnost nazvana sadizmom pruža i predobar dokaz o postojanju temeljne razlike: pogrešku je, po svemu sudeći, uzrokovao sam Sade, prekomjernom uporabom riječi sladostrast za stvari koje ni po čemu nisu sladostrane, primjerice, cjelivanje u usta osobe krnjavih zuba ili proždiranje fetusa poput pržene sardine.

No, ostavimo Sadea i svršimo odmah, iz istih razloga, sa slučajem grofice de Segur i bičevanjem što ga General Douraine priređuje Torchonnetu ili ispravnije gđi Papofski; doduše, moramo priznati da je ovo drugo, izvedeno tako da je tijelo gde Papofski stiješnjeno dopola u podrumski otvor, dok udarci pljušte po onome što prelazi u donju prostoriju, nešto uvjerljivije, ali to je i dalje sadizam. Ali ako batine uopće mogu biti ugodne i poželjne u erotskom smislu, takve su samo pod uvjetom da je riječ o ljubavi, te da partnerica na njih pristaje. Međutim, osobno nisam vičan sličnim navadama, pa ću prepustiti grofici i markizu da se sa svojim korbačima snalaze kako znaju i umiju. U pseudo-erotizam spadaju također knjige Dellyeve, Maxa de Veuzita i svih onih gospođica čija je glavna zadaća, čini se, da po cijeli dan izmišljaju nove komplekse, namijenjene katoličkim djevojčicama i nazvane prilično klimavim imenima. Jedan od najsenzacionalnijih oko 1900. godine (podjsećam vas na djela Gabriela Franaya: Moj vitez, Dvorac Aviellesovih) bijaše kompleks ujaka ili skrbnika u dobi od trideset pet do četrdeset godina, riđeg brka i rumenih usana koje otkrivaju blistave očnjake, te uvidjesmo kakve se sve opasnosti kriju u takovu paklenom stroju za zavođenje. Pa ipak, Franay, Delly i ostali ne nadilaze puki pseudo-erotizam, jer njihove smicalice, koje se doimaju uvodom u neke zabavnije igre, primjerice, odlazak na klizanje s mufom od vidrina krzna, štap pružen kao pomoć pri pentranju uz kakav greben, partija tenisa u suknjama od pikea koje slučajno otkriju gležanj, ili suknena crna haljina

za jahanje, usko pripijena na grudima, i uz nju neizbježna nezgoda za vrijeme lova; sve te smicalice, dakle, samo su priprema za katolički brak i zalog bogate naknade gospodinu župniku. Najbolje mušterije psihijatara i svećenika upravo su čitateljice Maxa clu Veuzita, ili, pak, njihovi muževi, jer one ih katkada uspiju posve izludjeti tvrdoglavim odbijanjem da se, njima za ljubav, odvoje od lutke što su je dobile na svoj petnaesti rođendan, da bi potom otrčale olakšati dušu pred ispovijednikom, koji se, istini za volju, već naslušao sličnih priča, ali ih ne smije iskoristiti onako kako bi to bez oklijevanja učinio odabrani krug bliskih prijatelja. U vezi s tim, ne mogu a da se ne sjetim Montherlantovih riječi, izgovorenih jednom, ne sječam se više gdje:”Dajte mladim djevojkama dovoljno snage za čitanje bilo čega i nestat će katolički roman.Pseudoerotska su i Mauriacova djela. Pseudo-erotsko je, naposljetku, svako djelo a mnogo ih je u kojemu erotski čin kao takav prate radnje svojstvene mržnji, što je samo po sebi proturječno.

Ostali neprijatelji erotske književnosti? Medicinska djela,koja priopćavaju mladićima i djevojkama hrpu puta, tako neproničnih,ali istodobno vješto sročenih da ih obeshrabre u redovitom praćenju novina i časopisa što aktualiziraju pažnju koja bi se, počevši od četrnaeste godine života, trebala normalno usmjeravati k racionalnoj upotrebi organa jasno određene namjene, Veličamo fizičku kulturu? Zašto onda ne bismo veličali sveobuhvatnu fizičku kulturu? Ne zaboravimo da ovdje govorim samo o neprijateljima u književnom ili tiskanom obličju! A koliko je tek živih neprijatelja ljudskog lika, poput Daniela Parkera, kojekakvih skauta, omladinskih organizacija, udruženja roditelja, đaka, američkih filmskih producenata,čuvara parkova, policajaca, oficira, da ne navodim i bolje od njih...

Ipak, pravednost mi nalaže da dodam kako su neki od navedenh neprijatelja

također samo pseudo-neprijtelji; a pošto sam spomenuo Daniela Parkera, moram priznati da je malo onih koji su više od njega radili na širenju intimnih umotvorina...

... Ali, zacijelo opažate da sam se dosad ograničio na definiranje onoga što nije erotska književnost, naznačujući i osuđujući njezine suprotnosti. Zar nije ostalo ništa čemu bi se mogla pripisati etiketa kojom se ovdje bavimo?

E, sad sam prislijen nakratko pribjeći finalističkom objašnjenju. Morali

bismo smatrati primjerom erotske književnosti svako umjetničko djelo koje u čitaocu budi, bilo izravno, bilo posredstvom određenh predođbi, želju za tjelesnom ljubavlju. U tom bi smislu svete knjige lako mogle ući u red velikih erotskih nasljeđa

Ne mislim samo na one dijelove Biblije gdje su potanko opisani postupci i sposobnosti velikog kralja Salamona. Što su drugo te silne stranice, ispisane ne bi li u nas ulile ljubav božju, sve te litanije koje do besvijesti ponavljaju imena bića ponuđenih našoj ljubavi, ako ne iskrivljeni vid erotske literature? Ovo je tijelo moje... Ovo je moja krv... Može li sepoželjeti prikladnije tumačenje potpune identifikacije dvaju čimbenika jednog para? Ima li boljeg propagandnog priručnika od Evanđelja?I tko je mogao i sanjati da je Goebbels bio kralj? S vremena na vrijeme, zna se tako roditi ideja o nekim reklamnim poduzećima koja bi pokušala, recimo,vratiti ljudima volju za prirodnom ljubavlju, ljubavlju mužjaka prema ženki.Padaju mi na um svakakvi oglasi: Voditi ijubav s plavušom... nije loše... ali,jeste li probali smeđokose? Usuđujete li se? Ili ovako: Spavati s lijepom ženom... da... ali, znate li kako je tek spavati s ružnom? Jednog dana kad pročitamo sličan oglas u novinama poput France-Soira ili ParisPressea, moći ćemo reći da je erotska literatura osvojila mjesto pod suncem. Ali do tada, avaj! valja nam priznati, u pravim će erotskim djelima i dalje uživati samo privilegirana klasa... Naime, usljed otpora na koji nailaze,izvanredno su skupa, a država koja još ne uspijeva zauzdati ni nacionalnu prostituciju, ubiranjem poreza na promet, što zbog hvalevrijedne preostale joj sramežljivosti, što zato jer više voli udarati na individualnu slobodu zaobilaznim putem; država, kao što sam vam već rekao, zabranjuje i nastoji odstraniti najbolje izdanke te vrste. Kakve vas samo prepreke očekuju poželite li objaviti u jeftinijoj kolekciji Podvige mladog Don Juana ili Jedanaest tisuća buzdovana Guillaumea Apollinairea, da i ne spominjemo Žene, skrivene pjesme Paula Verlainea, uzor književnosti koja normalna čovjeka može navesti na savršeno pohvalno djelovanje! Zato se netko može začuditi, i ja se čudim, što Colettein roman Žito u travi, jedan od najdivnijih meni poznatih primjera erotizma, ali istodobno i najškakljivijih, čime ništa ne gubi, nikad nije bio

zabranjen. U pitanju je, valjda, osveta slučaja; uz to, Colette je znala svoje djelo vješto zaogrnuti velom koji će lako promaći oku cenzure. Jer, Žito u travi djelo je lišeno svakog razvrata - još jedna riječ kojoj se kanim uskoro vratiti.

Drugi veliki poklonik erotike jest Ernest Hemingway. Zanimljivo je da on nailazi na veći odaziv kod žena; usprkos uvriježenom mišljenju da su muškarci podloženiji utjecaju takvih knjiga. Prizora u kojima junak i junakinja romana Kome zvono zvoni čine koješta u vreći za spavanje sjetile su se sve te dražesne osobe, bez iznimke, kad bih pokušao doznati njihovo viđenje dobre erotske književnosti. »Osjetiš i sam želju za time«. Nećemo govoriti o Pierru Louysu, jer tu nema dvojbe: kralj Pausole spada u remek-djela toga žanra. Ali, dosta s primjerima - prijeđimo na stvar!

Što uopće tražimo od erotske književnosti? Drugim riječima, po čemu je erotska književnost korisna?

Smatram da ona ponajprije mora biti: priprema, podstrek i pokretač svima onima koje su nepovoljne okolnosti; neprimjerna sredina ili neka druga nužda lišile rođake od šesnaest proljeća, ili mlade učiteljice glasovira; svima onima čiji roditelji znaju samo za jednu služavku, koja je, u svojoj šezdeset petoj godini, u obitelji preturila preko glave pola stoljeća; i, napokon, svima onima prerano ostarjelima, toliko zaokupljenima stjecanjem obavezne opće naobrazbe da nisu mogli naći vremena za poseban nauk o dužnostima čovjeka prema vlastitom tijelu... I tijelima drugih. Ponavljajući otprilike misao Havelocka Ellisa, možemo reći da je erotizam, zapravo, trajan sastavni dio društvenog života, sukladan unutarnjim potrebama tijela.

“Odrasli”, govorio je Havelock Ellis, “imaju potrebu za razvratnom literaturom, isto kao što djeca imaju potrebu za bajkama, ne bi li im bilo lakše podnijeti jaram konvencija. Riječ razvratna zamijenite riječju erotska i dobit ćete podjednako čvrst iskaz. Miller, pak, u značajnoj studiji, objavljenoj u časopisu Fontaine listopada 1946. godine, ovako objašnjava Ellisovu postavku: »To je stav obrazovana čovjeka, kojemu svi uvaženi kritičari priznaju neiskvaren i zdrav razum. No, budući Englez, Ellis je, dakako, bio proganjan zbog svojih nazora i prosudbi o problemu spolnosti... Još od XIX. stoljeća svi su engleski spisatelji, koji bi se osmjelili pošteno i ozbiljno progovoriti o tome, bili prognani i poniženi...”

Dobro, ali nisu samo engleski pisci na udaru gnjevnih cenzora... A ovi čine više zla nego što mogu i zamisliti... Jer, odvraćanje od ljubavi, čemu prvenstveno smjeraju, čovjeka nužno usmjerava k drugom polu naših strasti, ka smrti. Poslušajmo opet Millera: »Kako civilizacija napreduje, običnom se čovjeku rat jasno očituje i nudi kao najveća eksplozija strasti. Ratu se on može prepustiti s punim užitkom.:.« Naravno, ovo nas iznova podsjeća na uske veze između smrti i ljubavi, tako vješto razložene u Zrcalu tauromahije Michela Leirisa i tako često razmatrane u djelima drugih autora, da možemo samo zdvajati nad činjenicom da je ratu doista općepriznato svojstvo jedine prihvatljive eksplozije strasti, premda ih ima toliko razumnijih i znatno ugodnijih. Ali, s obzirom na bliskost toga dvoga, zar je čudno što rat lako nailazi na odobravanje čitavih naroda? Rat je, uostalom, iznimno povoljna prilika za razvoj sadizma, a sadizam je, kako rekoh, najgori neprijatelj erotizma; posebno je to potvrdio posljednji rat, koji je donio obnovu ropstva i posvemašnjeg tlačenja. Kad sam već dvaput spomenuo Millera, valja mi istaći da njega, kao ni Sadea, ne smijemo svrstati među erotske pisce, makar neki odlomci njegovih djela zaslužuju taj naziv; glavnina je, ipak, bliža medicinskoj literaturi, zahvaljujući besramnom rječniku kojim se služi. Osim toga, Milleru i nije do zaštitnog znaka erotskog autora kontroliranog porijekla, nego prije do naslova razvratna pisca, uz napomenu da taj pojam u njega ima vrlo široko značenje (razvrat' je zanos, reći će). A gđa Claude-Edmonde Magny, silno zaokupljena prokletim piscima, odgovara: »...on svjedoči o očajničkom naporu pisca da nam prenese svoje tlapnje, kad mu počnu izmicati uobičajeni književni zahvati«. »Vratimo se mi, ipak, uobičajenijem značenju riječi, kako bismo ustvrdili da erotizam zahtijeva ponešto pročišćen razvrat, ako se smijem tako izraziti... Neku vrst poetskog razvrata... A omjer toga razvrata vrlo je teško procijeniti, jer čitaoca ne možemo prisiliti da knjizi pristupi onako kako bi morao, hoću reći ako se njemu prohtije krenuti od XVII. poglavlja, pa se vratiti na III. da bi potom prešao na XII, autor nema što prosvjedovati. No, to je neprihvatljivo. Čim smo se odlučili na pisanje erotskog djela, a to vrijedi i za sva ostala, izuzev kuharica i rimskih misala, moramo pretpostaviti da će ga ljudi čitati onako kako je napisano; u protivnom se čitaocu može desiti da mu pravi smisao knjige ostane nepoznat; jer, dobro erotsko djelo ima svoj crescendo, a on mora početi tiho, pa makar morali čitaoca zgrabiti za gušu i ozlojediti ga na prvom koraku.

Posve sam slučajno spomenuo kuharicu, ali nju možemo uzeti za drugi primjer: svaki dobro osmišljen rad te vrste, poput onoga glasovitog Julesa Gouffea, mudro i znalački iznosi razloge iz kojih se jela poslužuju ovim ili onim redom:.. Isto vrijedi i za elemente što čine erotiku; u suštini su gotovo uvijek isti, te vrijednost djela ovisi o njihovu rasporedu. Poslužit ću se posve jednostavnim primjerom iz drugačije književnosti: je li Dellyevoj ikad moglo pasti na um da ovako započne poglavlje jednog svog romana (pokušat ću malo improvizirati njezin stil): "Paul de Betoncreux plesao je s Elianeom. Mladićev njegovani brk okrznuo joj je obraz, lagano zarumenjen u živahnom okretanju"? Ne... Delly nije luda; najprije će opisati pripreme za bal, Elianeinu haljinu, Paulov dolazak, način na koji pleše s gđom de

Montembreuil, prostakušom po svemu nalik na tigricu, o kojoj muškarci govore potiho, i tek onda njegov prilazak Elianei, čije srce lupa

kao da će iskočiti iz grudi. Dellyeva dobro zna što je kuhinja; doduše,nisam pročitao sve njezine knjige, pa ne znam opisuje li naposljetku i oneprizore, ali samo sam je upotrijebio kao simbol. Da, erotska književnostima sasvim jasno određena pravila. Nikako ne bih želio propustiti prilikuda spomenem jedan od najvećih uspjeha toga žanra: djelo NicolasaChoriera, francuskog zakonoznanca koji nam je, pod pseudonimom Luisa Sigea, mlada Španjolca, podario Sotadesku satiru o tajnama Amora iVenere; djelo se također pojavilo pod naslovom Gospodstvo latinskogjezika, potpisano imenom Meursius, što, uzgred rečeno; znači da je

Nicolas Chorier, po svoj prilici, dosad bio duboko štovan zbog velikog

umijeća nevjerna prijevoda, žanra koji, po mom mišljenju, zaslužuje svaku pohvalu. Stil Nicolasa Choriera najbolje ću vam dočarati ako vam pročitam, ne baš ulomak iz Tajni, jer bih se mogao posramiti i pocrvenjeti,nego Forbergovo mišljenje o tome djelu izloženo u, već navedenom Priručniku:

“Čovjek ne zna čemu bi se prije divio u toj knjizi - otmjenu stilu,

svugdje podjednako uglađenu i dotjeranu, a ipak bez trunke

izvještačenosti, živosti i draži vrckava pripovijedanja, briljantnim iskricama latinske erudicije, obilju i raskoši biranih izraza, blistavih poput dragog kamenja,odmjerenu i razboritu izboru riječi, rečenica, koje odišu mirisom starine, ili, pak, vrhunskom umijeću s kojim pisac postiže čudesnu raznolikost jedne jedine teme.”

Poslije ovog razmišljanja, ipak vam želim predočiti izvadak iz šestog

dijaloga, kako biste se i sami uvjerili do koje se razine čednosti zna uzdićifrancuski pravnik... Pred nama je umovanje o manjkavosti tijela u ljubavnim užicima: "Mnoge bi kretnje bile neizvedive čak i kad bi zglobovi i križa onih što

se sjedinjuju u žudnji za Venerinim otajstvima bili znatno gipkiji negolipredmnijevamo. Neumorno mozganje i mudrovanje donosi nam mnoštvozamisli koje nikad nećemo moći ostvariti. Kao što ništa nije nedostupnoplahovitoj želji, tako ništa nije preteško razuzdanoj i neumjerenoj mašti.Ušuljat će se ona gdje god joj je volja, iskušat će zato sve putove; pronaći će ravnicu i među vrletima; samo tijelu nije tako lako pokoriti se svemu što u misli, dobroj ili lošoj, nikne."

Navod vas je, vjerujem, razočarao, ali moja mi, nadaleko poznata,

čednost brani da vam ponudim druge primjere... Uz to mi se on čini

gotovo jedinim primjerenim čitanju pred neiskvarenim i nepripremljenim

općinstvom. Ostanimo, dakle, na tome i nastavimo! Erotska književnostmora biti, prije svega, odgojna i poticajna; njezina je zadaća, takoder,pružanje časovita utočišta; zamislimo da se kakav beduin, vodeći karavandeva, izgubi usred pustinje, bez i najmanjeg znaka Antinoe na vidiku, au bisagama mu se nađe dobra erotska biblioteka - vrijeme bi mu sigurnoprošlo brže hego kad bi ostao prepušten samome sebi ili, recimo, sabranim djelima Henrya Bordeauxa; ali to je pretjerano očit, prizeman i otrcan primjer u usporedbi s činjenicom da je erotska književnost nepresušan izvor prihoda svim darovitim mladim slikarima i crtačima koji, radeći ilustracije za klasike toga žanra, mogu začas zgrnuti novce i steći ugled. Što se tiče nacionalnog preporoda, erotska je književnost jedan od najvrsnijih podstrekača razmnožavanja. Zavirimo u djelo Guillamuea Apollinairea, Podvizi mladog Don Juana: napravivši po jedno dijete služavki Ursuli, svojoj sestri Elise i tetki Marguerite, on zaključuje: “U jednom danu kumovao sam Ursulinom malom Rogeru, Elisinoj maloj Louise i tetkinoj maloj Anni. Sve su troje djece istog oca, ali to nikad neće saznati. Nadam se da ću ih imati još, jer tako ispunjavam rodoljubnu dužnost povećanja priraštaja svoje zemlje.” Tim čestitim riječima knjiga i završava. Imamo li u vidu budućnost, možemo zaključiti da erotska književnost, promiđbom višestrukih ljubavnih odnosa izmedu muškarca i žena, zapravo utire put mjerama što ćemo ih jednog dana morati poduzeti, poput obavezne poligamije, ali ne brinite, nemam ništa ni protiv poliandrije... Malo je prilika za počinak: Usput, zanimljivo je primijetiti kako su spisateljice vrijednih djela iz ove oblasti vrlo rijetke, tj. gotovo ih i nema; tu bi prazninu valjalo

popuniti. Netko će mi se usprotiviti podsjećajući na Sappho i Bilitis. No, njihov je djelokrug prilično uzak... K tomu se ova druga, iskreno rečeno, može pridružiti prijevodima s grčkog u stilu Luise Sigee. Zbog čega tako malo spisateljica želi osvetiti svoje sestre za nesmiljene grubosti kojima ih tako često obasipaju muški predstavnici erotske književnosti? Ali, to je tek usputna primjedba, koja bi nas mogla predaleko odvesti, pa mi se valja ograničiti na upit, u nadi da ću potaknuti njihovu dobru volju... Dotle, erotizam u ženskim romanima ostaje vrlo neujednačen. A on je katkad izrazito frojdovski, primjerice kod Carson Mc Cullers u Odsjaju u zlatnom oku. Nikad prije žena nije na papiru zloupotrijebila muškarce podjednako smjelo kao što to oni sebi obično dopuštaju činiti s njima; i sad kad su naše mile družice napokon dobile pravo glasa, krajnje je vrijeme da se oslobode i na tom području.Pošto smo tako, čini mi se, dokazali korisnost erotske književnosti, uviđam da je došao onaj trenutak kad mi valja raščiniti sve što sam dosad načinio, te se vratiti na početak; i to iz vrlo jednostavna razloga. Naime, bez obzira na definicije što sam ih pokušao dati, bilo etimološku, finalističku ili konvencionalnu, bez obzira na argumente kojima sam podupirao svaku od njih i na drugotne dokaze njezina postojanja, koje možemo izlučiti iz činjenice da ima neprijatelja, moram prijeći na zadnju i najvažniju točku ovoga predavanja - ako se moje nepristojno izlaganje uopće može nazvati tako dojmljivom riječju - ali isto se tako moram, na svoju veliku žalost, okružiti svom silom zaobilaznih opisa i parafraza, kako vam ne bih odveć grubo sasuo u lice konačnu istinu... Pričekat ću, dakle, još samo malo, a u međuvremenu ću vam pročitati nekoliko redaka iz pera Theodorea Schroedera, vješto i zlobno odabranih, kako bismo se bezbolno približili razočaravajućem zaključku.Theodore Schroedor cijeli je svoj život posvetio, kaže nam Henry Miller u članku iz kojeg uzimam ovaj navod, borbi za slobodu riječi. Theodore tvrdi:

“Razvrat nećemo pronaći ni u jednoj knjizi... ni na jednoj slici... On zapravo nikad nije drugo do odraz kakvoće duha onoga tko čita ili gleda... Nema toga argumenta za uklanjanje razvratne književnosti koji, neizbježnim nizom implikacija, nebi opravdao, i nije već opravdao, sva ostala ograničenja slobode duha.”

A Miller dodaje: “Poslije dugogodišnje borbe s kreposnima, bogomoljcima i ostalim psihopatima koji odlučuje što smijemo, a što ne smijemo čitati, Theodore Schroeder zaključuje: 'nije problem u unutarnjim svojstvima knjige (ocijenjene razvratnom), nego u mogućem utjecaju na zamišljenu osobu za koju se pretpostavlja da bi tu knjigu mogla čitati u nekom nepovoljnom trenutku budućnosti". Navodeći riječi nekog pastora iz XIX. stoljeća, dodaje: "Razvrat živi samo u glavama onih koji ga sami otkrivaju, a potom za njega optužuju druge".“Upravo oni ljudi”, reći će na to Dr. Ernest Jones, “koje različita iskušenja potajno privlače; čine sve ne bi li druge od njih odvratili; tako, pod izgovorom da brane druge, oni zapravo nastoje obraniti sebe same, jer duboko u srcu strahuju od vlastite slabosti.”

Možda vam je već jasno kako smjeram. I opet vas podsjećam da je opasno vjerovati kako neka knjiga može utjecati na čitaoca... Kad bi tako bilo, zemljom ne bi kročilo ni jedno jedino biće još od nastanka istočnog grijeha... I eto, napokon ću glasno izreći očevidnu činjenicu do koje smo došli: erotska književnost ne postoji. Točnije, svaka bi se književnost mogla smatrati erotskom, jer sve ono što je ovdje kazano moglo bi ostati od početka do kraja takvo kakvo jest i kad bismo riječ razvratno zamijenili riječju erotsko - a to smo dosad već jednom učinili. Naime, uvijek postoje samo dvije mogućnosti: ili razumijemo ono što čitamo, uviđajući da je to i otprije bilo u nama, ili ne razumijemo. I što je u tome loše? Stoga je tvrdnja da ,knjiga može probuditi želju za oponašanjem radnji što su u njoj opisane, protivna istini; jer, vratimo li se u doba nastanka svih onih ugodnih navada erotologije, moramo priznati da im se netko domislio prije nas, i to bez ikakva priručnika. Čovjek je, koliko znam, stariji od knjige.

Isto ćemo tako priznati da bi normalno razvijeni muškarac i žena, rođeni na pustim otocima daleko od civilizacije, i potom spojeni na nekom mjestu također izvan dosega vanjskih utjecaja, zacijelo vrlo brzo stekli mnoštvo novih spoznaja…istraživanje bi im išlo posve lako.

Da, da, to je prava istina... erotska književnost postoji samo u glavi erotomana; i teško bismo ustvrdili da je opis... recimo nekog drveta ili kuće manje erotičan od para vještih ljubavnika... Sva je mudrost u točnoj procjeni čitaočeva duha... Octave Mirabeau, u Dnevniku sobarice, pripovijeda o nekom starom gospodinu koga izluđuje ženska cipela... Što bi taj stari gospodin tek rekao da je vidio reklamne stranice Argencea ili Perugie? I trebamo li zato osuđivati Argencea i Perugiu? Ili, da ne idemo tako daleko, možemo li tvrditi da su Argence, Perugia i reklamni agenti autori erotskih djela?

U stvari, mislim da možemo... i upravo se zato problem korisnosti erotske književnosti može svesti na problem korisnosti bilo koje književnosti... Što znači da on nadilazi moje snage... Stoga ću se, umjesto zaključka, ponovo obratiti izvrsnom Forbergu, tek toliko da bih završio ovo razmatranje:

“Vina”, kaže on, “iznesena na stol, pijanca će izbezumiti, dok će trezvenjaka ostaviti posve ravnodušnim; tako i ova vrst štiva može zagrijati samo izopačenu maštu. Ali nema nikakva utjecaja na čedan i usmjeren duh...«

Duh kakav, bez sumnje, krasi sve prisutne, uključujuči i predavača.