bosna i hercegovina Босна и Херцеговина...duška, stojanović Živko i Đekić...

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100; Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Босне и Херцеговине

Predmet broj: S1 1 K 019816 15 Kri

Datum: objavljivanja 09.12.2016.godine

pismenog otpravka 09.02.2017.godine

Pred pretresnim vijećem u sastavu:

sudija Gluhajić Staniša, predsjednik vijeća

sudija Jesenković Vesna

sudija Maksumić Šaban

u predmetu

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

BRNJIĆ MARIJANA

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine:

Janjić Miroslav

Branilac optuženog Gorana Popovića:

Konjić Rifat, advokat iz Tuzle

2

UVOD…………………………………………………………………………………………………....4

IZREKA……………………………………………………………………………………………..…...4

OBRAZLOŽENJE………………………………………………………………………………….…..6

I KRIVIČNI POSTUPAK…………………………………………………………………………...6

A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES…………………………………………………….....6

B. DOKAZNI POSTUPAK………………………………………………………………….….7

C. ZAVRŠNE RIJEČI………………………………………………………………………......8

1) Završna riječ Tužilaštva BiH…………………………………………………………....….8

2) Završna riječ odbrane……………………………………………………………………....9

D. PROCESNE ODLUKE……………………………………………………………….....…11

1) Prigovor Res judicata…………………………………………………………………..…...11

2) a) Odluka o isključenju javnosti……………………………………………………….....…12

b) Protok roka od 30 dana………………………………………………………………......13

c) Izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza – prihvatanje iskaza svjedoka

u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH……………………………………………...14

d) Odluka po prigovorima na dokaze Tužilaštva BiH………………………………….....15

e) Odluka po prigovorima na dokaze odbrane…………………………………………....16

f) Osobe obuhvaćene članom 83. ZKP BiH……………………………………………....16

g) Izmjene u izreci presude u odnosu na činjenični opis iz optužnice………………......17

II STANDARDI DOKAZIVANJA I OPŠTA OCJENA DOKAZA………………………….....18

1) Alibi optuženog i nalazi vijeća u pogledu alibija optuženog……………………..............……20

III PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA…………………………………………………......24

1) Bitna obilježja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ

SFRJ…………………………………………………………………….........................................…25

a) Kršenja pravila međunarodnog prava…………………………………………....................….27

b) Kršenje mora biti učinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije…....................….29

3

c) Status žrtve………………………………………………………………………......................…31

d) Djelo učinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom……………………………………………………………………............................….....32

2) Pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina………………………………………................….33

a) Silovanje…………………………………………………………………………....................…..34

IV SILOVANJE STOJANOVIĆ DUŠKE………………………………………………….......…35

V KRIVIČNA ODGOVORNOST I KRIVIČNO PRAVNA SANKCIJA…………………....….40

VI ODLUKA O TROŠKOVIMA I IMOVINSKO PRAVNOM ZAHTJEVU………………........42

VII PRILOG POPIS DOKAZA…………………………………………………………......……..44

1) Prilog 1 – Dokazi Tužilaštva BiH……………………………………………………….........…..44

2) Prilog 2 – Dokazi odbrane………………………………………………………………..........…44

4

Broj: S1 1 K 019816 15 KrI

Sarajevo, 09.12.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine u vijeću sastavljenom od sudije Gluhajić Staniše, kao

predsjednika vijeća, sudija Jesenković Vesne i Maksumić Šabana kao članova vijeća,

uz sudjelovanje stručnog saradnika Glogovac Ane, u svojstvu zapisničara, u krivičnom

predmetu protiv optuženog Brnjić Marijana zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne

Republike Jugoslavije (u daljem tekstu KZ SFRJ), po optužnici Tužilaštva Bosne i

Hercegovine broj T20 0 KTRZ 0011094 15 od 16.10.2015. godine, koja je potvrđena

dana 26.10.2015.godine, nakon održanog glavnog pretresa sa kojeg je dijelom javnost

bila isključena, u prisutnosti optuženog Brnjić Marijana i njegovog branioca, advokata

Konjić Rifata, te tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Janjić Miroslava, donio je, a

predsjednik vijeća dana 09.12.2016.godine javno objavilo, sljedeću:

P R E S U D U

I

Optuženi Brnjić Marijan, sin Mate i majke Ruže, rođene Mijukić, rođen 15.07.1966

godine u mjestu Posavska Mahala, opština Odžak, nastanjen u ulici Posavska mahala

broj 54, opština Odžak, sa trenutnim prebivalištem u ulici Davorina Bazjanca broj 13,

Slavonski Brod, Republika Hrvatska. Po nacionalnosti ..., po zanimanju ekonomski

tehničar,oženjen, otac troje djece, JMBG: ..., osuđivan, , državljanin ... i ...;

KRIV JE

5

Što je :

Za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Vojske Republike Srpske i

Hrvatskog vijeća odbrane, kao pripadnik 102. brigade HVO-a Odžak u mjesecu junu

1992 godine na području opštine Odžak suprotno pravilima Međunarodnog

humanitarnog prava kršeći odredbe člana 3. stav 1. tačka c) Ženevske konvencije o

zaštiti građanskih osoba od 12.08.1949.godine, silovao ženu civila srpske nacionalnosti,

tako što je :

U noći 4./5. juni 1992. godine, u periodu od 00,00 do 04,00 sata u mjestu Posavska

Mahala, opština Odžak, u jednoj od kuća u neposrednoj blizini autobuske stanice,

izvršio silovanje Stojanović Duške, civila srpske nacionalnosti, koju je prethodno

zajedno sa drugim NN pripadnicima HVO-a prinudno doveo iz mjesta Novi Grad do

pomenute lokacije, gdje ju je uveo u jednu od prostorija pomenute kuće i silovao, na

način što ju je tjerao da skine sve sa sebe, a zatim odgurnuo na krevet koji se tu

nalazio da bi je potom silovao, te nakon toga natjerao da stavi njegov polni organ u usta

držeći je za kosu, nakon čega je prebacio preko kreveta i silovao u analni otvor što je

sve za posljedicu imalo povredu ličnog dostojanstva oštećene Stojanović Duške

Čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142.

Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu KZ

SFRJ)

pa ga Sud primjenom odredbe članova 38. i 41. KZ SFRJ-a

OSUĐUJE

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 6 (šest) GODINA

II

6

Na osnovu člana 188. stav 4. ZKP BiH optuženi se oslobađa dužnosti nadoknade

troškova krivičnog postupka.

III

Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećena se sa imovinskopravnim zahtjevom

upućuje na parnicu.

O B R A Z L O Ž E NJ E

I. KRIVIČNI POSTUPAK

A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES

1. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTRZ 0011094 15 od

16.10.2015. godine optuženi Brnjić Marijan, se tereti da je počinio krivično djelo Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ.

2. Sudija za prethodno saslušanje je dana 26.10.2015. godine potvrdio predmetnu

optužnicu, a optuženi se dana 04.12.2015. godine izjasnio da nije kriv za krivično djelo

koje mu se stavlja na teret.

3. Glavni pretres je počeo 20.01.2016. godine.

4. Tužilac Tužilaštva BiH, Janjić Miroslav, je u uvodnom izlaganju istakao da će na

osnovu subjektivnih i materijalnih dokaza koji su prikupljeni u toku istrage i koji će biti

izvedeni na glavnom pretresu, Tužilaštvo BiH dokazati da je optuženi Brnjić Marijan

počinio radnje za koje se optužuje. Nadalje, istakao je da će Tužilaštvo BiH dokazati da

je optuženi bio pripadnik 102 Brigade HVO-a i da je u tom svojstvu preduzeo radnje

koje mu se stavljaju na teret, te da je iste počinio za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i

7

Hercegovini, tj. na područiju opštine Odžak. Takođe, Tužilaštvo BiH će dokazati da je

oštećena u vrijeme izvršenja djela bila civil, dakle osoba koja je zaštićena Ženevskom

konvencijom o zaštiti građanskih lica u vrijeme sukoba, te da je optuženi Brnjić Marijan

bio svjestan da prema takvoj osobi preduzima inkriminisane radnje. Na kraju, tužilac je

istakao da se oštećena sa većom grupom civila žena i djece nalazila u mjestu Novi

Grad, da su u to mjesto vraćene iz logora na područiju opštine Odžak gdje su im

zatvoreni muževi i da je veći dio tih žena u periodu maj/juni mjesec 1992. godine

odvođen i silovan.

5. Branilac optuženog Brnjić Marijana, advokat Konjić Rifat, je u uvodnom izlaganju

istakao da će odbrana u dokaznom postupku unakrsno saslušati svjedoke koje je

Tužilaštvo BiH predložilo, te se očitovati na materijalne dokaze Tužilaštva BiH. Nakon

okončanja izvođenja dokaza Tužilaštva BiH, odbrana će predložiti svoje dokaze iz kojih

proizilazi da optuženi nije počinio radnju koja mu se predmetnom optužnicom stavlja

na teret.

B. DOKAZNI POSTUPAK

6. Na prijedlog Tužilaštva BiH saslušana su tri svjedoka optužbe i to: Stojanović

Duška, Stojanović Živko i Đekić Milica, te pročitan iskaz Lešić Ljubice.

7. U svojstvu svjedoka odbrane, saslušano je pet svjedoka: Antunović Marko, Brnjić

Klara, Ilić Pero, Brnjić Ivo, Bajušić Šimo, te pročitan drugi iskaz Lešić Ljubice. Takođe,

optuženi Brnjić Marijan je svjedočio u svoju korist.

8. U sudski spis je uloženo 15 materijalnih dokaza Tužilaštva te 7 materijalnih dokaza

odbrane optuženog Brnjić Marijana, koji su navedeni u popisu dokaza, a koji je sastavni

dio presude.

9. Dokazni postupak je završen 05.10.2016. godine, nakon čega je slijedilo iznošenje

završnih riječi strana u postupku.

8

C.ZAVRŠNE RIJEČI

1. Tužilaštvo BiH

10. Tužilac je u svojoj završnoj riječi istakao da smatra da je Tužilaštvo BiH u toku

glavnog pretresa dokazalo da je optuženi Brnjić Marijan počinio krivično pravne radnje

koje mu se dispozitivom optužnice stavljaju na teret.

Naime, tužilac smatra da je dokazano da je optuženi krivično djelo počinio u mjesecu

junu 1992. godine te da je krivično djelo počinjeno u vrijeme trajanja oružanog sukoba

između Vojske Srpske Republike BiH i Hrvatskog vijeća odbrane na područiju opštine

Odžak, a što je vidljivo i iz materijalne dokumentacije koja je uložena u spis kao i na

osnovu iskaza svjedoka saslušanih na glavnom pretresu.

Nadalje, tužilac navodi da radnje koje je preduzeo optuženi Brnjić predstavljaju teške

povrede Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.08.1949.

godine, obzirom da je žrtva u ovom krivičnom postupku bila žena - civil, koja se nalazila

u mjestu Novi Grad sa svojom maloljetnom djecom. Takođe, krivično pravne radnje koje

je optuženi preduzeo prema oštećenoj Stojanović Duški nisu bile opravdane vojnom

nuždom, jer je u momentu preduzimanja istih Novi Grad bio pod kontrolom HVO-a, a u

njemu su se nalazile samo žene i djeca.

Pripadnost i svojstvo optuženog Brnjić Marijana 102. brigadi HVO-a proizilazi iz akta

Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata.

Tužilac je istakao da su svjedoci optužbe svoje iskaze u pogledu odlučnih činjenica

iznosili na identičan način, vjerodostojno, da su isti svjedoci, saglasno istakli da se

kritični događaj desio noći 4./5. juni 1992. godine, kojom prilikom je oštećena Stojanović

Duška sa grupom od još nekoliko žena odvedena u mjesto Posavska Mahala nakon

čega je silovana prvo od strane Brnjić Marijana, a nakon toga i od drugih pripadnika

HVO-a. Ove činjenice navode kako sama oštećena, tako i njen suprug kao i svjedoci

Đekić Milica i Lešić Ljubica, čiji je iskaz pročitan na glavnom pretresu.

9

U pogledu identiteta optuženog Brnjić Marijana, tužilaštvo cijeni da je bitno napomenuti

da su svjedokinje Stojanović Duška i Đekić Milica opisale do detalja način na koji su

poznavale optuženog, te su istog prepoznale i u sudnici.

Nadalje, Tužilaštvo smatra da se iskazima svjedoka odbrane ne može pokloniti vjera, iz

razloga što su ovi svjedoci o istim događajima davali potpuno različite iskaze. Svi

svjedoci odbrane su isticali činjenicu da je optuženi Brnjić Marijan u periodu

relevantnom za optužnicu bio na teritoriji R. Njemačke, a što je u suprotnosti sa

materijalnom dokumantacijom koja je uložena u spis i iz koje proizilazi da je optuženi

Brnjić Marijan bio pripadnik HVO-a od 07.04.1992. godine do 13.07.1992. godine.

Odbrana nije imala ni jedan relevantan materijalni dokaz, pasoš, prijavu boravka ili

eventualno prijavu zaposlenja kojim bi potvrdila prisustvo optuženog na područiju R.

Njemačke u inkriminisanom periodu.

Na kraju, Tužilaštvo BiH smatra da je na osnovu subjektivnih i materijalnih dokaza

izvedenih na glavnom pretresu u potpunosti dokazalo da je Brnjić Marijan počinio

krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

2.Odbrana optuženog Brnjić Marijana

11. Branilac optuženog Brnjić Marijana, advokat Konjić Rifat, u završnom izlaganju

prvenstveno je istakao da je optuženi Brnjić Marijan u drugom predmetu koji se vodio

pred Sudom BiH, pravosnažno oslobođen, i to zajedno sa Glavaš Pavom, Barukčić

Martinom i Glavaš Ilijom, od optužbe da je u noći 4./5. juni 1992. godine u periodu od

00:00 do 04:00 sati u mjestu Posavska Mahala, opština Odžak, u jednoj od kuća u

neposrednoj blizini autobuske stanice izvršio silovanje Đekić Milice. Takođe, istom

presudom optuženi Brnjić je pravosnažno oslobođen i da je zajedno sa Barukčić

Martinom, u istom vremenskom periodu silovao Lešić Ljubicu. Branilac ističe da je

prema predmetnoj optužnici oštećena Stojanović Duška silovana u isto vrijeme i na

istom mjestu te da je očigledno da se radi o jednom događaju, blisko povezanim

radnjama koje su se desile u kontinuitetu, te da s toga nije bilo moguće ponovo voditi

krivični postupak prema optuženom Brnjiću za isti događaj, pred istim Sudom, jer se

10

radi o presuđenoj stvari. Imajući u vidu navedeno, branilac je predložio da Sud donese

presudu kojom se optužba odbija, primjenom člana 283. tačka e) ZKP BiH.

Takođe, branilac je istakao da ukoliko Sud ne prihvati ovaj prijedlog odbrane, odbrana

želi ukazati na činjenice i dokaze koji će dovesti do presude kojom se optuženi Brnjić

Marijan oslobađa od optužbe.

Branilac se prvo osvrnuo na iskaz svjedoka Đekić Milice, istakavši da postoje određene

razlike u njenom iskazu datom u istrazi i onom datom na glavnom pretresu, i to u

pogledu odvođenja žena iz kuće Borćilović Mire te njenog silovanja tj. redoslijeda

muškaraca koji su je silovali u kući u Posavskoj Mahali. Branilac je naveo da je tvrdnja

Đekić Milice da poznaje optuženog Brnjić Marijana, netačna, jer svjedokinja prilikom

vršenja radnje prepoznavanja kada joj je predočen foto album nije prepoznala

optuženog Brnjića, iz čega se može zaključiti da ga ona nije ni poznavala.

Vezano za svjedoka Stojanović Dušku, branilac je naveo da je ona od davanja iskaza u

istrazi pa do svjedočenja na glavnom pretresu u bitnom izmjenila svoj iskaz u odnosu

na optuženog Brnjić Marijana. Takođe, ukazao je na određene razlike u iskazima koje je

davala, a u pogledu činjenice kako je prepoznala Brnjić Marijana, kako su žene iz kuće

Broćilović Mire odvedene, kao i u pogledu samog čina silovanja, odnosno načina na

koji je izvršeno.

Branilac je istakao da se na osnovu iskaza gore pomenutih svjedoka, kao i iz

materijalne dokumentacije ne može van razumne sumnje utvrditi da je optuženi Brnjić

Marijan, bio u kritično vrijeme na mjestu događaja, jer se iz iskaza svjedoka odbrane

kao i iz materijalne dokumentacije vidi da je optuženi Brnjić Marjan bio prijavljen na

adresi u Njemačkoj u periodu od 12.05.1992. godine do 07.08.1992. godine.

Na kraju iznošenja završnih riječi branilac se osvrnuo na medicinsku dokumentaciju

koju je Tužilaštvo BiH predalo na ime oštećene Stojanović Duške, te istakao da se iz

iste ni na koji način ne može pouzdano utvrditi da činjenice navedene u ovoj

dokumentaciji imaju uzročno posledičnu vezu sa događajima koji su se desili 4./5. juni

1992. godine. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, branilac je predložio da Sud

optuženog Brnjić Marijana oslobodi od optužbe.

11

Optuženi Brnjić Marijan je izjavio da se u cjelosti slaže sa završnim izlaganjem svoga

branioca.

U replici na završnu riječ odbrane, Tužilaštvo je navelo da se u konkretnom slučaju ne

radi o presuđenoj stvari, pošto optuženom nikada nije suđeno zbog silovanja oštećene

Stojanović Duške. U pogledu ocjene dokaza iz ranijih postupaka pred Sudom BiH, a

vezano za dešavanja u kritično veče 4/5.06.1992. godine, Tužilaštvo ističe da su se

vodila dva postupka, te da su date različite ocjene dokaza. Tužilac takođe navodi da

svjedokinji Đekić Milici, u istrazi, prilikom prepoznavanja lica sa foto albuma, nije

pokazana slika optuženog Brnjić Marjana, zbog čega istog i nije mogla prepoznati, ali je

dala detaljan opis optuženog i pokazala ga u sudnici.

Branilac je u odgovoru na repliku izjavio da Sud može cijeniti samo one dokaze koji su

izvedeni na glavnom pretresu i koji su uvedeni u spis, a među tim dokazima nema

druge presude, osim onih koje je odbrana uvela.

Optuženi nije imao ništa dodati.

D.PROCESNE ODLUKE

1) Prigovor Res judicata

12. Odbrana je u okviru završnih riječi iznijela stav da je u predmetnom slučaju u pitanju

presuđena stvar (res judicata), budući da je optuženi Brnjić Marjan pravosnažno

oslobođen presudom ovog suda za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog

stanovništva, u odnosu na ostala lica koja su silovana iste večeri i u istom mjestu kao

i oštećena Stojanović Duška , te da s toga nije moguće dva puta voditi krivični postupak

za isti događaj, pred istim Sudom, zbog čega odbrana predlaže da Sud donese presudu

kojom se optužba odbija. Vijeće smatra da je isti prijedlog odbrane neosnovan, a iz

sledećih razloga:

13. Prvo, uvidom u presude Suda BiH koje su uložene u spis, a kojim je optuženi Brnjić

Marijan oslobođen da je počinio radnju silovanja u noći 04./05.06.1992. godine u

Posavskoj Mahali, Sud primjećuje da među oštećenim licima nema oštećene Stojanović

12

Duške, tako da se ista presuda ne odnosi na ovu oštećenu. Vijeće smatra da je djelo

silovanja samo po sebi posebno i specifično, odnosno da se radi o djelu kojim se štite

najviša lična pravna dobra. Mens rea kod radnje silovanja je „namjera da se izvrši

seksualna penetracija prema određenoj osobi i svijest da se to dešava bez pristanka

žrtve”. Samim tim, ovo vijeće smatra da institut „ne bis in idem” nije primjenjiv u

konkretnom slučaju, jer je krivično djelo silovanja izvršeno prema oštećenoj Stojanović

Duški, koja nije bila obuhvaćena prethodnom optužnicom, a što je posebna kažnjiva

radnja, zbog čega se nisu ispunili uslovi za primjenu instituta “res judicata”.

14. U vezi primjene načela „ne bis in idem” u presudu Oliveira protiv Švajcarske (1998.,

Izvještaji 1998 –V)1 Evropski sud je našao da se jedan kažnjivi događaj može razdvojiti

na dvije kažnjive radnje, odnosno da postoje odvojena kažnjiva djela, čak i kad su

sastavni dijelovi istog kriminalnog ponašanja.

15. Takođe, sličan stav je izražen i u presudi Prince2, gdje je Vrhovni sud Kanade

zauzeo stav da „kad je riječ o krivičnim djelima protiv života i tjela, pravilo o

nedopustivosti višestrukih osuda ne važi ako se te osude odnose na različite žrtve”.

16. Iz svih gore navedenih razloga, Sud nije prihvatilo prijedlog odbrane da se

optužba odbije iz razloga što je optuženi Brnjić za isto djelo već pravosnažno oslobođen

od optužbe.

2)a) Odluka o isključenju javnosti

17. Vijeće je po službenoj dužnosti isključilo javnost sa jednog dijela glavnog pretresa

primjenom člana 235. ZKP BiH3. Donošenje te odluke opravdavali su razlozi zaštite

1 Case of Oliveira v.Switzerland (84/1997/868/1080) Strasbourg, 30 july 1998

2 R v. Prince (1986), Vrhovni sud Kanade (480 str)

3 “Od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa sudija, odnosno vijeće može u svako

doba, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne sigurnosti ili ako je potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene ili važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, osobnog i intimnog života optuženog ili oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka”

13

interesa svjedoka koji nalaže taj član, a uslijedili su na nastavku glavnog pretresa koji je

održan dana 09.03.2016. godine. Odluku o isključenju javnosti za jedan dio pretresa,

Vijeće je donijelo kako bi zaštitilo oštećenu-svjedokinju Stojanović Dušku, odnosno njen

lični i intimni život, te je u zatvorenom dijelu sjednice poučilo oštećenu o njenim pravima

i mogućnostima u odnosu na prisustvo javnosti prilikom njenog svjedočenja, imajući u

vidu da je ista žrtva silovanja. Oštećena je tom prilikom navela da želi da svjedoči javno,

zbog čega je Sud otvorio ročište za javnost i obavio saslušanje oštećene u prisustvu

javnosti.

b) Protok roka od 30 dana

18. Prema dredbi člana 251. stav 2. ZKP BiH „Glavni pretres koji je odgođen mora

ponovo početi ako se izmjeni sastav vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže do 30 dana,

ali uz saglasnost stranaka i branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju

svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste

iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi

zapisnik o uviđaju“. Kako je između nastavaka glavnog pretresa održanih na dane

20.04.2016. godine i 08.06.2016. godine te 06.07.2016. godine i 14.09.2016. godine

proteklo više od 30 (trideset) dana, Vijeće je ponovo započelo glavni pretres, ali je

primjenom ove zakonske odredbe, uz prethodno pribavljenu saglasnost stranaka i

branioca4, odlučilo da se na glavnom pretresu ponovo ne izvode dokazi već da se

koriste ranije izvedeni dokazi.

4 Na nastavcima glavnih pretresa na dane 08.06.2016.godine i 06.07.2016.godine, stranke i branilac

dali saglasnost

14

c) Izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza – prihvatanje iskaza svjedoka u

skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH

19. Član 273. ZKP BiH koji se odnosi na izuzetke od neposrednog sprovođenja dokaza,

u stavu 2. predviđa da „ zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije

odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su

ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred

Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih razloga.“

20. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 20.04.2016. godine, a na osnovu

člana 273. stav 2. ZKP BiH pročitan je iskaz svjedoka Lešić Ljubice, koja je preminula,

a koji iskaz je dat Tužilaštvu BiH dana 28.03.2014. godine. Postupajući tužilac je istakao

da je Izvod iz matične knjige umrlih na ime Lešić Ljubice broj 04-202-1-163/14 od

27.11.2014. godine, već uložen kao dokaz Tužilaštva BiH u predmetu pred Sudom BiH,

broj S1 1 K 016706 14 Kri Brnjić Marijan i dr, na šta je branilac optuženog izjavio da to

nije sporno, te da se ne protive čitanju iskaza.

21. Imajući u vidu da je među strankama nesporna činjenica da je svjedokinja Lešić

Ljubica umrla, nije bilo neopohodno da tužilac ulaže u sudski spis dokaz o njenoj smrti.

5.

22. Na nastavku glavnog pretresa dana 05.10.2016. godine, je iz već navedenih

razloga, a na prijedlog odbrane, kojem prijedlogu se Tužilaštvo nije protivilo, pročitan i

drugi iskaz svjedoka Lešić Ljubice dat Kantonalnom Tužilaštvu Posavskog kantona

Orašje, broj T02 0 KTRZ 0003555 10 od 20.10.2011.godine6.

23. Kako se radilo o izuzetku od neposrednog izvođenja dokaza, kojem Sud pribjegava

kada na glavnom pretresu iz zakonom predviđenih razloga nije moguće neposredno

saslušati svjedoka, Vijeće je suprotnim stranama dalo mogućnost, da navedu pitanja

koja bi bila postavljena svjedoku da je isti neposredno saslušan.

5 Dokaz Tužilaštva BiH broj T-1

6 Dokaz odbrane broj O-7

15

d) Odluka po prigovorima na dokaze Tužilaštva BiH

24. Tužilac je kao dokaz optužbe uveo u spis Rješenje ljekarske komisije za pregled

lica obuhvaćenih Zakonom o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, broj 2172

od 05.11.1998. godine7, na koji je odbrana uložila prigovor relevantnosti, ističući da se

isti ne odnosi na silovanje. Takođe, prigovore relevantnosti odbrana je uložila i na

dokaze Tužilaštva BiH i to na Nalaz broj 329/98, potpisan od dr Franjo Matijević –

specijalista neurologije i psihijatrije od 22.10.1998. godine i Otpusnu listu na ime

Stojanović Duška, Regionalna bolnica Doboj, odjeljenje Ginokologija od 30.11.1195.

godine na ime Stojanović Duška, sa prilogom: Otpusno pismo na ime Stojanović Duška,

Opšta bolnica, Ginekologija, Doboj, broj: 1073/948. Branilac je obrazložio prigovor

relevantnosti na način da u dokazu T-13 nema ništa što povezuje optuženog sa tim

osim što piše da je oštećena njemu to rekla, a za dokaz T-14 je obrazložio da se

odnosi na hiruške zahvate, ali hiruški zahvati nisu obuhvaćeni optužnicom.

25. Vijeće je odlučilo da prihvati navedene dokaze u spis, budući da su uloženi na

okolnosti zdravstvenog stanja oštećene Stojanović Duške. Vijeće napominje da će

naprijed navedene dokaze cijeniti u skladu sa njihovom dokaznom snagom kao i u vezi

sa ostalim provedenim dokazima.

26. Zatim, odbrana je uložila prigovor relevantnosti i na dokaz Tužilaštva BiH koji je

uveden pod brojem T-15 – Izvještaj SJB Novi Grad od 15.06.1992. godine, u potpisu

S.Brkić, ističući da se u njemu ne spominje optuženi Brnić Marijan.

27. Vijeće je odlučilo da i ovaj dokaz prihvati i uvede u spis, budući da je isti uložen na

okolnost dešavanja u noći 4./5. jun 1992. godine, koji događaj je prijavila svjedokinja

Đekić Milica, a koja je sa ostalim ženama odvedena u Posavsku Mahalu. Takođe,

Vijeće će i ovaj dokaz cijeniti u skladu sa njegovom dokaznom snagom i u vezi sa

drugim provedenim dokazima.


8 Dokazi Tužilaštva BiH broj T-13 i T-14

16

e) Odluka po prigovorima na dokaze odbrane

28. Odbrana je kao dokaz uložila Spisak pripadnika III satnije9, na koji dokaz je tužilac

uložio prigovor relevantnosti, sa obrazloženjem da je isti spisak zatražen za druga dva

lica koja su optužena u drugom predmetu. Branilac je istakao da je odbrana mogla da

uloži samo onaj dokument koji im je predalo Tužilaštvo BiH.

29. Vijeće je prihvatilo ulaganje ovog dokaza u spis, sa napomenom da će isti cijeniti u

skladu sa njegovom dokaznom snagom i u vezi sa ostalim provedenim dokazima.

f) Osobe obuhvaćene članom 83. ZKP BiH

30. Na glavnom pretresu održanom dana 08.06.2016. godine, kao svjedok odbrane,

svjedočila je Brnjić Klara, supruga optuženog Brnjić Marijana. Imajući u vidu da je ova

svjedokinja po odredbi člana 83. stav 1. ZKP BiH10, osoba koja može odbiti

svjedočenje, ista je u skladu sa članom 83. stav 2. ZKP BiH11 upozorena da može

odbiti svjedočenje, na šta je svjedokinja odgovorila da želi da svjedoči u ovom

predmetu.

31. Obzirom da je nakon svjedočenja Brnjić Klare, u predmetnom postupku, došlo do

probijanja roka od 30 (trideset) dana, usled čega je glavni pretres počeo ponovo, ista

svjedokinja je zbog specifičnog položaja u kome se nalazi tj. da može odbiti

svjedočenje u skladu sa članom 83. ZKP BiH, ponovo pozvana na glavni pretres dana

05.10.2016. godine. Tom prilikom, svjedokinja je opet upozorena da može odbiti

svjedočenje, međutim ista je ponovo odgovorila da želi svjedočiti i da se njen iskaz

koristi u ovom predmetu.


10 „Svjedočenje mogu odbiti: a) bračni odnosno vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog,

b)roditelj ili dijete, usvojitelj ili usvojenik osumnjičenog odnosno optuženog.“ 11

„Organ koji vodi postupak dužan je osobe iz stava 1.ovog člana, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom upozori da mogu odbiti svjedočenje. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik“

17

g) Izmjene u izreci presude u odnosu na činjenični opis iz optužnice

32. Sud je u činjeničnom opisu presude, izvršio određene manje izmjene pri tome ne

dirajući u subjektivni i objektivni identitet optužnice. Vijeće je izmjene izvršilo na osnovu

provedenih dokaza i po ocjeni Vijeća, iste doprinose tačnijem određenju radnje

konkretnog krivičnog djela, bez narušavanja njegovih bitnih elemenata.

33. Vijeće je u preambuli presude izostavilo riječi: „za vrijeme rata u Bosni i

Hercegovini“ zatim „u vremenskom periodu“ kao i tačku a) zajedničkog člana 3. stav 1.

Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba od 12.08.1949.godine. Nadalje, Vijeće

je u činjeničnom opisu umjesto „natjerao“ u presudi navelo „tjerao“, a izostavilo je riječi:

„udario šamarom u predjelu lica“, „jako stisnuo za vilicu“, „u predjelu potiljka govoreći joj

„Vi četnikuše, vi ste dobre ovako ćemo mi s vama“ „ i nanošenje fizičkih i psihičkih

povreda životnog i tjelesnog integriteta“, čime je činjenični opis usklađen sa provedenim

dokazima, a subjektivni i objektivni identitet između optužbe i presude očuvan.

I I. STANDARDI DOKAZIVANJA I OPŠTA OCJENA DOKAZA

34. Nakon što je Vijeće u smislu člana 281. ZKP BiH savjesno i sadržajno ocijenilo

svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, koji su izvedeni na glavnom

pretresu, te prethodno analizirajući navode optužbe i odbrane, utvrđeno je činjenično

stanje kao u izreci iz sljedećih razloga.

35. Član 3. stav 1. ZKP BiH propisuje da se optuženi smatra nevinim za krivično djelo

dok se ne dokaže njegova krivica. Tužilac stoga snosi teret utvrđivanja krivice

optuženog, i u skladu sa članom 3. stav 2. ZKP BiH optužba to mora uraditi izvan

razumne sumnje. Shodno tome, u utvrđivanju da li je tužilac dokazao predmet optužbe

izvan svake razumne sumnje, Vijeće je pažljivo razmotrilo da li postoji bilo kakva druga

razložna interpretacija uvrštenih dokaza, osim one koju je prihvatilo, kada je odlučilo da

su ispunjena obilježja krivičnog djela za koje se optuženi tereti.

18

36. Sud je razmatrao i cijenio sve izvedene dokaze, ali će se u presudi osvrtati samo na

one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te obrazlagati i iznositi zaključke

samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku.

37. U skladu sa članom 15. ZKP BiH, Vijeće ima pravo da slobodno ocjenjuje dokaze.

Pritom je slobodna ocjena dokaza oslobođena pravnih pravila, koja bi a priori određivala

vrijednost pojedinih dokaza. Vrijednost dokaza nije unaprijed određena, ni kvalitativno,

ni kvantitativno. Ocjena dokaza obuhvata logičku i psihološku ocjenu, te iako ne postoje

pravna, ni formalna pravila ocjene, ista je vezana za pravila ljudskog mišljenja i

iskustva.

38. Istovremeno, Vijeće je vodilo računa da u ovoj presudi navede jasne i razumljive

razloge na kojima zasniva svoju odluku, a da pri tome nije u obavezi da daje detaljne

odgovore na svako pitanje, ali ako je činjenica ili dokaz od suštinske važnosti za ishod

predmeta, Vijeće se u tom slučaju mora pozabaviti sa njim u svojoj presudi. Osim toga,

pri odlučivanju Vijeće je imao u vidu da saglasno praksi ESLJP, Sud, iako je obavezan

dati razloge za svoju odluku, ne mora se detaljno baviti svakim argumentom koji je

iznijela neka od strana u postupku, iz čega proizilazi da se Sud nije dužan baviti svakim

dokazom, već je u smislu odredaba članova 15. i 281. ZKP BiH dužan da se bavi u

prvom redu onim dokazima koji su nužni za ostvarenje svrhe ove presude, iz čega

proizilazi da nije nužno raspravljati baš o svakom dokazu.

39. Ponekad se usmeno svjedočenje svjedoka razlikovalo od izjave koju su isti dali u

istražnoj fazi. Međutim, treba imati u vidu da je prošlo više od 20 (dvadeset) godina od

događaja navedenih u optužnici, te je opravdano očekivati da je protek vremena uticao

na tačnost i vjerodostojnost sjećanja svjedoka. Ipak, i u takvoj situaciji, Vijeće je vodilo

računa o kakvim se razlikama iskaza radi, te kakvo je objašnjenje svjedoka u tom

pravcu, budući da sve razlike nemaju jednaku dokaznu vrijednost.

40. Takođe, činjenica je da se zbog prirode krivičnog postupka, svjedoku na glavnom

pretresu mogu postaviti drugačija pitanja od onih koja su postavljena u prethodnim

saslušanjima, pa je nakon konkretizacije pojedinih pitanja logično očekivati da se

svjedok sjeti dodatnih detalja. Naravno, ovakve situacije je Vijeće pažljivo razmatralo

prilikom utvrđivanja težine koja se treba dati takvim dokazima.

19

41. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku, Vijeće je cijenilo

njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, ispitalo konzistentnost njihovih

iskaza datih u sudnici, uporedilo činjenice o kojima je određeni svjedok svjedočio sa

činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, te sa činjenicama utvrđenim

materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim

dokazima u ovom predmetu.

42. Pored toga, pri ocjeni iskaza svjedoka, Vijeće je imalo u vidu da pouzdanost iskaza

jednog svjedoka zavisi od njegovog poznavanja činjenica, ali na pouzdanost iskaza u

velikoj mjeri može uticati protek vremena, nestalnost ljudske percepcije, kao i

traumatičnost samog događaja o kome svjedoči. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne

znače same po sebi da sudsko vijeće koje postupa razložno to svjedočenje mora

odbaciti kao nepouzdano12. Slično tome, faktori kao što su vremenski razmak između

događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica, nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u

vrijeme događaja ne isključuju automatski mogućnost da se Vijeće osloni na takav

iskaz, pri čemu je Vijeće dužno uporediti, kako je naprijed navedeno, činjenice o kojima

određeni svjedok svjedoči sa drugim provedenim dokazima.

43. Dakle, Vijeće pri odlučivanju ima diskreciono pravo da evaluira nepodudarnosti koje

su istaknute i da razmotri da li je svjedok, uzevši iskaz u cjelini, pouzdan, te da li je

njegovo svjedočenje vjerodostojno. Sitne nepodudarnosti ne mogu biti dovoljne da cijelo

svjedočenje učine nepouzdanim13.

44. Prilikom razmatranja optužnice, Vijeće je imalo u vidu da je jedino oštećena

Stojanović Duška svjedočila o samom činu predmetnog silovanja, jer je jedino ona bila

sa optuženim u momentu kad se desilo silovanje, a što je česta pojava kada su u

pitanju ovakvi inkriminisani događaji. Stoga, Vijeće je iskaz oštećene cijenilo sa

posebnom pažnjom dovodeći ga u vezu sa drugim provedenim dokazima, a o čemu će,

u osvrtu na iskaz ove svjedokinje, biti više riječi.

12 MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Čelebić, paragraf 485 i 496 – 498.

13 Ibid, paragraf 498

20

45. Vijeće je u skladu sa iznesenim stavovima i zakonskom regulativom, presudu

zasnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, savjesno

ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve

ocjene dokaza izvelo zaključak da je optuženi Brnjić Marijan počinio djelo opisano u

izreci presude, osuđujući ga na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina.

1) Alibi optuženog i nalazi vijeća u pogledu alibija optuženog

46. Odbrana optuženog Brnjić Marijana na glavnom pretresu izvodila je dokaze u cilju

tvrdnje da je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom isti boravio izvan BiH, tačnije u R.

Njemačkoj. Na okolnost alibija optuženog izvedeno je pet svjedoka i to Antunović

Marko, Brnjić Klara (supruga optuženog), Ilić Pero, Brnjić Ivo i Bajušić Šimo. Odbrana je

takođe uložila i tri materijalna dokaza iz kojih proizilazi da su optuženi Brnjić Marijan i

članovi njegove porodice imali prijavljeno prebivalište u R. Njemačkoj (dokazi odbrane

O-3 i O-4), kao i dokaz da je optuženi radio i bio prijavljen u firmi Brandl Maschinenbau

Gmbh i Co u R Njemačkoj (O-5). U istu svrhu optuženi Brnjić Marijan je svjedočio u

svoju korist.

47. Svjedok Antunović Marko na glavnom pretresu je istakao da je optuženog Brnjić

Marijana posjetio u Njemačkoj, pa su zajedno otišli na misu sv Antuna u Minhen, dana

13.06.1992. godine, te da su se čuli u više navrata telefonom s tim što ga je uvijek

zvao optuženi sa govornice, jer u kući u kojoj je živio nije imao telefon.

48. Svjedok Brnjić Klara je navela da su ona i djeca otišli u 10-om mjesecu 1991.

godine u Njemačku i da ih je Marijan odvezao, pa se odmah vratio u BiH, nakon čega

je ponovo došao u Njemačku u 11-om mjesecu i ostao do marta mjeseca 1992. godine,

da bi na kraju, po treći put došao u R. Njemačku, dana 10. maja 1992. godine, kada

ga je dovezao njegov brat Ivo. Optuženi se tada prijavio u opštini Pfeffenhausen oko

12.maja 1992. godine i po riječima svjedoka Brnjić Klare nije se više vraćao u BiH do 7-

og mjeseca 1998. godine.

21

49. Svjedok Ilić Pero je na glavnom pretresu istakao da je optuženi Brnjić Marijan

09.maja 1992. godine otišao u Njemačku kod žene i djece, te da ga on nije video nakon

toga do 1997. godine.

50. Svjedok Brnjić Ivo, brat optuženog, je naveo da je Brnjić Marijana sa glavnog

autobuskog kolodvora u Zagrebu odvezao u Njemačku dana 10.05.1992. godine.

Svjedok je siguran da je bio taj dan jer je u rukama imao Večernji list sa tim datumom,

a na naslovnoj strani novina je pisalo da je prva oslobođena opština u BiH Odžak.

Nadalje isti svjedok je rekao da je porodica Brnjić Marjana u Njemačku otišla na par

mjeseci prije 10.05.1992. godine te da ih je on lično odvezao u Njemačku, što je

suprotno iskazu svjedokinje Brnjić Klare koja je navela da ih je odvezao optuženi.

Takođe, svjedok Brnjić Ivo je istakao da je optuženog posjetio u Njemačkoj na vjerski

praznik „Duhovi”, koji po navodima svjedoka pada četrdeset dana posle Uskrsa,

premda po katoličkom vjerskom kalendaru, praznik „Duhovi” su 50 dana nakon

Kristova Uskrsnuća (Uskrsa).

51. Svjedok Bajušić Šimo je na glavnom pretresu istakao da je sreo optuženog

Marijana na fešti u mjestu Birnau, R Njemačka, u prvoj sedmici u šestom mjesecu

1992. godine, te da je Marjan tada bio sa ženom i djecom. Isti svjedok je naveo da sa

optuženim Marijanom nije bio skupa dana 4/5.juni 1992. godine. Takođe, ovaj svjedok

se u tom dijelu iskaza dobro sjećao i ostalih lica koji su bili na toj fešti te godine, a na

pitanje da li je na istoj fešti bio i u 1993-oj godini, svjedok Bajušić je odgovorio da je bio,

ali da se ne sjeća koga je video te 1993. godine.

52. Optuženi Brnjić Marijan svjedočeći u svoju korist na okolnosti alibija, rekao je da je

13.10.1991. godine odveo ženu i djecu u Njemačku, ne spominjući da je Brnjić Ivo bio

sa njim. Ističe da se nakon 3-4 dana vratio kući u Bosnu, da bi 24.11.1991. godine

autobusom ponovo došao u Njemačku, gdje se prijavio kao izbjeglica dana 26.11.1991.

godine u opštini Pfefffenhausen. U istom mjestu našao je posao i počeo da radi u

fabrici autodjelova dana 07.01.1992. godine. Krajem mjeseca marta 1992. godine

odjavljuje se iz Njemačke i ponovo vraća u Bosnu, radi obilaska kuće i obavljanja

poljskih radova, da bi već početkom aprila 1992. godine na području opština Bosanski

Brod i Bosanski Šamac počeli oružani sukobi, tako da mu je povratak u Njemačku bio

onemogućen. U istom periodu na području opštine Odžak srpsko stanovništvo je

22

postavilo punktove na putevima, a u opštini Odžak i u selu optuženog formiran je

Krizni štab, kao i jedinice Teritorijalne odbrane čiji je postao pripadnik. Optuženi kao

svjedok navodi da je 17.04.1992. godine na području opštine Odžak počeo ratni sukob,

da je tada u njegovom selu Posavska Mahala ustrojena vojna jedinica sa tri voda i da je

bio pripadnik prvog voda kojim je zapovjedao Jozan Pudić. Rat u opštini Odžak trajao

je do 08.05.1992. godine, kada je dogovorena predaja srpskog stanovništva iz mjesta

Novi Grad, koje je nakon polaganja naoružanja krenulo u koloni za Odžak. Već

sutradan, optuženi je odlučio da se vrati za Njemačku, pa ga je brat Ivo dovezao kod

žene i djece u Njemačku dana 10.05.1992. godine, da bi se ponovo prijavio u isto

mjesto dva dana kasnije. U to vrijeme odlazio je na nedeljne mise u mjesto Frajsing,

kao i na hodočašće u mjesto Birnau, gdje je sreo mnoge poznanike i tazbinu. Bavio se i

humanitarnim radom, skupljao pomoć, a u posjetu su mu početkom jula 1992. godine

došli Marko Antunović sa suprugom, sa kojima je zajedno otišao na misu u Minhen. Od

25.08.1992. godne ponovo se zapošljava u istoj firmi, gdje je i početkom godine radio, a

u Njemačkoj neprekidno ostaje sve do marta 1995. godine.

53. Vijeće je takođe izvršilo uvid i u materijalnu dokumentaciju koju je odbrana uložila u

spis, i to u Potvrdu o prijavi od 15. 09.2014. godine14 i Potvrdu o prijavi od 01.07.2014.

godine15, iz kojih proizlazi da su optuženi Marijan Brnjić i njegova supruga Brnjić Klara

imali prijavljeno prebivalište, i to Brnjić Marijan u periodu od 12.05.1992. godine do

12.03.1995. godine na adresi Pfeffenhausen Pfaffendorf 12, a Brnjić Klara na istoj

adresi od 15.10.1991. godine do 02.03.1995. godine, kao i u dokaz da je optuženi radio

i bio prijavljen u firmi Brandl Maschinenbau Gmbh i Co u R Njemačkoj16 od 26.08.1992.

godine.

54. Vijeće je izvršilo analizu i ocjenu svih izvedenih kako subjektivnih tako i objektivnih

dokaza koje je odbrana Brnjić Marijana izvela na glavnom pretresu u vezi alibija

optuženog , kao i dokaza kojima je tužilac dokazivao njegovo prisustvo na područiju BiH

u inkriminisanom periodu, pa na osnovu svih provedenih dokaza Vijeće nije prihvatilo




23

alibi optuženog, odnosno nije moglo zaključiti da se optuženi nalazio izvan BiH u

vrijeme kada je izvršeno djelo za koje je optužen.

55. Vijeće, smatra da odbrana svojim dokazima nije uvjerila Sud da je optuženi i

faktički boravio u R. Njemačkoj, u inkriminisanom period, kako je to u svom

svjedočenju iznosio optuženi i njegova supruga Brnjić Klara, a potvrđivali ostali svjedoci

odbrane. Stoji činjenica da je po naznačenim Potvrdama o prijavi, optuženi bio

prijavljen u navedenom periodu, na adresi u R. Njemačkoj, što automatski ne znači da

je isti svo vrijeme i faktički bio prisutan u Njemačkoj, odnosno da nije u inkriminisanom

periodu boravio na teritoriji Bosne i Hercegovine. Optuženi ne posjeduje tadašnji

pasoš, istakavši da ga je izgubio, niti drugi dokument kojim bi potkrijepio svoju tvrdnju

kao i tvrdnje svjedoka odbrane da od 12.05.1992. godine pa nadalje nije napuštao R.

Njemačku. Takođe, evidentno je iz materijalne dokumentacije koju je odbrana uložila u

spis, da u inkriminisanom period optuženi nije bio zaposlen u R. Njemačkoj, što znači

da je imao veću mogućnost kretanja. Svjedoci optužbe i to oštećena Stojanović

Dušanka, kao i svjedoci Đekić Milica i Lešić Ljubica su saglasno izjavile da je optuženi

kritičnog dana boravio na području opštine Odžak, te da je isti bio prisutan u mjestu

Posavska Mahala, gdje se desio predmetni događaj, što je Sud prihvatio. Uvidom u

materijalne dokaze optužbe i to u Registar vojnih obveznika Skupštine opštine Odžak

rođenih 1966.godine na ime Brnjić Marijan17 i Akta Federalnog ministarstva za pitanja

boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata - Sektor za pitanja evidencija iz

oblasti vojne obaveze broj: Pov.broj: 07/9-03/1-82-6/14 od 23.06.2014.godine18.

proizilazi da je optuženi Marjan Brnjić bio pripadnik 102. Brigade HVO Odžak u periodu

od 17.04.1992.godine do 13.07.1992.godine, što znači u inkriminisano vrijeme.

56. Vijeće nalazi da su iskazi svjedoka odbrane u pogledu alibija optuženog nedovoljno

uvjerljivi, da su međusobno različiti, te da se na osnovu njih ne može pouzdano utvrditi

da optuženi Brnjić nije boravio u BiH u kritičnom periodu. Svjedoci odbrane Antunović

Marko, Ilić Pero, Bnjić Ivo i Bajušić Šimo u svojim iskazima nisu ni isticali da su kritičnog

dana tj. u noći 4/5. juna 1992. godine bili sa optuženim u Njemačoj. Takođe, ni



24

svjedokinja Brnjić Klara kao i sam optuženi nisu u svojim iskazima navodili gdje su bili i

šta su radili tog dana. Svi saslušani svjedoci su ili u prijateljskim odnosima ili u bliskoj

rodbinskoj vezi sa optuženim, zbog čega isti imaju motiv da mu pomognu da dokaže da

nije bio u BiH. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Vijeće nije prihvatilo alibi

optuženog Brnjić Marijana.

III PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

57. Vijeće je, prije svega pristupilo razmatranju pitanja primjene materijalnog zakona u

odnosu na inkriminacije stavljene na teret optuženom, i to polazeći prvenstveno od

principa zakonitosti propisanog u članu 3. KZ BiH i principa vremenskog važenja

krivičnog zakona, a koji je propisan u članu 4. KZ BiH, te člana 7. stav 1. EKLJP i člana

15. stav 1. MPGPP, a iz kojih odredaba proizilazi jedan od temeljnih principa da se na

učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela

(tempus regit actum), od kojeg principa, je moguće odstupiti jedino u interesu

optuženog, odnosno kasniji zakon primjeniti samo u situaciji ako je on blaži za učinioca.

58. Naime, član 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih načela

krivičnog postupka, koje glasi:

“1. Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

2. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje,

prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao

krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“

59. Dalje, članom 4. KZ BiH propisan je princip vremenskog važenja krivičnog zakona,

koji glasi:

„1. Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme

učinjenja krivičnog djela.

2. Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit

će se zakon koji je blaži za učinioca.“

25

60. Tako član 7. stav 1. EKLJP propisuje „Niko ne može biti oglašen krivim za krivično

djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po domaćem ili

međunarodnom pravu, nisu bili predviđeni kao krivično djelo. Isto se tako ne može

odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je krivično djelo

počinjeno.“

61. S druge strane, član 15. stav 1. MPGPP propisuje „Niko se neće smatrati krivim za

krivično djelo počinjeno činom ili propustom, koji, u vrijeme počinjenja, nisu predstavljali

krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Isto tako, neće se izreći teža

kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je krivično djelo bilo izvršeno. Ako se,

nakon što je djelo počinjeno, zakonskom odredbom predvidi izricanje blaže kazne, to će

ići na korist počinioca.”

62. Iz optužnice Tužilaštva BiH proizilazi da je inkriminisani događaj počinjen

1992.godine, kada je na snazi bio KZ SFRJ, koji je preuzet na osnovu Zakona o

primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ.19

63. Nakon ocjene provedenih dokaza u toku glavnog pretresa, Vijeće je zaključilo da je

Tužilaštvo u konkretnom slučaju van svake razumne sumnje dokazalo da je optuženi

Brnjić Marijan, na način opisan u izreci ove presude, ostvario sva bitna obilježja

krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ.

1) Bitna obilježja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142.

KZ SFRJ

64. Optužnicom Tužilaštva, optuženi Brnjić Marijan tereti se za počinjenje krivičnog

djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ

65. Član 142. KZ SFRJ glasi:

19 Skupština SFRJ je Krivični zakon Bosne i Hercegovine usvojila na sjednici Saveznog vijeća održanoj

dana 28. septembra 1976. godine i objavila ga u Službenom listu SFRJ broj 44 od 08. oktobra 1976. godine. Nakon proglašenja nezavisnosti BiH, KZ SFRJ je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom

26

„Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica

onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili

teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno

stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, […], nanošenja velikih

patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; […], nečovječna postupanja, […],

prisiljavanje na prostituciju ili silovanja ili izvrši neko od navedenih djela; kaznit će se

zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

66. Iz citirane zakonske odredbe proizilaze sljedeći opšti elementi krivičnog djela

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva:

a. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava, na

način da je počinjenje djela usmjereno protiv civilnog stanovništva, dakle osoba koje

ne učestvuju u oružanom sukobu ili su položile oružje ili su onesposobljene za borbu,

odnosno osoba koje su zaštićene odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih

osoba za vrijeme rata od 12. Avgusta 1949. godine;

b. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;

c. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom;

d. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

67. Iz odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija proizilazi zadatak Vijeću, a u

cilju utvrđivanja postojanja ovog prvog elementa, kao preduslova za postojanje samog

krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret, da na prvom mjestu utvrdi da li su

njegove radnje bile usmjerene prema zaštićenoj kategoriji stanovništva – civilima.

Zatim, potrebno je da utvrdi da li je optuženi svojim radnjama postupio protivno obavezi

čovječnog postupanja kako to nalaže odredba zajedničkog člana 3., odnosno da li je

svojim radnjama prekršio odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija.

od 22. maja 1992. godine sa svim izmjenama i dopunama kao zakon Republike Bosne i Hercegovine, a stupio je na snagu danom objavljivanja

27

a) Kršenja pravila međunarodnog prava

68. Optužnicom Tužilaštva BiH, optuženom je stavljeno na teret da je postupao

suprotno članu 3. stav 1. tačka c) Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba u vrijeme

rata od 12.08.1949.godine.20 Prema ovom članu pod pojomom „civil“ podrazumjevaju se

osobe koje ne sudjeluju direktno u neprijateljstvu kao i pripadnici oružanih snaga koji su

položili oružje i koji su onesposobljeni za brobu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili

bilo kojeg drugog razloga.

69. Pravila sadržana u zajedničkom članu 3. Ženevskih konvencija smatraju se

običajnim pravom i predstavljaju minimalni standard od kojeg zaraćene strane nikada

ne smiju odstupati i koji su dužne poštovati.

70. Cijeneći inkriminaciju navedenu u optužnici, Vijeće zaključuje da su povrede pravila

međunarodnog humanitarnog prava sadržane u zajedničkom članu 3.21 te da su stoga

ove odredbe međunarodnog humanitarnog prava primjenjive na ovaj predmet u mjeri u

kojoj zadovoljavaju uslove iz člana 142. KZ SFRJ i pravila međunarodnog prava

primjenjiva na nemeđunarodne oružane sukobe. Zajednički član 3. Ženevskih

konvencija propisuje:

“U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba, a koji izbije na

teritoriji jedne od visokih strana ugovornica, svaka od strana u sukobu biće dužna da

primjenjuje bar sljedeće odredbe: (1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u

neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje

i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugog

razloga, postupat će se, u svakoj prilici, čovječno bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja

utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom

stanju ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

U tu svrhu zabranjeni su i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, slijedeći

postupci prema gore navedenim osobama:

20 U daljem tekstu Ženevska konvencija

21 Zajednički član 3. Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949. godine;

28

a) ugrožavanje života i fizičkog integriteta, posebno sve vrste ubistava, sakaćenja,

okrutnih postupaka i mučenja;

b) uzimanje talaca;

c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;

d) izricanje kazni i izvršavanje pogubljenja bez prethodne presude izrečene pred

redovno ustanovljenim sudom i popraćenog svim sudskim garancijama koje civilizovani

narodi priznaju za neophodne.

........

Međunarodno humanitarno pravo primjenjuje se od početka takvih oružanih sukoba sve

do poslije prestanka neprijateljstava“

71. U vezi sa naprijed navedenim Vijeće je zaključilo da je oštećena Stojanović Duška,

civil prema kojoj je primjenjeno zabranjeno ponašanje prema međunarodnom

humanitarnom pravu, a isto je sadržano u relevantnoj odredbi zajedničkog člana 3.

Ženevskih konvencija i to u stavu 1. tačke c) koje se tiču povrede ličnog dostojanstva,

naročito uvredljivi i ponižavajući postupci

72. Vijeće zaključuje da je u periodu obuhvaćenom optužnicom na područiju BiH,

odnosno opštine Odžak postojao oružani sukob, u vezi sa čim Vijeće podsjeća da su

pravila međunarodnog humanitarnog prava tj. zajednički član 3. Ženevski konvencija

bila primjenjiva na teritoriji Bosne i Hercegovine tokom 1992. godine, jer je SFRJ

ratifikovala Ženevske konvencije dana 11.06.1989. godine, dok se u Deklaraciji o

otcjepljenju BiH navodi da je BiH postala potpisnica Ženevskih konvencija i Dopunskih

protokola od dana proglašenja nezavisnosti, tj. od 06.03.1992. godine.

73. Vijeće smatra da je dovoljno da je osoba postupala suprotno ovim normama, pri

čemu nije potrebno da ista posjeduje znanje o postojanju ovih normi, niti je neophodno

da osoba ima sposobnost da definiše pravne kvalifikacije krivičnog djela koje je počinila,

nego samo da je svjesna da su njene radnje i namjere kriminalne. Međutim, kod osobe

mora postojati specifični mens rea koji je primjenjiv na krivično djelo za koje se tereti

29

kako bi bila proglašena krivom, bilo da se proglasi krivom kao počinilac ili kao

naredbodavac.

b)Kršenje mora biti učinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

74. Odredba člana 142. stav 1. KZSFRJ, kao opšti uslov postojanja djela propisuje i

postojanje oružanog sukoba ili okupacije, pri čemu se ne insistira na karakteru samog

sukoba, odnosno, ne pravi se distinkcija između internih i međunarodnih sukoba.

75. U domaćoj kao i međunarodnoj sudskoj praksi smatra se da oružani sukob postoji

“svuda gdje se pribjeglo oružanoj sili između država ili produženom oružanom nasilju

između vlasti i organizovanih naoružanih grupa, ili pak između takvih grupa unutar

jedne države.22”

76. Dovodeći kršenje odredbi međunarodnog prava u vezu sa postojanjem oružanog

sukoba, treba naglasiti da se međunarodno humanitarno pravo i dalje primjenjuje “na

čitavoj teritoriji zaraćenih država, odnosno, u slučaju unutrašnjih oružanih sukoba, na

čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od strana, nezavisno od toga da li se na tom

mjestu stvarno vode borbe, sve do zaključenja mira ili, u slučaju unutrašnjih sukoba,

sve dok se ne pronađe mirno rješenje23”

77. Dakle, evidentno je da se poštivanje opšte prihvaćenih principa pravila i običaja

ratovanja, te garancija datih u zajedničkom članu 3. Ženevskih konvencija odnosi kako

na sukobe koji se smatraju sukobima međunarodnog karaktera, tako i na one koji su

po svom karakteru interni sukobi unutar jedne države.

78. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 20.06.1992.

godine, donijelo je Odluku o proglašenju ratnog stanja24, na teritoriji Republike Bosne i

22 Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, predmet br. IT-96-23 i

IT-96-23/1-A, Presuda od 12.6. 2002. godine Kunarac i drugi. Presuda po žalbi, odjeljak 56 23

Kunarac et al. presuda žalbenog Vijeća , odjeljci 57 i 64. U odjeljku 64. Žalbeno Vijeće smatra: “da dužnost tužioca nije bila da postojanje oružanog sukoba dokazuje za svaki kvadratni centimetar tog područja. Postojanje oružanog sukoba nije ograničeno samo na dijelove teritorije na kojima se konkretno odvijaju borbe, već postoji na čitavoj teritoriji pod kontrolom zaraćenih strana.” 24

Dokaz Tužilaštva BiH broj T-3

30

Hercegovine koje je trajalo sve do 20.06.1995. godine25, Proglašenju ratnog stanja

prethodilo je proglašenje neposredne ratne opasnosti od 09.04.1992.godine koja je

stupila na snagu odmah26.

79. Donošenjem Odluke o formiranju Vojske Srpske Republike BiH, koja je objavljena

u „Službenom glasniku srpskog naroda u BiH“ broj 6/92 od 12.-17.maja 1992.godine27

i Odluke o formiranju Hrvatskog vijeća obrane, donijete 08.04.1992.godine objavljene

u „Narodnom listu HZ Herceg Bosne“ broj 1/9228, formirane su dvije različite i

suprostavljene oružane snage.

80. Iz naprijed navedenog evidentno je da je nakon proglašenja neposredne ratne

opasnosti, uslijedilo formiranje vojnih jedinica dvije sukobljene strane i to na jednoj

strani oružane snage Hrvatskog vijeća obrane - HVO, a na drugoj strani Vojska

Srpske Republike BiH, koje snage su egzistirale i bile u sukobu na području opštine

Odžak u inkriminisanom periodu..

81. O faktičkom stanju i dešavanjima na opštini teritorije Odžak, osim materijalnih

dokaza, govorili su svi svjedoci optužbe, kao i optuženi Brnjić Marjan u svojstvu

svjedoka, prilikom davanja iskaza. Saslušani svjedoci, kao i optuženi saglasno su

govorili o oružanim sukobima na području opštine Odžak koji su prethodili

proglašenju ratnog stanja, o stražama, o pucnjavi, granatiranjima, padu Novog Grada,

predaji naoružanja, odvođenju lica u zatočeničke centre, o grupisanju stanovništva po

kućama zbog straha od ratnih dešavanja.

82. Svjedoci optužbe saglasni su po pitanju postojanja oružanog sukoba na područiju

opštine Odžak u inkriminisanom periodu. Ovu činjenicu nije osporavala ni odbrana, s

obzirom da je i optuženi kao svjedok detaljno opisivao dešavanja na području ove

opštine sve do predaje srpskih oružanih snaga. Oštećena Stojanović Duška navela je

da su dana 08.05.1992. godine svi stanovnici mjesta Novi Grad po dogovoru Kriznih

štabova trebali da pređu na slobodnu teritoriju u mjesto Miloševac, međutim HVO ih




31

je zaustavio u Odžaku i poslali su ih u logor. Takođe, svedokinja Đekić Milica je navela

da je do 08.05.1992. godine živjela u svojoj kući u Novom Gradu, kada je dogovoreno

da se Srbi predaju jedinicama HVO, po kom dogovoru su krenuli u Miloševac. Kolona

je završila na način da je jedan dio lica iz kolone prevezen i zatvoren u neku školu, a

dio u Strolit. Da je oružani sukob trajao tokom mjeseca juna, odnosno do proglašenja

rata 20.06.1992. godine, Vijeće je zaključilo na osnovu saglasnih iskaza oštećene

Stojanović Duške i svjedokinje Đekić Milice i Lešić Ljubice, koje su govorile da su i u

noći 4./5. juni 1992. godine prilikom njihovog odvođenja i kasnije brutalnog silovanja,

bili prisutni vojnici u uniformama, naoružani i da su pucali. Kako tačnost navedenih

svjedočenja nisu dovedena u pitanje dokazima odbrane, te su u saglasnosti sa ostalim

provedenim dokazima, a posebno sa Izvještajem SJB Novi Grad od 15.06.1992.

godine Vijeće ih je u pogledu postojanja navedenih okolnosti i događanja prihvatilo i

ocjenilo vjerodostojnim.

83. Na kraju, Vijeće je utvrdilo da se događaj naveden u optužnici desio za vrijeme

oružanog sukoba na područiju opštine Odžak.

c)Status žrtve

84. Radi utvrđenja kršenje pravila međunarodnog prava, kao i bitnih elemenata

krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret, , neophodno je utvrditi da li je djelo

bilo usmjereno protiv civilne osobe, kao posebne kategorije stanovništva zaštićene

članom 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od

12.08.1949. godine.

85. Status zaštićenih lica u skladu sa članom 3. stav 1. Konvencije, uživaju sve osobe

koje za vrijeme trajanja oružanog sukoba ne poduzimaju nikakvo učešće u

neprijateljstvima, uključujući čak i pripadnike vojnih ili policijskih formacija, koji su

položili oružje ili lica koja su onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišenja

slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga.


32

86. U konkretnom slučaju optuženi se tereti za silovanje kao povredu ličnog

dostaojanstva kroz naročito uvrediljive i ponižavajuće postupke koji predstavljaju

nedopušteno ponašanje suprotno zaštiti koju fizički i psihički integritet svakog čovjeka

uživa prema stavu 1. zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija iz 1949. godine.

Navedenim članom, pored ostalih kategorija, zaštitu prevashodno uživa civilno

stanovništvo. Naime, tokom postupka od strane odbrane nije osporavan civilni status

žrtve, a iz provedenih dokaza, tačnije iskaza oštećene Stojanović Duške, kao i

svjedoka optužbe Đekić Milice i Stojanović Živka, te Izvještaja SJB Novi Grad od

15.06.1992. godine nesporno proizlazi da je Stojanović Duška imala status zaštićene

kategorije stanovništva – civila.

d)Djelo učinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom

87. Sljedeći opšti element postojanja predmetnog krivičnog djela zahtijeva postojanje

veze (nexusa) djela sa oružanim sukobom, odnosno da djelo počinioca mora biti

povezano tj. u određenoj uzročno posljedičnoj vezi sa oružanim sukobom.. Da bi se

utvrdilo postojanje navedenog elementa, neophodno je bilo sagledati status optuženog

u inkriminisanom periodu, status žrtve, da li je djelo u funkciji ostvarenja vojnog cilja, te

postojanje uzajamnosti i zavisnosti izvršenja djela u odnosu na postojanje oružanog

sukoba, na širem području opštine Odžak.

88. U konkretnom slučaju Vijeće je ispitivalo „da li je postojanje oružanog sukoba u

znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga

počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen 29.“

89. Ovaj uslov je ispunjen ako je „zločin počinjen kao podrška ili barem pod izgovorom

situacije koja je proistekla iz oružanog sukoba30“.

90. U tom smislu, u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., je po ovom pitanju zauzet

sljedeći stav:

29 Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet broj: IT-96-23 & IT-96-23/1-A presuda 12.06.2002.

godine, stav 58 30

MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 58-59

33

„…Humanitarno pravo primjenjuje se i dalje na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od

strana, nezavisno od toga da li se konkretne borbe vode na mjestu na kojem su se

odigrali dotični događaji. Stoga je dovoljno to što su zločini bili u tijesnoj vezi s

neprijateljstvima koja su trajala na drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u

sukobu. Uslov da dato djelo bude u tijesnoj vezi sa oružanim sukobom zadovoljen je

ukoliko su, kao u ovom slučaju, zločini počinjeni kao posljedica borbi, a prije prekida

oružanih aktivnosti na određenom području, te ako su počinjeni radi postizanja nekog

cilja ili iskorištavanja situacije nastale uslijed borbi31...“

91. Ocjenom provedenih dokaza, Vijeće zaključuje da je djelo optuženog bilo u

dovoljnoj mjeri povezano sa ratnim dešavanjem. U tom smislu, Vijeće je posebno uzelo

u obzir poziciju optuženog u vojnoj strukturi – tj. da je u inkriminisano vrijeme bio

pripadnik 102. Brigade HVO Odžak, kao jedne od sukobljenih strana, a što proizlazi iz

materijalnog dokaza koji je u sudski spis uložio tužilac i to iz Registra vojnih obveznika

Skupštine opštine Odžak rođenih 1966. godine na ime Brnjić Marijan32 i Akta

Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata -

Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Pov.broj: 07/9-03/1-82-6/14 od

23.06.2014. godine33

92. Kako je utvrđeno da je u vrijeme počinjenja inkriminisanih radnji optuženi Brnjić

Marijan bio pripadnik HVO kao jedne od sukobljenih strana, te je radnje silovanja

počinio za vrijeme oružanog sukoba između VRS i HVO-a, prema civilu srpske

nacionalnosti, dakle pripadniku naroda suprostavljene strane u sukobu, to govori o

postojanju nexusa između postojećeg oružanog sukoba i njegovih zabranjenih djela.

2) Pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina

93. Nakon što je Sud utvrdio da su ispunjeni opšti elementi krivičnog djela Ratni zločin

protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, Vijeće će posebno obrazložiti

pojedinačne inkriminacije koje se optuženom Brnjić Marjanu predmetnom optužnicom

31 MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 568



34

stavljaju na teret. Vijeće će prethodno ukazati na pojedine elemente radnji izvršenja

krivičnog djela silovanja čije je postojanje neophodno za utvrđivanje krivice

optuženog.

a)Silovanje

94. Prema praksi MKSJ-a,actus reus silovanja sastoji se od34:

1) seksualne penetracije, bez obzira koliko neznatne;

a) vagine ili anusa žrtve penisom počinioca ili bilo kojim drugim predmetom kojim se

počinilac poslužio; ili

b) usta žrtve penisom počinioca;35

2) bez pristanka žrtve36;

3) uz upotrebu sile, ili pod prijetnjom sile protiv žrtve ili trećeg lica;37

95. Mens rea krivičnog djela silovanja je: “namjera da se izvrši seksualna penetracija i

svijest da se to dešava bez pristanka žrtve”38

96. Činjenične okolnosti mogu biti dobar dokaz pri odlučivanju da li je optuženi imao

neophodni mens rea da izvrši silovanje.39 Posebno u odnosu na situaciju gdje su žene

34 Furundžija, presuda Raspravnog vijeća, paragraf 185; Kunarac, presuda Raspravnog vijeća, 22. feb.

2001, paragraf 460., 447.–56.; Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juna 2002. godine, paragraf 127.–28. (slaganje sa definicijom silovanja iz presude Raspravnog vijeća). Vidi takođe Kvočka, presuda Raspravnog vijeća, 28. feb. 2005., paragraf 177. (oslanja se na definiciju silovanja datu u predmetu Kunarac i drugi., presuda Raspravnog vijeća); 35

Furundžija, presuda Raspravnog vijeća, 10. dec. 1998., paragraf 183.–86 36

Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juni 2002. god, paragraf 128.-129 37

Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juni 2002., paragraf 129. (pojašnjava da primjena sile ili prijetnje

primjenom sile svakako predstavlja neoboriv dokaz odsustva pristanka, ali primjena sile nije po sebi element bića silovanja.“ Postoje drugi faktori [uz primjenu sile] zbog kojih se seksualna penetracija može smatrati činom na koji žrtva nije pristala i koji nije željela.” Posebno je sud pojasnio da „primjena sile ili prijetnja primjenom sile omogućila bi počiniteljima silovanja da, koristeći koercitivne okolnosti, a bez primjene sile, izbjegnu odgovornost za seksualni čin nad žrtvama koje na njega nisu pristale.”); Vidi takođe Željko Lelek X-KR-06/202, Prvostepena presuda 25. maj 2008., strana 36. (nalazi da se iznuđivanje nije trebalo dogoditi u vrijeme samog čina silovanja);

35

smatrane zatvorenicima, ovi implicitni modaliteti zločina pojašnjavaju da je počinilac

znao da seksualni odnos nije bio i ne može biti sa pristankom žrtve.40

97. U pogledu postojanja primjene sile, prema međunarodnom pravu i domaćim

propisima, korišćenje prisile, sile ili prijetnje upotrebom sile, poništava pristanak žrtve za

odbranu optuženog.41

98. Djelo opisano u izreci presude predstavlja krivično djelo silovanja iz člana 142. KZ

SFRJ-a koje je prema oštećenoj Stojanović Duški počinio optuženi Brnjić Marijan lično,

a što proizilazi iz dokaza kojima je sud poklonio vjeru a koji će biti navedeno u daljem

obrazloženju presude.

IV SILOVANJE STOJANOVIĆ DUŠKE

99. Optuženi Brnjić Marijan oglašen je krivim da je :

„U noći 4/5 juni 1992. godine, u periodu od 00,00 do 04,00 sata u mjestu Posavska

Mahala, opština Odžak, u jednoj od kuća u neposrednoj blizini autobuske stanice,

izvršio silovanje Stojanović Duške, civila srpske nacionalnosti, koju je prethodno

zajedno sa drugim NN pripadnicima HVO-a prinudno doveo iz mjesta Novi Grad do

pomenute lokacije, gdje ju je uveo u jednu od prostorija pomenute kuće i silovao, na

način što ju je tjerao da skine sve sa sebe, a zatim odgurnuo na krevet koji se tu

nalazio da bi je potom silovao, te nakon toga natjerao da stavi njegov polni organ u usta

38 Kunarac, presuda Žalbenog vijeća, 12. juni 2002. god, paragraf 127. i 129. (objašnjavaju da nedostatak

pristanka može bit pokazan na osnovu više iznuđivačke sredine ili okolnosti, bez obzira na silu ili prijetnju silom); Vidi takođe Kvočka, presuda Raspravnog vijeća, 28. feb. 2005. godine, paragraf 179 39

Kunarac, presuda Raspravnog vijeća, paragraf 646.-47; 40

Id. U presudi Kunarac se kaže da s obzirom na opšti kontekst postojeće ratne situacije i posebno delikatne situacije zatvorenih Muslimanki u ovom predmetu: “Presuda Raspravnog vijeća gleda to kao vrlo nemoguće da je optuženi Kunarac mogao stvarno biti “zbunjen” ponašenjem žrtve.”, presuda Raspravnog vijeća je dalje našla da je nevažno da li je Kunarac znao da su stražari već prijetili žrtvi. Napomenuo je da je žrtva bila u zatočeništvu i u strahu za svoj život, presuda Raspravnog vijeća je ustanovila van razumne sumnje da je prema tome Kunarac postupao “pri punom znanju da ona nije slobodno dala svoj pristanak”; 41

Kunarac, presuda Raspravnog vijeća od 22.02.2001. godine para 461-62;

36

držeći je za kosu, nakon čega je prebacio preko kreveta i silovao u analni otvor što je

sve za posljedicu imalo povredu ličnog dostojanstva oštećene Stojanović Duške”42

100. Na okolnosti ovog događaja tužilac je saslušao svjedoke Stojanović Dušku,

Stojanović Živka, Đekić Milicu, pročitao iskaz umrlog svjedoka Lešić Ljubice od

28.03.2014. godine, te uložio u spis materijalne dokaze, dok je odbrana takođe uvela u

spis prvi iskaz svjedoka Lešić Ljubice od 20.10.2011. godine, Spisak pripadnika IV

satnije, kao i prvostepenu i drugostepenu presudu Suda BiH u predmetu Marjan Brnjić i

dr..

101. Da se silovanje Stojanović Duške desilo u vrijeme, mjestu i na način opisan u

izreci presude proizlazi prije svega iz iskaza svjedokinje-oštećene Stojanović Duške,

koja je na glavnom pretresu detaljno opisala okolnosti pod kojima se desio inkriminisani

događaj. Oštećena ističe da je u noći 4/5. juni 1992. godine zajedno sa ostalim ženama

izašla na stepenište iz kuće Bročilović Mire u Novom Gradu, nakon što se začulo

lupanje na vratima kuće i tada je, u momentu kada je svjetlost od baterijske lampe

prešla preko njegovog lica, prepoznala optuženog Brnjić Marjana, koga je od ranije

poznavala i koji je stajao pred vratima sa još jednim vojnikom, a niže stepeništa je bilo

još njoj nepoznatih vojnika.

102. Ista svjedokinja dalje opisuje da su optuženi i navedena lica izdvojili nju, Đekić

Milicu i Nedić Milicu da idu sa njima, te da je optuženi zajedno sa drugim NN

pripadnicima HVO-a učestvovao u njenom prisilnom odvođenju u mjesto Posavska

Mahala, gdje su nju i Đekić Milicu odveli u jednu kuću u neposrednoj blizini autobuske

stanice u Posavskoj Mahali, gdje je ista silovana prvo od strane Brnjić Marijana pa onda

od strane drugih osoba koje nije prepoznala. Vezano za sam čin silovanja od strane

Brnjić Marijana, oštećena Stojanović Duška je na glavnom pretresu istakla da ju je

optuženi Brnjić odmah po ulasku u navedenu kuću, odveo u jednu od soba, gdje je

tjerao da skine sve sa sebe, zatim ju je gurnuo na krevet i počeo da je siluje, pa je

nakon toga natjerao da stavi njegov polni organ usta držeći je za kosu. Nakon toga,

bacio je na krevet potrbuške i silovao u analni otvor dok ga je ona cijelo vrijeme molila

42 Pogledati paragraf 32

37

da je ne dira. Svjedok oštećena ističe da je nakon ovog događaja imala jake traume,

zbog kojih je išla kod doktora Franje Matijevića da se liječi.

103. Iskaz svjedokinje Stojanović Duške Vijeće je prihvatilo i istom poklonilo vjeru iz

razloga što je svjedokinja – oštećena na jasan, uvjerljiv i konzistentan način opisala,

kako trenutak kada ih pripadnici HVO-a među kojima je bio i optuženi Brnjić Marjan,

odvode ispred kuće, tako i sam čin silovanja.

104. Takođe, iskaz ove svjedokinje potkrijepljen je iskazima svjedokinja Đekić Milice i

Lešić Ljubice, koje su saglasno potvrdile da su od ranije poznavale optuženog Brnjić

Marjana te da je isti bio prisutan u noći 4./5. juna 1992. godine, zajedno sa drugim

vojnicima HVO-a, pred kućom Broćilović Mire, odakle ih je prisilno odveo u Posavsku

Mahalu, do mjesta gdje je izvršeno predmetno djelo. Vijeće je cijenilo da se navedeni

iskazi, u pogledu prisustva optuženog u inkriminisano vrijeme u Novom Gradu gdje je

oštećena boravila u kući Broćilović Mire, te odvođenju oštećene i drugih žena iz

navedene kuće u Posavsku Mahalu gdje se dogodilo silovanje, slažu sa iskazom

oštećene – svjedokinje Stojanović Duške.

105. Nadalje, iz materijalnog dokaza koje je optužba uvela u spis, a to je Izvještaj SJB

Novi Grad od 15.06.1992. godine43, se vidi da je svjedokinja Đekić Milica prijavila da je

u toku noći 4./5.06.1992. godine, izvršeno silovanje nad četiri žena u dvije kuće u

Posavskoj mahali, od strane nepoznatih vojnika HVO-a, a koje žene su prethodno

odvedene iz kuće Broćilović Mire u Novom Gradu. Iz saglasnih iskaza svjedokinja

Stojanović Duške, Đekić Milice i Lešić Ljubice, kao i navedenog materijalnog dokaza

takođe proizlazi da su tom prilikom silovane oštećena Stojanović Duška, kao i

svjedokinje Đekić Milica i Lešić Ljubica, i to od strane većeg broja lica, a da su

svjedokinje Đekić Milica i Lešić Ljubica, zbog stanja u kojem su se nalazile, odvedene u

Dom zdravlja Odžak radi ukazivanja ljekarske pomoći. Svjedokinja Đekić Milica je na

glavnom pretresu istakla da prilikom prijavljivanja predmetnog događaja policiji u Novom

gradu nije smjela navesti ko ih je silovao, iz razloga što su im vojnici rekli da će ih sve

pobiti ako se sazna da su to oni uradili, koje objašnjenje je za Sud bilo logično i


38

uvjerljivo, posebno imajući u vidu poziciju u kojoj su se nalazile žene srpske

naconalnosti na ovom području u tom periodu.

106. Prilikom ocjene iskaza oštećene Stojanović Duške, odnosno prihvatanja njenih

navoda da je kritične večeri silovana i da je prepozala Brnjić Marjana kao lice koje je

silovalo, Sud je cijenio i činjenicu koju je ista navela u svom iskazu, a to je da je o

svemu što je doživjela tu noć, ispričala svom mužu Stojanović Živku, dana 07. januara

1993. godine, čim je on izašao iz logora u Odžaku. Ove navode oštećene, potvrdio je

svjedok Stojanović Živko na glavnom pretresu, istakavši da mu je supruga, tj. oštećena

Stojanović Duška rekla da je kritične večeri silovana od strane više lica, te da je od njih

jedino prepoznala Brnjić Marijana. Svjedok Stojanović Živko je takođe naveo da je

optuženog Brnjić Marijana poznavao kroz osnovno i srednje školovanje, da ga je u tom

periodu neprestano viđao, te da je sa optuženim pred sam rat držao stražu. Iskazu

ovog svjedoka Sud je takođe poklonio vjeru.

107. Takođe, uvidom u medicinsku dokumentaciju koja je uložena u sudski spis (nalaz

broj 329/98, koji je potpisan od strane dr Franje Matijevića – specijaliste neurologije i

psihijatrije od 22.10.1998.godine)44, vidljivo je da je oštećena Stojanović Duška počela

sa liječenjem od početka jula 1992. godine, dakle odmah nakon što je izašla iz

zarobljeništva. Iz navedenog nalaza proizlazi da je oštećena u toku zarobljeništva

pretrpila fizičko maltretiranje i brutalno seksualno zlostavljanje, što je na nju ostavilo

posljedice.

108. U pogledu utvrđivanja identiteta optuženog Brnjić Marijana oštećena Stojanović

Duška je u svom svjedočenju navela da je rođena u Novom Gradu, gdje je išla u školu,

te da je optuženog Brnjića viđala kroz školovanje i u osnovnoj i u srednjoj školi.

Takođe, oštećena je na glavnom pretresu optuženog Brnjić Marijana detaljno opisala,

navodeći da je bio visočiji, da je imao velike podočnjake, oči malo krupnije, bio je

tamniji. Svjedokinja je na poseban upit tužioca prepoznala optuženog u sudnici.


39

109. Vijeće nije našlo bilo kakav motiv zbog koga bi oštećena navela upravo optuženog

Brnjić Marijana kao osobu koja ju je kritične prilike silovala, budući da je ista kritične

večeri silovana i od strane drugih lica za koje je navela da ih nije poznavala.

110. Nadalje, vezano za kredibilitet svjedoka Đekić Milice, a u pogledu inkriminisanog

događaja, Vijeće smatra da razlike na koje je odbrana ukazivala nisu od posebnog

značaja u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica na kojima se temelji uvjerenje suda o

postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženog te da ne mogu uticati na

kredibilitet svjedoka. Ista svjedokinja je na glavnom pretresu istakla da je ranije

svjedočila u predmetu gdje je i sama bila oštećena, te da je niko konkretno nije pitao za

oštećenu Stojanović Dušku. Iz materijalnog dokaza, a to je Izvještaj SJB Novi Grad od

15.06.1992. godine se vidi da je svjedokinja Đekić Milica isto jutro prijavila policiji da su

po dvije žene odvođene u dvije kuće, gdje ih je silovalo više lica, što je u saglasnosti sa

iskazom oštećene Stojanović Dušanke i svjedokinje Đekić Milice u dijelu gdje ističu da

su njih dvije uvedene u istu kuću, u različite prostorije i tu silovane.

Uvjerenje ovoga Vijeća da je optuženi Brnjić Marijan izvršio silovanje na način kako je

to opisano u izreci presude, nije dovedeno u pitanje iskazom svjedoka Lešić Ljubice45

koji je dat 20.10.2011. godine i pročitan na glavnom pretresu, a koji je odbrana uvela

kao svoj dokaz. Predmetni iskaz svjedokinja Lešić Ljubica je dala u predmetu protiv

osumnjićenog Ahmetović Ibrahima, u vezi sa okolnostima silovanja koje su nad njom

izvršili pripadnici HVO, sa pažnjom usmjerenom samo na ono što je ona preživjela. Pri

tom svjedokinju niko nije pitao za silovanje ostalih žena, među kojima i Stojanović

Duške, koju ona u tom iskazu i ne spominje. Svjedokinja Lešić je tada izjavila da su u

Posavsku Mahalu odvedene četiri žene, među kojima i ona, da bi u svojoj drugoj izjavi

datoj u Tužilaštvu BiH dana 28.03.2014. godine navela imena odvedenih žena, među

kojima je navela i oštećenu Dušku. Oba iskaza Lešić Ljubice uvedena su kao dokaz u

spis suda u smislu odredbe člana 273. st. 2. ZKP BiH, i isti su pročitani na glavnom

pretresu, bez unakrsnog ispitivanja i mogućnosti razjašnjenja i provjere određenih

tvrdnji i njenog izjašnjavanja u vezi sa okolnostima inkriminisanog događaja, pa ih je

kao takve Sud i cijenio.

40

Sud je takođe imao u vidu i da su postojale određene manje razlike u iskazima

svjedokinja optužbe, a vezano za inkriminisani događaj, ali da te razlike nisu od

posebnog značaja u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica na kojima se zasniva

uvjerenje suda o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženog. Vijeće

smatra da su te razlike razumljive ako se ima u vidu da su svjedokinje odvedene od

kuće Bročilović Mire u kasnim noćnim satima, kojom prilikom su svjedokinje Stojanović

Duška i Đekić Milica ostavile maloljetnu djecu, da su svjedokinje osjećale veliki strah,

da su sve bile brutalno silovane, pa zbog stanja u kome su se nalazile nisu ni mogle da

obrate pažnju na sve sitne detalje događaja i da se sjete svih pojedinosti slučaja.

Po mišljenju Suda postojanje određenih razlika u kazivanju pojedinih svjedokinja

optužbe, a imajući u vidu već navedene okolnosti pod kojima se inkriminisani događaj

odvijao, logično je s obzirom i na individualne različitosti i mogućnosti ljudske percepcije

u odnosu na jedan te isti događaj, kao i različite pozicije u kojima su se svjedokinje

nalazile u toj situaciji, a iste razlike ne dovode u pitanje vjerodostojnost, odnosno

dokaznu vrijednost navedenih iskaza u dijelu koji je relevantan za predmetni događaj,

odnosno da je optuženi Brnjić Marjan kritične večeri učestvovao u odvođenju oštećene

iz mjesta Novi Grad u Posavsku Mahalu gdje je oštećenu Stojanović Dušku silovao na

način opisan u izreci presude.

V KRIVIČNA ODGOVORNOST I KRIVIČNO PRAVNA SANKCIJA

1. Vijeće je na temelju svih provedenih dokaza, njihovom pojedinačnom ocjenom, te

dovođenjem u međusobnu vezu, utvrdilo da su se u radnjama optuženog stekla sva

bitna obilježja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav

1. KZ SFRJ, odnosno da je optuženi počinio predmetno krivično djelo na način kako je

to opisano u činjeničnom opisu presude.


41

2. Vijeće je zaključilo, da je optuženi, počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim,

postupajući sa direktnim umišljajem, svjesno i voljno, sa spoznajom o karakteru

preduzetih radnji, na koji način je postupao suprotno pravilima međunarodnog

humanitarnog prava kršeći odredbu člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica

za vrijeme rata od 12.08.1949. godine i to preciznije stav 1. tačke c) (povreda ličnog

dostojanstva oštećene).

3. Prema ocjeni ovog Vijeća, na strani optuženog postoji mens rea i actus reus, koji

su potrebni za utvrđivanje krivične odgovornosti počinilaca predmetnog krivičnog djela.

4. Vijeće zaključuje da je optuženi imao spolni odnos sa oštećenom na više načina, i

to prvo seksualnom penetracijom polnog organa u tijelo žrtve, zatim oralnim

zadovoljavanjem optuženog, a potom i silovanjem u analni otvor. Pored toga, Vijeće

zaključuje da je optuženi svjesno iskoristio svoj nadređeni položaj, kao vojnik, u odnosu

na oštećenu Stojanović Dušku i nasilno okruženje da bi žrtvu prisilio na spolni odnos, te

da žrtva nije slobodno i dobrovoljno pristala na spolni odnos, odnosno da je dovedena u

bespomoćno stanje. Vijeće na kraju zaključuje da je optuženi imao namjeru da ima

spolni odnos sa žrtvom uz punu svijest da žrtva nije pristala na isti slobodno i

dobrovoljno.

5. Optuženi je djelo počinio sa direktnim umišljajem, svjestan kako svojih radnji i djela

tako i zabranjene posledice koja je nastupila. Izvedeni dokazi potvrđuju da je optuženi

bio svjestan vremena u kome se predmetni događaj dešava, postojanja oružanog

sukoba kao i poziciju žrtve prema kojoj je radnju silovanja počinio. Isti je preduzeo

nedozvoljenu radnju upotrebom sile, bez pristanka oštećene Stojanović Duške, na

krajnje ponižavajući u uvredljiv način, svjestan da time povređuje lično dostojanstvo

oštećene što je i htio, te svjestan i svih štetnih posljedica koje mogu po oštećenu

nastupiti. Prema tome optuženi Brnjić Marjan je predmetno krivično djelo počinio sa

direktinim umišljajem s obzirom da je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

6. Prilikom odmjeravanja kazne u skladu sa članom 41. KZ SFRJ, Vijeće je imalo u

vidu sve okolnosti koje utiču na visinu kazne, pa je u skladu sa tim, uzimajući u obzir

utvrđeno činjenično stanje i nastale posljedice, osudilo optuženog Brnjić Marijana na

kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, smatrajući da je izrečena krivična sankcija

42

srazmjerna težini djela, te da će se u smislu odredbe člana 33. KZ SFRJ izrečenom

kaznom postići opšta svrha izricanja krivičnih sankcija i svrha kažnjavanja.

7. Vijeće je na strani optuženog Brnjić Marijana kao otežavajuću okolnost cijenilo

težinu povrede zaštićenog dobra, a posebno način izvršenja djela silovanja, pri čemu je

ispoljio brutalnost i odsustvo bilo kakvog osjećaja za žrtvu.

8. Od olakšavajućih okolnosti Vijeće je uzelo u obzir da je optuženi porodičan čovjek i

otac troje djece, kao i njegovo korektno ponašanje tokom suđenja.

9. Imajući u vidu sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje su se stekle na strani

optuženog, Sud smatra da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 godina adekvatna

težini učinjenog djela, stepenu krivične odgovornosti optuženog, posljedicama koje su

nastupile kao i svim drugim okolnostima koje karakterišu izvršenje istog djela, te da će

se sa ovakvom sankcijom ostvariti svrha kažnjavanja iz članova 5. i 33. KZ SFRJ..

10. Vijeće naglašava da je u odnosu na optužni akt, načinilo neke manje izmjene,

izostavljanjem iz činjeničnog supstrata nekih manje važnih detalja i prilagodivši

činjenični opis rezultatima dokazog postupka, pri čemu je vodilo računa da ovo

usklađivanje ne može ići na štetu optuženog. Prema ocjeni Vijeća, u konkretnom

slučaju se radi o izmjeni činjenica koje ne mijenjaju identitet djela, te izmjena ovih

okolnosti ne predstavlja prekoračenje optužbe, već samo tačnije opisivanje krivičnog

djela za koje se sudi, odnosno činjenični opis djela predmetnog krivičnog djela je

učinjen preciznijim, a pri čemu se ne radi o izmjeni odlučnih činjenica, niti izmjeni kojom

je optuženi doveden u nepovoljniji položaj.

VII ODLUKA O TROŠKOVIMA I IMOVINSKO PRAVNOM ZAHTJEVU

11. Imajući u vidu da se optuženi Brnjić Marijan nalazi na izdržavanju višegodišnje

kazne zatvora po pravosnažnoj presudu u drugom predmetu, te da samim tim ne

privređuje, Sud ga je u skladu sa članom 188. stav 4. ZKP BiH oslobodio dužnosti da

naknadi troškove krivičnog postupka jer smatra da bi optuženi njihovim plaćanjem

doveo u pitanje izdržavanje sebe ili osoba koje je dužan da izdržava.

43

12. Oštećena Stojanović Duška se sa imovinskopravnim zahtjevom u skladu sa članom

198. stav 2 ZKP BiH upućuju na parnični postupak.

Zapisničar PREDSJEDNIK VIJEĆA

Stručni saradnik SUDIJA

Glogovac Ana Gluhajić Staniša

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: U skladu sa članom 292. ZKP BiH protiv ove presude

dozvoljena je žalba Apelacionom vijeću Suda BiH u roku od 15 (petnaest) dana od

prijema pismenog otpravka presude.

44

VIII PRILOG POPIS DOKAZA

Prilog I

Dokazi Tužilaštva BiH

Broj dokaza

Sadržaj dokaza

T - 1 Zapisnik o saslušanju svjedoka Ljubice Lešić od dana 28.03.2014 godine

T – 2 Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti stupila je na snagu u momentu donošenja „odmah“ i objavljena je u „Službenom listu R. BiH“, broj 1/92 od 09.04.1992. godine

T – 3 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja objavljena u „Službenom listu R.BiH“ broj 7/92 od 20. juna 1992.godine

T – 4 Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja objavljena u „Službenom listu R.BiH“ broj 50/95

T – 5 Uredba sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine objavljena u „Službeni list R.BiH“ broj 4/92 od 20. maja 1992. godine

T – 6 Odluka o formiranju Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, objavljena u „Službenom glasniku srpskog naroda u BIH „broj 6/92 od 12.-17-maja 1992. godine

T – 7 Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosna objavljena u „Narodnom listu HZ Herceg Bosne „broj 1/92 od septembar 1992.godine

T – 8 Odluka o formiranju Hrvatskog vijeća obrane objavljena u „Narodnom listu HZ Herceg Bosne „broj 1/92 od septembar 1992.godine

T – 9 Ovjerena kopija akta Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata- Sektor za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze broj:Pov.broj: 07/9-03/1-82-6/14 od 23.06.2014.godine

T – 10 Ovjerena kopija Registra vojnih obveznika Skupštine opštine Odžak rođenih 1966 godine na ime Brnjić Marijan

T – 11 Kopiju nalaza broj 329/98 potpisanu od strane dr Franjo Matijević –specijalista iz neurologije i pshijatrije od 22 10 1998 godine

T – 12 Rješenje, Ljekarska komisija za pregled lica obihvaćenih Zakonom o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, broj: 2172 od 05.11.1998. godine,

T – 13 Dijagnoza na ime Stojanović Duška, prim.dr.Franjo Matijević od 22.10.1998. godine

T – 14 Otpusna lista na ime Stojanović Duška, Regionalna bolnica Doboj, odjeljenje Ginokologija od 30.11.1195. godine na ime Stojanović Duška, sa prilogom: Otpusno pismo na ime Stojanović Duška, Opšta bolnica, Ginekologija, Doboj, broj: 1073/94,

T – 15 Izvještaj SJB Novi Grad koga je potpisao komandir stanice S.Brkić, od 15.06.1992. godine

Prilog II

Dokazi odbrane

Broj dokaza

Sadržaj dokaza

O – 1 Zapisnik o saslusanju svjedoka Stojanovic Duske dat Tužilaštvu BiH broj T 20 0 KTRZ 000 od 04 09 2015 godine

45

O – 2 Spisak pripadnika III satnije, nema datuma

O – 3 Potvrda o prijavi na ime Brnjić Klara, Markt Pfeffenhausen, Ured za prijavu boravka od 15.09.2014. godine

O – 4 Potvrda o prijavi na ime Brnjić Klara, Markt Pfeffenhausen, Ured za prijavu boravka od 01.07.2014. godine

O – 5 Uvjerenje o članstvu na ime Brnjić Marijan, AOK, Zdravstveno osiguranje, Poslovno mjesto Rottenburg, broj: LA41RO031 od 11.06.2014. godine

O – 6 Prvostepena presuda Suda BiH broj: S1 1 K 016706 15 Kri od 15.12.2015. godine

O – 6a Drugostepena presuda Suda BiH broj: S1 1 K 016706 16 Krž 10 Krž od 22.04.2016. godine

O – 7 Zapisnik o saslušanju svjedoka Lešić Ljubica, Kantonalno Tužilaštvo Posavskog kantona-Orjašje, broj: T02 0 KTRZ 0003555 10 od 20.10.2011. godine

bosna i hercegovina Босна и Херцеговина...duška, stojanović Živko i Đekić...

Documents