bosna i hercegovina sud bosne i hercegovine Боснe · 2017-02-01 · da vijeće apelacionog...

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100; Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Боснe и Херцеговинe

Predmet broj: S1 1 K 008241 16 Krž 7

Datum donošenja: 06.10.2016. godine

Pred Apelacionim vijećem u sastavu: sudija dr Dragomir Vukoje, predsjednik vijeća

sudija Tihomir Lukes, sudija izvjestilac

sudija Mirza Jusufović, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

Ramiza Avdovića i dr.

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine:

Dževad Muratbegović

Branioci optuženog Ramiza Avdovića:

Advokati Mirza Kovač i Indira Karahodžić

Branioci optuženog Vintila Iulian Nicolae:

Advokati Vlado Adamović i Emir Kapidžić

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

2

Broj: S1 1 K 008241 16 Krž 7

Sarajevo, 06.10.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine,

sastavljenom od sudije dr Dragomira Vukoja, kao predsjednika vijeća, te sudija Tihomira

Lukesa i Mirze Jusufovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje stručne saradnice Ene

Granić Čizmo u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Ramiza

Avdovića i dr., zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142.

Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u vezi sa članom 22.

istog Zakona, odlučujući o žalbama Tužilaštva Bosne i Hercegovine, branioca optuženog

Ramiza Avdovića, advokata Mirze Kovača, kao i branilaca optuženog Vintila Iulian

Nicolae, advokata Vlade Adamovića i Emira Kapidžića, izjavljenim protiv presude Suda

Bosne i Hercegovine, broj S1 1 K 008241 12 KrI od 26.02.2016. godine, nakon održane

javne sjednice Apelacionog vijeća, u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine,

Dževada Muratbegovića, optuženih Ramiza Avdovića i Vintila Iulian Nicolae, sa njihovim

braniocima1, na osnovu člana 310. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, u

vezi sa članom 313. istog zakona, dana 06.10.2016. godine, donio je:

P R E S U D U

Odbijaju se, kao neosnovane, žalbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine, kao i branilaca

optuženih Ramiza Avdovića i Vintila Iulian Nicolae, te se presuda Suda Bosne i

Hercegovine, broj S1 1 K 008241 12 KrI od 26.02.2016. godine, potvrđuje.

1 Sa optuženim Ramizovm Avdovićem kao branioci su pristupili Mirza Kovač i Indira Karahodžić, dok je sa

optuženim Vintila Iulian Nicolae pristupio advokat Vlado Adamović, a advokat Emir Kapidžić je bio odsutan.

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

3

O b r a z l o ž e nj e

1. Presudom Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH), broj S1 1 K 008241 12 KrI od

26.02.2016. godine, optuženi Ramiz Avdović i Vintila Iulin Nicolae, oglašeni su krivim da

su radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela pobijane presude, počinili krivično djelo, i

to optuženi Ramiz Avdović pod tačkom 1. izreke presude Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva (nečovječno postupanje, nečinjenjem) iz člana 142. Krivičnog zakona

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), u vezi sa članom 22. i 30.

stav 2. KZ SFRJ, te pod tačkom 2. izreke presude krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva (nečovječno postupanje) iz člana 142. KZ SFRJ, a optuženi Vintila Iulian

Nicolae pod tačkom 3. i 4. izreke presude krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva (nečovječno postupanje) iz člana 142. KZ SFRJ. Shodno navedenom,

prvostepeni sud je optuženog Avdovića, uz primjenu članova 33., 38., 41., 42. i 43. KZ

SFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, pri čemu se istom, na osnovu

člana 50. KZ SFRJ ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u periodu od 20.10.2011.

godine do 17.05.2012. godine, dok je optuženog Vintila Iulian Nicolae osudio na kaznu

zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

2. Na osnovu člana 188. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine

(ZKP BiH), optuženi Ramiz Avdović i Vintila Iulian Nicolae, u cijelosti su oslobođeni

obaveze naknade troškova krivičnog postupka i isti padaju na teret budžetskih sredstava,

dok je na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH, odlučeno da se oštećeni sa

imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

3. Istom presudom, a na osnovu člana 284. tačka c) ZKP BiH, optuženi Ramiz Avdović i

Vintila Iulian Nicolae, oslobađaju se od optužbe da su radnjama opisanim u izreci

oslobađajućeg dijela pobijane presude, počinili krivično djelo, i to Ramiz Avdović radnjama

opisanim pod tačkom 1. i 2. oslobađajućeg dijela presude Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, te pod tačkom 3., 4. i 5. Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ u vezi sa članom 22. istog Zakona, a optuženi Vintila

Iulian Nicolae pod tačkom 6. oslobađajućeg dijela presude Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ.

4. U odnosu na oslobađajući dio presude, optuženi su, u skladu sa članom 189. stav 1.

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

4

ZKP BiH, u cijelosti oslobođeni naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju na

teret budžetskih sredstava, dok su oštećeni sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom,

shodno odredbi člana 198. stav 3. ZKP BiH, upućeni na parnicu.

5. Pobijanom presudom, a na osnovu člana 283. tačka b) ZKP BiH, prema optuženom

Ramizu Avdoviću, odbijena je optužba da je radnjama opisanim u ovom dijelu presude

počinio pod tačkom 1. optužnice krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz

člana 173. stav 1. tačka e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), radnjama

opisanim pod tačkama 2-c, 2h, 2-i, 2-I, 2-o, 2-r, krivično djelo Ratni zločin civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) istog Zakona, a radnjama opisanim pod

tačkama 3-a, 3-č, 3-d i 3-đ krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

173. stav 1. tačka f) KZ BiH, sve u vezi sa članom 180. stav 1. istog Zakona.

6. U odnosu na dio presude kojim se optužba odbija, optuženi je, u skladu sa članom

189. stav 1. ZKP BiH, u cijelosti oslobođen naknade troškova krivičnog postupka, te isti

padaju na teret budžetskih sredstava, a oštećeni su, na osnovu člana 198. stav 3. ZKP

BiH, upućeni na parnicu.

7. Protiv navedene presude žalbe su blagovremeno izjavili Tužilaštvo Bosne i

Hercegovine (Tužilaštvo BiH/tužilaštvo), kao i branioci optuženih Ramiza Avdovića i Vintila

Iulian Nicolae.

8. Tužilaštvo BiH žalbu je izjavilo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom

da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, uvaži žalbu na način da se pobijana presuda u

osuđujućem dijelu izreke presude preinači, tako da se optuženim Ramizu Avdoviću zv.

„Daidža“ i Vintila Iulian Nicolae za izvršeno krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ u vezi sa članom 22. KZ SFRJ, izrekne kazna zatvora

bez primjene odredaba o ublažavanju.

9. Branilac optuženog Ramiza Avdovića, advokat Mirza Kovač, žalbu je izjavio zbog

bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i

nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji, sa prijedlogom

da se cijeli spis zajedno sa žalbom dostavi na nadležno rješavanje vijeću Apelacionog

odjeljenja Suda BiH, kojem predlaže da žalbu uvaži, prvostepenu presudu potpuno ukine

ili preinači na drugačiji način u smislu da optuženog oslobodi krivične odgovornosti jer

nema elemenata krivičnog djela na strani optuženog.

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

5

10. Branioci optuženog Vintila Iulian Nicolae, advokati, Vlado Adamović i Emir Kapidžić

žalbu su izjavili zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog

zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, sa prijedlogom da se

pobijana presuda preinači i optuženi oslobodi od optužbe ili pobijana presuda ukine i održi

pretres radi ponovnog suđenja i odlučivanja ili pobijana presuda preinači u pogledu odluke

o kazni tako da se izrekne znatno blaža sankcija.

11. Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor na obje izjavljene žalbe, sa prijedlogom da se

odbiju kao neosnovane.

12. Na osnovu člana 304. ZKP BiH održana je sjednica Apelacionog vijeća dana

06.10.2016. godine, kojoj su pristupili tužilac Tužilaštva BiH, Dževad Muratbegović,

optuženi Ramiz Avdović sa braniocima Mirzom Kovačem i Indirom Karahodžić, kao i

optuženi Vintila Iulian Nicolae sa braniocem Vladom Adamovićem.

13. U nastavku javne sjednice, tužilac je ukratko izložio sadržaj podnesene žalbe, ističući

da u cijelosti ostaje kod u žalbi datih razloga i prijedloga.

14. Odbrane optuženih su također izložile sadržaj žalbi, također ostajući kod svih u žalbi

datih razloga i prijedloga, a optuženi su se u cijelosti saglasili sa izlaganjem svojih

branilaca.

15. Izjašnjavajući se o žalbi suprotne strane, kako tužilaštvo, tako i odbrane optuženih,

predložili su da se iste odbiju kao neosnovane.

16. Apelaciono vijeće je u skladu sa odredbom člana 306. ZKP BiH ispitalo pobijanu

presudu u granicama istaknutih žalbenih prigovora, te je izvršilo uvid u spis, pa je odlučilo

kao u izreci iz sljedećih razloga:

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

6

I. OSUĐUJUĆI DIO PRESUDE2

A. ŽALBENI OSNOV BITNIH POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

1. Žalbe branilaca optuženih

(a) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKP BiH –

povreda prava na odbranu

Žalba branioca optuženog Vintila Iulian Nicolae

17. Branilac smatra da je do povrede prava na odbranu došlo u slučaju odbijanja

svjedočenja Kerima Lučarevića.

18. U ovom pravcu, odbrana svoju tezu temelji na činjenici da Sud svjedoka nije upozorio

da mora da svjedoči, odnosno da mu nije objasnio da može odbiti svjedočenje samo na

pojedina pitanja ako će ga izložiti krivičnom gonjenju, ali da ne može unaprijed da odbije

svjedočenje na sva pitanja ili na bilo koje pitanje.

19. Apelaciono vijeće izneseni prigovor nalazi neosnovanim.

20. Kada ovako zaključuje, Apelaciono vijeće cijeni činjenicu da je pitanje saslušanja

ovog svjedoka dovoljno raspravljeno u toku prvostepenog postupka, a na šta ukazuju i

paragrafi 99-103. pobijane presude, pri čemu je postavljanje pitanja prava na odbranu u

ovom trenutku neosnovano, s toga što je iz zapisnika sa ročišta kada se raspravljalo o

ovom pitanju, jasno da je tada na snazi bila optužnica koja je u svom činjeničnom opisu

obuhvatala i UZP, s čim u vezi je odbrana i naglašavala da istog želi ispitati u vezi sa

2 Obzirom da nema izjavljene žalbe u odnosu na oslobađajući i odbijajući dio pobijane presude, to je ista,

protekom roka za žalbu u tom dijelu odmah postala pravosnažna.

Također, Vijeće primjećuje da se žalba branilaca optuženog Vintila Iulian Nicolae sastoji iz dva dijela,

uvodnog uopštenog dijela, te konkretnih prigovora u kojima je ista razrađena i precizirana onako kako se to

shodno procesnom zakonu i zahtjeva. S tim u vezi, Apelaciono vijeće će u nastavku dati odgovore na

precizno i konkretno istaknute žalbene prigovore, u kojima je branilac u ostalom i precizirao dijelove

navedene u uvodnom dijelu.

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

7

prirodom istog, a što više i nije potrebno, obzirom da UZP u izmijenjenoj optužnici, koja je

podnijeta naknadno, više nije obuhvaćen u činjeničnom opisu.

(b) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka h) ZKP BiH –

presudom nije riješen predmet optužbe

21. U žalbi se navodi da je ostalo neriješeno optuženje protiv Vintila Iulian Nicolae iz

tačke 2. optužnice od 04.01.2013. godine da je: bitno doprinio i pospješivao funkcionisanje

sistema zlostavljanja, kao i Ramiza Avdovića iz tačke 2-d), 2-dž) i 2-đ) da je kao komandir

straže imao kontrolu nad stražarima, pa između ostalog i nad Vintila Iulian Nicolae ... te

nije spriječio ... činjenje po navedenim tačkama.

22. Apelaciono vijeće iznesene prigovore nalazi neosnovanim.

23. Naime, analizirajući prigovor branioca, Apelaciono vijeće nalazi da je sud u

potpunosti riješio predmet optužbe, samo što odbrana previđa činjenicu da su

izmijenjenom optužnicom od 09.10.2015. godine izmijenjeni opšti elementi bića krivičnog

djela na način da su specificirani za svakog optuženog posebno, prije navođenja

konkretnih radnji u osnovi zločina za svakog od njih.

(c) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKP BiH –

ako je presudom optužba prekoračena


24. Branilac smatra da je optužba prekoračena iz razloga što je sud, u pogledu tačke 9.

optužnice, u bitnom izmijenio činjenični opis tako što je umjesto riječi snažno udario šakom

u predjelu jetre, optuženog Vintila Iulian Nicolae osudio da je snažno udario s lijeve strane

u predijelu rebara.


26. Apelaciono vijeće nalazi da se presuda može odnositi samo na osobu koja je

optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na

glavnom pretresu izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. Iz navedenog jasno proizlazi da

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

8

između presude i optužbe mora postojati identitet, koji se ogleda u tome da sud odluku

donosi samo u odnosu na ono što se optuženom licu stavlja na teret, pa tako subjektivni

identitet podrazumijeva da se presuda odnosi na lice koje optuženo, dok se objektivni

identitet manifestuje kroz podudarnost činjeničnog opisa optužbe i izreke presude.

27. Međutim, gledano u konkretnom slučaju, Sud nije izašao iz okvira optužnice, budući

da je optužene, pa i optuženog Vintila Iulian Nicolae, oglasio krivim za krivično djelo čiji su

svi potrebni elementi sadržani u samoj optužnici. S tim u vezi, Apelaciono vijeće podsjeća

da kada se govori o identitetu između presude i optužnice, govori se o identitetu radnji koje

se optuženom stavljaju na teret, odnosno samog činjeničnog opisa, a ne i o pojedinim

činjeničnim preciziranjima izvršenim od strane suda, koja uostalom, imaju podlogu u

izvedenim dokazima. Stoga, činjenica da je prvostepeni sud za radnje optuženog pobliže

pojasnio da su se dogodile na način da je isti snažno udario oštećenog s lijeve strane u

predijelu rebara, a ne u predjelu jetre, ne implicira povredu, kako to odbrana uporno

nastoji prikazati.

28. Pri donošenju ovakvog zaključka, Apelaciono vijeće se rukovodilo i ispravnim stavom

prvostepenog suda, iznijetim u paragrafu 440. pobijane presude, gdje je navedeno da je

Vijeće u činjeničnom opisu izreke presude načinilo određene izmjene, pri čemu je vodilo

računa da se i dalje radi o istom djelu, odnosno istom događaju sa svim bitnim obilježjima,

koji predstavljaju biće krivičnog djela, čime je objektivni identitet između optužnice i

presude očuvan. Dakle, načinjenom izmjenom prvostepeni sud ni u kom slučaju

optuženog nije stavio u nepovoljniji položaj, niti je pogodovao tužilaštvu prilikom

dokazivanja, obzirom da je van razumne sumnje svakako utvrđeno inkriminisano

postupanje optuženog prema Željku Kljajiću, već je samo precizirano tačno mjesto

nanošenja udaraca, pri čemu isto u svakom slučaju ostaje u domenu nečovječnog

postupanja kao i po samoj optužnici.

29. Kod takvog stanja stvari neosnovana je žalbena teza odbrane optuženog Vintile

Iuliana Nicolae, po kojoj je prvostepeni sud jedino mogao izreći osuđujuću presudu na

štetu optuženog tako što je izvršio intervenciju u činjeničnom opisu izreke presude na

način da se predmetno krivično djelo desilo na način da je isti oštećenog Kljajića snažno

udario šakom, s lijeve strane, u predjelu rebara.

30. Naime, ovo Vijeće je imalo u vidu činjenični zaključak da prvostepeni sud nije imao

dilemu u pogledu identifikacije optuženog od strane svjedoka Željka Kljajića, koji je

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

9

optuženog, bez dvoumljenja, prepoznao u sudnici, pri čemu odbrana navode istog ničim

nije dovela u pitanje, pa je kod takvog stanja stvari, bezpredmetno govoriti o mogućoj

primjeni principa in dubio pro reo, samo iz razloga razmatranja pitanja tačnog mjesta

nanošenja udaraca i sljedstveno tome uzrokovanja jake fizičke boli.

31. U konačnici, oštećeni je naglasio da je čuvao desnu stranu radi oštećene jetre, što

implicira da je ista već ranije bila oštećena, a ne predmetnim udarcima, a da je u tom

trenutku od strane Vintile udaren s lijeve strane, zbog čega je valjalo prilagoditi činjenični

opis utvrđenom činjeničnom stanju (vidi paragraf 405. pobijane presude).

32. Imajući u vidu gore izloženo, nastojanje žalbe odbrane optuženog Vintila Iuliana

Nicolae, da se preko navodnih razlika u činjeničnom dijelu identiteta presude i nedostataka

optužbe, problem njegove uzročne veze redukuje kroz primjenu principa in dubio pro reo,

pokazalo se za raspravljanje ovog pitanja sasvim neupotrebljivim.

(d) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH –

izreka presude je nerazumljiva i proturječna sama sebi

Žalba branioca optuženog Ramiza Avdovića

33. Branilac smatra da je presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi iz razloga što niti

jedan dokaz u spisu ne postoji o de facto funkciji optuženog Avdovića kao komandira

obezbjeđenja. U razvijanju svoje teze branilac ukazuje na praksu MKSJ.


35. Prije svega, ovo Vijeće nalazi da je navedeni prigovor branioca isuviše paušalno

formulisan te da u tom smislu ne ispunjava uslove za preispitvanje sudske odluke kako se

to zahtijeva prema standardima za preispitivanje. Međutim, Apelaciono vijeće će ipak

zaključiti da prima facie analiza pobijane presude, a kako se to zahtijeva prema

standardima za preispitivanje presude sa osnova bitnih povreda, ne ukazuje na postojanje

opisane bitne povrede. Sa aspekta formalne ispravnosti pobijane presude, Apelaciono

vijeće nalazi da je pretresno vijeće iznijelo dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje

stavove i činjenična utvrđenja osloncem na relevantne dokaze koji potkrijepljuju cjelinu

stava koji je taj sud zauzeo. U tom smislu, a vodeći se činjenicom da bi svako dalje

obrazlaganje prešlo u osnov pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Vijeće

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

10

će na ovom mjestu samo konstatovati, da nasuprot navodima odbrane da ne postoji

nijedan dokaz o de facto funkciji optuženog Avdovića, pobijana presuda u paragrafima

242-287. polaže dovoljno računa o tome zbog čega smatra da je optuženi Avdović imao

de facto funkciju komandira obezbjeđenja, pri čemu daje pregled niza iskaza svjedoka

saslušanih na tu okolnost, kao i materijalne dokumentacije te u konačnici i iskaza vještaka.

B. ŽALBENI OSNOV POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENOG ČINJENIČNOG

STANJA


(a) tačka 1. izreke presude - optuženi Avdović kao de facto komandir obezbjeđenja

36. U pogledu tačke 1. izreke presude, branilac pogrešno utvrđeno činjenično stanje

zasniva isključivo na navodnoj činjenici o nepostojanju de facto kontrole optuženog

Avdovića nad stražarima. Pa tako, branilac prije svega navodi da po onome što se može

zaključiti iz informacija koje nude spiskovi i druga dokumenta unutar jedinstvene

organizacione cjeline jedinice vojne policije kojom je komandovao Besim Muderizović,

jeste da nije bilo unutrašnje organizacije, odnosno da nije bilo nižeg organizovanja, te da

je nemoguće objašnjavati postupke ljudstva Muderizović Besima, a da se isti zaobiđe.

37. U prilog svojoj tezi odbrane, da optuženi nije imao de facto vlast, branilac se osvrće

na iskaze svjedoka Dževada Topića, Tihomira Ivkovića, Senada Rožajca, Crnković

Zlatana, pri tom dodajući da nije postojao lanac komandovanja, niti je bilo komandirskih

mjesta osim upravnika i zamjenika kao i stražara, te u konačnici zaključujući da sud nije na

pravilan način utvrdio da li je Ramiz Avdović imao ikakvu komandnu odgovornost i ulogu u

funkcionisanju pritvora, odnosno da optužba nije dokazala da su zatvorski stražari bili pod

efektivnom kontrolom istog.

38. Da zaista nema komandne odgovornosti na strani optuženog Avdovića, odbrana tvrdi

i na osnovu iskaza vještaka odbrane koji je sačinio vojnu analizu i stručno mišljenje, te u

istom naveo da je po principu jedinstva komandovanja nosilac komandne odgovornosti u

vojnom zatvoru u kasarni Viktor Bubanj bio Muderizović Besim, i niko drugi od njemu

potčinjenih lica u predmetnom zatvoru.

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

11


40. Naime, ovo Vijeće prije svega konstatuje da je ključna činjenica koju je trebalo

dokazati bila ta da je optuženi, bez obzira na to da li su ovlaštenja koja je imao bila de iure

ili de facto, imao efektivnu kontrolu, i koju kontrolu je MKSJ definisao kao „materijalnu

sposobnost da spriječi i kazni izvršenje ovih djela“3, a koja kontrola je, prema stavu ovog

Vijeća, van razumne sumnje utvrđena u pobijanoj presudi. Navedeni prigovor po pitanju

efektivne kontrole, odnosno funkcije de facto komandira obezbjeđenja, odbrana optuženog

Avdovića je pokušala osporiti i kroz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana

297. stav 1. tačka k) ZKP BiH, u kom smislu je tvrdila da je presuda proturječna, da nema

dokaza koji potvrđuju navedenu činjenicu, a na što je Apelaciono vijeće već dalo odgovor,

pozivajući se i na ispravnu analizu datu u pobijanoj presudi u paragrafima 242-287.,

slijedeći koje će i sada dati obrazloženje da je odgovornost optuženog utvrđena na osnovu

pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja o njegovom svojstvu.

41. Nalazeći činjenično stanje u ovom pogledu, a nasuprot žalbenim navodima odbrane,

pravilnim i potpunim, Apelaciono vijeće konstatuje da isto proizilazi iz iskaza svjedoka

detaljno predočenih u dijelu pobijane presude koji se odnosi na zaključke u odnosu na

optuženog Avdovića4, a čiju analizu je bespredmetno na ovom mjestu ponavljati, obzirom

da ista nije dovedena u pitanje žalbom odbrane, koja potencirajući iskaze par svjedoka koji

nisu navodno vidjeli optuženog Avdovića na funkciji komandira straže, pokušava

opovrgnuti navode mnogobrojnih navedenih svjedoka koji su, svaki sa svoje tačke

percipiranja dešavanja, identifikovali optuženog kao osobu koja je imala određenu funkciju.

42. Preispitujući pobijanu presudu u okviru isticanog prigovora, Apelaciono vijeće je

naročito zapazilo iskaz svjedoka Radivoja Škobe, koji je izjavio da ga je Ramiz pitao kako

se zove i šta mu je Boško, a nakon što mu je svjedok odgovorio da mu je Boško brat, isti je

vodniku rekao da ga vrati nazad, on ne ide na posao, što upućuje na nesumnjiv zaključak

da je isti ipak imao određenu moć, te koji zaključak svoj osnov može eventualno pronaći i

u komentaru indirektnih dokaza efektivne kontrole u predmetu Čelebić gdje je navedeno:

3 Drugostepena presuda u predmetu Čelebić, paragraf 197.

4 Između ostalih: Zlatan Crnković, Mustafa Kečo, Dragomir Pejović, Fadil Jahić, Ekrem Krkalić, Maleša

Bogdanović, Tihomir Ivković, Ljubomir Drakul, Strahinja Živak, Ignjat Elčić

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

12

„Mada potencijalno saosjećajne prirode, ova djela ipak predstavljaju dokaz moći koju je

(optuženi) iskoristio, te stoga dokaz njegovih ovlaštenja“5.

43. U konačnici, nije moguće graditi tezu odbrane preko navoda o jedinstvenoj

organizacionoj cjelini jedinice vojne policije kojom je komandovao Besim Muderizović

potencirajući da nije bilo nižeg organizovanja, kao i da nije bilo lanca komandovanja,

preko čega se pokušava izbjeći odgovornost optuženog kao niže pretpostavljenog,

obzirom da odbrana kod ovakvog pokušaja previđa ključnu činjenicu, a to je da je

optuženi upravo od Besima Muderizovića dobio de facto titulu i poziciju koja mu je

omogućila izdavanje naređenja stražarima, a iz koje se i tvori zaključak o efektivnoj

kontroli istog koja je postojala bez obzira na (ne)postojeću organizacionu strukturu koja

jeste ili nije uključivala niže organizovanje. Ključna činjenica jeste postojanje efektivne

kontrole optuženog, te opstojanje iste ne zavisi ni od kakve organizacione strukture.

(a) tačka 2. izreke presude - nečovječno postupanje prema Ljubomiru Drakulu

44. Kako svjedok Ljubomir Drakul nije bio konkretan, nije bio decidan, odbrana smatra

da je prvostepena presuda olako prihvatila njegovu izjavu bez konkretizacije radnje

optuženog, pri čemu je prema mišljenju odbrane vrlo izvjesno da je isti povrede

premlaćivanja zadobijene u ŽIŠ-u, opisao kao da ih je zadobio u „Viktoru Bubnju“.

45. Prema navodima iz žalbe, osim izmišljenog navođenja postupanja optuženog

Avdovića prema svjedoku Drakul Ljubomiru, odbrana tvrdi da osim nepouzdane izjave, ne

postoji niti medicinska dokumentacija, niti bilo koji drugi dokaz subjetkivne prirode.

Također, branilac tvrdi da su izjave saslušanih svjedoka tužilaštva da optuženi nije vodio

pritvorenike kako u WC tako ni na kupanje, u suprotnosti sa izjavom svjedoka Drakul

Ljubomira da ga je optuženi Avdović tukao palicom prilikom odvođenja u WC i na kupanje.


47. Da je neupitan iskaz svjedoka Drakul Ljubomira, Apelaciono vijeće pronalazi u

paragrafu 395. pobijane presude, iz kojeg je očito da je i prvostepeni sud ispravno cijenio

da svjedok nije imao namjere da optuženom stavlja na teret ono što nije učinio, obzirom da

je isti naveo da su i drugi učestvovali podjednako, te da ne može reći da je on u to vrijeme

bio najveća babaroga prema njemu.

5 Drugostepena presuda u predmetu Čelebić, paragraf 213.

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

13

48. Također, a nasuprot previđanjima odbrane, Apelaciono vijeće podlogu za pravilno

utvrđeno činjenično stanje nalazi i u ispravnom stavu prvostepenog suda da je, iako je

prvostepeno vijeće oslobodilo optuženog Avdovića za radnje postupanja prema oštećenim

Željku Kljajiću i Dradomiru Pejoviću, iste izjave ipak trebalo cijeniti u odnosu na činjenicu

da optuženom nije bilo strano korištenje fizičke sile prema zatočenicima, obzirom da

optuženi za radnje prema ovim oštećenim nije oslobođen iz razloga što iste nisu

dokazane, već iz razloga što nisu dosegle prag nečovječnog postupanja, ali koje radnje

zasigurno i prema stavu ovog Vijeća ukazuju na cjelokupnu situaciju i ponašanje

optuženog.

49. Da je identifikacija optuženog od strane svjedoka – oštećenog Drakul Ljubomira

nesumnjiva, potvrđuje i činjenica da je svjedok istog upamtio i po tome što ga je oslovio

sa „ ... “, pri tom dodajući „moje su pobili u ... , to su najvjerovatnije tvoji“.


(a) tačka 3. izreke presude – nečovječno postupanje prema Željku Kljajiću

50. Ističući da postoji osnovana sumnja da je oštećeni Kljajić pogriješio prilikom

identifikacije optuženog, branilac navodi niz svjedoka tužilaštva koji su u kontradiktornosti

sa iskazom svjedoka Kljajića, te pri tom naglašava i da je većina svjedoka pamtila ime

optuženog jer je karakteristično i razlikuje se od svih drugih, te da je logično da je to ime i

oštećenom Kljajiću ostalo u sjećanju. U konačnici, odbrana zaključuje da je očigledno da je

oštećeni Kljajić mogao zamijeniti optuženog Vintilu sa Kemom Dautovićem ili nekim

drugim od stražara.


52. U tom smislu, ovo Vijeće prije svega primjećuje da je odbrana svoju tezu i u

prvostepenom postupku gradila na temelju eventualne zamjene identiteta, a na što je

prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje koje prihvata i ovo Vijeće.

53. Naime, iako se činjenično stanje utvrđeno za ovu tačku optuženja temelji isključivo

na iskazu svjedoka – oštećenog Kljajića, Apelaciono vijeće zaključuje da isto ipak nije

ostavilo u sumnji bilo koju činjenicu koja bi mogla dovesti do drugačije odluke, obzirom da

navedeni svjedok nije imao nikakvih dilema prilikom identifikacije optuženog, pri čemu je

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

14

očito da isti nije imao nikakvu namjeru da preuveliča preživljeni događaj, obzirom da

realno i objektivno govori i o drugim dešavanjima, uključujući i postupanje prema Veliboru

Laloviću, kao i Kosti.

54. Kako je i prvostepeni sud ispravno zaključio, naročito indikativan navod, koji govori

da je ovaj svjedok i dalje pod utjecajem preživljenih događaja, jeste onaj kada govori da

ima posljedice, jedno bolno iskustvo, što ga najviše boli, što je doživio to jer nije trebalo, te

da bi Vintilu sada odveo na piće i pitao ga što je to morao.

55. Također, u vezi ponižavajućeg postupka prema oštećenom Kljajiću da golim rukama

čisti WC, a u vezi navoda odbrane da je to bila redovna obaveza zatočenika, Apelaciono

vijeće dijeli stav kako prvostepenog suda, tako i iskaza svjedoka da to možda jeste bio

sistem, ali nije bio način.

(b) tačka 4. izreke presude – nečovječno postupanje prema Slobodanu Gutalju

56. Ističući da je prvostepeni sud utvrdio potpuno pogrešan opis načina izvršenja djela

prema oštećenom Slobodanu Gutalju, branilac navodi da se iz dokaza odbrane O2-53

objektivno može utvrditi da su vrata ćelije bila takva da se Vintila Iulian fizički nikako nije

mogao hvatati rukama za rešetke, odići od poda i na taj način nogama udariti oštećenog-

svjedoka. Također, smatrajući da je svjedočenje Slobodana Gutalja kontradiktorno i

nepouzdano, odbrana navodi i da je oštećeni pogriješio prilikom identifikacije optuženog,

kao i da je cijeneći iskaze svjedoka koji se u žalbi navode, očigledno da je oštećeni Gutalj

mogao zamijeniti optuženog sa Fahrom, Kemom, ili nekim drugim stražarom.


58. Iako i prvostepena presuda konstatuje da je iskaz svjedoka Gutalja unekoliko

konfuzan prilikom davanja odgovora, Apelaciono vijeće prihvata stav prvostepenog suda

da je isto prije posljedica izražavanja i reprodukovanja, odnosno iznošenja sjećanja na

predmetni događaj, koji je za svjedoka i sada traumatičan, nego želje i namjere da

optuženog tereti za nešto što ovaj nije učinio.

59. U tom smislu, i za ovo Vijeće je prije svega indikativno da je svjedok optuženog prije

svega identifikovao kao kuhara, što je optuženi prema izvedenim dokazima prije nego je

prešao u stražarsku službu, nesumnjivo i bio, a koja specifičnost je upravo istog i kod

svjedoka odvojila od drugih stražara, zbog čega je i neupitna identifikacija optuženog od

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

15

strane svjedoka da je upravo on preduzeo inkriminisane radnje prema istom.

60. Iako odbrana pokušava da ekskulpira optuženog od odgovornosti za inkriminacije

poduzete prema oštećenom Gutalju preko navodne objektivne fizičke nemogućnosti

izvršenja iste na način kako je to opisano, Apelaciono vijeće nalazi da navedenim nije

unesena sumnja u navedeni događaj, obzirom na prethodno navedeno, odnosno na

poklanjanje vjere svjedoku-oštećenom. S tim u vezi, očito je da isto i za prvostepeni sud

nije predstavljalo relevantnu činjenicu, obzirom da je isticano i u postupku pred tim

vijećem, pa se slijedom toga isto u pobijanoj presudi i ne komentariše, a na što i nije

postojala obaveza, obzirom da sud nije dužan iznositi razloge o svim činjenicama, već

samo odlučujućim za donošenje konačne odluke.

61. U konačnici, bitno je naglasiti da prilikom utvrđivanja da li je zaključak pretresnog

vijeća bio opravdan Apelaciono vijeće uvijek ima na umu da se ne treba olako upuštati u

narušavanje činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće obzirom da je

saslušavanje, provjera i odmjeravanje dokaza izvedenih na glavnom pretresu prvenstveno

u diskrecionoj nadležnosti pretresnog vijeća. Stoga Apelaciono vijeće mora iskazati

određeno uvažavanje u pogledu činjeničnog stanja koje je utvrdilo pretresno vijeće,

naročito kada je isto pravilno i u potpunosti utvrđeno, kao što je u konretnom slučaju.

C. ŽALBENI OSNOV POVREDE KRIVIČNOG ZAKONA


62. U pogledu ovog žalbenog osnova Apelaciono vijeće primjećuje da branilac u žalbi

isti sadržajno ne razrađuje, već samo ističe da je pretresno vijeće: ”…pogrešno i

nepotpuno utvrdilo činjenično stanje i pogrešno primijenilo materijalno pravo…”.

63. S tim u vezi, ovo Vijeće, obzirom da nema konkretnih prigovora po ovom osnovu,

neće se detaljnije upuštati u razmatranje istih, već će na ovom mjestu samo zaključiti da

isti nisu osnovani, odnosno da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno

činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

16

(a) Bitna obilježja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva


64. Prema stavu odbrane sud nije na pouzdan način utvrdio ko su strane u sukobu,

između koga se sukob odvijao i da li je postojao međunarodni ili unutrašnji sukob.

65. Također, branilac smatra da je sud pogrešno presudio da je djelo počinioca

povezano sa ratom, odnosno oružanim sukobom. U tom smislu, odbrana ističe da se na

osnovu dokaza koji su prezentirani u toku glavnog pretresa, ne može zaključiti da su

radnje izvršenja za koje je osuđen Vintila, usko povezane sa oružanim sukobom, te ne

postoji subjektivno svojstvo niti svijest da bi se postupci optuženog mogli kvalifikovati kao

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

66. Nadalje, povredu krivičnog zakona branilac optuženog Vinitila Iulian Nicolae vidi i u

navodnoj činjenici da je sud pogrešno zaključio i donio neosnovanu odluku o svojstvu žrtve

– oštećenih. Kako se to u žalbi navodi, većina od oštećenih osoba su bili pritvorenici protiv

kojih je vođen redovni krivični postupak. Pri tom, branilac ističe da nema dokaza o

postojanju svijesti i umišljaja optuženog Vintile, o povezanosti njegovog djelovanja i

svojstvu zaštićenih osoba sa ratnim stanjem.

67. U nastavku žalbenih navoda po ovom žalbenom osnovu, branilac navodi da sud nije

na pouzdan način utvrdio postojanje mučenja, vezano za prvobitno optuženje, a niti je na

pouzdan način utvrdio postojanje nečovječnog postupanja u pogledu presuđenja da je

optuženi Vintila jednom udario oštećenog Kljaića u predjelu rebara. U tom konktekstu,

žalba potencira da nema objektivnog kriterija po kome bi se taj udarac mogao izdvojiti i

tretirati kao radnja nečovječnog postupanja. Po istom principu, samo u odnosu na

postojanje ponižavajućeg postupanja, branilac prigovara i u pogledu presuđenja da je

optuženi Vintila naredio oštećenom Kljajiću da golim rukama iz WC pokupi ljudski izmet,

68. Kako to odbrane ističe, u konačnici ovog žalbenog osnova, činjenica je da su

okolnosti u kojima se oštećeni Slobodan Gutalj nalazio same po sebi ozbiljne,međutim

nema dokaza da su radnje optuženog kod istog uzrokovale snažnu tjelesnu ili duševnu

bol, odnosno da su bile takvog intenziteta da bi dostigle stepen – prag i mogle se definisati

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

17

kao nečovječno postupanje prema zarobljenicima.


70. Prije svega, ovo Vijeće nalazi da odbrana optuženog Vintile u pogledu utvrđivanja

bitnih elemenata krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ

SFRJ, previđa činjenicu da pitanje strana i karaktera sukoba nije obilježje ovog djela u

kom slučaju bi neutvrđivanje istog moglo dovesti do nepostojanja djela. U tom smislu,

Apelaciono vijeće ukazuje na paragraf 145. pobijane presude u kome je između ostalog

ispravno zaključeno da je jasno da se za egzistentnost predmetnog krivičnog djela kao

uslov ne postavlja određivanje prirode odnosno karaktera oružanog sukoba, jer pitanje

određivanja odnosno nemeđunarodnog karaktera sukoba ne predstavlja materijalni

element svakog od krivičnih djela iz člana 142. KZ SFRJ, dok je u nastavku u paragrafu

146. konstatovao da je u konkretnom slučaju dovoljno na strani optuženih utvrditi svijest o

postojanju sukoba – bez uslova o znanju karaktera istog.

71. Nasuprot nastojanjima odbrane optuženog da preko navodnog nedostatka između

počinjenog djela i oružanog sukoba, pokuša prevazići predmetnu inkriminaciju, Apelaciono

vijeće zaključuje da je, slijedeći određene faktore za utvrđivanje da li je određeno djelo u

dovoljnoj mjeri povezano sa oružanim sukobom, pravilno utvrđeno da su, povezujući

položaj optuženog – stražar u vojnom pritvoru pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu kao i

činjenicu da žrtve nisu bile borci kao i da pripadaju suprotnoj strani, radnje optuženog bile

u direktnoj vezi sa postojanjem oružanog sukoba. U prilog položaju optuženog govore

kako saslušani svjedoci, tako i materijalna dokumentacija, dok je činjenica da je optuženi

Vintila znao da se radi o civilima ... nacionalnosti, utvrđena na osnovu iskaza svjedoka

Zlatana Crnkovića kao i na osnovu činjenice da je sa optuženim na radu u kuhinji bila

raspoređena zaštićeni svjedok B, na osnovu čega je jasno da istom nije moglo ostati

nepoznato da su zatočenici bili ... nacionalnosti. Dakle, cijeneći da je neupitno svojstvo i

identitet optuženog, ovo Vijeće nalazi da je ispunjen i uslov nexusa radnje i izvršenja

krivičnog djela, a koji odbrana bezuspješno osporava, obzirom da je jasno kako je isti kao

pripadnik TO R BiH, a kasnije vojne policije Oružanih snaga R BiH, počinio navedene

inrkiminacije, iz čega proizilazi postojanje uzročno posljedične veze između oružanog

sukoba i počinjenja zločina, koja se sigurno, u najmanju ruku ogleda u činjenici da je

oružani sukob u znatnoj mjeri uticao na sposobnost optuženog da počini zločin, odnosno

na njegovu odluku o počinjenju istog.

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

18

72. U vezi navoda odbrane o statusu civilnih osoba, Apelaciono vijeće prije svega

konstatuje da je prigovor branioca uopšten i suviše paušalan, pri čemu se isti ne osvrće na

konkretna lica za koja iznosi razloge zbog kojih eventualno smatra da nisu predstavljala

civile kako se to zahtjeva u osnovu bića ovog krivičnog djela, slijedom čega bi trebalo dati i

adekvatnu argumenataciju za svakog od njih, već daje generalan stav da se radilo o

osobama koje se nalaze u pritvoru iz razloga osnovane sumnje da su počinili neko krivično

djelo, dok pobijana presuda s druge strane u paragrafima 154-197. daje detaljan pregled,

poimenično navodeći iskaze svjedoka, a iz čega proizilazi nesumnjivo svojstvo o statusu

civilnih osoba.

73. Stoga, ovo Vijeće će shodno takvom žalbenom prigovoru, uopšteno i zaključiti da

pitanje statusa civilnih osoba nije dovedeno u pitanje, te da je bez obzira na razlog zbog

kojeg su isti eventualno bili pritvoreni, ključna činjenica da su isti u trenutku postupanja

optuženog prema njima bili razoružani, van borbenih dejstava, zbog čega su nesumnjivo u

tom trenutku za istog predstavljali civile kako to pravilno zaključuje i pobijana presuda u

paragrafu 197. iste. Obzirom na tu činjenicu, svjedoci-oštećeni su, već prilikom njihovog

prvog kontakta sa optuženim, uživali zaštitu po članu 3. Ženevske konvencije o zaštiti

civilnih osoba za vrijeme rata od 12.08.1949. godine6, i to je odlučna činjenica koju je

optuženi znao i o čemu je prvostepena presuda iznijela valjane razloge. Članom 3.

Konvencije je decidno definisana kategorija zaštićenih lica. Prema ovom članu zaštićene

su osobe one koje ne sudjeluju direktno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i

pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i koji su onesposobljeni za borbu usljed

bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga. Dakle, jednim članom ne

samo da je zaštićeno više kategorija osoba, već su te osobe i izjednačene u pogledu

njihovog statusa.7 Dakle, evidentno je da se u konkretnom slučaju radilo o kategoriji lica

koja su ''lišena slobode'', što je optuženom imajući u vidu sveukupne okolnosti, moralo biti

6 Zajednički član 3 ženevskih konvencija, tzv. Konvencija u malom-ovo je zajednički član za sve četiri

ženevske konvencije iz 1949. godine 7 Vidi Tužilac protiv Duška Tadića, predmet br. IT-94-1-T, Mišljenje i presuda, 7.5.1997., stav 616. ("Čak i

ako su bila pripadnici oružanih snaga … ili su na drugi način učestvovala u neprijateljskim djelima prije

zarobljavanja, takva lica bila bi smatrana 'pripadnicima oružanih snaga' koji su 'onesposobljeni za borbu

lišenjem slobode'." Shodno tome,

ova lica uživaju zaštitu pravila običajnog međunarodnog humanitarnog prava primjenljivih na oružane

sukobe, koja su sadržana u članu 3 Statuta.

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

19

poznato, kao što joj je moralo biti poznato da ta lica uživaju odgovarajuću zaštitu, kako to

pravilno utvrđuje i prvostepena presuda, bez obzira na razlog lišavanja slobode istih.8

74. Iako žalba branioca pokušava minimizirati inkriminisanje radnje optuženog Vintile na

način da svoju tezu brani argumentima kojima pokušava prikazati da iste ne ispunjavaju

obilježja nečovječnog postupanja kako prema oštećenom Željku Kljajiću, tako i prema

Slobodanu Gutalju, za ovo Vijeće isto ne ostavlja nikakvu sumnju u pravilno utvrđenu

činjenicu da je optuženi prema istima poduzeo radnje koje u svojoj ukupnosti zasigurno

predstavljaju nečovječno postupanje. Pa tako, u pogledu oštećenog Željka Klajića,

Apelaciono vijeće je, kao i prvostepeni sud, zaključilo da su radnje optuženog oštećenom

nesumnjivo prouzrokovale kako jaku fizičku bol i patnju, tako i poniženje, te ovo Vijeće,

nasuprot pokušajima odbrane da iste umanji na način da prikaže da iste nisu mogle

predstavljati torturu, obzirom da nisu imale posljedice što proizilazi iz činjenice da je

oštećeni po izlasku iz zatvora bi vojno sposoban, naglašava da je u praksi MKSJ zauzet

stav da za postojanje nečovječnog postupanja, patnje koje dotična radnja nanosi žrtvi, ne

moraju biti trajne, dovoljno je da su one stvarne i ozbiljne.

75. U pogledu dosezanja praga nečovječnog postupanja prema Slobodanu Gutalju,

Apelaciono vijeće nalazi da je, nasuprot navodima žalbe kojima se radnje preduzete

prema istom pokušavaju ublažiti na način da je oštećeni prije ta dva tri udarca u leđa,

doživio mnogo veću torturu, upravo takvo stanje oštećenog i pospiješilo da navedene

radnje prema njemu imaju obilježje nečovječnog postupanja. Ovakav stav Vijeće

potkrijepljuje i praksom ESLJP, a koji je polazeći od zabrane nečovječnog postupanja iz

člana 3. EKLJP, zauzeo stanovište da zlostavljanje mora dosegnuti minimalan nivo težine,

ali da je ocjena istog po prirodi stvari relativna i da zavisi od okolnosti predmeta, kao što su

trajanje takog postupanja, njegove fizičke i duševne posljedice i, u nekim slučajevima, pol,

godine starosti i zdravstveno stanje žrtve. Dakle, u konkretnom slučaju je, kako je i

prvostepeni sud ispravno postupio, bilo potrebno sagledati sveukupan kontekst, pri čemu

je bilo bitno cijeniti i stanje u kojem se oštećeni Gutalj nalazio.

8 Vidi Tužilac protiv Pavla Strugara, predmet br. IT-01-42-A, presuda žalbenog vijeća, 17.7.2008., fusnota

460 (… ukoliko se utvrdi da je žrtva bila zatvorena od protivničke strane u vrijeme počinjenja navodnog djela

nad njom, njen status civila ili borca ne bi više bio relevantan, pošto, po definiciji, osoba lišena slobode ne

može direktno učestovati u neprijateljstvima. Prema tome, napad na takvu osobu bi automatski bio

nezakonit.")

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

20

D. ŽALBENI OSNOV ODLUKE O KRIVIČNOPRAVNOJ SANKCIJI

1. Žalbe Tužilaštva BiH

76. Tužilaštvo smatra da nije bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne iz člana

42. KZ SFRJ, s obzirom da na strani optuženih Ramiza Avdovića z. Daidža i Vintila Iulianu

Nicolae nisu postojale osobitno olakšavajuće okolnosti, koje bi opravdale izricanje kazne

ispod zakonom propisanog minimuma.

77. Također, tužilaštvo ističe da neosuđivanost optuženih, njihovo korektno držanje pred

sudom, protek vremena od izvršenja krivičnog djela ne predstavljaju takve osobito

olakšavajuće okolnosti koje opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne.

2. Žalba branioca optuženog Ramiza Avdovića

78. Branilac navodi da shodno svim propustima koja su pogrešno učinjena u smislu da

nije pravilno odnosno da je netačno utvrđeno činjenično stanje, a koje je dovelo do

krivičnopravne sankcije, iz tog razloga je upitan i stepen krivične odgovornosti koji kao

subjektivni element počinioca krivičnog djela u trenutku nečinjenja prema navodima

osporavane presude nije imao namjeru da počini krivičnopravnu radnju.

3. Žalba branioca optuženog Vintila Iulian Nicolae

79. Bez obzira što odbrana tvrdi da je kazna nezakonita, čak i u tom slučaju, ista je

prema mišljenju branioca previsoka, jer okolnosti življenja nakon navodnog izvršenja da je

ono i počinjeno, tu kaznu su morale drastično smanjiti, u konačnici zaključujući da ista nije

mogla preći godinu zatvora.

4. Zaključak Apelacionog vijeća

80. Apelaciono vijeće nalazi neosnovanim prigovore iznesene u sve tri izložene žalbe.

81. Razmatrajući odluku o krivičnopravnoj sankciji polazeći od istaknutih žalbenih

navoda, Apelaciono vijeće je u okviru okolnosti koje su od uticaja na vrstu i visinu

S1 1 K 008241 16 Krž 7 06.10.2016.

21

kazne (otežavajuće i olakšavajuće okolnosti) utvrdilo da je prvostepeni sud razmotrio i

obrazložio stepen krivice optuženih imajući u vidu kazneni okvir propisan za predmetno

krivično djelo, kao i težinu počinjenih djela koja i prema stavu ovog Vijeća obzirom na

prirodu preduzetih radnji i posljedica koje su prouzrokovane, ne spadaju u kategoriju

najtežih krivičnih djela ove vrste.

82. U skladu sa navedenim, ovo Vijeće zaključuje da je pretresno vijeće, nasuprot

insitiranjima žalbe tužilaštva u smjeru strožijeg kažnjavanja, a odbrane u smjeru blažeg,

odnosno potpunog oslobađanja od krivične odgovornosti, donijelo adekvatnu odluku o

kazni, ispravno cijeneći otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, učešće i ulogu optuženih u

učinjenju krivičnog djela, te da je navedena kazna proporcionalna težini krivičnog djela,

kao i da će se istom ostvariti svrha kažnjavanja predviđena članom 33. KZ SFRJ.

83. S tim u vezi, pretresno vijeće je cijeneći sve olakšavajuće okolnosti na strani oba

optužena, pri tom ne nalazeći nijednu otežavajuću okolnost, ispravno zaključilo da iste u

svojoj ukupnosti predstavljaju posebno olakšavajuće okolnosti, slijedom čega su izrečene

kazne u trajanju 3 (tri) godine u odnosu na optuženog Ramiza Avdovića i 2 (dvije) godine u

odnosu na optuženog Vintila Iulian Nicolae, odmjerene ispod zakonom propisanog

minimuma, ali su iste adekvatne težini djela, stepenu krivice, i istima će se zasigurno

ostvariti svrha kažnjavanja izražena kroz specijalnu i generalnu prevenciju.

84. U konačnici, a u vezi pitanja kriminalne količine koja ima direktne reperkusije na

sankciju, a sve slijedom prigovora branioca optuženog Vintile, Apelaciono vijeće ističe da

je izrečena sankcija adekvatna i čak i da se uzme da se inkriminisana radnja prema Gutalj

Slobodanu ponovila samo dva puta, sljedstveno čemu istom nije nanesena šteta sa

konstatacijom da se isto desilo u 2-3 navrata.

85. U skladu sa navedenim, a na osnovu člana 310. stav 1. u vezi sa članom 313. ZKP

BiH, odlučeno je kao u izreci ove presude.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ena Granić Čizmo SUDIJA

dr Dragomir Vukoje

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena.

bosna i hercegovina sud bosne i hercegovine Боснe · 2017-02-01 · da vijeće apelacionog...

Documents