bosna i hercegovina sud bosne i hercegovine Боснe · pdf filepada na tlo zadobijali...

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100; Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Боснe и Херцеговинe

Predmet broj: S1 1 K 005528 14 KŽK

Datum donošenja: 10.06.2015. godine

Pismenog otpravka: 16.06.2015. godine

Pred apelacionim vijećem u sastavu: sudija Redžib Begić, kao predsjednik vijeća

sudija Tihomir Lukes, kao član vijeća

sudija Mirza Jusufović, kao član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

VESELKA RAGUŽA i IVE RAGUŽA

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine:

Remzija Smailagić

Branioci optuženih:

Branilac optuženog Veselka Raguža, advokat Branko Karadeglić

Branilac optuženog Ive Raguža, advokat Marko Raguž

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

2

Sadržaj:

P R E S U D A ..................................................................................................................... 4

O b r a z l o ž e nj e ...................................................................................................... 6

I. PROCESNE ODLUKE ..................................................................................................... 7

A. ODLUKA O DOKAZNIM PRIJEDLOZIMA ................................................................................. 7

II. ZAVRŠNE RIJEČI ........................................................................................................... 9

A. ZAVRŠNA RIJEČ TUŽILAŠTVA ............................................................................................. 9

B. ZAVRŠNA RIJEČ ODBRANE .............................................................................................. 10

1. Završna riječ branioca optuženog Veselka Raguža, advokata Branka Karadeglića10

2. Završna riječ branioca optuženog Ive Raguža ........................................................ 12

III. STANDARDI DOKAZIVANJA ...................................................................................... 13

IV. PRIMJENA ZAKONA................................................................................................... 16

V. ČINJENIČNA UTVRĐENJA .......................................................................................... 18

A. BITNA OBILJEŽJA KRIVIČNOG DJELA ................................................................................. 18

(a) Kršenje pravila međunarodnog prava ..................................................................... 18

(i) Status žrtava ........................................................................................................ 19

(ii) Mučenje ............................................................................................................... 21

(b) Postojanje oružanog sukoba ................................................................................... 23

(c) Veza između radnji optuženih i oružanog sukoba ................................................... 24

(d) Počinilac mora narediti ili počiniti djelo .................................................................... 25

VI. ČINJENIČNA UTVRĐENJA ......................................................................................... 26

A. OBLIK UČEŠĆA U IZVRŠENJU KRIVIČNOG DJELA ................................................................ 40

VII. ODLUKA O KAZNI ..................................................................................................... 41

VIII. ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA ............................................. 43

IX. ODLUKA O IMOVINSKO PRAVNIM ZAHTJEVIMA ................................................... 44

X. ANEKS .......................................................................................................................... 44

A. MATERIJALNI DOKAZI ..................................................................................................... 45

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

3

1. Materijalni dokazi Tužilaštva ................................................................................... 45

B. MATERIJALNI DOKAZI ODBRANE ...................................................................................... 46

1. Materijalni dokazi po prijedlogu odbrane optuženog Veselka Raguža .................... 46

2. Materijalni dokazi po prijedlogu odbrane optuženog Ive Raguža ............................ 46

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

4

Broj: S1 1 K 005528 14 Kžk

Sarajevo, 10.06.2015. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine,

sastavljenom od sudije Redžiba Begića, kao predsjednika vijeća, te sudija Tihomira

Lukesa i Mirze Jusufovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika Nevene

Aličehajić u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Veselka Raguža i

Ive Raguža, zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav

1. tačke c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog

zakona Bosne i Hercegovine i članom 29. istog zakona, postupajući po potvrđenoj

optužnici Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0000436 05 od 23.08.2011. godine, koja je

precizirana dana 31.03.2015. godine, nakon održanog javnog pretresa pred apelacionim

vijećem, u prisustvu tužiteljice Tužilaštva Bosne i Hercegovine Remzije Smailagić,

optuženog Veselka Raguža i njegovog branioca advokata Branka Karadeglića, te

optuženog Ive Raguža i njegovog branioca, advokata Marka Raguža, dana 10.06.2015.

godine donio je i javno objavio:

P R E S U D U

Optuženi :

Veselko Raguž, zvani Veso, sin Stjepana, rođen 06.07.1965. godine u selu Pješivac,

općina Stolac, nastanjen ......, JMBG ..........., po nacionalnosti........, državljanin ............ i

........., po zanimanju ekonomski tehničar, sa završenom srednjom ekonomskom školom,

lošeg imovnog stanja, ne vodi se drugi krivični postupak protiv njega

i

Ivo Raguž, sin Fabijana, rođen 11.05.1965. godine u Stocu, nastanjen u ......, .......-......,

JMBG ...........,po nacionalnosti......., državljanin ............ i .............., sa završenom

srednjom jezičko-prevodilačkom školom, po zanimanju viši referent za porez, lošeg

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

5

imovnog stanja, ne vodi se drugi krivični postupak protiv njega

KRIVI SU

što su:

početkom mjeseca avgusta 1993. godine, u logoru „Dretelj“ na području opštine Čapljina,

u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između HVO—a i ARBiH, Veselko

Raguž, kao zapovjednik IV bojne HVO brigade „Knez Domagoj“, a Ivo Raguž kao

pripadnik IV bojne HVO brigade „Knez Domagoj“, postupali suprotno odredbi člana 3. stav

1. tačke a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.08.1949.

godine, tako što su učestvovali u ispitivanju i mučenju zatvorenih civila, pa su tako

početkom mjeseca avgusta 1993. godine, u logoru „Dretelj“ na području opštine Čapljina,

u kojem su protivzakonito zatvoreni i držani više stotine civila Bošnjaka, zajedno sa Antom

Krešićem i više neidentifikovanih vojnih policajaca, učestvovali u ispitivanju i fizičkom

zlostavljanju zatvorenih civila Semira Balavca, Edina Đulića, Medina Kaplana i Selvedina

Kaplana, pri čemu su isti prozivani jedan po jedan da uđu u limenu garažu koja se nalazila

u sklopu logora, te je tokom ispitivanja od strane optuženih od njih iznuđivano priznanje,

tako što su od strane prisutnih više puta udarani nogama obuvenim u vojničke čizme i

zatvorenim šakama-pesnicama u predjelu glave i tijela-nogu, Ante Krešić im je na uši i

ruke uključivao električno kolo struje pomoću induktorskog telefona koji je ručno aktivirao

kako bi proizvodio električnu struju, koja je prolazeći kroz tijela oštećenih iste tresla i

bacala na tlo usljed čega su bili izloženi jakim bolovima, a usljed zadobijenih udaraca i

pada na tlo zadobijali povrede tijela praćene krvarenjem, pa kada je Semiru Balavcu

potekla krv iz usta i nosa, Ivo Raguž mu stavio šaku soli na usta i nos, usljed čega je

Semir Balavac trpio još veću bol.

Dakle, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između HVO-a i ARBiH,

kršeći pravila međunarodnog prava Veselko Raguž i Ivo Raguž, zajedno sa Antom

Krešićem i više neidentifikovanih vojnih policajaca, učestvovali u ispitivanju i mučenju

zatvorenih civila,

Čime su

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

6

optuženi kao saizvršioci počinili krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz

člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji

je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i

Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u vezi sa članom 22.

istog zakona

Pa ih ovo vijeće, na osnovu istog zakonskog propisa, te uz primjenu odredaba članova

33., 38., 41., 42. tačka 2. i 43. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne

Republike Jugoslavije, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona

Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike

Jugoslavije, osuđuje

NA KAZNE ZATVORA u trajanju od PO 3 ( TRI ) GODINE.

Na osnovu člana 188. stav 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine,

optuženi Veselko Raguž i Ivo Raguž se obavezuju da solidarno naknade troškove

krivičnog postupka, o čijoj visini će Sud odlučiti, na osnovu odredbe člana 186. stav 2.

Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, posebnim rješenjem, a po pribavljanju

potrebnih podataka.

Na osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, oštećeni

Semir Balavac, Edin Đulić, Medin Kaplan i Selvedin Kaplan se upućuju da eventualne

imovinskopravne zahtjeve mogu ostvariti u parničnom postupku.

O b r a z l o ž e nj e

1. Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 005528 11 KrI od 13.01.2014.

godine, optuženi Veselko Raguž i Ivo Raguž, oslobođeni su od optužbe da su radnjama

opisanim u izreci presude počinili i to: optuženi Veselko Raguž, radnjama opisanim pod

tačkom I-1., 2., 3., 4., 5., 6. i tačkom II-1 krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c), d) i e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (

u daljem tekstu: KZ BiH), u vezi sa članom 180. stav 1. i 2. i članom 29. istog zakona.

Istom presudom, optuženi Ivo Raguž, pod tačkom II-1 oslobođen je od optužbe da je pod

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

7

tačkom II-1 izreke presude počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz

člana 173. stav 1. tačke c) KZ BiH.

2. Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine je presudom broj S1 1 K 005528 14

Krž3 od 01.10.2014. godine, djelimično uvažilo žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine i

presudu Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 005528 11 Kri od 13.01.2014. godine u

odnosu na optuženog Ivu Raguža ukinulo u cjelosti, a djelimično u odnosu na optuženog

Veselka Raguža, i to u dijelu tačke II-1 izreke presude, te je u tom dijelu određeno

održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.

3. Tužilaštvo BiH je dana 31.03.2015.godine preciziralo dispozitiv optužnice u dijelu u

odnosu na koji je ukinuta prvostepena presuda, stavljajući optuženima na teret da su

počinili krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c)

u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

I. PROCESNE ODLUKE

A. ODLUKA O DOKAZNIM PRIJEDLOZIMA

4. Na pretresu pred vijećem Apelacionog odjeljenja, Tužilaštvo je predložilo da se

reproduciraju iskazi 8 svjedoka Tužilaštva koji su saslušani na glavnom pretresu pred

prvostepenim vijećem, koji prijedlog je apelaciono vijeće prihvatilo, te su reproducirani

iskazi svjedoka Semira Balavca, Edina Đulića, Medina Kaplana, Selvedina Kaplana, Zije

Vukičevića, Alije Kaplana, Esme Kaplan i Indire Bešo. Takođe, po prijedlogu odbrane

optuženih Veselka i Ive Raguža, reproducirani su na pretresu pred vijećem apelacionog

odjeljenja iskazi svjedoka Ante Krešića i Ante Čoke, kao zajednički prijedlog odbrana

obojice optuženih, te po prijedlogu odbrane prvooptuženog, iskaz svjedoka Mihe Vukića, a

po prijedlogu odbrane drugooptuženog, iskazi svjedoka Ivice Džakule i Vidoja Prolete. Na

prijedlog odbrane optuženog Veselka Raguž na pretresu pred vijećem Apelacionog

odjeljenja dana 13.05.2015. godine ponovo je saslušana svjedokinja Janja Raguž.

5. Odlučujući o prijedlozima stranaka i branilaca za prihvatanje materijalnih dokaza,

apelaciono vijeće je procesnim rješenjem od 13.05.2015. godine, usvojilo prijedlog

Tužilaštva da se prihvate, bez ponovnog čitanja ili reprodukcije, materijalni dokazi izvedeni

u prvostepenom postupku, taksativno nabrojani u prijedlogu Tužilaštva broj T20 0 KTRZ

0000436 05 od 12.05.2015. godine, kao i prijedlog odbrane optuženog Veselka Raguža,

da se prihvate kao izvedeni materijalni dokazi nabrojani u podnescima od 05.03.2015.

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

8

godine i 12.03.2015. godine, te prijedlog odbrane optuženog Ive Raguža, da se prihvate

kao izvedeni materijalni dokazi taksativno nabrojani u podnesku od 12.05.2015. godine1.

6. Prijedlozi kako Tužilaštva, tako i odbrane optuženih za izvođenje novih dokaza, kako

subjektivnih tako i materijalnih, odbijeni su od strane ovog vijeća, iz razloga što je

zaključeno da predloženi dokazi ne ispunjavaju standard novog dokaza (novuma) u smislu

člana 295. stav 4. ZKP BiH, jer nije obrazloženo zašto ti dokazi nisu mogli biti predloženi u

prvostepenom postupku.

7. Vijeće je tako, odbilo prijedlog Tužilaštva za ponovno saslušanje svjedoka oštećenog

Medina Kaplan, jer je riječ o svjedoku koji je u prvostepenom postupku direktno i unakrsno

ispitan, uključujući i ispitivanje na okolnosti koje je tužiteljica istakla u obrazlaganju

prijedloga za ponovno saslušanje. Takođe, medicinska dokumentacija o zadobijenim

povredama, je nešto što ako svjedok posjeduje, posjedovao je i u vrijeme davanja iskaza u

prvostepenom postupku, pa kako se samim tim ne radi o novom dokazu, to je vijeće

ocijenilo da nema zakonske mogućnosti za izvođenje istog u postupku pred apelacionim

vijećem, pa je takav prijedlog odbijen. Nadalje, vijeće je odbilo prijedlog Tužilaštva za

izvođenje kao dokaza potvrđene optužnice protiv Vide Palamete, te vojnu dokumentaciju

koja se odnosi na Vidu Palametu i njegov status, ne nalazeći takve dokaze od značaja za

utvrđivanje odlučnih činjenica, jednako kao i dokaze koje je Tužilaštvo, kako je to

Tužiteljica istakla pribavilo u istrazi protiv Ivana Aničića, pri tome nalazeći i da su ti dokazi,

obzirom da je optužnica protiv Ivana Aničića podignuta prije okončanja glavnog pretresa u

predmetu protiv Veselka i Ive Raguža, mogli biti predloženi u toku prvostepenog postupka.

Konačno, slike logora Dretelj, pribavljene kako je to Tužilaštvo istaklo, u predmetu protiv

Ivana Zelenike i dr., imajući u vidu da su bili dostupni tužilaštvu prije okončanja glavnog

pretresa u predmetu protiv Veselka i Ive Raguža, ne ispunjavaju standard novuma, te ne

postoji zakonski osnov za prihvatanje tih dokaza u postupku pred vijećem apelacionog

odjeljenja.

8. Kada je riječ o prijedlogu odbrane za izvođenje novih dokaza u postupku pred

vijećem apelacionog odjeljenja, vijeće je odbilo prijedlog odbrane optuženog Veselka

Raguža, a kojem prijedlogu se pridružila i odbrana optuženog Ive Raguža, za izvođenje

dokaza saslušanjem svjedoka Mihe Raguža, sina Rafe, te drugog NN svjedoka, čije

podatke branilac u momentu predlaganja nije ni imao, nalazeći da su okolnosti na koje bi

1 Svi materijalni dokazi nabrojani su u Anexu 1 ove presude

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

9

iskaze, kako je to branilac Karadeglić obrazložio, trebali dati navedeni svjedoci, već

dovoljno razjašnjene, tačnije da je odbrana na te okolnosti već saslušala nekoliko

svjedoka. Nadalje, odbrane nisu ničim dokazale, iako su isticale da je riječ o svjedocima o

kojima su saznanja dobili tek po okončanju pretresa pred vijećem apelacionog odjeljenja,

na koji način su stekle takva saznanja, odnosno nisu ponudile dokaze vijeću da je riječ o

dokazu koji bi ispunjavao standard „novog dokaza“, pa da bi bili ispunjeni uslovi za

izvođenje istog pred vijećem apelacionog odjeljenja. Po istom osnovu, vijeće je odbilo i

predložene materijalne dokaze odbrane optuženog Veselka Raguža, koje je kao svoj

prijedlog, prihvatila i odbrana optuženog Ive Raguža, nalazeći da branioci nisu ponudili

valjane razloge zašto ti dokazi nisu pribavljeni i prezentirani u postupku pred prvostepenim

vijećem, uključujući i fotografije logora Dretelj, a koje se ne tiču perioda inkriminiranog

događaja, nego su, kako je branilac obrazložio, naknadno sačinjene.

9. Postupivši na navedeni način vijeće je postupilo i u skladu sa principom jednakosti

stranaka u postupku.

II. ZAVRŠNE RIJEČI

A. ZAVRŠNA RIJEČ TUŽILAŠTVA

10. Iznoseći završnu riječ, tužiteljica je najprije istakla da ostaje kod svoje završne riječi

iz prvostepenog postupka, a potom se detaljno osvrnula na iskaze svjedoka Tužilaštva

Medina Kaplana, Selvedina Kaplana, Edina Đulića, Semira Balavaca, Alije Kaplana, Esme

Kaplan, Indire Bešo i Zije Vukičevića, kao i provedene materijalne dokaze. Tužiteljica je

istakla da su iskazi svjedoka oštećenih, saglasni u pogledu odlučnih činjenica, kao i da su

potkrijepljeni iskazima svjedoka koji su imali posredna saznanja o događaju opisanom u

optužnom aktu i provedenim materijalnim dokazima. Po ocjeni Tužilaštva, na temelju

svestrane ocjene dokaza proizilazi zaključak da je Tužilaštvo dokazalo navode optužbe.

11. Osvrćući se na iskaze svjedoka oštećenih, tužiteljica je istakla da su svi oni u svojim

iskazima rekli da je po njih došao Vide Palameta, a Medin Kaplan i Đulić Edin su, između

ostalog, izjavili da im je rekao da ih zove „zapovjednik“, a to je bio optuženi Veselko

Raguž. Nadalje svi su saglasni u pogledu činjenice da su došli do limenog objekta, garaže

ili hangara i u koji su ulazili jedan po jedan. Tužiteljica je dalje, analizirajući iskaze

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

10

svjedoka oštećenih, istakla da su isti saglasni kako u pogledu načina ispitivanja i tipa

pitanja koje je postavljao optuženi Veselko Raguž, kao i u pogledu načina zlostalvjanja, jer

svi na istovjetan način opisuju da su im stavljane žice od telefona na uši i puštana struja ,

kao i da su, od strane u garaži prisutnih lica, koja su bila obučena u vojne uniforme,

uključujući i Antu Krešića, fizički zlostavljani. Kako je tužiteljica istakla, razlike u njihovim

iskazima odnose se samo i isključivo na način ophođenja i zlostavljanja od strane

optuženih u garaži, odnosno ispred garaže, a to je i razumljivo jer je svaki svjedok

svjedočio o zlostavljanju koje je sam pretrpio i posljedicama koje je to ostavilo. Po ocjeni

tužiteljice, ključno je i da su svi svjedoci od ranije poznavali Veselka Raguža, Ivu Raguža,

Antu Krešića i Vidu Palametu, zbog čega nema sumnje da su svjedoci mogli pogriješiti u

identifikaciji tih lica.

12. Dalje kroz završnu riječ, tužiteljica se osvrnula na iskaze svjedoka odbrane, Ante

Čoke, Vidoja Prolete, Mihe Vukića, Ivice Džakule, Ante Krešića i Janje Raguž, nalazeći u

njima puno nelogičnosti i kontradiktornosti, posebno u odnosu na uložene materijalne

dokaze Tužilaštva te je istakla da su navedeni iskazi imali za cilj osiguranje alibija

optuženima.

13. Cijeneći sve navedeno, tužiteljica je istakla da je u toku dokaznog postupka

Tužilaštvo dokazalo da su optuženi Veselko Raguž i Ivo Raguž zajedno sa Antom

Krešićem i više i neidentifikovanih vojnih policajaca HVO u logoru Dretelj učestvovali u

ispitivanju i fizičkom zlostavljanju zatvorenih civila u vrijeme, na mjestu i na način kako je

to opisano u preziciranoj optužnici, čime su počinili krivično djelo koje im se stavlja na

teret, te je stoga predložila da se optuženi oglase krivim i kazne po zakonu.

B. ZAVRŠNA RIJEČ ODBRANE

1. Završna riječ branioca optuženog Veselka Raguža, advokata Branka Karadeglića

14. U svojoj završnoj riječi, branilac optuženog Veselka Raguža, prije svega je ukazao

da je optužni akt pogrešan u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela koje se

optuženom stavlja na teret, a koji prigovor je, kako je istakao, već prethodno iznosio u

uvodnoj riječi, jer se optuženi tereti po krivičnom zakonu koji nije bio na snazi u vrijeme

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

11

izvršenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Navedeno je, po ocjeni branioca

rezultiralo kršenjem principa vremenskog važenja krivičnog zakona i primjene blažeg

zakona, naročito nakon donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu

Maktouf i Damjanović.

15. Nadalje, branilac ukazuje na pogrešnu interpretaciju pojedinih dijelova iskaza

svjedoka Medina Kaplana, Edina Đulića i Semira Balavca i zaključke koji su formirani na

osnovu takve interpretacije izneseni u završnoj riječi Tužilaštva. Također branilac, u

pogledu dokaza T-84, o prisutnosti optuženog čitav mjesec avgust 1993. godine u svojoj

jedinici, navodi da isti nema dokaznu snagu, jer su zapovjednici vođeni kao da su stalno u

jedninici, dok dokaz odbrane, Izvod iz matične knjige vjenčanih za optuženog Veselka

Raguža, dokazuje suprotno.

16. Branilac je istakao i da je tužiteljica postupila protivno obavezi propisanoj u članu 14.

ZKP BiH, da utvrđuje pored činjenica koje idu na teret, i činjenice koje idu u korist

optuženima.

17. Branilac je istakao da se iskazi svjedoka oštećenih razlikuju u pogledu odlučnih

činjenica, ističući da svjedoci oštećeni različito opisuju kako izgled garaže u kojoj se prema

navodima optužbe desio predmetni događaj, tako i redoslijed ulaska u istu. Nadalje,

branilac je ukazao na nedosljednost u iskazima svjedoka oštećenog Medina Kaplana i

njegovog brata Alije Kaplan, kojem je Medin Kaplan pričao o događajima iz Dretelja, te na

činjenicu da ostali svjedoci, Esma Kaplan, Zijo Vukičević i Indira Bešo koji imaju posredna

saznanja o događaju koji je predmet optuženja, ta saznanja nisu ni iznijeli, odnosno

događaj spomenuli, sve dok na glavnom pretresu nisu pitani za isti. Takvi njihovi iskazi, po

ocjeni branioca, ne mogu ići u prilog rasvjetljavanja predmetnog događaja.

18. Kako branilac ističe, kada se iskazi svjedoka dovedu u međusobnu vezu, može se

primjetiti da svi jednoglasno ističu da ih optuženi Veselko nije udarao niti je bilo kome

govorio da ih udaraju, a pri čemu su svjedoci Tužilaštva Edin Đulić i Semir Balavac izjavili

da Veselko Raguž nije ni ulazio u garažu. Takvi njihovi iskazi, da optuženi nije ulazio u

garažu, nego da se nalazio u blizini prijavnice, kako branilac ističe, potvrđeni su iskazima

svjedoka odbrane Janje Raguž, Mihe Vukića i Vide Palamete.

19. Branilac nalazi da nije dokazano da je Dretelj bio u nadležnosti vojske, odnosno IV

bojne, čiji je zapovjednik bio optuženi Veselko Raguž, obzirom da iz dokaza i Tužilaštva i

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

12

odbrane, proizilazi da je Dretelj bio u nadležnosti vojne policije HVO.

20. Imajući u vidu sve navedeno, branilac je istakao da nije dokazano da je optuženi

Veselko Raguž počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te je stoga predložio da

apelaciono vijeće u odnosu na optuženog donese oslobađajuću presudu.

21. Optuženi Veselko Raguž se saglasio sa izlaganjem branilaca istakavši da nema ništa

za dodati.

2. Završna riječ branioca optuženog Ive Raguža

22. Branilac optuženog Ive Raguža se prvenstveno osvrnuo na početak istrage u ovom

predmetu i manipulaciju predmetnim događajem od strane svjedoka oštećenog Medina

Kaplana i njegovog brata Alije Kaplan.

23. Branilac je dalje istakao da vezano za radnju prozivanja oštećenih, koji su kako se

optužnicom tvrdi jedan po jedan prozivani i ulazili u garažu, nije dokazano ko je vršio

prozivanje, a posebno ni jedan svjedok nije potvrdio da je to radio optuženi Ivo Raguž,

jednako kao što ni jedan od svjedoka oštećenih nije potvrdio da je optuženi Ivo Raguž

iznuđivao priznanje od istih. Kada je riječ o radnjama udaranja šakama i nogama i

stavljanja soli na ranu od strane optuženog, branilac ističe da su evidentne razlike u

iskazima svjedoka oštećenih. Naime, branilac je ukazao da je svjedok Medin Kaplan

izjavio da je optuženi Ivo Raguž samo sjedio i ispitivao, a radnja ispitivanja optuženom Ivi

Ragužu nije uopće stavljena na teret, dok svjedok Semir Balavac u predmetu protiv Ante

Krešića, u kojem je također svjedočio, uopće nije spomenuo optužene Veselka i Ivu

Raguža. Svjedoci oštećeni su dali, prema ocjeni branioca, različite iskaze u pogledu

redosljeda ulaska u garžau, udaljenosti garaže od hangara, položaja garaže, njenog

unutrašnjeg i vanjskog izgleda. Odbrana je, kako branilac ističe, dovela u pitanje i samo

postojanje garaže, jer tu činjenicu negiraju svjedoci odbrane, a sumnja u postojanje tog

objekta proizilazi upravo i iz razlika u opisu istog od strane svjedoka Tužilaštva.

24. Branilac nalazi da je odbrana osporila sve izjave svjedoka oštećenih, ističući da

zapisnici o njihovom saslušanju nisu autentični i zakoniti. Nadalje, ukazao je na povredu

prava na odbranu za vrijeme unakrsnog ispitivanja svjedoka, jer su braniocu zabranjena

pitanja o profesionalizaciji, povećanju imovine, odakle je optuženi uzeo sol, koja vrsta soli

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

13

je bila i sl.

25. Branilac se kratko osvrnuo na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koje je optuženom

stavljeno na teret i ukazao na neophodnost primjene KZ SFRJ, kao blažeg zakona, a

protivno kojoj obavezi je Tužilaštvo postupilo kvalifikujući predmetno krivično djelo po KZ

BiH.

26. Na kraju branilac je istakao da se radi o zavjeri protiv optuženog Ive Raguža, za

kojeg je jedino istinito da je bio pripadnik IV bojne i da je primio platu za 8. mjesec, kao i

da je postojao zatvor Dretelj, te je stoga, imajući u vidu sve navedeno, predložio sudu da

donese oslobađajuću presudu u odnosu na optuženog Ivu Raguža.

27. Optuženi se saglasio sa izlaganjem svog branioca ističući da nema ništa za dodati.

III. STANDARDI DOKAZIVANJA

28. Prilikom donošenja presude vijeće je bilo u obavezi postupiti u skladu sa odredbom

člana 281. stav 2. ZKP BiH, to jest izvršiti savjesnu ocjenu svih izvedenih dokaza, i to kako

pojedinačno tako i dovođenjem istih u međusobnu vezu. Pri tome, obaveza je vijeća voditi

računa o temeljnim principima koje propisuje kako ZKP BiH, tako i Evropska Konvencija o

ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP), koja, na osnovu člana II.2 Ustava BiH,

ima primat u primjeni nad svim domaćim zakonima.

29. Jedan od temeljnih principa krivičnog postupka, princip zakonitosti, kojim se ovo

vijeće vodilo u postupku donošenja presude, ima za cilj da osigura da niko nevin ne bude

osuđen, kao i da se učiniocu krivičnog djela izrekne kazna ili druga krivičnopravna sankcija

u granicama koje su propisane odredbama krivičnog zakona.

30. Nadalje, vijeće je posebno imalo u vidu i pretpostavku nevinosti, sadržanu u članu 3.

ZKP BiH, a koja odredba propisuje: “Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se

pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja”, te princip in dubio pro reo, propisan

članom 3. stav 2. ZKP BiH, a koja odredba glasi: “Sumnju u pogledu postojanja činjenica

koje čine obilježja krivičnog djela, ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog

zakona, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.”

31. Konačno, princip jednakosti u postupanju, zagarantovan odredbom člana 14. ZKP

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

14

BiH, nalaže obavezu sudu da stranke i branioce tretira na jednak način i da svakoj od

strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na

glavnom pretresu, ali i obavezu suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u postupku, da

ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one

koje im idu u korist.

32. Princip slobodne ocjene dokaza propisan u članu 15. ZKP BiH, koji se primjenjuje u

našem pravnom sistemu, podrazumijeva da odluka suda o dokazanosti ili nedokazanosti

neke odlučne činjenice nije vezana niti ograničena posebnim formalnim dokaznim

pravilima, s tim što sud može, a kako to propisuje odredba člana 281. stav 1. ZKP BiH

presudu zasnovati samo na dokazima izvedenim na glavnom pretresu, a iste cijeniti na

način kako to propisuje pomenuta odredba člana 281. stav 2. ZKP BiH.

33. Iako je Vijeće presudu donijelo u cijelosti poštujući navedene principe, te iako je

prilikom njenog donošenja cijenilo sve izvedene dokaze, subjektivne i materijalne, uložene

kako od strane Tužilaštva, tako i od strane odbrana optuženih, i to kako one dokaze koji su

neposredno izvedeni pred vijećem Apelacionog odjeljenja i iskaze onih svjedoka koji su

reproducirani pred vijećem Apelacionog odjeljenja, ali i sve one subjektivne i materijalne

dokaze, koji su bez reproduciranja i čitanja prihvaćeni od strane vijeća Apelacionog

odjeljenja, dok su neposredno izvedeni pred prvostpenim vijećem, imajući u vidu obimnost

dokazne građe u predmetu, ovo vijeće u obrazloženju presude nije moglo dati osvrt na

svaki izvedeni dokaz. Dakle, Vijeće je prilikom donošenja presude izvršilo uvid i cijenilo

svaki izvedeni dokaz, ali će u obrazloženju presude dati osvrt samo na one dokaze koji su

bili od značaja za činjenično stanje kakvo je utvrđeno, za postojanje krivičnog djela i

krivice optuženih. Kako dokaznu građu u konkretnom predmetu, u velikom dijelu čine

iskazi svjedoka, to je ocjena njihovih iskaza i procjena kredibiliteta svjedoka, pred ovo

vijeće, kao i bilo koje vijeće koje postupa u sličnoj situaciji, postavila velik izazov. Naime, u

postupku ocjene iskaza svjedoka, sudsko vijeće ne smije a priori prihvatiti kao tačno sve

što svjedok kaže, bilo da je riječ o iskazu koji inkriminira, ili pak koji ekskulpira optuženog.

Iskazi svjedoka moraju biti cijenjeni uz posebnu pažnju, pri čemu se posebno mora voditi

računa kako o sadržaju svjedočenja, tako i o sveopštem utisku koji svjedok ostavlja, te s

tim u vezi njegovim ponašanjem, bojom glasa, stavom, fizičkim, ali i emocionalnim

reakcijama na pitanja, te držanju svjedoka u odnosu na stranke i branioce, te iskaz

svjedoka cijeniti uzimajući u obzir cjelokupnu atmosferu u kojoj isti svjedoči.

34. To je posebno od značaja kad je riječ o iskazima svjedoka oštećenih, koji su

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

15

proživjeli traumu, pa u situaciji kada su obavezani ponovo govoriti o onome što su

proživjeli, izloženi su dodatnoj traumatizaciji. U takvim okolnostima posebno je potrebno

biti obazriv kod procjene pouzdanosti njihovih iskaza.

35. Naime, za iskaz svjedoka, nije samo bitno da je on dat iskreno ( a vijeće polazi od

pretpostavke da je svaki svjedok, posebno nakon polaganja zakletve pred sudom,

namjeravao iskreno svjedočiti o činjenicama i okolnostima o kojima ima saznanja), nego je

bitno i da je iskaz pouzdan. Na pouzdanost iskaza jednog svjedoka, utiču različiti faktori, a

tu se naročito ističu sposobnost zapažanja i nestalnost ljudske percepcije, protek vremena,

traumatičnost samog događaja, ali i pristrasnost svjedoka. Sve to može biti od uticaja da

dva svjedoka, koja su prisustvovala istom događaju, posmatraju isti iz različite psihičke,

fizičke, pa i hronološke perspektive, pa da stoga daju iskaze koji nisu identični. Stoga, kod

ocjene iskaza svjedoka, vijeće je uporedilo činjenice o kojima je svjedok svjedočio, sa

činjenicama koje su utvrđene od strane drugih svjedoka, ali i činjenicama koje proizilaze iz

materijalnih dokaza, te na temelju takve svestrane ocjene donosilo zaključak o

pouzdanosti iskaza nekog svjedoka.

36. Pri tome, potrebno je istaći i to da je vijeće, prilikom ocjene iskaza svjedoka, utvrdilo

da su neki svjedoci bili iskreni i pouzdani čak i na ličnu štetu. Drugi svjedoci su bili iskreni,

ali određeni dijelovi njihovih svjedočenja nisu bili uvjerljivi. Za to su razlozi različiti počev

od ograničenosti percepcije, lošije moći zapažanja, uticaja vremena, ličnih interesa, ali i

interesa da utiču na ishod postupka, lojalnosti optuženima, ili pristrasnosti bilo optuženima

bilo žrtvama, koja je mogla rezultirati određenim zaključcima svjedoka o tome šta su zaista

vidjeli ili čuli. Ipak, i kod takvih svjedoka, bilo je situacija da iako dijelove njihovih iskaza

vijeće ocijeni nepouzdanim, s druge strane, ocijeni da su dijelovi njihovih iskaza sadržavali

precizna zapažanja o određenim činjenicama, te je u takvoj situaciji vijeće zaključilo da

odbacivanje u cijelosti takvih iskaza, ne bi bilo u skladu sa interesima pravde, te su i takvi

iskazi cijenjeni na način da je procjenjivana pouzdanost i tačnost svake činjenice ili

okolnosti na koju je svjedok pitan.

37. Nadalje, vijeće je upoređivalo iskaze svjedoka date u različitim fazama postupka, te

analiziralo iskaze date u fazi istrage, kada su sadržavali određene razlike u pogledu

odlučnih činjenica u odnosu na iskaze sa glavnog pretresa, te je na temelju takve ocjene

zaključilo kojim dokazima se može pokloniti vjera.

38. Osim iskaza svjedoka, u konkretnom predmetu, obimna materijalna dokumentacija,

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

16

uložena u spis kako od strane Tužilaštva, tako i odbrane optuženih, predstavlja značajan

segment dokaza od značaja za pitanje kako postojanja djela, tako i krivice optuženih.

39. Prilikom ocjene vjerodostojnosti dokumenata, vijeće je iste razmatralo u sklopu svih

ostalih izvedenih dokaza, kao što su drugi materijalni dokazi i iskazi svjedoka.

40. Pored toga, čak i kada je vijeće bilo uvjereno da je razmatrani dokument

vjerodostojan, nije automatski prihvatano da sadržaj navedenih dokumenata predstavlja

tačan prikaz činjenica, već je u svakom konkretnom slučaju cijenjena vjerodostojnost tog

sadržaja.

41. Imajući u vidu sve navedeno, polazeći od navedenih principa propisanih domaćim

zakonom, te odredbe člana 6. stav 1. EKLJP koji nameće obavezu svim sudovima da

“ukažu dovoljno jasno na osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”, vijeće je pažljivo

cijenilo sve izvedene dokaze, čija ocjena će biti data u daljem obrazloženju presude.

IV. PRIMJENA ZAKONA

42. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine, optuženima Veselku Ragužu i Ivi

Ragužu, stavljeno je na teret da su radnjama činjenično opisanim u optužnici počinili

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke c)

Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona

Bosne i Hercegovine i članom 29. istog zakona.

43. Polazeći od odredbe člana 280. stav 2. ZKP BiH, prema kojoj sud nije vezan za

prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela, te kako je KZ BiH stupio na snagu nakon

izvršenja krivičnih djela za koja se optuženi Veselko Raguž i Ivo Raguž terete, a polazeći

od jednog od temeljnih principa krivičnog prava, principa vremenskog važenja krivičnog

zakona, po kojem se na učinitelja krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u

virjeme učinjenja krivičnog djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili

više puta izmijeni, primjenit će se zakon koji je blaži za učinioca, ovo vijeće je bilo u

obavezi ispitati koji zakon je u konkretnom slučaju blaži za optužene i kao takav se ima

primjeniti u konkretnom slučaju. Pored toga ovo pitanje je potencirano i od strane odbrana

optuženih.

44. Kod ocjene koji zakon je blaži za optužene u konkretnom predmetu, a imajući u vidu

da oba zakona ( i preuzeti KZ SFRJ, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

17

krivičnog djela i KZ BiH, kao kasniji zakon) propisuju ista bitna obilježja krivičnog djela za

koje se optuženi terete, dok se razlikuju samo po propisanom kaznenom okviru,

apelaciono vijeće je upravo sa tog aspekta analiziralo koji se zakon ima smatrati blažim

za optužene.

45. KZ BiH, kao kazneni okvir za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

propisuje najmanje 10 (deset) godina zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora, dok preuzeti

KZ SFRJ, za isto djelo propisuje najmanje 5 godina zatvora ili smrtnu kaznu.

46. Polazeći od navedenih kaznenih okvira, a slijedom ustanovljene kako domaće tako i

međunarodne pravne prakse kroz odluke ESLJP i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

ovo vijeće je zaključilo da je u konkretnom slučaju preuzeti KZ SFRJ blaži za optužene, te

da se krivična djela za koja se optuženi terete imaju pravno kvalifikovati po tom zakonu.

47. Kod donošenja prednjeg zaključka ovo vijeće je imalo u vidu da je Evropski sud za

ljudska prava u predmetu Maktouf/ Damjanović zauzeo stav da se primjena blažeg zakona

mora ocjenjivati u svakom konkretnom slučaju, te je u odnosu na aplikante Maktoufa i

Damjanovića, zaključio da je povrijeđen član 7. EKLJP, „...s obzirom da postoji realna

mogućnost da je retroaktivna primjena Zakona iz 2003. godine bila na štetu aplikanata...“.

Kod takvog zaključka, ESLJP je pošao od minimuma zaprijećene kazne za predmetno

krivično djelo, našavši da su kazne koje su izrečene aplikantima takve da strijeme ka

zakonskom minimumu, odnosno Maktoufu je čak ublažena ispod minimuma, pa iako je po

ranijem zakonu-preuzetom KZ SFRJ, kao posebni maksimum za djela za koja su aplikanti

oglašeni krivim bila zaprijećena smrtna kazna, tu je kaznu očigledno bilo moguće izreći

samo za najteže oblike ratnih zločina, kakvi zločini zasigurno nisu oni za čije počinjenje su

aplikanti Maktouf i Damjanović oglašeni krivima, to je kod procjene koji je zakon u

konkretnom slučaju za njih blaži, trebalo ustanoviti koji je blaži zakon u pogledu minimalne

kazne.

48. Takav stav, po ocjeni ovog Vijeća, u potpunosti se može primjeniti i na konkretan

predmet. Kod ovakvog stava vijeće je prvenstveno imalo u vidu da se, jednako kao ni

apelanti Maktouf i Damjanović, ni optuženi Veselko Raguž i Ivo Raguž optužnicom ne

terete za gubitak života, te da zločini za koje su optuženi, ne spadaju u kategoriju najtežih

zločina za čije izvršenje bi uopšte bilo i moguće izreći smrtnu kaznu i da se sudi u vrijeme

kada je tu kaznu bilo i moguće izreći. Stoga je u odnosu na optužene pitanje primjene

blažeg zakona nužno razmatrati polazeći od minimuma zaprijećene kazne, a što je, po

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

18

ocjeni ovog Vijeća, nesumnjivo preuzeti KZ SFRJ, koji kao minimalnu kaznu za predmetna

krivična djela propisuje kaznu zatvora od 5 godina, a koju je primjenom odredaba tog

zakona o ublažavanju kazne moguće ublažiti na kaznu zatvora u trajanju od 1( jedne)

godine.

49. Stoga ovo vijeće nalazi da se preuzeti KZ SFRJ, koji zakon je važio u vrijeme

izvršenja krivičnih djela za koja se optuženi terete i koji je blaži za optužene od kasnijeg

KZ BiH, ima primjeniti u konkretnom slučaju.

V. ČINJENIČNA UTVRĐENJA

A. BITNA OBILJEŽJA KRIVIČNOG DJELA

50. Bitna obilježja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kako to

proizilazi iz odredbe člana 142. stav 1. KZ BiH, jesu:

kršenje pravila međunarodnog prava

djelo mora biti počinjeno za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije

optuženi mora narediti ili počiniti djelo

(a) Kršenje pravila međunarodnog prava

51. Prvo bitno obilježje ovog krivičnog djela, jeste kršenje pravila međunarodnog prava.

Optužnicom Tužilaštva, optuženima Veselku Ragužu i Ivi Ragužu stavljeno je na teret da

su postupali protivno odredbi zajedničkog člana 3. tačke a) i c) Treće ženevske konvencije

o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (zajednički član 3.

Ženevskih konvencija), i člana 27. iste. vijeće je našlo da su se u radnjama optuženih

ostvarila obilježja kršenja zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija.

52. Odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, predstavljaju minimum pravila

koja je dužna poštivati svaka zemlja potpisnica. Navedenim članom je propisano:

“U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih strana ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

(1) prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumjevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili poružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga, postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju,

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

19

spolu, rođenju ili imovnom stanju ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

U tom cilju zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima, sljedeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja…”

53. Da bi se utvrdilo kršenje zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, a što je

preduvjet za postojanje samog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva,

obzirom da je riječ o normi blanketnog karaktera, obaveza Vijeća je da utvrdi da li su

radnje optuženog, u konkretnom predmetu optuženih Veselka Raguža i Ive Raguža, bile

usmjerene prema kategoriji osoba koja, shodno navedenoj odredbi, uživa zaštitu, a to su

osobe koje ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima. Nadalje, u istom cilju, nužno je

utvrditi i da li je optuženi, svojim radnjama, postupio protivno obavezi koja proizilazi iz

zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, obavezi čovječnog postupanja, tačnije da li je

svojim radnjama postupio suprotno odredbama neke ili svih tačaka a) do d) zajedničkog

člana 3. Ženevskih konvencija. Konačno, u pogledu svijesti optužnog, već iz samih odredbi

jasno je da nije neophodno da počinilac zna ili ima namjeru da krši međunarodnu normu,

već je dovoljno da je samo učinjenje protivno pravilima međunarodnog prava.

(i) Status žrtava

54. Apelaciono vijeće je na temelju provedenih dokaza, utvrdilo da su oštećeni Semir

Balavac, Edin Đulić, Medin Kaplan i Selvedin Kaplan, imali status civila, dakle lica koja

nisu učestvovala neposredno u neprijateljstvima, pa su samim tim i predstavljali, shodno

odredbi člana 3. Ženevskih konvencija, zaštićenu kategoriju stanovništva.

55. Naime, svi oštećeni su, prema vlastititim kazivanjima, u momentu zarobljavanja bili

kod svojih kuća, živjeli su sa porodicama u svojim rodnim mjestima, a njihovo lišenje

slobode se desilo u okviru akcije u kojoj je svo muslimansko civilno stanovništvo sela

Aladinići i Pješivac Greda, uključujući i veliki broj žena i djece, protjerano iz njihovih kuća i

zatvoreno u prostorijama lokalne osnovne škole. Sva četvorica oštećenih bili su do

hapšenja ili kratko prije nego što je došlo do hapšenja, pripadnici HVO-a, koji su sa

početkom sukoba između ARBiH i HVO, razvojačeni, ali nema dokaza da su isti u ma

kojem trenutku bili pripadnici ARBiH, kao druge strane u sukobu, a da bi na taj način bio

doveden u pitanje njihov status prilikom zarobljavanja.

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

20

56. Tako je svjedok oštećeni Selvedin Kaplan u svom iskazu istakao da je uhapšen od

strane dva pripadnika HVO-a kod svoje kuće u Pješivac Gredi dana 14.07.1993. godine,

da je prilikom hapšenja bio obučen u civilnu odjeću, a dalje opisuje da se njegovo

hapšenje dešava u okviru napada u kojem je ubijena u selu Sanida Kaplan, koju su po

naređenju pripadnika HVO-a koji su ih lišili slobode, morali sahraniti, te da im je naloženo

da nepokretnu nenu iznesu na brijeg, dok je još jedna žena iz sela sama došla. Medin

Kaplan, takođe ističe da je u vrijeme zarobljavanja bio u svojoj kući, da je zarobljen sa

nekoliko rođaka i prijatelja, te da su oni svi tada bili u civilnoj odjeći, dok su osobe koje su

ih zarobile bile obučene u uniforme HVO-a, kao i da su bili naoružani. Svjedok Edin Đulić,

takođe je istakao da je 01.07.1993. godine, kada je počeo rat između Hrvata i Muslimana,

zarobljen u svom selu, Pješivac Gredi, te da su skupa s njim zarobljeni i ostali članovi

porodice, djeca, otac, majka, nena, a koji su odveženi u Blagaj, dok je on i još nekoliko

komšija muškaraca koji su bili s njim završili u Stocu, pa Koštanoj bolnici i najzad u

Dretelju. Konačno svjedok Semir Balavac, istakao je da je do dana hapšenja bio pripadnik

vojske, ali HVO-a, te da je od strane pripadnika HVO-a uhapšen kada je 1.7.1993. godine,

poslije dopusta pošao da se javi na liniju. Ističe da je tog dana saopšteno da svi muslimani

moraju odložiti oružje, što su oni i učinili. Nakon što su predali oružje i vratili se u školu,

došlo je vojno vozilo HVO-a, vojna policija, koja ih tjera da se skinu u donji veš, a u čemu

provodi i veći dio vremena u zarobljeništvu u logoru Dretelj. Svjedok opisuje da su mu

otac, majka, brat, supruga i djeca tog istog dana kada je on zarobljen, zarobljeni, te kao i

ostalo civilno stanovništvo Aladinića odvedeni u školu, prebačeni potom u Kaplanovu

mahalu, da bi bili prebačeni u Blagaj. I svjedokinje Esma Kaplan i Indira Bešo, u svojim

iskazima opisuju napad na svoje selo, Pješivac Gredu, kada su one zajedno sa druim

ženama i djecom, zatvorene u osnovnu školu, dok su muškarci zatečeni u selu, među

kojima i oštećeni iz konkretnog predmeta, odvedeni, da bi završili u logoru.

57. Cijeneći navedeno, vijeće je zaključilo da su oštećeni prema kojima su preduzete

radnje opisane u izreci presude, imali status civila, koji njihov status nije osporavan ni od

odbrana optuženih, dakle da su pripadali zaštićenoj kategoriji stanovnika prema odredbi

zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija.

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

21

(ii) Mučenje

58. Drugi uvjet, koji mora biti ispunjen, da bi bilo ostvareno prvo bitno obilježje krivičnog

djela koje se ogleda u kršenju pravila međunarodnog prava, ako se ima u vidu sadržaj

odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, jeste taj da je počinilac postupio

protivno obavezi na čovječno postupanje prema zaštićenoj kategoriji stanovnika, u

konkretnom slučaju civilima. Obaveza čovječnog postupanja, kako to proizilazi iz sadržaja

odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija, podrazumijeva izričitu zabranu, u

svako doba i na svakom mjestu, prema zaštićenoj kategoriji stanovnika bilo koji vid nasilja,

koje se nanosi životu i tjelesnom integritetu, a naročito sve vrste ubistava, osakaćenja,

svireposti i mučenja, te niz drugih nečovječnih postupaka nabrojanih u podtačkama ovog

člana.

59. Mučenje je zabranjeno i ugovornim i običajnim međunarodnim pravom, a zabranjeno

je kako u vrijeme mira, tako i u vrijeme oružanih sukoba. Zabrana mučenja predstavlja

normu ius cogens.

60. Mučenje kao ratni zločin bilo je zabranjeno i u vrijeme izvršenja ovog krivičnog djela,

članom 142. preuzetog KZ SFRJ.

61. Ženevske konvencije pri tome ne daju definiciju mučenja, niti je mučenje definisano

odredbama preuzetog KZ SFRJ, koji je ovo vijeće našlo opravdanim primjeniti u

konkretnom slučaju. Međutim, definicija mučenja može se izvesti iz međunarodne pravne

prakse.

62. Prilikom definiranja nekog krivičnog djela u skladu sa međunarodnim humanitarnim

pravom, potrebno je imati na umu specifičnosti tog korpusa prava osobito u odnosu na

definiciju termina „mučenje“ koji postoji u kontekstu zaštite ljudskih prava. Pretresno vijeće

MKSJ u predmetu Kunarac podrobnom analizom odredbi Univerzalne deklaracije o

ljudskim pravima iz 1948. godine, Konvencije protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili

ponižavajućih kazni ili postupka iz 1984. godine, Evropske konvencije o zaštiti ljudskih

prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine zaključilo da djelo mučenja u okviru

međunarodnog humanitarnog prava uključuje slijedeća obilježja: (i) nanošenje, djelom ili

propustom, teške tjelesne ili duševne boli ili patnje; (ii) djelo ili propust moraju biti namjerni;

(iii) motiv djela ili propusta mora biti iznuđivanje informacija ili priznanja, kažnjavanje,

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

22

zastrašivanje ili vršenje pritisaka na žrtvu ili treću osobu, ili diskriminacija iz bilo kog

razloga, žrtve ili treće osobe.

63. Na temelju provedenih dokaza ovo vijeće je zaključilo da su se u radnjama optuženih

Veselka Raguža i Ive Raguža, ostvarila obilježja mučenja kao oblika izvršenja krivičnog

djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Naime, kako to proizilazi iz iskaza svjedoka

oštećenih, za vrijeme ispitivanja na koje su izvođeni, a u kojem ispitivanju su učestvovali

optuženi Veselko i Ivo Raguž, su isti, u cilju dobijanja informacija ili priznanja ( ko je

zapalio crkvu, srušio most i sl.) fizički maltretirani na različite načine, između ostalog

udaranjem nogama obuvenim u vojničke čizme, strujom od induktorskog telefona, a u

odnosu na oštećenog Semira Balavca i stavljanjem soli na otvorene rane, a koje sve

radnje su kod oštećenih izazivale tešku tjelesnu i duševnu bol i patnju, zbog čega,

navedene radnje, a koje će biti detaljnije analizirane u dijelu gdje presude koji se bavi

ocjenom dokaza i činjeničnim utvrđenjima, po ocjeni ovog Vijeća ispunjavaju standard

mučenja.

64. Kada je riječ o ostalim kršenjima koje je optuženima stavljeno na teret i to, kršenju

odredbe zajedničkog člana 3. stav 1. tačka c) i člana 27. Ženevske konvencije o zaštiti

građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, apelaciono vijeće nije našlo

da su se u radnjama optuženih ostvarila obilježja takvih kršenja. Naime, odredbom člana

3. stav 1. tačka c) Ženevskih konvencija, propisana je zabrana prema zaštićenim licima

„povrede ličnog dostojansta, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci“, a što su obilježja

nečovječnog postupanja kao radnje izvršenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Kako je mučenje, a čija obilježja su se po ocjeni ovog vijeća, ostvarila u radnjama

optuženih, koje je izričito zabranjeno tačkom a) zajedničkog člana 3. Ženevskih

konvencija, teži oblik kršenja navedene norme međunarodnog prava, to je vijeće radnje

optuženih i kvalifikovalo kao mučenje, podvodeći te radnje pod kršenje odredbe

zajedničkog člana 3. stav 1. tačka a) Ženevskih konvencija, cijeneći da se, zbog zabrane

dvostrukog kažnjavanja, ista radnja ne može i ne smije kvalifikovati istovremeno kao

mučenje i nečovječno postupanje, kako to faktički proizilazi iz optužnice Tužilaštva.

65. Jednako tako, i odredba člana 27. Treće ženevske konvencije, propisuje da

„zaštićena lica imaju pravo u svakoj prilici na poštovanje svoje ličnosti, svoje časti, svojih

porodičnih prava, svojih vjerskih uvjerenja i obreda, svojih navika i svojih običaja...“, ali

kako su dokazi Tužilaštva bili usmjereni na dokazivanje prethodno opisanih elemenata

mučenja, izričito zabranenog odredbom zajedničkog člana 3. stav 1. tačka a)

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

23

Ženevskih konvencija, to je ovo vijeće radnje optuženih i kvalifikovalo kao kršenje tog

minimuma prava koji uživaju sva zaštićena lica, a u čemu je ostvareno bitno obilježje

predmetnog kriivčnog djela, ne zalazeći u detaljnije navodno ispitivanje kršenja člana 27.

Treće ženevske konvencije.

(b) Postojanje oružanog sukoba

66. Da je u inkriminisanom periodu postojao oružani sukob između A R BiH i HVO, na

temelju provedenih dokaza, utvrđeno je, po ocjeni ovog vijeća, na nesumnjiv način. Sami

oštećeni, lica Bošnjačke nacionalnosti, istakli su da su oni bili pripadnici HVO-a sve do

kraja juna, ili formalno čak do trenutka zarobljavanja, ali da je u to vrijeme došlo do

oružanog sukoba između A R BiH i HVO, te su oni morali predati oružje, a potom su i

lišeni slobode. O postojanju oružanog sukoba između A R BiH i HVO, u inkriminisanom

periodu, periodu avgusta 1993. godine, govorili su i svjedoci odbrane, a tu činjenicu

potvrđuje i niz uloženih materijalnih dokaza. Tako iz dokaza T-40 proizilazi da je Prva

brigada HVO počela sa razoružavanjem Armije BiH i čišćenjem terena Gubavice. Da je

već tada počeo oružani sukob između ove dvije strane, proizilazi iz sadržaja navedenog

dokaza, gdje se ističe da na strani HVO-a nije bilo mrtvih niti ranjenih, dok se u ostalim

akcijama čišćenja ostataka Armije BiH u zoni odgovornosti Prve brigade HVO-a nastavlja i

kroz 6 mjesec, te se iznose podaci o broju ranjenih, poginulih ili pak zarobljenih pripadnika

Armije BiH. Takav oružani sukob je nastavljen, a o čemu govori i dokaz T-442, gdje se

govori o punoj borbenoj gotovosti prve, druge, treće i četvrte bojne, kojoj je optuženi

Veselko Raguž bio zapovjednik, a istovremeno Ivo Raguž pripadnik, te bojne Neum, dok

se dalje kroz istu zapovjed može vidjeti da je takva puna borbena gotovost naložena

upravo zbog sukoba sa A R BiH, jer se pod tačkom 10. iste navodi:“pokrenuta je opća

ofanziva muslimanskih, a vjerovatno će i četničkih snaga. Možemo potpuno sigurno

obraniti ovaj prostor...“

67. Konačno, odbrana optuženih Veselka i Ive Raguža, nije osporavala ovo bitno

obilježje krivičnog djela, pa vijeće ovaj element krivičnog djela nalazi dokazanim izvan

svake razumne sumnje.

2 Zapovjed Prve brigade HVO „Knez Domagoj“ broj 1100-01-01-93-521 od 28.07.1993. godine

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

24

(c) Veza između radnji optuženih i oružanog sukoba

68. Pored postojanja oružanog sukoba, optužba takođe mora utvrditi očiglednu vezu

između navodnih djela optuženog i oružanog sukoba.3 Ne traži se uzročno-posljedična

veza između oružanog sukoba i počinjenja zločina koji je predmet optuženja, ali se traži da

je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da počini

zločin.4

69. Da bi utvrdilo da li postoji takva veza Žalbeno vijeće u predmetu Kunarac, između

ostalog, uzelo je u obzir i to da li je počinilac bio borac, da li žrtve pripadaju

suprotstavljenoj vojnoj strani, i da li je zločin počinjen kao dio, ili u okviru službenih

dužnosti počinioca.5

70. Da su optuženi Veselko Raguž i Ivo Raguž, u inkriminisanom periodu bili pripadnici

HVO-a, i to optuženi Veselko Raguž, zapovjednik IV bojne, proizilazi kako iz materijalnih

dokaza, tako i iskaza saslušanih svjedoka. Obzirom da su sva četvorica oštećenih prije

zarobljavanja, bili pripadnici HVO i to IV bojne, oni su bili upoznati sa činjenicom da je

zapovjednik te IV bojne bio optuženi Veselko Raguž. Osim toga, iz dokaza tužilaštva T-736

proizilazi da je optuženi Veselko Raguž „preuzeo dužnost zapovjednika odbrane grada

krajem šestog mjeseca 1993. godine, i na toj dužnosti bio u vrijeme masovnog hapšenja i

progona.“ Da je optuženi Veselko Raguž, bio vojno angažovan u HVO-u i na platnom

spisku za inkriminisani period (mjesec avgust 1993. godine) proizilzai iz VOB-8 obrasca i

„mjesečnog stava“ za mjesec kolovoz 1993. godine7, jednako kao i za optuženog Raguž

Ivu8.

71. Konačno, svojstvo optuženog Raguž Veselka kao zapovjednika, a Ive Raguža kao

pripadnika IV bojne, nisu osporavale ni odbrane ovih optuženih. Na temelju iskaza

svjedoka oštećenih, a što će biti detaljnije analizirano kod ocjene dokaza vezano za

događaj koji je predmet optuženja, vijeće je našlo dokazanim na nesumnjiv način da su

3 Predmet Čelebići, prvostepena presuda, stav 193.

4 Predmet Kunarac, drugostepena presuda, stav 58.

5 Predmet Kunarac, drugostepena presuda, stav 59.

6 Akt CSB Mostar, CJB Stolac broj 18-16-I-90/96 od 08.01.1996. godine, redni broj 2

7 T-84

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

25

obojica optuženih bili prisutni, te da su uzeli učešće u ispitivanju i zlostavljanju obih

oštećenih, a koji su uhapšeni i u logor Dretelj zatvoreni zajedno sa velikim muškaraca

Bošnjaka koji su tu dovedeni u okviru akcije čišćenja koje je provodila HVO nad

teritorijama naseljenim muslimanskim stanovništvom.

72. Samo isptivanje, praćeno teškim fizičkim zlostavljanjem u kojem su se ostvarila

obilježja mučenja, bilo je usmjereno na dobijanje informacija o A R BiH, stranom sa kojom

je HVO čiji su optuženi bili pripadnici, bila u sukobu, počinjenim krivičnim djelima od strane

pripadnika te druge zaraćene strane, a što su sve okolnosti koje po ocjeni ovog vijeća, na

nesumnjiv način potvrđuju da su radnje optuženih bile u direktnoj vezi sa oružanim

sukobom.

(d) Počinilac mora narediti ili počiniti djelo

73. Kao posljednje bitno obilježje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

propisano je da počinilac mora narediti drugima „...da se prema civilnom stanovništvu vrše

ubistva, mučenja, nečovječna postupanja...“ ili neko drugo krivično djelo, ili ga sam

počiniti. Upravo navedeno obilježje jeste ono što su odbrane optuženih Veselka Raguža i

Ive Raguža tokom postupka osporavale.

74. Odbrane optuženih Veselka i Ive Raguža, nisu osporavale činjenicu da su oštećeni

Semir Balavac, Edin Đulić, Medin Kaplan i Selvedin Kaplan, kao i stotine drugih civila

Bošnjaka koji su istovremeno bili zatvoreni u logoru Dretelj, preživjeli različite vrste

zlostavljanja, a navedeni oštećeni i zlostavljanje opisano u činjeničnom opisu izreke ove

presude. Međutim, odbrane optuženih Veselka Raguža i Ive Raguža, osporavale su bilo

kakvu vezu optuženih sa ispitivanjem zatočenih civila, a posebno sa zlostavljanjem koje su

tom prilikom pretrpjeli. Odbrane su čak išle i do toga da su osporavale postojanje limene

garaže u krugu logora, a u kojoj se, prema iskazima svjedoka oštećenih, predmetno

zlostavljanje i desilo.

75. Međutim, na temelju u odlučnim činjenicama uglavnom međusobno saglasnih iskaza

svjedoka oštećenih, kakvim je njihove iskaze ocijenilo ovo vijeće, a koji su pri tome

potkrijepljeni i drugim dokazima, ovo vijeće je našlo dokazanim na nesumnjiv način da su

optuženi Veselko Raguž i Ivo Raguž, inkriminisanog dana bili u logoru Dretelj, da su

8 T-85

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

26

učestvovali u ispitivanju civila oštećenih Semira Balavca, Edina Đulića, Medina Kaplana i

Selvedina Kaplana, učestvujući i dajući svoj doprinos mučenju ovih oštećenih, na koji

način su počinili djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret. Sam oblik učešća

optuženih u izvršenju djela, vijeće će detaljnije razmotriti u nastavku obrazloženja presude.

VI. ČINJENIČNA UTVRĐENJA

76. Kod ocjene dokaza i utvrđivanja odlučnih činjenica, vijeće je imalo u vidu one

činjenice i okolnosti koje među strankama u postupku nisu bile sporne, tačnije imalo je u

vidu da odbrane optuženih tokom postupka nisu osporavale činjenicu da su oštećeni

Semir Balavac, Edin Đulić, Medin Kaplan i Selvedin Kaplan, zajedno sa više stotina civila

Bošnjaka, u inkriminisanom periodu bili zatvoreni u logoru Dretelj, niti da su zatočeni civili

Bošnjaci, uključujući i četvoricu oštećenih, za vrijeme boravka u logoru Dretelj pretrpjeli

različite vidove zlostavljanja. Stoga, cijeneći navedeno kao nesporno utvrđeno, vijeće neće

posebnu pažnju u ocjeni dokaza poklanjati obrazlaganju navedenih okolnosti.

77. Međutim, odbrane optuženih Veselka Raguža i Ive Raguža su osporavale sam

događaj činjenično opisan u optužnici, te u okviru toga osporavajući samo prisustvo

optuženih Veselka i Ive Raguža u logoru Dretelj, izuzev prisustva optuženog Veselka

Raguža jedne prilike u neposrednoj blizini prijavnice logora, kada je došao po majstora

Mihu Vukića zbog kvara na automobilu, ali kojom prilikom, kao ni u bilo kojoj drugoj prilici,

nije ulazio u unutrašnjost logora, niti ostvarivao bilo kakav kontakt sa zatočenim

Bošnjacima, a posebno bilo kakvu vezu optuženih sa ispitivanjima, a posebno

zlostavljanjima zatočenih civila Bošnjaka. Konačno odbrane optuženih su osporavale i

samo postojanje limene garaže, kao objekta u kojem se, prema iskazima oštećenih desilo

zlostavljanje za koje se terete optuženi, pa će vijeće, kroz daljnji sadržaj obrazloženja ove

presude, detaljno analizirati dokaze kako Tužilaštva, tako i odbrana optuženih na

navedene okolnosti, a u kontekstu postojanja djela koje je optuženima stavljeno na teret,

te krivice optuženih za počinjenje istog.

78. Da se događaj stavljen na teret optuženima, činjenično opisan u izreci ove presude,

zaista i desio, vijeće je našlo dokazanim na nesumnjiv način, prvenstveno cijeneći iskaze

samih svjedoka oštećenih i dovodeći takve dokaze sa ostalim potkrijepljujućim dokazima.

79. Naime, vijeće je imalo u vidu činjenicu da su sva četvorica svjedoka oštećenih,

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

27

Semir Balavac, Edin Đulić, Medin Kaplan i Selvedin Kaplan, na istovjetan način opisali da

su jedne prilike, početkom avgusta mjeseca 1993. godine, iz hangara u logoru Dretelj, u

kojem su boravili zajedno sa drugim zatočenim muškarcima Bošnjacima, izvedeni od

strane Vide Palamete, te da im je naloženo da trče za njim do limene garaže u krugu

logora.

80. Kada je riječ o samoj limenoj garaži, kao objektu u kojem se desilo opisano

zlostavljanje, odbrane su osporavale postojanje takvog objekta u krugu logora, te su na te

okolnosti ispitivani svjedoci Ante Čoko, Ante Krešić i Miho Vukić, koji u svojim iskazima

izričito negiraju postojanje bilo kakvog limenog objekta u krugu logora Dretelj. Međutim,

dovodeći u vezu njihove iskaze sa iskazima svjedoka oštećenih, vijeće iste nije našlo

uvjerljivim, nego je cijenilo da su isti dati upravo s ciljem pomoći optuženima.

81. Svjedoci oštećeni Semir Balavac, Edin Đulić, Medin Kaplan i Selvedin Kaplan, u

odlučnim crtama na istovjetan način opisuju da je jednoga dana početkom avgusta

mjeseca 1993. godine, Vide Palameta, zvani „Dugi“, došao po njih u hangar u kojem su

boravili te ih izveo do garaže u neposrednoj blizini prijavnice logora. Iako je odbrana

potencirala razlike koje su prisutne u iskazima ovih svjedoka, a koje se tiču izgleda same

te garaže, kao i redoslijeda ulaska u istu, vijeće te razlike nije našlo u toj mjeri značajnim

da bi dovele u pitanje, kako postojanje same garaže, tako i pouzdanost iskaza svjedoka.

82. Naime, svi svjedoci saglasni su da su kritičnog dana, njih četvorica prozvani i

izvedeni iz hangara u kojem su boravili, da su trčećim korakom za Vidom Palametom došli

do prijavnice logora, te da su čekali ispred garaže, u koju su potom uvođeni jedan po

jedan. Svjedok Medin Kaplan, opisujući samu garažu, ističe da je to bila „limena garaža za

mali auto“, da nije imala prozore i da se izvana nije mogla vidjeti unutrašnjost garaže.

Svjedok Selvedin Kaplan, takođe opisuje da su ostavljeni da čekaju ispred garaže, u koju

su ulazili jedan po jedan, a on garažu detaljnije opisuje kao objekat dug pet-šest metara,

koji se nalazio desno od kapije logora, te saglasno svjedoku Medinu Kaplanu, ističe da je

riječ o objektu sagrađenom od lima, i to lima koji se protezao od poda do vrha, te da oni

koji su stajali vani, unutrašnjost i šta se dešavalo u unutrašnjosti tog objekta, nisu mogli

vidjeti. Svjedok Semir Balavac, opisujući mjesto gdje se desilo zlostavljanje, ističe da je

riječ o limenom hangaru, a kasnije kroz iskaz, ne pravi primjedbe kod korištenja naziva

„garaža“, a istovjetno dvojici ostalih svjedoka, ističe da je riječ o objektu u blizini kapije, da

su u objekat uvođeni jedan po jedan, a da izvana unutrašnjost tog objekta nije bila vidljiva.

Konačno, svjedok Edin Đulić, takođe opisuje garažu u krugu logora Dretelj, ispred

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

28

koje su dovedeni od srane Vide Palamete, te ostavljeni da čekaju, da bi jedan po jedan

ulazili u garažu, gdje su zlostavljani, kao i da dok su čekali, unutrašnjost nisu mogli vidjeti.

83. Na temelju njihovih iskaza, vijeće je našlo na nesumnjiv način dokazanim, suprotno

neuvjerljivim tvrdnjama svjedoka odbrane, da je u krugu logora, u blizini ulaza na desnoj

strani, postojala garaža, u kojoj su četvorica oštećenih pretrpjeli zlostavljanje na način

kako je to opisano u izreci presude. Na pouzdanost njihovih iskaza u pogledu navedene

činjenice, po ocjeni ovog vijeća, nije od uticaja to što svi svjedoci, navedenu garažu ne

opisuju na potpuno istovjetan način, a ni okolnost, posebno potencirana od strane odbrane

u toku postupka, da svjedoci ne daju istovjetan podatak o redoslijedu ulaska u garažu.

Naime, tačno je da je svaki od svjedoka Medin Kaplan, Edin Đulić i Semir Balavac, tvrdio

da je upravo on od njih četvorice ušao u garažu posljednji, ali ta činjenica po ocjeni ovog

vijeća, nije od tolikog značaja da bi dovela u sumnju pouzdanost iskaza ovih svjedoka.

Naime, sam redosljed ulaska nije odlučna činjenica za postojanje samog djela, a niko od

svjedoka ne dovodi u pitanje da su bila upravo njih četvorica ( s tim što svjedok Đulić

spominje i izvjesnog Asima Rahimića), te na istovjetan način govore o načinu ulaska-jedan

po jedan dok su drugi čekali da budu prozvani. Imajući u vidu kako protek vremena, tako i

traumatičnost samog događaja, te činjenicu da svjedoci, kako se može zaključiti iz njihovih

iskaza, nisu međusobno komunicirali dok su čekali da budu prozvani i uvedeni u garažu, a

pri tome svjesni, obzirom na jauke koji su se čuli iz unutrašnjosti te garaže, da po ulasku

ne mogu očekivati ništa dobro, to je po ocjeni ovog vijeća moguće da su svjedoci

pomiješali redoslijed ulaska, ili čak da su mislili da su upravo oni posljednji. Navedena

činjenica, po ocjeni ovog vijeća, a suprotno nastojanju odbrane da dovede u sumnju

pouzdanost njihovog svjedočenja, upravo govori u prilog pouzdanosti njihovih iskaza.

Naime, takve razlike, koje se ne tiču odlučnih činjenica, kako to ovo vijeće nalazi, dodatno

upućuju da svjedoci iznose svoje viđenje predmetnog događaja, oslanjajući se na vlastitu

percepciju i sjećanja, a da se ne radi, kako je to odbrana kroz cijeli tok predmetnog

postupka nastojala prikazati, o naučenim i montiranim, međusobno dogovorenim iskazima,

jer bi baš u tom slučaju, svjedoci međusobno usaglasili iskaze makar o redoslijedu ulaska

u garažu.

84. Cijeneći navedeno, vijeće je iskazima svjedoka oštećenih, u potpunosti poklonilo

vjeru, te na temelju istih našlo dokazanim kako postojanje samog objekta, tako i činjenicu

da su unutar tog limenog objekta, pri tome ne nalazeći odlučnom činjenicu da li je u pitanju

garaža, baraka ili limeni hangar, zlostavljani na u izreci presude opisani način.

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

29

85. Kada je riječ o samom načinu na koji su svjedoci oštećeni, unutar garaže zlostavljani,

po ocjeni ovog vijeća, oni to zlostavljanje opisuju na međusobno saglasan način.

86. Svjedok Semir Balavac, tako u svom iskazu ističe da nakon što je Vide Palameta, tog

02.08.1993. godine, prozvao Kaplane, Đulića i njega da izađu iz hangara, te im naredio da

ga trčećim korakom slijede nekih 600-700 metara u pravcu kapije logora, naređuje im da

stanu uza zid, sa rukama iza glave koju da obore prema zemlji, nakon čega ih proziva

jednog po jednog da ulaze u limeni hangar. Kako dalje ističe, „kad tamo uđeš, odmah

dobiješ batine“9. To svjedok opisuje na sljedeći način:

“…Ja ulazim unutra, na ulazu vidim Vesu, ulazim unutra čeka me Ante Krešić i Ivo Raguž, znači njih dvojica. Znači, počinju, prvo Ante Krešić udara, onaj ništa me ne pita. Prvo je, prvi udarac je onaj željeznom šinom, šipkom, kako ne znam, debljine 4-5 cenata, dužine metar, metar i dvades’t, udara me po leđima, po nogama, po rukama, od tog jednog udarca iskače mi ovde na ruci velika ova rana….Asistent mu je Ivo Raguž, znači obojica me udaraju, uglavnom Ante je glavni, a Ivo mu pomaže…”10

Svjedok dalje opisuje da ga ispituju “ko je upalio crkvu na Aladinićima?”, “ko je minirao

mostu, nekakav most-ćupriju na rijeci Bregavi?”, Ivo ga pita zašto je došao u Stolac da

njega ubije. Zlostavljanje se dalje, prema riječima svjedoka nastavlja na način da su ga

“sjeli” na vojni krevet koji se nalazio u ćošku, te mu stavili:

“…žicu, golu žicu, znači dva izvoda plus i minus, stavlja se na uho, gola žica, poljski telefon i okreće se. Kako se telefon okreće, čo’ek dobija kratki spoju glavi pa od bolova pada na pod…To je bilo tri četiri puta, znači to su nesnosni bolovi. Čo’ek ne pada u komu, ali u nesvjesti je…”11

Zlostavljanje se, po riječima svjedoka ni tada ne zaustavlja, nego kada je treći ili četvrti put

od kratkog spoja izazvanog strujom od telefona pao s kreveta, počeli su ga udarati

nogama obuvenim u vojničke čizme, u glavu, tijelo i leđa. Kako opisuje, udaraju ga Ivo,

Ante Krešić i još 7-8 vojnih policajaca koje ne poznaje, a u prosjeku su ga svi udarili po tri-

četiri puta, najviše u glavu i po rebrima. Udarci su kod svjedoka izazvali krvarenje iz nosa i

usta, Ivo Raguž mu je, kako svjedok opisuje, stavio šaku soli na tu ranu.

87. Iz iskaza svjedoka dalje proizilazi da je to zlostavljanje trajalo u prosjeku 15 minuta

do pola sata, a jednako tako trajalo je i zlostavljanje ostalih oštećenih koji su u garažu

ulazili prije njega. Za vrijeme dok je on čekao svoj red da bude uveden, a dok je neki drugi

9 Transkript sa glavnog pretresa od 24.10.2012. godien, str.9

10 Ibid, str.9

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

30

oštećeni bio unutar garaže, svjedok ističe da su se iz unutrašnjosti čuli jauci, koje je on, na

udaljenosti od 15-20 metara gdje je stajao mogao čuti. Svjedok ističe da je tom prilikom

vidio Veselka Raguža, prilikom ulaska u garažu, na ulazu, ali ne unutar garaže. Na izričito

pitanje tužiteljice da li je vidio Veselka Raguža u garaži, svjedok ističe:

“Nisam, znači ne moreš ni vidjeti kad kad je non-stop udarci bili …nisi mog’o ni vidit’, ni sopstvenu majku poznati, a ne nekog drugog. Znači bilo je 7-8 policajaca, ko je bio s njima još, ja svarno ne znam…Znači njih je bilo 7-8 i njih dvojica12 koji su još udarali…”13

88. Svjedok Medin Kaplan, u svom iskazu, opisujući zlostavljanje unutar limene garaže,

kako ističe jedne prilike u osmom mjesecu, kada je došao Vide Palameta i prozvao njega,

Selvedina Kaplana, njegovog rođaka Edina Đulića i Semira Balavca da se jave na kapiju

trčećim korakom, što su oni i učinili. Kako ističe, čekali su pred jednom garažom i za to

vrijeme, dok je čekao svoj red na ulazak, naišao je jedan vojnik te rekao „došao je

zapovjednik grada Stoca, Boga mi čuvaj se ako si što zgriješio14“. Kada je došao njegov

red, ušao je u garažu, te mu je rečeno da sjedne. Kako ističe, preko puta njega su bili

Veselko Raguž i Ivo Raguž, a prepoznao je i Antu Krešića, dok ostale policajce nije

poznavao. Kako ističe, Veselko i Ivo su mu počeli postavljati pitanja i to, kako svjedok

ističe:

„…ko je zapalio kuću, ko je zapalio crkvu, što ja normalno nisam, normalno da ne mogu da priznam da sam je upalio ni…ali nije bilo bitno…jer ja šta gođ reknem ili je upalio ili ne upalio mene čeka degenek.”15

Svjedok dalje ističe da su ga počeli tući, svuda, po svim dijelovima tijela, a čak su mu i

četiri zuba izbili. Zlostavljanje nije završeno samo sa premlaćivanjem, nego su mu, kako

dalje u iskazu ističe, stavili struju na uši. Svjedok to opisuje na sljedeći način:

„induktorski telefon, jedan kabal na jedno uho, drugi kabal na drugo uho…da sam upalio crkvu, ja kažem nisam upalio i ja kažem nisam upalio…ja kažem…pa Veselko ba, pa šta me biješ, šta me biješ komšija šta sam ti ja kriv…ma kaže, nisam ja za te komšija ja sam za te ustaša…”16

Svjedok ističe da su mu na taj način šest puta stavili struju od induktorskog telefona na uši,

od čega su mu posljedice ostale do dana svjedočenja, jer ne čuje na jedno uho.

11 Ibid

12 Iz sadržaja iskaza može se zaključiti da svjedok misli na Ivu Raguža i Antu Krešića koje je prepoznao

13 Ibid. str12

14 Transkript sa glavnog pretresa od 24.01.2012. godine, str.12

15 Ibid

16 Ibid

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

31

Pojašnjava da je struju na uši stavljao Ante Krešić, ispitivali su ga Veselko i Ivo Raguž, a

ostali prisutni su ga tukli. Konačno, kako ističe, kada je krenuo da izađe iz te prostorije,

policajci su stajali u dva reda, i kako je morao proći između njih, tukli su ga dok nije izašao

van. Svjedok ističe da ga Veselko Raguž nije tukao, ali da batine koje je tom prilikom u

garaži dobio, ne bi dobio, da njih dvojica nisu došli i kako ističe „time je sve rekao“17, a

dodatno ističe da je Veselko naredio da ga udaraju, time što je govorio „priznaj“. Naime, iz

iskaza svjedoka se može zaključiti da iako nije bilo naredbe za udaranje, udarci su bili

vezani za ispitivanje, tačnije udarci su imali za cilj da se iznudi njegovo priznanje kao

odgovor na pitanja koja su mu postavljali Veselko i Ivo Raguž, kako je to na početku svog

iskaza objasnio.

89. Svjedok Selvedin Kaplan, opisujući isti događaj zlostavljanja u „limenoj baraki“ ili

„garaži“, ističe da je njih četvoricu ( Medina Kaplana, Edina Đulića, Semira Balavca i

njega), Vide Palameta nakratko ostavio kraj kapije do kog mjesta su za njim morali trčati,

te ih nakratko ostavio, a da su potom došli Ivo Raguž i Veselko Raguž. Kako dalje ističe on

je prvi ušao na ispitivanje. Pitanja su, kako ističe, postavljali Veselko i Ivo, a pitanja su bila

tipa „ko je upalio crkvu na Pileti? je li Semir Balavac? je li Semir Hajdarović“. Svjedok dalje

ističe da obzirom da nije znao odgovor na postavljena pitanja, oni su ga „polako, kuckali

po glavi i kod noge, u cjevanicu“, a onda je Ante Krešić došao i svezao mu na uši žice

„poljskog telefona“ koji je prethodno donio Dugi Palameta, te je Ante „okrećao telefon“.

Svjedok to pojašnjava na način:

“Kad bi oni pitali šta i kako, kad telefon radi, a ti počneš pričati, usta ne mogu da stanu pa sam sebe izgrizeš jezik i struja te baca sa mjesta, sa klupe gdje, na kojoj sam sjedio. Kad bi spale žice bilo bi lakše i vrati te ponovo na klupu.”18

Svjedok dalje ističe da je to ispitivanje i udaranje trajalo najmanje pola sata, da ga je Ante

Krešić udarao nogom u prsa, kako ističe “kad bi se zavalio na pod i dole me je dočekivao i

udarao”19. Objašnjavajući detaljnije kako je to zlostavljanje izgledalo, svjedok ističe da u

jednom trenutku, kada je Ante puno okretao telefon, pa ga je struja bacila na drugi kraj

prostorije, Veselko mu je rekao da prestane. Ističe da „nisu dozvoljavali da se zovu

imenom“, a na pitanje da li je to kuckanje po glavi i nozi boljelo, svjedok pojašnjava da je

moralo boljeti, iako kasnije kroz unakrsno ispitivanje ističe da „nije bilo toliko snažno“. Na

17 Ibid. str. 31

18 Transkript sa glavnog pretresa od 02.02.2012. godine, str. 47

19 Ibid, str.66

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

32

unakrsna pitanja branioca prvooptuženog, da li je Veselko Raguž naredio da ga udaraju ili

pak udarao, svjedok ističe da je „udarao ispitivanjem“20.

90. Svjedok Edin Đulić, takođe je opisao ispitivanje i zlostavljanje u garaži u krugu logora

Dretelj, a na koje ispitivanje ih je, kako saglasno ostalim svjedocima oštećenim ističe,

odveo Vide Palameta. Svjedok takođe saglasno njima opisuje da su u garažu uvođeni

jedan po jedan, da su se unutra zadržavali neko vrijeme, kako pojašnjava, kada je na

njega došao red, zadržao se 10 do 20 minuta, te da iako nije mogao vidjeti šta se dešava

dok su drugi bili unutra, čuo je „jednom, dva puta, da se deru tamo unutra“. Opisujući svoj

ulazak u garažu, svjedok ističe da se ne može sjetiti tačno koga vidi, jer je odmah „bilo

guranje, ovo ono“, te kako ističe, „prihvatio me biti Ante. I policija. Krešić.“21 U iskazu dalje

ističe da je bilo 10 policajaca. Svjedok dalje opisuje ispitivanje, ističe da je pitan „ko je palio

crkvu, ko je ovo, ko je ono“. Ispitivanje su vodili Ante i izvjesni Kraljević, a tukli su ga i

stavljali žice od telefona, te puštali struju kroz iste, Ante i policija. Svjedok to opisuje „A

Boga ti, padneš u nesvjest, ne znaš ono gdje si...“, za koje vrijeme ga je Ante udarao i

stavljao struju na uši. Opisujući udarce, svjedok ističe da ga je „udarao gdje je stiz'o, i Ante

i policija“. Na izričito pitanje da li su optuženi Veselko Raguž i Ivo Raguž bili u garaži za

vrijeme tog zlostavljanja, svjedok ističe da se ne sjeća, ali kada mu je prezentirana izjava

iz istrage u kojoj je rekao da ga je Veselko ispitivao („ko je upalio crkvu na Pileti“), te kada

nije znao odgovor, udario ga dva puta u predjelu njegovih nogu, svjedok potvrđuje da je taj

navod tačan, ali stiče da ga je Veselko to upitao „pred garažom tamo“, te dalje kaže

„dofatio me ovako sudinice dva puta po nozi...ovde dole po cipeli...po tabanu“, te dalje

minimalizira značaj te radnje ističući „nije me on dirao i gotovo“22.

91. Cijeneći da su iskazi svjedoka oštećenih međusobno saglasni kako u pogledu načina

izvođenja i dovođenja pred garažu, tako i samog načina uvođenja u istu, gdje su ulazili

jedan po jedan, ali i u pogledu načina zlostavljanja, jer svi opisuju veći broj vojnih

policajaca koji su ih tukli na različite načine, uključujući i udarce nogama obuvenim u

vojničke čizme po svim dijelovima tijela, među kojima svi prepoznaju Antu Krešića, te

istovjetno opisuju mučenje strujom induktorskog telefona čije žice je Ante Krešić, svakom

od njih pričvršćivao na uši, to je vijeće našlo na nesumnjiv način dokazanim da se događaj

zlostavljanja oštećenih Semira Balavca, Edina Đulića, Medina Kaplana i Selvedina

20 Ibid, str. 66


22 Ibid, str. 20-21

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

33

Kaplana, početkom avgusta mjeseca, za koji period svi oni taj događaj i vezuju, desio na

izreci presude opisani način. Nadalje, vijeće je cijeneći iskaze navedenih svjedoka, koje je

dovelo u vezu i sa ostalim izvedenim dokazima, našlo dokazanim i da su optuženi Veselko

Raguž i Ivo Raguž, u opisanim radnjama ispitivanja i mučenja oštećenih učestvovali kao

saizvršioci, te da je optuženi Ivo Raguž, prilikom tog ispitivanja, na krvave rane oštećenom

Semiru Balavcu, kada mu je uslijed pretrpljenog zlostavljanja potekla krv iz usta i nosa,

stavio šaku soli, a usljed čega je on trpio još veći bol, u kojem dijelu je vijeće našlo u

potpunosti pouzdanim iskaz svjedoka Balavca ne nalazeći niti jedan razlog zbog kojeg tom

iskazu ne bi poklonilo vjeru.

92. Vijeće je s posebnom pažnjom analiziralo razlike u iskazima saslušanih svjedoka

oštećenih, te posebno razlike u njihovim iskazima datim na glavnom pretresu u odnosu na

zapisnike o njihovom saslušanju iz istrage, ali je i pored prisutnih razlika, cijeneći da iste

ne umanjuju pouzdanost njihovih iskaza, nego naprotiv, da odražavaju subjektivni doživljaj

svakog svjedoka o zlostavljanju koje je pretrpio, iste ocijenilo iskrenim, pouzdanim i

uvjerljivim, te je našlo na nesumnjiv način dokazanim da se predmetni događaj desio na

opisani način, kao i da su optuženi uzeli učešće u istom.

93. Prije svega, vijeće je imalo u vidu da je samo zlostavljanje trajalo izvjesno vrijeme.

Ako se uzmu u obzir iskazi svjedoka oštećenih koji govore o tome koliko su se vremenski

zadržali u garaži, može se zaključiti da je ispitivanje sve četvorice oštećenih trajalo

najmanje sat vremena, a za pretpostaviti je i duže, te je moguće da su i optuženi, a koje,

kako je već istaknuto, svi oštećeni vide bilo u garaži, bilo na ulazu u istu, ili pak, kako

svjedok Đulić ističe, pored garaže, u nekim od tih trenutaka izašli van garaže pa se vratili,

tačnije da nisu bili prisutni svo vrijeme, ali ta činjenica ne isključuje, niti dovodi u pitanje

njihovo prisustvo i involviranost u događaj. Naime, svjedoci Medin Kaplan i Selvedin

Kaplan, izričiti su u svojim iskazima da su ispitivanje, za vrijeme kojeg su zlostavljani, vodili

Veselko i Ivo Raguž, svjedok Semir Balavac ističe da su ispitivanje vodili Ivo Raguž i Ante

Krešić, ali Veselka vidi na ulazu u garažu u kojoj je to ispitivanje i zlostavljanje vršeno, dok

svjedok Edin Đulić, iako ističe da se ne sjeća da li su optuženi Veselko i Ivo Raguž bili u

garaži gdje je zlostavljanje vršeno, ipak kada mu je prezentiran zapisnik iz istrage u kojem

je opisujući predmetni događaj rekao da ga je Veselko ispitivao i udario dva puta po nozi,

potvrđuje da je Veselko zaista kritičnog dana bio tu, ali da mu je pitanje ko je zapalio crkvu

na Pileti postavio kod garaže, kada je i dobio udarac, čiji značaj i jačinu istina minimizira.

Vijeće je imalo u vidu i da oštećeni svi od ranije poznaju optužene, to su im komšije ili

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

34

školski drugovi, pa nema dileme da su ih s nekim mogli zamijeniti.

94. I posredni svjedoci na okolnosti inkriminiranog događaja, potvrdili su da se isti desio,

iznoseći svoja saznanja o zlostavljanju oštećenih Medina Kaplana, Selvedina Kaplana,

Edina Đulića i Semira Balavca.

95. Svjedok Zijo Vukičević, kako u svom iskazu ističe, iako on nije zlostavljan od strane

Veselka Raguža za vrijeme boravka u logoru Dretelj, od nekih logoraša je čuo da ih je on

zlostavljao.

96. Svjedok Alija Kaplan, koji je takođe, početkom avgusta mjeseca bio zatvoren u

logoru Dretelj, istakao je da je vidio Veselka Raguža i Ivu Raguža u krugu logora, te da mu

je brat, Medin Kaplan pričao da je prikopčavao struju na uši, njemu, Selvedinu i Edinu.

Kako svjedok ističe, kada je vidio Veselka i Ivu u krugu logora, htio je da mu se obrati, jer

su „do juče bili super“, pa je to rekao bratu, na šta mu je on rekao:

“…pusti bolan, sad mi je na uši struju prikopčav’o…i Selvedinu, i ovome Edinu….kaže šuti, nemoj se igrati, kaže gotov si…”

Svjedok dalje pojašnjava taj događaj, ističući da je brat akon tog zlostavljanja bio modar,

crn, a da su u jako lošem stanju bili i Selvedin Kaplan, Semir Balavac i Edin Đulić, koji su

istovremeno s njim zlostavljani. Svjedok ističe da je sve njih vidio naknadno, poslije

zlostavljanja, da samo zlostavljanje nije vidio nego mu je brat ispričao šta se desilo, dok je

jedne druge prilike vidio kad su drugom prilikom zlostavljani u krugu logora, vani.

97. Svjedokinje Esma Kaplan i Indira Bešo, iako nisu boravile u logoru i nisu neposredni

očevici predmetnog događaja, takođe su iznijele svoja, istina posredna saznanja o

predmetnom događaju. Tako je svjedok Esma Kaplan, istakla da iako je njen muž, bio u

logoru Dretelj, nije joj direktno pričao šta se za vrijeme njegovog boravka tamo dešavalo,

od komšija i rođaka, Medina i Selvedina, čula je da su se susreli sa Veselkom Ragužem i

Ivom Ragužem, koji su dolazili u logor, te da su bijeni u njihovom prisustvu, da su im

stavljali struju u uši u njihovom prisustvu.

98. Svjedokinja Indira Bešo, istakla je da je njen brat bio 9 mjeseci u logoru Dretelj, da je

bio prebijen, pretučen, kao i da on sam nikada ni njoj ni majci nije pričao šta se desilo, ali

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

35

je od komšija čula kako „sa svačijem su ga bili...struju uvlačili u uši, lancima, motkama,

nema čim ga nisu bili...i moj brat danas danile se uvija od njihovog degeneka.“23.

99. Nadalje, po ocjeni ovog vijeća, upravo činjenica da oštećeni pokazuju određen

stepen nesigurnosti u pogledu nekih okolnosti predmetnog događaja, ali koje nemaju

karakter odlučnih, kakva okolnost je primjerice redoslijed ulaska u garažu, upućuje

suprotno tvrdnjama odbrane, na njihovu objektivnost i pouzdanost. Naime, da je zaista

riječ o naučenim i montiranim iskazima, čiji je motiv osveta, kako je to odbrana optuženih

pokušala predstaviti, vijeće smatra da bi se svjedoci najprije usaglasili oko takvih detalja, a

što oni očigledno nisu učinili. Nadalje, indikativno za ovo vijeće, kod poklanjanja vjere

iskazima svjedoka oštećenih, je svakako i to što se analizom istih može zaključiti da

svjedoci nisu povećavali kriminalnu količinu stavljenu na teret optuženima, jer pojedini od

njihi iskreno govore da ih optuženi nisu tukli, odnosno da udarci koje su zadobili direktno

od njih, nisu bili jaki, pa takve udarce svjedok Selvedin Kaplan opisuje kao „kuckanje“, a

svjedok Edin Đulić, i pored toga što je potvrdio tačnost iskaza u kojem je rekao da ga je

optuženi Veselko Raguž, dva puta udario nogom po nozi, ističe da nema šta reći, da ga on

nije dirao, te da to što je on doživio, obzirom na ono što se dešavalo ostalim

zatvorenicima, njemu to nije bilo ništa strašno. Čak i svjedok Medin Kaplan, za kojeg

odbrana tvrdi da je inicijator takvih navodno lažnih optužbi u odnosu na optužene Veselka

i Ivu Raguža, a to iz motiva osvete, objektivno iznosi ono što je doživio, iznoseći istina i

svoj subjektivni stav da „degeneka ne bi bilo da njih dvojica nisu došli u Dretelj“, ali bez da

povećava kriminalnu količinu kazujući primjerice da su ga i oni tukli, pa se po ocjeni ovog

vijeća, logičnim postavlja pitanje zašto onda svjedok nije, ako je imao namjeru lažno teretiti

optužene, niti u jednom trenutku rekao da su ga bilo optuženi Veselko, bilo optuženi Ivo

Raguž tukli.

100. Konačno, kada je riječ o iskazu svjedoka Semira Balavca, tačno je da je ovaj svjedok

oštećeni, jedini svjedok na okolnosti inkriminacije da mu je Ivo Raguž, na krvave rane na

licu stavio sol, usljed čega je pretrpio još veću bol. Međutim, analizirajući iskaz ovog

svjedoka, vijeće je isti ocijenilo objektivnim i uvjerljivim, našavši da je isti u preostalom

dijelu u pogledu odlučnih činjenica, a vezanih za prirodu i način zlostavljanja, saglasan

iskazima ostalih svjedoka oštećenih, dok imajući u vidu da je svaki od oštećenih zasebno

uvođen u limenu garažu gdje su zlostavljani, kao i da se unutrašnjost garaže izvana nije


S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

36

mogla vidjeti, jedini mogao i posvjedočiti o stavljanju soli na rane. U odnosu na navedenu

inkriminaciju, odbrana optuženog Ive Raguža, je isticala da je iskaz svjedoka oštećenog

Semira Balavca u navedenom dijelu nepouzdan, iz razloga što je svjedok na te okolnosti

već davao iskaz u postupku koji je vođen protiv Ante Krešića pred Županijskim sudom u

Mostaru, ali tada nije identifikovao optuženog Ivu Raguža kao osobu koja mu je stavila so

na ranu. Na te okolnosti odbrana optuženog Ive Raguža uložila je dokaze i to, presudu

Županijskog-Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 000205 01 K od 10.04.2008.

godine24 protiv optuženih Petra Matića i Ante Krešića, kao i Zapisnik o saslušanju svjedoka

Semira Balavca kod istražnog sudije od 06.05.1997. godine suda u Mostaru25 . Međutim,

po ocjeni ovog vijeća, navedeni zapisnik o saslušanju svjedoka Semira Balavca, suprotno

tvrdnji odbrane, ne protivrječi njegovom iskazu sa glavnog pretresa u ovom predmetu, jer

je svjedok i na taj zapisnik opisao događaj zlostavljanja u posebnom objektu u logoru

Dretelj, na dan 02.08.1993. godine, te je saglasno iskazu koji je dao u ovom predmetu

rekao da su ga tom prilikom tukli Ante Krešić i prisutni policajci HVO-a, da mu je Ante

Krešić priključivao na uši žice poljskog telefona, te okretao telefon, usljed čega je kroz

njegovo tijelo prolazila struja, a da je kada je usljed svega toga bio potpuno krvav, jedan

od tih pripadnika HVO-a, koji nije bio Ante Krešić, stavio šaku soli na te krvave rane.

Dakle, po ocjeni ovog vijeća, svjedok je na istovjetan način opisao predmetni događaj,

uključujući i okolnost stavljanja soli na krvave rane od strane pripadnika HVO-a. U ovom

krivičnom postupku, identifikovao je tog pripadnika kao optuženog Ivu Raguža, kojeg su i

ostali svjedoci oštećeni, identifikovali kao sudionika ispitivanja i zlostavljanja oštećenih

kritičnog dana, te povezali sa mjestom događaja. Konačno, po ocjeni ovog vijeća, logičnim

i razumnim se ukazuje i objašnjenje svjedoka Balavca dato na glavnom pretresu o razlogu

zbog kojeg pred sudom u Mostaru nije rekao ime pripadnika HVO-a, koji mu je stavio sol

na rane, tačnije razlogu zbog kojeg nije rekao da je to optuženi Ivo Raguž, i to zato što na

te okolnosti nije pitan. Naime, predmet tog postupka bilo je utvrđivanje krivice Ante

Krešića, te je i svjedok svoje svjedočenje usmjerio očigledno na okolnosti relevantne za

postojanje djela i krivice istog, ne govoreći imenom i prezimenom o bilo kojem drugom

sudioniku predmetnog događaja. Osim toga, sestra svjedoka Balavca, svjedokinja Indira

Bešo, istakla je u svom iskazu da njen brat, nikada ni njoj ni majci nije pričao o tome šta je

preživio u logoru, kao ni ko mu je to uradio, dakle očigledno o tom traumatičnom iskustvu

nije puno pričao. Dakle, po ocjeni ovog vijeća, upravo činjenica da je svjedok Balavac, još

24 Dokaz O-2-2

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

37

1997. godine, dajući iskaz na okolnosti zlostavljanja u garaži logora Dretelj 02.08.1993.

godine, opisao da mu je jedan od prisutnih pripadnika HVO-a stavio šaku soli na krvave

rane, te ga naknadno, identifikovao imenom i prezimenom kao optuženog Ivu Raguža, a

koji je i od strane drugih svjedoka označen kao učesnik inkriminiranog događaja, ukazuje

na pouzdanost njegovog iskaza.

101. Nasuprot ovim, po ocjeni ovog vijeća međusobno saglasnim iskazima svjeodoka

oštećenih, koji su potkrijepljeni ostalim kako materijalnim, tako i subjektivnim dokazima

Tužilaštva, stoje iskazi svjedoka odbrane, koji se međutim, po ocjeni ovog vijeća, pokazuju

kao nepouzdani, neuvjerljivi, očigledno dati s ciljem pomoći optuženima radi umanjenja

njihove krivične odgovornosti, i kao takvi protivrječni ostalim izvedenim dokazima.

102. Prije svega, kada je riječ o optuženom Veselku Ragužu, odbrana je nastojala putem

saslušanih svjedoka, prvenstveno njegove supruge Janje Raguž, dokazati alibi optuženog,

tačnije da on nije mogao počiniti inkriminisanu radnju jer je početkom avgusta 1993.

godine pripremao vjenčanje i oženio se 07.08.1993. godine26.

103. Svjedokinja Janja Raguž je u svom iskazu istakla da je sedam dana prije svadbe,

koja je bila 07.08.1993. godine, optuženi Raguž došao po nju u Gradac, gdje se nalazila u

izbjeglištvu, te da su u putu za Hercegovinu imali automobilsku nesreću, usljed čega je

došlo do oštećenja na vozilu koje je, kako svjedokinja ističe „treslo“. Veselko Raguž je tada

rekao da će svratiti u „vojarnu Dretelj“, kako bi majstor Miho Vukić pogledao auto, te to i

čine. Kako svjedokinja dalje ističe, negdje oko podneva su došli pred vojarnu, parkirali

automobil ispred vojarne i Veselko je otišao na prijavnicu gdje se zadržao nekoliko minuta

u društvu sa Vidom Palametom i Edinom Đulićem, dok je ona ostala u automobilu. Kako

dalje ističe, majstora Mihu Vukića čekali su sveukupno oko pola sata, u međuvremenu su

došli Vide Palmeta i Anto Čoko koji su čuli da je svadba te su im čestitali. Kada je majstor

Vukić došao, on je krenuo s njima da odvezu automobil u Stolac na popravak, a nju su

najprije ostavili kod kuće. Svjedokinja je izričita da je Veselko toga dana nosio civilnu

odjeću. Dalje ističe da su nakon svadbe, koja je bila 07.08.1993. godine, Veselko i ona

otišli u Hrvatsku, gdje su 10-ak dana obilazili rodbinu, a potom još 10-ak dana proveli na

25 Dokaz O-2-3

26 Dokaz O-1-29 Izvadak iz matične knjige vjenčanih kao dokaz da su Veselko Raguž i Janja rođ.Milanović

dana 07.08.1993. godine sklopili brak

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

38

medenom mjesecu u Gradcu. Svjedokinja je istakla i da su cijelu sedmicu prije svadbe,

Veselko i ona bili stalno zajedno.

104. Svjedok Miho Vukić, potvrdio je da je jedne prilike početkom osmog mjeseca 1993.

godine, dobio dojavu sa kapije negdje oko podneva, da ga traži Veselko Raguž, kao i da

se s njim susreo na kapiji, gdje su bili i Vidoje Palameta i Anto Čoko. Kako je istakao

čestitao je vjenčanje Veselku i budućoj supruzi, a potom su otišli prema vojarni, kako bi

popravili automobil, a prije toga su ostavili Janju kod njene kuće. Svjedok je istakao da te

prilike u krugu nije vidio ni Antu Krešića niti Ivu Raguža.

105. Svjedok Ante Čoko, takođe je istakao da je jedne prilike vidio Veselka Raguža u

logoru Dretelj, tačnije na ulazu u kapiju logora, pa je otišao, pozdravio se s njim i čestitao

mu ženidbu.

106. Iako ovi iskazi potkrijepljuju jedan drugi, tačnije potkrepljuju iskaz svjedokinje Janje

Raguž, koja svjedočenjem nastoji osigurati alibi svom suprugu, ovo vijeće je cijeneći njen

iskaz, našlo izvjesne nepouzdanosti i kontradiktornost istog drugim izvedenim dokazima,

pa takvom iskazu nije poklonilo vjeru.

107. Naime, prije svega, ako se imaju u vidu kako iskazi saslušanih svjedoka Tužilaštva,

tako i materijalni dokazi uloženi u spis, a iz kojih proizilazi da je taj period 1993. godine,

bilo stanje pune borbene gotovosti27, u cijelosti je neuvjerljiv iskaz svjedokinje Janje Raguž

da je optuženi Veselko Raguž cijelo vrijeme, kako sedmicu prije, tako i 20 dana poslije

svadbe proveo s njom na medenom mjesecu. Osim toga, platne liste uložene kao dokaz

od strane Tužilaštva kao i mjesečni stav za mjesec avgust 1993. godine28, iako odbrana

nastoji osporiti njihovu dokaznu snagu isticanjem da je zapovjednik uvijek vođen kao da je

prisutan u jedinici, ali što ostaje samo kao paušalna tvrdnja bez dokaza koji bi istu

potkrijepio, dokazuju da je i avgust mjesec optuženi bio u jedinici, a ne, kako svjedokinja

ističe, na odsustvu zbog medenog mjeseca. Nadalje, svjedokinja sama zapada u

kontradiktornost kada ističe da su Veselko i ona, sedmicu prije svadbe bili stalno zajedno,

da bi potom rekla da je ona, prije nego što se udala, boravila kod roditelja u selu Pješivac.

Konačno, iskaz svjedokinje Janje Raguž u dijelu gdje ističe da je u jednom trenutku vidjela

Veselka da stoji sa Edinom Đulićem, kao takav nije potkrijepljen iskazom tog svjedoka, jer

27 Dokaz T-44

28 Dokaz T-82 i T-84

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

39

bi u takvoj situaciji i Edin Đulić, a koji je kako svjedokinja ističe, susjed iz istog kraja,

nesumnjivo morao primjetiti prisustvo žene, a posebno susjede, u krugu logora. Takođe,

dok je svjedokinja izričita da je optuženi bio u civilnoj odjeći, svjedok Đulić, nasuprot tome

ističe da je Veselko Raguž, kritičnog dana bio u uniformi. Sve te protivrječnosti, po ocjeni

ovog vijeća, ukazuju da je iskaz svjedokinje Janje Raguž, usmjeren na davanje alibija

optuženom Veselku Ragužu, a i iskazi svjedoka Mihe Vukića i Ante Čoke, takođe

usklađeni s njenim iskazom kako bi potkrijepili takav pripremljeni alibi. Cijeneći navedeno

ovo vijeće iskaze svjedoka odbrane nije našlo pouzdanim i uvjerljivim, i kao takvima im nije

poklonilo vjeru.

108. Iskazi svjedoka, Ivice Džakula i Ante Krešića, po ocjeni ovog vijeća takođe ne

dovode u sumnju pouzdanost iskaza svjedoka Tužilaštva. Naime, kako je vijeće već

istaklo, teza odbrane da su svjedoci oštećeni iz motiva osvete svjedočili protiv optuženih

Veselka i Ive Raguža, a na koju okolnost je odbrana saslušala svjedoka Ivicu Džakula, nije

bila uvjerljiva, nego je vijeće, upravo suprotno navedenom, cijeneći iskaze svjedoka

oštećenih u cjelini i dovodeći ih u međusobnu vezu i vezu sa ostalim dokazima, našlo da

njihovi iskazi vjerno odražavaju njihovu ličnu percepciju zlostavljanja koje su pretrpjeli.

Tvrdnje odbrane o motivu osvete i navodno lažnom svjedočenju Medina Kaplana (na koju

okolnost je i iskaz svjedoka Ivice Džakule) ostaju u sferi paušalnog, bez konkretnih i

uvjerljivih dokaza, zbog čega ih ovo vijeće nije našlo osnovanim.

109. Svjedok Ante Krešić, koji je pravosnažno osuđen pred sudom u Mostaru za događaj

zbog kojeg se vodi predmetni krivični postupak, pozvan je kako bi osporio kredibilitet

svjedoka Semira Balavca, ističući da je svjedok u postupku protiv njega bio izričit da ga je

samo on udarao, kao i da nije spominjao Veselka i Ivu Raguža, ali vijeće je već dalo

razloge zbog kojih je našlo da ne pominjanje imena ostalih sudionika događaja u postupku

koji je vođen protiv Ante Krešića, od strane svjedoka Balavca, ne dovodi u pitanje

pouzdanost njegovog iskaza, te na ovom mjestu takve razloge neće ponavljati 29.

110. Osim toga, nasuprot tezi odbrane koja je potencirajući razlike u iskazima svjedoka

nastojala dokazati da svjedoci oštećeni ne govore istinu, tačnije da lažno terete optužene,

podastirući i moguće motive za takvo svjedočenje, ovo vijeće takve tvrdnje nije našlo

uvjerljivim. Naprotiv, same razlike u iskazima, a koje se, kako je već istaknuto ne tiču

29 vidjeti paragraf 101 presude

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

40

odlučnih činjenica, niti čine iskaze svjedoka međusobno protivrječnim, po ocjeni ovog

vijeća zapravo pružaju dodatnu potvrdu da su svjedoci govorili istinu i iznijeli svoje viđenje

i percepciju događaja, a da nije riječ o unaprijed usklađenim i montiranim iskazima, kako je

to odbrana nastojala predstaviti, za šta je i ovo vijeće već dalo razloge kod ocjene takvih

iskaza.

A. OBLIK UČEŠĆA U IZVRŠENJU KRIVIČNOG DJELA

111. Odredbom člana 22. preuzetog KZ SFRJ, saizvršilaštvo, kao oblik izvršenja krivičnog

djela, definisano je na sljedeći način:

„Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.“

112. Ocjenom svih izvedenih dokaza, vijeće je na nesumnjiv način našlo dokazanim da

su obojica optuženih kritičnog dana bili prisutni i da su dali svoj doprinos ispitivanju i

zlostavljanju oštećenih Semira Balavca, Edina Đulića, Medina Kaplana i Selvedina

Kaplana. Optuženima je stavljeno na teret, i vijeće je našlo dokazanim da su predmetno

krivično djelo počinili kao saizvršioci, zajedno sa Antom Krešićem i više neidentifikovanih

vojnih policajaca.

113. Kako to proizilazi iz naprijed citirane definicije saizvršilaštva, za postojanje ovog

oblika učešća u izvršenju krivičnog djela, nije nužno čak ni da je svaki od saizvršilaca

učestvovao u radnji izvršenja, nego svoj doprinos izvršenju djela može dati i „na drugi

način“. Bitno je međutim, kod učinilaca dokazati postojanje svijesti o izvršenju predmetnog

krivičnog djela, kao i dokazati da svaki od njih hoće djelo kao svoje.

114. Cijeneći ulogu i doprinos optuženih Veselka i Ive Raguža u izvršenju predmetnog

krivičnog djela, ovo vijeće je imalo u vidu da je izvođenje, ispitivanje i zlostavljanje

oštećenih faktički jedan događaj, a u izvršenju kojeg je svaki od počinilaca imao svoju

ulogu. Tako je ispitivanje oštećenih vršio pretežno Veselko Raguž, ali i optuženi Ivo

Raguž, te Ante Krešić, kako to proizilazi iz iskaza svjedoka Edina Đulića, dok je u cilju

iznude priznanja vršeno fizičko premlaćivanje oštećenih, koje su vršili uglavnom prisutni

vojni policajci, mučenje strujom induktorskog telefona ( telefon je prema iskazima svjedoka

okretao i žice na uši stavljao Ante Krešić) i konačno, u odnosu na oštećenog Semira

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

41

Balavca, stavljanje soli na krvave rane, a koju radnju je, kako je to ovo vijeće našlo

dokazanim na nesumnjiv način, preduzeo optuženi Ivo Raguž. Kako je to već opisano,

radnje zlostavljanja koje su prema optuženima preduzete, zbog svoje ozbiljnosti, težine i

posljedica koje su ostavile, a kako su preduzete u cilju iznude priznanja od oštećenih

ispunjavaju sva obilježja mučenja, kako je ono definisano kroz međunarodnu pravnu

praksu.

115. Opisano mučenje oštećenih, kako se može na van svake razumne sumnje zaključiti

na temelju njihovih iskaza, vršeno je u cilju iznuđivanja priznanja, a za takav zaključak su

posebno indikativni dijelovi iskaza svjedoka Medina Kaplana, koji je istakao da je za

vrijeme tog ispitivanja i fizičkog zlostavljanja optuženi Veselko Raguž govorio „priznaj“, da

je on „premlaćivao ispitivanjem“, te da je na pitanje svjedoka „zašto me biješ komšija“,

odgovorio riječima „nisam ja za tebe komšija, ja sam za tebe ustaša“, ili pak svjedoka

Semira Balavca koji ističe da ga je Ivo Raguž pitao zašto je došao da ga ubije. Nadalje,

analizom iskskaza sve četvorice svjedoka oštećenih, jasno proizilazi da su udarce koje su

tom prilikom zadobili svi povezali sa postavljenim pitanjima (koja je postavljao uglavnom

optuženi Veselko Raguž) na koja nisu mogli dati odgovor ili pak priznati radnje koje nisu

počinili.

116. Cijeneći navedeno, ovo vijeće je zaključilo da su obojica optuženih , nesumnjivo bili

svjesni protivpravnosti preduzetih radnji, čije izvršenje su i htjeli, pa ovo vijeće nalazi da su

u izvršenju djela oba optužena postupali sa direktnim umišljajem, a kako niti njihova

uračunljivost u vrijeme izvršenja djela ničim nije dovedena u sumnju, to ih je ovo vijeće

oglasilo krivim kao saizvršioce u izvršenju krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ.

VII. ODLUKA O KAZNI

117. Prilikom odmjeravanja kazne optuženima Veselku Ragužu i Ivi Ragužu, za krivična

djela za koja su ovom presudom oglašeni krivim vijeće je prvenstveno imalo u vidu svrhu

kažnjavanja propisanu odredbom člana 33. preuzetog KZ SFRJ. Suština navedene

odredbe jeste osiguranje specijalne prevencije, tačnije uticaja na konkretnog učinioca da

ne čini krivična djela i njegovo prevaspitanje, ali i generalne prevencije, odnosno vaspitnog

uticaja na druge da ne vrše krivična djela. Ovako propisana svrha kažnjavanja iziskuje da

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

42

se prilikom odmjeravanja kazne vodi računa da se izrekne kazna koja je adekvatna i kao

takva neophodna i srazmjerna ciljevima i okolnostima koji su već uzeti u obzir u vezi sa

samim djelom i uticajem na zajednicu, ali istovremeno i prilagođena potrebama prevencije

počinjenja novih krivičnih djela i preodgoja konkretnog počinioca.

118. Iako zakonodavac propisuje raspon kazni za svako pojedino krivično djelo u okviru

kojeg raspona je sud dužan da se kreće, te iako propisuje obavezu suda da prilikom

odmjeravanja kazne vodi računa o svrsi kažnjavanja, postoji i obaveza vijeća da poštuje

opšta pravila o odmjeravanju kazne, propisana odredbom člana 41. stav 1. preuzetog KZ

SFRJ, uključujući i sve one okolnosti koje mogu biti od uticaja da kazna bude manja ili

veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti). Okolnosti koje su rukovodeće za vijeće u

odabiru kazne, a u cilju ostvarenja svrhe predogoja i prevencije počinjenja novih krivičnih

djela od strane konkretnog počinioca, su između ostalih i stepen odgovornosti, ponašanje

počinioca prije izvršenja krivičnog djela, neposredno prije njegovog izvršenja, ili u vrijeme

samog preduzimanja kriminalnih radnji, kao i nakon izvršenja krivičnog djela, motiv,

karakteristike ličnosti učinioca, a koje sve okolnosti mogu uticati na vrstu i visinu kazne, uz

obavezu kretanja u zakonskim okvirima, a ovisno o tome da li su navedene okolnosti

cijenjene kao otežavajuće ili olakšavajuće.

119. Takođe, odredbom člana 42. preuzetog KZ SFRJ propisano je i da sud može

učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom, ili primjeniti blažu vrstu kazne,

u situaciji kada zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti, ili kada se utvrdi da

postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može

postići svrha kažnjavanja.

120. U cilju ostvarenja svrhe kažnjavanja, zakonodavac, kroz odredbu člana 41. stav 1.

preuzetog KZ SFRJ, propisuje i opća pravila za odmjeravanje kazne, osobito stepen

krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede

zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove

osobne prilike i držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se

odnose na osobu učinioca.

121. Sve navedene okolnosti, cijenjene su od strane ovog vijeća, prilikom odmjeravanja

kazni optuženima Veselku Ragužu i Ivi Ragužu. Prije svega, vijeće je imalo u vidu granice

kazne propisane zakonom za krivično djelo za koje su optuženi Veselko i Ivo Raguž

oglašeni krivim, to jest da je za navedeno krivično djelo propisana kazna zatvora u trajanju

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

43

najmanje 5 (pet) godina ili smrtna kazna. Vijeće je nadalje imalo u vidu težinu počinjenih

krivičnih djela, a koja iako su nesumnjivo teška, i kao takva spadaju u kategoriju krivičnih

djela zaštićenih odredbama kako domaćeg, tako i međunarodnog prava, za koja krivična

djela krivično gonjenje ne zastarijeva, ali koja nesumnjivo obzirom na prirodu preduzetih

radnji i posljedice koje su prouzrokovane, ne spadaju u kategoriju najtežih krivičnih djela

ove vrste ( nisu rezultirale primjerice gubitkom života).

122. Kod odmjeravanja kazni vijeće je posebno cijenilo okolnosti koje se ogledaju u broju

oštećenih, dakle činjenicu da je mučenje preduzeto prema četvorici zavorenih civila, težinu

počinjenih krivičnih djela, koja se između ostalog ogleda u svireposti radnji koje su prema

oštećenima preduzete, naročito kada je riječ o mučenju strujom od telefona ili pak

stavljanju šake soli na žive rane, izloženost onih oštećenih koji su čekali svoj red da uđu u

garažu jaucima i galami koja se čula iz unutrašnjosti garaže, a što je nesumnjivo rezultiralo

jakim osjećajem nelagode i straha kroz duži vremenski period ( ispitivanje i zlostavljanje je

trajalo u cjelini više od sat vremena, dok se svaki od oštećenih zadržao u prostoriji

minimalno 15-20 minuta) kao i stepen njihove krivične odgovornosti u postupanju sa

direktnim umišljajem.

123. Vijeće je od olakšavajućih okolnosti na strani obojice optuženih cijenilo njihove

porodične prilike, činjenicu da nisu ranije osuđivani niti krivično gonjeni, kao i njihovo

izuzetno korektno držanje pred sudom tokom cijelog krivičnog postupka, te protek

vremena od izvršenja krivičnog djela u kojem vremenu optuženi nisu počinili novo krivično

djelo, a koje sve okolnosti u njihovoj ukupnosti, po ocjeni ovog vijeća, imaju karakter

osobito olakšavajućih okolnosti koje opravdavaju ublažavanje kazne ispod zakonom

zaprijećenog minimuma. Izrečene kazne zatvora od po 3 godine su, po ocjeni ovog vijeća,

adekvatne težini djela i stepenu krivične odgovornosti optuženih i istima će se u cijelosti

moći ostvariti svrha kažnjavanja, kako sa aspekta specijalne, tako i generalne prevencije.

VIII. ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA

124. Polazeći od odredbe člana 188. stav 1. ZKP BiH, kojom je propisano da će Sud,

kada optuženog oglasi krivim, izreći u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog

postupka, a imajući u vidu da iz spisa predmeta, ne proizilazi da bi plaćanjem troškova

postupka bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili osobe koju je on dužan da

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

44

izdržava, da bi se u smislu odredbe člana 188. stav 4. ZKP BiH isti oslobodili te obaveze u

cijelini ili djelimično, vijeće je odlučilo da se optuženi Veselko Raguž i Ivo Raguž obavezuju

da solidarno naknade troškove krivičnog postupka, o čijoj visini će Sud odlučiti, na osnovu

odredbe člana 186. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, posebnim

rješenjem, a po pribavljanju potrebnih podataka. Da su optuženi troškove krivičnog

postupka dužni naknaditi solidarno vijeće je odlučilo cijeneći da nije moguće utvrditi koliki

dio troškova se odnosi na svakog od njih, pa je našlo cjelishodnim primjeniti odredbu člana

188. stav 3. ZKP BiH

IX. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

125. Vijeće je našlo da se na temelju podaci iz spisa ne pružaju pouzdan osnov za

donošenje odluke o imovinskopravnim zahtjevima, pa je na osnovu člana 198. stav 2. ZKP

BiH, odlučilo da se oštećeni Semir Balavac, Edin Đulić, Medin Kaplan i Selvedin Kaplan

upućuju da eventualne imovinskopravne zahtjeve mogu ostvariti u parničnom postupku.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

SUDIJA

Nevena Aličehajić Redžib Begić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude, na osnovu odredbe člana 317.a, stav

1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, dozvoljena je žalba

trećestepenom vijeću Apelacionog odjeljenja u roku 15 dana od prijema pismenog

otpravka presude.

X. ANEKS

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

45

A. MATERIJALNI DOKAZI

1. Materijalni dokazi Tužilaštva

126. Vijeće je, prihvatilo prijedlog Tužilaštva da se u dokaznu građu predmeta, bez

ponovnog čitanja ili reprodukcije, uvrste u toku prvostepenog postupka izvedeni materijalni

dokazi i to:

T-20 Odluka o proglašenju ratnog stanja, Službeni list R BiH broj 7, strana 234 od 20.06.1992.godine; T-21 Nacionalni sastav stanovništva – rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.godine; T-22 Obrazac VOB podaci za Raguž Veselko; T-23 Personalni karton časnika Veselko Raguž T-24 Obrazac VOB – 1 za lice Raguž Ivo; T-25 Personalni karton časnika Ivo Raguž; T-26 Matični karton Raguž Ivo; T-34 Podaci iz kaznene evidencije na ime Raguž Ivo – BiH Ministarstvo sigurnoszi, Državana agencija za istrage i zaštitu broj: P 16-04/2-5-04-2-217-9/10 Ž.T. od 24.06.2011. godine; T-40 Izvješće Prva brigade HVO “Knez Domagoj”, Klasa: 02-82/93 , broj 1100-11-17-93-82 od 15.06.1993.godine; T-41 Zapovijed Prve brigade HVO “Knez Domagoj” , Klasa 8/93-01/163-2, Ur. broj 1100-01-01-93-486 od 03.07.1993.godine; T-44 Zapovijed Prve brigade HVO “Knez Domagoj” , Klasa 8/93-01/186, broj 1100-01-01-93-521 od 28.07.1993.godine; T-46 Spisak zapovjedništva IV Bojne (Stolac), Klasa 035-01/93-15/1, broj 1100-15-21/4-93-016 od 29.07.1993.godine; T-51 Zapovijed Prve brigade HVO “Knez Domagoj”, Klasa 8/93-01/151-1, Ur.broj: 1100-01-01-93-607 od 17.08.1993. godine; T-52 Zapovijed Prve brigade HVO “Knez Domagoj”, Sektor jug, Klasa: 8/93-01/257-2, broj: 1100-01-01-93-733 od 09.10.1993. godine; T–64 Ovjerena dokumentaciju koja je prikupljena iz baza podataka Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Analitička obrada postrojbe BiH, HR HB, Ministarstvo obrane, 50. Domobranska pukovnija HVO „Knez Domagoj“, Odsjek za SIS, klasa: 804-01/95-02/02, ur. broj: 1727-17-95-166 od 01.12.1995. godine; T-68 Ovjerena dokumentaciju koja je prikupljena iz baza podataka Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Prva brigada HVO „Knez Domagoj“, Zapovjedništvo brigade; T-74 Dokumet “Logori HVO u Hercegovini”; 30

30 Isti dokaz predložen je i kao dokaz odbrana Veselka Raguža i Ive Raguža

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

46

T-76 Osobni dohoci IV bojne, prve satnije HVO Herceg Bosna Čapljina za mjesec 07. 93 godine, broj 116 od 16.09.93. godine; T-83 Mjesečni stav V bojna zapovjedništvo, za mjesec rujan 1993. godine ,ovjerena kopija arhivskog depoa bivšeg 1. GZ VF BiH; T-84 Mjesečni stav zapovjedništvo, za mjesec kolovoz 1993. godine ovjerena kopija arhivskog depoa bivšeg 1. GZ VF BiH; T-85 Mjesečni stav I satnija, za osmi mjesec 1993. godine, ovjerena kopija arhivskog depoa bivšeg 1. GZ VF BiH; T-88 Mjesečni stav IV zapovjedništvo, za sedmi mjesec 1993.godine, ovjerena kopija arhivskog depoa bivšeg 1. GZ VF BiH; T-89 50.domobranska pukovnija HVO Knez Domagoj list broj 91, ovjerena kopija arhivskog depoa bivšeg 1. GZ VF BiH, Min.odbrane Zajednički štab oružanih Snaga BiH; T-90 50.domobranksa pukovnija HVO Knez Domagoj list broj 92, ovjerena kopija arhivskog depoa bivšeg 1. GZ VF BiH, Min.odbrane Zajednički štab oružanih Snaga BiH; T-106: Spisak pripadnika Prve brigade HVO Knez Domagoj, po zapovjedništvima i postrojbama, ovjeren u Hagu;

B. MATERIJALNI DOKAZI ODBRANE

1. Materijalni dokazi po prijedlogu odbrane optuženog Veselka Raguža

127. Vijeće je prihvatilo prijedlog odbrane optuženog Veselka Raguža da se u dokaznu

građu predmeta, bez ponovnog čitanja ili reprodukcije, uvrste u toku prvostepenog

postupka izvedeni materijalni dokazi i to:

O-I-6: Zapovjed Južnog sektora HVO od 036.07.93.godine;31 O-I-7: Službena zabilješka Tužilaštva BiH od 24.01.2012.godine; O-I-8: Zapisnik o saslušanju svjedoka Kaplan Alije od 06.12.2010.godine32; O-I-29: Izvod iz Matične knjige vjenčanih koja se vodi za mjesto Stolac od 02.09.2013.godine kao dokaz da je zaključen brak između Raguž Janje i Raguž Veselka;

2. Materijalni dokazi po prijedlogu odbrane optuženog Ive Raguža

128. Vijeće je prihvatilo prijedlog odbrane optuženog Ive Raguža da se u dokaznu građu

predmeta, bez ponovnog čitanja ili reprodukcije, uvrste u toku prvostepenog postupka

izvedeni materijalni dokazi i to:

31 Isti dokaz predložen je i kao dokaz odbrane Ive Raguža

32 Isti dokaz predložen je i kao dokaz odbrane Ive Raguža

S1 1 K 005528 14 Kžk 10.06.2015.

47

O-II-1 Fotografija kuća svjedoka Prlete i Kaplana;

O-II-2: Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj K 205/01 od 10.04.2008.godine protiv Ante Krešić; O-II-3:Zapisnik o saslušanju svjedoka Semir Balavac od 06.05.1997.godine; O-II-3 a: nastavak zapisnika sa nastavka glavnog pretresa od 10.12.1997.godine sa suđenja Anti Krešić; O-II-4: Medicinska dokumenatcija za Ivicu Džakula i to: Istorija bolesti od 16.02.93.godine, Nalaz specijaliste od 23.07.93.godine, nalaz i mišljenje od 16.06.93.godine, Nalaz Klinike za hirurgiju od 10.05.93.godine i 17.06.93.godine, Nalaz od 12.08.1993.godine, uputnica u bolnicu 23.08.93.godine, uputnica i otpusno pismo od 09.12.93.godine. T-8 Zapisnik o saslušanju Boškailo Suada broj: 17-13/3-1-04-2-29-219/10 od 30.11.2010.godine, Regionalni ured Mostar (SIPA); T-11:Zapisnik o saslušanju Kaplan Alije broj: P-16-12/3-1-04-2-Z-125/11 od 29.03.2011.godine, Regionalni ured Mostar (SIPA); T-18 Zapisnik o saslušanju svjedoka Bešo Indira dat u Tužilaštvu BiH broj T20 0 KTRZ0000436 05 od 05.05.2011.godine; T-93 Zapisnik Državne agencije za istrage I zaštitu RU Mostar, o saslušanju svjedoka Senada Šetka, broj P-16-12/3-1-04-2-Z-111/11 od 23.03.2011. godine;

bosna i hercegovina sud bosne i hercegovine Боснe · pdf filepada na tlo zadobijali...

Documents