SVEUČILIŠTE U RIJECIFakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji

Stručni studij: financijsko poslovanje

SANDRA MOROŽIN

Oblikovanje pisanog djela: Chicago stil; Autor-datum sustav citiranja i navođenja bibliografskih jedinica

Seminarski rad

Opatija, 2012.

SVEUČILIŠTE U RIJECIFakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji

Stručni studij: financijsko poslovanje

SANDRA MOROŽIN

Budžetiranje kapitala

Seminarski rad

Kolegij: Metodologija Student: Sandra Morožin znanstvenog istraživanjaMentor: Prof.dr.sc. Zoran Matični 969d11 IVANOVIĆ broj:

Opatija, svibanj 2012.

Sadržaj

Uvod.................................................................................................................................41. Pojam budžetiranja kapitala.........................................................................................6

1. 1. Postupak budžetiranja kapitala.................................................................................82. Investicijske aktivnosti...............................................................................................10

2. 1. Podjela i financijski efekti investicijskih aktivnosti...............................................11Zaključak........................................................................................................................16Bibliografija...................................................................................................................18

3

Uvod

Budžetiranje kapitala jest donošenje odluka o dugoročnim investicijama u realnu poslovnu imovinu poduzeća. Dakle, riječ je o postupku donošenja odluka o takozvanim dugoročnim investicijskim projektima. Postupak budžetiranja kapitala uključuje prognozu novčanih tokova projekata te ocjenu njihove financijske efikasnosti primjenom kriterij financijskog odlučivanja ugrađenih u brojne metode budžetiranja kapitala.

S dugoročnim investicijskim odlukama utemeljuju se buduće poslovne performanse poduzeća, kao i buduća vrijednost poduzeća. Razlozi tomu jesu sljedeći: budžetiranje kapitala proces je kojim se za duže vrijeme unaprijed određuju okviri poslovnih performansi i vrijednosti poduzeća.

Važnost budžetiranja kapitala proizlazi iz činjenice da je većina kapitalnih izdataka poduzeća izrazito velike vrijednosti - što je vrijednost angažiranja sredstava u poduzeću veća, veća je i važnot prognoze efekata njihova angažiranje jer je i potencijalni gubitak fleksibilnosti poduzeća znatno veći.

Investicijom se može označiti bilo kakvo ulaganje, primarno novčanih sredstava, radi stjecanja određenih ekonomskih koristi, odnosno profita. Pri tome se može ulagati u financijske oblike imovine i s njima izjednačene investicije ili pak u realne oblike imovine koji omogućavaju ostvarivanje ekonomskih koristi odnosno profita kroz određene produktivne poslovne aktivnosti.

Investicije se uobičajeno dijele na financijske, (kvazifinancijske) i realne. Investicijske aktivnosti pak definiramo kao aktivnosti vezane uz stjecanje i otuđivanje dugotrajne imovine i drugih ulaganja koja nisu uključena u novčane ekvivalente.

Rad je koncipiran tako da se u prvom dijelu upoznaje s pojmom budžetiranja kapitala, opisuju se koraci u kojima se provodi, što uopće budžetiranje kapitala predstavlja te se općenito govori o budžetu, budžetiranju bilance te budžetiranju glavnice i o glavnome budžetu.

U podpoglavlju riječ je o postupku budžetiranja kapitala te onoga od čega se taj postupak sastoji: pronalaženja investicijskih oportuniteta, prikupljanja podataka, određivanja novčanih tokova investicijskih oportuniteta te određivanja budžeta kapitala, vrednovanja i donošenja odluke te analizi izvođenja i prilagođavanja.

U drugome dijelu govori se o investicijama, investicijskoj aktivnosti, značaju financijskog menadžmenta za investicijske aktivnosti, temljeni koncepti u odlučivanju, temeljni koncepti vrijednosti.

U završnome dijelu, govori s o podjeli investicija na financijske, kvazifinancijske i realne, definirana je investicijska aktivnost i ponaosob objašnjena svaka od investicija. Objašnjeno je

što prije svega obuhvaća budžetiranje kapirala, govori se o investicijama u zamjenu te novim investicijama. Također, bitno je spomenuti i novčani tijek, o kojem također ima govora.

Izvori podataka uglavnom su prikupljeni iz dostupne stručne literature te internetskih stranica koje se bave tematikom koja je obrađena.

5

1. Pojam budžetiranja kapitala

Budžetiranje kapitala (engl. capital budgeting) označava postupak donošenja odluka o dugoročnim investicijama u realnu poslovnu imovinu poduzeća. Dakle, riječ je o postupku donošenja odluka o takozvanim dugoročnim investicijskim projektima. Postupak budžetiranja kapitala uključuje prognozu novčanih tokova projekata te ocjenu njihove financijske efikasnosti primjenom kriterij financijskog odlučivanja ugrađenih u brojne metode budžetiranja kapitala (Orsag, str. 16).

Budžetiranje kapitala danas "slovi" kao jedna od najrazvijenijih tehnika financijske analize te ujedno i jedno od najrazvijenijih područja interne financijske analize, odnosno, upravljačkog pristupa financijama poduzeća, sa značajnim implikacijama i na eksternu financijsku analizu kao i na područje poslovnih kombinacija.

Budžetiranje kapitala provodi se u više koraka, a odluke koje su rezultat toga postupka imaju za posljedicu dugoročnu imobilizaciju novca u imovinske oblike niske likvidnosti, odnosno visokog rizika unovčivosti.

• pronalaženje investicijskih oportuniteta• prikupljanje podataka• određivanje novčanih tijekova• određivanje budžeta kapitala• vrednovanje i donošenje odluka• analiza izvođenja i prilagođavanja

U čemu je pak važnost budžetiranja kapitala? Naime, s dugoročnim investicijskim odlukama utemeljuju se buduće poslovne performanse poduzeća, kao i buduća vrijednost poduzeća. Razlozi tomu jesu sljedeći: budžetiranje kapitala proces je kojim se za duže vrijeme unaprijed određuju okviri poslovnih performansi i vrijednosti poduzeća. Gubitak fleksibilnosti mora biti komenziran osvajanjem povećane profitabilnosti, barem u skladu s postavljenim standardnim profitabilnosti na tržištu.

Nadalje, važnost budžetiranja kapitala proizlazi iz činjenice da je većina kapitalnih izdataka poduzeća izrazito velike vrijednosti - što je vrijednost angažiranja sredstava u poduzeću veća, veća je i važnot prognoze efekata njihova angažiranje jer je i potencijalni gubitak fleksibilnosti poduzeća znatno veći.

Proces budžetiranja kapitala uključuje i predviđanje buduće prodaje poduzeća, dakle ako se ne obave investicijska ulaganja, poduzeće ne može susresti buduću potražnju na tržištu, što se događa u slučaju da se poduzimaju nedovoljne investicije, a ako se dogode prevelika investicijska ulaganja, poduzeće će patiti od prekapacitiranosti sa svim teretom fiksnih

troškova i teretom nemogućnosti zadovoljavanja standarda profitabilnosti koje postavljaju investitori na tržištu.

Dakle, pažljivo izrađen budžet kapitala omogućit će poduzeću pravovremene investicije kojima će se uskladiti proizvodne i druge poslovne mogućnosti poduzeća s očekivanim kretanjima buduće potražnje i očekivanim kretanjima buduće prodaje. Prerano poduzetim investicijama poduzeće će pretrpjeti gubitke na fiksnim troškovima i oportunitetne gubitke angažiranja novca, dok prekasno poduzete investicije predstavljaju značajne oportunitetne troškove kroz gubitke moguće razine prodaje i novčanih tokova koji bi time rezultirali.

Budžetiranje kapitala često se definira kao proces donošenja odluke o ulaganjima u fiksnu imovinu. Profitabilna upotreba fiksne imovine nemoguća je bez angažiranja tekuće imovine (obrtna sredstva). Zbog rizika transformacije tekuće imovine u poslovnim procesima poduzeća, često je nužno osigurati njezinu raspoloživost za poslovanje u dugom vremenskom razdoblju. Zbog toga, i budžetiranje kapitala mora u račun uključiti potrebno angažiranje kapitala, odnosno permanentne tekuće aktive - trajnih obrtnih sredstava (riječ je o uključivanju potrebnog povećanja neto obrtnog kapitala koji će omogućiti normalno kontinuirano ostvarivanje novčanih tokova od investicija u fiksnu imovinu).

Na taj način, budžetiranje kapitala nepotpuno je određeno s ulaganjima u fiksnu imovinu poduzeća. Razvijenost tehnike budžetiranja kapitala, te ozbiljnost njezina provođenja, kako u teoriji, tako i u poslovnoj prkasi poduzeća, izuzetno je velika.

Budžetiranje kapitala karakterizira ispitivanje ekonomske i osobito financijske efikasnosti dugoročnih investicijskih projekata poduzeća, a u tu se svrhu koriste razni ekonomski i financijski kriteriji odlučivanja. Većina kriterija financijskog odlučivnja temelji se na tehnici vremenske vrijednosti novca, dakle na tehnici izračunavanja sadašnje vrijednosti očekivanih novčanih učinaka projekata koja se zasniva na diskontnoj tehnici (Orsag, str. 17).

Proces budžetiranja kapitala se primjenjuje za:

• financijske investicije (ulaganja u financijsku imovinu - dionice, obveznice..)• kvazi-financijske investicije (ulaganja u zlato, plemenite metale..)• realne investicije (ulaganja u dodirljivu materijalnu imovinu - dugoročne investicijske

projekte - fiksnu i permanentnu imovinu)• neopipljive investicije (patenti, licencije, koncesije...)

Dakle, temeljni princip pri budžetiranju kapitala sadržan je u vremenskoj vrijednosti novca. Vremenska vrijednost novca određena je tehnikom ukamaćivanja, odnosno diskontiranja. Tehnikom diskontiranja određuje se sadašnja vrijednost očekivanih novčanih tokova, dok se tehnikom ukamaćivanja određuje buduća vrijednost novčanih tokova. Proces odluka u sklopu budžetiranja kapitala sadržan je u kriterijima investicijskog odlučivanja od kojih su najznačajniji koncept čiste sadašnje vrijednosti te koncept interne stope profitabilnosti očekivanih čistih novčanih tokova.

No, recimo nešto općenito i o budžetiranju. Budžetiranje prestavlja translaciju dugoročnog plana u financijske termine kratkoročnog plana i njegovu kvantifikaciju za odnosnu godinu. Budžet je uravnoteženi proračun prihoda i rashoda u obitelji (obiteljski budžet), poduzeću (bilanca), državi (državni proračun) itd. Državni budžet zastupničko tijelo mora razmotriti i odobriti prije njegova stavljanja u funkciju (obično s Novom godinom), a isto tako i eventualne promjene kroz godinu (rebalans).

Osnovna je funkcija budžetiranja provođenje elemenata dugoročnog plana u formu godišnjeg budžeta, kontrola ostvarenih rezultata (realizacije plana) te odgovor na odstupanje od plana, odnosno usklađivanje s budžetom ili korekcija budžeta (rebalans).

7

Financijski budžeti zbrajaju se u okviru dva finalna izvješća - budžeta gotovine i budžetirane bilance. Budžet gotovine i budžetirana bilanca pripremaju se nakon izrade i provjere financijskih rezultata od planiranih operativnih aktivnosti, odnosno na temelju budžetiranih pokazatelja o dobitku.

Budžetiranje gotovine predstavlja planiranje priljeva i odljeva novčanih sredstava za budžetsku godinu i kraća vremenska razdoblja. Budžetiranje gotovinskih priljeva ovise o planu prodaje i planu naplate po dinamici i vrsti sredstava plaćanja. Budžetiranje odljeva novca ovisi o budžetu proizvodnih troškova, razini potrebnih zaliha, kapitalnim izdacima i kreditnim rokovima koje nude dobavljači. Dobar budžet gotovine smanjuje rizike od blokade računa poduzeća i zastoja u njegovu poslovanju te omogućava optimalno raspolaganje i upravljanje novčanim sredstvima.

Budžetiranje bilance predstavlja operacionalizaciju plana bilance za jednu budžetsku godinu. Kroz budžet bilance prikazuje se stanje i struktura imovine poduzeća, kao i struktura izvora te imovine na zadnji dan budžetirane godine. Kako na budžet bilance utječu svi ostali budžeti, on predstavlja najsadržajniji budžet u kojem se daje pregled učinaka poslovanja na stanje imovine, obveza i kapitala poduzeća.

Glavni budžet, pak, predstavlja sustav međusobno povezanih budžeta za koje, prilikom njegove izrade, treba utvrditi stupanj međusobnih veza i interakcija, kao i pojedinačnih utjecaja na glavni budžet. Polazna osnova za izradu glavnog budžeta za budžetsku godinu, stanje je na dan 31. 12. prethodne godine.

1. 1. Postupak budžetiranja kapitala

Postupak budžetiranja kapitala zahtijeva niz koraka koji se u procesu donošenja odluka o dugoročnom investiranju moraju poduzeti, kao i u postupku izgradnje i efektuiranja prihvaćenih projekata te bi se moglo reći da se sastoji od: pronalaženja investicijskih oportuniteta, prikupljanja podataka, određivanja novčanih tokova investicijskih oportuniteta te određivanja budžeta kapitala, vrednovanja i donošenja odluke te analizi izvođenja i prilagođavanja. (Orsag, str. 34 - 37)

Pronalaženje investicijskih oportuniteta: slovi kao najvažniji korak u procesu budžetiranja kapitala. Kako bi se poduzeće usmjerilo budućoj profitabilnosti, od krucijalne je važnosti stvarati i razvijati ideje o poboljšavanju postojećih poslovnih aktivnosti, a samim time jedan od činitelja budućeg profitabilnog poslovanja poduzeća jest i poveanje broja dobrih ideja u investicijske oportunitete.

Prikupljanje podataka: nužno je sistematično i organizirano prikupljati i obrađivati podatke jer su to preduvjeti ispravne artikulacije ideja za poslovne akcije u konkretne projekte te njihova ispravnog vrednovanja u budžetiranju kapitala. Pritom se dio podataka kontinuirano prikuplja u računovodstvu i poslovnoj statistici, dok se drugi dio prikuplja i obrađuje na temelju inženjerskih podataka, pregleda tržnišnih kretanja i drugih financijskih informacija. Prikupljeni podaci moraju se statistički obraditi zbog sačinjavanja distribucija vjerojatnosti očekivanja predloženih projekata.

Određivanje novčanih tokova investicijskih oportuniteta: definiranjem veličine investicijskih troškovs, očekivanih čistih novčanih tokova i rezidualne vrijednosti predloženih investicijskih oportuniteta, oni postaju konkretni projekti o kojima se mogu donositi investicijske odluke.

Određivanje budžeta kapitala: potrebno je predvidjeti potrebna investicijska ulaganja. S prognoziranom visinom investicijskih ulaganja sučeljava se dugoročno raspoloživa novčana

sredstva za investicijske namjene. Eventualni manjak potrebnog novca uvjetuje analizu mogućnosti i uvjeta njihova pribavljanja, ali i eventualnih promjena koje može izazvati na taj način promijenjena struktura kapitala poduzeća. Na taj se način, kroz međuovisnost investiranja i financiranja određuju standardi profitabilnosti kojima će se vrednovati predloženi projekti.

Vrednovanje i donošenje odluke: investicijski se oportuniteti vrednuju primjenom metode finacijskog odlučivanja, a primjenom kriterija budžetiranja kapitala najprije će se izvršiti individualna ocjena financijske efikasnosti svakog od predloženih projekata. No, tu dolazi do problema izbora metoda financijskog odlučivanja te problem rangiranja prihvatljivih problema.

Analiza izvođenja i prilagođavanja: proces investiranja potrebno je analizirai kako bi se otkrili eventualni propusi prigodom projektiranja novčanih tokova. Uočene propusto potrebno je ponovno vrednovati te obaviti potrebna prilagođavanja već u investicijskoj fazi, kako bi se izbjegao negativan utjecaj projekta na kreiranje vrijednosti tvrtke. Sve nove okolnosti potrebno je ponovno vrednovati i utvrditi moguća prilagođavanja u smislu postizanja veće efikasnosti poduzeća, time i maksimalizacije njegove vrijednosti koja će povećati vrijednost njegovih dionica na tržištu.

9

2. Investicijske aktivnosti

Investicijom se može označiti bilo kakvo ulaganje, primarno novčanih sredstava, radi stjecanja određenih ekonomskih koristi, odnosno profita. Pri tome se može ulagati u financijske oblike imovine i s njima izjednačene investicije ili pak u realne oblike imovine koji omogućavaju ostvarivanje ekonomskih koristi odnosno profita kroz određene produktivne poslovne aktivnosti.

Investicijske aktivnosti - novčani primici od prodaje dugotrajne imovine, prodaje vrijednosnih papira drugih poduzeća te ostalih investicijskih aktivnosti. Novčani izdaci za: kupnju dugotrajne imovine, kupnju vrijednosnih papira drugih poduzeća.

Investiranje, tj. oblici investicija, pojmovno se mogu promatrati s nekoliko različitih aspekata. Tako se razlikuju poslovne investicije, promatrane s razine procesa budžetiranja kapitala investicijskih projekata odabirom različitih kriterija o izboru investicijskih projekata; s ekonomskog aspekta kao vrijeme u kojem se resursi ne koriste za potrošnju već se koriste za buduću proizvodnju; s financijskog aspekta kao ulaganje u različite vrijednosne papire; s aspekta osobnih financija kroz proces izlaganja osobne štednje riziku i očekivanju iz rizika izvedenih prinosa; u smislu nekretnina ulaganje u rezidencijalne ili poslovne nekretnine s ciljem stjecanja tekućih dohodaka ili kapitalnih dobitaka uslijed aprecijacije vrijednosti investicije. Investiranje i odluke o investicijama temelje se na konceptu budžetiranja kapitala.

Investicije mogu davati pozitivne ili negativne stope prinosa na investirana sredstva. Tako pozitivan prinos ostvaruju investicije koje imaju čistu sadašnju vrijednost jednaku ili veću od nule, dok negativne stope prinosa odbacuju investicije koje imaju negativnu čistu sadašnju vrijednost. Razmatranje pozitivnih prinosa dijeli se na dva koncepta , pozitivni realni prinosi i pozitivni apsolutni prinosi. Pozitivni realni prinosi označavaju prinos na neku vrstu imovine koji nadmašuje prinose na usporedive vrste imovine, dok apsolutni pozivni prinosi za benchmark uzimaju prinos na kratkoročne državne dužničke vrijednosne papire, trezorske zapise. Tako apsolutni pozitivni prinosi označavaju prinos koji nadmašuje prinos na trezorske zapise neovisno o smjeru i intenzitetu cjenovnih promjena imovine koja se nalazi u investicijskom portfoliu.

U procesu budžetiranja kapitala financijski menadžer identificira investicijske oportunitete koji imaju veću vrijednost za poduzeće nego što je trošak njihovog stjecanja. Drugim riječima, predmetom izučavanja u procesu budžetiranja kapitala su čisti novčani tokovi koje generira upotreba neke imovine u odnosu na trošak stjecanja te iste imovine. Koncept budžetiranja kapitala temelji se pored procjene očekivanih novčanih tokova u budućnosti na procjeni riziku prilagođene diskontne stope, tj. zahtijevanog prinosa. Ovdje se uvodi koncept čiste sadašnje vrijednosti, tj. diferencijala sadašnje vrijednosti očekivanih novčanih tokova i

investicijskog troška neke imovine, tj. projekta. Imovina ili projekt koji imaju pozitivnu čistu sadašnju vrijednost povećavaju bogatstvo običnih dioničara, tj. vlasnika te su prihvatljivi s aspekta rizika i nagrade. Tako se procjena veličine pritjecanja, dinamike te rizika ostvarivanja novčanih tokova nalazi u središtu budžetiranja kapitala, tj. odluka o investiranju.

Tri su temeljna koncepta odlučivanja u procesu investicijskog odlučivanja:

• budžetiranje kapitala (u smislu procjene veličine i dinamike očekivanih novčanih tokova te riziku prilagođene diskontne stope)

• struktura kapitala (različite kombinacije dugoročnog duga i vlastitog kapitala poduzeća koje omogućuju dugoročne investicije)

• upravljanje neto obrtnim kapitalom (upravljanje kratkoročnom imovinom - zalihe, novčana sredstva - i kratkoročnim obvezama poduzeća s ciljem neometanog obavljanja svakodnevnih poslovnih aktivnosti)

U procesu odlučivanja o oblicima investicija, dominantan je pristup moderne portfolio teorije H. Markowitza i model procjene kapitalne imovine koji ukazuje na način kako se kombiniranjem dionica u portfolio može postići najniži rizik za neki zahtijevani prinos, ili pak najviši mogući prinos za dani nivo rizika.

Rizik se ovdje promatra tehnički, kao odstupanje očekivane cijene promatrane imovine u portfoliu od ostvarene cijene na uređenom javnom tržištu. Oduke o investiranju i oblicima investicija obuhvaćaju čitav niz povezanih rizika od kojih su najvažniji tržišni rizik, politički rizik, rizik likvidnosti , valutni rizik, kreditni rizik, rizik promjene kamatnih stopa, rizik promjene poreznih propisa te specifični rizici vezani uz pojedini oblik investicije.

U procjeni investicije u vrijednosne papire koriste se mnogobrojni koncepti vrijednosti od kojih su najznačajniji koncepti:

• ekonomske vrijednosti,• knjigovodstvene vrijednosti,• likvidacijske vrijednosti• tržne vrijednosti.

Široko promatrano, investiranje se može označiti kao izlaganje štednje riziku i očekivanje, iz preuzetog rizika, primjerenih prinosa.

Ovisno o obliku investicije, investiranje se povezuje s ulaganjem u redovne ili povlaštene dionice, dužničke vrijednosne papire, sirovine ili robe, umjetnine, komercijalne ili poslovne nekretnine, valute ili ostalu imovinu sa specifičnim profitno rizičnim obilježjima.

2. 1. Podjela i financijski efekti investicijskih aktivnosti

Investicije se uobičajeno dijele na financijske, (kvazifinancijske) i realne. Investicijske aktivnosti pak definiramo kao aktivnosti vezane uz stjecanje i otuđivanje dugotrajne imovine i drugih ulaganja koja nisu uključena u novčane ekvivalente.

Financijske investicije obuhvaćaju ulaganje u financijsku imovinu, a tu se misli na dionice, obveznice i druge vrijednosnice. Značaj je u tome što ove investicije imaju visok

11

stupanj likvidnosti, jer je primarno riječ o utrživim instrumentima. Lako je definirati veličinu investicije i njezinih prinosa (veličine se investicije određuje tržišnom vrijednošću instrumenata u vrijeme njihova stjecanja). Prinosi od ovih investicija jesu dividende, kamate i ostale naknade.

Kvazifinancijske investicije, pak, predstvljaju druga ulaganja u utržive imovinske oblike s aktivnim tržištima, iako u stvari nije riječ o ulaganju u financijsku imovinu te mogu biti špekulativnog i štednog karaktera (primjerice, ulaganje u nekretnine rezidencijalniog karaktera, ulaganje u investiranje u zlato i druge plemenite metale...)

Realne investicije po prave se izvršavaju u dodirljivu materijalnu imovinu. Njihova namjena ne sastoji se u držanju i ostvarivanju određenih prinosa kao kod financijskih investicija, već u produktivnom korištenju za obavljanje određenih poslovnih aktivnosti. Vrijednosti ovakvih investicija teško je procijeniti jer uz seve vežu i ulaganja u neto obrtni kapital koji je potreban za obavljanje namjeravanih poslovnih aktivnosti.

Budžetiranje kapitala prvenstveno obuhvaća poslove dugoročnog karaktera te prema tomu razlikujemo invesicije u osvajanje novih profitabilnih poslovnih aktivnosti ili investicije u zamjenu.

Nove investicije predstavljaju dugoročno osiguranje potrebnih nekretnina i opreme te neto obrtnoh kapitala za izvođenje sasvim novih profitabilnih poslovnih operacija. Naječše one su i ulaganja u dugoročni rast poduzeća. Nove investicije bitno određuju buduću efikasnost kompanije i njene konkurentske sposobnosti te se kreću u pravcu da vlasnicima kapitala (dioničarima) osvaja što veće vrijednosti.

Investicije u zamjenu predstavljaju investicije u zamjenu postojeće opreme ili zamjenu postojeih nekretnina. Mogu se javiti kao nepohodne investicije koje uzrokoje ekonomska i fizička dotrajalost. Riječ je o nužnim intervencijama da bi se osogurala poslovna i profitna sposobnost poduzeća, koje odgovara interesima njihovih vlasnika; i ova vrsta investicija ima cilj i kreće se u pravcu da vlasnicima kapitala (dioničarima) osvaja što veće vrijednosti na tržištu.

Primici investicijskih aktivnosti jesu: prodaja dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine, prodaja dionica, obveznica drugih poduzeća, povrat danih kredita drugima, a izdaci investicijskih aktivnosti jesu nabava dugotrajne materijalne i nematerijalne imovine, kupnja dionica obveznica drugih poduzeća te dani krediti.

Investicijske aktivnosti spadaju u elemente izvještaja o novčanom toku, zajedno s novčanim tokovima (primici i izdaci novca i novčanih ekvivalenata), poslovne aktivnosti (glavne aktivnosti koje stvaraju prihod poduzeća i druge aktivnosti koje određuju dobit, osim investicijskih i financijskih aktivnosti) te financijske aktivnosti (aktivnosti vezane uz financiranje poslovanja, obuhvaćaju promjene vezane uz visinu i strukturu kapitala i obveza).

Ukupni novčani tijek sustavan je pregled svih novčanih primitaka /priljeva/ i svih novčanih izdataka /odljeva/ u određenom obračunskom razdoblju /najčešće poslovna, odnosno financijska godina/. Razliku između tih primitaka i izdataka čini čisti novčani tijek, odnosno čisti primitci ili novac. Takva razlika može biti pozitivna, što znači da je riječ o likvidnom poduzetniku, makar na razini recimo godine dana, iako u podrazdobljima /mjesecima/ ta razlika može biti i negativna, ali u konačnosti je pozitivna. I na razini obračunske godine razlika može biti negativna, dakle iz svih novčanih primitaka nije moguće podmiriti sve dospijele troškove i obveze.

Ukupan novčani tijek izračunava se kao zbroj novčanih primitaka iz poslovnih aktivnosti /operativni novčani primitci/, novčanih primitaka iz investicijskih aktivnosti i novčanih primitaka iz financijskih aktivnosti poduzetnika u obračunskom razdoblju, kao pozitivna stavka i zbroja novčanih izdataka iz poslovnih aktivnosti /operativni novčani izdatci/, novčanih izdataka iz investicijskih aktivnosti i novčanih izdataka iz financijskih aktivnostik, kao negativna stavka. Od ključne su važnosti novčani primitci i izdatci iz

poslovnih aktivnosti, odnosno operativni novčani tijek,s obzirom na svoju vrijednosnu i vremensku /kontinuiranu/ dimenziju. Ostali novčani primitci i izdatci u novčanom tijeku povremenog su karaktera i povremeno poboljšavaju ili pogoršavaju novčanu stranu poduzetničke aktivnosti i ne mogu biti relevantan pokazatelj financijske snage i potencijala poduzetnika..

Novčani tijek može se izračunati na dva načina:

• Izravnom ili direktnom metodom, evidentiranjem poslovnih događaja, odnosno primitaka /priljeva/ i izdataka /odljeva/ preko transakcijskih, odnosno žiro-računa poduzetnika u određenom obračunskom ili planskom razdoblju

• Posrednom ili indirektnom metodom, izvođenjem primitaka /priljeva/ i izdataka /odljeva/ iz računa dobitka i gubitka /usklađenje dobitka ili gubitka za nenovčane rashode i nenovčane prihode/ i razlika između početnih i završnih stanja u određenom obračunskom razdoblju iz bilančnih računa /imovina, kapital, obveze/.

Na oba načina dođe se do istog konačnog rezultata, odnosno stanja novca na transakcijskom računu na određeni datum, obično na kraju obračunskog razdoblja. Međunarodnim standardima financijskog izvješćivanja preporuča se primjena izravne ili direktne metode, dok se kod nas, ponajvišezbog automatizma izvođenja stanja i razlika iz računa dobitka i gubitka i bilance primjenjuje posredna ili indirektna metoda. Iako se dođe na isto, razgovijetnijom i pouzdanijom mi se čini izračun novčanog tijeka izravnom ili direktnom metodom.

Iako je kod nas novčani tijek temeljni financijski izvještaj za velike i srednje poduzetnike, njegova važnost, osobito u financijskom upravljanju još uvijek nije prihvaćena. Doduše, sa stajališta povijesnih podataka o poslovanju, novčani tijek može poslužiti kao neki, ali ne uvijek pouzdani pokazatelj budućnosti poduzetnika, s obzirom na promjenljive i rizične uvjete u kojima se on ostvaruje. Međutim, od ključne je važnosti novčani tijek za prognoziranje budućih poslovnih učinaka, financijskog položaja, planiranja obrtnih sredstava i likvidnosti. Nezamislivo je učinkovito upravljanje poslovnom imovinom i uopće poslovanje bez planova novčanih tijekova, osobito na godišnjoj razini. Dok se čini i prihvatljivim izvješća o novčanom tijeku sastavljati posrednom ili indirektnom metodom, za planove novčanog tijeka i likvidnosti mora se primijeniti izravna ili direktna metoda s obzirom na svoju jasnoću i mogućnost stalnog usklađivanja i prilagodbi.

Kapitalna ulaganja, pak, predstavljaju proces dugoročnog angažmana financijskih sredstava u svrhu zamjene ili proširenja realne imovine poduzeća. Obično se radi o velikim iznosima, čijim se ulaganjem dugoročno determiniraju uvjeti poslovanja poduzeća, ali i njegova vrijednost. Stoga svako kapitalno ulaganje zahtijeva prethodno planiranje, koje obuhvaća niz analiza i procjena alternativnih projekata, a na osnovi bi se kojih mogao sagledati stupanj opravdanosti ulaganja u svaki od njih te izvršiti izbor optimalnog.

Za donošenje odluke o kapitalnim ulaganjima moraju biti ispunjene neke pretpostavke: prethodno utvrđene potrebe za određenom realnom imovinom (oprema, objekti, zemljište, nabava nematerijalne imovine kao što su lincece, studije, obrazovanje kadrova...), moraju postojati određen investicijske mogućnosti, prije svega za pribavljanje potrebnih financijskih sredstava, ali i stvaranje drugih uvjeta za realizaciju određene investicije te mora postojati mogućnost izbora projekta za koji se primjenom odgovarajućih metoda može utvrditi stupanj opravdanosti, kao i mogućnost izbora onog za koji se može procijeniti da će stupanj njegova povrata biti veći od stupnja troška kapitala.

Osnovna karakteristika investicijskih projekata nalazi se u činjenici da se ulaganjem u bilo kojo oblik imovine s sjedne strane dugoročno transformiraju novčana sredstva u nenovčana, a s druge da se investiranjem povećava imovina poduzeća.

13

Dugoročnim vezivanjem novčanih sredstava uz nenovčana (realnu imovinu), smanjuje se likvidnost poduzeća. Osim toga, ne može se imovina ponovno brzo pretvoriti u novčani oblik bez znatnijih gubitaka.

Za procjenu stupnja isplativosti oportuniteta koriste se stoga kvanitativne metode, od kojih su najviše u primjeni metoda otplatnog razdoblja povrata, metoda računovodstvene stope povrata, metoda interne stope rentabilnosti, metoda neto sadašnje vrijednosti, metoda indeksne profitabilnosti.

Temelj procjene investicijskih prijedloga jesu gotovinski tijekovi, a ne dobitak jer se tijekom vijeka projekta svi gotovinski tijekovi izjednačavaju s ukupnim dobitkom. Polazna osnova svih finan cijskih odluka u poduzeća jest gotovina i zbog toga se u analizi koristi od investicijskih projekata treba polaziti od gotovinskog tijeka projekta. Uz gotovinu je vezan stupanj likvidnosti poduzeća, gotovinom se isplaćuju dividende dioničarima, otplaćuju se dugovi, reinvestira se. Polazna pretpostavka u analizi gotovinskih tijekova jest da se novčani tijekovi ostvaruju na kraju razdoblja (godine) te da se u analizu uključuju samo marginalni (dodatni) gotovinski tijekovi.

Vrste gotovinskih tijekova su incijalni gotovinski tijekovi, gotovinski tijekovi iz poslovanja, konačni gotovinski tijekovi te relevantni gotovinski tijekovi.

Inicijalni gotovinski tijekovi obuhvaćaju inicijalni izdatak, prodajnu cijenu postojeće imovine i porezne efekte te prodaje, poreznu olakšicu, promjene neto radnog kapitala. Gotovinski tijekovi iz poslovanja: gotovinski prihodi, gotovinski rashodi, negotovinskih rashodi. Konačni gotovinski tijekovi: gotovinski tijekovi od prodaje i porezni efekti prodaje, gotovinski primci na ime povrata neto obrtnog kapitala, gotovinski izdaci vezani sa zatvaranjem projekta. Relevantni gotovinski tijekovi: gotovinski tijekovi nakon oporezivanja korigirani za amortizaciju, gotovinski tijekovi korigirani za rezidualnu vrijednosti, oportunitetni gotovinski tijekovi, prateći efekti.

U procesu financiranja dugoročnih potreba, poduzeće koristi financijska sredstva pribavljena iz raznih izvora (vlastiti kapital ili posuđena sredstva). Nabava financijskih sredstava, bez obzira iz kojih izvora oni potječu, izaziva određeni trošak, a to je trošak kapitala.

Kako su izvori financiranja spremni ustupiti sredstva poduzeću samo pod pretpostavkom da projekt u koji se investira može osigurati minimalnu stopu profitabilnosti koja je jednaka trošku kapitala, može se reći da trošak kapitala zapravo predstavlja graničnu vrijednost stope profitabilnosti projekta.

Odnosno, kako realizacija svakog projekta podrazumijeva određene gotovinske tijekove u razdoblju vijeka projekta, trošak kapitala predstavljan diskontnu stopu s kojom će se oni svesti na sadašnju vrijednosti. Kada se poduzeće financira vlastitim kapitalom, diskontna je stopa jednaka trošku trajnoga kapitala, a kada se financira pretežno zaduživanjem, diskontna je stopa jednaka ukupnom trošku kapitala (WACC - ponderirani prosječni trošak kapitala).

Pod pretpostavkom da se struktura kapitala sastoji od više komponenti, izračunava se trošak iz svih komponenti ukupnog kapitala. Stoga ponderirani trošak kapitala (WACC) predstavlja zbroj ponderiranih troškova pojedinačnih komponenti, koje su sadržane u ukupnom kapitalu.

Nadalje, svako je ulaganje u određeni projekt izloženo i određenom stupnju rizika. U postpuku procjene menadžment pkušava utvrditi stupanj vjerojatnosti nastupa gubitka na projektu. Odluku o prihvaćanju ili neprihvaćanju projekta menadžment će donijeti na osnovi usporedbe procijenjene vjerojatnosti gubitka i unaprijed definirane visine gubitka veće od vrijednosti gubitka koju je mandžment spreman prihvatiti. Tada je za menadžment stupanj izloženosti projetka riziku neprihvatljiv i takav se projekt odbacuje. Procjena rizika projekta može se obaviti za jedno razdoblje ili pak u portfelj kontekstu.

Četiri su glavne kategorije metoda financijskog odlučivanja. Osnovne, temeljne tehnike jesu metoda čiste sadašnje vrijednosti i metoda interne stope profitabilnosti, koje su ključne za primjenu ekonomskog koncepta vrijednosti i u postupcima odlučivanja o dugoročnim projektima poduzeća.

Problem pojave varijanti rješava se izborom među dodatnim metodama, kojima je glavna zadaća poboljšati kvalitetu već donesene odluke - metoda perioda povrata, diskontiranoga perioda povrata, indeksa profitabilnosti, sadašnje vrijednosti budućih troškova, metoda anuiteta.

Za potrebe rangiranja, "kvorum" su pak popunile posebne metode - metoda diferencijacije i metoda modificiranje interne stope profitabilnosti.

U menadžerskim i poduzetničkim krugovima krucijalna važnost pridaje analizi metoda financijskog odlučivanja, kako bi se što je moguće više "preduhitrilo" neočekivane tržišne peripetije, odnosno vrednovalo pojedine investicijske pothvate i odredilo profitabilnost, likvidnost, ekonomičnost, vrijeme povrata ulaganja, opravdanost ulaska u poduzetnički pothvat, osjetljivost na poslovanje u cjelini, prihvatljivost projekta za okruženje...

Najbolje rezultate postići će tvrtka koja se dovoljno dobro pripremi, izradi analizu učinkovitosti investicijskog pothvata te pravilno odabere optimalni projekt. Detaljna i dobro konceptuirana metoda ne samo da je od izuzetne važnosti za proširivanje vidika samoga poduzetnika, već su takve ocjene zasigurno reprezentativne i za njegove poslovne partnere te državne, poglavito financijske ustanove.

15

Zaključak

Budžetiranje kapitala danas "slovi" kao jedna od najrazvijenijih tehnika financijske analize te ujedno i jedno od najrazvijenijih područja interne financijske analize, odnosno, upravljačkog pristupa financijama poduzeća, sa značajnim implikacijama i na eksternu financijsku analizu kao i na područje poslovnih kombinacija.

U čemu je pak važnost budžetiranja kapitala? Naime, s dugoročnim investicijskim odlukama utemeljuju se buduće poslovne performanse poduzeća, kao i buduća vrijednost poduzeća. Razlozi tomu jesu sljedeći: budžetiranje kapitala proces je kojim se za duže vrijeme unaprijed određuju okviri poslovnih performansi i vrijednosti poduzeća. Gubitak fleksibilnosti mora biti komenziran osvajanjem povećane profitabilnosti, barem u skladu s postavljenim standardnim profitabilnosti na tržištu.

Nadalje, važnost budžetiranja kapitala proizlazi iz činjenice da je većina kapitalnih izdataka poduzeća izrazito velike vrijednosti - što je vrijednost angažiranja sredstava u poduzeću veća, veća je i važnot prognoze efekata njihova angažiranje jer je i potencijalni gubitak fleksibilnosti poduzeća znatno veći.

Investicijom se, pak, može označiti bilo kakvo ulaganje, primarno novčanih sredstava, radi stjecanja određenih ekonomskih koristi, odnosno profita. Pri tome se može ulagati u financijske oblike imovine i s njima izjednačene investicije ili pak u realne oblike imovine koji omogućavaju ostvarivanje ekonomskih koristi odnosno profita kroz određene produktivne poslovne aktivnosti.

Investicije mogu davati pozitivne ili negativne stope prinosa na investirana sredstva. Tako pozitivan prinos ostvaruju investicije koje imaju čistu sadašnju vrijednost jednaku ili veću od nule, dok negativne stope prinosa odbacuju investicije koje imaju negativnu čistu sadašnju vrijednost.

Široko promatrano, investiranje se može označiti kao izlaganje štednje riziku i očekivanje, iz preuzetog rizika, primjerenih prinosa.

Ovisno o obliku investicije, investiranje se povezuje s ulaganjem u redovne ili povlaštene dionice, dužničke vrijednosne papire, sirovine ili robe, umjetnine, komercijalne ili poslovne nekretnine, valute ili ostalu imovinu sa specifičnim profitno rizičnim obilježjima.

Što se tiče investicijskih ulaganja, osnovna karakteristika investicijskih projekata nalazi se u činjenici da se ulaganjem u bilo kojo oblik imovine s sjedne strane dugoročno transformiraju novčana sredstva u nenovčana, a s druge da se investiranjem povećava imovina poduzeća.

Dugoročnim vezivanjem novčanih sredstava uz nenovčana (realnu imovinu), smanjuje se likvidnost poduzeća. Osim toga, ne može se imovina ponovno brzo pretvoriti u novčani oblik bez znatnijih gubitaka.

Četiri su glavne kategorije metoda financijskog odlučivanja. Osnovne, temeljne tehnike jesu metoda čiste sadašnje vrijednosti i metoda interne stope profitabilnosti, koje su ključne za primjenu ekonomskog koncepta vrijednosti i u postupcima odlučivanja o dugoročnim projektima poduzeća.

Problem pojave varijanti rješava se izborom među dodatnim metodama, kojima je glavna zadaća poboljšati kvalitetu već donesene odluke - metoda perioda povrata, diskontiranoga perioda povrata, indeksa profitabilnosti, sadašnje vrijednosti budućih troškova, metoda anuiteta.

Za potrebe rangiranja, "kvorum" su pak popunile posebne metode - metoda diferencijacije i metoda modificiranje interne stope profitabilnosti.

17

Bibliografija

Orsag, S. "Budžetiranje kapitala - Procjena investicijskih projekata", Masmeida, Zagreb, 2002.Belak, V. "Menadžersko računovodstvo", RRIF, Zagreb, 1995.Vidučić, Lj. "Financijski menadžment", RRIF, Zagreb, 2006.Orsag, S. "Vrijednosni papiri", Revicon, Sarajevo, 2003.Baždar, I. "Stvarne opcije u procjeni investicijskih projekata: magistarski rad", I. Baždar, Zagreb, 2009.Ekonomski fakultet Zagreb, www.efzg.hrLimun, www.limun.hrPoslovni, www.poslovni.hrEkonomski fakultet Pula, www.efpu.hrEffect Dubrovnik, www.effect-dubrovnik.com