ASOPIS ZA KULTURU HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA IZDAJE HRVATSKO FILOLOKO DRUTVO ZAGREB, LISTOPAD 1954.

IZ BILJENICE KAZALlSNOO LEKTORA Bratoljub Klai

GODITE III.

Listaju i neki dan po svojoj biljenici, u koju unosim zapaanja o naem umjet-niki govorenom jeziku, kako ga sluam u Akademiji za kazalinu umjetnost, u naim kazalitima i na naem radiju, sjetio sam se jednog lanka prof. Stjepana

Ivia, u kojem je autor iznio neka slina zapaanja iz doba svoga nastavnikovanja na Glumakoj koli u Zagrebu. U tom lanku, koji je objavljen u prvom broju

asopisa Hrvatski jezik{( god. 1938. na str. 17.-19., prof. Ivi raspravlja pitanja, koja su jo i danas aktualna u naem umjetniki govorenom jeziku, to vie, to se od 1938. do danas snano razvila radiofonija, koja silnim zamasima oduzima kaza-litu prvenstvo, ako ni u em drugom, a ono svakako u broju publike, jer - kako govore ljudi od radija - nigdje na svijetu nema tako velike kazaline dvorane, kao to je eter.

U ovom bih radu elio na osnovi spomenutog lanka iznijeti neka svoja isku-stva u pogledu umjetniki govorenog jezika i - moda - nadopuniti neke tamo iznesene postavke.

Prof. Ivi govori najprije o nekim akcentolokim pojavama u kazalitu i pie: Tako su neki (t. j. glumci, moja opaska) krivo mislili, da se u primjerima kao: danas sam doao il pet sati, a juer il est, gdje vremenska oznaka i't pet stoji u su-protnosti sa il est, ne smije iz logikih i psiholokih razloga govoriti il pet i il est, nego samo u pet i u est. Takvo miljenje, koje je prof. Ivi oznaio kao krivo,

esto se jo i danas uje u naim kazalitima, i lektori, odnosno uitelji kazalinog jezika, kako je tu vrstu strunjaka nazvao Milan Begovi, mue veliku muku, da U\'jere glumce, kako je il pet, il est jednako ekspresivno kao i u pet, u est, pored

,

2

toga, to govorenje s akcentom prenesenim na prijedlog ima jo i tu odliku, da je pravilno u visokotokavskom smislu.

Osim spomenutih primjera s brojevima u kazalitu dolazi ee, nego to itko i misli, fraza na smrt (misliti na smrt, biti osuen na smrt i t. d.). Malo je glumaca,

meutim, koji ne bi tvrdili, da im je pravilno izgovoreno na smrt logiki i psiholo-ki manje izraajno nego na smrt. Osobito se to javlja u daljoj vezi, na pr. na smrt strijeljanjem ili na smrt vjeanjem, koje e s akcentom na smrt jedva ikoji glumac primiti otprve, odnosno moda i sam iz vlastitog znanja proitati na prvom po-kusu (t. zvo itaem).

Ali glumci su ljudi pouijivi, i lektorima redovito uspijeva da ih uvjere u opravdanost svojih zahtjeva, pa gotovo i nema sluaja, da je koji glumac ostajao tvrdokorno kod svog uroenog ili moda krivom praksom usvojenog nepravilnog akcenta.

Pa ipak, iako lektori bez rezerve usvajaju prenoenje akcenta na prijedlog, pogotovu kad se radi o jednoslonim rijeima i o stajaim izrazima, ima sluajeva, kada - barem -po mom miljenju - to ne smiju zahtijevati. Navest u ovdje jedan primjer, na koji sam nedavno naiao, o koji sam se, da pravo kaem, spota-kao pripremajui dramu Johna Steinbecka 0 mievima i ljudima. Ima tamo mjesto, gdje progonitelji trae ubojicu, i jedan od njih kae: Hej, ljudi, ovamo! Naao sam mu trag. Hajdete oyamo na trag! Na itaim pokusima, u radu za stolom nije mi se ni najmanje nezgodnim inio akcent na mig, kako je pravilno i kako sam, razumije se, traio od glumca. Ali kad je predstava bila izaranirana1 i kad sam vidio, da je reiser progonitelje podijelio u dvije skupine i jednu uputio lijevo, a drugu desno, te da je lijeva skupina zaostala za desnom, koja je nala trag, postao mi je upravo nepodnoljiv, smijean i neodriv moj akcent na mig jednostavno zato, to oznaka mjesta na mig i prilog mjesta natrag zvue potpuno jednako. Opasnost od zamjene izraza na trag i natrag nije se opaala kod itanja, ali sada, kada su bile izraene scenske situacije, stvar je dobila sasvim drugaiji izgled. Akcentom na trag doli smo, prvo, u opasnost, da oznaimo, da je lijeva skupina progonitelja ve prije bila tu i otila dalje, pa je sada zovu natrag. No to autor ne predvia, a bilo bi i scenski nemogue, jer bi u sluaju, da je ta skupina ve bila na odreenom mjestu~ morala ona pronai trag (ili bi je pripadnici druge skupine grdili, to joj to nije uspjelo). Drugo, sve kad bi nas nekako i mimoila ta opasnost,

doekala bi nas druga, koja izlazi iz injenice, da je lijeva skupina zaostala za desnom, kao i iz injenice, da prilog natrag oznauje i pojam suprotan pojmu naprijed. Lijeva bi skupina dakle mogla, ako eli da doe do traga, poi samo naprijed, a nikako natrag, jer se nalazi iza desne, koja je na tragu.

Videi ovakvu situaciju na pozornici, nije mi preostalo nita drugo, nego istai rije trag i glumca, koga sam na svim itaim pokusima upozoravao na akcent

1 Aranirati u kazalinom jeziku znai izraivati s glumcima uloge na sceni, odrediti glumcima mjesto, gdje e stajati, poloaje, to e ih zauzimati u toku radnje, gestikulaciju i

uope sve, to zahtijeva reijska postava.

3

na trag, zamoliti, da odsad govori: Hajdete ovamo na trog. Time sam se, dakako, izloio negodovanju, ali mi je i to bilo milije, nego da zbog nejasnoe teksta ne-goduje publika i kritika".

Ima takvih primjera jo, ali e i ovaj jedan biti dovoljan za dokaz, da se preno-~enje akcenta unato svim pravilima moe, pa ak i mora zanemariti, ako bi nas moglo navesti na pogrenu interpretaciju autorovih misli. To mora pogotovu vrijediti za radio-dramu, jer dok u kazalitu moemo iz situacije na sceni kako tako rasuditi, radi li se o kretanju na mig ili natrag, za radio-aparatom to nikako ne moemo, jer scene ne vidimo, odnosno jer je uope i nema.

U istom se lanku prof. Ivi osvre i na dikciju naih glumaca i osobito se zadrava na t. zvo dugim konsonantima. Meu glumcima se naime pojavilo pitanje, kako valja izgovoriti frazu kap po kap, da li s jasnom eksplozijom iza prvog p i ponovnom tvorbom istoga glasa u prijedlogu po, dakle kap - po kap, ili tako, da se poslije sloga ka- odmah sklope usne za izgovor konsonanta p, ali da se odmah ne rasklope za izgovor sloga po, nego da glas malo zamukne izmeu sklopa irasklopa. Prof. Ivi, koji je morao suditi u ovome prijeporu, izjasnio se za ovo drugo i istakao:

Fonetiari znadu, da u tom dogaaju dobivamo t: zvo dugo p, i da je u takome muku sadrana duina svih zatvornih konsonanata (labijala, dentala i velara). Prof.

Ivi je dalje spomenuo primjere: udario mraz za mrazom, pa: nije ostao kamen na kamenu, gdje se mjesto dva z ili dva n izgovara dodue samo jedno z ili jedno n, ali ovdje i doista dugo, onako, kako se izgovara dugo s u ruskoj rijei ssat' ili poljskoj ssa (sisati).

Za razliku od sprijeda spomenutih akcentoloki h primjera u pitanjima se dugih konsonanata glumci, a i nastavnici dikcije slau s prof.Iviem, i nema gotovo dana, da se u Akademiji za kazalinu umjetnost ili u naim kazalitima netko ne poslui primjenom Ivievih misli, jer svaki as dolaze primjeri, kao iz drugog grada, pa grad djevojaka i sL, pri kojima posao tee sam od sebe, t. j. govori se: iz drugo grada, gra djevojaka i sl. s onim karakteristinim mukom iza vokala. Ali

! Sto se tie nae kazaline kritike, neka mi bude doputeno rei ovo: Koliko pratim pisanje naih kritiara, ne sjeam se, da sam ovih posljednjih 25 godina zapazio kritiku scenskog jezika, a ako je tu i tamo neto o tome pitanju i bilo reeno, spomenuto je samo usput i re-dovito nestruno. Zato me je neobino razveselilo, to sam u kritici Zvonimira Berkovia o drami ~Romeo i Julija u izvedbi Jugoslavenskog dramskog pozorita iz Beograda opazio tenju, da se i u tom pravcu neto poradi. Mislim, meutim, da je Berkovi trebao biti jo otriji i pod-vrgnuti kritici i loe i jeftine stihove, kao to su na pr. oni iz scene s kupnjom otrova: ~Kad stignemo do ulijete mi - tad e meni zatrebati ti. Nai bi kritiari vrlo dobro uinili, kad bi proitali Senoine kazaline kritike, iz kojih bi mogli mnogo nauiti, jer medu njima nema gotovo ni jedne, u kojoj ne bi bilo dotaknuto pitanje jezika. Evo samo dva nasumce uzeta primjera: Prijevod te glume je s jedne strane rav, jer su dosjetke od rijei do rijei iz njemakog prevedene, pa nerraju u hrvatini nikakvoga smisla, stranom usmo opet silu boju J:rostota kao huljeline, tikvetine i t. d. Glumci i glumice neka paze na izgovor. G. Popovi i Ne-

eljko govorili su J:osve cavarski, a to ne valja. Na nae kajkavske umjetnike trebalo bi po-slati g. Fr. Kurelca sa njegovom ibom, jer ono ah u drugom padeu viebroja izgovaraju, kao da bura sa sjevera duva.

4

dogaaju se sluajevi, i to vrlo esti, svakako mnogo ei nego kod akcentuacije, da ovakvo spajanje, odnosno dugo izgovaranje konsonanata pomuti smisao i na-kodi jasnoi. U svojim biljekama nalazim primjer iz drame ) Otoje Lenoir". Glumac je imao da kae: )itav je ljudski ivot niz slz}"epih ulica, a mi smo ga r3-zumjeli upravo obratno, t. j. nekako slino, kao da je rekao niz (odnosno nis) li-jepih ulica. Zvuno z iz rijei niz ispred bezvunoga s u rijei slijepih prelo je II

bezvuno s, a dva s dala su jedno, iz ega se rodila nejasnoa, protiv koje nije bilo lijeka ni dugim akcentom ni mukom ispred rasklopa usana. to sam drugo mogal)

uiniti, nego zamoliti glumca, da rijei niz izgovori odjelito od slijepih, a to sam uinio i drugom prilikom, kada je trebalo rei ulaz s ulice, kako bih izbjegao ulaz (ulas) ulice, i jo jednom, kada sam za radio pripravljavao japansku liriku i u njoj na-ao stih: )Mi se naslanjamo srcem uz srce (dakako, da izbjegnem srcem u srce).

Slini se ustupci moraju raditi i u sluajevima, kao to su na pr. nema to rei (koje publika, pored napisanog oblika, moe razumjeti i kao: nema to rei i nema to rei), zatim ne ase asa (ne ase asa), al' ljepota njena (a ljepota), ostalipel, de-sel minuta (pedesel), )Neka te moje pismo izdigne nad lebe (na lebe, Shakespeare, Na tri kralja, uloga Malvolija), )Ja se ne u udavati, dokle god ne bude bog gradi? druge ljude (bog radio, Shakespeare, Mnogo vike ni za to, uloga Beatrie) i t. d. Pouan primjer, gdje je govornik pod svaku cijenu morao jasno izgovoriti dva jed-naka glasa jedan za drugim, zabiljeio sam u jednoj muzikoj radio-emisiji. Uenik je krivo rekao) ... jedna nota na drugoj, a nastavnica ga je ispravila: )Nije jedna nota na drugoj, nego jedna nad drugom. Takvih primjera imamo i u nekim novim sloenicama, kao to su na pr. podteksl i predlakmienje, koje izgovorene kao po-teksl i pretakmienje ne bi znaile nita (osim to bi ova posljednja mogla znaiti pretjeranost u takmienju) .

U drami Petra Ustinova )Ljubav etvorice pukovnika ima mjesto, gdje glu-mica mora rei stih: )Kroz nitavost ivota svoga bijednoga. Asimilacija krajnje~ skupa Sl iz rijei niwvosl poetnom glasu iz rijei ivota (sr - zd - d - 5 - ) diktira publici, da stih razumije kao: )Kroz nilQ'/)o i",'ota \'oga bijednoga, i lektor tu mora zaliegnuti i narediti, da e asimilacija ne provodi. Ima meutim i -teih sluajeva. Takav jedan tei sluaj biljeim u Mozartovoj operi )Don Juan l (, gdje sam pjevaicu razumio: Ja u molit milo za nj.( ~i am vjerovao, jer znam, da se moliti moe pobono, usrdno, predano, toplo, pokajniki, pokorno i jo kojekako, ali milo moliti nikako se ne slae s dobrim tilom, pa bilo to i u operi. Pogledao sam tekst i vidio, da tamo stoji: Ja u molit nzi/osl za nj. Asimilacija stz - zdz - zz - z nakodila je eto jasnoi, ovaj put jae nego l1ita",'o ivota. Htio bih j03 napomenuti, da takvo i slino asimiliranje moe dO\'esti i do neestetskih pojava u jeziku. U divnoj lirici Shakespearove drame Romeo i J ulija ima na pr. stih: To tvoje da e meni smrt da da. Izgovorene s asimilacijom, posljednje rijei ovog:! stiha glasile bi smrda da, to bi zaista nakodilo suptilnosti pjesnikove lirike.

5

Toliko, da ne duljimo, o asimilacijama po zvunosti ... A sada nekoliko ri-jei o asimilacijama po govornom organu, koje i prof. Ivi spominje u svom pri-mjeru kamen na kamenu) a kojima se u pouavanju kazalinog jezika dodaje jo i fraza dan na dan. U jednom i drugom primjeru izgovaram o dugo n, i ni po muke, dok takvo stapanje ne kodi razumljivosti teksta. Meutim, kod glasa n nisam opa-ao osobitih potekoa (osim jednom prilikom u Krvavoj svadbi Garcije Lorke, gdje dolazi stih: Med oima srebrn no mu je zaboden, koje je zvualo vrlo tvrdo), ali .je zato glas m neoekivano opasan. Da mnogo ne obrazlaem, ispripovjedit u anegdotu, to sam je prije nekoliko godina proitao u beogradskim Knjievnim novinama. Kau tamo, da se u nekom kazalitu odravao pokus i da je jedan od odgovornih ljudi - uvi, da je glumac rekao: Mae mie Kraljeviu Marko -prekinuo izvedbu poklikom: Koga to Marko mie ? Glumac je odgovorio: Ne koga mie, nego ime mie. Rije po rije, i objasnilo se, da junaina od Prilipa, grada bijeloga, nema posla snejunakim maetom, nego da mie junakim maem. Glumac nije mogao izgovoriti dugo m, pa su - da bi se izbjegla svaka mogunost zabune - stih prekrojili u: Mie Marko Kraljeviu maem.

Slinih sluajeva ima mnogo. Jednom sam u nekom kazalinom tekstu zabi-ljeio izriaj: rtvovati paklenskim moima) koji se, jer glumac nije razlikovao i ) razumio kao: rtvovati paklenskim oima. A na radiju sam neki dan uo, da 'e vrijeme od 17 sati do 17>30 ispuniti lako muzikom) to je dakako trebalo biti lakom muzikom. I jo jedan primjer s nedavno odrane premijere Shakespearove drame Vesele ene windsorske u kazalitu Komediji. Reenicu :Nijedna ena u Windsoru ne zna bolje od mene, to Ann misli razumio sam: Nijedna ena u Windsoru ne zna bolje od mene, to E misli. Asimilacija En misli u E misli sasvim je jasna iz sluajeva kao immortalis iz inmortalis) ali na ovom mjestu nije bila po-godna, jer je En (Ann) prekrstila u E.

Jo samo nekoliko rijei o slijevanju vokala. Mi znamo, da se u naem jeziku vokali, kad dou jedan uz drugi, izgovaraju bez prekidanja govorne linije, dakle ne pa-uk) pa-un) pa-o) uze-o i sl., nego pauk) paun) pao) uzeo. Sjeckanju vokala odupire se i na pravopis, kada ne propisuje na pr. iz Spa-a) u Timbuktu-u) nego iz Spaa) u TimbukLUu) gdje dva vokala izgovaram o potpuno sliveno. Zato mi je izgledalo upravo smijeno, kada sam na jedno j djejoj priredbi sluao pjesmu Mi smo mali pioniri pjevanu Mi smo mali pi-oniri s jasno odijeljenim i-o. A zato me ni najmanje nije smetalo, kad je reiser dr. Branko Gavella uvjebavajui Eshilovu dramu Agamemnon dugo stajao na stihu: Dva ahejska kralja, dva snana Atrida i od glumca traio, da ona dva a izgovori jasno, ali bez prekidanja govorne linije, tako, da se oba uju, kako ne bi ispalo dvahejska kralja, dva snana-trida). Ali, kasnije sam, uvjebavajui sam Eshilovu rtvu na grobu spoznao, da ni to pravilo ne moe ostati apsolutno. Tamo je bio stih: Zbog ega ona amo posla rtvu tu, koji je glumac izgovarao: Zbog ega imamo posla rtvu tu i time stihu davao upravo obratan smisao. Zamiljena promjena, eventualno zbog ega

6

amo ona posla rtvu tu ili .)zbog ega ona posla amo rtvu tu, bila bi samo 10-vino rjeenje (egiimo, posliimo), i zato sam zahtijevao od glumca, da ona amo iz-govori sjeckavo, prekinuvi govornu liniju, unato pravilima . .... --

Rekao sam u poetku, da mi je elja ovim lankom .)moda nadopuniti neke postavke iznesene II spomenutom lanku prof. Ivia. Nadam se, da sam navede-nim primjerima dovoljno pokazao, kako bi ono .)moda valjalo promijeniti u .)stvarno i kako bi trebalo stvoriti zakljuak: Potovati pravila, koliko god se to i gdje god se to moe, ali - slobodno i suvereno odustajati od njih, ako to zahtijeva

jasnoa teksta.

DEKLINACIJA SLAVENSKIIi IMENA S NEPOSTOJANIM E Stjepan Babi

Jedno od spornih pitanja u naem pravopisu donekle je i nepostojano e, koje dolazi u slavenskim imenima na mjestu, gdje bi u tokavskom bilo nepostojano a. To dolazi odatle, to su u staroslavenskom jeziku na tom mjestu bili poluglasovi }, i!i "b (jer ili jor), koji su u veini slavenskih jezika dali e\ a u tokavskom dija-lektu a. Postavlja se pitanje, hoemo li s takvim e postupati kao s nepostojanim glasom, kako je II tim jezicima, ili emo nepostojanost priznati samo naem to-kavskom a, a slavensko nepostojano e zadrati u svim padeima. Boraniev .)Pravo-pis izriito trai prvi nain: .)Slavensko nepostojano e vlada se kao tokavsko ne-postojano a.' Beli zahtijeva sasvim suprotno, kad u najnovijem izdanju svoga .)Pravopisa pie: .)Na taj nain iVodopivec, Jireek i t. d. glasie sa e; ali u tom sluaju to e e se u promeni zadravati: Vodopiveea, Jireeka i s1.3

Da Boranievo stanovite treba mijenjati, rekao je ve prof. Ljudevit Jonke II prikazu 10. izdanja: .)Steta je, to ureiva ,Pravopisa' nije uskladio pravopisni propis s uzusom u pisanju slavenskih imena i prezimena s nepostojanim e. Sve se redakcije i svi se izdavai bune protiv likova apka, Haka, Jireka, apkov, Hakov, Jirekov i izriito zahtijevaju likove apeka, Haeka, Jireeka, apekov, Haekov, Jireekov prema nominativima singulara apek, Haek, Jireek, to e se prije ili kasnije morati usvojiti, ako budemo eljeli ukloniti razliku izmeu pro-pisa i stvarnoga pisanja i izgovaranja.4

Ve je Mareti u svojoj velikoj .)Gramatici rekao, da to e u naem jeziku treba da bude postojano:

l Poluglas 'b dao je u nekim jezicima o (na pr. u ruskom, makedonskom), ali takva imena vrlo su rijetka.

a Dr. D. Borani: Pravopis hrv. ili srp. jezika~, 10. izdanje, str. 36. 3 Dr. A. Beli: Pravopis srpskohrvatskoga knji. jezika, novo, dopunjeno izdanje, Beo-

grad 1950./2., str. rr6. .Hrvatsko kolo~, svibanj 1952., str. 309.