Čežnja

Kad jesen dođe i vitar puše Žuto lišće nosi, lice mi brije

s kosom mi vije. Koračam, kišica pomalo rosi

istopit će me do kosti.Ali nesmeta ništa.

On će u jeseni doćida mi svoje ruke pruži.

Sa žutim lišćem kosu mi puni.Kiša i dalje pada kad on zamnom

trći, viče, stani evo ti moj ogrtač staripa se ogrni nemoj se priladi.

Ti draga ženo ove jeseni volim te čežnjo

Stani, stani.

Lahor u noći

U jednoj zimskoj noćiKad padne tama sve je tiho

Odjednom lahor pune, granese njišu kao u ritmu plesa

a moja duga kosa se zapleteu grane žutog lisća.

Tko da mi odmrsi kose moje?Tko da mi uplete žuto lisće

da budem grana medu granamada me nosiš na ramenu

da me usadiš na kamenuda cvjetam cvijeće raznih bojati si dragi čovik iz mojih snova.

Di su ruke tvoje u ovoj noćida mi dođeš sa lahorom da mi

šapneš usnama da me dodirneš rukama.Nema ga.

Ne tu je on, skriva se u svakoj grani u svakom listu

ruke mi pruža u sjenu se pretvori.I grane grli.

Oči me njegove gledaju ko male krijesnicesto svijetle u stablu grana.

Jedan žuti listpadne na usne moje

mokar kao usne njegove,lahor pune a žuti listnestane ko zna gdje

da mu pozdrav pošalje.Tu je on, osjetim dah njegov

što ga lahor donese oči mi sklopi i ja zaspa

u ovoj noći na grani žutog lišća što se njiše i svaki

list mali uspavanku piše.

Vitar u kosi

Bura kad sa Biokova punekosu moju mrsi, viori, nosi dooblaka se spruži rastra tamuda sunce obasja zoru plavu.Po moru svoj miris pruža a

bota je zamrsi u pjeni osta mirisI crvena ruža.

I planine dotakne po zraku se raspršiI sve oko sebe ruši.

Oko grana se zamrsi a grane se saviju od ljubavi umiru.

Kose, niko ih razmrsit ne možesamo tihi vitar što sa morapune i razmrsi kose moje

I saspe ih u krilo svoje.Vitar u kosi mojoj,

svaka dlaka svoju pismu ima kao žice na gitari što u noći svira.

Svira, putuje da mupozdrav pošalje.

Vitar u kosi spava s njome se poigrava kao

ruke dragog moga što ih razmrsava.

Vitar u kosi mojoj.

Kamen

Ja sam jedan kamen tvrdi Što se odlomi od Biokova moga.

Jedan kamen što vječno živi, što se kotrlja niz pode, visine, nizine,

pljusne u uzburkano morea bijela kosa pjenasta njegova

se rasprši na sve strane I sve ruši što mu se na putu nađe.

Ja sam taj tvrdi kamen na svoje ljude pazim

čvrsto stojim nanogama svojim i sve oko sebe voli.

Ja sam kamen sivine može mi ga niko sa ramena skinit.

Majka me pod njim rodilapisme mi pivala nekada davno

u koljevci ljuljala.Na njemu ruže ne cvitaju

samo neki trn iz kamena virikosu mi zaplete i ja osta tu da živim.

Raspletite kose moje i tu grob nek mi bude

pod kamenom u suton i plave zore.U noći kad misec sija i zora se budi

samo jedna tica mala po kamenu cvrkutala tu počiva jedna žena

pjesnikinja kamen stina.

Kud

Kud putuješ ljubavi mojakuda te vjetrovi nose grane ti pute pripliću

i kose ti mrse.

Nek vitar grane nosi nek su puti čistiruku ti pružam

moj čovjeće dragi di si?

Di se skrivaš kome usne pružaš

ja sam tvojau grmu crvena ruža.

Kud putuješ?

Na kraju puta

Jednog dana da te sretnembarem na kraj puta.

Na kraju puta grane su sesplele kao i naše ruke

tada su se srele.Sreli smo se pod granama vitar nam je kose mrsija

a poljupci vruči dugo dugo čekajući.

Jedan list mali sa grane je paoI u moja njedra se zavukao.

Ti si list sa usnama traonašu ljubav što si obećao

grane su se savijale odnaše ljubavi umirale.

Di si dragi usta su mi pusta

da te mogu sritnit opet na kraju puta.

Sve bi grane procvitalenašoj ljubav se veselile.

Na kraju puta.

Čuvam te, pazim te kao mali cvijet što raste

na kraj daleka putane mogu da ga uberem

da mu se divim da ga u kosu metim

i s njime živim.

Ta jesen moja, najdraža jesenkad vitar s mora pune a

kišica poškropi moje pute.

Koračam a žuti list mi pod nogama šuštidušu mi čini sretnom.

Noć

Bura puše u mom malome mistu a noć je tamna oblaci se crni nadvili. Misec proviri kroz oblake i kao da mi se smiješi i

opet nestane u oblak tamni.Bura puše sve jače, grane borova savija, grane pucketaju i stvaraju

neku čudnu melodiju za dušu moju. Sve je tiho, ljudi se zavukli u postelju svoju legli

a bura ih uspavljuje i odmara.Sama sam samo neke mačke mjauču traže druga svog a ja se sklonim

u kantun kuće moje da me bura ne odnese u vijore svoje.Misec opet na tren proviri i lice mi osvijetli.

Ne mogu spavati stojim u kantunu, čekam da menešto dodirne da osjetim da nisam sama u ovoj noći.

Kad neki mali list padne mi u krilo trgnem se, on probudi misli moje.

Sretna sam, divim mu se, čvrsto ga stisnem rukama svojim. Bura se pomalo stišaje kad čujem šapat mora i bote što udaraju

u pljuskalo, nose kamenčiće u krilo svoje. Vraćam se u svoj kantun da uživam tu noć

u svom maštanju sčućurena bez sna.Htjela sam da budem sama

da uživam u ovoj burnoj noći, osjetim miris mora, miris moga privraća i nekog šarenog cvića.

Ali ne! Nemir i čežnja ovlada dušu moju, tila bih da me ondotakne da mi šapne kao onaj mali list što padne u krilo moje.

Nema ga samo vitar mi kose mrsi i pomalo oči sklopi.Ta burna noć ostat će mi dugo u sjećanju

Bez sna i ljubavi čekala sam da svaneNema ga.

Plavi val

Crna žena plovi morem u barci vječnog sna,

ona čeka kadće doći njen dragi plavi val.

Kose su joj mokre i slane od pjene mora to njome ništa ne

smeta jer čeka dragog svoga.More, drago more plave tvoje bote.

I galebi kažite mi kad će doći

moj dragi val plavi.Sve bih more ja popila u čaši od vina

da ga vidim u pjeni morako galeba što na stini drijema.

Ja sam jedna morska vilau pjeni sam se rodila.

Sad ga čekam na stini morada raširi krila.

Pjena će me jednom pokritu zagrljaj njegov ja ću se utopit.

Sirena mora

Sjena

Kuda putuješ ljubavi mojakuda te vjetrovi nose

grane ti pute prepliću i kose ti mrse.Osjećam sjenu tvoju

i tihi nemir u duši mojoj šuljaš se.Stani ja sam tu osamljena

na stini mora, čekam dodira tvoga. Zašto lutaš?

Približi se ti crna sjeno strah mi stvaraš u ovoj tamnoj noći.

Dođi mi svjetlom s mora šapni mi ko tihi lahor

što mi lice mije i kosu mi vije.Ne šuljaj se, zagrli me osjećam ruke tvoje

čujem korake tvoje tvoj dah mi oči sklopi i ja zaspa

u ovoj noći.Probudi me

poljubi me sa svojom sjenomdotakni me

kuda putuješ ti sjena dragog moga

ljubavi moja.

Jedna žena

Svemu se divim kad u jutro rano ranimvitar s mora dušu mi rani.

Ponosno koračam, veselo ljude pozdravljam.Oni me svi pozdravu jer moju dušu poznaju.

Šetam, divim se nebu ili oblačno ili je vedro.Divim se galebu bilom kad kriči,

uživa u svome moru i srići.Divim se svakom malom listu

što ga vitar po putu nosi.Ja ga nogama gazim, to mi moju dušu rani.

Fonatana kraj puta rascvitana teče,kao da pjeva

dušu nam mami.Latice svoje pušta,

kao ljubavni mali cvijetŠto raste na kraju dalekog puta.

Ne mogu vam sve to opisati,to me sve čini sretnom

i pozdravljam misto svoje,u njemu sam ja ostala sve godine moje.

Jedna žena voli more i Tučepi misto svoje.

Jedna žena

Starac

U jednoj zimskoj hladnoj noći vitar je puvao kroz granje i nosio žuto lišće u čoškove da tu stane. Kroz granje u daljini vidim neko svjetlo treperi.Jedan starac pogrbljeni u ruci feral nosi i traži neki kutak gdje bi se zaklonija i svoje stare kosti ispravija. Nađe čošak u zidu neke stare trošne kuće. Sidne na hladni kamen a svoju torbu podmetni podase, lulu zapali a oči mu san traži.Kapu naglavu jače natakne i leže na suvu travu.Umoran i gladan zgrči se i pokrije svojim starim kaputom da mu toplije bude. U mraku i strahu starac čvrsto zaspa uz lajanje pasa i šum lišća što ga je vitar oko njega nosio i lice mu bockao. Starac je čvrsto spavao, vitar je i dalje puvao i njegov feral izgasio. Na tren se prene jer osjeti sunčeve zrake što su mu obasjale njegovo tužno lice. Probudi se i reče: Eto prošla je i ova hladna noć na suvoj travi i vitru što me je uspavao. Protare oči i nastavi put feralom u ruci moleći Boga da mu neko udili koru kruva. Gladan i žedan koracao je dalje korak po korak. Sritan sa suzama u očima što je doživija ovaj sunčan dan. Dalje moleći ostavija je čošak stare kuće. Starac skitnica reče: Kuda sada da krenem jer čeka me opet jedna hladna noć, gladna i žedan jer za skitnicu niko duše nema.

Zvijezde

Ne mogu kiše da ti ustavljamKad putuješ ljubavi moja.

Ne mogu sunce da ti damDa ti pute obasja.

Tvoje liceOči tamne boje one će obasjati pute tvoje.

Ne mogu pute da ti zaskočimDa ti ruke svoje pružimDa taknem tvoj lik dragiDa te šapnem da te volim

Kao rosa cviće svoje, po livadi žarke boje.

Ne mogu nešto da ti damDa se tobom poigram

Da te pogledom obaramSve što imam da ti dam.

Ti si jedna zvijezda što u mojim njedrima vjećno sja.

Ne mogu zvijezde s neba da ti skidamDa te okitim s njima

Da ih saspem u krilo tvojeDa se volimo u plave zore

Ti si jedan čovjek duše moje.Ne mogu.

Pisma

Ja sam pisma zore ranena ustima mojim pisma se rađa.

Pisma što nam dušu lićipisma davna mista moga.

Volim pismu tice malevolim šapat mora.

Volim cviće, volim kamen,volim dušu jednoga mornara.

Volim zvuke sa gitarekad trepere žice male. Harmonika i još dražaSvaka tipka dušu para.

Pisma mi je radost mojapisma mi je tuga moja.

Veselo je srce mojeja sam pisma jedne zore.

Sve je tiho

Noći su moje pusteKao grane bez lišća,Jubavi, pisme i sna.

Kroz ponistru gledam misecKroz oblake u plavetnilu

Žuri i sja.

Sve je tihoSvak spava mirnim snom

A moja nemirna duša lebdiLuta negdje daleko, daleko,

U beskraj plavog nebaRuke pruža

Da nađe jubav, pismu i mir.Za umornu dušu.

Ona se opet vraća sa vitrom noćiDa se odmori na bile kušine da spi

Sve je tihoSamo što vitar pomalo njiše grane bora moga.

Grane pucketaju i kao da pivajuNeku pismu davnu iz djetinjstva

U koljevci mojoj snamirno sam spavala.

Sve je tihoA sada nemam sna.

Odvedi me

Odvedi me sa sobom tamo di potok žubori da ti korake brojim,da se vode napijemo naša lica umijemo.

Kišica već pada, nevera se sprema,zagrli me svojim plaštom ogrni me da ne ozebem,

da se skrijem u tvoje ruke dvije.Odvedi me di potok žubori,

odvedi me ljubavi.

Probudi se

Vitar kroz granje ovu pismu tebi nosi,kad spavaš nek ti šapne nek te budi.

Ustaj, ustaj, moj čovječe dragi,pogledaj me svojim usnama, dotakni me

a vitar pismu dalje nosikroz tamne oblake i jutarnoj rosi.

Pisma ti nosi sve moje drage snove,probudi se i slušaj pismu, najdraže moje.

Probudi se pismom te jubim,probudi se zora već rudi.

Zora već rudi a ruža jedna cvita,ubrat ću je za tebe ti si moja srića.

Probudi se pismom te jubim,probudi se zora već rudi.

1903.

Iljadu devetsto i treće spominje se te jake nesrećekad parobrod Ciganat zvaniDilio se sa prozorom ravnimOd Sitnega na debelo moreza krajeve od Zelande Nove

na kojem je bilo od istinepuka više od dvi stotine

narodnosti različitih stranai pet ljudi dalmatinskog panjaod Hrvata dičnega plemena

kazat ću vam sad redom imenaJure Prodan najprvi od soda

od Makarske plemenitoga gradaa od sela Velikoga brda

ljuta krša i kamena tvrdadrugi Mijo Borić iz Podgorekrasnog sela ispod Biokoveu koje se Hrvatska izmiče

u kojem se Dalmatinci diče.Š njom dostavlja mištanina više

Lurjević se Luka ovi piše.Četvrti je moj narode mio

Mlado momče Martoću Mijoovi nam je od Vrgorca slavna

di vitezi bijahu odavna.Peti Jure Brbinov se pišeu dićnom Zaostrogu ničekoje selo uzgoji mladicu

što je čuva hrvatsku pravicuna đemiji

taj se nalazijakad Zelandi Novoj putovaše.Prvog dana lipo vrime bišeOd Sitnega kada se odilišeAl pogodna bila im pučinašnjime vladaše velika tišina

zadovoljni svi u srcu staše iplovidbu mora uživaše.

Kad ujutro na pučinu dana motre zore i prozora rananad njima je crna oblačina

dolazila sve to ogorčijapoče stvarat po moru doline

i valove kako no planinena parobrod koji nasrtaše

i njegove bande razbišekapetani na timunu staše

parobrodu pravac uzdržašeali ko će odolit sili

koli pravac držat u tminisad kapetan došao je trećizle biljege u moru vidjeći

da im duši spasa ne imademoleć Boga da im duša ne propadne.

Prema kazivanju pok. barba Rajka Lalića, Elica Lalić

Pisma dida moga

Harmonika negdje sviraa pisma mi dušu diravitar nosi njene zvukepriko mora i sve luke.

Pisma davna dida mogau srce se usadila

ta ribarska pisma staradide je piva kraj ferala.

“More moje napuni mi mriže moje..”Oći sklapa san ga vata

a pisma je bila jačaoći mu je otvorila

kad je riba propinila.

Piva dide brk se smije,napuniću pune škafetine.

Hvala ti more mojeza ove plave zore

a kada svane prostrit ćumriže svoje.

Vitar jesenji

Vitar u kosi mojoj kada jesen dođeVi’ori je, nosi, šnjome se poigrava

i do Mjeseca je pruža.Šetam i uživam u jesenjoj noći

a vitar i mjesečeve zrake miluju lice moje.Žuto lišće sa grana pada i pokrije kose moje kao neki sag

što po njemu hodam.Koracam kroz noć u mislima gdje je sada on.

Vitar fijuće i sve oko sebe nosi a kosa se moja zaplete od grane suvog lišća, što sad, tu stanem

i promatram žuto lišće što ga vitar oko mene nosii taj miris žutog lišća me opaja

i ja osta tu pod granama.I tko da mrsi kose tko da da lišće strese

tad jedna snažna ruka ruka odnekle se spruži

žuti cvit u ruci drži.

Žuti cvit latice svoje prospekose se moja odmrse

lišće otpadne, vitar ga u daljinu odnese.

Vitar jesenji odnese jednu dragu ruku tko zna gdje da stane ja mu pozdrav šaljem.

Mašta moje jeseni volim te tu ostani.

Jesen u noći

Kiše pljušte vjetrovi pušu,donose miris jesenje noći.

Grane bora pucketaju i njišustvaraju nemir za moju dušu.

Gledam kapi kiše kako skližu

po caklu moje poniste kap po kap žure,padaju, a ja tonem u san jesenje noći.

Vitar jesenji iz daljine donosi zvuke i sjećanja

poznate mi pisme iz djetinjstvaMare, moja lipa Mare..

Vatra na kominu pomalo pucketa,

plamen joj vijuga kao da plešeu ritmu kapi kiše.

Ali ruke su moje prazne

ja ih širim pružam da nekoga zagrlim da po kiši poskočim,da me kiša istopi, da mi kose smoći

da me vatra osuši, da mi pospane oći sklopi a kiša dalje neka pada.

Već spavam jer vitar jesenji

kroz ponistru vatru piriovu noć u jeseni kad sve šušti a jedan list mali

kroz ponistru zaluta i šapne mi tihovolim te ženo spavaj mi lipo.

Oči snene

Noć je tiha zijezde sjaju,Ko tvoje oći što mi ljubav daju.

Vitar piri grane njišu,Uspavanku tebi pišu.

Zora rudi dan se bijeli,Sunce grije kamen bijeliCviće cvita na ponistri

Milo moje moje zaspalo si.Vitar ti kose mrsiI snene oči sklopi,

A kušini biliI miris cvića te uspavali.

Milo moje zaspalo si

Sjećanja

Rodila sam se u maloj kamenoj kući kraj mora. Svaki dan sam trčala bosa po žalu, kupila sam male sjajne gudice, nosila sam ih na dlanu. Bila bi tako sritna kada sam ih našla. Volila sam se kupat u moru pa bi me baba tukla kamenjem da izađem iz mora.To žalo je bilo kao katriga u mome djetinjstvu.Uvijek sam vesela bila, trčala po privraću, veselila se suncu i vitru što je kroz moj veliki bor puvao. Moj otac, mater, dide, baba, sestre i braća bili smo rib-ari i težaci. Imali smo veliku ladnu konobu sa raznim domaćim stvarima.Bačve vina, bigunac za gnječenje grožđa, naćve za kuvanje kruva i mali maškadur što je visija od gredi. U njega bi mećali hranu jer frižider nismo imali. Imali smo i kužinu sa velikim kominom nad kojem su visile crne komaštre na kojem je visija lonac za kuvat zeje, cripnja i sanđak su isto služili na kominu.Vatra je svaki dan pucketala, plamen se širija a dim zaida za oči. Lipo sam živila sa mojom familijom, puna nas je kuća bila. Skladovali smo uz sve te naše male stvari koje su nas okruživale. Ujutro bi mater ustala da pomuze dvi ovce sa tečicom u ruci i čaći skuva malo divke sa mlikom. Magere je više kuće revalo, kokoši kokodakale, ovce blejale. Pivac je kukurikao, krilima lupao, ribare budio. Oni bi se odma iz posteje digli, u kajinu sa malo vode obraz umili, rukom se prikrstili i išli baci mrižu migavicu. Bacili su mrižu u more da bi uvatili koje kilo ribe za ručak. Imali smo i veliku peć za peč kruva, kada bi baba sa lopaom kruv, štruce vadila i u krtole velike mećala duša bi ti zavonjala od toga vrućeg kruva.Dvor pun cvića, murtvele i garifula za uvo bi ga zadila i utome uživala. Ali najdraže mi je bilo kada bi životinja svoj glas pustila, u tome bi se divila, to je bilo kao jedna muzika za moju dušu. Nebi vam mogla sve to opisat, sve me je to potaklo da metim na papir. Napisala sam četiri male knjige, bila u “Globalnom sijelu”, crtala osamdeset mali slikica u boji iz moje mašte. Volim pismu, muziku, ples. Strašno volim plesat. Eto samo toliko. Ja sam starog ribara kći, morska sirena rođena na botama plavoga mora.

Bura

Bura puše sa Biokova moga,grane bora lamataju i duši mojoj bol stvaraju.

Iglice male tanke se njišu, tila im se dodiruju, jedna s drugom pričaju.Sašijmo vešte svoje da ogrnemo tilo svoje.

Jaka bura im konce kida pa ne mogu sašit što im triba.Tica po granama skakuće, cvrkuće,njena pisma mi dušu lići i nosi me

na beskrajno more da zaplivam da poletim pod oblake tamne,da se svemu divim što mi život daje.

Tica i dalje cvrkuće, bura joj ne smeta a njezio pero malo odletitko zna gdje da stane, pod oblake, na drače,

uzburkano more tu stane.Jedna se bota rasprši prilije njezino pero malo pokrije.

Tica i dalje skakuće, sritna je na buri što joj bota pero prevrće.

Jesen duše

Jesen duše moje u meni živiNoć je pala svak mirno spava

jesen ladna ih uspavala.Vitar jesenji njiše grane

lišće žuto pada na sve strane,U meni budi čežnju da izađem da poskoćim

žuto lišće da kupim da ga vonjam da mu se divimjer jesen u meni živi.

Nemam sna moja mašta me nosi pod grane i maštanje.Koracam, kišica pomalo rosi

stvara mi lipotu jeseni i muziku koja me nosi.Misec pomalo kroz oblake žuri i kao da mi se smiješi

lice mi obasja divim mu se i koracam.Jesen duše moje sa vitrom mi donosi žuto lišćepokrije kose moje pute mi mrsi, ja tu stanem.

Osjećaj moje mašte kao da vidim sjenu njegovuto je on skriva se pod granama ruke mi pruža da me dotakne da mi šapne

Ti draga ženo odakle dolaziš u ovoj jesenjoj noćiOdakle mirisi i pismu jesenju nosiš.

Ruke mi pružiZaplešimo pod zvizdama nek nas vitar i pisma nosi

U visine, u nizine, u kutove tu stanimo sa žutim lišće se pokrijmo zoru čekajmo.

Zora je svanula Misec se pokrijaPoskočimo, Misec zagrlimo tiho mu šapnimo da se volimo.Jesen duše moje u meni živi stvara mi bol, osmijeh i lipotu,

to mi jesen pruža jer se svemu divimjesen u meni živi.

Škoji

Tamo me jubav nositamo na škoje maletamo se grane svile

za našu jubav da žive.

Tamo mi cviće cvitatamo je kamen bilinjegova ruka čeka

tamo s njime da živim.

Tamo su vale male, tamo se svjetla pale,tamo su noći bajne, ja ruku svoju ti dajem.

Tamo na škoje maleoplest ću vjenac od levande,

kitići kose svoje,vitar nek nosi miris

po škoju mome.

More

More moje plavo gledam te iz djetinjstva mogapogledom te jubim, uvijek mi plavo i mirisno budi.

Plaviš se u jutarnje zore kad Sunce obasja dvore tvoje.Plaviš se u večernje sate kad Sunce pruža svoje zlatne kose na te.

A ti talasaš, igraš se i kose mu mrsiš, jubiš, šapćeš ne odlazi tu ostani.Kad vjetrovi punu i kiše pljušte obasjaj me, zaštiti me, ostani.

On odlazi za škoje mala da nastavi put u razne kraje.More moje plavo nikada nisi samo.

Brodice po tebi plove, vesla i motori ti tilo rižu a ti se boriš i uvik si plavo, na vitru, na kiši,

nekad mirno nekad uzburkano.More moje svaka tvoja kap lići mornara težaka

A ja bi tila skočit tvoju pučinu priskočitda me tvoje bote peru, kao nekad u djetinjstvu

prale su me bote igrale se sa mnom a sada te samo gledamMore moje nikome te ne dam.Samo galebu što po tebi plovi

jer i on te kao i ja voli.

Pisma dida moga

Harmonika negdje sviraa pisma mi dušu diravitar nosi njene zvukepriko mora i sve luke

Pisma davna dida mogau srce se usadila,

ta ribarska pisma staradide je piva kraj ferala

“More moje napuni mi mriže moje”Oći sklapa, san ga vata,

a pisma je bila jaćaoči mu je otvorila

kad je riba propinila.

Piva dide brk se smijenapuniću pune škafetine.

Hvala ti more mojeza ove plave zore

a kada svaneprostrit ću mriže svoje.

Misto

Kako da opišem misto mojeJer ono ima sve draži svoje.

Sivi Kamen Biokovo gori visoko se nadvilo,Prkosi kiši i buri, stoji, spava od vijeke vjekova.

Plavo more se raširilo,Bote pjene, a bili galeb leti, kriči i uživa

Na moru i sriči.Kuče poredane, zelene ih masline obavile.

Kad Sunce ih obasjaU tvojim očima radost zasja.Masline iz djetinjstva moga

I prstove čvsto uzidane, ruke dida moga.Kako da opišem kako ime da mu dam,

U večernje sate kad koracam svemu se divim.Listu na putu, tici u letu, cvijetu u travi,

Lanterna što svijetli, treperi dušu moju lići,A fonatana šapuće, latice svoje širi kao neki mali cvijet što u šumi živi.

Vitar što mi kosom vije, osjećam se sritnaJer sve mi to dušu moju grije.

Kako da nazovem misto moje u njemu sam ostala sve godine svoje.Dala sam mu pisme svoje, dala sam mu osmjeh jedne žene,

Ostat će vam uspomene.Kako da mu zahvalim za ovo življenje od djetinjstva do godina ovih.

Koju pismu da mu poklonim, da mu zapivam, da poskoćim kad sunce u suton zalazi i svoj žuti plašt po moru pruži.

Sunce zađe u svoje dvore, osta glas pisme moje,Ona se čuje visoko gori pod oblake

I rastjera tamne oblake.Kakvo ime da mu dam i zahvalim za život ovaj, kako.

Rajka Ševelj