UVOD

U dugotrajnoj borbi protiv mnogih prirodnih prepreka, mukotrpnim nagomilavanjem

znanja stjecanog kroz iskustvo, čovjek je naučio kako prilagoditi prirodne sile svojim potrebama

i stvoriti uvjete za bolji život, ali jedno nije naučio: kako biti zadovoljan sobom i svojim

životom. O tome svjedoče brojni pokušaji suicida i počinjeni suicidi, od pradavnih vremena do

danas.

Posmatrano iz šire perspektive, pojam „samoubistvo” može se definirati kao svjestan i

nasilnički čin prema vlastitom životu (Pilić, 1998.).

Samoubistvo se smatra jednim od najtežih i najkompleksnijih oblika socijalnih devijacija,

odnosno socijalne patologije. Ono je to iz više razloga, prvenstveno zato što u odnosu na druge

ima najtragičnije posljedice, a drugo, zbog toga što prestavlja jedan od najzagonetnijih fenomena

ljudskog ponašanja. Sam fenomen karakterističan je za sva razdoblja ljudske istorije, ali je odnos

prema njemu značajno i mijenjan. Različite kulture, civilizacijska razdoblja i religijske dogme

uticale su na stav prema toj pojavi.

Kroz istoriju ljudske civilizacije imamo različit pristup i odnos, prema ovoj

socijalnopatološkoj pojavi. Stari Grci i Rimljani blagonaklono i sa poštovanjem odnosili se

prema samoubistvu. Hinduska religija dopušta suicid čiji su motivi utemeljeni na religiji i smatra

ga pozitivnim djelom naročito kod indijskih joga. Jevrejska teologija zabranjuje suicid, sa

izuzetkom samoubistva zbog građanske časti (patriotske dužnosti ili herojskih ciljeva). Budizam

na samoubistvo gleda kao na bogu ugodan čin. Sa pojavom hrišćanstva i njegovim širenjem, kao

i islama dolazi do mijenjanja stavova o samoubistvu. Za islam, hrišćanstvo i kršćanstvo to je

najveći grijeh.

Krajem XVIII. vijeka, suicid se počinje promatrati kao rezultat bolesnog organizma

intrapsihičke dinamike, da bi se u drugoj polovici ovog vijeka u objašnjenju suicida pošlo od

više različitih faktora. U XIX. vijeku samoubistvo se smatralo bolešću pojedinca i društva, pa

tako imamo tradicionalni psihijatrijski i sociološki pristup ovoj pojavi. Psihijatri smatraju da je

suicid povezan sa organskom osnovom i da je uvijek u pitanju patologija, dok sociolozi uzrok

suicida vide, prije svega u djelovanju društvenih faktora (Biro, 1982.). U XX. vijeku

samoubistvo se prema nekim autorima može posmatrati kao etički problem, prije svega zbog

uništavanja ljudskih života i obezvređivanja ljudske egzistencije. Sredinom XX. vijeka raste broj

istraživanja i obnavlja se naučno interesovanje za ovu pojavu.

Savremena istraživanja kreću se u pravcu multifaktorijalnog pristupa pokušajima i

izvršenim samoubistvima. Sklop društvenih, psiholoških, psihijatrijskih i porodičnih faktora, uz

moguću dominaciju jednog faktora nad drugim, imaju značajnu ulogu u etiologiji ove pojave.

1

O uzrocima suicidalnosti postoje mnoge teorije, a sve one pokušavaju dati osvrt na suicid

iz različitih tački gledišta. Emil Dirkem smatra da je stopa samoubojstava svakog društva

posljedica različitog stepena socijalne povezanosti pojedinca i društva. Pojedinac može biti

nedovoljno uklopljen u društvo, ili mu društvo može umetnuti samoubilačko ponašanje kao

zahtjev kome se on ne može oduprijeti

Psihopatološki pristup vidi uzroke suicida u endokrinološkim poremećajima, drugim

somatskim oboljenjima, psihijatrijskim bolestima.  Filozofski pristup naglašava nemogućnost da

se čovjek uhvati u koštac s besmislenošću života.

Kada su u pitanju savremna društva, treba istaći da je sve više prisutan fenomen suicida,

koji je dio klasičnog siromaštva i socijalne isključenosti. On se, prema podacima, javlja kao

nužna faza u svim državama koje su napustile u posljednjoj dekadi XX. vijeka socijalističko

uređenje.

U svijetu godišnje, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, samoubistvo

izvrši oko jedan milion ljudi, što znači da na svakih 40 sekundi neka osoba u svijetu izvrši

samoubistvo, dok su pokušaji samoubistva 20 puta češći.

Postratno stanje, pad životnog standarda, nezaposlenost, povećanje ponude ilegalnih poslova,

porast kriminaliteta, društvena tranzicija, osiromašenje velikog dijela bosankohercegovačkog

stanovništva dovode do visokog stepena egzistencijalne nesigurnosti, neizvjesnosti i straha od

budućnosti.

Osobe mlađe životne dobi, predstavljaju specifičnu, osjetljivu i ranjivu grupu, jer im je

potrebna podrška odraslih, te otvorene mogućnosti za stjecanje novih iskustava i znanja, za

učenje i nove pokušaje kako bi potpuno razvili svoju ličnost i postali zadovoljni članovi naše

zajednice. Problem socijalne isključenosti, kako, mladih osoba tako i njihovih porodica je

dominantan u Bosni i Hercegovini. Kada govorimo o socijalnoj isključenosti treba istaći da je

socijalni ambijent u Bosni i Hercegovini u kojem mladi žive je nepovoljan, jer po navodu

(UNDP-e -United Nations Development Programme, 2003.) 19% stanovništva živi ispod linije

siromaštva, a 40% ima tek za osnovne potrebe. U istom istraživanju se navodi da je

nezaposlenost mladih uzrasta 19-24. godina 2,6 puta veća nego kod kategorije uzrasta 25-49.

godina. Posljedice ovakve socijalne klime su porast fenomena socijalne patologije svih vrsta: u

porastu su toksikomanije, delinkvencija svih vidova, nasilje, samoubistva.

Ukupan broj nezaposlenih na području Tuzlanskog kantona 2010. godine je iznosio 89.610

osoba. Od toga 35.000 nezaposlenih su mlađi do 30 godina. Veći broj njih odnosno oko 11.000

je sa srednjom stručnom spremom, dok je oko 2.100 mladih na evidenciji službe za

zapošljavanje Tuzlanskog kantona sa visokom stručnom spremom. Problem nezaposlenosti kao

što je većini poznato jedan je od vodećih problema u našoj zemlji, a dodali se tome korupcija,

2

skupo školovanje, neriješena stambena pitanja, dovoljno govore o današnjem položaju mladih u

Bosni i Hercegovini. To je razlog da mladi na području Tuzlanskog kantona, najčešće ocjenjuju

svoj položaj kao bespomoćan i stoga je pesimizam jako izražen, pri čemu se prepuštaju stihiji i

bezvolji da učine neke promjene na sebi u svom ponašanju i generalno u društvu.

U ovome radu nastoji se razjasniti značajan segment suicidologije - pokušaji samoubistva

i samoubistva mladih na području Tuzlanskog kantona. Analizom učestalosti suicida mladih i

rizičnih aspekata koji tome pridonose, razmatranjem problema rane detekcije i zdravstveno-

odgojnih mjera, nastojali smo izvesti zaključke koji omogućavaju bolje razumijevanje ovog

složenog problema i pridonose prevenciji samoubistva mladih.

U pogledu vremenskog određenja, istraživanje samoubistva na području Tuzlanskog

kantona fokusirano je na period od 2005. do 2011. godine, sa osvrtom na stanje navedene pojave

u periodu 1992. do 1998. godine.

3

1. TEORIJSKA RAZMATRANJA

1.1. Definiranje samoubistva

Samoubistvo dolazi od latinske riječi sui = sebe i occidere = ubiti, što znači ubiti se,

odnosno čin svjesnog i namjernog oduzimanja života samom sebi. U stručnoj i naučnoj literaturi

za samoubistvo se najčešće koristi naziv suicid, a nije rijetko u upotrebi i suicidium. U narodu se

obično koristi naziv samoubistvo, a često je u upotrebi i izraz „dizanje ruke na samog sebe”

U svakodnevnoj komunikaciji upotrebljavaju se riječi samoubistvo, suicid, samoubilački napad,

bombaški napad, bombaš samoubica. Upotreba navedenih termina obično stvara utisak da je

njihov smisao sasvim poznat i da je sasvim nepotrebno njihovo definisanje. Međutim u upotrebi

svakodnevnog jezika, pojmovi i pojave takvog izražavanja, gotovo su uvijek dvosmislene i

neprecizne, pa bi se stoga u najvećoj zabuni mogao naći i naučnik koji bi ih upotrijebio u

uobičajenom značenju nepodvrgavajući ih bližem određenju.

Nauku nije mimoišao problem definisanja suicida. Postoji veći broj definicija, ali ne postoji

opće prihvaćena definicija suicida. Problem definisanja suicida u osnovi, potiče iz dva razloga.

Prvi se javlja pri određivanju punog sadržaja, odnosno nastaje s pitanjem da li u pojavi

samoubistva spadaju i pokušaji oduzimanja sopstvenog života ili samo svršeni čin samoubistva.

Drugi problem definisanja proizilazi iz različitih shvatanja o elementu svjesnosti kao bitnom

sadržaju takvog akta.

Na početku razvoja naučnog mišljenja o problemu samoubistva (naročito pokušaja

samoubistva ) prevladavala su dva suprotna stava: jedan je zastupao tezu o tome da su pokušaji

samoubistva bazirani na veoma sumnjivim i nepoštenim motivima, dok je njemu oprečna

pozicija zagovarala shvatanja da se sva suicidna ponašanja moraju proučavati kao jedinstven

fenomen, istog porijekla i istog značaja ( Biro, 1983.).

Samoubistvo se najčešće određuje kao aktivni ili pasivni autodestruktivni čin u kojem

čovjek svjesno i namjerno oduzima sebi život.

Prema Emilu Dirkemu; samoubistvo je svaka smrt koja je neposredno ili posredno izazvana

pozitivnim ili negativnim činom same žrtve, koja je znala da će taj postupak nužno imati za

posljedicu prekid života. ( prema Poro, 1984.)

Za Šnajdmana, samoubistvo je usamljeničko i očajničko rješenje za trpljenje koje za jednu

osobu izgleda kao situacija koja nema drugu alternativu (Shneidman, 1996.).

Za Stengela je suicid oblik komunikacije u času teške situacione krize, odgovor za

poremećenu globalnu komunikaciju, izlaz iz realne egzistencijalne krize apel upravljen jednoj

4

signifikantivnoj osobi - bližnjem, društvu, to je krik za pomoć koji nastoji proizvesti popustljivo

ponašanje signifikativne osobe (Stengel, 1964.).

Za Pauela Valery, (po M. Birou, 1983), samoubistvo je odsutnost drugih ljudi, a za

Meerlooa je egzistencijalni očaj.

Federn je 1929. godine (po Birou 1983.) rekao: „Samo onaj čovjek za koga netko drugi želi da

umre, ubije se sam”.

Po (Milčinskom, 1981.) samoubistvo kao očigledan i definitivan čin kojim čovjek sebi

oduzme život je krajnja fatalna kategorija samoubilačkog ponašanja. Suicidolog Milovanović

navodi da je samoubistvo zagonetka nad zagonetkama ( prema Kapamadžiji i sar., 1990.).

Iako je multidisciplinarnost u suicidologiji, iznjedrila puno definicija niti jedna od njih nije

opšteprihvaćena. Jedna od najprihvatljivih definicija suicida, jeste definicija Miličinskog (1970.)

koja glasi: „Samoubistvo je radnja kojom se čovjek usmrti pri čemu ga je vodila težnja da uništi

sopstveni život, a da je takva namjera bila očigledna za okolinu iz njegovog ponašanja” .

Postoji veliki broj i drugih različitih definicija samoubistva. Jedna od njih kaže: „Svaki

drugi autodestruktivni čin gdje nije postojala namjera za samouništenjem sopstvenom smrću nije

samoubistvo” (Špadijer –Džinić, 1973:120-123.).

Navedene definicije ukazuju na problem definisanja i različitih gledišta ne samo pokušaja

suicida i suicida, nego i samopovređivanja, samooštećenja, svojevoljne smrti i uopšte

suicidalnog ponašanja.

1.2. Historija samoubistva

U zavisnosti o pojedinim historijskim razdobljima mijenjalo se shvaćanje i vrednovanje

samoubistva. Dok su se o tom činu u nekim razdobljima i sredinama predavali epiteti časti i

hrabrosti, u drugim razdobljima i sredinama izjednačavan je sa teškim zločinom, kukavičlukom,

egoizmom i postupkom nedostojnim ljudskog bića.

U nekim primitivnim plemenima samoubistvo je gotovo nepoznat čin, dok je u drugima

ono postalo ili društvena norma u rješavanju određenih problema ili čak religiozni čin (Stanić,

1999.). Naprimjer, kod Eskima su samoubistvo, u vidu žrtvovanja, vršili stari i nemoćni kada bi

ponestalo hrane za čitav narod. Slično se događalo kod drevnih naroda ( npr. Vitigota i Tračana )

koji su učestala samoubistva staraca shvatali kao pravo na dostojanstvenu smrt prije nego

postanu nemoćni i nepokretni. Za Japance je karakteristično da su se svrhom najvećeg

kažnjavanja ubijali evisceracijom nekih od vitalnih organa, obično iz abdomena (npr. srca).

Japanski samuraji su se ubijali načinom koji se zove seppuku (disembowelment ili vulgarno

5

hara-kiri ), s dva uboda u abdomen, a sve u situaciji kada izgube čast. Ključni razlog je, dakle,

altruizam ili zbog samo-kažnjavanja (Minoa, 2008:12).

Historijski primjeri upućuju na društveno opravdavanje samoubistva i zbog drugih

razloga. U starom Egiptu kultura smrti imala je snažna tradicionalna pravila. Tako, na primjer,

kada kralj umre, svi iz njegove kuće su ubijani ili ugušeni u njegovoj grobnici.

Tako kod Gala sluga nije smio nadživjeti gospodra, a u Indiji su žene nakon muževe smrti bile

spaljivane s muževim tijelom. Stari Asteci su koristili ubistvo kao ritual ( što nije bilo

samoubistvo, ali izabrane osobe nisu imale izbora ). Stari Rimljani su „napredovali” u

opravdavanju samoubistva. Oni su samoubistvu davali elemente društveno opravdanog,

pozitivnog i dostojanstvenog čina. Nasuprot tome, u staroj Grčkoj samoubistvo je smatrano

sastavnicom prava, slobode i dostojanstva svakog čovjeka. Međutim, to nije bio samo čin

individualne odluke, pune slobode i ličnih poriva, već je bilo povezano i sa odlukom Senata koji

je o tome donosio konačan sud. Historijski primjer je smrtna kazna koju je Senat izrekao

Sokratu, Izvršenje kazne bio je čin samoubistva jer je Sokrat, po presudi Senata, na koju je

pristao, ispio otrov.

Antički filozofi şu u slučajevima kada čovjek uvidi apsolutnu društvenu neprihvatljivost

nekog svog postupka, u činu samoubistva vidjeli mjeru koja može u određenoj situaciji da bude

sasvim adekvatna reakcija. U Nikmahovoj etici je navedena osuda samoubistva kao kukavičkog

čina: „Umrijeti, kako bi se izbjeglo siromaštvo ili ljubav ili štogod bolno, nije svojstvo hrabrog

čoveka, nego prije strašljivca, jer slabost je bježati od nevolja, i takav se ubija ne zato što je to

lijepo, nego da izbjegne zlo. A oni koji počiniše mnoge strahote i koje mrze zbog njihovih

opakih djela, ti bježe od samog života i predaju se samoubistvu... Pošto ne posjeduju ništa

dostojno voljenja, ne osjećaju nikakve naklonosti ni prema sebi samima. Onaj ko u gnjevu počini

samoubistvo, čini to nasuprot ispravnom načelu, što zakon ne dopušta, te stoga čini ono što je

nepravedno. Svakako, ne prema državi. On to hotimično trpi, a nikome se hotimice, po vlastitoj

volji, ne nanosi nepravda. Zbog toga država i kažnjava, te onaj ko samoga sebe uništava, mora

da trpi određena uskraćivanja građanskih prava, kao onaj ko nanosi štetu državi” kaže Aristotel

(Gavrić, 2009.).

Platon eksplicitno diskutira o suicidu u dva djela. U svom djelu „Zakonu" Platon tvrdi da

je suicid sramotan (disgraceful) i njegovi počinitelji moraju biti pokopani u neoznačenim

grobovima. Platon prepoznaje 4 iznimke tog principa (Dirkem, 2002.),: 1. kada je nečiji um

moralno korumpiran i njegov karakter se ne može spasiti 2. kada je samoubojstvo naređeno od

suda, kao u Sokratovom slučaju (judical order) 3. kada na suicid prisili ekstremna i neizbježna

osobna nesreća 4. kada je suicid rezultat stida i sudjelovanja u velikim nepravednim akcijama.

6

U srednjem vijeku je razvijeno vjerovanje kako je samoubojstvo početak vampirizma. U

mnogim kulturama, uključujući i staru Englesku, ljudi koji su počinili suicid su sahranjivani na

križištima putova (znak križa sačinjen od putova) kao prevenciju da postanu vampiri.

Kršćanstvo ima važnu ulogu u filozofskoj historiji suicida, zbog svoje doktrine da je

suicid moralno pogrešan. St. Augustin je među prvima prohibirao suicid kao prirodnu ekstenziju

zapovijedi „Ne ubij". On smatra da je to neoprostiv grijeh. St. Thomas Aquinas kasnije brani tu

prohibiciju deontološkim argumentima o svetosti života.

U vrijeme renesanse u zapadnom svijetu ljudi su bili religiozni ili praznovjerni, i

vjerovali su da se depresivne misli o suicidu mogu izmijeniti religioznom vjerom. Zašto bi se

ubili ako vjerujete da će vam „život" biti gori poslije smrti. U 16. vijeku Thomas More u

„Utopiji" čak preporučuje dobrovoljni suicid za one koji pate od neizlječivih bolesti. U svojim

„Esejima" Montaigne je skeptičan prema moralnim pozicijama suicida kao svjesnom osobnom

izboru.

Ovaj kratki istorijski uvid u društveni odnos prema samoubistvu potvrđuje tezu da se radi

o složenom društvenom fenomenu koji zahtijeva ne samo kontinuirane naučne analize, već i na

njima temeljne društvene akcije u smjeru humanijeg odnosa prema samoubicama i mijenjanju

društvenih okolnosti koje oblikuju negativan odnos prema samoubicama i potiču samoubistva.

1.3. Rasprostranjenost i zastupljenost suicida

U savremenom društvu jedan od najznačajnijih mentalno – zdravstvenih problema je

velika rasprostranjenost samoubistva u svijetu. Prema podacima Svjetske zdravstvene

organizacije (World Health Organization, WHO), u svijetu godišnje samoubistvo izvrši oko

jedan milion ljudi, što znači da na svakih 40 sekundi jedna osoba u svijetu izvrši samoubistvo,

dok su pokušaji samoubistva 20 puta češći (World Health Organization , 2009.).

U posljednih 45 godina stopa suicida je u svijetu povećana za 60%. Globalna stopa

samoubistva je 16 na 100 000 stanovnika, pri čemu je ona viša kod muškaraca i kreće se 3-4:1 u

„korist” muškaraca u posljednih pola vijeka (World Health Organization, 2011.).

Također, poznata je činjenica da su samoubistva češca u većim gradovima, a rjeđa u

manjim mjestima i selima (Kozarić-Kovačić i sur., 2002.). Razlozi tome su višestruki, a glavni se

odnose na pojačani stepen socijalne kontrole u manjim mjestima i selima, kao i veći stepen

solidarnosti te razvijeniju komunikaciju među susjedima. Drugim riječima, grad nije suicidogeni

faktor sam po sebi, nego je to gradski način života, koji otežava socijalnu komunikaciju i

socijalnu integraciju.

7

Razlika u stopi samoubojstva također je i rodno određena pa je tako samoubistvo dva do

tri puta češce kod muškaraca, premda žene općenito češce pokušavaju samoubistvo od

muškaraca (Kozarić-Kovačić i sur., 2002.). Jedan od razloga zašto su žene neuspješnije u

ostvarivanju svoje namjere leži u metodama izvršenja samoubistava. Naime, žene obično koriste

manje okrutne metode (npr. tablete, presijecanje žila), dok muškarci pribjegavaju okrutnijim

metodama (npr. vješanje, upotreba vatrenog oružja).

Za razliku od muškaraca, žene češce traže pomoć i time izbjegavaju stanje socijalne izolacije,

koje može izazvati samoubistvo.

Stopa samoubistva raste s dobi, to jest češće se ubijaju ljudi starije životne dobi (Kozarić-

Kovačić i sur., 2002.). Radi se uglavnom o usamljenim i bespomoćnim osobama, izoliranim od

društva. Međutim, u novije vrijeme primijećen je porast stope samoubistava i među mladima

(Pilić, 1998.). Prema istom autoru mogući faktori koji dovode do toga su izolacija i pasivnost

mladih, nesposobnost da preuzmu odgovornost i steknu nezavisnost, pritisak da postignu uspjeh,

ali i alkoholizam i narkomanija.

Samoubistva adolescenata su u porastu u cijelom svijetu, svaka dva sata jedna mlada

osoba počini samoubojstvo. Samoubistvo odnosi više mladih života nego tumori, AIDS i srčane,

plućne i urođene bolesti zajedno. Samoubistvo spada u vodeća tri uzroka smrti mladih i srednje

mladih (15-35 godine ) u mnogim zemljama u svijetu (World Health Organization, 2011.).

Eksperti iz Svjetske zdravstvene organizacije upozoravaju o stalnom porastu stope

samoubistva među mladima u posljednjih nekoliko decenija. Kod tinejdžera je posebno osjetljiv

problem eksponiranosti stvarnim ili fiktivnim slučajevima samoubistva, uključujući medijsko

pokrivanje istih, kao i intezivni raport o samoubistvima zvijezda i njihovih idola. Obzirom da

skoro četvrtinu samoubistava čine mladi ispod 25 godina (250.000 samoubistava godišnje),

samoubistva predstavljaju vodeći uzrok prerane smrti. U velikom broju zemalja to je drugi ili

treći uzrok smrti među mladima uzrasta od 15 do 24 godine.

World Health Organization je 1998. godine stavio samoubistvo na 12-to mjesto kao

uzrok smrti u svijetu, a u Sjedinjenim američkim državama na 8-mo. Najviši nivo samoubistva

nađen je u istočno evropskim zemljama. Najniži je u Latinskoj Americi i nekoliko zemalja u

Aziji. U Sjedinjenim američkim državama muškarci izvršavaju četiri puta više samoubistva nego

žene. Uopšte, više je samoubistava počinjeno od strane muškaraca, žene imaju više pokušaja

samoubistava. U Evropi godišnje samoubistvo izvrši oko 30.000 ljudi. Suicid je u nekim

zemljama treći uzrok smrtnosti populacije starosti od 15-44 godine, dok je u drugim zemljama

vodeći uzrok smrti uzrastne grupe od 10-24 godine.

U populaciji mladih naročito su izraženi pokušaji samoubistva. Dok se za opštu

populaciju procjenjuje da su pokušaji od 20 do 40 puta češći od izvršenih samoubistava, u

8

populaciji mladih su pokušaji i do 100-150 puta češći od stvarnih suicida (Novosadski

humanitarni centar, NSHC, 2011). Od 1974. godine zabilježen je porast samoubistava među

muškarcima za 35%. Upozoravajući je porast suicida za 65% kod mladih osoba ( od 15-24

godine života). Porast samoubistava među tinejdžerima u Engleskoj se udvostručio u posljednjih

10 godina. U Švedskoj koja ima oko 9.000.000 stanovnika godišnje se ubije oko 2.000 osoba,

njih 20.000 pokuša samoubistvo, a oko 200.000 ozbiljno razmišlja o samoubistvu.

Svaki dan u svijetu prosjecno 1000 ljudi pocini samoubojstvo, a istraživanja predviđaju

da ce se ucestalost samoubojstava do 2075. godine povecati za 75% (Defnis-Gojanovic, 1999.).

Promatrano po pojedinim zemljama u Europi najvecu stopu samoubojstava ima Mađarska, a

slijede ju skandinavske zemlje, dok najmanju stopu imaju mediteranske zemlje, poput Italije i

Grcke (Definis-Gojanovic, 1999:171-181.).

Najvišu stopu samoubistva ( broj počinjenih samoubistava na 100 000 stanovnika) danas

imaju Litva (81), Rusija (74), Latvija (71), Mađarska i Bjelorusija (55), a najnižu stopu imaju

mediteranske zemlje – Grčka (6), Malta (7), Italija (10) (Schmidlke, 1997: 127-136).

Muškarci češće počine samoubistvo ( omjer varira od zemlje do zemlje, oko 2-5:1), iako

ga žene češće pokušavaju nego muškarci.

Najviše se ubijaju ljudi srednje životne dobi, i to u rasponu od 45-59 godina. U vlastitom

stanu to učini od 65-80% samoubojica, iako muškarci pokazuju veću sklonost od žena da to

učine drugdje – u šumi, na polju, pa čak i na radnom mjestu. Samo 25% onih koji su pokušali

samoubistvo prethodno su potražili pomoć stručnjaka s područja mentalnog zdravlja. U raznim

dijelovima svijeta, različite su sklonosti- u Sjedinjenim američkim državama najviše muškaraca

se ubije vatrenim oružjem, dok je kod nas još uvijek vješanje na prvom mjestu. Žene su sklonije

trovanju, skoku s visine, bacanje u rijeku, pod vlak. Najviše samoubistava ima u travnju i

svibnju, te u vrijeme blagdana ( Hotujac i sur., 2001: 32-39.).

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, 1990. godine u Srbiji je registrovano 99

samoubistava mladih od 15-29 godina, da bi taj broj rastao i dostigao kulminaciju 1997. godine

(192), sa tendencijom pada do 2005. godine (106 slučajeva). U 2006. godini registrovano je u

ovoj uzrasnoj grupi čak 120 slučajeva samoubistava.

Kliničko iskustvo i rezultati istraživanja u Srbiji ukazuju na značajno psihološko trpljenje

populacije mladih, koje se često vezuje sa periodom adolescencije. Mladi manifestuju određenu,

za ovaj uzrast specifičnu psihopatologiju: različite teškoće adolescentnog procesa skoncentrisane

oko formiranja stabilnog i definitivnog identiteta, depresivna stanja (uključujući samoubilaštvo) i

poremećaje ponašanja (uključujući zloupotrebu psihoaktivnih supstanci, nasilno i delinkventno

ponašanje i poremećaje ishrane). Trećina srednjoškolske populacije pokazuje znake psihološkog

trpljenja i mentalnih problema. Slični podaci dobijeni su i u istraživanjima studentske populacije.

9

Naročitih problema u zadovoljavanju svojih specifičnih potreba imaju mladi iz ugroženih grupa

kao što su: mladi sa invaliditetom, mladi bez roditeljskog staranja, mladi koji nisu obuhvaćeni

školskim sistemom, mladi iz nacionalnih manjina, vjerskih zajednica, mladi sa potrebom za

posebnom podrškom i izbjegla i raseljena lica. (www://savetovaliste.org.rs/autodestruktivnost)

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization, 1999.),

Hrvatska je među 74 zemlje u svijetu zauzimala 11. mjesto po broju suicida i četvrto mjesto po

stopi nasilnih smrti na 100.000 stanovnika uzrokovanih vatrenim oružjem, gdje spadaju i ubistva

i samoubistva. U Hrvatskoj je od 1990. godine samoubistvo počinilo oko 15.000 osoba. Također,

zabrinjavajući podaci koji pokazuju kako se od 1992. godine do danas ubilo ili pokušalo

samoubistvo oko 4.700 mladih osoba do 35. godine života. U Republici Hrvatskoj (Hotujac i

sur., 2001:32-39.) suicid muškaraca i žena je u omjeru 2,1:1, prosječna stopa iznosi 34,6 za

muškarce i 11,7 za žene, što Hrvatsku stavlja negdje na sredinu liste. Samoubistvo je treći uzrok

smrtnosti mladih od 15-24 godine, a šesti uzrok smrti kod djece od 5-14 godina.

Najčešći načini počinjenja samoubistva su vješanje ( u više od 40%) i vatrenim oružjem

(oko16%), a najčešći uzroci suicida su duševna bolest, ekonomska kriza, gubitak posla, ali i

nedostatak podrške bližnjih (Zoričić i sur., 2005:3-15.).

Prema podacima L. Milčinskog ( 1988.), stopa samoubistva na 100.000 stanovnika u

Bosni i Hercegovini za period 1955-1987 imala je tendencu blagog porasta.

Za dvadeset godina (1985-2005.) u Bosni i Hercegovini se ubilo više od 10.000 ljudi.

Očekivani trend povećanja broja samoubistava u BiH se nastavlja. Ukupno se u 2006. godini

ubilo 562 lica. Tokom 2006. godine evidentirano je u Federacije Bosne i Hercegovine 267

samoubistava, što je za sedam ili 2,7 odsto više nego u 2005. godini (Sinanović, 2010.).

Parcijalna istraživanja u Sarajevskom kantonu (Miković, 1988.) upućuju na zaključak da

je stopa suicida u postratnom periodu gotovo udvostručena.

Istraživanja suicida u Tuzlanskom kantonu u periodu 1992-1998. godine ukazuju da su suicid

izvršile 269 osoba, od toga 42 mlade osobe od 14-25 godina. Mlađih od 18. godina bilo je 17

osoba, a od 18-25 godina 25 osoba ( Šarić, 2000.).

1.4. Savremeni pristupi teoriji samoubistva

Samoubistvo je interdisciplinarni problem istraživanja: sociologije, filozofije, antropologije,

psihologije, psihijatrije, kriminologije, itd. pa možemo iz toga definirati nekoliko pristupa

proučavanju suicida. O uzrocima suicidalnosti postoje mnoge teorije, a sve one pokušavaju dati

osvrt na suicid iz različitih tački gledišta.

10

1.4.1. Sociološki pristup

Mnoge činjenice potvrđuju da je samoubistvo izražen sociološki problem, koji se može

definirati kao fenomen koji ima jasne društvene uzroke (Miković, 1998:25.).

Sociološko proučavanje samoubistva ima za cilj utvrđivanje i opis društvenih obilježja

ove pojave. Sociolozi suicid uglavnom promatraju kao jedan od oblika devijantnog

ponašanja.

Emil Dirkem jedan od utemeljivača nauke o suicidu smatra da je stopa samoubistva svakog

društva posljedica različitog stepena socijalne povezanosti pojedinca i društva. Pojedinac može biti

nedovoljno uklopljen u društvo, ali mu društvo može nametnuti samoubilačko ponašanje kao zahtjev

kome se on ne može oduprijeti. Tako, na primjer, nagla promjena društvenog položaja, zbog

neke društvene kataklizme, raspada bračne zajednice ili gubitka posla može dovesti do

samoubistva. Suicidalna osoba u trenu počinjenja samoubistva kao da misli smo na sebe. Po

Dirkemu, samoubica sebe oslobađa, spašava se osjećaja ništavosti, tako priznaje svoju nemoć

i potpuni poraz u pokušaju samoostvarenja. Samoubistvo je za Dirkema individualna antiteza

društvenoj solidarnosti, dok je visoka stopa samoubistva pokazatelj neodgovarajuće

djelotvornosti društvenih veza.

Incidenciju samoubistva u određenoj društvenoj grupi, prema Dirkemu, određuju dvije

varijable - društvena integracija i društvena regulacija, tj. stepen jedinstva i stepen

normiranosti društva. Samoubistvo je povezano sa stepenom društvene integracije tako što

povećana dezintegracija vodi većem broju samoubistva. Preko postojećih statistika o

samoubistvima pokušao je pronaći društvene uzroke samoubistava. Koristeći se

komparativnom metodom pokušao je utvrditi korelacije i uočiti obrasce koji će otkriti

djelovanje kauzalnih odnosa u stopama samoubistava. Pritom je najprije želio pokazati da su

stope samoubistava relativno stabilne u određenim društvima tokom određenih razdoblja.

Otkrio je konzistentne varijacije u stopi samoubistava među različitim grupama istog društva

te da su stope samoubistava više u pretežno protestantskim nego u katoličkim zemljama.

Osim toga, otkrio je da su oženjeni ljudi manje skloni samoubistvu od samaca, a obrazovaniji

od onih manje obrazovanih. Također je utvrdio da je niska stopa samoubistva povezana s

politickim potresima i ratnim razdobljima.

Po Dirkemu (1897.) postoje tri društvena tipa samoubistva: egoističko, altruističko i

anomičko. Dirkem je spominjao ali samo u naznakama i četvrti tip samoubojstva –

fatalističko.

Egoističko - rezultat je gubitka socijalnih odnosa i/ili pojačane individuacije zbog

oslabljene društvene integracije; to je najčešće suicid fizički i mentalno oboljelih.

11

Altruističko - također je posljedica integracije ali ne preslabe nego prejake, pa je

individuacija nedovoljna; tog tipa samoubojsta nema u suvremenom društvu, osim u Japanu,

češće se susreću u primitivnim društvima. Tu spadaju: harakiri, samoubojstvo žene nakon

smrti muža… Karakteristično za ovu vrstu samoubistva je da se pojedinac poistovjećuje sa

društvenom zajednicom.

Anomičko - proizvod je poremečaja regulatorske funkcije društva u odnosu prema

ponašanju pojedinaca. Tu spadaju npr: samoubojstvo poslovnih ljudi u vrijeme ekonomskih

kriza itd. Dakle, osnovni uzrok samoubilačkog ponašanja je nesposobnosti budućeg

samoubice da se integriše u socijalnu sredinu.

Reakcije na Dirkemov rad među ostalim sociolozima bile su dvojake. Jedna je grupa

autora njegov rad ocijenila kao sveobuhvatan prikaz fenomena samoubistva, koji je moguće

nadopuniti, ali je u načelu neoboriv. Primjerice, Halbwachs (1930., prema Haralambos i

Holborn, 2002.) je, koristeći nešto novije statistike o samoubistvima i metode njihove analize, u

cijelosti potvrdio Dirkemove nalaze. Međutim, otkrio je da razlike između života u urbanim i

ruralnim područjima utiču na stope samoubistava u nešto većoj mjeri od razlika između katolika

i protestanata. Gibbs i Martin (1964., prema Haralambos i Holborn, 2002.) kao indikator

društvene integriranosti koristili su pojam „statusna integracija“, koja se tiče razmjera u kojem

pojedinci zauzimaju skupove društvenih uloga koji su obično povezani. Ljudi s visokim

stepenom statusne integracije imaju statuse koji se obično zajedno grupiraju (npr. posao i

obitelj), a oni s viskom stepenom statusne inkompatibilnosti imaju neuobičajene grupe statusa.

Pojedinci s kompatibilnim statusima smatraju se dobro integriranima u društvo jer se

pretpostavlja da imaju snažnije društvene odnose od onih s inkompatibilnim statusima. Što je

veći stepen statusne integracije u populaciji, niži je stepen stope samoubistava.

Druga grupa sociologa odbacuje neka načela Dirkemovog pristupa. Među njima važno

mjesto zauzima Douglas (1967., prema Haralambos i Hoborn, 2002.), koji kritizira korištenje

službenih statistika u proučavanju samoubistava te upozorava da odluku o tome je li neka

iznenadna smrt samoubistvo ili nesretni slučaj donosi mrtvozornik. Ta odluka pod utjecajem je

drugih ljudi, poput članova obitelji i prijatelja preminulog. Dakle, statistike o samoubistvu

posljedica su pregovaranja među različitim uključenim stranama te su kao takve podložne

iskrivljavanjima i pristranostima. Douglas također napominje da u raznim kulturama

samoubistvo može imati različita značenja.

Suicidalnom činu uvijek prethodi kumulacija nekoliko negativnih socijalnih činilaca ( uz

izuzetak suicida koji su posljedica psihozani psihičkih bolesti). Sociolozi ističu da je zajednička

karakteristika suicidanta usamljenost, gubitak prisnih međuljudskih veza (Hankoff, Leon,

2000:147.).

12

Zamjerke sociološkom tumačenju suicida, uglavnom se svode na činjenicu da prividnu

čvrstinu nalaze u statističkim studijama o učestalosti javljanja, obzirom na određene

demografske karakteristike, (Milčinski 1988:17-29.) kao i jednostavnosti u pristupu

suicidalnosti ( Lester, 1992:23-27.).

 1.4.2. Antropološko-kulturološki pristup

Antropološko-kulturološko gledište u obzir uzima socio - kulturno značenje

samoubistva. U tom kontekstu istorijski određeni faktori ( emocionalni, voljni i odgojni) te

kult, tradicija i religiozne predodžbe utiču na izbore i postupke pojedinca. Dakle, izbor

načina i okončanja života pojedinca, prema antropološko-kulturološkom gledištu, određen je

normama sredine kojoj pojedinac pripada, odnosno značenje samoubistva razlikuje se od

kulture do kulture.

Istraživanje samoubistva u primitivnim društvima Azije i Afrike ( Malinowski, 1926.)

pokazala su negativne stavove prema tom činu. U kontekstu toga gledišta također je

zanimljivo uočiti da u zemljama sa najvišom stopom samoubistva ima dvostruko više

samoubistva nego ubistva, dok u zemljama sa najvišom stopom ubistva ima dva do pet puta

više ubistva nego samoubistva (World Health Organization, 1978., prema Pilić, 1998.). Taj

fenomen mogao bi se objasniti etno - kulturološkim razlozima, odnosno nejednakim

mogućnostima za eksternalizaciju agresije koju određena kultura tolerira. Što su uvjeti za

usmjeravanje agresije prema drugim osobama nepovoljniji, veća je vjerojatnost da se ona

usmjeri prema samom subjektu. Osim toga, u ratnim uvjetima, obilježenima kolektivnom

ekspresijom agresivnosti, stopa samoubistva drastično se smanjuje ( Pilić, 1998.).

U socijalno - antropološkom pristupu suicidu uočeno je da: geografski položaj,

migracije stanovništva, političke prilike, odnos društva prema samoubistvu, ekonomske

prilike, odnosi među socijalnim grupama ruralni-urbani karakter u mjestu življenja,

povezanost ljudskog života sa prirodom, porodična sredina u mladosti; alkoholizam,

subkultura, nacionalna pripadnost, spol, meterološki faktori, opterećenje u školi i preduzeću,

za osobu, važne ličnosti imaju uticaja na rasprostranjenost suicida.

1.4.3. Psihološki pristupi

Psihološki pristup tumači čin samoubojstva kao pokušaj rješavanja problema koji nanose

nepodnošljivu patnju osobi, kod koje prevladava osjećaj beznađa i slabost samopouzdanja

(Shneidman, 1987).

13

Psihološki se samoubistvo može objasniti na način da pojedinac ovozemaljske izazove,

kao npr. smrt voljene osobe, neuspjeh u poslu i karijeri .... smatra kao nenadoknadiv gubitak.

Tada oni smatraju da su nesposobni da zadovolje svoje najvažnije životne potrebe i ciljeve, za

njih život postaje besmislen, nezanimljiv,...traži se smisao za novim životom – smrti kao rješenju

gdje čovjek „ne misli, ne spava, nema poslovne gubitke, nije mu hladno, ne gladuje,...”, javlja se

ideja da svoju egzistenciju okonča samoubistvom. Klasično psihološko objašnjenje samoubistva

glasi da u velikom broju slučajeva pojedinac ka sebi usmjerava agresivnost koju u civilizovanim

društvima ne može da se usmjeri ka drugima.

Prilikom istraživanja samoubistva, bilo kao individaulne ili masovne pojave, uvijek se,

obavezno, polazi od ličnosti kao jedinke, njene izgrađenosti, psihoemocionalne strukturiranosti,

uspješnosti razvoja individuacije, genetske osobenosti, kao i egzogenih činilaca koji utječu na

formiranje ličnosti. Analizom samoubilačkog akta, dolazi se do dvije relevantne determinante,

koje modeliraju i određuju njegov nastanak. Jedna je, da je život zasićen negativnostima, koje u

ljudima neotpornih i labilnih psiha i neprekaljenog karaktera, mogu da razočaraju i umrtve želju

za postojanjem. Druga je istina, da su ljudske duše složene i da su često nagomilane patološkim

nanosima, pa kao takve nisu sposobne da se odupru različitim stresovima, koje život,

svakodnevno, stvara i nosi sa sobom.

Po Kapamadžiji i sar. (1990.) za razumijevanje suicidalnog ponašanja ova otkrića

dubinske psihologije su veoma bitna. Kubie (1964.), ističe da su u suicidalnom procesu, osim

faktora destrukcije i autodestrukcije, važne i fantazije povratka u djetinjstvo, da bi se život

ponovo proživio, da se putem smrti i ponovnog rađanja postigne oslobađanje od nekog tjelesnog

defekta, da se postigne sjedinjenje sa voljenom osobom koja je umrla.

Adler smatra da je samoubistvo rezultat inferiornosti, osvete i antidruštvene agresije.

Štekel, opet, ovaj apsurdni fenomen dovodi u usku vezu sa osjećajem griže savjesti, vlastite

krivice: „Samoubistvo vrši samo onaj ko je bilo kad želio nekog drugog da ubije, odnosno ko je,

u najmanju ruku, želio nečiju smrt.''

 

1.4.3. Psihijatrijski pristup

Posebno važno za psihijatrijsko-psihološki pristup suicidu je činjenica da se suicid

razlikuje u poimanju društvenog zdravlja samoubice. U definicijama se navodi da je suicid

„dobrovoljno okončavanje”, „namjerno ubijanje” i slično, po nekim autorima to podrazumijeva

da se radi o osobi koja testira realitet i koja je spremna da shvati značenje postupka

samoubijanja.

14

1.4.4. Psihoanalitički pristupi

Psihoanalitički pogled na samoubistvo datira od 1910. godine, kada je bila prva

konferencija psihoanalitičkog društva u Beču. Tada su položeni temelji za dalji razvoj teorije

samoubistva. Stengelova teza je formula za razvoj suicidalnog mehanizma: „Nitko se ne ubija

ako prije toga nije imao želju ubiti nekoga s kim je bio u emocionalnoj vezi”. Bilo je više

psihijatara koji su ponudili teorije o samoubojstvu: Alfred Adler, Sigmund Freud, Karl

Meninger, Gustav Jung itd.

U ovom pristupu proučavanja suicida, glavnu je odrednicu postavio Frojd ( 1986.) uvode-

ći pojam „instikta smrti” (Thanatos) smatrajući suicid njegovom aktivnom manifestacijom, ali

nigdje ne razjašnjava uz koje uvjete on nadjačava „instinkt života”. Frojd smatra da čovjek svoju

sopstvenu smrt ne može zamisliti, tu smo samo posmatrači, niko ne vjeruje u sopstvenu smrt,

odnosno svako je u svojoj podsvijesti uvjeren u svoju besmrtnost. Frojd ukazuje na esencijalan

problem, jer se samoubistvo ne može razumijeti sve dok se nešto više ne spozna zamršeni proces

melanholije. Melanholik je u uvjerenju da je, na neki način, ubio ono što je izgubio, bilo smrću,

odbacivanjem, napuštanjem i slično. I to mu se vraća u vidu nekog unutrašnjeg progonitelja, koji

kažnjava, traži osvetu i okajavanje. „Delirijummelanholije u generalnom obustavljanju radnje.

Melanholičar samo nastoji pobjeći, nestati, i njegov se delirijum završava samoubistvom, koje je

najveći mogući bijeg, bijeg od života, bijeg od svake radnje''. Istraživanja Frojda, značenja

funkcije agresije i agresivnih pulzija u „Tugi i melanholiji'', zapazio je da su usmjereni prema

samom sebi. Ovdje je depresija visokog stepena i neodvojiva je od mržnje, pa se u toj

konstelaciji objašnjava samoubilački akt.

Agresivnost prisutna u melanholiji, svojim se implusima često okreće protiv sebe, pa

dolazi do samoubistva, a ako je okrenuta prema spolja, dolazi do ubistva. U istom aktu može se

podjednako usmjeravati agresivnost, u jednoj se fazi uradi ubistvo, a odmah potom u drugoj

samoubistvo. Samoubilački akt ima značajno multidimanzionalno obilježje, vrlo je kompleksan

fenomen. Stoga se mora svestrano istraživati (Ramljak, 1999:428.).

Većina suicidologa brani postavku da suicidalnim procesom dominiraju iracionalni,

nesvjesni psihički mehanizmi, od kojih se posebno veliki značaj pridaje nesvjesnoj suicidalnoj

fantaziji i konceptu smrti. Iz tih fantazija proizilazi niz različitih doživljaja smrti: smrt kao

ponovno rođenje, smrt kao osvetničko napuštanje, smrt kao sjedinjenje sa voljenom osobom…

Jung i njegovi učenici za objašnjenje suicidalnih motiva predlažu:

  a) mogućnost herojske smrti

b) nepodnošljivu bol i psihičku trpnju

  c) suicid kao rješenje straha od smrti

15

  d) potrebu za slobodom (gdje se ne želi biti sputan čak ni životom)

  e) želju za ponovnim spajanjem s voljenom osobom koja je mtrva

Alfred Adler (1984.) smatra da je želja za osvetom najvažniji činilac u psihologiji

samoubistva: „Tako se iz nesvjesnoga” piše Adler, „ stvara jedna situacija u kojoj se priželjkuje

bolest, pa čak i sopstvena smrt, djelimično da bi se bližnjima nanio bol, djelimično da bi im se

iznudilo saznanje šta su izgubili u tom stalno u pozadinu potiskivanom”.

Adler je razvio termin „maženog životnog stila” (tj.naučena bespomočnost, gdje osoba čiji život

neprestano ovisi o podršci drugih, i koje su se neprestano oslanjale na druge ljude) kao jedan od

glavnih razloga za smrt kada takve osobe osjete da su bespomoćne. Vrlo važan aspekt Adlerova

maženog životnog stila je pomankanje socijalnih interesa.

1.4.5. Psihodinamski pristup

Psihodinamsko gledište prvenstveno se temelji na Frojdovoj teoriji (Pilić, 1998.). Frojd

(1961.) je postavio dvije hipoteze o samoubistvu. Prema prvoj, samoubistvo je napad na voljenu

osobu s kojom se pojedinac poistovjetio, a koju je izgubio, te je ono stoga nesvjesno ubistvo

voljene osobe. Druga hipoteza temelji se na stajalištu da životom upravljaju dva instinkta - Eros

ili instinkt života i Thanatos ili instinkt smrti, koji su u međusobnom sukobu. Ako se dogodi da

instinkt smrti svlada instinkt života, osoba počini samoubistvo. Međutim, Jung (1973.) ne

prihvaća tezu o Thanatosu i samoubistvo posmatra kao čin iluzornog samoobnavljanja. Za njega

je samoubistvo smrt Ega koji je izgubio kontakt s realnošcu pa mora doživjeti reinkarnaciju. U

traženju uzroka samoubojstva oslanja se i na tumacenje snova.

1.4.5. Filozofski pristup

U istoriji filozofije, u svim njenim razdobljima, posvećivana je dužna pažnja

samoubistvu. Još u doba antičkih mislilaca sveobuhvatno se nastojala objasniti suština

samoubistva. Posebno mjesto, kao što su nam ostavili u nasljeđe sofisti, zauzima ova pojava, a s

njihove strane je, do najvećeg kulta uzdizano i njegovano samoubistvo.

Odmah da naglasimo da je njihov filozofski pravac nastran, opterećen sumračnim, tragičnim i

fatalističkim pogledima na svijet. Fanatično opijeni, oni su predvođeni osnivačem ovog

demonskog filozofskog pravca-Zenonom. Od njega još poznatiji i obrazovaniji Seneka, sa

potpunom hladokrvnošću i pribranošću, presjekao je sebi vene i podlegao od iskrvarenja. Njegov

je filozofski postulat da „cijeli život čovjekov nije ništa drugo nego put ka smrti'' predstavlja

16

esencijalnost njegovih pogleda na čovjekovo bitisanje i neminovnost prolaznosti njegove

postojanosti.

Platon unosi razboritu crtu u viđenju samoubilačkog akta. On samoubistvo, čak,

opravdava ako život dospije, iz bilo kojih uzroka, do kritične tačke i postane nepodnošljiv.

Sokrat, također, fenomenu samoubistva pristupa sa vrlo racionalnom filozofskom visprenošću. U

izuzetnim prilikama, on samoubistvo i preporučuje, kada je u pitanju teška i neizlječiva bolest,

ili, pak, u okolnostima potpunog ograničenja slobode. U tim situacijama, Sokrat, od samoubistva

pravi fetiš, nešto požudno i spasonosno.

Iako još od Sokratovog izbora smrti pitanje samooduzimanja života predstavlja u

filozofiji moralno pitanje, tek danas na početku XXI. vijeka, kristalno jasno zvuči upozorenje

da: „ postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem - samoubistvo. Suditi o tome da

li ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije” ( Kami,

1987:15.). Ludvig Vitgenštajn je rekao: „Ako je dopušteno samoubistvo, onda je dopušteno

sve . Ako išta nije dopušteno, onda nije dopušteno samoubistvo. To baca svjetlo na prirodu

etike, jer samoubistvo je, da tako kažem, elementarni grijeh”.

Kant, predstavnik dualističke filozofije, između ostalog, dobrim dijelom se posvećivao

istraživanju problema bolesti duše. On je u biti protiv svake vrste zločina i nasilja, ali

samoubistvo ne tretira pogrešnim činom, jer jedan melanholik želi naravno, da svako završi

samouništenjem.

Filozofski pristup naglašava nemogućnostda se čovjek uhvati u koštac s

besmislenošću života.

Postoje različite vrste samoubistva:

a) altruitivno (da se drugoj osobi pribavi neka korist),

b) tendenciozno (kao demonstracija ili protest)

c) bilansno (kada se napravi nepotpuna procjena onoga što je do tada postignuto u životu).

Među rizičnim skupinama uvriježena je izreka: „Svatko ima vlastiti dobar razlog za

samoubistvo". Samoubicama je važno da postoji netko tko ih želi saslušati.

1.4.6. Religijsko-moralni pristup razmijevanju čina suicida

Moralna kvalifikacija samoubistva može se kompetentno raspravljati tek na

praktično-normativnom i etičkom nivou u okviru filozofije, odnosno teologije. Pitanje

moralne odgovornosti čovjeka ostaje i dalje otvoreno. U moralno teološkoj diskusiji pojavila

se alternativa samoubistva počinjenog u stanju potpune uračunljivosti i samoubistva koje se

dogodilo u stanju patološke neuračunljivosti. Tradicionalna moralna teologija je više

17

naginjala stavu da je samoubistvo griješan čin, dok moderna moralna teologija stoji na

stanovištu da je samoubistvo nešto patološko, gdje se samoubistva «grešniku» ipak obavlja

vjerski obred, što je suprotno izvornom tumačenju većine religija.

Iako se sa religioznošću, kao protektivnim faktorom za suicid, dugo kalkulisalo, većina

teoretičara se i danas slaže s postavkom koju je iznio Dirkem (1897.) da: „ Ako religija štiti

ikoga od želje za samouništenjem, to nije zasluga određene religiozne materije niti same

religioznosti, već činjenice da ona forsira formiranje socijalne grupe“.

Institucija kroz koju se vijekovima propovijedalo, tumačilo i „nametalo“ gledanje na

suicid je crkva. U Hrišćanstvu samoubistvo je zabranjeno. Po Bibliji „Počini li osoba

samoubistvo ili ne, to nije ono što određuje njezin pristup k Nebu. Ako nespašena osoba

počini samoubistvo, nije učinila ništa drugo do „ubrzala“ svoje putovanje u ognjeno jezero.

Međutim, osoba koja počini samoubistvo u konačnici će biti u paklu radi odbacivanja

spasenja po Kristu, a ne zato što je počinila samoubistvo“. Po Tomi Akvinskom: 1. suicid je

griješnost spram ljubavi prema drugom i prema samom sebi, 2. čin suicida je uperen protiv

interesa društva, 3. suprostavljanje i zabrana samoubistva u mišljenju predstavlja

dostojanstvo čovjeka, 4. cilj života je vječno spasenje i samoubistvo je smrtni grijeh, 5. za

počinioce tog bogumrskog djela uskraćen je ukop na posvećenom mjestu i oduzima mu se

trećina imovine koju je imao.(http :// www . suicidi . info / povijest _ suicida ).

U Islamu samoubistvo je grijeh i čin protiv Allahove volje. Allah. dž. š. stvara život i

odlučije o umiranju, a ne čovjek. Prema islamskom učenju: sve što se odnosi na veliki grijeh

ubistva, odnosi se i na samoubistvo-pošto je to oduzimanje nečijeg života (Qardawi,

1997:418.). Prema islamskom učenju, ko se ubije bilo kojim sredstvom, ubio je dušu koju je

Bog zabranio ubiti bez opravdanog razloga. Čovjek nije vlasnik svoga života jer nije on

stvorio sam sebe, nije stvorio čak ni jednu ćeliju svoga tijela; njegov život je blagodat koju

mu je dao na čuvanje Bog. Čovjek nema pravo da život zapusti, da mu nanese štetu ili da ga

uništi. U suri An-Nahl, u 27 ajetu kaže: „ A na Sudnjem danu, On (Allah) će ih osramotiti i

upitati: Gdje su oni koje ste meni ravnim smatrali, oni zbog kojih ste se uništili ?...”Allah

istima obećava džehenem u kojem će vječno ostati, jer On daje život, održava ga i ne može

čovjek odlučivati o prestanku života ( Kur”an Časni, 1987.).

Jevrejska teologija zabranjuje suicid, sa izuzetkom saboubistva zbog građanske časti

(patriotske dužnosti ili herojskih ciljeva)

U Judaizmu samoubistvo je, u načelu, zabranjeno. Ono je svrstano u red postupaka

obuhvaćenih Božijom zapovijesti: ne ubiji. Izuzetak su bila samoubistva koja bi se mogla

smatrati herojskim činom.

18

U Hinduizmu je dopušten samo suicid čiji se motivi temelje na religiji.

Karakteristični primjeri „samospaljivanja“, a naročito je socijalno obojeno „samospaljivanje“

udovica poslije smrti muža.

Suicid u Budizmu ima svoje jedino opravdanje kao svjesna žrtva samoga sebe, što

predstavlja status posebnog „prosvjetljenja“... Poznato je da je konfučijanstvo bitno odredilo,

kroz duh tradicije i narodnog iskustva, suštinu kineskog mentaliteta. U tom kontekstu, na

primjer, obaveza brige i poštovanja roditelja stvarala je kod Kineza tako visok stepen

odgovornosti da je suicid bio zabranjen (Miković, 1988:25.).

U Japanu odnos prema samoubistvu je tolerantan. Poznata su izvršena samoubistva

„ otvaranje trbuha“ kod samuraja, samoubistvo zbog gospodareve smrti, žrtvovanje za

drugog ili otadžbinu, ispaštanje zbog učinjenih grešaka i sl.

1.4.5. Genetički pristup

U etiološkoj šemi objašnjenja suicida bilo je više pokušaja u pravcu iznalaženja

mjesta, kompleksnog problema herediteta. Biološki uzroci samoubistva su značajni u

razmatranju ukupnih odnosa aktuelnog problema samoubistva. Genetički i biološki faktori,

prema nekim naučnim shvatanjima igraju važnu ulogu. Navedeno potvrđuju rezultati

istraživanja koji pokazuju da se samoubistva događaju u nekim porodicama više, iako žive u

istim uslovima kao i druge porodice. Jedan dio naučne zajednice zastupa tezu da postoji 10 i

15 gena koji osobu mogu potaknuti na samoubistvo. Smatra se da depresija ima vjerovatne

veze sa genetikom, ali i da porodične veze imaju znatni uticaj na veličinu rizika za izvršenje

samoubistva. Ovaj uticaj je, ipak zanemarljiv u odnosu na uticaj koji nastaje kao rezultat

društvenog ambijenta.Genetičke teorije u oblasti suicida, i pored niza napora, u krajnjem nisu

uspjele odbraniti tezu o uticaju genetike na suicid.

Genetičko gledanje na suicid najbolje ilustruje problematiku nozografskog okvira

suicida. Naime, ako prihvatimo da je suicid samo završetak procesa, a ne proces sam po sebi,

onda se eventualni genetski uticaj svodi isključivo na suicidalni proces (dio opštije strukture

ponašanja), a ne i finalni čin tog procesa ( koji može biti uslovljen sasvim drugim faktorima)

( Biro, 1983.). Oštar kritičar navedenih teorija bio je i Emil Dirkem, koji je pojam „ rase”

podvrgao oštroj kritici, dokazujući njegovu potpunu netačnost.

Teorija o nasljeđivanju, također nije uspjela da izbjegne oštru kritiku u Dirkemovom

djelu. Njenu slabost on je pokazao upoređujući stope samoubistava muškaraca i žena. Kad bi

nasljeđe bilo ključni činilac u etiologiji samoubistva, samtra Dirkem, trebalo bi da stope

samoubistava kod muškaraca i žena budu istovjetne, jer su oni u podjednakoj mjeri podložni

19

nasljedstvu. Isto tako, velike razlike u stopama samoubistava muškaraca i žena ukazuju prije

na različite oblike socijalizacije i stepen uključenosti u društveni život, nego o nasljeđivanju

predispozicija.

1.5. Faktori suicidalnog rizika

Faktori suicidalnog rizika vezani su neposredno za same uzroke pojave samoubistva, ali

se oni u konkretnim slučajevima svode na neka sociološka, psihološka i psihopatološka obilježja

samoubica. Uzroci samoubistva neposredno upućuju na neke različite grupe sklonosti

samoubistvima, a koje se tiču socijalnih obilježja, psihičkih stanja i uopšte materijalnih i

zdravstvenih uslova života. U tom smislu, istraživanja u psihologiji i suicidologiji ukazuju na

neke osnovne karakteristike koje prate suicidalno ponašanje-tzv. faktorima suicidalnog rizika.

Milčinski (1981:47-59.) suicidogene faktore sistematizuje u tri sloja:

Interpersonalni- životni ambijent ( problemi i prepreke koje ličnost ima pri uključivanju u život)

Intrapersonalni – faktori usidreni u povijesti

Društveni – koji su u kompleksu kulture, tradicije i socijalnih uslova života.

Isto tako Milčinski (1984.) suicidogene faktore dijeli na faktore ličnosti i vanjske faktore. Faktori

ličnosti su:

porodična sredina u mladosti

alkoholizam

supkultura

nacionalni karakter

genetski faktori

Vanjski faktori su:

Metereološki faktori

Politički i ekonomski pritisci

Odnos društva i samoubistva

Opterećenje u školi i preduzeću

Fizička bolest

Pritisci i sukobi u porodici

Samoubistvo, za osobu važne, ličnosti

20

Konfliktne situacije

Biro (1983.) u ove suicidogene faktore klasifikuje:

spol

starost

bračno stanje

nacionalna

urbana sredina

usamljenost

migrantnost

kriza

kalendarski i meteorološki faktori

identifikacija i imitacija

hereditet (samoubistvo u porodici)

rastureni dom (broken home)

mentalna patologija

depresivnost

alkoholizam i narkomanija

psihološke predispozicije

biosomatske predispozicije;

hronična organska oboljenja

prethodni pokušaj samoubistva

Istaknuti suicidolozi poput Stengela, Ringela, Milčinskog, Shneidmana, i drugih, ne pokazuju

ozbiljnije nakane da daju odgovor na pitanje o definiciji i klasifikaciji suicidogenih faktora.

Možda najprihvatljivi i najsistematičniji pristup određenju suicidogenih faktora iznose

Kapamadžija i sar.(1990.), sistematizirajući etiološku pozadinu suicidogenih ponašanja u odnosu

na dispoziciju, uzroke, motive i povod. Po ovom shvatanju dispozicija je manje-više trajan sklop

okolnosti koje, prema dosadašnjim opštim iskustvima i provjerenim zapažanjima i ispitivanjima,

čine nekoga potencijalnim kandidatom za samoubistvo. Tu spadaju: postojanje rasturenog doma;

zapažanje o značaju sklopa ličnosti i njene strukture, pripadnost tzv. „ugroženim grupama”,

statistički i psihološko-psihopatološki utvrđena dispozicija za suicid (stare osobe, alkoholičari i

narkomani, „abnormalne ličnosti” i dr.), izuzetno visoka stopa samoubistva koja se u izvjesnim

regionima održava godinama i decenijama.

21

U uzroke se ubrajaju i duševne bolesti i poremećji, psihoze svih vrsta. Zatim snažne

afektivne krize ili „ stanja privremene duševne poremećenosti” koja su skoro po pravilu,

psihoreaktivne prirode. Često su uzrok samoubistva i tjelesne bolesti skopčano sa fizičkim i

psihičkim patnjama i beznadnošću u pogledu ishoda i izlječenja uopšte.

Suicidogeni motivi su činjenice koje pobuđuju na izvršenje samoubistva, t.j. činjenica

koju samoubica osjeća kao povod i smatra kao razlog za uništenje sopstvenog života. Motivi

samoubistva u direktnoj su sprezi sa uslovima života i opštim društvenim okruženjem.

U motive suicidalnog čina ubrajaju se :

Traženje pomoći

Bijeg iz nepodnošljive situacije

Olakšanje od teških psihičkih boli

Pokušaj utjecanja na neku značajnu, drugu osobu

Kako bi se pokazalo koliko se nekoga voljelo

Olakšavanje teškoća drugima

Kako bi se druge ražalostilo

Kako bi se druge uvjerilo koliko očajno je bilo živjeti

Otkrivanje da li su zaista voljeni

Uraditi nešto u nepodnošljivoj situaciji

Gubitak kontrole

Želja za smrću

Povod je neposredni egzogeni izazivač suicidalne radnje. To je „posljednja kap u čaši”, to

je onaj onaj suicidogeni faktor neposrednog „dizanja ruke čovjeka na samog sebe”. U

pojašnjenju suicida veoma je teško uvijek izdvojiti i jasno razgraničiti faktore, motive i povode.

Oni se međusobno prepliću i miješaju. U naučnom propitivanju uzroka samoubistva, Dirkem je

sistemom eliminacije „uklonio” sve doktrine koje su objašnjavale samoubistvo kao splet ličnih i

vansocijalnih razloga, ali ostavljajući samo socijalne razloge kao ključne uzroke samoubistva.

Kada govorimo o vrstama suicida često je zastupljena i sljedeća tipologija suicida:

- Suicidi tinejdžera

- Eutanazija

22

- Kombinacija samoubistva i ubistva

- Suicid bombom

- Kamikaze

- Gerila, teroristi (spremnost pojedinaca da žrtvuju svoj život radi uništavanja ili pokušaja

uništavanja nekog cilja, a u svrhu ostvarenja političkog cilja)

- Ritualni suicid ( Cleopatra VII, Cult suicide, Heavens's Gate, Immolation, Martyrdom,

Order of the Solar Temple, PeoplesTemple, Sallekhana, Seppuku – Hara-kiri)

- Masovni suicid

- Suicidni pakt

- Internet suicid

- Copycat suicid – Werterov efekt

- Forced suicide – u ratu, kao bolji izbor od mučenja ili torture, ili zbog gubitka časti

- Suicide by cop – u kojem suicidalna osoba isprovocira policajce da je ubiju

U području suicida izdvojile su se sljedeće metode i načini suicida:

- Burning oneself (self-immolation) (samospaljivanje)

- Car collision (izazivanje automobilske nesreće)

- Drowning (davljenje u vodi)

- Electrocution (električnom strujom)

- Hanging (vješanje)

- Lethal injection (letalna injekcija)

- Overdosing (predoziranje hipnoticima, antidepresivima, sredstvima protiv bolova,

barbituratima, sodium pentobarbitalome dozvoljeno u Oregonu kao legalni suicid asistiran

od liječnika)

- Plastic bag method (korištenje plastične vrećice i gušenje ugljičnim dioksidom)

- Poisoning (trovanje)

- Seppuku (srednjovjekovni način, hara-kiri)

- Shooting (ustreljivanje samog sebe)

- Slashing throat (rezanje velikih arterija, traheje)

- Slashing wrists (rezanje vena)

- Starving to death (gladovanje do smrti)

- Suffocation by Carbon Monoxide, CO - Poisoning (gušenje, trovanje ugljičnim

monoksidom)

- Otrovanje CO u automobilu ispušnim plinom

23

- Otrovanje ugljičnim monoksidom pri spaljivanju drvenog uglja ( www.suicidi.info/suicid)

1.5. Specifičnosti suicidalnosti mladih

Svjedoci smo sve češćih samoubistava adolescenata. U odnosu na ranije godine kada su

suicidu bili najviše skloni ljudi starije životne dobi – penzioneri, danas se drastično povećao broj

samoubistava adolescenata.

Pojam mladih ljudi u različitim zemljama ima različito određenje i značenje u zavisnosti

od faktora kao što su: vrijednosno-kulturna opredjeljenja, socio-ekonomski uslovi života,

obrazovne karakteristike, politička opredjeljenja i sl. Ono što univerzalno važi za mlade je da su

tranzicijska kategorija (društvena skupina) na prelazu između dijetinjstva i zrelog doba, kada se

moraju savladati kompleksnosti uzajamnog odnosa ličnih i socio-ekonomskih promjena u cilju

da se savlada prelaz od zavisnosti ka nezavisnosti, preuzimanje efikasne kontrole nad svojim

životom kao i preuzimanje društvene uloge i određenog društvenog angažmana ( Pašalić, 2006.).

Po definiciji Ujedinjenih Nacija mlada osoba je svaka osoba između 10 i 24 godine

(www.un.org) i to po sljedećim kategorijama:

Adolescenti od 10-19 (rana faza 10-14, kasna faza 15-19)

Omladina 15-24

Mladi ljudi 10-24

iz čega proizilazi da jednu šestinu svjetskog stanovništva čine mladi.

Savjet Evrope smatra osobu mladom do njene 30. godine, u Indoneziji do 40. godine, a u

BiH se mladima smatraju osobe uzrasta između 14. i 29.godina, iako još zvanično nije

donešena politika za mlade niti je usaglašeno koja je to granica godina koja će biti zajednička

za cjelu Bosnu i Hercegovini. Međutim, po Zakonu o mladima Federacije Bosne i

Hercegovine pod mladima se podrazumijevaju mladi ljudi od 15-30 godina. U svrhu ovog

istraživanja koristićemo se pojmom mladih ljudi koji je definisan Zakonom o omladinskom

organizovanju Federacije Bosne i Hercegovine ( www.zakon-o-mladima-sl-novine-fbih-36-

10.pdf ).

24

Prema zadnjim procjenama Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, u Bosni i

Hercegovini danas živi oko 607.100 osoba u dobi do 15 godina, a oko 777.000 osoba u dobi od

15 do 29 godina. Poredeći podatke iz 2002. godine, kada je isti izvor dao podatak da u Bosni i

Hercegovini živi oko 835 hiljada mladih (oko 22% ukupne populacije) u dobi od 15 do 30

godina, možemo zaključiti da je osnovni demografski trend u Bosni i Hercegovini – starenje

stanovništva, pri čemu je trend starenja dvostruko brži u Bosni i Hercegovini nego u zemljama

Evropskoj uniji (http://www.mladi.gov.ba/).

Teško je razumjeti patogenezu suicida kod mladih, bez poznavanja svojstva ličnosti

mlade osobe, njeno poimanje života i smrti u odnosu prema samom sebi i u odnosu prema

drugima. Ponekad mladi kao da nisu svjesni da život nije samo ljubav i zadovoljstvo već također

agresija, neprijteljstvo i nesigurnost. Smrt nije samo nestanak fizičkog lica (bivstvovanja), nego

može predstavljati način realizacije konflikta. U naučnim krugovima se prihvata i tzv. društvena

smrt ( koja uz ili bez biološke smrti ) postoji svaki puta kada neka individua ne pripada više datoj

društvenoj grupi, npr. starosnoj granici, bilo da imamo činove oduzimanja časti, progonstva,

protjerivanja, nestanka bez tragova,.... „Smrt je činjenica čovjekove egzistencije kao i sam život.

I možda ništa tako snažno ne afirmira život kao mogućnost da se on dokine smrću“ ( Sinanović i

sur., 2002.). Odrastanje samo po sebi nosi niz novih, nepoznatih životnih situacija, što nerijetko

dovodi do konfuzije, sumnje, nesigurnosti. Djetinjstvo, a pogotovo adolescencija obilježeni su

snažnim strahovima vezanim uz očekivanja i pritisak društva. Kocept smrti razvija se tokom

djetinjstva, tako da djeca do pete godine života negiraju smrt ili je percipiraju kao nešto

privremeno; u razdoblju od pete do devete godine života djeca personificiraju smrt; doživljavaju

je kao osobu koja odnosi ljude, a nakon devete godine života djeca smrt počinju doživljavati kao

nešto nužno i konačno. U adolescentskom razdoblju stav prema smrti je apstraktan, više

filozofski. Iako većina osoba koje su izvršile ili pokušale suicid i prije izražavaju svoja

razmišljanja i osjećaje, teško je predvidjeti suicid. Nemoguće je spriječiti svaki suicid, ali mogu

se prepoznati neke promjene u ponašanju koje mu prethode. Još je Frojd pisao da mladi čovjek

„nije u stanju shvatiti strahotu uništenja, hladnoću groba i strah od beskonačno ničega“, Mladi

čovjek se ne ubija „iz potrebe“, on se ubija jer „voli umrijeti“, ubija se da bi od nečega pobjegao.

Adolescencija je, po nekim autorima, najvažniji i svakako prelomni period u životu

čovjeka, kada od djeteta postaje odrastao čovjek. Bitne promjene se tada dešavaju svim

adolescentima, jer dolazi do: sticanja polne zrelosti i bira se emotivni partner; bira se profesija i

završava proces edukacije; odvajanja od porodice i osamostaljivanja; formiranja sistema

moralnih vrijednostii principa bitnih za jednu ličnost, koji najčešće predstavljaju zbir svih

25

osobina i moralnih principa različitih modela za identifikaciju ( roditelji, učitelji, rođaci, vršnjaci,

medijske ličnosti i idoli i sl.) i određuje se vlastiti sistem vrijednosti svake osobe po kome se ona

vlada i koji je obično usklađen sa opštevažećim i poznatim vrijednostima i normama

(www.drajzerova.org.rs.).

U adolescenciji i mladalačkom dobu sreću se različiti vidovi autodestruktivnog

ponašanja. Autodestrukcija kod mladih se najčešće ispoljava u vidu samopovređivanja, pokušaja

samoubistva, izvršenog samoubistva, ali i drugih ponašanja koja predstavljaju neku vrstu

pasivnog, povremenog ili hroničnog izlaganja samouništenju (Novosadski humanitarni centar -

NSHC, 2011). Razvojne promjene u adolescenciji mogu nositi sa sobom dublje konflikte sa

roditeljima, vršnjacima i socijalnom okolinom. Normalna i razvojna nesigurnost i nestabilnost

(„haotičnost“) adolescenata stvara lične strahove. Način suočavanja sa takvim razvojnim

strahovima može biti u određenim porodičnim ili sredinskim okolnostima neadekvatan i izražen

kroz destrukciju (prema drugima) ali i kroz autodestrukciju.

U nauci su poznata dva tipa samoubilački nastrojene omladine:

1. prva grupa boluje od dugotrajne depresije ili Anorexie nervose. Kod njih je samoubistvo

obično planirano i promišljeno

2. drugu grupu čine osobe s impluzivnim suicidalnim ponašanjem, kod kojih su česti poremećaji

pažnje i ne moraju biti deprimirani. Oni često uzražavaju impluzivno agresivno ponašanje prema

drugim osobama.

Samoubistva mladih jesu izraz višestrukih osujećenja ( separacije, gubici, socijalni

neuspjesi) i nepodnošljivog psihičkog trpljenja. U suicidalnom aktu su udruženi depresivnost,

impulsivnost i (auto)destruktivnost kojima pogoduju neke osobine ličnosti kao što su: narcizam,

perfekcionizam i frustracija u slučaju njegovog nedostizanja; nemogućnost tolerisanja neuspjeha

i nesavršenosti; nemogućnost prihvatanja separacije i gubitaka. Na osoban način, samoubistvo

tako postaje jedna vrasta „odbrambenog manevra“ ili „akt protiv jakog psihičkog trpljenja a ne

protiv života“ ( Čurčić, 2010: 29-37.).

Većina samoubistava mladih je implusivna – to je reakcija na stresne događaje kao što su

loše okončana ljubavna veza ili finansijski problemi (WHO, 2009.). Implusivnost i „lakoća” kod

odlučivanja na suicidalni čin kao bitno obilježje samoubistva mladih, konstruisana je i

specifičnim odnosom prema smrti ove populacije. Mladi a naročito adolescenti iako racionalno

znaju da je smrt konačno stanje, „ipak imaju nadu da to možda nije tako ili će se desiti neki

26

srećan stjecaj okolnosti kojim će izbjeći smrt – čak i oni koji skaču s visine, pucaju sebi u glavu

ili liježu na bombu” (Čurčić. 1981:141-145.). Prema Ćurčić (2010.), u suicidalnom činu

adolescenata javlja se, na nesvjesnom planu, više različitih paradoksalnih značenja:

1. akt uništenja tijela i spašavanja psihe i obezbeđenje mira

2. narcistički investiran čin sa osjećanjem svemoći i vladanja sobom i svijetom

3. akt koji sprečava dublju psihičku regresiju i psihološku dezorganizaciju – do psihotične.

4. samoubistvo je „poslednje sredstvo” za očuvanje sopstvenog identiteta, integriteta i

kontinuiteta.

Porodični faktori povezani sa povećanjem rizika samoubistva mladih, jesu samoubistvo

roditelja ili rana smrt, porodična istorija ( i bolničko liječenje) od mentalnih bolesti,

nezaposlenost, niski prihodi, loše obrazovanje roditelja, razvod braka, mentalne bolesti kod braće

i sestara ( Agerbo, Nordentoft, Mortensen, 2002:74.). U Danskoj studiji došlo se do saznanja da

je prvi pokušaj suicida bio povezan sa sljedećim porodičnim faktorima rizika: psihijatrijske

bolesti roditelja, suicidalno ponašanje roditelja, zlostavljanje i zanemarivanje djece,

stigmatizacija i socijalna isključenost porodice (Christoffersen, Poulsen, Nielsen, 2003:350-

358.).

Samopovređivanje, uključujući i pokušaje suicida, je jedan od najprepoznatljivih faktora

rizika za samoubistvo mladih ( Carter, Reith, Whyte, 2005:253-257.). U vezi s tim Simić

(2010:81-88.) ističe da ono predstavlja način „razrešavanja” ( promjene, kontrole) teškog

unutrašnjeg emocionalnog stanja putem namjernog nanošenja povreda vlastitom tijelu koje

dovode do oštećenja tkiva. U savremenim uslovima života sve su češća „nova mjesta” najave

autodestrukcija, a to su internet, društvene mreže, fejsbuk i sms – poruke. To govori o vapaju za

pomoć usamljenih, socijalno odbačenih i lično nesrećnih mladih osoba u virtuelnom životu koje

ostaje kao jedina spona sa realnim društvom ( Jugović, 2011.). Senzancionalističko izvještavanje

o samoubistvima mogu biti važan kontekst samoubistva mladih, posebno kroz efekat oponašanja

ili imitacije. Obično se oponašaju način ili sredstva samoubistva. Takođe, model reagovanja na

određene životne krize i sukobe koji iskažu npr. popularne javne ličnosti može biti dobra

„unutrašnja legitimacija” samoubistva za mlade osobe koje su u visokom riziku.

Psihoaktivne supstance mogu uticati na javljanje suicidalnih misli i ponašanja. Ali i

obrnuto, suicidalne misli mogu uticati na njihovo korištenje i biti sredstvo lakšeg sprovođenja u

djelo ideje o samoubistvu. Procjenjuje se da je zloupotreba psihoaktivnih supstanci prisutna

između jedne četvrtine i jedne polovine izvršenih samoubistava, kao i da alkoholna intoksikacija

povećava rizik od samoubistva i do 90 puta ( Stanković, Penev, 2009: 155-184.).

27

Podaci o drastičnom povećanju stope samoubistva mladih u Evropi i Sjedinjenim

američkim državama u posljednje četiri decenije korenspodiraju sa povećanjem više dimenzija

socijalne isključenosti ove starosne grupe, kao što su : stope nezaposlneosti i siromaštva,

potrošnja, stanovanje, relativno opadanje prihoda zaposlenih, smanjena socijalna mobilnost,

opadanje upotrebne vrijednosti diploma na tržištu rada, usamljenost i dosada ( Filipović,

2010:425-440.).

Socijalna isključenost poima se kao začarani krug koga čine nezaposlenost, siromaštvo i

socijalna izolacija (Štuholfer, Matković, 2006:26-37.). Navedene sastavnice utiču jedna na

drugu i rezultiraju višestruko uskraćujućim okolnostima, koje obično započinju gubitkom

zaposlenja, koje vodi do pogoršavanja životnog standarda, odnosno riziku siromaštva. Šverko

(2006.) ističe da nezaposleni imaju znatno niži nivo psihološke stabilnosti i često su podložni

depresiji i nezadovoljstvu sve do samoozljeđivanja i samoubistava. U isto vrijeme siromaštvo i

nezaposlenost otežavaju sudjelovanje u društvenim aktivnostima. Zbog nedostatka novca i

stigmatizacije koju može uzrokovati nezaposlenost, reduciraju se socijalne veze i raste

vjerojatnost socijalne izolacije. Ako se razdoblje nezaposlenosti, a time i siromaštva, produži,

javljaju se tenzije u porodičnim i bračnim odnosima, ali i vezama s prijateljima, susjedima i

rodbinom. Naime, dugotrajno stanje socijalne isključenosti kod pojedinaca može pojačati

djelovanje faktora navedenih u predhodnim poglavljima, što na kraju olakšava odluku o

počinjenju samoubistva.

Kada govorimo o socijalnoj isključenosti treba istaći da je socijalni ambijent u Bosni i

Hercegovini u kojem mladi žive nepovoljan, jer po navodu (United Nations Development

Programm - UNDP, 2003) 19% stanovništva živi ispod linije siromaštva, a 40% ima tek za

osnovne potrebe. U istom istraživanju se navodi da je nezaposlenost mladih uzrasta 19-24 godina

2,6 puta veća nego kod kategorije uzrasta 25-49.godina. Posljedice ovakve socijalne klime su

porast fenomena socijalne patologije svih vrsta: u porastu su toksikomanije, delinkvencija svih

vidova, nasilje, samoubistva...Tako po brojnim istraživanjima kontakt sa toksikomanijama ima

minimum 10% omladinske populacije (ili u prosjeku 3 učenika po jednom školskom odjeljenju).

Ukupan broj nezaposlenih na području Tuzlanskog kantona 2010. godine je iznosio

89.610 osoba. Od toga 35.000 nezaposlenih su mlađi do 30 godina. Veći broj njih odnosno oko

11.000 je sa srednjom stručnom spremom, dok je oko 2.100 mladih na evidenciji Službe za

zapošljavanje Tuzlanskog kantona sa visokom stručnom spremom. Problem nezaposlenosti kao

što je većini poznato jedan je od vodećih problema u našoj zemlji, a dodali se tome korupcija,

skupo školovanje, nerješena stambena pitanja, dovoljno govore o današnjem položaju mladih u

Bosni i Hercegovini. To je razlog da mladi na području Tuzlanskog kantona , najčešće ocjenjuju

svoj položaj kao bespomoćan i stoga je pesimizam jako izražen, pri čemu se prepuštaju stihiji i

28

bezvolji da učine neke promjene na sebi u svom ponašanju i generalno u društvu.

((http://www.mladi.ba.).

Bosna i Hercegovina je u periodu od 1954. do 1981. godine imala prosječnu stopu

samoubistva 7,3 (Milosavljević, 1997). Rezultati u istraživanju Dušanića (2005.) upozoravaju na

izražen fenomen tzv. „naučene bespomoćnosti" kod mladih u Bosni i Hercegovini, koju

karakterišu razni kognitivni i emocionalni deficiti, koji se literarno označavaju terminima

pesimizam, pasivnost, nezainteresovanost. Ono što izdvaja državu Bosnu i Hercegovinu u

odnosu na druge postkomunističke zemlje je činjenica da je tranzicioni proces dodatno otežan

ratnim zbivanjima. Bosansko-hercegovačko društvo se fragmentiralo na etno-nacionalnoj,

političkoj i/ili religijskoj osnovi što je otežalo brži društveni i ekonomski razvoj, te razvoj

demokratskih intsitucija i mehanizama. U ovom procesu mladi su se našli na margini društvenih

zbivanja, stoga ne začuđuje podatak da se mladi ljudi bore sa konceptom aktivnog angažmana i

učešća u političkom životu.

Veliki broj mladih ljudi ne shvata kako politički život funkcioniše niti su upoznati sa svojim

pravima. Svi navedeni faktori su doveli do toga da veliki broj mladih želi da napusti zemlju.

Procjenjuje se da je 2000.godine u Bosni i Hercegovini bilo 950.330 mladih starosne dobi od 15-

30 godina ( 24% od ukupnog broja stanovnika u Bosni i Hercegovini) United Nations

Development Programme, 2000.). Procjenjuje se da je u periodu između 1996. i 2001. godine

92.000 mladih napustilo Bosnu i Hercegovinu.) (United Nations Development Programme-

UNDP, 2002.). Prema podacima istraživanja koje je Omladinska informativna agencija Bosne i

Hercegovine (OIA) sprovela među mladima iz Bosne i Hercegovine, čak 81% ispitanih izjavilo

je da bi iz zemlje “nagulili” već sutra, ukoliko im se ukaže povoljna prilika. Ističući da su ovi

alarmantni podaci o raspoloženju mladih, koji u domovini ne vide nikakvu perspektivu, samo

nastavak dugogodišnje negativne tendencije “masovnog bjekstva omladine iz Bosne i

Hercegovine”, direktor Omladinske informativne agencije Zlatan Kulenović kaže da je samo u

posljednjih šest godina iz Bosne i Hercegovine otišlo oko 150.000 ljudi u životnoj dobi do 30

godina. „U periodu od 2006. do 2012. godine Bosnu i Hercegovin je napustilo najmanje 150.000

mladih koji su “trbuhom za kruhom” odselili u zemlje zapadne Evrope, Sjevernu Ameriku i

Australiju. Da se broj onih koji planiraju da zauvijek napuste Bosnu i Hercegovinu ne smanjuje,

već naprotiv, povećava, pokazuje i to što je, recimo, u sličnom istraživanju iz 2004. godine

negde oko 62 % ispitanih u dobi od 15 do 30 godine života izjavilo da namjerava zauvijek otići

iz BiH. Taj broj se naglo povećao 2007. godine, kad je 77 % izjavilo da u ovoj zemlji ne vide

nikakvu perspektivu, dok prema posljednjim istraživanjima iz decembra 2012. godine procenat

onih koji žele zauvijek napustiti Bosnu i Hercegovinu iznosi 81%”, kaže Kulenović

( http://studomat.ba/vijesti ).

29

Ukoliko se država ne opredijeli za neki od načina prevencije, ostaje samo statističarima

da budu spremni prihvatiti povećanje brojki samoubistva Iskustva nekih Centara za prevenciju

suicida sve češće objašnjavaju da se veći broj suicida može objasniti teorijom anomije, po kojoj

se društvene norme znatno mijenjaju, ali i nemogućnost individue da se snađe „prostoru i

vremenu”. U ovakvim situacijama Centri za prevenciju suicida, uz svoje terapijske programe,

mogu znatno umanjiti ili pak eliminirati suicidalne namjere.

1.6.1. Faktori suicidalnosti mladih

U sagledavanju problema u društvu, nezaobilazna je tema – samoubistvo mladih, budući da je

kod njih najbrojniji uzročnik smrtnosti suicid.

Prema rezultatima više istraživanja, prepoznati su faktori koji ukazuju na suicidalnu rizičnost

kod mladih osoba:

- izražavaju želju za smrću

- poznavali su članove porodice, rođaka ili prijatelja koji je izvršio samoubistvo

- odjednom pokazuju neprirodan mir za trenutke krize koju prolaze

- postaju „skloni” nesrećama, ili preokupirani vlastitim zdravljem

- povlače se u sebe, izoliraju se od porodice, rođaka, prijatelja, nastavnika

- žrtve su nasilja u porodici

- iznenada pokazuju slab uspjeh u školi

- gube interese za stvari i događaje u svojoj okolini

- iskusili su bolan raskid emocionalne veze, ili su imali neuspješnu emocionalnu vezu

- skloni su ponašanjima koja se nazivaju „rzična”

- skloni su samopovrijeđivanju

- namjerno ostavljaju pjesme, crteže, dnevnike i pisma u kojima opisuju svoju tugu kako bi oni

bili pronađeni

- izražavaju beznađe, bespomoćnost, vlastitu bezvrijednost i zbunjenost

- počinju poklanjati stvari koje su za njih imale ličnu vrijednost

- pokazuju promjene u načinu i količini prehrane i spavanju

- ne mogu kontrolisati implusivno ponašanje

- skloni su pretjeranom konzumiranju alkohola ili droga

- imali su iskustvo gubitka bliske osobe – posvećuju veliku pažnju godišnjicama ovih gubitaka

- prisljeni su suočiti se s vlastitim nerealnim očekivanjima nekog postignuća, ili nerealnim

očekivanjima od strane roditelja

- prestaju voditi brigu o vlastitom izgledu30

- odnosi u porodici su loši i ugrožavajući za sve članove

- ne vide značenje ili smisao života

Značajnim etiološkim faktorima suicida kod mladih osoba smatraju se: konfliktni odnosi

između roditelja, razvod roditelja, loši porodični odnosi, odlazak majke iz porodice, nedostatak

roditeljske ljubavi, kao i posesivna roditeljska ljubav, smrt roditelja, strah od neuspjeha i kazne,

migracije iz sela u grad, nezaposlenost, nesrećna ljubav, psihijatrijske bolesti, prisustvo suicida u

užoj i široj porodici ( Hančević-Rajković i sar., 1976; Špadijer-Džinić, 1988; Srna, 1996.).

Istorija pokušaja samoubistva je snažan i značajan prediktor narednih pokušaja. Iako

postoji razlika između pokušaja samoubistva i samopovređivanja, istraživanja pokazuju da su

mladi koji namerno sebi nanose fizičke povrede pod većim rizikom od samoubistva. Teško je

napraviti razliku između samopovređivanja i „pravih“ pokušaja. Mladi ljudi često nemaju jasnu

percepciju o tome koje metode dovode do kakvih efekata, tako da i samopovređivanje bez

suicidalne namjere često dovodi do smrti; dok pokušaji samoubistva često dovode do minimalnih

povreda. Štaviše, postoje istraživanja koja pokazuju da mladi ljudi imaju iskrivljen pojam smrti,

što se samo po sebi može uzeti kao poseban faktor rizika. Samopovređivanje među mladim

ljudima je češće nego što se misli, i rijetko zadobija pažnju zdravstvenih radnika. Posmatra se

kao ozbiljan znak mentalnog rastrojstva. Istraživanja pokazuju da mladi koji su pokušali suicid

imaju dva puta više stresogenih životnih događaja od mladih koji nisu pokušali suicid.

(www.samoubistvo-faktori-rizika).

Novije strane studije govore o zloupotrebi supstance (alkohola i droga) kao veoma

značajnim faktorima za suicid i preporučuje se liječenje od zloupotrebe supstance kao prevencija

suicida. Nezaposlenost je takođe u visokoj korelaciji sa pokušajima suicida. Istraživanja govore i

o povezanosti depresije kod mladih i višestrukih pokušaja suicida. U zemljama sjeverne Evrope

broj pokušaja suicida mladih, naročito muškaraca, značajno je povećan posljednjih godina, što

može uticati u budućnosti na povećanje nivoa izvršenih suicida.

Viktor Frankl (2000.) za etiologiju suicidalnog ponašanja smatra značajnim nedostatak

smisla življenja. Frankl navodi istraživanja njegovog studenta na jednom američkom

univerzitetu, početkom 80-ih godina, a dobijeni podaci govore da je od 60 studenata, koji su

pokušali suicid, njih 85% izjavilo da je razlog tome „što im se život čini besmislenim". Ispitanici

su bili uspješni studenti i imali dobre odnose sa roditeljima. Početkom 80-ih godina XX vijeka

rađeno je istraživanje u Americi na velikom uzorku od oko 180 000 ispitanika. Podaci ovog

istraživanja objavljeni su od strane Američkog vijeća za obrazovanje – da je oko 70%

anketiranih studenata smatralo svojim najvažnijim ciljem "stvaranje smislene filozofije života".

Drugo istraživanje obuhvatilo je oko 8000 studenata sa 48 fakulteta, a rađeno je od strane

Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje u Americi i došlo se do podataka da oko 80%

31

ispitanika ističe kao svoj glavni cilj – "pronalaženje smisla života". Frankl smatra da ispitanici

pate od nedostatka smisla života, iako žive u bogatom društvu i da dobar društveno-ekonomski

položaj nije u ovom slučaju prevencija samoubistva. Navodi da u današnje vrijeme ima sve više

ljudi koji i pored dobrih životnih uslova ne vide smisao za koji bi živjeli. Frankl koristi termin

socio-genetska neuroza da bi objasnio mnoštvo neuroza današnjice, čiji su uzroci osjećanje

besmislenosti ili "egzistencijalne praznine", koju čine – potištenost, agresivnost i zavisnost.

Slabljenje uticaja tradicije vidi kao jedan od razloga u etiologiji egzistencijalne praznine mladih

osoba ( Frankl, 2000.).

Sinanović (2010.) ističe: „naučna promišljanja navode da je jedan od glavnih uzroka

samoubistva u Bosni i Hercegovini osjećanje očaja i beznađa, te velika sumnja da se politička i

ekonomska situacija mogu promijeniti nabolje.”

Postratno stanje, pad životnog standarda, nezaposlenost, povećanje ponude ilegalnih poslova,

porast kriminaliteta, društvena tranzicija, osiromašenje velikog dijela bosankohercegovačkog

stanovništva dovode do visokog stepena egzistencijalne nesigurnosti, neizvjesnosti i straha od

budućnosti.

Društvena kretanja u Bosni i Hercegovini stvrajau osjećaj bezizlaznosti, besmisla i

depresije. U ovakvom društvenom ambijentu, neophodna je izrada strategije zaštite mentalnog

zdravlja kako bi se smanjio broj samoubistava u Bosni i Hercegovini ( Sinanović, 2010.).

Samoubistva mladih jesu izraz višestrukih osjećanja ( separacije, gubici, socijalni

neuspjesi ) i nepodnošljivog psihičkog trpljenja. U suicidalnom aktu su udruženi depresivnost,

implusivnost i (auto)agresivnost kojima pogoduju neke osobine ličnosti kao što su: narcizam,

perfekcionizam i frustracija u slučaju njegovog nedostizanja; nemogućnost tolerisanja neuspjeha

i nesavršenosti; nemogućnost prihvatanja separacija i gubitaka. Na ovaj način, samoubistvo tako

postaje jedna vrsta „ odbrambenog manevra” ili „akt protiv jakog psihičkog trpljenja a ne protiv

života“ ( Čurčić, 2010: 29-37.).

Mentalni poremećaji su jedan od najčešćih uzroka suicida i uzrok koji se može najlakše

tretirati. Podaci Evropske komisije govore da preko 27% Evropljana pati od nekih mentalnih

zdravstvenih problema i psihičkih bolesti.

Sinanović (2010.) ističe: „Stanje u Bosni i Hercegovini se na području mentalnog zdravlja

nedovoljno sagledava. Uglavnom je težište na statističkom sagledavanju posljedica navedenih

bolesti čija je krajnja manifestacija nerijetko suicid. U posljednjem periodu u Bosni i

Hercegovini pažnja je fokusirana na stvaranje uslova za preživljavanje, spajanje raseljenih

porodica, potraga za nestalim.... Očekivali se bolji dani o kojima se u ratu maštalo. Došlo je

duboko razočarenje, kada poslijeratni period postaje neizdržljivi od ratnog u mentalnom smislu

za većinu stanovništva. Društveni poremećaji počinju nagrizati i preostali dio zdravog bića,

32

organizmi popuštaju, .... što utiče na porast različitih psihičkih poremećaja i oboljenja, pa i

samoubistva“

Procenjuje se da u svijetu, neovisno o kulturnom kontekstu, oko 20% djece i mladih ima

probleme sa mentalnim zdravljem. Prema zvaničnim izvještajima, depresija i anksioznost su

najčešći mentalni problemi u Evropi

Depresija se manifestira bezvoljnošću i odbijanjem mladih da sudjeluju u aktivnostima koje su

do tada redovito obavljali. Depresivan adolescent doima se kao osoba bez interesa za druženje,

bavljenje sportom ili izvršavanje drugih obveza. Uz to, javlja se neprimjerena kritičnost prema

svemu što mu se nudi i prema osobama u njegovom okruženju. Depresivna osoba odbija sve

pokušaje ohrabrenja. Tvrdnje, na primjer, da je izvrstan ili vrlo sposoban, uzima sa skepsom i

bezvoljnošću. Često svoju tugu ne želi jasno izraziti (plačem ili ljutnjom), ali će ona biti

vidljiva u pogledu, načinu osmjeha ili mimike, govoru. Drugi, će opet, svakodnevno plakati bez

razloga, zaključavati se u svoju sobu, slušati „svoju” muziku. Kako će mladi čovjek ispoljiti

svoje depresivno raspoloženje, teško je dokučiti. No, jedno je sigurno, progresijom depresije

osoba se sve više zatvara u sebe, odbija druženje s prijateljima, odbija bilo kakve izvan školske

aktivnosti i nalazi bezbrojne isprike da se okrene samoj sebi u tišini svoje sobe, provodeći dan

između odlaska u školu, gledanja televizije u dugotrajnog ležanja u svom krevetu. ( izvor)

U školi su pak vidljive brojne promjene, od teškoća koncentracije, do ozbiljnih problema

pamćenja, nesposobnosti kreativnog razmišljanja i aktivnog sudjelovanja u školskom radu.

Depresivno stanje često prate i mnoge fizičke teškoće: bolovi u plućima ili trbuhu, konstipacija,

iznenadno i neugodno znojenje i sl. Ponekad se javljaju specifični znakovi smetnji sna, buđenje u

rano jutro (4 ili 5 sati) i ponovno spavanje tek kad se mora dignuti u školu. Za roditelje je veoma

mukotrpno i teško svakodnevo tjeranje djeteta da ustane za polazak u školu. Teškoće svog

psihičkog stanja s kojima se svakodnevno susreću, mladi ne znaju sebi objasniti. To ih nerijetko

vodi u sve ozbiljnije poremećaje, među kojima se često spominje anoreksija, a kako vidimo i

suicidalnost.

Ovdje valja imati na umu da depresija nije rezervirana samo za mlade adolescentske ili starije

dobi. Ona može pratiti probleme odrastanja djece mlađeg uzrasta, čak između šest i deset

godina. Studija provedena u New Yorku na skupini od 159 mladih ispitanika koji su pokazivali

simptome depresije, pronašla je 4,4% djece mlađe od deset godina ( Rao i sar., 1993:21-27.).

Weine i autori ( 1995.) su radili sa 12 bosanskohercegovačkih adolescenata koji su

preselili u Ameriku i koji su preživjeli „etničko čišćenje” u Bosni i Hercegovini. Kod 25%

ispitanika dijagnosticiran je PTSP, dok je 17% njih bilo depresivno. Također je registrovano da u

uslovima katastrofa mlađa djeca imaju više simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja

nego adolescenti. Bosanskohercegovačka studija je sinteza različitih i snažno izraženih faktora

33

koji izazivaju PTSP, jer su bosanskohercegovačka djeca živjela u iznimno teškim uslovima, koje

ni teorija nije predviđala za ljudsku vrstu: totalna opsada četiri godine na malim prostorima,

svakodnevni smrtonosni napadi, „držanje” pod snajperskom vatrom, nestašica hrane, vode,

odjeće i skloništa ( Sinanović, 2010.).

No, mnogo je lakše postaviti hipotezu, nego otkriti stvarne uzroke pojave depresije i

suicidalnosti kod djeteta ili mladog čovjeka u pojedinačnom slučaju. To čak nije moguće bez

pomnog promatranja.

Kod mentalnih bolesti znakovi upozorenja su očiti: drastične promjene raspoloženja,

simptomatologija je koja upućuje na duševnu i mentalnu destabilizaciju osobe, pojava

paranoidnih ideja, halucinacija i dr. Jasno je da ovakva stanja kod djece i adolescenata zahtijeva

urgentan psihijatrijski i terapijski pristup.

Anksioznost i depresivnost također opažamo, ali se teže dijagnosticira, napose ako dijete

prikriva svoje emocije. A upravo je anksioznost praćena depresivnim raspoloženjem, koju

nerijetko prate svakodnevna neugodna događanja ili teško podnošljive misli i strahovi, najčešće

odgovorna za pojavu suicidalnih ideja kod mladih i djece, koji nemaju stvarnu duševnu bolest.

To potvrđuje i studija Ohringa na skupini od 46 adolescenata koji su patili od izražene

anksioznosti. Među onima koji su pokušali suicid čak 90% pokazivali su simptome

anksiodepresivnosti. ( Ohring i sar., 1996). Slične pokazatelje daje i studija Larsona realizirana u

Ženevi (Larson i sar., 1998:201-208.). Larson je sa suradnicima promatrao 40 adolescenata u

dobi između 15 i 20 godina 24 sata nakon što su pokušali suicid i usporedio ih s kontrolnom

skupinom od 40 pacijenata koji su imali identične probleme anksioznosti, ali nisu pokušali

suicid. Bitna razlika između ove dvije skupine bila je u tome što su mladi koji su pokušali suicid

u 95% slučajeva uz anksioznost patili i od depresije. U kontrolnoj skupini zabilježeno je 20%

mladih koji su uz anksioznost patili i od depresije. To je u kontrolnoj skupini znatno smanjilo

rizik pokušaja suicida.

Alkohol povećava opasnost od samoubistvenog ponašanja pogoršavajući osjećaje

depresije i smanjivanjem samokontrole. Alkohol narušava zdravlje mladog čovjeka i sprečava

njegov normalan fizički i psihički razvoj. Vrlo brzo će nastati poremećaj ličnosti: kapricioznost;

netrpeljivost; razdražljivost; gubitak toplih emotivnih odnosa prema roditeljima i starijim

osobama; zanemarivanje dužnosti prema zajednici ( Šarić, 2010.).

Oko polovice onih koji su pokušali samoubistvo pod tim su utjecajem u vrijeme pokušaja. Kako

alkoholizam sam po sebi, naročito pijenje na gozbama, često uzrokuje duboke osjećaje grižnje

savjesti u međurazdobljima, alkoholičari su naročito skloni samoubistvu čak i kad su trijezni.

Goodwin (1973.) navodi da rizik od samoubistva u populaciji alkoholičara iznosi 6 do 21%.

34

Uzroci pijenja alkoholnih pića, kod mladih su različiti. Najvažnija je imitacija odraslih. Pijući

pokazuju svoju vrijednost i zrelost. U pubertetu težnja za oslobađanjem od uticaja starijih može

dovesti do češće upotrebe alkoholnih pića. Do povećanog pijenja može doći da bi se lakše riješili

neki problemi, ljubavni „jadi”, da se prevaziđe stidljivost i sl. (Šarić, 2010.).

Brojna sociološka istraživanja vršena u svijetu pokazuju da je sve više mladih koji

piju.Mnogi neumjereno piju jer je pijenje alkohola u različitim prigodama postalo generacijsko

obilježje mladih. Prekomjerno pijenje alkohola kod mladih mogu biti «vrata» prema opojnim

drogama koje nude više užitka, više uzbuđenja i bolje smanjuju napetost. Konzumiranje koktela

alkohola i tableta, čin je koji ozbiljno ugrožava život i predstavlja značajan faktor rizika

suicidalnog ponašanja s tragičnim posljedicama.

Iskustva liječenja pacijenata nakon pokušaja suicida su pokazala da se osobe mnogo

češće odlučuju na suicid pod utjecajem alkohola. Kod te populacije mogućnost namjernog

tragičnog skončanja života nije ništa manja nego kod osoba koje pate od depresije (Sibthorpe i

sar., 1995:248-256.). Prateći skupinu adolescenata u dobi između 12 i 17 godina, bez obiteljskog

nadzora i sklonih skitnji, Sibthorpe sa suradnicima uočava da u većini imaju pojačanu sklonost

konzumiranju alkohola. Naglašavaju također da su u pravilu ugroženi i drugim rizičnim

faktorima koji pridonose suicidalnim idejama: u 54% slučajeva bili su žrtve psihičkog nasilja u

djetinstvu, u 28% seksualno zlostavljani, a čak u 45% slučajeva zabilježen je pokušaj suicida.

Kod populacije odgojno zanemarene djece i omladine alkohol se očito javlja kao posljedica

prethodnih ozbiljnih problema odrastanja i utjecaja negativnih socijalnih pritisaka.

Novi pogled na povezanost pijenja alkohola, depresivno stanje roditelja i suicidalno ponašanja

djece, daje istraživanje Pfeffera (Pfeffer i sar., 1977.). Pfeffer uspoređuje skupinu djece

depresivnih roditelja: a) djecu koja konzumiraju alkohol i b) djecu koja ne piju alkohol. Obje

skupine djece u pravilu su bile loše adaptirane na školu, čak u 35% slučajeva i sami su patili od

depresije, ali je zapažena značajna razlika u njihovim suicidalnim idejama. Od djece koja su

konzumirala alkohol njih 31% imala su suicidne ideje, dok kod djece koja nisu pila alkohol

sklonost suicidalnosti nije zapažena, niti je zabilježen pokušaj samoubojstva. I drugi istraživački

podaci upozoravaju na povezanost pijenja alkohola i suicidalnost mladih.

Tako su pokušaji samoubojstva među adolescentima koji puno piju 3 do 4 puta češći nego u

drugim slučajevima. ( Wandle i sar., 1992: 317-330.); National institut on Alcool abuse US

(1992) objavio je podatak da se oko 28% samoubojstava djece između 9 i 13 godina može

pripisati alkoholu; U anketi provedenoj na srednjoškolskoj populaciji u US, 25% mladih

izjavilo je da su imali suicidne ideje, a nakon neuspjelog suicida, rizik od recidivizma je bio čak

40% veći kod mladih koji su konzumirali alkohol ( Heuzey, 2001.); Kod djece mlađe od 15

godine suicid je mnogo manje zastupljen nego u dobi od 15-19 godina, a najučestaliji u dobi od

35

20 do 24 godine, kada mladi u većini imaju iskustva s alkoholom (čak u 38% izvršenja suicida

zabilježena je zloupotreba alkohola) ( Brent i sar., 1999.).

Mada su navedena istraživanja o povezanosti pijenja alkohola i suicidalnosti mladih provedena

na različitim uzorcima, rezultati imaju zajedničko obilježje: alkohol je značajan čimbenik koji

vodi neprilagođenom ponašanju, pokušajima suicida i suicidalnom recidivizmu; pod utjecajem

alkohola osoba se «lakše» odlučuje za suicidalni čin.

Ostali problemi u ponašanju mladih uz koje se razvijaju ideje suicidalnosti, pominju se u

prosjeku između 10-30% slučajava pokušaja suicida ili izvršenja suicida. (Bježanje iz škole,

skitnja, krađe, agresija, razbojništva, prostitucija, kocka i sl.) Motivi suicidalnosti su raznoliki,

od teškoća u obitelji, problema u školi, problema s vršnjacima, do sentimentalnih (ljubavnih)

problema, osjećaja manje vrijednosti i drugih teškoća identiteta.

Obiteljski problemi često su ključ ranog otkrivanja mogućeg suicidalnog ponašanja

mladih, od gubitka voljenog roditelja, psihičke bolesti roditelja, genetske familijarne sklonosti

suicidu, do zloupotrebe droga u obitelji, zlostavljanja djeteta i nasilja u obitelji. U svim

spomenutim slučajevima prisutni su teški emocionalni problemi kod mladih. Interesantan je

zaključak Goulda i sur. ( Gould i sar., 1996:1155-1162.). koji se bavio problemima komunikacije

djece i roditelja, da je slaba komunikacija s ocem mnogo pogubnija za emocionalnu stabilnost

djeteta i značajniji faktor rizika za suicidalno ponašanje, nego problemi u komunikaciji s

majkom, koji se uglavnom lakše rješavaju. U studiji Shaffer-a, čak 41% adolescenata i 33%

djevojaka, koji su pokušali suicid, imali su roditelje koji su također pokušali suicid ili ga počinili

(Shaffer i sar., 1996.). Ova studija je također pokazala da je broj pokušaja suicida kod djece

korelirao s brojem razvoda kod roditelja.

U mnogim obiteljima često su skriveni različiti oblici zlostavljanja djece. Roditelji ili drugi

odrasli članovi obitelji, u velikom broju slučajevima, ne vide sebe kao zlostavljače. Dugotrajno

zlostavljanje ozbiljan je čimbenik rizika za suicidalnost. Djeca koja su u ranoj dobi bila

zlostavljana imaju tri puta veću šansu da počine suicid od one koja to nisu bila. ( Brown i sar.,

1999:1490-1496.).

Dugotrajne teškoće u školi najčešće prati destruktivno ponašanje mladih, koje je veoma

impulzivno. Manifestira se agresivnošću i nasiljem. Među počiniteljima pokušaja suicida ili

izvršenja suicida, mnogo su češće mladi s teškoćama u školi i socijalnoj adaptaciji, nego oni koji

nemaju takvih teškoća ( Gould i sar., 1996.).

Jedan od suicidalnih faktora jesu i mediji. Način na koji mediji izveštavaju o

samoubistvu povratno utiče na formiranje stavova. Tako samo izveštavanje može da ima

negativan uticaj i podstakne na suicidalno ponašanje. Iz prethodno rečenog ne sledi da

samoubistvo treba prećutkivati, već da je jako važno na koji način se o njemu izveštava.

36

Negativan efekat se javlja pogotovo onda kada je jasno prikazan metod samoubistva i kada

se dramatično izveštava, posebno kada su u pitanju poznate ličnosti. Negativan uticaj se

povećava onda kada postoji sličnost između osobe koja je izvršila samoubistvo i posmatrača

(po polu, uzrastu, nacionalnosti, i sl). Samoubistvo u medijima se obično simplifikuje i taj

akt se pripisuje jednoznačnim uzrocima kao što su nepoložen ispit, finansijski krah, prekid

značajnih veza, a prisustvo mentalnih bolesti se najčešće previđa. Kako bi se izbjegli ovi

negativni uticaji od koristi bi bili adekvatni priručnici i vodiči za medije. ( Penev, Stanković ,

2009:155-184.).

1.7. Društvena reakcija na suicid

Samoubistvo, čak i onda kada je prikazano i preko statističkih pokazatelja, kao rijetko

koja pojava, izaziva kod ljudi mnogostruka, često ambivalentna osjećanja, sve, samo ne

ravnodušnost. Podstiče na razmišljenja i izaziva različite reakcije i ocjene. Od osude do

dubokok saosjećanja, od ocjene da je racionalno rješenje nepodnošljive situacije ili bježanje

od suočavanja sa stvarnošću, od toga da je predstavljalo očajnički vapaj za pomoć do toga da

je značilo potpuno odbijanje pomoći (www.doiserbia.nb.rs).

Na prvi pogled svako samoubistvo izgleda kao duboko lični čin. Međutim,

samoubistvo je atak čovjeka na sebe, ali isto toliko i atak na društvo koje čovjek doživljava

kao otuđenu stvarnost od svojih želja, mogućnosti i potreba. Uništavajući svoj život

samoubica dovodi u pitanje temeljnu vrijednost društva - ljudski život: to ovu pojavu čini

društvenom devijijom.

U nauci je dokazano da socijalna nesigurnost ima za posljedicu, kod jednog broja

osoba, negativne konotacije koje se ogledaju u ispoljavanju očajavanja, osjećaju besmisla,

bezizlaznosti i td. Društvena kretanja i zbivanja posebno manifestna u pomijeranju

stanovništva od ruralnih ka urbanim područjima uz ubrzanu industralizaciju, imala su

poguban uticaj na razvoj socijalno – patoloških pojava.

Postratno stanje, pad životnog standarda, nezaposlenost, povećanje ponude ilegalnih

poslova, porast kriminaliteta, društvena tranzicija, osiromašenje velikog dijela

bosankohercegovačkog stanovništva dovode do visokog stepena egzistencijalne nesigurnosti,

neizvjesnosti i straha od budućnosti. Ograomna razaranja materijalnih dobara u ratu, i stradanja

stanovništva (invalidi, raseljeni, izbjegli, nestali i ubijeni) postali su novonastali „teret” za ratom

uništeni socijalni sistem zaštite.

Osobe mlađe životne dobi, predstavljaju specifičnu, osjetljivu i ranjivu grupu. Veoma je

teško napraviti trenutnu procjenu stanja mladih u Bosni i Hercegovini u odnosu na ostale

37

kategorije stanovništva, jer postoji vrlo malo objavljenih publikacija ili studija koje govore o

stanju mladih ljudi. Do 18. godine mladi uživaju svu zaštitu i beneficije koje društvo daje djeci,

dok se oni koji steknu punoljetstvo suočavaju sa svim odgovornostima i pravima odraslih.

Prelazak u svijet odraslih je sve složeniji i zahtjevniji prema mladima. Zbog obrazovanja koje

traje sve duže i velikog stepena nezaposlenosti, mladi se sve teže osamostaljuju, teže prodiru u

javne sfere, posebno politiku. Tamo gdje se donose odluke mladih nema iako su im načelno data

sva građanska prava.

O tome koliko je težak položaj mladih u Bosni i Hercegovini svjedoče statistike:

• dvije trećine mladih želi napustiti Bosnu i Hercegovinu;

• svaka peta mlada osoba ne upisuje srednju školu;

• 36% mladih nikada nije putovalo u drugu zemlju;

• 47% mladih ne želi započeti vlastiti biznis;

• samo 27% mladih ima priključak na internet, dok čak 50% mladih u Bosni i Hercegovini ga

uopšte ne koristi;

• 47% mladih se ne bavi nikakvim rekreativnim aktivnostima;

• samo 5% studenata u Bosni i Hercegovini ima stipendiju.

Kakav je položaj mladih ako većina njih ne uspjeva dobiti adekvatno obrazovanje, te ako

mladi nisu u mogućnosti sa svojim stečenim obrazovanjem obezbijediti posao koji će im

omogućiti nadu da će u toku svog života moći ostvariti svoj puni potencijal. Trenutno je veoma

teško procjeniti kako se snalaze mladi ljudi, posebno u dobi od 19 do 30 godina. To je vrijeme u

kojem bi oni trebali započeti samostalan život, kada bi mogli nastaviti obrazovanje ili dobiti

svoje prvo zaposlenje, nakon čega bi trebali zasnovati svoju vlastitu porodicu. Da bi zasnovali

svoju vlastitu porodicu za mlade ljude u Bosni i Hercegovini se prvo mora desiti nekoliko čuda.

Prvo, moraju dobiti obrazovanje (koje za većinu nije dostupno) koje će im omogućiti da

posjeduju znanje, vještine i koje će im obezbijediti da maksimalno iskoriste svoje talente. Drugo,

jedino sa takvim obrazovanjem mogu dobiti stabilan i dobro plaćen posao, koji će im omogućiti

prihode koji im omogućavaju samostalan život. I na kraju treće čudo koje im se mora desiti jeste

da uspiju obezbijediti dovoljno velika sredstva koja su im neophodna za formiranje vlastite

porodice. 85% mladih živi sa roditaljima, od čega 79% živi u stanu ili kući koje je u vlasništvu

njihovih roditelja, a 6% u podstanarstvu.

Da bi imali jasniju sliku položaja mladih u Bosni i Hercegovini potrebno je naglasiti da je 99%

siromašnih nema obrazovanje ili ima samo osnovno ili srednje obrazovanje. Jedna četvrtina

mladih u BiH u dobi između 16 i 24 živi u domaćinstvima čiji je ukupan mjesečni prihod ispod

430 KM, tj. 60% od prosječnog prihoda ukupne populacije (713 KM). Tek 7% mladih u BiH

prima neku vrstu socijalne pomoći, a isti procenat učenika i studenata prima neku stipendiju

38

za školovanje (http://vladatk.kim.ba/).

Na osnovu gore navedenog istraživanja ispitivan je i položaj mladih u Tuzlanskom

kantonu gdje se navodi da:

1. Mladi najčešće ocjenjuju svoj položaj kao bespomoćan i stoga je pesimizam jako izražen pri

čemu se često mladi prepuštaju stihiji i bezvoljni da učine sami neke promjene na sebi, u svom

ponašanju i generalno u društvu.

2. Zaposleni i nezaposleni madi teško podnose svoju stambenu i materijalnu ovisnost od

roditelja, a jedan od najvećih problema ističu nezaposlenost.

a. 60% domaćinstava ima prihod ispod 590 KM, a da mladi raspolažu sa 150-270 KM mjesečno.

b. 11% mladih u Tuzli u dobi od 18-24 godine živi odvojeno od roditelja (kao podstanar ili

vlastiti stan), što je na nivou BiH, Slovenije i Hrvatske, a daleko od niovoa EU25

c. 22% mladih u Tuzli u dobi od 25-29 godina se stambeno osamostalilo što je za oko 20%

manje od Slovenije i Hrvatske, a za 40% manje nego u 25 zemalja EU.

3. Veliki problem u Tuzlanskom kantonu, kao i u ostalim općinama Bosne i Hercegovine, je

nezaposlenost mladih.Visoka stopa nezaposlenosti mladih u Tuzli (59%) kao i u Bosni i

Hercegovini u cjelini ( gotovo 4 puta više nego u zemljama Evropske unije ), a pogotovo stopa

nezaposlenosti žena (63%).

Svemu ovome treba dodati da i činjenicu da zakon o socijalnoj zaštiti u istraživanom

periodu nije donesen na nivou Federacije Bosne i Hercegovine.

Problemu osoba sa suicidalnim ponašanjem treba pristupiti multidisciplinarno s naglaskom na

istraživanja, edukaciju, preventivno djelovanje i senzibilizaciju stručnjaka i uopšte šire društvene

javnosti. Međutim, Centri za socijalni rad formirani u većini opština na području Federacije

Bosne i Hercegovine gotovo da se ne bave fenomenom suicida. Dijelom zbog zastarjelog načina

rada, a dijelom zbog nedostatka stručnog kadra i opterećenosti poslom.

Karakteristično je za Bosnu i Hercegovinu da sistemskih praćenja položaja osoba koje su

pokušale ili izvršile samoubistvo u društvu i porodici nema.

Stoga je namjera ovog rada ostvariti uvid u najčešće uzroke suicida mladih, te dobiti prve

podatke o kretanju ovog fenomena na području Tuzlanskog kantona.

Prema samoubistvu, prisutnom u svim vremenskim razdobljima i svim sredinama, odnos

društva je bio različit, uglavnom negativan, vrlo često i krajnje negativan, ono je osuđivano i

svrstavano u najteže zločine. Ranije smo napomenuli da je različit odnos prema samoubistvu

uslovljen u velikoj mjeri kulturnim i religijskim normama, koje ga najčešće zabranjuju i osuđuju.

U proteklom periodu bilo je pokušaja da se suicid zakonom zabrani, da se čovjeku jamči pravo

na suicid, da se proglasi krivičnim djelom, kao i da se odgovornost za samoubistvo premješta u

individualnu svijest, moralnu instancu. Drakulić (1995:117-124.) ističe da se svako pravo

39

zasniva na slobodi volje djelujućeg subjekta, a sloboda volje i pravo izvedeno iz nje ograničeni

su i određeni voljom drugog. Problem prava na samoubistvo se se može razmatrati samo u

okviru moralnog prava.

Prema Krivičnom zakonu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine iz 1986.

godine navođenje i na samoubistvo i pomaganje u samoubistvu je krivično djelo koje

predstavlja napad na život čovjeka i na posredan način ubistvo, a prema tome i društveno

opasno djelo ( Stajić, Vešović, 1987.).

U Bosni i Hercegovini ne postoji obavezno prijavljivanje suicida, a sigurno je da ima

izbjegavanja “etiketiranja” osoba, tako da se dobar dio pokušanih samobistava iza

neoznačenih samopovređivanja, a posebno medikamentozne intoksikacije

Ranije raširen patrijarhalan stav sa prisutnim moralnim i religioznim momentima kod naših

ljudi s ciljem da sve što je u vezi sa samoubistvom prekrije, taji ili čak porekne, još uvijek je

prisutan. Ovakvi stavovi znatno utiču na mjere prevencije koje su unaprijed u ovoj studiji

elaborirane, te ih znatno čine neefikasnim.

Organizacija prevencije suicidalnog ponašanja mladih osoba trebalo bi da započne još u

osnovnoj školi, i to edukativnim programima o bolestima zavisnosti, alkoholizmu i

narkomaniji, da se nastavi u srednjoj školi i na fakultetu (do sada su poznati samo sporadični

pokušaji da se ovo ostvari), kao i poboljšanjem materijalnog položaja mladih zapošljavanjem

i mogućnošću da se odvoje iz zajednice sa primarnom porodicom, većom mogućnošću

angažovanja i učešća u političkom životu.

Smatramo da su mladi, dio naše populacije koji je u posljednjih 10 godina XX vijeka, najviše

oštećen u smislu ponuđenog potpuno neadekvatnog sistema vrednosti od strane društva i

dijelom porodice, učešćem u ratu, invalidnošću, izloženošću čestim stresogenim situacijama,

suočavanjem sa lošom materijalnom situacijom, nezaposlenošću, nebrigom društvenih

institucija. Ovaj deo populacije će i u periodu tranzicije biti i dalje suočen sa svim nedaćama

i problemima društva, pa bi pomoć u pronalaženju smisla življenja mladima bila neophodna.

Poznato je da su mladi vulnerabilniji deo populacije i da im je pomoć i podrška porodice i

društva potrebna da bi se dijelom smanjio doživljaj besperspektivnosti, usamljenosti,

nedostatka bliskosti i topline.

Način organizacije prevencije suicidalnog ponašanja mladih pored edukativnih programa o

bolestima zavisnosti, podrazumijevao bi i grupni psihoterapijski i socioterapijski rad sa mladima

koji su pokušali suicid, kontinuirano praćenje tj. osnivanje centara za prevenciju suicida,

porodičnu i bračnu terapiju.

40

1.8. Teorijski i aplikativni značaj istraživanja

Primarni teorijski značaj ovog istraživanja ogleda se u unapređenju aktuelnih teorija o

suicidu i njihovom (globalnom) primjenom u sferi nauke i drugim segmentima društva, ali i

mogućom primjenom na konkretno društvo, u ovom slučaju bosanskohercegovačko društvo i

državu. Ovo istraživanje bi moglo unaprijediti dosadašnje teorijske stavove o suicidu budući da

su aktuelni stavovi više primjenljivi za ranija društva koja su u mnogome različita od današnjih.

Današnje savremeno duštvo, društvo asimetričnih prijetnji i drugih globalnih izazova kreira

društveni ambijent koji sve više traži od individue pretjeranu društvenu integraciju ili mu pak

nameće pretjeranu društvenu regulaciju, a to opet prema Dirkemovoj teoriji vodi ka povećanju

samoubistva. Nauka mora pronaći adekvatan odgovor na suicid kao izazov savremenog društva,

budući da se svakim danom sve masovnije gubi smisao za životom, kako kod siromašnih tako i

kod bogatih

Aplikativni značaj ovog istraživanja ogleda se u jasnijem određenju problema suicida

mladih osoba u bosanskohercegovačkom društvu i njegovom odnosu naspram suicida kao

globalnog društvenog problema; mogućnosti da se iskustva u problemu sa suicidom koriste u

unaprijeđenju ukupnih preventivnih mjera; nametanje problema suicida mladih kao primarnog

društvenog problema, sa sugestijama za poduzimanje niza aktivnosti na prevenciji.

2. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

2.1. Predmet istraživanja

41

Predmet istraživanja je utvrđivanje rasprostranjenosti i socijalnih faktora rizika

socijalnopatološke pojave samoubistva mladih na području Tuzlanskog kantona u periodu od

2005. do 2011.godine.

Polazeći od multidimenzionalnosti problema koji iziskuje identifikaciju faktora na

individualnom, porodičnom i društvenom nivou i koji doprinose pojavi samoubistva istraživanje

je bilo fokusirano na individualne, endogene i institucionalne faktore koji uzrokuju samoubistvo,

kao i na socijalne posljedice koje samoubistvo nosi sa sobom.

Istraživanje je obuhvatalo analizu različitih oblika samoubistva mladih na području Tuzlanskog

kantona, te ispitivanje postojanja i mogućnosti socijalnih institucija i organizacija na prevenciji

samoubistva.

Prostorno određenje predmeta obuhvata Tuzlanski kanton u Federaciji Bosne i

Hercegovine.

Vremensko određenje predmeta obuhvata period od 01.01.2005. do 31.12.2011. godine.

Podaci su prikupljeni od slijedećih institucija i organizacija: Tužilaštva Tuzlanskog kantona,

Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, zdravstvenih ustanova i službi, Centara za

socijalni rad na području Tuzlanskog kantona, Bolnica, Centara mentalnog zdravlja,

humanitarnih organizacija i drugih nevladinih organizacija.

2.2. Cilj istraživanja

Glavni cilj:

Cilj istraživanja je na kritički i komparativan način utvrditi i analizirati teorijska objašnjenja,

rasprostranjenost, socijalne faktore rizika i oblike samoubistva.

Podciljevi:

- Multifaktorskim pristupom utvrditi obim, strukturu i dinamiku samoubistva mladih u

Tuzlanskom kantonu u periodu od 2005. do 2011.godine.

- Istražiti stanje na polju samoubistva mladih na području Tuzlanskog kantona u istom periodu,

sa komparativnim pristupom za period (1992.-1998.).

- Istražiti individualne, porodične i sociokulturne faktore koji imaju odlučujući uticaj na nastanak

i razvoj pojave samoubistva mladih u istraživanom periodu.

- Sagledati probleme i potencijale Tuzlanskog kantona i sugerisati na razvoju unutrašnjih

društvenih mehanizama na polju prevencije samoubistva mladih.

2.3. Zadaci istraživanja

42

- Koristeći deskriptivnu metodu objasniti pojam samoubistva, analizirati i utvrditi teorijsko

metodološke pretpostavke nastanka, uzroka i posljedica samoubistva mladih i rizične grupe;

- Kroz statističke podatke prikazati raširenost samoubistva mladih na području Tuzlanskog

kantona u navedenom periodu;

- Istražiti, utvrditi i analizirati kako socijalni uzroci (nezaposlenost, siromaštvo, socijalna

isključenost, socijalna sigurnost porodice), utiču na rasprostranjenost, kretanje i druga obilježja

pojave samoubistva na području Tuzlanskog kantona ;

- Istražiti, utvrditi i komparirati koliki uticaj na razvoj samoubistva mladih, imaju porodične

prilike (materijalni status, obrazovni nivo, bračni status, porodični odnosi, sastav porodice,

ograničene socijalne veze, prisutnost ostalih socijalnopatoloških pojava i dr.);

- Istražiti uticaj, na pojavu samoubistva, sredine (radne, šire socijalne sredine), zatim uticaj

mjesta življenja, sredstava masovne komunikacije i dr.;

- Istražiti društvenu reakciju na pojavu samoubistva;

- Istražiti i utvrditi ulogu ustanova i organizacija koje su od značaja u borbi protiv pojave

samoubistva: Centara za socijalni rad na području Tuzlanskog kantona, Ministarstva unutrašnjih

poslova Tuzlanskog kantona, zdravstvenih ustanova i službi, humanitarnih organizacija i drugih

nevladinih organizacija.

- Inicirati mogućnost razmatranja i otvaranja centra za prevenciju samoubistva sa uvođenjem

jedinstvene evidencije i registracije osoba koje su izvršile ili pokušale izvršiti suicid. Naravno,

sve to uz puno angažovanje socijalnih pedagoga, socijalnih radnika i drugih stručnjaka različitog

profila.

2.4. Hipoteze istraživanja

Opšta hipoteza:

Pretpostavlja se da samoubistvo mladih na području Tuzlanskog kantona postoji, da ima trend

rasta, da poprima obilježja socijalnog problema i da je uzrokovano interaktivnim djelovanjem

većeg broja faktora koji su grupirani na tri nivoa: individualnom, porodičnom i sociokulturnom.

Posebne hipoteze su:

- Pretpostavlja se da se broj samoubistava mladihna području Tuzlanskog kantona u periodu

istraživanja iz godine u godinu povećava.

43

- Pretpostavlja se da nezaposlenost, siromaštvo i drugi oblici socijalne isključenosti imaju

negativan negativan uticaju procesu razvoja pojave samoubistva mladih.

- Pretpostavlja se da je najčešći oblik suicida mladih na području Tuzlanskog kantona vješanjem

- Pretpostavlja se da je sve značajnija uloga ustanova i organizacija (vladinih i nevladiinih) u

borbi prvencije suicida mladih koji spadaju u riziko grupe.

- Pretpostavlja se da su tipovi društvene reakcije na samoubistvo indiferentnost ili nezainteresov-

anost društva, tolerancija, prezir i sl.

- Pretpostavlja se da su samoubistva češća kod muškarac nego kod žena

- Na suicid mladih na području Tuzlanskog kantona imaju uticaja mjesto življenja, bračno stanje,

vrijeme izvršenja suicida.

- Pretpostavlja se da na izvrđenje suicida mladih značajan uticaj imaju psihička oboljenja,

tjelesne bolesti , alkoholizam i narkomanija.

2.5. Metode i tehnike istraživanja

Složenost predmeta i vremena istraživanja, definisani nivo naučnih saznanja i obim hipotetičkog

sadržaja nametnuli su potrebu primjene različitih metoda i postupaka u procesu istraživanja

suicida mladih. Retrospektivnom studijom bila je obuhvaćeno 418 osoba koje su u

sedmogodišnjem periodu (2005-2011), na području Tuzlanskog kantona, izvršile suicid.

Ispitivanu grupu činile su osobe oba spola, starosti 16–87 godine i bile su podeljeni u starosne

grupe. U svim starosnim grupama analizirano je: stanje koje je predhodilo suicidu, mesto

suicida, motivi i načini izvršenja suicida.

U istraživanju su korišteni sekundarni izvori podataka.

- Metoda analize sadržaja (kao sekundarnih izvori podataka – dokumentacija Ministarstva

unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, Tužilaštva Tuzlanskog kantona, Ministarstva za rad i

socijalnu politiku Tuzlanskog kantona, Centara za socijalni rad na području Tuzlanskog kantona,

zdravstvenih ustanova naročito Psihijatrijske klinike u Tuzli, dokumentacije mrtvačnice u Tuzli,

humanitarnih organizacija i nevladinih organizacija, itd.).

- Retrospektivna metoda (poređenje sa rezultatima istraživanja za period (1992.-1998.)

- Analiza podataka ( kvalitativna, kvantitativna i kauzalna)

- Metoda psihološke autopsije. Intervju sa osobama koje su poznavale suicidanta (najbliža

rodbina, prijatelji, drugovi iz škole, kolege sa radnog mjesta), analiza oproštajnih pisama, poruka

i slično.

- „Metoda analize pojedinačnog slučaja” - (Case study), uzimanje podataka iz „istorije slučaja”

(life history metod), obuhvata: socioekonomski, porodični status, odnose u porodici, stavove (u

44

porodici) prema pojedincu, stavove vršnjaka, razvoj u djetinjstvu (fizički, intelektualni,

emocionalni, socijalni), školski i profesionalni status (napredovanje u školi, ponašanje u toku

školovanja, vrijednosne orjentacije, profesionalna uža i šira interesovanja i sl.), trenutna situacija

(neposredno pred čin samoubistva) - lični problemi, životni problemi, stavovi prema društvu,

porodici, vršnjacima, motivacija za određene vidove ponašanja, socijalni odnosi prema grupama

u kojima se kretao suicidant i njihovim članovima.

Svi prikupljeni podaci su obrađeni statističkom metodom. Učestalost javljanja samoubistva će

biti izražena prevalentnom stopom na 100.000 stanovnika.

Dobijeni statistički pokazatelji su prikazani putem tabela, uz upotrebu grafikona-slika i dr.

Statistička obrada podataka uključuje izračun sljedećih statističkih vrijednosti: procenti (%),

frekvencija (f), aritmetička sredina (x¯), standardna devijacija (δ), t-test (t), Hi-kvadrat test (χ2),

koeficijent kontingencije-korelacije (r). Za izračunavanje statističkih podataka koristi ćemo

program SPSS 16.0

Uzorak istraživanja je obuhvatio sve evidentirane slučajeve suicida mladih u Tuzlanskom

kantonu u periodu od 2005. do 2011.godine.

3. UZROCI I POKAZATELJI IZVRŠENIH SUICIDA U TUZLANSKOM KANTONU

( 2005. - 2011.)

Tuzlanski kanton u svom današnjem obliku djeluje od 1994. godine, nastao je

konstituisanjem Federacije Bosne i Hercegovine, kao jedan od deset njenih kantona. formiran je

45

na dijelovima nekadašnje oblasti sjeveroistočne Bosne, odnosno Tuzlanskog okruga. Prema

odredbama Daytonskog sporazuma područje Tuzlanskog kantona je teritorijalno zaokruženo

cjelinom ili dijelovima trinaest općina: Banovići, Doboj-Istok, Gradačac, Gračanica, Kladanj,

Kalesija, Čelić, Lukavac, Srebrenik, Teočak, Sapna, Živinice i Tuzla kao glavni grad ovog

kantona. Tuzlanski kanton je najmnogoljudni kanton, i sa najvećom teritorijom u Federaciji

Bosni i Hercegovini. Ukupna površina Tuzlanskog kantona iznosi 2649 km2, što je (5,17 %) od

ukupne površine Bosne i Hercegovine. Prema procjenama Federalnog zavoda za statistiku iz

2009. godine, kanton ima oko 498.549 stanovnika. Brojem stanovnika u Federaciji Bosne i

Hercegovine Tuzlanski kanton participira sa preko 20%. Na području bivše Tuzlanske regije,

prema popisu iz 1991.godine, živjelo je 949.621 stanovnika, sa većinski zastupljenim

bošnjačkim stanovništvom, koje čini više od polovine ovdašnje populacije. Prosječna gustina

naseljenosti iznosi 192 stanovnika po km2, što je znatno više od prosjeka za Bosnu i Hercegovinu

koji iznosi 80 stanovnika po km2( http://zis.ks.gov.ba/vitstat/Stanovnistvo_po_godinamarpt.php).

Prema podacima Milčinskog (1988.), stopa samoubistva na 100.000 stanovnika u Bosni i

Hercegovini za period 1955-1987 imala je tendencu blagog porasta. Tako da je 1955. godine

stopa suicida iznosila (5,7 %), 1964. godine (6,3%), 1976. godine (9,4%), 1981. godine (10,6%),

a stopa suicida u 1981. godini iznosila je (10,5%). Parcijalna istraživanja u Sarajevskom kantonu

( Miković, 1998.) upućuju na zaključak da je stopa suicida u postratnom periodu gotovo

udvostručena ( 1992-8, 1996-16).

Za dvadeset godina (1985-2005.) u Bosni i Hercegovini se ubilo više od 10.000 ljudi.

Očekivani trend povećanja broja samoubistava u Bosni i Hercegovini se nastavlja.

Ukupno se u 2006. godini ubilo 562 lica. Tokom 2006. godine evidentirano je u

Federaciji Bosne i Hercegovine 267 samoubistava, što je za 7 ili 2,7 odsto više nego u 2005.

godini (Sinanović,2010.).

Istraživanje provedeno u Tuzlanskom kantonu u periodu 1987.-1991. godina

(Avdibegović- Magistarski rad, 1997.) govori o stopi (9,2%).

Na osnovu istraživanja koje je proveo Šarić (2000.), koja se odnose za period 1992.-

1998. godina govore o prosječnoj stopi od (6,4%) samoubistava na 100.000 stanovnika. U okviru

navedenog istraživanja za period od sedam godina, podaci govore da je na području Tuzlanskog

kantona izvršeno 296 samoubistava. Najviša stopa samoubistva bila je 1994 godine i iznosila je

(7,2%), a najniža 1995. i 1998. godine i iznosila je (5,5 %). Najveća stopa suicida, skoro trećina

u ukupnom zbiru suicida za istraživani period, utvrđena je na području općine Tuzla i iznosila je

(40,89 %) Istraživanja suicida mladih u Tuzlanskom kantonu u periodu 1992-1998. godine

46

ukazuju da su suicid izvršile 42 mlade osobe od 14-25 godina. Mlađih od 18. godina bilo je 17

osoba, a od 18-25 godina 25 osoba ( Šarić, 2000.).

Iako suicidalno ponašanje mladih osoba predstavlja problem pojedincima i zajednici u

cjelini, ipak, najveći broj istraživanja najviše su usmjereni na suicid odraslih. To potvrđuje i

činjenica da za period od 2005. – 2011. godine istraživanje ove problematike koja se odnosi na

suicid mladih osoba na području Tuzlanskog kantona nije sprovedeno.

3.1. Rezultati istraživanja

U sedmogodišnjem periodu od 2005.- 2011. godine na području Tuzlanskog kantona izvršeno je

418 samoubistava. Najviša stopa samoubistva bila je u 2009. godini i iznosila je (17,7%), a

najniža 2008. i 2011. godine i iznosila je (12,4%).

Heterogene su i stope samoubistava na nivou opština. Kao što se može vidjtei u Tabeli 1

najveći broj suicida za istraživani period, utvrđen je na području opštine Tuzla. Na području

opštine Tuzla samoubistvo je izvršilo 127 osoba što čini (30,4%) od ukupnog broja

samoubistava. Na drugom mjestu po broju izvršenih samoubistava za pomenuti period je opština

Gračanica sa 56 suicidanata ili (13,39%), a zatim opština Živinice sa 50 suicidanata ili (11,96%).

U ostalim opštinama broj samoubistava je približan i znatno manji.

Tabela I . Distribucija suicida u Tuzlanskom kantonu 2005. - 2011. godine po općinama

Općine Godina 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 Svega

Br % Br % Br % Br % Br % Br % Br % Br %Banovići 5 8,6 3 4,5 1 1,8 1 1,9 4 5,4 3 4,9 1 1,9 18 4,3Čelić 3 5,1 1 1,5 0 0 4 7,7 2 2,7 0 - 1 1,9 11 2,6Doboj.Ist 2 3,4 4 5,9 2 3,7 3 5,8 1 1,3 2 3,3 0 0 14 3,3Gračanic 6 10,3 6 8,9 5 9,3 4 7,7 15 11 9 17,3 56 13,3Gradačac 5 8,6 4 5,9 3 5,6 4 7,7 4 5,4 4 6,5 3 5,8 27 6,4Kalesija 3 5,1 4 5,9 1 1,8 3 5,8 6 8,1 3 4,9 4 7,7 24 5,7Kladanj 1 1,7 2 2,9 4 7,1 2 3,8 1 1,3 4 6,5 4 7,7 18 4,3Lukavac 4 6,8 9 13,5 6 11,2 3 5,8 7 7,3 8 13, 2 3,8 39 9,3Sapna 0 0 2 2,9 1 1,8 0 0 2 2,7 1 1 1,9 7 1,6 Srebreni 5 8,6 2 2,9 3 5,6 2 3,5 4 5,4 3 4,9 6 11,5 25 5,9Teočak 0 0 1 1,5 0 0 0 0 1 1,3 0 - 0 0 2 0,4Tuzla 19 32,7 19 28,4 20 37,0 18 34,6 19 - 17 27 15 28,8 127 30,3Živinice 5 8,6 10 14,9 8 14,8 8 15,4 8 - 5 8,2 6 11,5 50 11,9 Σ 58 13,8 67 16,0 54 12,9 52 12,4 74 17,

761 14,

652 12,

4418 100

Na osnovu istraživanja za period 1992.-1998. godina u Tuzlanskom kantonu samoubistvo

je izvršilo ukupno 269 osoaba ( Šarić, 2000.). Drugo istraživanje koje je izvršio Sinanović

(2010), u periodu 1998.-2005. godine u Tuzlanskom kantonu izvršeno je ukupno 329

samoubistava ( Slika 1).

47

Slika 1. Grafički prikaz ukupnih rezultata na skali za istraživački period 1992-1998.,

1998.- 2005. i perood od 2005. do 2011. godine.

0

50

100

150

200

250

300

350

400

450

1992-1998 1998-2005 2005-2011

Series1

Na osnovu slike 1 vidljivo je da za istraživani period u Tuzlanskom kantonu u posljednjih

20 godina postoji trend porasta broja osoba koje su izvršile samoubistvo.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da u strukturi samoubistva prema spolu postoje

određene pravilnosti. Muškarci znatno češće vrše samoubistvo u odnosu na žene, bez obzira da li

se radi o zemljama sa višom ili nižom stopom samoubistva. Distribucija samoubistva u odnosu

na spol i starosnu strukturu u sedmogodišnjem periodu data je u Tabeli II .

Na osnovu rezultata istraživanja koji su prikazani u tabeli II, vidljivo je da muškarci

znatno češće izvršavaju samoubistvo. Proporcija između spolova je M:Ž = 2,6:1. Ova pojava

uobičajena i upravo raritet kako u Bosni i Hercegovini tako i šire ( u svijetu) gdje se ta proporcija

kreće od 2,5 :1 do 4:1.

Tabela II. Distribucija suicida u Tuzlanskom kantonu za period 2005.-2011. godina prema spolu i starosnoj strukturi.

Starosna dob izvršioca suicida

48

God. Spo Ukupno Do 18 godina

18- 30 godina

30-40 godina

40-50 godina

Preko 50 godina

Br Br Br Br Br Br %2005 M 2 2 2 6 30 42 72,40

Ž 0 1 4 4 7 16 27,60Σ 2 3 6 10 37 58 100

2006 M 0 11 6 11 20 48 71.64 Ž 1 1 4 5 8 19 28,36 Σ 1 12 10 16 28 67 100

2007 M 4 3 5 2 26 40 74,07 Ž 0 2 0 1 11 14 25,93 Σ 4 5 5 3 37 54 100

2008 M 0 5 4 9 25 43 82,69 Ž 0 2 2 2 3 9 17,31 Σ 0 7 6 11 28 52 100

2009 M 0 7 6 9 29 51 68,91 Ž 0 2 2 5 14 23 31,09Σ 0 9 8 14 43 74 100

2010 M 1 6 5 7 28 47 77,04 Ž 0 0 1 4 9 14 22,96 Σ 1 6 6 11 37 61 100

2011 M 0 5 3 7 22 37 71,15 Ž 0 0 0 2 13 15 28,85 Σ - 5 3 9 35 52 100

Ukup.

M 7 39 31 51 180 308 73,68 Ž 1 8 13 23 65 110 26,32Σ 8 47 44 74 245 418 100

U nekim zemljama istraživanja su pokazala, da starost kao suicidogeni faktor ima bitnog

uticaja na porast suicida. Tako u Francuskoj od svih izvršenih samoubistava ¾ čine samoubistva

starih ljudi. U SR Njemačkoj 1973. godine od svih registrovanih samoubistava 25% bile su

osobe starosne dobi preko 65 godina. U nekim nacionalnim statistikama o samoubistvima

vidljiva je tendencija povećanja stope samoubistva za mlade skupine, do 30 godina ( po

Kapamadžiji i sur. 1990.). Tako u Austriji za period 1972-1982. godina, stopa samoubistva za

dobni uzrast 15-24 godine iznosila je ( 52,5%), a za dobni uzras 65 godina i više ( 11,7%).

Istraživanje koje je sproveo Šarić (2000.) na području Tuzlanskog kantona govori, da je

suicid izvršilo ukupno 269 osoba, od toga broj samoubistava izvršile su osebe starosne dobi

preko 50 godina 111 osoba, zatim osobe od 30-40 godina sa 52 ili ( 19,3%) slučajeva. Na trećem

mjestu su suicidanti starosne dobi od 18-30 godina. Broj osoba ove skupine koje su u navedenom

istraživačkom periodu izvršile suicid je 45 ili (16,7%). Suicidanata starosne dobi od 30-40

godina bilo je 36 ili ( 13,39%), a najmanja stopa zabilježena je kod suicidanata starosne dobi do

18 godina i iznosila je ( 6,31 % ) ili ukupno 17 suicidanata.

49

Istraživanje provedeno u Tuzlanskom kantonu za period 2005.-2011. godine pokazalo je

da su 74 suicidanta ili (17,7 %) bile starosne dobi između 40 i 50 godina. Na trećem mjestu su

suicidanti starosne dobi od 18 do 30 godina. Broj osoba ove skupine koje su u navedenom

istraživačkom periodu izvršile suicid je 47 ili ( 11,3%) (Tabela V).

Tabela V. Distribucija suicida u Tuzlanskom kantonu prema starosnoj strukturi u odnosu na period 1992.-1998. godina i period 2005.- 2011. godina.

Period Starosna struktura do 18 godina

od 18-30 godina

od 30-40 godina

od 40-50 godina

preko 50 godina

Σ

1992-1998 17 45 36 52 111 269

2005-2011 8 47 44 74 245 418

Kao što je vidljivo na slici 2, broj samoubistava za dobnu skupinu mladih do 18 godina

znatno je manji ( više od 50%) u periodu 2005.-2011.godine u odnosu na period 1992.-1998.

godina. Isto tako kod dobne skupine od 18-30 godina, nije zabilježen porast samoubistava, dok je

za ostale dobne skupine evidentiran značajan porast broja samoubistava u periodu 2005.-2011.

godine u odnosu na posmatrani period 1992.-1998. godina. Najveći porast broja samoubistava u

odnosu na posmatrani period zabilježen je za dobnu skupinu preko 50 godina i to za više od

50%. O neznatnom porastu suicida mladih za posmatrani period istraživanja sadržan je u

činjenici da svakim danom sve više mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine odlazi u inostranstvo u

potrazi za poslom ili da studiraju. Problem odlaska mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine je

konstantan i iz godine u godinu je sve izraženiji. Oni svoju sreću pronalaze u Njemačkoj,

Austriji, Francuskoj i drugim zemljama zapadne, ali i istocne Evrope te ostatku svijeta. Službeni

podaci govore da je u periodu od 1996. do 2002. godine Bosnu i Hercegovinu napustilo 100.000

mladih ljudi.

Veći porast samoubistva u odnosu na posmatrani period 1992.-1998. godine za dobnu

skupinu preko 50 godina može se pravdati činjenicom da je sve više starijih ljudi koji su samci.

Odlazak omladine sa sela u gradove, kao i odlazak u druge zemlje, te zaokupljenost svojim

ekonomskim i egzistencijalnim problemima sve više dovodi do napuštanja i zanemarivanja starih

osoba gdje su primorani da žive samački život. Poznato je da gubitak tj. odlazak djece iz

porodice bez većih problema podnose samo funkcionalne porodice ( Milojković i sar., 1997.).

Moguće je da stari suicidalnti nisu usjpeli da uspostave nov tip odnosa sa svojom djecom

koja su napustila primarnu porodicu. Ovakva razmišljanja mogla bi da podstaknu istraživanja

životnih ciklusa porodica suicidalnih starih osoba. Loši odnosi starih ispitanika sa svojom 50

djecom, nedovoljna briga djece oko njihovih potreba, može se tumačiti i načinom socijalizacije

djece u našem društvu. Prisutan kulturni stav karakterističan za seljačka društva (u koje je

doskoro spadalo i naše) je stav fatalističkog predavanja pojedinca vlastitoj sudbini, koji je

uslovio odnos prema starima kao ljudima koji ”jedino još treba da umru”. Socijalizacija se u

ovakvim društvima odvija po tipu prirodnog odrastanja, bez većih nježnosti, pažnje i brige za

dječije potrebe. Ovako vaspitavana djeca nemaju dovoljno sluha za potrebe svojih starih roditelja

(Milić, 1988:1-13.). Promjene u odnosima između roditelja i djece u smislu omogućavanja

razvoja individualnosti, poštovanja potreba drugih, uvažavanja stavova svih članova porodice,

smatra se novovjekovnom tvorevinom građanskog društva i urbane civilizacije.

Slika 2. Distribucija suicida u Tuzlanskom kantonu prema starosnoj strukturi u odnosu na period 1992.-1998. i period 2005.-2011. godina

0

50

100

150

200

250

300

do 18 od 18-30 od 30-40 od 40-50 preko 50

1992-1998

2005-2011

Razvrstavajući suicidante u dobne skupine može se zapaziti da, prosječno, najviše

samoubistva je u 50-tim godinama starosti i u pomenutom periodu istraživanja iznosi 245

samoubistava.

Podaci istraživanja suicida u Tuzlanskom kantonu pokazuju da je stopa samoubistva veća

u starijim nego u mlađim dobnim skupinama.

U nekim zemljama istraživanja su pokazala da starost kao suicidogeni faktor ima bitnog

uticaja na porast suicida. Tako u Francuskoj od svih izvršenih samoubistava tri četvrtine čine

samoubistva starih ljudi. U Portugaliji ( po Ferreira de Castro i Martins, 1987: 337-343.)

suicidalno najugroženije skupine čine osobe od 50 do 59 godina starosti. Stare osobe se smatraju

pripadnicima tzv. ugroženih grupa. Kapamadžija (1976.) u sistematizaciji suicidogenih faktora,

51

pod faktorom „dispozicija", navodi stare osobe. Osećanje usamljenosti starih u savremenom

svetu dobija epidemiološku potvrdu (Marić i Kunovac, 1989.). Karakteristično za stare je –

osećaj usamljenosti, zatim penzionisanje, smrt bračnog partnera, odlazak djece iz porodice, tj.

„simptom praznog gnezda", teška organska bolest, kao značajni životni događaji koji utiču na

suicidalno ponašanje ( Dragišić-Labaš, 1999:89-90.).

Istraživanje provedeno u Tuzlanskom kantonu za navedeni period od 2005.-2011. godine,

pokazalo je da su 74 suicidanta ili (17,7 %) bile starosne dobi između 40 i 50 godina. Na trećem

mjestu su suicidanti starosne dobi od 18 do 30 godina. Broj osoba ove skupine koje su u

navedenom istraživačkom periodu izvršile suicid je 47 ili (11,3%).

Ono što važi za ovu životnu dob je da su tranzicijska kategorija (društvena skupina) na

prijelazu između dijetinjstva i zrelog doba, kada se moraju savladati kompleksnosti uzajamnog

odnosa ličnih i socio-ekonomskih promjena u cilju da se savlada prelaz od zavisnosti ka

nezavisnosti, preuzimanje efikasne kontrole nad svojim životom kao i preuzimanje društvene

uloge i određenog društvenog angažmana. Dakle možemo reći vulnerabilno doba , u kojem jedna

nedovoljno emocionalno sazrela ličnost u stresnim situacijama može reagirati pokušajem ili

izvršenjem samoubistva.

Novija istraživanja pokazuju da su sve učestalija samoubistva adolescenata. U odnosu na

ranije godine kada su suicidu bili najviše skloni ljudi starije životne dobi – penzioneri, danas se

drastično povećao broj samoubistava adolescenata. Stoga je ovaj rad i usmjeren na ovu

problematiku.

Istraživanje je pokazalo da je u istraživanom perioduod od 2005.-2011. godine na

području Tuzlanskog kantona suicid izvršilo 175 oženjenih muškaraca i 71 udata žena. Da je

neoženjenih/ neudatih suicidanata 92 muškog spola i 34 ženskog spola, te da razvedenih/udovci

41 muškog spola i 5 ženskog spola.

Kad je u pitanju mjesto življenja osoba koje su izvršile samoubistvo, istraživanjem je

utvrđeno da je na selu živjelo 190 osoba muškog spola i 67 osoba ženskog spola, a u gradu 118

osoba muškog spola i 43 ženskog spola.

Na području Tuzlanskog kantona u posmatranom periodu na suicid se odlučilo najviše radno

neangažovanih, dakle, nezaposlenih 186 osoba ili (44,5%), a radno angažovanih ( zaposlenih)

je bilo 98 osoba ili ( 23,4%) (Tabela III).

Tabela III. Distribucija suicida u Tuzlanskom kantonu prema radnoj angažovanosti za period 2005.-2011. godine

Radna angažovanost

Suicid

Muškarci Žene Ukupno

52

Broj % Broj % Σ %

Zaposleni 79 25,6 19 17,3 98 23,4Nezaposleni 113 36,7 73 66,4 186 44,5Učen./student 9 2,9 3 2,7 12 2,9Penzioneri 88 28,6 15 13,6 103 24,6Zemljoradnici 19 6,2 - - 19 4,6 Svega 308 100 110 100 418 100

Rezultati istraživanja govore da je broj suicidanata penzionera 103 osoba ili (24,6%), što

potvrđuje činjenicu da stare osobe čine „rizični grupu” suicidanata.

Ako broj izvršenih suicidanata razmatramo shodno nacionalnoj pripadnosti suicidanata

onda dobijemo sljedeće podatke: Bošnjaka je evidentirano u najvećem broju i to 349 ili ( 83,5 %)

suicidanata, zatim, Hrvata je evidentirano 38 ili (9,0%) i Srba 31 ili (7,5%) suicidanata, što je

skoro proporcionalno ukupnom broju stanovništva navedenih nacionalnosti u Tuzlanskom

kantonu.

Prema nekim, u literaturi, poznatim podacima, pokušaji suicida su deset puta čeći od

suicida. Podaci također govore da je veliki broj osoba prije uspjelog suicida pokušao jednom ili

više puta suicidalni čin, među njima najveći broj žena, najčešće mlađe životne dobi. Prema

Jakovljeviću (1986:189-201.) suicidalno ponašanje može imati različita značenja: apel –alarm ili

poziv u pomoć; samokažnjavanje kao izraz neizdrživog osjećaja krivnje,; izazivanje osjećaja

krivnje i kažnavanje drugih; ucjenjivanje okoline; implusivno rasterećenje od napetosti;

iskušavanje subine – igra sa sudbinom; izraz doživljaja besmislenog života te izraz altruizma ili

herojskog djela.

Na području Tuzlanskog kantona u istraživanom periodu raniji pokušaj smoubistva, na

više različitih načina, imalo je ukupno 43 ili (10,28 %) suicidanata, od čega jedan pokušaj je

imalo 31 lice ili ( 72,1 %) i 12 osoba ili ( 27,9%), dva ili više pokušaja.

Iako predmet istraživanja nisu pokušaji suicida, tokom istraživanja došli smo do podataka

da je u istraživanom periodu evidentirano 177 pokušaja suicida. Među tim osobama evidentirano

je 93 ili ( 52,7 %) osoba muškog spola i 84 ili ( 47,3 %) osobe ženskog spola.

Najčešći način pokušaja izvršenja suicida je trovanjem sa (36,15%) slučajeva, zatim

vješanjem (27,68%), hladnim oružjem 18,07% i upotrebom vatrenog oružja (4,51%). Najmanji

broj pokušaja suicida evidentiran je na nacin samospaljivanja i strujnog udara gdje je

evidentirano po 1 osoba ili ( 0,54 %).

Kada su u pitanju pokušaji suicida u odnosu na radnu angažovanost istraživanje u

pomenutom periodu ukazuje da su najveći broj pokušaja suicida izvršile osobe koje nisu radno

angažovane (nezaposelne) i to 117 ili ( 66,10%), što cini skoro 2/3 svih evidentiranih pokušaja

53

suicida. Zatim slijede zaposleni sa (18,7%), i penzioneri sa (10,73%) slučajeva. Ovi podaci

potvrđuju da je nezaposlenost, kao i loše materijalne prilike značajan faktor kako pokušaja tako

i samog suicida.

Kada su u pitanju suicidanti u odnosu na hronična organska oboljenja, psihičke

poremećaje i alkoholizam, rezultati pokazuju da je u pomenutom periodu istraživanja na

Tuzlanskom kantonu broj suicidanata sa teškom bolešću 71 ili ( 16,98%), od toga muškaraca 51,

a žena 20. Kod 113 suicidanata ili ( 27,0%) registrovani su duševni poremećaji, od čega je 88

osoba muškog spola ili (77,9%), i 25 osoba ženskog spola ili (22,1%). Istraživanje u navedenom

periodu isto tako pokazuje da je u alkoholisanom stanju, prilikom izvršenja samubistva, bilo 55

osoba ili (13,15%), od čega 51 osoba muškog spola ili ( 92,7 %), i 4 osobe ženskog spola ili

(6,3%).

Od vanjskih provocirajućih faktora, koji u „kombinaciji” sa drugim provocirajućim

faktorima vode samoubilačkom činu dominiraju emotivni problemi, konflikti u porodici/poslu,

socio- ekonomski problemi kao i gubitak bliske osobe. Konfliktne situacije kao mogući uzrok

samoubistva su najprisutnije sa ( 13,8%). Konflikt u porodici je znatno zastupljeni od konflikta

na poslu. Na drugom mjestu su emotivni problemi sa 54 slučaja ili (12,9%). Zatim slijede

socioekonomski problemi kod 45 suicidanata ili (10,8%), i gubitak bliske osobe kod 3 suicidanta

ili ( 0,71 %).

S obzirom na način izvršenja suicida u pomenutom periodu istraživanja na području

Tuzlanskog kantona najveći broj osoba izvršilo je suicid vješanjem, 269 osoba ili (64,4 %) od

ukupnog broja. Upotrebom vatrenog oružja suicid je izvršilo 57 osoba ili ( 13,7%). Skakanje s

visine je zabilježeno u 23 ili ( 5,5%) slučajeva. Trovanje je evidentirano kod 24 osobe ili

( 5,8%). Zatim slijede aktiviranjem eksplozivne naprave, utapanje i upotreba hladnog oružja, sa

po (2,8 %) slučajeva. Najmanji broj evidentiranih slucajeva suicida je samospaljivanjem gdje su

zabilježene samo 2 osobe ili ( 0,3%).

Kada su u pitanju samoubistva u odnosu na mjesec i čas izvršenja , u pomenutom periodu

istraživanja evidentirano je da je najveći broj slučajeva izvršio suicid u šestom mjesecu i to 48

ili ( 11,5%) osoba, a najmnje u prvom i drugom mjesecu sa po 24 slučaja ili ( 5,8%). U odnosu

na čas izvršenja, najveći broj osoba samoubisto je izvršilo između 12 i 18 sati i to 127 osoba ili

(30,4%), a zabilježen je najmanji broj samoubistava u periodu između 3 i 6 sati 20 ili ( 4,8 %)

slučajeva.

3.1.1. Pokazatelji samoubistva mladih na području Tuzlanskog kantona

54

Istraživanje suicida mladih na području Tuzlanskog kantona u periodu 2005.-2011.

godine dalo je slijedeće rezultate: Samoubistvo je ukupno izvršilo 55 mladih osoba ili ( 13,55

%), od toga najveći broj samoubistava evidentiran je u 2006 godini gdje je suicid izvršilo 13 ili

( 23,63%) mladih osoba. U 2005. i 2011. godini zabilježen je najmnji broj izvrženih suicida

mladih i to 5 osoba ili ( 9 %), zatim slijede 2007. i 2009. godina gedje je samoubistvo izvršilo 9

ili ( 9,0 %) osoba.

Kada je u pitanju zastupljenost suicida mladih po opštinama istraživanje pokazuje da je

najveći broj suicidanata u pomentom periodu evidentiran na području općine Tuzla i to 15 ili

( 27,27%), što skoro čini jednu trećinu ukupnog broja suicidanata. Na drugom mjestu je općina

Živinice sa 8 ili ( 14,54 %) , a zatim općine Gračanica sa 7 ili ( 12,72 %) i općina Gradačac sa 6

ili ( 10,9%) slučajeva suicida mladih (Tabela IV).

Tabela IV. Distribucija suicida mladih u Tuzlanskom kantonu za period od 2005.-2011. godine po općinama.

Općine Godine

2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 Svega

Br. % Br. % Br. % Br % Br.

% Br. % Br. % Br.

%

Banovići 1 20,0 1 7,7 1 11,1 - - - - - - - 3 5,45

Čelić - - - - - - - - - - - - - - -

Doboj.ist 1 20,0 - - - - 1 14,3 - - 1 14,3 - - 2 3,63

Gračanica

- - 3 23,0 1 11,1 - - - 2 28,6 1 20.0 7 12,72

Gradačac - - 1 7,7 - - 2 28,6 2 22,2 - 1 20.0 6 10,90

Kalesija 1 20,0 - - - - - 1 11,1 1 14,3 - - 3 5,45

Kladanj - - 1 7,7 - - - 1 11,1 - - 2 3,63

Lukavac - - 1 7,7 - - 1 14,3 1 11,1 1 14,3 1 20.0 5 9,09

Sapna - - - - 1 11,1 - - - 1 20.0 2 3,63

Srebrenik - - - - - - 1 14,3 1 11,1 - - - - 2 3,63

Teočak - - - - - - - - - - - - -

Tuzla 2 40,0 5 38,4 3 33,3 1 14,3 2 22,2 1 14,3 1 20.0 15 27,27

Živinice - - 1 7,7 3 33,3 2 28,6 1 11,1 1 14,3 - - 8 14,54

Σ 5 100 13 100 9 100 7 100 9 100 7 100 5 100 55 100

3.1.2. Pokazatelji izvršenih suicida mladih u odnosu na starosnu strukturu i spol

Samoubistvo je među prvih pet, a u nekim zemljama na prvom ili drugom mjestu uzroka

smrtnosti stanovništva uzrasta od 15 do 19 godina. Među djecom mlađom od petnaest godina

55

samoubistvo je neuobičajeno, a dogodiće se na početku adolescencije, dok je kod djece mlađe od

dvanaest godina rijetkost.

Kada govorimo o suicidu mladih u odnosu na starosnu strukturu i spol, možemo istaći da

je u istraživanom periodu od 2005.-2011.godine u Tuzlanskom kantonu suicid izvršilo 55 ili

(13,15%) mladih osoba, od toga više od polovine su suicidanti starosne dobi od 18-25. godina

(Tabela VI).

Tabela VI. Distribucija suicida mladih po spolu u Tuzlanskom kantonu u periodu 2005.- 2011. godine.

Godinaizvršenja

Spol Starosna dob

UkupnoDo18.godina Od 18-25 godina

od 25-30. godina

Broj % Broj % Broj % Broj % 2005 M 2 25 1 3,44 1 5,55 4 80,00

Ž 0 - - - 1 5,55 1 20,00 2006

M 0 - 8 27,58 3 16,66 11 84,61 Ž 1 12,5 1 3,44 - 2 15,39

2007 M 4 50 2 6,89 1 5,55 7 77,77

Ž 0 - 1 3,44 1 5,55 2 32,33

2008 M 0 - 2 6,89 3 16,66 5 71,42

Ž 0 - 2 6,89 0 2 28,58

2009 M 0 - 5 17,24 2 11,11 7 77,77

Ž 0 - 1 3,44 1 5,55 2 32,33

2010 M 1 12,5 4 13,79 2 11,11 7 100,0

Ž 0 - - - 0 0 0,00

2011 M 0 - 2 6,89 3 16,66 5 100,0

Ž 0 - - - 0 0 0,00

Ukupno M 7 87,5 24 82,17 15 83,33 46 83,63

Ž 1 12,5 5 17,24 3 16,66 9 16,37

Kao što se vidi u Tabeli VI, broj suicidanata starosne skupine od 18-24 godine iznosio je

29 ili ( 52,72%), od toga su samoubistvo izvršile 24 ili (43,6 3%) osobe muškog spola, i 5 ili

(9,09%) osoba ženskog spola. Na drugom mjestu su osobe starosne skupine od 25-30 godina

gdje je samoubistvo izvršilo 19 ili ( 34,54%)suicidanata, od toga muškarci su u 15 ili ( 27,27%)

slučajeva , a žene u 3 ili (5,45%) slučajeva. Najmanji procenat su bile zastupljene osobe starosne

dobi do 18 godina gdje je evidentirano 8 ili 14,45%, od čega je 7 ili ( 12,72 %) muškog spola i

samo 1 osoba ženskog spola.

Rezultati sprovedenog istraživanja pokazuju da evidentirani podaci o suicidu mladih na

području Tuzlanskog kantona potvrđuju dosadašnja istraživanja, gdje muškarci znatno češće

56

izvršavaju suicid u odnosu na osobe ženskog spola (Slika 3). Rezultati istraživanja pokazuju da i

muškarci i žene najveći broj samoubistava izvrše u starosnoj dobi od 18-25 godina starosti.

Slika 3. Distribucija suicida mladih u odnosnu na starosnu strukturu i spol za period 2005.-2011. godina u Tuzlanskom kantonu.

0

5

10

15

20

25

30

do 18 god od 18-25 god od 25-30 god

Muškarci

Žene

Dominacija muškaraca u izvršenim samoubistvima, a žena u pokušanim- činjenica je

koju suicidologija odavno poznaje. Ovaj trend se pokušava objasniti u promjenama distribucije

socijalnih uloga između žena i muškaraca. Preuzimajući sve više „muških” uloga, žene

preuzimaju i dio stresa koji je ranije bio „rezervisan” samo za muškarce. Neki to objašnjavaju

kroz konstitucionalno-biološkim razlikama između muškaraca i žena. Perspektivne studije

(Brown i Sheran, 1972:67-74.) ukazuju da u popilaciji korisnika usluga centra za prevenciju

(gdje inače ubjedljivo dominiraju žene) kasnije najčešće izvršavaju suicid baš- muškarci.

Jedan od razloga zašto muški češće izvršavaju suicid u odnosu na djevojke mogao bi da bude taj

što biraju nasilnije metode za izvršenje, kao što su vješanje, vatreno oružje, eksploziv mnogo

češće nego što to čine djevojčice. Međutim, u pojedinim zemljama samoubistvo je mnogo češće

kod djevojaka između 15-19 godina nego kod mladića iste starosne grupe, a tokom protekle

decenije povećan je broj djevojaka koje su upotrebljavala nasilna sredstva pri izvršenju

samoubistva.

Istraživanje sucida mladih na području Tuzlanskog kantona koje je sproveo Šarić ( 2000.)

govore da su u periodu od 1992.- 1998. godine suicid izvršile 42 mlade osobe od 14-25 godina.

Mlađih od 18 godina bilo je 17 osoba, a od 18-25 godina 25 osoba. Prikaz distribucije suicida

57

mladih u Tuzlanskom kantonu prema starosnoj strukturi u odnosu na period 1992.- 1998. godina

i period 2005. - 2011. godina data je u Tabeli VII.

Upoređujući rezultate istraživanja za pomenute periode može se zaključiti da u periodu

2005.-2011. godine nije evidentiran porast broja suicida u odnosu na period 1992.-1998. godina.

Evidentan je samo porast broja suicidanata u dobi od 18-25 godina, broj suicidanata u dobi do

18. godina je znatno manji, dok je broj suicidanata u dobi od 25-30 godina približan u odnosu na

posmatrani period. (Slika 4).

Tabela VII. Distribucija suicida mladih u Tuzlanskom kantonu prema starosnoj strukturi u odnosu na period 1992. - 1998. godina i period 2005. - 2011.godina.

Period Starosna struktura do 18 godina od 18- 25 godina od 25-30 godina Σ

1992-1998 17 25 20 62

2005-2011 8 29 18 55

Slika 4. Grafički priikaz suicida mladih u Tuzlanskom kantonu prema starosnoj strukturi u odnosu na period 1992.-1998.godina i period 2005.-2011.godina.

0

5

10

15

20

25

30

35

do 18 od 18-25 od 25-30

1992-1998

2005-2011

3.1.3. Pokazatelji izvršenih suicida mladih u odnosu na bračno stanje

58

U većem broju istraživnja suicida prevladava stav da se češće ubijaju osobe koje su bez bračne

obaveze, samci ( neudati/neoženjeni, razvedeni) od osoba koje su u braku. Osobe koje imaju

djecu- roditelji također rjeđe podižu ruku na sebe. Razlika u stopi samoubistva također je polno

određena pa je tako samoubistvo dva do tri puta češće kod muškaraca, premda žene češće

pokušavaju samoubistvo od muškaraca ( Kozarić-Kovačić i sur., 2002:50-170.).

Podaci dobijeni istraživanjem suicida mladih na području Tuzlanskog kantona u periodu

2005.-2011. godine potvrđuju navedeno prevladavajuće mišljenje među istraživačima. U okviru

istraživanja evidentirano je 38 ili ( 69,0% ) suicidanata koji nisu bili oženjeni/udati, što je skoro

tri puta više od onih koji su u braku kojih je evidentirano 14 ili ( 25,45 %) slučajeva. U kategoriji

razvedeni/udovci istraživanjem su zabilježena samo dava slučaja ili ( 3,63%) (Tabela VII).

Tabela VII. Distribucija suicida mladih u Tuzlanskom kantonu prema bračnom stanju i spolu za period 2005.-2011. godina.

Bračno stanje

Suicid

Muškarci Žene Ukupno Br % Br % Σ %

Oženj/ udati 12 27,90 2 16,67 14 25,45Neož/neudat 32 67,44 6 75,00 38 69,09Razv/udovci 1 2,32 1 8,33 2 3,64Bez podat 1 2,32 - - 1 1,81 Svega 46 100 9 100 55 100

Na osnovu rezultata prikazanih na slici 4 može se vidjeti da su suicidanti i muškog i

ženskog spola u kategoriji neoženjeni/neudati zastupljeni u znatno većem broju u odnosu na

ostale kategorije. U okviru navedene kategorije muškarci su samoubistvo izvršili u 32 ili 76,74

% slučajeva, što čini 2/3 ukupnog broja, dok su djevojke samoubistvo izvršile 6 ili (66,66%)

slučajeva. U kategoriji oženjenih/udatih evidentirano je 12 ili ( 26,08%) osoba muškog spola i 2

ili ( 22,22 %) osoba ženskog spola.

Slika 4. Grafički prikaz suicida mladih u Tuzlanskom kantonu prema bračnom stanju u odnosu na spol za period 2005.-2011. godina

59

0

5

10

15

20

25

30

35

oženj/udat neož/neud razv/udov

Muškarci

Žene

3.1.4. Pokazatelji suicida mladih u odnosu na vrijeme izvršenja

U pojašnjenju mogućih uzroka suicida, istraživači pokušavaju da preciznim određenjem

kritičnog dana, sedmice, mjeseca ili godišnjeg doba naprave vezu između pobrojanih klimatsko-

vremenskih činilaca i odluke o suicidu. Dablin (1963.) konsatuje da je najugroženiji mjesec maj,

dok se drugi zadovoljavaju da kao „opasne“ periode proglase proljeće i jesen ( Lester, 1992:23-

27.). Postoje tvrdnje da je srijeda ili nedjelja posebno „suicidalni“ dan ( Šoljovenski, 1976.), a

Tuckman i Youngman (1986.) u svoju skalu za predikciju samoubistva stavljaju i podatak o

tome, da li je predhodni pokušaj samoubistva izvršen po danju ili po noći.

Bilo je pokušaja da se učestalost samoubistva poveže i sa klimatskim promjenama. Tako,

Monteskje smatra da maglovite i hladne zemlje znatno pogoduju razvoju samoubistva. Ovo

stanovište je danas u potpunosti odbačeno. Tako da prema najnovim statističkim pokazateljima,

samoubistva dostižu svoj maksimum tokom ljeta. U svim godišnjim dobima najveći broj

samoubistava se dešava u toku dana. Budući da su samoubistva brojnija u toku dana, logično je

da su brojnija kada dan postaje duži, odnosno u toku ljeta. Prema rezultatima nekih istraživanja ,

u toku dana, tačnije ujutro i popodne samoubistva su najbrojnija, možda zbog dinamike poslova

(društvena aktivnost na svome maksimumu) koja je najveća u navedenim dijelovima dana

(Dirkem 1987.). Danas prevladava mišljenje da su kalendarski činioci u dužem vremenskom

razdoblju, u pogledu pravilnosti u odnosu na vrijeme samoubistva, tipični isključivo za uzorak na

kome je vršeno ispitivanje, a ne za region ili populaciju.

60

Istraživanje suicida mladih u navedenom periodu u Tuzlanskom kantonu pokazuje da je

najveći broj suicida izvršen u 2006. godini i to 13 ili ( 26,36%) slučajeva, a najmanje u 2005 i

2011. godini sa po 5 slučajeva ili ( 9,09%).

U pogledu distribucije u toku godine ( po mjesecima ) vidljivo je da je najveći broj suicida

izvršen u martu ( rano proljeće ) i u julu ( Tabela VIII).

Gotovo identičan broj osoba oba spola izvršili su suicid upravo u navedenom periodu (Slika 5).

Kao što je vidljivo u navedenoj tabeli, najmanji broj evidentiranih suicida je bio u maju,

gdje je evidentiran samo jedan slučaj što je deset puta manje u odnosu na mjesec mart i juli. U

proljeće i ljeto se desilo najviše samoubistava, 35 osoba ili (63,63%). Analizirajući vremenske

prilike, uočava se da nemaju neku ulogu u provokaciji suicidalnog procesa.

Tabela XIII. Distribucija samoubistva mladih u Tuzlanskom kantonu prema spolu i mjescu

izvršenja suicida u periodu 2005.-2011. godine.

God. Spol U Mjesecu

I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII ∑

2005 M - - - 1 1 - - - - - 2 - 4Ž 1 - - - - - - - - - - - 1

2006 M 1 1 3 1 2 2 - 1 11Ž - - 1 - - - 1 - - - - 2

2007 M - - 2 - - - 3 - - - 1 1 7Ž - - 1 - - - 1 - - - - - 2

2008 M - - 2 2 - - - 1 - - - - 5Ž - - - - - - - - 1 - - 1 2

2009 M - - - 2 - - 1 2 - 1 - 1 7Ž - - - - - 1 - - 1 - - 2

2010 M 1 1 1 1 1 1 - - - 1 7Ž - - - - - - - - - - - - 0

2011 M - - - 1 - - 1 1 1 - 1 - 5Ž - - - - - - - - - - - - 0

UkupnM 2 2 8 7 1 2 7 5 3 1 3 5 46Ž 1 - 2 - 0 - 3 - 1 1 1 - 9∑ 3 2 10 7 1 2 10 5 4 2 4 5 55

Slika 5 Distribucija suicida mladih prema sezoni

61

33%

31%

18%

18%

Proljeće

Ljeto

Jesen

Zima

Ako se u okviru navedenog sedmogodišnjeg perioda posmatra suicid u odnosu na čas

događanja najkritičniji vremenski period dana je od 06-12 časova. U tom dijelu dana

samoubistvo je izvršilo 18 mladih osoba ili (32,72%), dakle skoro jedna trećina svih

samoubistava. Na drugom mjestu je vremensko razdoblje od 12-18 časova, gdje je izvršeno 10

suicida ili (18,18%) (Tabela XIV).

Tabela XIV. Samoubistvo mladih kao osnovni uzrok smrti u odnosu na čas događaja u Tuzlanskom kantonu za period 2005.-2011. godine.

Godina Čas ogađaja samoubistva mladih

Sveg0-3 sata 3-6 sata 6-12 sati 12-18sati 18-24 sati Nije pozn.

Br. % Br. % Br. % B. % Br. % Br. %2005. - - - - 4 22,2 1 10,0 - - - - 52006. 2 40,0 3 30,0 4 22,2 - 1 14,3 2 50,0 132007. - - 1 10,0 2 11,1 3 30,0 2 28,6 1 25,0 92008. 1 20,0 1 10,0 2 11,1 2 20,0 1 14,3 - - 72009. 1 20,0 2 20,0 3 16,7 2 20,0 1 14,3 - - 92010. - 2 20,0 3 16,7 1 10,0 1 14,3 - - 72011 1 20,0 1 10,0 - - 1 10,0 1 14,2 1 25,0 5 ∑ 5 100 10 100 18 100 10 100 7 100 4 100 55

3.1.5. Pokazatelji izvršenih suicida mladih u odnosu na mjesto življenja suicidanta

62

Po istoj osnovi socijalne dezintegracije – migriranost se, takođe, smatra suicidogenom

dispozicijom. Sa nekim izuzetcima, kao što je Bruhn (1962:772-779.) koji migraciju smatra

izrazito suicidogenim faktorom i dodjeljuje joj čvrsto mjesto u hijerarhiji faktora suicidalne

dezorganizacije, zapadni istraživači ne ističu ovaj faktor posebno, već ga, najčešće, razmatraju u

okviru urbanizacije. Urbanizacija i industralizacija, kroz uspostavljene veze selo - grad, na neki

način razbijaju cjelinu čovjekovog življenja na pojedinačne sfere. Prostorne manifestacije

odvajaju zone rada ( industrijske zone ) od zona stanovanja, a od njih zone dokolice ( za

slobodno vrijeme, provod, zabavu).

Poznata je činjenica da su samoubistva češća u većim gradovima, a rjeđa u manjim

mjestima i selima ( Kozarić-Kovačić i sar., 2002.). Razlozi tome su višestruki, a glavni se odnosi

na pojačani stepen socijalne kontrole u manjim mjestima i selima, kao i veći stepen solidarnosti

te razvijaju komunikaciju među susjedima. Promjenama sredine i odlaskom iz sela u grad, kao

mjesto življenja, ljudi su primorani da mijenjaju dotadašnje navike, običaje i stil života. Najčešće

su uskraćeni za emocionalne veze sa susjedima bez srdačnih kontakata . Uz često nedovoljno

riješena socijalna pitanja, kao što su stanovanje, loši materijalni uslovi života, problemi sa

čuvanjem, smješatjem i odgojem djece. U takvim okolnostima mogućnost odavanja raznim

asocijalnim ponašanjima, od alkohola do samoubistva, se povećava.

Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je od ukupnog broja suicida mladih u

Tuzlanskom kantonu na selu je izvršeno 20 samoubistava ili (36,36%), a u gradu 35 ili (63,63%)

(Tabela XV).

Tabela XV. Distribucija siuicida mladih u Tuzlanskom kantonu prema mjestu življenja u periodu

2005.-2011. godine

Mjesto življenja

Suicid

Muškarci Žene Ukupno Br. % Br. % Σ %

Selo 15 32,61 5 55,56 20 36,37 Grad 31 67,39 4 44,44 35 63,63Bez podat. - - - - - - Svega 46 100 9 100 55 100

Kao što se vidi u tabeli XV muškarci znatno više izvršavaju suicid sa mjestom življenja u

gradu 31 ili (67,39%) suicidanata, u odnosu na selo gdje je suicid izvršilo 15 ili (32,60%) osoba

muškog spola. Za razliku od muškaraca, žene sa mjestom boravka na selu su u većem broju

63

slučajeva izvršile suicid u odnosu na žene sa mjestom boravka u gradu. Broj suicidanata ženskog

spola na selu iznosio je 5 ili (55,55%), a u gradu taj broj je 4 ili (44,44%) ( Slika 6).

Slika 6. Distribucija suicida mladih na području Tuzlanskog kantona u odnosu na mjesto boravka i spol za period 2005.-2011. godina.

0

5

10

15

20

25

30

35

Selo Grad

Muškarci

Žene

3.1.6. Pokazatelji izvršenih suicida mladih u odnosu socio-ekonomske uslove suicidanta

Veoma bitani „socijalni” i „sociološki” pokazatelji, a u posljednje vrijeme „socijalno –

psihološki” faktori su, upravo socioekonomske prilike u kojima suicidant donosi odluku.

Podaci o drastičnom povećanju stope samoubistva mladih u Evropi i Sjedinjenim američkim

državama u posljednje četiri decenije korenspodiraju sa povećanjem više dimenzija socijalne

isključenosti ove starosne grupe, kao što su : stope nezaposlneosti i siromaštva, potrošnja,

stanovanje, relativno opadanje prihoda zaposlenih, smanjena socijalna mobilnost, opadanje

upotrebne vrijednosti diploma na tržištu rada, usamljenost i dosada ( Filipović, 2010).

Laster i sar. (1992:23-27.) nalaze pozitivnu korelaciju između stope samoubistva i

socioekonomskog statusa u Sjedinjenim američkim državama i negativnu korelaciju u Japanu.

Istraživači suicida u Francuskoj sedamdesetih godina ovog stoljeća nalaze da je za stopu

samoubistva nezaposlenost značajnija od raspada porodice. Stilman (1980.), ( po M. Birou,

1983), iznosi rezultate da je stopa samoubistva za nezaposlene radnike tri puta veća od

nacionalnog prosjeka stope samoubistava. U svjetlu svjetske ekonomske krize u Italiji je

sprovedena studija kojom je utvrđeno da su pokušaji samoubistva kod osoba koje su prethodno

bile zaposlene, ali su trenutno bez posla, i stope inflacije u pozitivnoj korelaciji ( Solano, 2011.).

64

Na području Tuzlanskog kantona u posmatranom periodu na suicid se odlučilo najviše

mladih radno neangažovanih ( nezaposlenih ) 35 osoba ili (63,63%). Ako ovome broju dodamo

broj učenika i studenata koji su izvršili suicid onda je taj broj 44 mlade osobe ili ( 80%). Radno

angažovanih ( zaposlenih9 je bilo 11 osoba ili (20%) (Tabela XV).

Tabela XV. Distribucija suicida mladih u Tuzlanskom kantonu prema radnoj angažiranosti za period 2005.-2011. godina.

Radna angažovanost

Suicid

Muškarci Žene Ukupno Br % Br % Σ %

Zaposleni 9 19,56 2 22,22 11 20,00Nezaposleni 30 62,21 5 55,55 35 63,63Učen/student 7 15,21 2 22,22 9 16,37 Svega 46 100 9 100 55 100

Najveći broj suicidanata i muškog i ženskog spola zastupljen je u kategoriji radno neangažovanih

( nezaposlenih), gdje je broj suicidanata muškog spola bio 30 ili (65,5 %), a ženskog spola 5 ili

(55,5%) (Slika 6).

Slika 6. Distribucija suicida mladih u Tuzlanskom kantonu prema radnoj angažiranosti i spolu za period 2005.-2011. godina

0

5

10

15

20

25

30

35

Zaposleni Nezaposleni Učenici/studenti

Muškarci

Žene

U grupi mladih suicidanata sa lošim materijalnim stanjem nalazi se 38 osoba ili (69,09%), što

čini skoro dvije trećine ukupnog broja suicidanata, dok je broj suicidanata sa srednjim

65

materijalnim prilikama 11 osoba ili (20 %) i dobrim materijalnim statusom 6 osoba ili (10,9%)

(Tabela XVI).

Tabela XVI. Distribucija samoubistva mladih u Tuzlanskom kantonu prema materijalnim

prilikama u periodu 2005.-2011. godine.

Materijalne prilike

Samoubistva

M % Ž % Σ %Dobre 4 8,69 2 22,22 6 10,90Srednje 10 21,73 1 11,11 11 20,00Loše 34 73,91 6 66,66 38 69,09 Svega 46 100 9 100 55 100

3.1.7. Pokazatelji izvršenih suicida mladih u odnosu na nacionalnu pripadnost

U literaturi se, često, u etnokulturalne faktore pored nacionalnih, uvrštavaju još i rasna i

religijska pripadnost. Ideje da etno-kulturalni faktori imaju nekog udjela u genezi suicidalnog

ponašanja proizašle su, prije svega, iz činjenice, da se u nekim zemljama konstantno registruje

visoka stopa samoubistva ( npr. Mađarska). Godinama pripadnici ove nacije imali su najveću

stopu samoubistva u svijetu (oko 40). Tako se ispostavilo da stopa suicida Mađara u sjevernom

Banatu i južnoj Bačkoj, mjestima gdje su „čisto“ Mađarska, izuzetno visoka, za razliku od mjesta

u Vojvodini i Mađarskoj u kojima žive Rusini izmiješani sa Mađarima, gdje je zabilježena

najniža stopa samoubistva u ovom regionu. Kao mogući potencijalni faktori navode se izuzetna

privrženost Rusina porodici, etnička povezanost i zatvorenost, te grkokatolička vjeroispovijest

koja formira specifične odnose prema braku i porodici, alkoholizmu i suicidu.

Negiranje uticaja „rase“ na čin suicida iznosi Emil Dirkem. On ističe da sve promjene u

broju samoubistava moguće je objasniti „bez pribjegavanja tajanstvenim silama rase“. Broj

samoubitsava, kod pripadnika različitih etničkih grupa, takođe ne zavisi od krvi koja protiče

njihovim žilama, već od civilizacije u čijem su okviru vaspitani ( Dirkem 1977.).

U svijetu se ističe da je niska stopa suicida u afričkim i azijskim zemljama, kao i kod

„obojene“ manjine u Sjedinjenim američkim državama, dala potvrdu za hipotezu o suicidalnoj

kavkaskoj rasi sa jedne i suicidu kao posljedici krišćansko-jevrejske religiozne tradicije ( u kojoj

je vijekovima odgajan kult grijeha), sa druge strane. Na području Tuzlanskog kantona danas živi

više nacija i etničkih grupa. Najbrojnije su Bošnjačka, Hrvatska i Srpska.

66

Istraživanje koje je sproveo Šarić (2000.) u periodu 1992.-1998. godina, broj suicida

prema nacionalnoj pripadnosti pokazuje sljedeće rezultate: Bošnjaka (75,4 %), Hrvati (17,1%) i

Srbi (7,4 %). On navodi da je to gotovo proporcionalno ukupnom broju stanovništva navedenih

nacionalnosti u Tuzlanskom kantonu, te da ovo potvrđuje raniju tvrdnju da etnokulturalni i

nacionalni milje nemaju značajan uticaj na suicid.

Ako broj suicida mladih posmatramo u odnosu na nacionalnu pripadnost suicidanata,

tada u okviru našeg istraživanja suicida mladih na području Tuzlanskog kantona u periodu od

2005.-2011. godine najveći broj suicidanata bio je Bošnjačke nacionalnosti 44 ili (80,0%), zatim

Srpske 6 ili (10,9%) i Hrvatske nacionalnosti 5 ili (9,1%) (Tabela XVI ).

Tabela XVI. Samoubistva mladih u Tuzlanskom kantonu pema nacionalnoj pripadnosti i spolu u periodu 2005.-2011. godine.

Godina Nacionalnost Svega Bošnjaci Srbi Hrvati

M Ž ∑ M Ž ∑ M Ž ∑ M Ž ∑2005 3 - 3 1 - 1 1 1 4 1 52006 9 1 10 2 1 3 - - 11 2 132007 6 1 7 - - - 1 1 2 7 2 92008 4 2 6 - - - 1 - 1 5 2 72009 6 1 7 1 1 2 - - 7 2 92010 6 9 - - - 1 - 1 7 0 72011 5 - 5 - - - - - 5 0 5 ∑ 39 5 44 4 3 6 3 2 5 46 9 55

Rezultati prikazani u tabeli VI potvrđuju raniju tvrdnju da etnokulturalni i nacionalni milje nema

značajan uticaj na suicid.

3.1.8. Pokazatelji izvršenih suicida mladih u odnosu na hronična organska oboljenja, psihičke poremećaje i alkoholizam

Mentalni poremećaji su jedan od najčešćih uzroka suicida i uzrok koji se može najlakše

tretirati. Procjenjuje se da u svijetu, neovisno o kulturnom kontekstu, oko 20% djece i mladih

ima probleme sa mentalnim zdravljem. Od psiholoških karakteristika koje su pominjane kao

moguće suicidalne dispozicije, najčešće su isticane depresivnost i agresivnost. Neki naučnici

smatraju da se suicid dešava u posebnom duševnom stanju gdje nagonski implusi i psihotični

doživljaji preuzimaju dominaciju nad cjelokupnim duševnim životom. Na stanje duševnog

zdravlja mogu uticati unutarnji doživljaji i vanjska zbivanja. U Sloveniji, prema navodima Širca

67

(1988.), zbog teške tjelesne bolesti i invaliditeta sve je veći broj suicidanata. Tkođer i druga

istraživanja navode da je oko polovine samoubica - starijih osoba, imalo tešku tjelesnu bolest.

U istraživanju koje je sprovedeno u Tuzlanskom kantunu za period 1992.-1998. godine,

Šarić (2000.) navodi da je sa teškom tjelesnom bolešću broj suicidanata iznosio 47 ili (17,5%),

od toga je bilo 36 ili (76,59%) muškaraca i 11 ili (23,40%) žena. Također ističe da je najveći broj

suicidanata bilo starije od pedeset godina. Moguće razloge vidi u tome da je največi broj osoba

liječen, posebno u ratnom periodu, te nisu imali dovoljno lijekova.

Ako posmatramo suicid mladih u odnosu na tešku tjelesnu bolest rezultati istraživanja za

navedeni period u Tuzlanskom kantonu pokazuju da su suicid izvršile 3 ili (5,45%) mlade osobe

i sve osobe su muškog spola (Tabela XVII).

Tabela XVII. Samoubistva mladih u Tuzlanskom kantonu pema postojanju tjelesnih bolesti i drugih poremećaja u odnosu na spol u periodu 2005-2011godine

God. Postojanje tjelesnih poremećaja

Bez poremećajaTeška tjelesna bolest

Duševni poremećaj

Alkoholizam / Narkomanija

M Ž ∑ % M Ž ∑ % M Ž ∑ % M Ž ∑ %2005 - - - - 1 - 1 12,5 1 1 20 2 1 3 7,692006 1 - 1 33,3 3 - 3 37,5 - - - - 7 2 9 23,072007 - - - - 2 - 2 25,0 - - - - 5 2 7 17,942008 - - - - - - - 2 - 2 40 3 2 5 12,822009 - - - - 1 - 1 12,5 1 - 1 20 5 2 7 17,942010 1 - 1 33,3 1 - 1 12,5 - - - - 5 0 5 12,822011 1 - 1 33,3 - - - 1 1 20 3 0 3 7,69 ∑ 3 - 3 100 8 - 8 100 5 - 5 100 30 9 39 100

Da je utjecaj alkohola na ponovni pokušaj samoubojstva mladih značajan, pokazalo je

longitudinalno praćenje skupine adolescenata koji su nakon pokušaja suicida bili podvrgnuti

terapijskom liječenju. Pokazalo se da su adolescenti, koji su bili pod utjecajem alkohola u

momentu pokušaja samoubojstva, znatno više izloženi riziku da opet pokušaju ili učine suicid, u

sličnim okolnostima (Soukas i Lonquist, 1995:36-40.). To potvrđuje i studija Spirita, koja prati

grupu od 623 adolescenta hospitalizirana nakon pokušaja samoubojstva. Tendencije suicidalnom

recidivizmu bile su izražene uglavnom kod pacijenata ovisnika o alkoholu. Studija naglašava da

alkohol ima značajnu ulogu u dezinhibiciji osobe, razvoju sklonosti impulzivnom ponašanju i

nedostatku sposobnosti uviđanja posljedica svog ponašanja (Spirito i sur., 1994:6-12.).

Mada su navedena istraživanja o povezanosti pijenja alkohola i suicidalnosti mladih provedena

na različitim uzorcima, rezultati imaju zajedničko obilježje: alkohol je značajan čimbenik koji

68

vodi neprilagođenom ponašanju, pokušajima suicida i suicidalnom recidivizmu; pod utjecajem

alkohola osoba se „lakše” odlučuje za suicidalni čin.

Milovanović (1992) ističe: „Alkoholisanost je prolazno psihološko stanje i ono stvara

afektivnost i implusivnost, daje smjelosti za izvršenje samoubistva, labaveći sve psihičke

kočnice, eliminiše sve protivpobudne svijesti i sužava vidik razuma“. Goodwin (1973:144-156.)

navodi da rizik od samoubistva u populaciji alkoholičara iznosi 6 do 28%.

U istraživanju suicida u Tuzlanskom kantunu za period 1992.-1998. godina, Šarić (2000)

ističe: „ u alkoholisanom stanju, prilikom izvršenja samoubistva, bilo je 41 osoba ili (15,4%) od

čega samo jedna žena“.

U okviru našeg istraživanja suicida mladih u na Tuzlanskom kantonu za navedeni period, broj

suicidanata u odnosu na alkoholisano stanje bilo je 5 ili (9,09%), gdje su svi suicidanti muškog

spola (Tabela XVII).

U literaturi koja je psihijatrijski orijentisana, duševne bolesti i poremećaji se ubrajaju kao

jedan od najčešćih uzroka samoubistva. Studija provedena u New Yorku na skupini od 159

mladih ispitanika koji su pokazivali simptome depresije, pronašla je 4,4% djece mlađe od deset

godina ( Rao i sur., 1993:21-27.). Weine i autori ( 1995.) su radili sa 12 bosanskohercegovačkih

adolescenata koji su preselili u Ameriku i koji su preživjeli „etničko čišćenje” u Bosni i

Hercegovini. Kod 25% ispitanika dijagnosticiran je PTSP, dok je 17% njih bilo depresivno.

Također je registrovano da u uslovima katastrofa mlađa djeca imaju više simptoma

posttraumatskog stresnog poremećaja nego adolescenti.

Bosanskohercegovačka studija je sinteza različitih i snažno izraženih faktora koji izazivaju

PTSP, jer su bosanskohercegovačka djeca živjela u iznimno teškim uslovima, koje ni teorija nije

predviđala za ljudsku vrstu: totalna opsada četiri godine na malim prostorima, svakodnevni

smrtonosni napadi, „držanje” pod snajperskom vatrom, nestašica hrane, vode, odjeće i skloništa

(Sinanović, 2010.).

Istraživanje na Tuzlanskom kantonu u navedenom vremenskom periodu, pokazuje da

broj mladih suicidanata sa duševnom bolesti iznosi 8 ili (14,54%) gdje su svi suicidanti muškog

spola.U okviru ovog istraživanja treba posebnio istaći da je od ukupnog broja suicidanata mladih

u navedenom periodu njih 16 ili (29,6%) imalo neki od tjelesnih poremećaja, dok je 39 ili

(70,4%) mladih suicidanata koji nisu imali izražene takve vrste poremećaja. Svi suicidanti koji

su imali određeni oblik tjelesnih poremećaja bili su muškog spola.

Ako poredimo odnos teške tjelesne bolesti, duševnih poremećaja i alkoholizma, kao mogućeg

uzroka suicida mladih, evidentno je da su duševni poremećaji znatno zastupljeni. Na drugom

mjestu je alkoholizam kao mogući uzrok, dok je najmanje zastupljen uzrok teška tjelesna bolest

(Slika 8).

69

Slika 8. Grafički prikaz suicida mladih pema postojanju tjelesnih bolesti, psihičkih poremećaja i alkoholizaizma / narkomanije.

19%

50%

31%tjel.bolest

duš.poremećaj

alkohol/narkomanija

3.1.9. Pokazatelji izvršenih suicida u odnosu na vanjske provocirajuće faktore

Od vanjskih provocirajućih faktora, koji u „kombinaciji“ sa drugim suicidogenim

faktorima vode samoubilačkom činu, u ovom istraživanju, dominiraju emotivni problemi,

konfliktne situacije, ljubavni problemi i socioekonomski problemi (Tabela XVIII).

Emotivni problemi kao mogući uzrok samoubistva su najprisutniji sa (35,71%). Na

drugom mjestu su konfliktne situacije sa (28,57%). Konflikt u porodici je mnogo zastupljeni od

konflikta na poslu ili školi. Zatim slijede ljubavni problemi kod 6 suicidanata ili (21,42 %)

slučaja. Najmanje suicidanata je bilo sa socioekonomskim problemima gdje je evidentirano samo

3 ili (10,71%) (Slika 9).

Slika 9 Grafički prikaz suicida mladih u odnosu na vanjske provocirajuće faktore

22%

30%11%

37% ljub.problemi

socioeko.prob

konfl.situacije

emot.problemi

Tabela XVIII. Samoubistva mladih u Tuzlanskom kantonu pema spolu i vodećem vanjskom provocirajućem faktoru u periodu 2005-2011 godine.

70

Godina Spol Vanjski provocirajći faktori

Bez jasnog vanjskog prov.faktora

Ljubavnprobl.

Konflikti u porod/pos

Socio –eko.problemi

Emotivni problemi

2005

M - - 1 - 3 Ž - - - 1 -

2006

M - 3 1 2 6 Ž 2 - - -

2007

M 1 1 - 1 4Ž - - - 1 1

2008

M 1 1 1 2 Ž 1 - 1 -

2009

M 1 - 1 - 5 Ž - 1 - 1 -

2010

M - 1 - 2 4 Ž - - - -

2011

M - 1 - 1 3 Ž - - - - -

UkupnoM 3 7 3 6 27 Ž 3 1 - 4 1 ∑ 6 8 3 10 28

3.1.10. Pokazatelji izvršenih suicida mladih u odnosu na način izvršenja

Dosadašnja istraživanja pokazuju da suicidant, koji se odluči izvršiti suicidalni čin,

obično čini putem najpristupačnijeg sredstva. U istraživanju koje je sproveo Šarić (2000.) u

Tuzlanskom kantonu u periodu 1992.-1998. godine, najveći broj suicidanata samoubistvo je

izvršilo vješanjem, 136 osoba ili (50,6%) od ukupnog broja, što predstavlja više od polovine svih

izvršenih suicida.

Na području Tuzlanskog kantona u istraživanom periodu od 2005.-2011. godine najveći

broj mladih osoba izvršilo je samoubistvo vješanjem 33 ili (60,0%). Na drugom mjestu su osobe

koje su suicid izvršile sa upotrebom vatrenog oružja 9 ili (16,36%). Skakanjem s visine

zabilježeno je u 6 ili (10,09%) slučajeva. Slijede samoubistva hladnim oružjem i trovanjem sa po

3 osobe ili (5,45 %). Najmanji broj mladih osoba samoubistvo je izvršilo aktiviranjem ručne

bombe gdje je je evidentiran samo jedan slučaj (Tabela XIX). Suicid mladih u odnosu na način

izvršenja predstavljen je grafički je na slici 10.

Tabela XI. Distribucija samoubistva mladih u Tuzlanskom kantonu prema načinu izvršenja

suicida u periodu 2005.-2011. godina

71

Način izvršenjaSuicida

Godina Svega 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 Br. Br. Br. Br. Br. Br . Br. Br %

Vješanje 1 10 6 4 5 3 4 33 60,00Upot.vat.oružja 2 2 2 1 1 1 - 9 16,36Skok s visine 1 1 - 1 2 1 - 6 10,90Hlad. oružje - - 1 - 1 1 - 3 5,45Trovanje 1 - - - - 1 1 3 5,45Akt.ekspl.napr - - - 1 - - - 1 1,81 Σ 5 13 9 7 9 7 5 55 100,0

Slika 10 Grafički prikaz suicida mladih u odnosu na način izvršenja

61%16%

11%5% 5% 2% vješanje

upotr.vatr.oruž.

skok s visine

hlad.oružje

trovanje

akt.eks.naprave

3.2. Prevencija suicida

72

Prevencija suicida se neminovno nameće kao nužni prioritet svakog društva, budući da su

brojke neumoljive i da svakim danom imamo sve više novih slučajeva samoubistava. Stopa

suicida, koja iz godine u godinu raste i od niske stope se intenzivno kreće ka srednjoj, govori da

su dosadašnje mjere prevencije dale skromne rezultate.

Prevencija suicidalnog ponašanja je složen i multidisciplinaran zadatak koji ima za cilj

smanjiti pojavnost suicida. To su aktivnosti koje se odvijaju na širem društvenom planu i preko

njih se mijenja način razmišljanja i rješavanja problema.

Aktuelne teorije o suicidu, kao i rezultati empirijskih istraživanja na području Bosne i

Hercegovine, ali i na svjetskom nivou nameću potrebu posvećivanja posebne pažnje prevenciji

suicida. Prevencija suicida je jedan od veoma ozbiljnih problema (i do sada samo djelimično

rješavanih) koji se postavlja pred naše društvo, tj. sve institucije i organizacije koje bi u ovome

trebalo da učestvuju. Najveće prepreke u prevenciji suicida su mnoštvo predrasuda ali i zabluda

koje se sa suicidom povezuju, kao i tabui koji vladaju u odnosu na ovaj problem. Naročito je

rasprostranjena zabluda da će onaj ko je riješio da se ubije to, svakako i učiniti.

Dosadašnja iskustva u izučavanju i praćenju ovog problema ukazuju da mnogi suicidanti

prije izvršenja čina suicida upozoravaju okolinu. Prema nekim istraživanjima utvrđeno je da se

visoki procenat ovih osoba najmanje tri mjeseca prije suicida obraćao za ljekarsku pomoć.

Različite zemlje različito prate i proučavaju ovu pojavu, ali većina zemalja provode određene

mjere prevencije. Tako na primjer u Sjedinjenim američkim državama postoji čitava mreža

zdravstvenih službi za prevenciju suicida koje međusobno sarađuju, uključujući društvene,

vjerske, privatne i dobrovoljne organizacije. U Austriji je organizovana samostalna služba za

prevenciju suicida u čijem sastavu rade psihijatri, psiholozi, socijalni radnici i sveštenici.

Biro (1983.) prevenciju suicida definira kao djelatnost sprečavanja samoubilačkog čina i

navodi njezina tri vida: primarna, sekundarna i tercijarna. Primarna prevencija obuhvata spektar

aktivnosti koje imaju cilj spriječiti značajnu pojavnost suicida. Ove aktivnosti se dovijaju na

širem društvenom planu i preko njih se mijenja način razmišljanja i rješavanja problema;

odgajaju se ljudi sa pozitivnim načinom razmišljanja i rješavanja problema, a društvo stvara

takve uslove življenja da izsostaju razlozi za nesigurnost i gubitak samopoštovanja. Sekundarna

prevencija obuhvata aktivnosti koje su usmjerene na ranu i efikasnu dijagnostiku, odnosno

otkrivanje problema i preduzimanje aktivnosti da se problem riješi. U odnosu na prevenciju

suicida, to uključuje dobro educirane profesionalce, dobro informisano društvo i porodicu, kako

bi se prepoznale suicidalne osobe i poduzele aktivnosti da se problem riješi. Tercijarna

prevencija obuhvata aktivnosti čiji je cilj poboljšanje kvalitete tretmana i smanjenje invaliditeta,

odnosno bilo kakvih drugih posljedica po kasnije funkcionisanje.

73

Kapamadžija i sar. (1990) navode da predikcija suicidalne opasnosti predstavlja osnov za

uspješnu sekundarnu i tercijarnu prevenciju, ali iznose i to da vjerovanje u predvidivost

suicidalnog ponašanja je više vjerovanje u princip no u činjenično stanje.

Smatramo da su mladi, dio naše populacije koji je u poslednjih 10 godina XX vijeka,

najviše oštećen u smislu ponuđenog potpuno neadekvatnog sistema vrijednosti od strane društva

i dijelom porodice, učešćem u ratu, invalidnošću, izloženošću čestim stresogenim situacijama,

suočavanjem sa lošom materijalnom situacijom, nezaposlenošću, nebrigom društvenih

institucija. Ovaj dio populacije će i u periodu tranzicije biti i dalje suočen sa svim nedaćama i

problemima društva, pa bi pomoć u pronalaženju smisla življenja mladima bila neophodna.

Poznato je da su mladi vulnerabilniji dio populacije i da im je pomoć i podrška porodice i

društva potrebna da bi se dijelom smanjio doživljaj besperspektivnosti, usamljenosti, nedostatka

bliskosti i topline.

Autori Gibbons (1988) i Barraclough sa saradnicima (1974) govore o rješavanju

određenih socijalnih problema kao mjeri prevencije samoubistva, dok Juel-Nielsen i Retterstol

(1987) navode socijalnu integraciju kao odlučujući činilac smanjenja stope samoubistva (prema

Opalić, 1990).

Organizacija prevencije suicidalnog ponašanja mladih osoba trebalo bi da započne još u

osnovnoj školi, i to edukativnim programima o bolestima zavisnosti, alkoholizmu i narkomaniji,

da se nastavi u srednjoj školi i na fakultetu (do sada su poznati samo sporadični pokušaji da se

ovo ostvari), kao i poboljšanjem materijalnog položaja mladih zapošljavanjem i mogućnošću da

se odvoje iz zajednice sa primarnom porodicom, većom mogućnošću angažovanja i učešća u

političkom životu.

Način organizacije prevencije suicidalnog ponašanja mladih pored edukativnih programa

o bolestima zavisnosti, podrazumijevao bi i grupni psihoterapijski i socioterapijski rad sa

mladima koji su pokušali suicid, kontinuirano praćenje tj. osnivanje centara za prevenciju

suicida, porodičnu i bračnu terapiju. Osnovni prioriteti u prevenciji suicida mladih jesu:

smanjivanje društvenih tabua i zabluda o suicidu mladih; unapređivanje ranog prepoznavanja

ponašanja koja čine „znake za uzbunu“ fokus prevencije na saznanjima o rizičnim i protektivnim

faktorima, izrada osnovnih preventivnih strategija, i na opštem društvenom nivou(kao

univerzalna prevencija) povećanje socijalne uključenosti mladih.

Dva najvažnija zaštitna faktora koja smanjuju rizik od samoubistva i ostalih vidova

autodestruktivnog ponašanja kod mladih su (NSHC, 2011.).

74

- stvaranje uslova koji će dovesti do razvoja samopuzdanja, kao i razvoja vještina suočavanja

sa emotivnim problemima;

- razvijanje i dostupnost sistema društvene podrške, naročito u momentima psihičke krize

(bilo da podrška dolazi od porodice, škole, zdravstvene ustanove ili neke druge

specijalizovane službe).

Savremena prevencija suicida treba da bude zasnovana na multisektorskom pristupu koji

uključuje kako zdravstveni, tako i nezdravstveni sektor: obrazovni, policijski, pravosudni,

religijski, pravni, politički i medijski (WHO, 2011). Savremeni opšti pristup stručnjaka

prevenciji samoubojstva mladih je usmjeren na tri međusobno povezana zahvata: pokušati

ublažiti intenzivnu bol i patnju; pomoći osobi da sagleda i druge mogućnosti rješenja problema;

ohrabriti osobu da se uzdrži od samouništavajućeg čina ( Shneidman, 1987.). Prevencijom

samoubojstva mladih svakako treba obuhvatiti već spomenute „rizične“ slučajeve, osobe koje

pate od mentalnih bolesti, depresije ili izražene anksioznosti, mlade koji imaju nesređene

obiteljske odnose, koji su bili zlostavljani ili koje se zlostavlja, loše socijalizirane mlade ljude u

školskoj i lokalnoj sredini, one koji konzumiraju alkohol i opojne droge i sl. Strategija

peventivnog rada treba da uključuje informiranost i edukaciju opšte populacije o problemima

suicidalnog ponašanja i njihovim uzrocima, osposobljavanje stručnjaka, unapređenje zakona i

njihova primjena, ranu identifikaciju. Primarni zadatak u sprečavanju suicidalnosti je kroz

edukaciju mijenjati stilove življenja, ideologija i informiranosti, i time smanjiti pojavu rizičnih

faktora koji mogu biti prediktor suicidalnom ponašanju.

Problemu osoba sa suicidalnim ponašanjem treba pristupiti multidisciplinarno s naglaskom

na istraživanja, edukaciju, preventivno djelovanje i senzibilizaciju stručnjaka i uopšte šire

društvene javnosti. Nažalost, svi raspoloživi podaci upućuju na zaključak da u Bosni i

Hercegovini gotovo ni jedan od pobrojanih načina prevencije nije zaživio. Zbog toga ovo

istraživanje ima za cilj i iznalaženje mogućnosti da preventivnim radom, stopa suicida bude što

manja.

Nemogućnost zadovoljavanja motiva, posebno socijalnih, najčešće odgovara za donošenje

odluke o prestanku postojanja. Stoga se i nameće neophodnost prevencije posebno u Bosni i

Hercegovini gdje su socijalni problemi uzelo maha.

U Bosni i Hercegovini ne postoji obavezno prijavljivanje suicida, a sigurno je da ima

izbjegavanja „etiketiranja” osoba, tako da se dobar dio pokušanih samobistava iza neoznačenih

samopovrjeđivanja, a posebno medikamentozne intoksikacije.

75

Karakteristično je za Bosnu i Hercegovinu da sistemskih praćenja položaja osoba koje su

pokušale ili izvršile samoubistvo u društvu i porodici nema. Stoga je namjera ovog rada ostvariti

uvid u najčešće uzroke suicida mladih, te dobiti prve podatke o kretanju ovog fenomena na

području Tuzlanskog kantona.

4. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

76

Pored ukupnih dostignuća na polju nauke i drugih društvenih djelatnosti, i dalje možemo

reći da je samoubistvo enigma, gdje se pokušavaju odgonetnuti uzroci koji su nekoga doveli do

toga da smrt vidi kao jedini izlaz. Istraživati socijalne aspekte suicida mladih na području jednog

kantona predstavlja složen problem s obzirom da proučavanje suicida zahtijeva kompleksan

multidisciplinarni naučni pristup.

Teškoće i problemi, te ne postojanje jedinstvene, opće prihvaćene, definicije ove

sociopatološke pojave, kroz različite teorijske pristupe kroz novokonstituisanu nauku

(suicidologiju) još više usložnjavaju fenomen suicida.

U cilju sadržajnije elaboracije, u nastavku je data sinteza rezultata ovog istraživanja na

području Tuzlanskog kantona, sa porukom da izražene različitosti u pogledima na jedinstveni

problem suicida još više zahtijevaju odgovorniji pristup svih segmenata društva, ali i potrebu za

snažnijim interdisciplinarnim istraživanjima.

U istraživanju suicida na području Tuzlanskog kantona evidentirane su sljedeće činjenice:

- na području Bosne i Hercegovine, a samim tim i na području Tuzlanskog kantonana ne postoje

validna istraživanja koja se odnose na socijalne aspekte suicida mladih

- u Tuzlanskom kantonu ne postoji Centar za prevenciju samoubistva

- posebno je malo vođena evidencija o pokušaju suicida, uz opravdanje da ne postoji zakonska

obaveznost prijavljivanju ove pojave

- u istraživanom periodu od 2005.-2011.godine na području Tuzlanskog kantona samoubistvo je

izvršilo 418 osoba

- od ukupnog broja suicidanata 308 je muškog spola, a 110 ženskog spola, odnos između

muškog i ženskog spola kod osoba koje su izvršile samoubistvo je 2,8:1

- stopa suicida na području Tuzlanskog kantona u periodu 1992. – 1998. godine, kretala se 6,4

samoubistava na 100.000 stanovnika što je znatno manje u odnosu na istraživani period 2005.–

2011. godine, gdje je prosječna stopa suicida iznosila 7,2 samoubistava na 100.000 stanovnika.

- uprkos blagog porasta stope suicida, Tuzlanski kanton je, još uvijek, sa niskom stopom suicida.

- prema spolu, postojanju tjelesnih bolesti, kao mogućeg uzroka nisu utvrđene značajne razlike u

odnosu na period istraživanja 1992. – 1998. godine

- prema dobi najzastupljenije su samoubice u skupini preko 50 godina 245 osoba ili (58,61%).

- seosko stanovništvo je zastupljenije u izvršenju suicida 257 osoba ili (61,48%), nego gradsko,

161 ili (38,52%)

- najviše je oženjenih|udatih suicidanata 246 ili (58,80%), dva puta više od neoženjenih

77

- najveći broj suicidanata izvršile su nezaposlene osobe 186 ili (44,5%), broj penzionera je 103

ili (24,60%), a zaposlenih osoba koje su sebi oduzele život bilo je 98 ili (23,4%)

- Bošnjaci, u ukupnom broju stanovništva na području Tuzlanskog kantona najbrojnija nacija, u

ovom istraživanju izvršili su 349 suicida ili (83,49%) od ukupnog broja izvršenih suicida u

istraživanom periodu

- najčešći mogući uzroci suicidalnih namjera su: konfliktne situacije 58 osoba ili (13,87%),

emotivni problemi 54 osobe (12,91%) i socioekonomski problemi 45 osoba (10,76%),

- prethodnih pokušaja samoubistva, kod uspjelih suicida, bilo je kod 43 ili (10,28%)

- prisustvo psihičkih poremećaja kod samoubica evidentirano je kod 113 osoba ili (27,03%), dok

je prisustvo teške tjelesne bolesti zabilježeno kod 71 suicidanta ili (16,98%), a alkoholizam-

narkomanija je zastupljena kod 55 osoba ili (13,15%).

Kada su u pitanju samoubistva mladih evidentirane su sljedeće činjenice:

- u istraživanom periodu samoubistvo je izvršilo ukupno 55 mladih osoba

- od ukupnog broja osoba koje su izvršile suicid 46 ili (83%) je muškog spola i 9 ili (17% )

ženskog spola.

- odnos između suicidanata muškog i ženskog spola je u omjeru 5,1:1

- u odnosu na posmatrani period 1992.-1998. godina nije evidentiran porast mladih suicidanata

- u prosjeku godišnje suicid izvrši 8 mladih suicidanata

- više od polovine su suicidanti starosne dobi od 18-25. godina. Broj suicidanata starosne

skupine od 18-25 godine iznoso je 29 ili (52,72%),

- kod osoba mlađih od 30 godina veći je boj izvršenih samoubistava u gradskim naseljima 35

osoba ili (63,36%), dok je u seoskim naseljima suicid izvršilo 20 suicidanata ili (36,36%)

- najviše je neoženjenih|neudatih 38 ili (69,09%), dok je oženjenih|udatih evidentirano 14 ili

(25,46%)

- najveći broj suicidanata izvršile su nezaposlene osobe 35 ili (63,63%), broj učenika je 9 ili

(16,37%), a zaposlenih osoba koje su sebi oduzele život bilo je 11 ili (20%)

- najveći broj suicidanata su imali loše materijalne prilike gdje je zastupljenost (69,09%), sa

srednjim materijalnim statusom bilo je (20%), a dobre materijalne prilike imalo je samo

(10,09%) suicidanata

- Bošnjaci su u najvećem broju izvršili samoubistvo i to 39 ili (70,90%), zatim Srbi sa 6 ili

(10,9%) i Hrvati sa 5 ili (9,0% ) suicidanata

78

- najčešći mogući uzroci suicidalnih namjera osoba mlađih od 30 godina su: emotivni problemi

koji su zastupljeni sa (18,81%), zatim konflikti u porodici sa (14,54%), ljubavni problemi

(10.91%) i socioekonomski problemi sa (5,45%).

- prisustvo duševnih poremećaja kod samoubica evidentiran je kod 8 mladih suicidanata ili

(14,54%), alkoholizam|narkomanija kod 5 osoba ili (9,09%), a teška tjelesna bolest kod 3

suicidanta ili (5,45%)

- najveći broj mladih osoba samoubistvo je izvršilo vješanjem 33 ili (60%) slučajeva, upotrebom

vatrenog oružja samoubistvo je izvršilo 9 ili (16,36%), skok s visine 6 ili (10,90%), zatim

upotrebom hladnog oružja i trovanjem sa po 3 ili (5,45%), a najmanji broj osoba suicid je

izvršilo aktiviranjem eksplozivne naprave gdje je evidentiran samo jedna osoba.

- najveći broj mladih samoubistvo je izvršilo u martu ( rano proljeće ) i u julu, a najmanji broj

evidentiranih suicida je bio u maju, gdje je evidentiran samo jedan slučaj što je deset puta manje

u odnosu na mjesec mart i juli. U proljeće i ljeto se desilo najviše samoubistava, 35 osoba ili

(63,63%).

- najveći broj mladih suicidanata (32,72%) samoubistvo je izvršilo u prijepodnevnim satima

između 6 i 12 sati. Analizirajući vremenske prilike, uočava se da nemaju neku ulogu u

provokaciji suicidalnog procesa.

Prevencija suicida se neminovno nameće kao nužni prioritet svakog društva, budući da su

brojke neumoljive i da svakim danom imamo sve više novih slučajeva samoubistava. Sve

strukture, a posebno institucije koje se bave socijalnim problemima moraju pridavati značajnu,

prije svega, preventivnu i svaku drugu pažnju.

Većinu suicida mladih je moguće prevenirati: manji dio samoubistva mladih je učinjen

kao posljedica mentalnih bolesti i ova vrsta suicida je nepreventabilna. Ali, većina samoubistava

mladih je impulsivna - to je reakcija na stresne događaje, kao što su loše okončana ljubavna veza

ili finansijski problemi. Za mlade koji se nalaze na marginama zajednica u kojima žive, posebno

za one koji imaju probleme u školi, porodici, socijalnom okruženju i koji si izloženi socijalnim

stresovima, znamo da ove okolnosti postaju glavni faktori rizika za suicid koji se povećava kroz

adolescentne godine

5. SAŽETAK

79

U uvodnom dijelu razmatra se suicid općenito, sažimaju se brojni motivi suicida opisani

u literaturi i iznose gledišta različitih teorija koje počivaju na psihoanalitičkim, kognitivnim i

interpersonalnim polazištima, kako bi se stekao uvid u fenomenologiju samoubica, odnosno

odgovorilo na pitanje u kojim se slučajevima ljudi mogu smatrati suicidalnima.

Cilj istraživanja je na kritički i komparativan način utvrditi i analizirati teorijska

objašnjenja, rasprostranjenost, socijalne faktore rizika i oblike samoubistva mladih, kao i istražiti

individualne, porodične i sociokulturne faktore koji imaju odlučujući uticaj na nastanak i razvoj

pojave samoubistva mladih u istraživanom periodu na području Tuzlanskog kantona.

U istraživanju su korišteni sekundarni izvori podataka. Retrospektivnom studijom bilo je

obuhvaćeno 418 osoba oba spola, starosti 14–91 godine koje su izvršile suicid na području

Tuzlanskog kantona u peridu od 2005.-2011. godine.

U drugom dijelu rada navode se podaci o učestalosti samoubistva mladih i analiziraju

rezultati više studija. Posebno se razlažu faktori koji predstavljaju stvarni rizik za suicidalnost

mladih. Obrađen je ukupan broj samoubistava te samoubistva po spolu, dobi, bračnom statusu,

vjerojatnom motivu, načinu i mjestu izvršenja, mjesecu, danu i satu izvršenja. U periodu 2005.-

2011. samoubistvo je ukupno izvršilo 418 osoba gdje je stopa suicida (6,7%) na 100.000

stanovnika. Od toga je evidentirano 55 samoubistava mladih osoba u dobi do 30 godina, najčešći

način samoubistava je vješanje, a najviše samoubistava evidentirano je u martu i julu, gledajući

dob dana najviše samoubistava učinjeno je u prijepodnevnim satima između 6 i 12 sati. Najveći

broj samoubistava mladih (52,72%) bilo je u dobi od 18-25 godina, a muškarci češće čine

samoubistvo u odnosu na djevojke u omjeru 5,1:1. Među motivima samoubistva najviše su

zastpljeni emotivni problemi gdje je zastupljenost (18,81%). Najveći broj suicidanata su imali

loše materijalne prilike gdje je zastupljenost (69,09%), isto tako najveći broj suicidanata izvršile

su nezaposlene osobe 35 ili (63,63%), broj učenika je 9 ili (16,37%), a zaposlenih osoba koje su

sebi oduzele život bilo je 11 ili (20%).

Zadnji dio posvećen je pristupima prevenciji i analizi međusobno povezanih preventivnih

zahvata.U zaključku se naglašava da je suicidalnost mladih ozbiljan socijalno-patološki problem

savremenog življenja i daju preporuke prevencije suicida mladih na području Tuzlanskog

kantona.

Ključne riječi: mladi, suicid, rizični faktori, prevencija suicidalnog ponašanja

SUMARY

80

The introductory chapter discusses the suicide generally summarize the many motives of

suicide described in the literature, and the amounts of view of different theories that are based on

psychoanalytic, cognitive and interpersonal benchmarks, in order to gain insight into the

phenomenology of suicide, or answer the question in which cases people can be considered

suicidal.

The aim of the research is a critical and comparative method to identify and analyze the

theoretical explanations, distribution, and social risk factors and forms of youth suicide, and

examine individual, family and socio-cultural factors have a decisive influence on the formation

and development of the appearance of youth suicide in the study period in Tuzla Canton. This

study used secondary data sources.

The second section contains data on the incidence of youth suicide and analyze the results

of several studies. Especially decompose factors that represent a real risk for suicidal youth.

Processed, the total number of suicides and suicide by sex, age, marital status, probable motive,

method and place of execution, month, day and time of execution. In the period of 2005.-2011.

committed suicide a total 418 people, where the suicide rate 6.7% to 100,000. Of these, recorded

55 suicides of young people aged up to 30 years, the most common method of suicide was

hanging, and most suicides were recorded in March and July, seeing the age of the highest

suicide is done in the morning between 6 and 12 hours. The largest number of suicides of young

people (52.72%) were aged 18-25 years, and men are more likely to commit suicide compared to

girls at a ratio of 5,1:1. Among the motives of suicide most zastpljeni emotional problems where

the representation (18.81%). he largest number suicidanata had a bad financial situation where

the representation (69.09%), also the highest number suicidanata carried out by unemployed or

35 (63.63%), number of students is 9 or (16.37%), and staff members who are committing

suicide was 11 or (20%).

The last part is dedicated to the prevention and analysis of interrelated preventive

interventions. In conclusion, it is emphasized that the suicide of young serious socio-pathological

problem of modern life, and make recommendations on the prevention of youth suicide in Tuzla

Canton.

Keywords: youth, suicide, risk factors, prevention of suicidal behavior

6. LITERATURA

81

Teorijske i stručne knjige

1. Adler, A. (1984.). Samoubistvo i samoubilačke ideje. U: Vlajković S.(ur.). O nervoznom karakteru. Beograd: Prosveta 288-304.

2. Agerbo, E., Nordentoft, M., and Mortensen, B.P. (2002.). Familial psychiatric, and socioeconomicrisk factors for suicide in young people: nested case – control study, British Medical Journal, 325 (7355):74.

3. Avdibegović, E. (1997.). Magistarski rad – neobjavljen tekst.

4. Biro, M. (1983.). Samoubistvo – psihologija i psihopatologija. Beograd: Nollit.

5. Brown, G.L. i Goodwin, F.K. (1986.). Cerebrospinal fluid correlates of suicide attempts and aggression. Annals of the New York Academy of Science, 478, (3), 175-188.

6. Brown J, Cohen P, Johnson JG, Smailes EM. (1999.). Childhood abuse and neglect: specificity of effects on adolescent and young adult depression and suicidality. Journal of the American Academy Child Adolescence Psychiatry; 38 (12), 1490-1496.

7. Brown, TR., Sheran, TJ. ( 1972.). Suicide Prediction. Suicide Life Threatening. Behav 2:67-74.

8. Brent, M.D., David A. (1999.). Workshop on the Science of Adolescent Health and Development, Washington, DC

9. Bruhn JG. (1962.). Broken homes among attempted suicides and psychiatric out-patients: a comparativ study. J.Ment Sci 108:772-779.

10. Christoffersen, M.N., Poulsen, H.D., Nielsen, A. (2003.). Attempted suicide among young people risk factors in a prospective register based study of Danish children born in 1966. Acta psychiatrica Scandinavica , Volume: 108, 5, pp. 350-358.

11. Carter, G., Reith, D., Whyte, I. (2005.). Repeated self-poisoning increasing severity of self harm as a predictor of subsequent suicide. The British Journal of Psychiatry 186, 253-257.

12. Čadlovski, G. (1981.). Interdisciplonarni pristup prevenciji suicida. Engrami 3:1-2: 161-167.

13. Čiček, M., Matačić, S., Nikolić, S. (1991.). Toksikomanija i suicidalnost. Medica Jadertina, Zadar, 21 (4), 67-74.

14. Čurčić, M. (1981.). Neka razmatranja odnosa religije i samoubistva. Engrami 3: 1-2: 141-145.

15. Čurčić, V. (2010.). Nepodnošljiva lakoća (samo)uništavanja u adolescenciji UV. Čurčić (ur.), Destruktivnost i autodestruktivnost mladih. Beograd: Žarko Albulj, 29-37.

16. Dirkem, E. (1997.). Samoubistvo. Beograd: BIGZ.

82

17. Dirkem, E. (2002.). Suicide: a study in sociology. London, New York, Routledge: George Simpson

18. Dirkem, E. (1997.). Le suicide: Etude de sociologije, Paris: F. Alcan.

19. Definis-Gojanovic, M. (1999.). Samoubojstva u Republici Hrvatskoj (analiza mortalitetnih podataka), Vladavina prava, 3: 171-181.

20. Drakulić, B. (1995.). Pravo na samoubistvo. Psihijat Dan 27: 117-12421. Dragišić-Labaš S. ( 1999.). „Egzogeni faktori u etiologiji suicidalnog ponašanja starih

osoba”, Beograd, Engrami, vol. 21, br. 3-4, str. 89-99.

22. Filipović, M. (2010.). Istraživanje samoubistva: otkrivanje društva. U J. Kovačević, V. Vučinić (ur.), Smetnje i poremećaji: fenomenologija, prevencija i tretman deo II. Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, 425-440.

23. Frankl V. (2000.). Nečujan vapaj za smislom – psihoterapija i humanizam, Beograd, Žarko Albulj.

24. Freud, S. (1986.). Budućnost jedne iluzije. Zagreb: Naprijed „Psiha“.

25. Ferreire de Castro E, Martins I. ( 1987.). The role female autonomy in suicide among Portuguese women. Acta Psychiatr Scand 75:337-343.

26. Goodwin, DW. (1973.) Alcohol in suicide and homicide.Quart J. Stud Alcohol 34: 144-156.

27. Gould, M., Fisher, P., Parides, M., Flory, M., Shaffer, D. (1996.) Psyhological risk factors of child and adolescent completed suicide. Archives of General Psychiatry, 53, 1155-1162.

28. Hankoff, Leon D.(2000.).“ Suicide: Theory and Clinical Aspects“, Littleton,147.str.

29. Hatujac, LJ., Veldić,M., Grubišin, J. (2001.). Epidemiologija suicida u Republici Hrvatskoj. Socijalna psihijatrija, 29(1), 32-39.

30. Hančević-Rajković i sar. (1976.). „Egzogene i endogene etiopatogenetske psihičke determinante u suicidalnih adolescenata”, II Jugoslovenski simpozijum o prevenciji suicida, Beograd, Galenika, 179-194.

31. Haralambos, M., Holborn, M. (2002.). Sociologija: teme i perspektive, Zagreb, Golden marketing.

32. Heuzey, Marie-France (2001.). Suicide del adolescent. Collection Consulter prescrire. Paris: Le quotidien du medicin, Masson.

33. Jakovljević M. i sur. (1988.). Trombocitni 5 HT i test supresije lučenja kortizola dexamethasonom (DTS) i suicidalnost u oboljelih od unipolarne „Major“ depresije. U: Mandić N., Blažek P., Bohaček N., Muačević V., Šubić B. (ur). Suicidologija. Osijek: Zbor liječnika Hrvatske, Osnovna organizacija Osijek 189-201.

34. Jung, C. G. (1973.). Čovjek i njegovi simboli, Zagreb, Mladost.

83

35. Kapamadžija, B., Šovljanski, M., Biro, M. (1990.). Osnovi medicinske sociologije. Beograd – Zagreb: Medicinska knjiga.

36. Kapamadžija, B. (1976.) Suicidogeni faktori, Jugosovenski simpozijum o prevenciji suicida. Galenika, Beograd.

37. Kami, A. (1987.). Mit o Sizifu. Sarajevo, Veselin Masleša, str.15 (prevod sa francuskog jezika, Smajlagić, I izdanje 1942.).

38. Knežić, B., Savić, M. (2010.). Oproštaj od života: posljednje poruke, Beograd: In-stitut za kriminološka i sociološka istraživanja.

39. Kur”an Časni ( 1978.). Zagreb: Stvarnost.

40. Kubie, LS. (1964) Multiple Determinants of suicidal Efforts. J.Nerv Ment Dis 3:138-142.

41. Kocijan Hercigonja, D., Folnegović-Šmalc, V. (1999.). Prepoznavanje, rano otkrivanje i sprečavanje suicidalnosti: priručnik. Zagreb: Ministarstvo hrvatskih branitelja Domovinskog rata.

42. Kozarić-Kovačić, D., Grubišić-Ilić, M., Grubišić, F., Kovačić, Z. ( 2002.). Epidemiological indicators of suicides in the Republic of Croatia, Društvena istraživanja, 11: 155-170.

43. Qardawi, J. (1997.). Halal i haram u islamu, NIP Ljiljan, Sarajevo. Str.418.

44. Larson, B., Ivarsson, T. (1998.). Clinical Characteristics of adolescents psychiatric inpatient who have attempeted suicide. European Issue of Child Adolescence Psychiatry; 7 (4), 201-208.

45. Lester, D. (1992.). The relationship between family integrationand suicide and ho-micide in Finland and the USA. Psychiatria Fennica 23:23-27.

46. Linehan, M.M. i Shearin, E.N. (1988.). Lethal stress: A social-behavioral model of suicidal behavior. U: Fisher, S. i Reason, J. (ur.), Handbook of life stress, cogniti-on, and health. New York: Wiley

47. Malinowski, B. (1926.). Crime and custom in savage socyeti, New York, Harcourt, Brace.

48. Miković, M. (1998.). „Samoubistvo u okruženom Sarajevu – prolozi socijalnoj patologiji”. Sarajevo.

49. Milčinski, L. (1981.). Kulturni faktori u etiologiji samoubistva. Engrami 1-2:47-59

50. Milčinski L., Muačević V.(1988.). Socijalno –psihijatrijski pristup u suicidologiji. U: Mandić N., Blažek P., Bohaček N., Muačević V., Šubić B. (ur). Suicidologija. Osijek: Zbor liječnika Hrvatske, Osnovna organizacija Osijek17-29.

84

51. Milovanović M. (1992.). Samoubistvo. Beograd: Nolit.

52. Minković, M. (1988.). Samoubistva u okruženom Sarajevu, Univerzitetska knjiga, Sarajevo, str.25.

53. Minoa, Ž. (2008.). Istorija samoubistva – dobrovoljna smrt uzapadnom društvu, Mediterran Publishing, Novi Sad, str.12.

54. Milojković M., Srna J., Mićović R. (1997.). Porodična terapija, Beograd, Centar za brak i porodicu.

55. Milić, A. (1988.). “Stari ljudi u društvu i porodičnom okruženju u Jugoslaviji”, Beograd, Socijalna politika, br. 6, 1-13.

56. Mortensen, B. (2002.). Familial, psychiatric end socioeconomic risc factors for suicide in young people: nested case-control study. British Medical Journal, 325.

57. Opalić, P. (1990.). “Samoubilaštvo kao individualna pojava”, Samoubistva u Jugoslaviji, Beograd, Institut za sociološka istraživanja.

58. Opalić, P. (1990.). Das Verhaltnis zwischen gessellschaftlichen Faktoren und der Ents tehung von Neurosen, Medizin Mensch Gesellschaft, Ferdinand Enke Verlag, Stuttgart, 115-124.

59. Pašalić, E. (2006.). Istraživanje:Mladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovina, Brčko.

60. Pilić, D. (1998.). Samoubojstvo: Oproštajna pisma, Zagreb, Marijan exspress.

61. Penev, G., Stanković, B. (2009.). “Sociokulturni kontekst suicidnog ponašanja i neke relevantne činjenice o samoubistvima u Srbiji”, Sociološki pregled, XLIII, 2, 155–184.

62. Poro, A. (1990.). Enciklopedija psihijatrije. Beograd: Nolit.

63. Rao U, Weissman MM, Martin JA, Hammond RW. (1993.). Childhood depression and risk of suicide: a preliminary raport of longitudinal study. Journal of the American Academy Child Adolescence Psychiatry, 32 (1), 21-27.

64. Rey Gex C., Narring, F., Ferron, C., Michaud, P.A. (1998.). Suicide attempts among adolescents in Switzeland: prevalence, associated factors and comorbidity. Acta Psychiatry of Scandinavia, 98 (1), 28-33.

65. Ramljak, A. (1999.). Medicinska kriminalistika, Univerzitet u Sarajevu. Str. 428.

66. Schmidlke, A. (1997.) "Perspektiva: Samoubojstvo u Europi“, 127-136.

67. Shneidman, E.S. (1973.). Suicide. Chicago: Encyclopedia Britannica, str. 384.

68. Shneidman, E.S. (1987.). A psychological approach to suicide. Washington: American Psychological Association.

69. Shneidman, E. (1996.). Definition of suicide. Naw York: Wiley-Interscience.

85

70. Soukas, J., Lonquist, J. (1995.). Suicide attempts in which alcool is involved: a special group in general hospital emergency rooms. Acta Psychiatry of Scandinavia, 91 (1): 36-40.

71. Spirito, A., Lewander, W.J., Levy, S., Kurkjan, J., Fritz, G. (1994.). Emergency department assessment of adolescent suicide attempters factors related to short term follow up autcome. Pediatric Emergency Care, 10 (1), 6-12.

72. Sibthorpe, B., Drinkwater, J., Gardner, K., Bammer, G. (1995.). Drug use, binge drinking and attemped suicide among homeless and potentially homeless youth. Australian and New Zeland Journal of Psychiatry, 29 (2), 248–256.

73. Stanić, I. (1999.). Samoubojstvo mladih: velika zagonetka. Zagreb:Medicinska naklada.

74. Stanić, I. (2000.). Prevencija samoubojstva maloljetnika. Zagreb, Napredak, 141 (3), 318-327

75. Stanković, B., Penev, G. (2009.). Sociokulturni kontekst suicidalnog ponašanja i neke relevantne činjenice o samoubistvima u Srbiji. Sociološki pregled, vol. XLIII, 2,155-184

76. Stajić, A., Vešović, M. (1987.). Krivično pravo ( posebno dio). Sarajevo: Svjetlost.

77. Stengel, E. (1962.). Recent Research into Suicide andattempt Suicide. Amer J. Psyhiatar 118:725-727..

78. Stengel, E. (1964.). Suicide and attempted suicide, Baltimore, Penguin Books

79. Simić, M. (2010.). Samopovređivanje kao emocionalna regulacija. U V.Čurčić (ur.) Destruktivnost i sutodestruktivnost mladih. Beograd: Žarko Albulj, 81-88.

80. Sinanović, Z. (2011.). „Rezultati istraživanja problema samoubistva u Bosni i Hercegovini“, Korak, Sarajevo.

81. Sinanović, Z. (2011.). „Prevencija suicvida kod oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja“, Korak, Sarajevo.

82. Sinanović, O., Hafizović, R., Pajević, I. (2002.). Duhovnost i mentalno zdravlje, Svjetlost, Sarajevo.

83. Srna, J. (1996.). Pokušaji samoubistva - porodični kontekst, Doktorska teza Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu.

84. Širca, B. (1988.). Samoubojstvo u bolnici. U: Mandić N., Blažek P., Bohaček N., Muačević V.

85. Thompson, A.H., Barnsley, R.H., Dyck, R.J. (1999.). A new factor in youth suicide: the relative age effect. Canadian Psychiatry, 44 (2), 82-85.

86. United Nations Development Programme-UNDP. (2000). Mladi 2000, Prism Research, Sarajevo.

86

87. United Nations Development Programme-UNDP (2002). Izvještaj o humanom razvoju 2002 , str. 42.

88. Vulić-Prtorić, A. (2003.). Depresivnost u djece i adolescenata. Jastrebarsko: Slap

89. Wandle, M., Miller, T.C., Domenico, D. (1992.). Suicidal behavior and riscy activities amond adolescents. International Research of Adolescence, 2 (4), 317-330.

90. Wright, L.S. (1985.). Suicidal thoughts and their relationship to family stress and personal problems among high school seniors and college undergraduates. Adolescence, 20 (2), 575-580.

91. WHO (1992.). International Cllasification of Diseases and Related Health Problems Tent Revision. Geneve.

92. Šarić, H. (2000.). Uzroci i pokazatelji suicida u Tuzlanskom kantonu, 1992-1998. Tuzla.

93. Šarić, H. (2010.). Socijalni rad s ovisnicima. OFF-SET Tuzla.

94. Šubić, B. ( 1998.). Mass media i samoubistvo. Sociologija. Odsijek: Zbor liječnika Hrvatske, Osnovna organizacija Osijek 523 – 533.

95. Špadijer-Džinić, J. (1988.). Socijalna patologija, Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

96. Špadijer-Džinić, J. (1973.). Samoubistvo u totalnoj instiruciji. U: Osnovi prevencije samoubistva u Jugoslaviji i Jugoslovenski simpozijum o prevenciji samoubistva. Zagreb:120-123.

97. Šverko, B. (2006.). Istraživanja socijalne isključenosti- nezaposlenost i socijalno isključivanje. U.N. Starc,L. Ofak,S.Šelo Šabić (ur.), Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost.(str.26-37), Zagreb, UNDP.

98. Štuholfer, A., Matković, T. (2006.). Istraživanja socijalne isključenosti- empirijska analiza socijalne isključenosti. U:N Starc,L. Ofak,S.Šelo Šabić (ur.), Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost.(str.26-37), Zagreb, UNDP.

99. Zoričić, Z., Buljan, D., Karlović,D., Ivančić, I., Katinić, K. (2005.). Correlation between depressiveness,suicidality and sociodemographic characteristics in the alcohol addicts. Alcoholism: journal on alcoholism and related addictions, 41(1), 3.-15.

100.Žitnik, E., Maglica, T. (2001.). Razumjeti suicid: priručnik za prevenciju.Split: Udruga MI.

Internet, časopisi i dnevne novine

1. Podaci o Mladima u BiH, http://www.mladi.gov.ba/index.php. Pristupljeno 6.12.2012

87

2. Povijest suicida, http://www.suicidi.info/povijest_suicida/ Pristupljeno 8.10.2012.

3. Samoubistvo, http://savetovaliste.nshc.org.rs// Pristupljeno 10.10.2012.

4. Tipologija suicida, http://www.suicidi.info/etiologija.asp Pristupljeno 11.01.2013.

5. Mentalno zdravlje i depresija. http://savetovaliste.nshc.org.rs Pristupljeno 8.9.2012.

6. Psihoaktivne supstance i depresija. www.drajzerova.org.rs. Pristupljeno 7.7..2012.

7. Moralno rasuđivanje zavisnika od alkohola. www.doiserbia.nb.rs . Pristupljeno 5.11.2012.

8. Samoubistvo-faktori rizika. http://ajdarevicthetruthseeker.wordpress.com. Pristupljeno 5.9.2013.

9. Mentalno zdravlje mladih u Srbiji. http://savetovaliste.nshc.org.rs/autodestruktivnost.htm Pristupljeno 6. 11. 2012.

10. Zakon o mladima Federacije Bosne i Hercegovine. www.zakon-o-mladima-sl-novine-fbih-36-10.pdf. Pristupljeno 15.11.2012.

11. Mladi i budućnost. www.un.org . Pristupljeno 6.10.2012.

12. .Stanovništvo na području Tuzlanskog kantona. Federalni zavod za statistiku. http://zis.ks.gov.ba/vitstat/Stanovnistvo_po_godinamarpt.php. Pristupljeno 18.4.2013.

13. Novosadski humanitarni centar – psihološko savetovalište za mlade (NSHC), http://savetovaliste.nshc.org.rs/autodestruktivnost.htm,http://savetovaliste.nshc.org.rs/samoubistvo.htm. Pristupljeno 5.9.2011.

14. Analiza položaja mladih i omladinskog sektora u BiH / Komisija za koodinaciju pitanja mladih u Bosni i Hercegovini http://www.mladi.gov.ba/. Pristupljeno 11.02.2013.

15. World Health Organization (2011.), Suicide prevention. www.who.int/mental_health/prev.Pristupljeno 8.9.2011.

16. World Health Organization (2009.). Suicide risk high for young people. http://www.who.int/mediacentr/multimedia/podcasts/2009/suicide_prevention. Pristupljeno 8.9.2011.

17. Socijalni položaj mladih u društvu. http://vladatk.kim.ba/vlada/Dokumenti/05%20Prijedlog.Pristupljeno 5.12.2012

18. Šta je suicid- Tipovi suicida. www.suicidi.info/suicid.asp Pristupljeno 8.9.2012.

19. Jugović, A. (2011). Samoubistva mladih. Dnevni list Politika od 29.3.2011. godine,dostupno i na internet straici htp://www.politika.rs/rubrike/ ostali- komentari/ Samoubistva mladih.s

88

89

90