Pregled filozofije Davida Humea

Uvod

David Hume je bio škotski filozof osamnaestog stoljeća kojega se najčešće određuje kao

empirista i skeptika. Razdvajajući percepciju na utiske i ideje, argumentirao je protiv urođenih

ideja i racionalista, smatrajući da je neposredno iskustvo jedina stvar koja oblikuje ljudsku

spoznaju. U jednom od najpoznatijih djela A Treatise of Human Nature, govori kako su sve

znanosti vezane uz ljudsku prirodu, zato što mi nismo samo bića koja razmišljaju (koriste

razum, reason), nego smo i objekti tog razmišljanja. Pošto je sve vezano uz ljudsku prirodu,

Hume smatra da je najbolja metoda spoznaje direktno istraživanje te prirodu, pošto će se tako

lakše doći do određenih spoznaja u pojedinim znanstvenim granama. »And as the science of

man is the only solid foundation for the other sciences, so the only solid foundation we can

give to this science itself must be laid on experience and observation«.1 Zagovara primat

osjećaja nad razumom, te slično mišljenje ima i o stvarima koje se tiču morala. Neke od

njegovih važnijih rasprava su one o uzročnosti, o ideji identita te o religiji. U ovom seminaru

ću ukratko prikazati najvažnije sastavnice njegove filozofije.

Humeov skepticizam

Razmatranje huemovog skepticizma ću započeti njegovim citatom: »There is nothing which is

not the subject of debate, and in which men of learning are not of contrary opinions. The most

trivial question escapes not our controversy, and in the most momentous we are not able to

give any certain decision«.2

Hume smatra da su znanstvena pravila sigurna i neuptina, ali da su naše sposobnosti sklone

pogreškama, te je svako znanje samo vjerojatnost.3 Zbog toga je potrebno pri svakom

promišljanju preispitivati stara i formirati nova mišljenja. Problem je u tome što su priroda

znanja i priroda vjerojatnosti suprotne, i u stalnom sukobu. Da bi razriješio taj problem, Hume

se bavi načinom ljudskog razmišljanja.

U razmišljanju, prva vjerojatnost nastaje proučavanjem prirode objekta. Njoj je potrebno

suprotstaviti drugu vjerojatnost, a to je ona koja je proizašla iz prirode razumijevanja.4 Čovjek

1 David Hume, »A Treatise of Human Nature«, reprinted from the Original Edition in three volumes and edited, with an analytical index, by L.A. Selby-Bigge, M.A. (Oxford: Clarendon Press, 1896), str. 6.2 Isto, str. 5.3 Isto, str. 98.4 Isto, str. 99.

će, što je razumniji i iskusniji, više vremena uložiti kako bi proučio mogućnost pogreške koja

se javlja u onome koji razmišlja, to jest u čovjeku samom. Tim dvjema vjerojatnostima se

dodaje treća, a to je sumnja u istinitost procjene nas samih, to jest u istinitost procjene koje

smo izvršili dodavajući drugu vjerojatnost. Međutim, svakoj vjerojatnosti, svakoj sumnji se

može pretpostaviti još jedna, koja umanjuje njenu vrijednost, i tako in infinitum, sve dok od

prvotne vjerojatnosti ne preostane ništa.

Iako se čini da je Hume skeptik koji smatra da je sve nesigurno, on tvrdi da nije tako, te da

ljudi koji pokušavaju pobiti takvo stajalište zapravo raspravljaju ni sa kime, jer ni jedan

čovjek uistinu ne misli tako. Humeov stav je da nas je priroda, po apsolutnoj i nekontroliranoj

nužnosti odredila da donosimo zaključke, da sudimo.5 Svi naši zaključci se temelje na

vjerovanju i osjetilnom, a ne spoznajnom dijelu naše prirode. Pitanje koje se ovdje postavlja

je kako onda u našem mišljenju ne dolazi do totalnog zastoja, pošto je očigledno da ne

možemo doći do nikakvog sigurnog zaključka. Hume odgovara da je donošenje zaključaka

moguće iz razloga što nam se neki argumenti čine vjerojatniji nego drugi; neki zaključci vode

do istine, a neki do pogreške. U neprestanom vaganju suprotnosti vjerojatnost prvih odluka se

smanjuje, te se taj proces razvija in infinitum. Čovjek na posljetku uvijek zadržava određen

stupanj vjerovanja, koji mu je dovoljan za filozofiju i za svakodnevan život.6 »Thus the

sceptic still continues to reason and believe, even tho’ he asserts, that he cannot defend

hisreason by reason«.7

O idejama

Hume dijeli ljudsku percepciju na utiske [impressions] i ideje [ideas]. Razlika je u stupnju

snage kojom oni ulaze u naš um, u našu svijest. »The difference betwixt these consists in the

degrees of force and livelinesswith which they strike upon the mind, and make their way into

our thought or consciousness«.8 Najsnažniji su utisci, a to su osjeti [sensations], strasti i

emocije; oni se prvi pojavljuju u duši. Ideje su slabe slike [faint images] tih utisaka u našem

umu.9 Daljnja podjela naše percepcije, opažanja, je na jednostavne i složene utiske i ideje.

Jednostavne se ne mogu, dok se složene mogu podijeliti na dijelove. Utisci i ideje su

neprestano u nekakvom su odnosu. Hume dalje zapaža da neke složene ideje ne proizlaze iz

5 Isto, str. 100. 6 Isto, str. 100.7 Isto, str. 102.8 Isto, str. 7. 9 Isto, str. 7.

utisaka, niti da su složeni utisci uvijek kopirani u idejama. Na primjer, može zamisliti Novi

Jeruzalem sa zlatnim pločnikom i zidovima od rubina, ikao to nikada nije vidio; isto tako, bio

je u Parizu i vidio je grad, ali ne može zamisliti sve ulice i detalje. Dakle, ideje nisu točne

kopije utisaka. Hume drži da su jednostavne ideje kopije jednostavnih utisaka, te da

jednostavni utisci uvijek imaju odgovarajuću jednsotavnu ideju. »Every simple idea has a

simple impression, which resembles it; and every simple impression a correspondent idea«.10

Dakle, očigledno je da postoji zavisnost utisaka i ideja, ali postavlja se pitanje što zavisi o

čemu, to jest, zavise li ideje o utiscima ili obratno. Da bi došao do odgovora na to pitanje,

Hume proučava red javljanja [the order of their first appearance],11 i dolazi do zaključka da

utisci uvijek prethode idejama. Svaki utisak nužno slijedi i ideja, dok samo razmišljanje o

idejama ne izaziva utisak. Dakle, zaključak je da su utisci uzroci ideja. Da ovo empirijski

dokaže, Hume uzima za primjer čovjeka koji se rodio gluh ili slijep. Takva osoba nema

utisaka, te isto tako nema ni ideja. Nadalje, iz primarnih, ideja prvog reda mogu nastati

sekundarne, ideje drugog reda, koje su slike primarnih ideja. đDakle, prvi princip ljudske

prirode jest da ne postoje urožene ideje te da sve ideje proizlaze iz iskustva, utisaka.

Utiske dijeli na dva dijela, na utiske izazvane senzacijom (osjetilni utisak) i one izazvane

refleksijom. Prvi, osjetilni utisci, se originalno pojavljuju u našoj duši bez znanog razloga.12

Druga vrsta utisaka nastaje iz ideja. Slijed je ovakav: iz osjetilnih utisaka (hladnoća, glad,

žeđ) nastaju kopije, ideje u umu, koje ostaju i nakon što utisak nestane. Ta ideja, kada se

ponovno vrati u dušu,13 izaziva nove utiske straha, želje, odbojnosti; refleksije. Proces ide i

dalje; iz refleksija nastaju nove ideje, iz tih ideja nove refleksije. Kako dakle emocije, to jest

refleksije, ovise o idejama, Hume se baca na istraživanje ideja. Postoje dvije vrste ideja koje

nastaju nakon utisaka, a to su sjećanje [memory] i imaginacija [imagination]. Prve su življe,

dok su druge slabije. Ipak, imaginacija nije ograničena redoslijedom i oblikom originalnog

utiska, dok sjećanje jeste. Mogućnost postojanja imaginarnih ideja ukazuje na veoma važnu

stvar, a to je povezanost između ideja.

Nadalje, Hume primjećuje da su sve ideje povezane; nužno je da postoji nekakav način

povezivanja pomoću kojega nastaju složene ideje. Hume upozorava da taj sjedinjujući princip

[uniting principle] ne treba smatrati kao neprekinutom vezom [inseparable connection], niti na

10 Isto, str. 8.11 Isto, str. 9.12 Isto, str. 10.13 Isto, str. 11.

taj princip treba gledati kao na nešo bez čega um ne bi mogao povezivati ideje.14 Naprotiv,

Hume smatra da je taj princip nježna sila [gentle force]. Jednostavne ideje koje su

najprikladnije povezuju se u složenu ideju. On poznaje tri kvalitete principa povezivanja, a to

su sličnost [resemblanceg], neprekinutost vremena i prostora [contiguity of time and placeg, i

uzrok i posljedica [cause and effect]. Za prva dva principa je evidentno kako djeluju, pošto se

u imaginaciji lako mogu vidjeti kvalitete sličnosti i neprekinutosti vremena i prostora pri

stvaranju složenih ideja. Što se tiče treće kvalitete, uzroka i posljedice, Hume smatra da je ona

najvažnija. »’Tis sufficient to observe, that there is no relation, which produces a stronger

connexion in the fancy, and makes one idea more readily recall another, than the relation of

cause and effect betwixt their objects«. 15

O ideji supstancije

Hume prigovara filozofima koji rade jasnu distinkciju izmežu susptancije i akcidencije. On

opaža da do ideja supstancija, ideja onoga po sebi, ukoliko postoji, dolazimo ili pomoću

osjetila, ili je izvodimo iz refleksija. Ako je slučaj da ideju o supstanciji izvlačimo iz utisaka,

zaključak je da je supstancija boja, okus, zvuk ili neki drugi osjet, s čime se ni jedan filozof ne

bi složio »None will assert, that substance is either a colour, or sound, or a taste«.16 S druge

strane, ako ideju supstance izvlačimo iz refleksija, onda je zaključak da je susptancija strasti i

emocije, što opet nikako ne može biti točno. Dakle, zaključak je da mi ne posjedujemo ideju

supstancije koja bi bila različita od skupa određenih kvaliteta.17 Susptancija nije ništa drugo

nego skup jednostavnih ideja koje su ujedninjene u našoj imaginaciji, mašti, i kojima je

dodjeljeno ime.

O općenitim idejama

14 Isto, str. 12.15 Isto, str. 12.16 Isto, str. 15.17 Isto, str. 15.

Hume smatra da ne postoje općenite ideje kao takve, nego da su sve općenite ideje zapravo

pojedinačne, pratikularne ideje kojema su pridodani određeni termini kojih se prisjećamo u

situacijama kada govorimo o drugim pojedinačnim idejama koje su njima slični.

Ukoliko postoje općenite ideje, na primjer, ideja čovjeka, onda su u toj ideji sažete sve

veličine i kvalitete svih ljudi, ili ta ideja ne predstavlja niti jednu specifičnu veličinu ni

kvalitetu. Prvu postavku Hume smatra apsurdno braniti,18 pošto bi ona ukazivala na

neograničene sposobnosti našega uma. Zato se on odlučuje za proučavanje druge postavke,

koja tvrdi da općenite ideje ne pretstavljaju nikakve određene stupnjeve niti kvalitete niti

kvantite. Hume tu postavku pobija na način da dokazuje da nije moguće zamisliti nikakavu

kvalitetu niti kvantitetu bez formiranja pojmova njihovih stupnjeva. To dokazuje na primjeru

linije; duljina linije se ne može odijeliti od same line, dakle niti se kvaliteta može odijeliti od

predmeta, niti se supanj kvalitete može odijeliti od kvalitete. Općenita ideja linije u umu

sadrži određeni stupanj kvalitete i kvantitete, Ate takva ideja služi za predstavljanje ostalih

linija, koje sadrže drugačije stupnjeve obojeg. »And the general idea of a line,

notwithstanding all our abstractions and refinements, has in its appearance in the mind a

precise degree of quantity and quality; however it may be made to represent others, which

have different degrees of both«.19

Nadalje, pošto ideje nastaju iz utisaka, a utisci nastaju od objekata putem osjetila, nužno je da

i ideje koje nastaju iz utisaka posjeduju kvalitetu i kvantitet, pošto utisci ne mogu nastati u

umu bez odreživanja stupnjeva i kvaliteta i kvantiteta.20

Humeov posljednji dokaz je da su u prirodi sve stvari su pojedinačne, te da je krajnje

apsurdno21 pretpostaviti postojanje trokuta koji nema točno određen razmjer stranica i kuteva.

Pošto je to apsurdno u stvarnosti, isto tako je i apsurdno i u ideji. Hume smatra da je

formiranje ideje objekta i formiranje ideje ista stvar.22 Slijedi da, pošto je nemoguće formirati

ideju objekta lišenog kvaliteta i kvantiteta, isto tako je i nemoguće formirati ideju koja nije

ograničena tim posebnostima. Humov zaključak je da su općenite ideje zapravo pojedinačne,

ali mogu postati općenite u svome označavanju. »The image in the mind is only that of a

18 Isto, str. 16.19 Isto, str. 17.20 Isto, str. 17.21 Isto, str. 17.22 Isto, str. 17.

particular object, tho’ the application of it in our reasoning be the same, as if it were

universal«.23

O ideji identiteta

Pretpostavka nekih filozofa je da smo svakog trenutka svijesni nečega što nazivaju »Ja« [self];

uvijek smo svijesni egzitencije, identiteta i jednostavnosti onoga što mislimo pod »Ja«.24

Hume se pita iz kojeg utiska nastaje ova ideja osobnog identitea, pošto je nužno da svaka

ideja proizlazi iz nekog utiska. Pošto ideja onoga »Ja« postoji u svakom trenutku, cijeloga

života, potrebno je da i utisak, od kojeg ta ideja potječe, postoji svakoga trenutka. Ali, ni

jedan utisak nije konstantan i nepromjenjiv. Zaključak je da ne postoji takav utisak, a time ni

ideja onoga što nazivamo »Ja«. Ukoliko pokušam pronaći »Sebe«, primjećujem da sam uvijek

vezan uz neko osjetilo, uz percepciju. Ukoliko nema percepcije, na primjer u stanju sna ili

kada nastupi smrt, više nisam svjestan sebe, dakle, ne postojim. Hume smatra da su ljudi, to

jest, ideja osobnog identiteta zapravo skup [bundle] različitih percepcija koje se u

neprestanom toku razmjenjuju nepojmljivom brzinom.25 »The mind is a kind of theatre, where

several perceptions successively make their appearance; pass, re-pass, glide away, and mingle

in an infinite variety of postures and situations«.26

Ljudi imaju dvije ideje što se tiče objekata. O nekim objektima imaju ideju kao o

nepromjenjivima i neprekinutima u nekom vremenskom periodu, i ta ideja se naziva identitet

ili istost [sameness]. Ideja o nekim drugim predmetima se naziva predstava različitosti [notion

of diversity], te takve predmete vide kao da postoje uzastopno, te da su međusobno povezani.

Te dvije ideje, u uobičajenom načinu razmišljanja, su povezano, jako slične. Uz pomoć te

sličnosti um, posmatrajući jednu stvar za drugom, prijelaze čini glatkim, te nam se čini da

posmatramo jednu neprekinutu stvar.27 Zbog toga mi činimo pogrešku, smatrajući da su neke

stvari koje se odvijaju uzastopno zapravo jedna, neprekinuta stvar. Upravo na taj način nastaje

zabluda o osobnom identitetu. Hume smatra da je njegov glavni zadatak da dokaže kako ss

stvari kojima pripisujemo identitet i neprekinutost zapravo sastoje od uzastopnosti povezanih

objekata.

23 Isto, str. 17.24 Isto. Str. 133.25 Isto, str. 134. 26 Isto, str. 134.27 Isto, str. 135.

Prvi primjer je dodavanje ili oduzimanje mase nekom objektu. Ukoliko se radi o nekoj manjoj

količini, mi ne obraćamo previše pozornosti na tu razliku, te objekt i dalje posmatramo kao

jedinstven. Prijelaz misli s objekta prije na objekt poslije promjene je toliko legan i gladak da

mi tu promjenu ni ne opažamo. Hume to objašnjava na način da naš um ne posmatra objekte

na apsolutan, nego na relativan način, uspoređujući promjene u odnosu na cjelinu. Unatoč

tome, nepobitno je da se sam predmet mijenja; razlog što se nama čini da je i dalje riječ o

cjelovitom identitetu je naš neprekinut tok misli.28

Drugi primjer je kada se na predmetu dogodi znatna razlika. Ukoliko dođe do nagle značajne

promjene, ta promjena uništava identitet objekta. No, ukoliko ista promjena nastupi

postepeno, velika je vejrojatnost da će identitet objekta u našem umu ostati očuvan. 29 »The

mind, in following the successive changes of the body, feels an easy passage from the

surveying its condition in one moment to the viewing of it in another, and at no particular

time perceives any interruption in its actions. From which continu’d perception, it ascribes a

continu’d existence and identity to the object«.30

Sve stvari u prirode se mijenjaju. Novorođenče postane čovjekom, te je nekad debelo a nekad

mršavo, bez promjene u identitetu. Identitet koji se pripisuje čovjekovu umu je izmišljen

[fictitious]. On je samo kvaliteta koju pripisujemo određenim percepcijama, te koja ih

ujedinjuje.31 Bez ovog ujedinjujućeg principa svi bi objekti bili odvojeni u umu. Ideja

identiteta je posljedica uzročno-posljedičnih odnosa utisaka i ideja u našem umu; Hume zbog

toga dušu povezuje sa republikom.32 Isto kao što republika mijenja svoje predstavnike i

zakone, ne mjenjajući svoj identitet republike, i čovjek mijenja svoju osobnost i ćud, ne

gubeći identitet. Kakvim god promjenama bili podložni, svi dijelovi su i dalje povezani

uzročnošću. »Identity

depends on the relations of ideas; and these relations produce identity«. 33

28 Isto, str. 136.29 Isto, str. 136.30 Isto, str. 136.31 Isto, str. 138-139.32 Isto, str. 138.33 Isto, str. 139.

O ideji uzročnosti

Hume smatra da postoji sedam različitih vrsta filozofskih odnosa, te ih dijeli u dvije skupine.

U prvu skupinu spadaju odnosi kvalitete, kvantitete, sličnosti i proturječnosti, to jest odnosi

koji ovise o idejama koje uspoređujemo. U drugu skupinu odnosa spadaju odnosi prostora i

vremena, identitet i uzročnosti, te se ovi odnosi mogu mijenjati bez ikakve promjene objekta

ili ideje.34 Pošto prva skupina odnosa ovisi o idejama, samo ti odnosi mogu biti predmet

znanja i sigurnosti.

Što se tiče ostala tri odnosa, Hume odmah odbacuje odnos prostora i vremena i identitet, pošto

smatra da oni ne ovise o razmišljanju, nego da su stvar percepcije. Naime, u oba navedena

odnosa objekti, i njihova veza, su neposredno dani osjetilima, te je takav proces samo pasivno

prihvaćanje utisaka kroz organe osjetila. Um se ne može izdići nad onim što je neposredno

dano osjetilima, te mi ne možemo otkriti stvarnu egzistenciju ili odnos između predmeta.35

Jedino uzročnost spada u proces razmišljanja, pošto mi zaključujemo na postojanje i

djelovanje jednog objekta na temelju nekog drugog postojanja ili djelovanja. Zbog toga Hume

temeljito istražuje problem uzročnosti.

Prvo što zapaža jest da »here is nothing existent, either externally or internally, which is not to

be consider’d either as a cause or an effect«,36 ali isto tako ne postoji jedna zajednička,

univerzalna kvaliteta koja bi se mogla nazvati tim imenima. Dakle, ideja uzročnosti proizlazi

iz nekakvog odnosa između predmeta.37 Taj odnos zavisi o neprekinutosti, to jest blizini

[contiguity]. Iako se ponekad čini da su udaljeni predmeti međusobno ovisni, proučavanjem

dolazim do zaključka da postoji lanac uzroka koja ta dva predmeta veže. Iako se ponekad ta

veza ne može otkriti, pretpostavlja se da ona postoji. Prvi Humeov zaključak je da je blizina,

to jest neprekinutost, ključna za uzročnost, ili se barem tako čini.38

Druga veza je vremenski prioritet uzroka nad posljedicom. Česta zamjerka ovom principu

jeste da je moguće da predmet ili djelovanje, u svom prvom trenutku egzistencije, može

proizvesti neki drugi predmet ili djelovanje koje je savršeno istodobno sa njime samim.39

34 Isto, str. 42.35 Isto, str. 44.36 Isto, str. 45.37 Isto, str. 45.38 Isto, str. 45. 39 Isto, str. 45.

Dakle, uzrok i posljedica mogu postojati u isto vrijeme. Hume smatra da je ovakav prigovor

besmislen. Sljedeći princip da svaki objekt ne može biti sam sebi uzrok, nego za uzrok mora

imati neki drugi objekat koji ga pokreće iz stanja neaktivnosti40, Hume zaključuje da, ako bi

postojao jedan uzrok koji je vremenski istovjetan sa svojom posljedicom, onda bi svi uzroci to

morali biti. Rezultat toga bi bilo uništenje vremena i uzastopnosti posljedica, te bi svi

predmeti postojali istodobno.

Nakon što je obrazložio dvije veze koje su bitne za uzročnost, Hume opaža da mora postojati

neka treća veza, te smatra da »that relation is of much greater importance, than any of the

other two above-mention’d«. 41 Naime, Hume opaža da jedan predmet može biti blizak i

vremenski prije nekog drugog predmeta, ali mu ne mora biti uzrok, zaključuje postojanje

nekakve nužne [necessary] veze.

Nužnost uzroka

Prvo pitanje koje Hume postavlja jest zašto se u fiozofiji pretpostavlja da ono što počinje

psotojati morati imati nekakav uzrok. »This is commonly taken for granted in all reasonings,

without any proof given or demanded«. 42 Smatra se da ovaj princip intuitivan, te da ni jedan

čovjek ne može sumnjati u njega, ali Hume ne misli tako. On misli da je taj princip nastao iz

nemogućnosti da potvrdimo da sve što počinje postojati mora imati tvorni uzrok [productive

principle]. Da bi dokazali nužnost postojanja uzroka svake nove egzistencije, moramo

dokazati nužnost postojanja tvornog uzroka. Ali, kako potonje nije moguće, ljudi su odvojili

ideje uzroka od ideje početka egzistencije, kako princip uzročnosti, to jest uzroka i posljedice,

ne bi sadržavao nikakvog proturječja.43 Upravo zbog toga Hume smatra da je nemoguće

dokazati nužnost uzroka. Njegovo mišljenje je da svi argumenti o nužnosti uzroka počivaju na

zabludi o nužnosti postijanja uzroka. Ako se isključi postojanje uzroka, onda se ne

pretpostavlja ništa [nothing] ili sam predmet kao uzrok svog postojanja, nego se onda

promišlja na jedan skroz drugačiji način, a to je »whether every object, which begins to exist,

must owe its existence to a cause«. 44

40 Isto, str. 46.41 Isto, str. 46.42 Isto, str. 47.43 Isto, str. 47-48.44 Isto, str. 49.

Pošto je dokazao da se pretpostavka o postojanju uzroka ne zasniva na razmišljanju i

znanstvenim principima, Hume razmatra mogućnost a ova pretpostavka proizlazi iz iskustva i

opažanja. Da bi zaključili o postojanju posljedice kroz uzrok, moramo zaključiti o postojanju

uzroka, a to činimo kroz utiske, bilo kroz utiske osjetila ili utiske sjećanja. Hume smatra da su

utisci koje mi dobijamo pojedinačni, odvojeni, te da mi ne zaključujemo na postojanje uzroka

i posljedice prodiranjem u esenciju stvari, pošto takva veza stvarno ne postoji. »There is no

object, which implieshe existence of any other if we consider these objects in themselves«.45

Mi te odvojene utiske povezivanjem [conjunction] pretvaramo u uzrok i posljedicu. Na

primjer, sjećamo se da smo vidjeli vatru, te isto tako se sjećamo da svo osjetili toplinu.

Povezivanjem, na osnovi blizine i uzastopnosti, zaključujemo da je jedno uzrok a drugo

posljedica. Ovdje Hume dolazi do nove vrste veze koja je bitna za uzročnost, a to je stalna

povezanost. Kao što je već rečeno, blizina i uzastopnost nam nisu dovoljni da odredimo neke

predmete kao uzrok i posljedicu, ali, kada primjetimo da su ove dvije veze očuvane u više

navrata, da su povezane, zaključujemo o uzročnosti.46

O vjerojatnosti

U prethodnim razmatranjima Hume je došao do zaključka da ideja uzročnosti proizlazi iz

iskustva; opažama da su određeni predmeti, u više navrata, bili međusobno povezani. Na

temelju tih prijašnjih iskustava mi zaključujemo o vjerojatnosti da će u budućim događajima,

koji uključuju predmete koje smo iskusili, ishod biti identičan. No, Hume smatra da ovakav

način razmišljanja počiva na načelu moći [power]; jedan predmet posjeduje moć da stvori

drugi predmet, te će, upravo zbog postojanja te moći, u budućnosti, u sličnim okolnostima,

jedan predmet stvoriti drugi.47 .Humeov prigovor je da mi uopće ne možemo biti sigurni u

postojanje takve moći, te, i da postoji, onda nema nikakve osjetilne kvalitete. Dakle, veza

između uzroka i posljedice ne može nikako biti dokazana razumom. »We suppose, but are

never able to prove, that there must be a resemblance betwixt those objects, of which we have

had experience, and those which lie beyond the reach of our discovery«.48

O moralu

45 Isto, str. 50.46 Isto, str. 52.47 Isto, str. 53.48 Isto, str. 54.

Humeu se čini smješnim, čak i nezamislivim da netko smatra da moralne razlike ne postoje, to

jest, žestoko se protivi moralnom relativizmu. Koliko god velike razlike bile među ljudima,

što se tiče navika i obrazovanja, svi ljudi osjećaju su dirnuti pred Dobrim ili Zlim, i svi su

podložni takvim utiscima.49 Čovjeka koji misli da je svakome dozvoljeno djelovati kako on

sam osjeća treba jednostavno prepustiti samom sebi, nadajući se da će, u svojoj samoći, ako iz

ničeg drugog onda iz umora, prijeći na stranu razuma.

Puno zanimljiviji je problem proizlaze li osnove morala iz razuma [reason] ili osjećaja

[sentiment]. U prvom slučaju se radi o moralnim načelima koja su stečena argumentiranjem i

indukcijom, dok se u drugom slučaju radi o neposrednom osjećaju,50 o svojevrsnom

unutarnjem kompasu. Problem s prvim pristupom je u tome što Hume smatra da se razumom

dolazi samo do istinitosti ili neistinitosti nečega, te tako razum ne može proizvesti djelovanje.

Naša djelovanja, volja i strasti ovise sami o sebi, te se ne mogu suditi na način točnosti ili

netočnosti.51 Um sudjeluje u djelovanju jedino da određuje objekt djelovanja, ili da određuje

sredstva, kroz uzroke i posljedice, kojima se određeni cilj može postići. Djelovanje ne može

biti razumno ili nerazumno na način kako se to uobičajeno shvaća. Ono samo može biti

razumski pogrešno ako izaberemo pogrešan cilj ili pogrešan način kako taj cilj postići.

Primjer toga je kada se čovjeku iz daljine svidi trula jabuka, ili kada pokuša doći do jabuke na

neprikladan način. Razlika između dobra i zla se ne može napraviti razumom; »that

distinction has an influence upon our actions, of which reason alone is incapable«. 52

Iz svega gore navedenog proizlazi da se vrline i poroci mogu otkriti utiscima ili osjećajima.

»Our decisions concerning moral rectitude and depravity are evidently perceptions; and as all

perceptions are either impressions or ideas, the exclusion of the one is a convincing argument

for the other«.53 Humeu su čini da su vrline vezane uz osjećaj ugode, a poroci uz osjećaj boli.

Kada neku stvar nazivamo vrlom, uglavnom se zaustavljamo na neposrednom osjećaju ugode

kojega ta stvar izaziva.54 Jedan od problema koji se ovdje javlja jeste da ljudi često ne gledaju

objektivno izaziva li neko djelovanje ugodu ili bol, nego se u njihovo osjećanje upliće osobni

iteres. Na primjer, kada bi netko koga mrzimo lijepo pjevao, glas bi u nama izazivao bol zbog

49 David Hume, »An Enquiry Concerning the Principles of Morals«, produced by John Mamoun, Charles Franks and the Online Distributed Proofreading Team (www.gutenberg.org, 2010), str. 3.50 Isto, str. 3.51 Hume, »A Treatise of Human Nature«, str. 24052 Isto, str. 241.53 Isto, str. 245.54 Isto, str. 246.

zavisti, iako je objektivno ugodan. Hume smatra da je važno da se čovjek izdigne nad tim

osobnim prohtjevima, i objektivno gleda na osjećanja ugode i boli.55

Kao i u drugim istraživanjima, i u proučavanju morala Hume zagovara utemeljenje

argumenata na iskustvu, činjenicama i opažanju. On smatra da su dvije najvažnije vrline

dobročinstvo [benevolence] i pravičnost [justice], te na temelju njih pokušava izgraditi nauk o

moralu.

Hume prvo razmatra vrlinu dobročinstva. Nakon poduže hvale ovoj vrlini i vrlinama koje se

vežu uz nju, te navođenje pozitivnih stvari koje rezultiraju postojanjem tih vrlina, dolazi do

veoma bitnog pojma korisnosti [usefulness]. Zamjećuje da se priroda (biljke i životinje) te

ljudska djelatnost uglavnom hvale iz perspektive korisnosti.56 U početku se sve stvari koje se

tiču morala najčešće promatraju kroz interese čovječanstva, te se, tek nakon boljeg

premišljanja, prelazi na područje moralnosti dobra i zla.57 Stoga, promatrajući ljudsku korist,

čini se da je dobročinstvo najbolja vrlina. Ona promiče interese naše vrste, te stvara sreću u

ljudskim zajednicama.58

Druga vrlina čijom se korisnošču Hume bavi jest pravičnost [justice]. Prvo što zamjećuje jest

da je javna korist [public utility] sam izvor pravičnosti; osnove vrijednosti pravičnosti leže u

samom razmišljanju o njenim korisnim posljedicama.59 Da bi najbolje dokazao koliko je samo

promišljanje o pravednosti korisno za društvo, Hume za primjer uzima savršeno stanje:

»every individual finds himself fully provided with whatever his most voracious appetites can

want, or luxurious imagination wish or desire. His natural beauty, we shall suppose, surpasses

all acquired ornaments: the perpetual clemency of the seasons renders useless all clothes or

covering: the raw herbage affords him the most delicious fare; the clear fountain, the richest

beverage. No laborious occupation required: no tillage: no navigation. Music, poetry, and

contemplation form his sole business: conversation, mirth, and friendship his sole

amusement.«60

U takvom savršenom stanju pravičnosti kao vrlini ne bi bilo mjesta, pošto bi svaki pojedinac

imao sve što poželi, te ne bi bilo potrebe za određivanjem granica. U takvim uvjetima

55 Isto, str. 246.56 Usp. Hume, »An Enquiry Concerning the Principles of Morals«, str. 8.57 Isto, str. 8.58 Isto, str. 9.59 Isto, str. 10. 60 Isto, str. 10.

dobročinstvo i slične vrline bi cvjetale, te ne bi bilo potrebe za dijeljenjem i stvaranjem

posjeda. Isto tako, u skroz suprotnim uvjetima, pravičnosti ne bi bilo mjesta. Kada bi vladala

krajnja nestašica osnovnih životnih potreba, na svakome bi čovjeku bilo da se pobrine sam za

sebe, za svoj opstanak. Vrlom čovjeku, bačenom među grubijane, u takvu ektremnu nestašicu,

najpametnije bi bilo da se naoruža i izbori za sebe.61 Dakle, pravičnosti ni u krajnjem izobilju

ni u krajnjoj nestašici nema mjesta. Hume zaključuje da pravičnost ovisi od države do države,

to jest o uvjetima u kojoj se ta država nalazi. Ipak, u stvarnosti je stanje uglavnom u sredini, te

je zbog toga pravičnost veoma korisna.

Sa nauka o vrlini Hume prelazi na nauk o političkoj državi. Kako je glavna ideja ovog

seminara ukratko prikazati najbitnije sastavnice Humeovog nauka, izabrao sam ne zalaziti

dublje u Humeov politički nauk, pošto bi to zahtjevalo mnogo više mjesta i vremena. Mislim

da je najvažnije za reći da Hume s jedne strane proučava moral iz perspektive ugode i boli, a s

druge strane dovodi u vezu moral, korisnost i ljudsku zajednicu, te na taj način pokriva i

pojedinačan i društveni moral, čineći nauk o moralu kompletnim.

O religiji

Hume se posebice bavi pitanjem religije it razloga, kako on smatra, što religija nije

univerzalna stvar te ne proizlazi iz instinkata i oponašanja prirode.62 To se najbolje vidi na

primjeru raznih naroda koji uopće nemaju osjećanje religije, dok su neke stvari, poput ljubavi

između spolova, ljubav prema potomstvu, srdžba univerzalni. Hume smatra da je znanstveno

dokazano da je politeizam najstariji oblik religije. Nadalje, zaključuje da s razvojem

civilizacije narodi prelaze s politeizma na monoteizam. Kako se ljudska misao prirodno

razvija, tako se razvija i pojam religije. Nužno je da barbarska, potrebita životinja, kakav je

bio čovjek u začetcima društva,63 nije imala vremena da se pita o uzrocima svega, i tako dođe

do pojma savršenog Bića, koje je postavilo red u prirodi . Te ignorante mase 64su morale prvo

stvoriti poznatu predstavu natprirodne sile koja obitava oko njih, da bi kasnije, kako je um

napredovao, od idiferiornog prema superiornom, došli do pojma savršenog Bića.

61 Isto, str. 12.62 David Hume, The Natural History of Religion, str. 2.63 Isto, str. 3.64 Isto, str. 3.

Hume nastavlja da se posmatranjem prirode i razmišljanjem o njoj, primjećivanjem kako su

sve stvari u savršenom međuodnosu, razumski dade zaključiti da postoji jedno biće koje je sve

uredilo. Jedan dizajn prožima cjelinu, i to nužno vodi um do priznavanja postojanja jednog

tvorca.65 Pitanje je zbog čega je onda politeizam, tj. priznavanje više tvoraca, bio prvi oblik

religije. Hume odgovara da je tako zbog toga što, gledajući mnoge oprečne događaje u

ljudskom životu, teško je zaključiti postojanje samo jednog tvorca. Dakle, svi narodi koji su

prihvatili politeizam nisu izvukli religiju iz kontemplacije o funkcioniranju prirode, nego iz

zanimanja za događaje iz života, te iz nada i strahova.66

O postanku teizma iz politeizma, Hume kaže da većina neobrazovanih ljudi ne temelje svoju

religiju na činjenicama, nego na iracionalnim i praznovjernim principima .67 Oni smatraju da

im ili njhov bog pripada kao naciji, ili da je njihov bog kao vrhovni bog nadjačao sve ostale

bogove. Nadalje zapaža da je u ljudskoj prirodi da najsavršenijem Biću pridodaju ljudske

atribute, štuju ga na način za koji su oni smatrali da mu najviše godi, kroz hvalu i laskanje, te

bi to često dovodilo do raznih izopačenja i kontradikcija. Za primjer toga navodi Djevicu

Mariju i Sv. Nikolu, kojima su često pripisivali Božanske atribute. Humeov zaključak je da

ljudi imaju prirodnu sklonost rastu iz idolopoklonstva prema teizmu, te da opet zapadaju iz

teizma u idolopoklonstvo.68

Uspoređujući politeizam i teizam, Hume smatra da je prednost politeizma, pošto priznaju

mnogo bogova, što je priznaje božanstvo bogovima ostalih sekti i naroda, te isto tako i

njihove običaje, ceremonije i tradiciju. S druge strane, teizam nužno mora isključiti sve

lakomisleno, nerazumno i nečovječno iz religijskog štovanja, te se stoga štovanje drugih

božanstava smatra apsurdnim i bezbožnim.69

U daljnjoj razradi Hume uzima politeizam i teizam u svjetlu korupcije, izopaćenja. Njegova

pretpostavka je da »the corruption of the best things gives rise to the worst«.70 Prvi je primjer

odnos ljudi prema svojem božanstvu, ili božanstvima. U politeističkim narodima bogovima se

pridodaju ljudska svojstva, te takvi bogovi nisu mnogo savršeniji od ljudi. Posljedica toga je

da se ljudi takvim bogovima mnogo lakšr obraćaju, čak i nadmeću s bogovima, što vodi do

65 Isto, str. 5.66 Isto, str. 5.67 Isto, str. 15.68 Isto, str. 18.69 Isto, str. 20.70 Isto, str. 22.

hrabrosti, ljubavi prema slobodi, velikodušnosti i sličnim vrlinama. S druge strane, u

teističkim narodi božanstvo se prikazuje kao beskonačno superirornije čovjeku, te takvo

vjerovanje spušta čovjekov um na razinu ponižavanja i pokornosti, te se cijene vrline

mučenja, pokore, poniznosti i pasivnog paćenja.

Drugi primjer su razni apsurdi nerazumna stajališta koja se nalaze u politeizmu i teizmu.

Hume primjećuje da stara poganska mitologija ne sadrži toliko apsurdnosti koliko se čini na

prvi pogled .71 Moguće je da su isti principi i sile koje su oformile ovaj svijet, ljude i životinje

isto tako stvorili vrstu inteligentih stvorenja finije supstance i većeg autoriteta od ostalih. S

druge strane, problem u društvima u kojima je teizam princip religije je u tome što se često

razum, napose filozofija, podređuju dogmama i praznovjeruju. Umjesto da teologija i

filozofija zajedno rade na ureživanju principa, filozofija se perverzira u službi praznovjerja.72

Treći, i posljednji, primjer je vezan uz sumnju i uvjerenje. Hume proučava koliko su

religiozni ljudi skloni vjerovati određenim religijskim psotavkama koje se njemu čine

apsurdne. Njegovo opažanje je da su ljudi skloni tome prokazivanju apsurdnosti u drugim

sistemima vjere, te isto tako na sve moguće načine opravdavati slijepo vjerovanje u principe

kojima je podučavan. Humeov zaključak je da je razlika između tradicionalne, mitologijske

religije i sistematičke skolastičke u tome što je potonja razumnija, te sadržava manji broj priča

koje, koliko god bile neutemeljene, ne sadrže apsurde i kontradikcije, te su zbog toga lakše za

ljudski um.73

Glede morala i religije, Hume opaža da sljedbenici religija često pridobiti božanstvo na svoju

stranu ne putem vrlina i moralnog života, nego fanatizmom i vjerovanjem u misteriozna i

apsurdna mišljenja. Hume objašnjava da se to događa zbog toga što većina razumnih ljudi na

izvršavanje moralnih dužnosti kao na nešto što dugujemo sami sebi i društvu.74 Stoga,

praznovjeran čovjek ne smatra da je dobar život dovoljan da usreći njegovo božanstvo, nego

traži nekakve direktnije načine da bi služio svome božanstvu. Upravo iz toga razloga,

praznovjerni ljudi čine velika zlodjela u ime svojega božanstva. Humeov zaključaj je da je

71 Isto, str. 23.72 Isto, str. 23.73 Isto, str. 30.74 Isto, str. 34.

»unsafe to draw any certain inference in favour of a man's morals, from the fervor or

strictness of his religious exercises, even though he himself believe them sincere«.75

Hume se kroz svoj čitavu filozofiju religije izjašnjava kao katolik, i preferira teizam nad

politeizmom. Upozorava na to da u religiji, isto kao i u prirodi, svaka dobra stvar ima jednako

lošu suprotnost. »The most sprightly wit borders on madness; the highest effusions of joy

produce the deepest melancholy; the most ravishing pleasures are attended with the most cruel

lassitude and disgust; the most flattering hopes make way for the severest disappointments«.76

Stoga zagovara teženje umjerenosti, čak i osrednjosti, te neosjetljivosti u svim stvarima.77

Zaključak

U ovom seminaru nastojao sam prikazati osnovne postavke u filozofskom nauku Davida

Humea. Filozofu koji je kroz prizmu skepticizma posmatrao i prisvojio određene dijelove

nauka svojih prethodnika svakako treba pridodati zasluge i utjecaj koji je imao i na svoje

suvremenike, i na filozofe i znanstvenike koji su došli nakon njega. Sa žaljenjem moram

spomenuti kako mi se čini kako je ovaj veoma bitan filozof slabo istražen na hrvatskom

jeziku, iz razloga što, osim nekoliko prevedenih djela i jednog članka, nisam pronašao ništa

drugo što bi mi pomoglo pri pisanju ovog seminara. Smatram da je jedan filozof kao Hume,

koji je bezpogovorno doprinjeo razvoju zapadne filozofije, zaslužio da bude izučavan i od

strane hrvatskih filozofa, te se nadam da će u budućnosti to tako i biti.

Dragan Hardi

75 Isto, str. 35.76 Isto, str. 36.77 Isto, str. 36.

Nothing is more requisite for a true philosopher,

than to restrain the intemperate desire of searching into causes, and having establish’d any

doctrine

upon a sufficient number of experiments, rest contented with that, when he sees a farther

examination

would lead him into obscure and uncertain speculations. In that case his enquiry wou’d be

much better employ’d in examining the effects than the causes of his principle. CITAT O

SKEPTICIZMU, 12

.

Tu još malo nasrati ;D