debatne novosti - specijalno sedmično izdanje
TRANSCRIPT
0
IDEA WSDC WIFI NVO
VIJEĆE MREŽA
PRAVDE GRAD
SARAJEVO VLADA
KS
1
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
2
OPĆI CILJ:
Senzibilizirati građane BiH, a posebno
srednjoškolce i srednjoškolske
profesore za inkluziju djece sa
poteškoćama u razvoju u aktivnost
formalne i neformalne edukacije
SPECIFIČNI CILJEVI:
Otvoreno razgovarati o inkluziji
djece sa poteškoćama u razvoju iz
njihove perspektive, perspektive
njihovih roditelja, perspektive njihovih
vršnjaka i nastavnika
Kreirati zaključke i prijedloge koji
mogu doprinijeti boljoj inkluziji djece sa
poteškoćama u razvoju
Promovirati prava djeteta putem
socijalnih medija i online mreža
SADRŽAJ
NAZIV PROJEKTA: “Recimo DA inkluziji djece sa
poteškoćama u razvoju”
Dječja nedjelja 2015. 1
“Recimo DA inkluziji djece sa poteškoćama u
razvoju” 2
Prije početka: “Neka čudna bolest” 3
Uvod 4
Motivacijska priča: “Ko je srećan? Paun i vrana 6
Riječ – dvije o pojmu “posebne potrebe” i djeci sa
posebnim edukacijskim potrebama 7
Motivacijska priča: “Dječak koji je odlučio
umrijeti” 11
Razlika između “djece sa posebnim potrebama” i
“djece sa teškoćama u razvoju” 12
Motivacijska priča: “Kako je patuljak postao car?” 17
Inkluzija u obrazovanju 18
Inkluzija djece sa teškoćama u razvoju u
redovnom sustavu odgoja i obrazovanja 19
Motivacijska priča: “Miš” 22
Pjesmom da ti kažem 23
Razgovor sa povodom – dio sam promjena 24
Motivacijska priča: “Otac i sin” 30
Moja priča: “Kišna djevojčica” 32
Moja priča: “Jelenini anđeli unijeli su svjetlost u
naš život” 43
Debatanti kažu 48
Stripom da ti kažem 52
Pjesmom da ti kažem 54
Razmislite i recite – kviskoteka 55
Motivacijske priče: “Superheroji” 56
Priče iz učionice (O.Š. “Kovačići” Sarajevo) 57
Uradi sam 62
Bibliografija 64
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
3
Neka čudna bolest počela se
širiti cijelim svijetom. Oni koji
bi od nje oboljeli, osjetili bi
kako im se srce naglo
smanjuje. Gubili su snagu i
radost. Najradije bi ostajali u
krevetu. Liječnici to nisu znali
objasniti.
Propisivali su razne tablete, ali bolesti nisu našli lijeka. Neki
su pokušavali presaditi srce, ali i novo tek presađeno srce
počelo bi se smanjivati. Nisu više znali što poduzeti.
Za to vrijeme bolest se sve više širila. Bolnice su bile pune,
a novi bolesnici su stalno pristizali. Ukratko: svi su bolovali
od srca. Svi su ležali u krevetu čekajući kraj. Ah, gotovo svi.
Jedna osoba ipak nije bila zaražena. Bio je to starac koji je
za razliku od svih drugih imao veliko srce, veće od
normalnoga. On se posvetio liječenju bolesnika.
Zapazio je da bi se njegovo malo srce, kad bi uzeo ruku
nekog bolesnika i nasmijao mu se, počelo povećavati, a kad
bi ruku pustio, srce bi prestalo rasti. Otkrio je brzo ono što
nitko nije uspio: čudnu bolest koja je skupljala srce
uzrokovalo je pomanjkanje ljubavi.
Dao se na posao. Počeo je liječiti bolesnike jednog po
jednog. Uzeo bi ga za ruku i smiješio mu se. Kad bi njegovo
srce postalo dovoljno veliko da može ljubiti, bolesnik bi se
podigao i pomago drugima da ozdrave. Novi lijek koji mnogi
nisu poznavali proširio se po cijelom svijetu. Sa svih su se
strana pojavljivali ljudi s velikim srcem. Otada nitko više nije
obolio od one čudne bolesti. Bilo je dovoljno uzeti se za ruke
i smiješiti se.
http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski2/katolicki-
vjeronauk/poucne-price/neka-cudna-bolest/
PRIJE POČETKA: “NEKA ČUDNA BOLEST” Slikom da ti
kažem ...
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
4
Proces inkluzije djece sa poteškoćama u razvoju nije jednostavan
proces. Nerijetko se dešava da roditelji i porodica djece sa
poteškoćama u razvoju sami nose teret nastojanja da njihovo
dijete bude dio okruženja u kojem sa vršnjacima može zadovoljiti
svoje potrebe za igrom, učenjem i komunikacijom sa drugima
osim porodice. Djeca koja nemaju poteškoće u razvoju nerado
prihvataju djecu sa poteškoćama jer nisu dovoljno educirani o
tome da sva djeca zaslužuju jednake životne šanse i prilike i da
svako dijete ima pravo da bude sretno. Javnost djecu, koja su
ometena u razvoju, nerijetko posmatra jedino kroz prizmu
ometenosti zanemarujući njihovu ljudskost i činjenicu da su djeca
sa poteškoćama u razvoju dio društva i da, ukoliko im se pruži
podrška i prilika, mogu postati vrijedni članovi društva
osposobljeni za samostalnu brigu o sebi i samostalno
privređivanje. Nažalost, brojni izvještaji različitih nevladinih
organizacija govore da postoji visok stepen diskriminacije i
nepoštivanja ljudskih prava djece sa poteškoćama u razvoju.
„Kada je riječ o djeci sa poteškoćama u razvoju, poražavajući su
rezultati istraživanja koje je proveo UNICEF BiH. Rezultati govore
da čak 40% stanovništva ne bi dozvolilo da dijete sa socio-
emocionalnim smetnjama ide u isti razred sa njihovim djetetom.
Skoro 60% stanovništva ne bi dozvolio svom djetetu da stupi u
brak sa osobom sa smetnjama u razvoju. Više od 40% ljudi misli
da djeca sa smetnjama u razvoju treba da pohađaju specijalne
obrazovne institucije, dok samo 20% vidi pozitivan razvojni uticaj
inkluzije.“ (IZVOR: http://www.6yka.com/novost/48452/inkluzija-
djece-sa-poteskocama-i-smetnjama-u-razvoju-u-skole-i-drustvo)
U cilju smanjenja diskriminacije djece sa poteškoćama u razvoju
treba povećati svijest kod svih građana BiH o važnosti inkluzije
djece i njihovog ravnopravnog učešća u edukacijskim procesima.
Centar za kulturu dijaloga uvijek u svojim aktivnostima koje su
prevashodno bazirane na debati kao neformalnoj alatki učenja
nastoji uključiti najrazličitije skupine učesnika, a posebno djecu
koja se suočavaju sa određenim poteškoćama. Jedan od
dugogodišnjih članova debatnog programa je i Centar za slijepu i
slabovidnu djecu i omladinu. Članovi ovog kluba participiraju u
svim debatnim aktivnostima: radu kluba organizaciji javnih debata
u lokalnoj zajednici, učestvuju u javnim debatama na državnom
nivou, debatnim takmičenjima, TV debatama.
UVOD Ne zaboravimo
3. prosinac –
Međunarodni dan djece
sa posebnim potrebama
1. travanj –
Svjetski dan svjesnosti
o autizmu
10. listopad –
Svjetski dan mentalnog
zdravlja
21. ožujak –
Svjetski dan sindroma
Down
21. studeni –
Međunarodni dan
dječijih prava
20. studeni –
Međunarodni dan djeteta
12. kolovoz –
Međunarodni dan mladih
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
5
Sandra Jašarević, članica kluba „Victoria“ iz Centra za slijepu,
slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo, bila je moderatorica javne
debate o slobodi medija u 2008. godini, a Merima Valentić članica
tima CKD-a za vrijeme održavanja Svjetskog debatnog
takmičenja u BiH, čiji je CKD bio domaćin.
Predstavnici Centra za govornu i slušnu rehabilitaciju iz Sarajeva
također su učestvovali na pripremnim treninzima za debatni
program, ali nisu bili aktivni članovi programa, smatrajući da ih
njihove potrebe ograničavaju u aktivnom učestvovanju.
Organiziranjem online debata, u kojima se govorničke vještine
prezentiraju u pismenoj formi, i konstantnim radom i
ohrabrivanjem mladih ljudi, moguće je prevazići ovu prepreku.
Prepoznavajući rad Centra za kulturu dijaloga na konstantnoj
promociji ljudskih prava, jednakosti i uvažavanja različitosti,
Britanska ambasada je 2012. godine pozvala CKD na saradnju u
specifičnom projektu, organizaciji javne debate ususret
Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama u Londonu. Javna debata je
održana u maju 2012. u Sarajevu, pod nazivom „Paraolimpijske
igre – jednake šanse za sve ili patnja“, prilikom čega je
ambasador Velike Britanije Nj.E. Nigel Casey istakao povezanost
između Londona i Sarajeva ne samo kao olimpijskih gradova,
nego i gradova koji su imali dugogodišnju suradnju.
Tom prilikom su navedeni i pozitivni i negativni aspekti uključenja
osoba sa posebnim potrebama u takvo svjetsko sportsko
takmičenje, i istaknuta je važnost edukacije stanovništva i
omogućavanja jednakih šansi za uspjeh svim građanima. Prisutni
građani su tokom diskusije istakli važnost organiziranja ovakvih
događaja kako bi bh. društvo bilo senzibilizirano za prava i
potrebe invalidnih osoba. Debati su prisustvovali i predstavnici
udruženja invalidnih osoba koji su uputili apel bh. javnosti da ih
se promatra kao zdrave osobe sa određenim fizičkim
ograničenjima, ali nikako ne kao nesposobne.
Zbog svega ovoga, vrlo je važno
organizirati aktivnosti kojima se
povećava svijest građana BiH o
važnosti inkluzije djece sa posebnim
potrebama i poteškoćama u razvoju u
sve životne procese sa vršnjacima što
svakako uključuje nastavne aktivnosti,
vannastavne aktivnosti i zajedničku
igru i upoznavanje.
Riječ u slici...
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
6
Riječi u slici...
Vrana je živela u šumi i bila je potpuno zadovoljna svojim
životom. Jednog dana ona ugleda labuda. „Ovaj labud je
mnogo bijel“, pomisli ona, „a ja sam baš crna“. „On mora da je
nasrećnija ptica na svijetu." Vrana podijeli svoju misao sa
labudom."Zapravo" odgovori labud, "I ja sam mislio da sam
najsrećnija ptica dok nisam vidio papagaja, on ima dvije boje i
prelijep je. Mislim da je papagaj najsrećnija ptica ikad
stvorena". Vrana nađe papagaja koji joj je objasnio "Ja sam
živio jako srećnim životom dok nisam ugledao pauna. Ja
imam samo dvije boje dok paun ima mnogo boja". Vrana
posjeti pauna u zološkom vrtu i vide da se hiljade ljudi skuplja
i divi se njegovoj ljepoti. Kada su ljudi otišli, vrana se približi
paunu."Dragi paune" reče vrana "ti si tako predivan. Svakog
dana hiljade ljudi dolazi da te vidi. Ljudi kada vide mene,
odmah me tjeraju od sebe. Mislim da si najsrećnija ptica na
svijetu". Paun odgovori "Ja sam uvijek mislio da sam najljepša
i najsrećnija ptica na svijetu. Ali zbog moje lepote, ja sam
zarobljen u ovom zološkom vrtu. Promotrio sam zološki vrt
jako pažljivo i primijetio da je vrana jedina ptica koja nije u
kavezu. Tako da već neko vrijeme razmišljam o tome kako bih
bio srećan da sam vrana mogao bi da letim gdje hoću".
Ovo je i ljudski
problem takođe. Mi
pravimo nepotrebna
poređenja sa drugima i
bivamo tužni. Ne
vrednujemo ono što
nam je bog dao. Sve
ovo vodi do začaranog
kruga nesreće.
Naučimo da budemo srećni sa onim što imamo, a ne da
gledamo šta nemamo. Uvijek će postojati neko ko ima više ili
manje od onoga što mi imamo. Osoba koja je zadovoljna sa
onim što ima je najsrećnija osoba na svijetu.
http://www.duhoviti.com/motivacione-price/ko-je-srecan-paun-
i-vrana.html
MOTIVACIJSKA PRIČA: “KO JE SREĆAN?
PAUN I VRANA”
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
7
Riječi u slici...
Tko su djeca s posebnim edukacijskim potrebama?
učenici s oštećenjem vida
učenici s oštećenjem sluha
učenici s poremećajima govorne-glasovne komunikacije i
specifičnim teškoćama učenja
učenici s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima
učenici sa sniženim intelektualnim sposobnostima
učenici s poremećajima u ponašanju
učenici s poremećajem pažnje/poremećajem pažnje s
hiperaktivnošću (ADD/ADHD)
učenici s višestrukim teškoćama
OŠTEĆENJE VIDA
sljepoća - slijepe se osobe služe Brailleovim pismom
slabovidnost - slabovidne osobe mogu čitati crni uvećani
tisak
Nužna je prilagodba udžbenika i didaktičkog materijala
(brajica, poseban pribor za pisanje, povećala, diktafon...)
OŠTEĆENJE SLUHA
gluhoća (sluh uništen ili je gubitak sluha iznad 91 dB) -
niti uz pomoć slušnog aparata dijete ne može čuti govor
nagluhost (ostaci sluha su iskoristivi, koristi se slušni
aparat)
Razlika je u težini oštećenja ako je došlo do gubitka sluha
prije razvoja govora ili kad je govor već razvijen. Potrebna
je stručna podrška logopeda i audiopedagoga.
POREMEĆAJI GOVORNO-GLASOVNE KOMUNIKACIJE
I SPECIFIČNE TEŠKOĆE UČENJA
teškoće u artikulaciji, mucanje,brzopletost
teškoće razumijevanja sadržaja,teškoće izražavanja
Specifične teškoće učenja:
disleksija
disgrafija
diskalkulija
disl-disgr
RIJEČ – DVIJE O POJMU “POSEBNE
POTREBE” I DJECI SA POSEBNIM
EDUKACIJSKIM POTREBAMA
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
8
Riječi u slici... MOTORIČKA OŠTEĆENJA I KRONIČNE BOLESTI
djeca s neurološkim oštećenjima (najčešće s cerebralnom
paralizom)
neuromuskularna oštećenja (mišićna distrofija, multipla
skleroza)
oštećenja lokomotoričkog aparata (deformacije kralježnice,
oštećenja nogu i ruku)
kronične bolesti: astma, leukemija, dijabetes ...
UČENICI SA SMANJENIM INTELEKTUALNIM
SPOSOBNOSTIMA
Značajna ograničenja u intelektualnom funkcioniranju i u
adaptivnome ponašanju:
imaju teškoće u izvođenju različitih misaonih operacija
(povezivanja, zaključivanja, analiziranja, apstrahiranja)
što otežava proces
učenja i usvajanja školskih sadržaja i socijalno
prihvatljivih ponašanja
Teškoće se uočavaju na planu: motorike, percepcije,
pamćenja, pažnje, govorne recepcije i ekspresije
(oskudan i nepravilan rječnik, teškoće u artikulaciji,
razumijevanju...)
UČENICI S POREMEĆAJIMA U PONAŠANJU
Poremećajima ponašanja smatraju se odstupanja od normi
uobičajenih ponašanja. Mogu biti prisutna:
na osobnom planu (depresija,povlačenje)
u socijalnom okruženju agresivnost, udaranje, neposlušnost
Zahtijevaju stručnu pomoć (socijalni pedagog , psiholog,
psihoterapeut...)
UČENICI S POREMEĆAJEM PAŽNJE/ POREMEĆAJEM
PAŽNJE S HIPERAKTIVNOŠĆU
Dvije su vrste poremećaja pažnje:
poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti (ADD)
poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD)
Karakteristike: nepažljivost ili rastresenost, impulzivnost,
nestrpljivost, prekomjerno emocionalno uzbuđivanje,
neobuzdanost, socijalni problemi, dezorganiziranost.
Popratna je pojava nezadovoljavajući uspjeh u školi.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
9
Riječi u slici... AUTIZAM
Svrstava se među veće teškoće u razvoju. Ponajprije pogađa:
razvoj odnosa s okruženjem (pogled oči u oči,izraz lica,odnos s
vršnjacima)
oblike ponašanja
interese
aktivnosti (stereotipna ponašanja-lupkanje prstima, ponavljanje
riječi...)
VIŠESTRUKE TEŠKOĆE
Teškoće učenja i cerebralna paraliza
Teškoće učenja i poremećaji u ponašanju
Teškoće učenja i oštećenje vida ili oštećenje sluha
Posebna su skupina djeca s dvostrukim senzornim oštećenjima
kao gluho-slijepi.
DAROVITOST
talentirana djeca kojima je u školi dosadno, ne prate nastavu
već su u svom svijetu - često neprikladnim ponašanjem jasno
pokazuju da njihove potrebe nisu zadovoljene
darovita djeca koja imaju i specifične teškoće učenja
Nužna je prilagodba odgojno-obrazovnog rada sposobnostima učenika
(više samostalnog rada, eksperimentiranja zadovoljit će njihove
edukacijske potrebe).
ŠKOLOVANJE DJECE S POSEBNIM POTREBAMA
Učenici s posebnim potrebama imaju pravo na obrazovanje koje
će im omogućiti
dostojanstvo
poticati njihove najbolje sposobnosti,
samostalnost i uključivanje u zajednicu, a time i u društvo
(oblikovano prema čl.23.Konvencije o pravima djeteta, 2000.)
Pravodobnim uočavanjem "teškoća" te bolje upoznavanje
osobitosti učenika na pojedinim područjima razvoja i postignuća u
školi (npr.čitanje,pisanje i usmeno izražavanje, računanje i dr.)
VAŽNI su kako roditelju tako i školi da bi ZAJEDNO spriječili
posljedice neuspjeha u školi:
nizanje negativnih ocjena
zaostajanje u savladavanju gradiva
razvoj negativne slike o sebi
pojave nepoželjnih ponašanja i dr.
Upoznavanje obrazovnih potreba učenika omogućuje izradu
primjerenih programa školovanja, te razvoj pozitivnog socijalnog
ozračja (npr.u okruženju i odnosima među vršnjacima u razredu).
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
10
Riječi u slici... Djeca s posebnim edukacijskim potrebama nisu žrtve koje
traže zaštitu, ni manje vrijedna ljudska bića, već djeca s
jednakim pravima i odgovornostima, koja trebaju i mogu
jednako pridonositi društvu.
Ne određujmo ih onim što im nedostaje, nego onim što
imaju, a to su njihovi talenti, ljepota, snaga, ljubav...
Ne ignorirajmo ih, nego ih poštujmo!
Poštivanje različitosti i uvažavanje dostojanstva svake
osobe obilježje je društva koje sebe smatra civiliziranim,
humanim i pravednim.
NE ODUZIMAJMO IM NJIHOVA PRAVA,
NEGO IM DAJMO PRILIKU!
http://www.pjesmicezadjecu.com/mamin-kutak/djeca-s-
posebnim-edukacijskim-potrebama.html
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
11
Riječi u slici...
Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici,
upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od
jedne rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost
da ozdravi bila ta da joj se transfuzijom da krv njezina
petogodišnjeg brata, koji je na neki neobjašnjiv način uspio
preživjeti istu bolest, tako da su se u njegovu organizmu
stvorila antitijela koja mogu svladati tu opaku bolest.
Liječnik je njezinu
malom bratu
objasnio kakva je
situacija i pitao ga
želi li dati krv za
svoju sestru. Dječak
je nakon samo
jednog trenutka,
duboko uzdahnuo i
rekao:
– Ok, spreman sam ako će to spasti Lizu. Dok su vršili
transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio
se. I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća
boja na obrazima.
Onda je njegovo lice problijedilo i s njega je nestalo
smiješka. Pogledao je u liječnika i drhtavim glasom upitao:
– A hoću li odmah početi umirati? Budući da je bio mali,
dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri
dati svu svoju krv…
Tada sam naučila što je hrabrost.
Nepoznati autor
http://www.bitno.net/duhovne-price/djecak-koji-je-odlucio-
umrijeti/
MOTIVACIJSKA PRIČA: “DJEČAK KOJI JE
ODLUČIO UMRIJETI”
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
12
Riječi u slici...
ULOGA DJEČIJIH VRTIĆA
Često neke pojmove koristimo površno i ne obraćamo posebnu
pažnju na njihovo značenje. Tako je i sa uporabom pojmova
“djeca sa posebnim potrebama” i “djeca sa poteškoćama u
razvoju”. U čemu je temeljna razlika?
Posebne potrebe su privremeno ili trajno odstupanje od
ravnoteže, sustizanje očekivanih rezultata ili ponekad i prebrza
sustizanja.
Poteškoće u razvoju su teškoće koje prepoznajemo u vidu,
sluhu, govoru, ponašanju, motoričkim sposobnostima, smanjenim
intelektualnim sposobnostima, autizam, višestrukim teškoćama u
razvoju ili zdravstvena/neurološka oštećenja. Donosimo vam
jedan zanimljiv tekst koji će nam pomoći da ove pojmove
shvatimo i naučimo njihovo značenje. Uloga vrtića je veoma
značajna, jer su vrtići prvi oblik socijalizacije djece u kojima se
ponajprije prepoznaju svi oblici odstupanja od očekivanog.
Djeca s posebnim potrebama
vs. djeca s teškoćama u
razvoju i uloga predškolskog
psihologa
Cjelokupan rad u dječjem vrtiću
temelji se na Programskom
usmjerenju odgoja i
obrazovanja predškolske djece
u kojem se nalaze osnovna
polazišta rada s djecom
predškolske dobi. Prema
humanističko-razvojnoj
koncepciji, svako dijete ima
svoja posebna prava.
U odgoju se trebaju maksimalno razvijati njegove individualne
mogućnosti i samopoštovanje. To vrijedi i za djecu s posebnim
potrebama i djecu s teškoćama u razvoju polaznicima dječjeg
vrtića.
RAZLIKA IZMEĐU DJECE S POSEBNIM
POTREBAMA I DJECE SA TEŠKOĆAMA U
RAZVOJU
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
13
Riječi u slici... Posebne potrebe djeteta su privremene ili trajne veće
neravnoteže, zaostajanja ili ubrzanja u pojedinim aspektima
razvoja ili razvoja u cjelini koja se kod djece različito izražavaju.
Prema Programskom usmjerenju, razlikuju se tri vrste posebnih
potreba:
Potencijalne posebne potrebe može imati dijete koje je
tijekom trudnoće, poroda ili nakon poroda imalo neke rizične
faktore (npr. prerano rođeno dijete, teški porod i dr.), koje je bilo
ili je još uvijek izloženo nekim nepovoljnim okolinskim uvjetima
(npr. nepotpuna obitelj, bolest u obitelji i dr.) ili dijete kod kojeg
neki aspekt razvoja značajnije odudara od ostalih, odnosno koje
se u nečemu znatno razlikuje od ostale djece u skupini (npr.
sporiji motorički razvoj, izrazito živahno dijete i dr.)
Prolazne posebne potrebe može imati dijete zbog razvojnih
raskoraka između djetetovih potreba i mogućnosti u pojedinim
fazama razvoja (npr. negativizam u trećoj i šestoj godini) ili dijete
koje je doživjelo neke stresne događaje u životu (npr. smrt u
obitelji, boravak djeteta ili roditelja u bolnici, rođenje brata/sestre
i dr.)
Trajne posebne potrebe može imati dijete kod kojeg neke
potencijalne ili prolaznepotrebe nisu na vrijeme uočene ili
pravilno tretirane, dijete koje je bez roditeljske brige duže
odgajano u dječjem domu, bolnici i sl., darovito dijete te dijete s
teškoćama u razvoju. Teškoće u razvoju su urođena ili stečena
stanja organizma koja prema svojoj prirodi zahtijevaju poseban
stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj
sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
14
Riječi u slici... Dakle, izjednačavanje pojmova „djeca s posebnim
potrebama“ i „djeca s teškoćama u razvoju“ je pogrešno,
budući da nisu sve posebne potrebe djece uzrokovane
teškoćama u razvoju.
U dječjim vrtićima najveći broj djece s posebnim potrebama
uključuje djecu s prolaznim, zatim potencijalnim i naposljetku
trajnim posebnim potrebama. Važno je izbjeći prerano
etiketiranje djeteta s posebnim potrebama te uočiti njegove
dobre osobine i sposobnosti. Na njima zatim treba graditi
pozitivnu sliku djeteta o samome sebi kao i pozitivan odnos
okoline prema njemu s ciljem uspješne integracije u društvo.
Dok je s jedne strane važno izbjeći prerano etiketiranje djeteta,
s druge strane se, u praksi, događa da se prolazne i
potencijalneposebne potrebe djeteta gotovo redovito svode na
razinu individualnih razlika i neadekvatno tretiraju. Najčešći
razlozi tome su neznanje, nedostatak vremena i motivacije za
radom i sl. To dugoročno može biti štetno za dijete budući da
se netretirane prolazne i potencijalneposebne potrebe mogu
razviti u trajne posebne potrebe. S druge strane, teškoće u
razvoju se puno brže i lakše mogu uočiti, a nakon toga
dijagnosticirati i tretirati.
Prema Državnom pedagoškom standardu predškolskog odgoja
i obrazovanja u djecu s teškoćama u razvoju ubrajaju se:
djeca oštećenoga vida;
djeca oštećenoga sluha;
djeca s poremećajima govorno-glasovne komunikacije;
djeca s promjenama u ličnosti uvjetovanim organskim
čimbenicima ili psihozom;
djeca s poremećajima u ponašanju;
djeca s motoričkim oštećenjima;
djeca sa smanjenim intelektualnim sposobnostima (djeca s
mentalnom retardacijom);
djeca s autizmom;
djeca s višestrukim teškoćama u razvoju;
zdravstvene teškoće i neurološka oštećenja (dijabetes,
astma, bolesti srca, alergije, epilepsija i slično).
Najčešći su načini identifikacije djece s posebnim potrebama, u
dječjem vrtiću od strane predškolskog psihologa, razgovor s
roditeljima i odgojiteljima, neposredno promatranje djeteta u
odgojnoj skupini, psihologijsko testiranje te podaci drugih
stručnih suradnika. Zadaća je predškolskog psihologa, u
odnosu na djecu s posebnim potrebama, pronaći najbolje
odgojne postupke za stimuliranje njihova optimalnog
psihofizičkog razvoja i integracije među vršnjake.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
15
Riječi u slici... Nadalje, zadaća predškolskog psihologa uključuje suradnju s
roditeljima i odgojiteljima djece s posebnim potrebama
(osobito trajnim). U odnosu na roditelje, uključuje individualni
rad s djecom s posebnim potrebama i njihovim roditeljima s
ciljem informiranja i savjetovanja, a kod trajnih posebnih
potreba i upućivanje u vanjsku instituciju (ukoliko je potrebno).
U suradnji s odgojiteljima, uključuje informiranje odgojitelja o
djeci s posebnim potrebama (osobito trajnim) te suradnju u
utvrđivanju i praćenju razvojnog statusa djece s posebnim
potrebama (osobito trajnim). To uključuje i propisivanje i
praćenje individualiziranog programa rada s djetetom u
odgojnoj skupini. Kod upisa potencijalnog djeteta s teškoćama
u razvoju, važno je uputiti roditelje u Centar za socijalnu skrb
gdje će se obaviti stručno vještačenje djeteta kako bi se
procijenila vrsta i stupanj oštećenja. Samo dijagnostički
obrađeno dijete s teškoćama u razvoju može biti primljeno u
dječji vrtić.
Što se tiče upisa djece s teškoćama u razvoju, sve je veći
naglasak na integraciji, odnosno inkluziji djece s teškoćama u
razvoju u redovite programe dječjih vrtića. Integracija se
prvenstveno odnosi na smještaj djeteta s teškoćama u razvoju
u odgojne skupine zajedno s djecom koja nemaju takvih
poteškoća, odnosno, temelji se na fizičkoj bliskosti s ostalom
djecom. S druge strane, inkluzija se odnosi na proces
stvaranja osjećaja pripadnosti odgojnoj skupini u kojoj dijete s
teškoćama u razvoju boravi. Slično kao što mnogi, uključujući
ponekad i stručnjake, često krivo upotrebljavaju pojmove
„djeca s posebnim potrebama“ i „djeca s teškoćama u razvoju“
(što je ranije razjašnjeno), često se krivo upotrebljavaju i
pojmovi „integracija“ i „inkluzija“.
S obzirom na porast broja djece s teškoćama u razvoju koja
se svake godine upisuju u redovite programe dječjih vrtića i
zapošljavanje asistenata za rad s njima, važno je napomenuti
kako se pritom radi o inkluzivnom obrazovanju. Inkluzija
podrazumijeva da su sva djeca aktivno uključena u odgojno-
obrazovne aktivnosti i imaju jednak, slobodan pristup
mjestima za igru i rad u odgojnim skupinama. Dakle, svakom
djetetu se pružaju jednake razvojne prilike i aktivno
sudjelovanje s ostalom djecom, stvarajući tako okruženje koje
se temelji na toleranciji, uvažavanju i poštivanju sve djece.
Stoga inkluzija, kao najviši stupanj pedagoškog povezivanja
djece s teškoćama u razvoju s djecom bez razvojnih teškoća
(nakon segregacije i integracije djece s teškoćama u razvoju),
ima višestruke prednosti.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
16
Riječi u slici... Dobrobiti za djecu s teškoćama u razvoju velike su. Neke
od tih dobrobiti su npr. prilike za ostvarivanje socijalnih
interakcija, tj. druženja s vršnjacima koji im mogu biti uzori
za različite vještine i ponašanja, razvoj samopoštovanja i
stvaranje pozitivne slike o sebi kroz složenije društvene
odnose i aktivnosti, modela komunikacije, samokontrole. Na
taj se način i roditelji osjećaju prihvaćenije, znaju da im
dijete dobiva jednake mogućnosti za razvoj i napredovanje
kao i ostala djeca te imaju više vremena za sebe i ostalu
djecu. Dobrobiti za djecu bez teškoća su bolje
razumijevanje teškoća u razvoju, razvoj osjetljivosti za
potrebe drugih te pomaganje i uvažavanje različitih od
sebe.
Kako bi inkluzija bila što uspješnija, važno je imati pozitivne
stavove i stvoriti pozitivnu atmosferu unutar odgojne
skupine i na razini dječjeg vrtića o uključivanju djece s
teškoćama u razvoju u redovite programe. Također je
važno osigurati kvalitetne odgojitelje i/ili asistente koji će
boraviti s djetetom s teškoćama u razvoju i dodatno poticati
njegove razvojne mogućnosti. Osim osiguravanja
materijalnih i fizičkih uvjeta rada ovisno o djetetovim
teškoćama, edukacija, motivacija za radom i dobra suradnja
svih uključenih je najvažnija.
Dakle, zaključno, zadaća je psihologa u prvom redu
preventivna pri čemu uglavnom surađuje s drugim stručnim
suradnicima unutar ili izvan dječjeg vrtića (pedagogom,
defektologom, logopedom, socijalnim radnikom, višom
medicinskom sestrom, fizioterapeutom). To se posebno
odnosi na djecu s teškoćama u razvoju s kojima predškolski
psiholozi nemaju toliko iskustva kao npr. defektolozi,
logopedi i/ili fizioterapeuti, ovisno o kojim se teškoćama
radi. U tom slučaju, najčešći i najveći utjecaj psiholog ima,
prilikom upisa djeteta s teškoćama u razvoju u dječji vrtić,
na izbor stručne literature o problematici djeteta te odabir
odgojitelja i/ili asistenta za rad s djetetom. S druge strane,
njegov utjecaj je puno veći u radu s djecom s potencijalnim,
prolaznim i ostalim trajnim posebnim potrebama djeteta,
poput djece koja su proživjela neki stresni događaj u životu,
darovite djece i dr.
http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/koja-je-razlika-
izmedu-djece-s-posebnim-potrebama-i-djece-s-teskocama-
u-razvoju/
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
17
Riječi u slici...
Nekad davno živjela u jednoj kolibici neka starica koja je iz dana u dan
tugovala što nema dece. I tako jednom, u trenutku usamljenosti i očajanja,
uzme ona jedno jaje, uvije ga u krpe i pažljivo skloni u neki kutak svoje
kolibice. Svakog jutra sa zebnjom je pratila šta će se dogoditi, ali se na
jajetu nije pokazivala nikakva promjena. Najzad, jednoga dana kad je
zabrinuto otrčala da vidi šta je s' jajetom, nađe ga razbijeno, a pored ljuske
bebu koja joj je već pružala ručice.
Sirota žena, sva luda od sreće, zagrli dijete i nazva ga "moje dijete". Ona
ga je njegovala i hranila s toliko nježnosti da je već za godinu dana ono i
govorilo i hodalo, baš kao odrastao čovjek. Međutim, ostalo je malo kao što
se i rodilo. Staričino oduševljenje s vremenom postade toliko da poče da
vjeruje kako će joj dijete jednoga dana postati neki plemić, možda čak
kralj. Sa ovim uverenjem, koje je bilo samo plod njene mašte, ona predloži
svom djetetu da ode lično kralju i da ga izazove na dvoboj. Patuljak je
plakao i molio da ga ne baca u takva iskušenja, ali pošto je majka to toliko
željela, nije mogao ništa drugo nego da posluša. Čim ga izvedoše pred
kralja, on izazva na dvoboj. Kada kralj ugleda jednog patuljka, prezrivo se
osmjehnu i, kao prvo, zatraži od patuljka da podigne kamen težak pedeset
kilograma.
Siromah patuljak dođe svojoj majci i potuži se. Ona mu reče:
- Ako kralj može da podigne taj kamen, moći češ i ti. I tako, kralju pođe za
rukom da podigne kamen. Začudo, to isto učini i patuljak. Poslije toga
odmjeriše snage i na druge načine, ali sve što bi uradio kralj, učinio bi i
patuljak bez ikakvih poteškoca. Kralj se tada toliko naljuti vidjevši kako ne
može da pobjedi jednog jadnog patuljka, te izdade naređenje: ko od njih
dvojice ne uspije da izgradi palatu za jednu noć, biće osuđen na smrt. Sav
uzasnut i uplakan, dođe patuljak opet svojoj majci da je obavesti o novoj
nevolji, ali ga ona ohrabri uveravajući ga da će sve biti dobro. I doista, već
sutradan majka i sin osvanuše u prelepoj palati, koja postoji i dan danas.
Veoma iznenađen ovim prizorom, kralj sada posla sluge da potraže neke
vrlo tvrde plodove jednog drveta, pa da podijele megdan gađajući se njima.
Ovaj posljednji okršaj odigrao se pred dvorskim velikodostojnicima, koji
zaprepašteni, vidješe kako se plod koji je bacio kralj u paramparčad razbi o
patuljkovu glavu, a da ovome to nije nimalo naudilo. Pošto je kralj dao
časnu riječ da će dopustiti da i patuljak s njime učini to isto, sada nije
mogao da odustane, te patuljak u dva udarca pobjedi kralja, a dvorski
velikodostojnici ga proglasiše za novog vladara i gospodara.
Od toga časa starica nestade, i niko nikada više nije čuo ništa o njoj.
http://www.zadecu.com/Bajke/kako-je-patuljak-postao-car.php
MOTIVACIJSKA PRIČA: “KAKO JE PATULJAK POSTAO
CAR?”
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
18
Riječi u slici...
Pojam inkluzija se sve češće upotrebljava povezujući ga sa
obrazovanjem i djecom sa posebnim potrebama. O inkluziji je pisao i
sociolog Entoni Gidens koji, između ostalog, kaže da obrazovanje nije
“RAISON DE ETR” nego treba da služi zahtjevima zajednice, korisnika
općenito društvenog sistema i da je aspekt koji se često zaboravlja.
Obrazovanje danas nije više tradicionalni sustav pukog prenošenja
znanja nego je sustav koji utječe na sve aspekte života. Još 1996.
godine u dokumentu Obrazovanje za 21. vijek UNESCO je kao jedan
od prvih ciljeva obrazovanja istakao: “nužno je svima i to bez izuzetka,
što je dominantan cilj”. Obrazovanje se sada više gleda kao inkluzivni
faktor koji uključuje sve kao aktivne građane u zajednicu. Sociolog
John Dewey je istakao da je globalno obrazovanje inkluzivno
obrazovanje, ono koje uključuje sve primjereno njegovim
mogućnostima. Nažalost, djeca sa teškoćama u razvoju najčešće se
percipiraju prema onome što im nedostaje, a ne po onome što mogu
ponuditi. Takvi stavovi vode ka isključivanju takve djece, a od toga
štetu ima cijelo društvo. Nažalost, oni su nerijetko i u odrasloj dobi
isključeni, siromašni, nezaposleni. Samo zahvaljujući izuzetnim
naporima UNESCO-a, UNICEF-a i riječima velikih mislilaca došlo je do
velikih pomaka u smanjenju diskriminacije i segregacije i uvođenju
inkluzivnog modela obrazovanja širom svijeta. Entoni Gidens je
zagovarao i promjenu društva koje se nužno mora mijenjati i
prilagođavati. Društvo obilke ometenosti ne smije tretirati kao
individualan problem nego kao društveni i stoga se mora mijenjati i
prilagođavati potrebama svakog pojedinca. Ne smije se događati
nesklad između razvojnih sposobnosti određenog broja djece i
metodike podučavanja koja je prilagođena “prosječnoj djeci”.
Ta diskrepancija potreba i uhodanog metodičkog rada dovodi do
brojnih poteškoća. Upravo zato treba raditi na promjeni obrazovnig
sustava i učiniti ga inkluzivnim. Svijest građana se nužno mora mijenjati
jer podatak do kojeg je u svom istraživanju došao UNICEF BiH, a koji
govori o tome da 60% stanovništva ne bi dozvolilo da mu dijete ide u
razred sa djecom koja imaju socioemocionalne smetnje, je više nego
poražavajuće za 21. stoljeće.
Da bismo razbili predrasude moramo znati. CKD je s tim ciljem
pripremio jedan zanimljiv tekst kojim pobliže objašnjava pojam inkluzije
u obrazovanju.
INKLUZIJA U OBRAZOVANJU
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
19
Riječi u slici...
Integracija - uključivanje djece s manjim teškoćama u redovan
sustav odgoja i obrazovanja.
Inkluzija - proces kojim u isto okruženje stavljamo djecu iste
kronološke dobi sa i bez posebnih potreba radi njihove
zajedničke igre, druženja i učenja.
Inkluzija je proces učenja i odgajanja
djece s posebnim potrebama
zajedno s djecom koja nemaju takvih
potreba. Tada ta djeca imaju
jednake mogućnosti u razvoju svojih
tjelesnih, emocionalnih, društvenih i
drugih sposobnosti. Inkluzija
omogućuje djeci s posebnim
potrebama mogućnost za
promatranje, imitiranje i doticaje s
djecom koja su normalno razvijena.
Uključivanjem djece s posebnim potrebama u redovne skupine,
njihovi se pojmovi proširuju. Socijalna integracija djece s posebnim
potrebama i njihovih vršnjaka koji nemaju posebne potrebe daje
mogućnost svoj djeci da uče, igraju se i žive zajedno, te da se
razviju u osobe koje razumiju i poštuju jedni druge. Brojni
istraživači vjeruju da su socijalne interakcije s vršnjacima
osnova za razvoj i socijalizaciju djeteta. U najboljem slučaju, ti
odnosi mogu doprinijeti najvišim postignućima djeteta te
njegovom socijalnom i mentalnom razvoju. Ima nekoliko ključnih
područja u kojima odnosi s vršnjacima imaju glavni utjecaj.
To su:
Razvoj socijalnih vrijednosti, stavova, pogleda na svijet i opće
sposobnosti.
Predviđanje i utjecaj na buduće mentalno zdravlje djeteta.
Djeca koja imaju slabe odnose s vršnjacima i ostaju socijalno
izolirana, sklona su psihičkim problemima kad odrastu.
Podučavanje djece kako da ne budu socijalno izolirani. Grupa
vršnjaka pruža okružje u kojem se uče i vježbaju socijalne
vještine.
Utjecaj na upuštanje djeteta ili adolescenata u problematična
ponašanja, kao što je korištenje droge.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
INKLUZIJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U
REDOVAN SUSTAV ODGOJA I OBRAZOVANJA
20
Riječi u slici... Podučavanje djece kako da kontroliraju agresivno ponašanje.
Nadvladavanje agresije u društvu sebi jednakih siguran je
način da se nauče i vježbaju granice do kojih se smije ići.
Pomoć pri razvijanju spolnog identiteta. Dok je obitelj ta koja
prva sudjeluje u tom procesu, vršnjaci ga proširuju i razvijaju.
Pomoć pri razvijanju širih pogleda na svijet i pomak od
egocentrizma.
Utjecaj na obrazovno postignuće djeteta i njegove ciljeve za
budućnost.
Koristi za dijete koje je započelo s inkluzijom
Prilika za druženje s vršnjacima.
Uzori među vršnjacima za vještine i ponašanja.
Aktivnosti na razini dobi u područjima gdje ne zaostaje.
Veće samopoštovanje zbog boravka u redovnoj grupi
Koristi za ostalu djecu u programu
Prilike za učenje o razlikama.
Veće samopoštovanje zbog pomaganja drugima.
Učenje novih socijalnih vještina interakcije s djecom različitih
sposobnosti.
Razvijanje razumijevanja teškoća koje imaju djeca s
posebnim potrebama.
Postaju osjetljivi prema potrebama drugih i bolje razumiju
različitost.
Djeca spoznaju da pojedinac može prevladati svoje teškoće i
tako postići uspjeh.
Priznavanje vlastitih sposobnosti, vještina.
Koristi za roditelje djeteta u inkluziji
Osjećaj da je njihovo dijete prihvaćeno.
Saznanje da njihovo dijete dobiva najviše prilika koliko je to
moguće.
Prihvaćanje razlika.
Informacije o djetetu u usporedbi s drugom djecom.
Koristi za roditelje ostale
djece u programu
Spoznaju individualne razlike
među djecom i načine kako
pojedine obitelji rade sa
svojom djecom koja imaju
posebne potrebe.
Otkrivaju nove putove i
načine za međusobnu
pomoć.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
21
Riječi u slici... Briga za dijete u inkluziji – odgojitelji
Profesionalni razvoj/učenje novih vještina.
Izazov, novi interes u radu.
Pružanje potrebne usluge.
Definiranje individualnih mogućnosti djece i specifičnih
potreba učenja pojedine djece.
Povećanje sposobnosti za individualizirani rad.
VAŽNI ČIMBENICI
STVORITI POZITIVNU ATMOSFERU
OMOGUĆITI OSJEĆAJ SIGURNOSTI
OMOGUĆITI DOŽIVLJAJ USPJEHA
OMOGUĆITI OSJEĆAJ PRIHVAĆENOSTI I POŠTOVANJA
PRUŽITI MOGUĆNOST ODABIRA IGARA U CENTRIMA
AKTIVNOSTI
OMOGUĆITI PRILIKU ZA SVLADAVANJE NOVIH
VJEŠTINA
http://www.roda.hr/article/read/inkluzija-djece-s-teskocama-u-
razvoju-u-redovan-sustav-odgoja-i-obrazovanja
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
22
Riječi u slici...
Jednoga dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i
njegovu ženu kako otvaraju paket. Kakvu hranu bi to moglo
sadržavati? – pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka,
bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište upozoravao je ostale : “U kući
je mišolovka! U kući je mišolovka!” Kokoš reče: “Gospodine Miš, to
je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po
mene“, i nastavi kljucati i čeprkati po dvorištu.
Miš se okrene svinji i vikne: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u
kući!” Prase je suosjećalo: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu
ne mogu ništa učiniti. Srećom ni ne tiče me se.” Miš tada krene
prema kravi: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!„ Krava reče:
“Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti
koža.”
Tako se miš vratio pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s
mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk mišolovka je uhvatila svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije
vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je
ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s
vrućicom. Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa
je farmer zaklao kokoš. Ali bolest njegove žene se nastavila pa su
je došli posjetiti prijatelji i susjedi. Da bi ih nahranio, farmer je
zaklao prase. Žena se, nažalost, nije se oporavila. Došlo je toliko
ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati kravu kako bi
osigurao dovoljno mesa za sve njih. Miš je sve gledao s velikom
tugom kroz pukotinu u zidu. Zato, kad idući put čuješ da se netko
suočio s problemom i misliš da te se ne tiče, sjeti se – kad je jedan
od nas ugrožen, svi smo u opasnosti. Svi smo umiješani u
putovanje zvano “život”. Moramo paziti jedni na druge i ponekad
napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekoga od nas.
SVATKO OD NAS JE BITNA NIT U TAPISERIJI DRUGE OSOBE.
ŽIVOTI SU NAM ISPREPLETENI S RAZLOGOM.
JEDNA OD NAJBOLJIH STVARI KOJA SE VEŽE UZ OVAJ
SVIJET JE PRIJATELJ.
http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski2/katolicki-
vjeronauk/poucne-price/bajka-o-jednom-misu/
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
MOTIVACIJSKA PRIČA: “BAJKA O JEDNOM MIŠU”
23
PJESMOM DA TI KAŽEM
I
N
K
L
U
Z
I
D
J
E
E
J
A
C
kada svane tmuran dan
emoj da žmiriš jer je tako lakše
apke podigni jako da sve oko tebe
oči vide
astu u letu, dijete nalik cvijetu
srcu neka ti tada plamen se budi
ar nismo svi jednaki ljudi?
ti i on i ja, bez obzira što nas ista
priča ne spaja
a sam u tebi, a ti u meni, jer ljudsko
u nama samo se cijeni
razlike neka budu motiv više da se
misli o nama šire brže od padanja kiše
ijete je dijete o tome nema dileme
er što prati tebe može sutra i mene
kada bi svi ljudi bili složni da
nema podjela kada suosjećanje
se dijeliti treba
ijela bi planeta bila bi veća od neba
jer suosjećanje svima nama treba
, ova pjesma korak je mali za
svako srce kojem podrške fali
Podršku dajmo jedni drugima pod
nebeskim svodom zovemo se
samo ljudima.
Ljudi ne biraju sa čim
na svijet dolaze, ali
biraju da li da žmireći
kroz svijet prolaze.
Pogled je tvoj na
problem moj veći nego
svaki radostan dan
svoj. Pogled mi daj,
ruku ti dam i tako
nikada niko neće biti
sam.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
24
A o temi su razgovarali:
O čemu?
Saradnja i aktivno učešće svih sudionika
Smetnje u intelektualnom razvoju, govoru i glasu, čulima
sluha, vida, u fizičkom razvoju, u ponašanju, djeca sa
problemima u učenju, smetnje u intelektualnom razvoju,
govoru i glasu, hronična oboljenja, višestruke smetnje,
smetnje u ponašanju, epilepsija, mogu biti pedagoški
zanemarena djeca, zlostavljana djeca, djeca koja su se
samopovređivala ili su sklona suicidalnosti, djeca sa
posttraumatskim stresnim sindromom, djeca povratnici,
pripadnici manjinskih skupina, djeca iz nepotpunih porodica,
talentirana djeca, nadarena djeca, obdarena djeca.
Uloga škole u inkluziji
Odnos prema roditeljima i razumijevanje roditeljskih potreba
Uloga roditelja u inkluziji
Uloga građana i organizacija civilnog društva
Škola po mjeri sve djece "svi različiti svi jednaki“
Debatanti CKD-a su kreirali jedan igrokaz koji možete i vi
koristiti u vašem radu, školama, grupi. O čemu je riječ?
Uvod
U jednoj školi na prijedlog predsjednika vijeća učenika
formirana je grupa za podizanje svijesti o ulozi i značaju
inkluzije u obrazovanju. Oni su veoma ozbiljno shvatili svoj
zadatak jer među njima ima prijatelja čija mlađa braća ili sestre
imaju smetnje zbog kojih ne mogu uvijek i u svakom trenutku
da odgovore zahtjevima okoline pa se zbog toga često
osjećaju diskriminiranim, nerijetko segregiranim i, kako god,
izolovanim.
U bh. školama iako kroz Zakon o srednjem i osnovnom
obrazovanju BiH u članu 19. stoji da: (dok narator čita na
ekranu je tekst zakona) "Djeca i mladi sa posebnim
obrazovnim potrebama stiču obrazovanje u redovnim školama
i prema programima prilagođenim njihovim individualnim
potrebama. Individualni program, prilagođen njihovim
mogućnostima i sposobnostima, izradit će za svakog učenika,
uz obavezno određivanje defektološkog i logopedskog statusa.
RAZGOVOR S POVODOM – DIO SAM
PROMJENE
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
Jovica
Jović
Bojan
Belenzada
Marko
Blagojević Luka
Divljak
Filip
Miljković
Violeta
Vuletić
25
Slikom da ti kažem... Djeca i mladi sa ozbiljnim smetnjama i poteškoćama u
razvoju mogu se djelimično ili u cjelini obrazovati u
specijalnim odgojno-obrazovnim ustanovama u slučajevima
kada je nemoguće pružiti odgovarajuće obrazovanje u
redovnim školama."
A u članu 21. govori se o sticanju novih znanja,
usavršavanju i profesionalnom razvoju nastavnog kadra, a
u sastav stručnog tima škole uvršteni su defektolog i
logoped.“
U ciljevima ovog zakona se ističu kao opći ciljevi:
a) omogućavanje pristupa znanju kao osnovi za
razumijevanje sebe, drugoga i svijeta u kojem se živi;
b) osiguravanje optimalnog razvoja za svaku osobu,
uključujući i one s posebnim potrebama, u skladu s
njihovim uzrastom, mogućnostima i mentalnim i fizičkim
sposobnostima
c) promocija poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, i
priprema svake osobe za životu društvu koje poštuje
principe demokratije i vladavine zakona;
d) razvijanje svijesti o pripadnosti državi Bosni i
Hercegovini, vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i
tradiciji, na način primjeren civilizacijskim tekovinama,
upoznajući i uvažavajući druge i drugačije, poštujući
različitosti i njegujući međusobno razumijevanje,
toleranciju i solidarnost među svim ljudima, narodima i
zajednicama u Bosni i Hercegovini i svijetu;
e) osiguranje jednakih mogućnosti za obrazovanje i
mogućnost izbora na svim nivoima obrazovanja, bez
obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, socijalno i
kulturno porijeklo i status, porodični status,
vjeroispovijest, psihofizičke i druge lične osobine...."
Mladi se debatanti pripremaju kako da kreiraju radionice za
vršnjake u njihovu prostoriju ulazi direktor škole koji je čuo
za njihovu aktivnost. Direktor ulazi a učenici ustaju u znak
pozdrava. On im rukom daje znak da sjednu i uz osmjeh ih
pita čime se bave.
A: Direktore mi smo iz Vijeća učenika i pokrenuli smo akciju
podizanja svijesti o značaju inkluzije za djecu sa posebnim
potrebama. Mislimo da veliku odgovornost za promociju
znanja ovome imamo svi mi kao pojedinci. Menadžment
škole čini što je u njegovoj nadležnosti, a mi ono što
možemo kao učenici i akteri civilnog društva.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
26
Slikom da ti kažem
Direktor: Upravo sam tako nešto načuo i došao sam da vam
podršku. Mi kao škola ne možemo napraviti mnogo, ali možemo
pokrenuti neke aktivnosti kojima bismo pomogli, posebno vašim
vršnjacima-srednjoškolcima, koji često odustaju od redovnog
školovanja jer nemaju osigurane uslove za njihove potrebe. Znate
djeco moja, osnovno obrazovanje je obavezno, a srednje nije i kada
ne osigurate nužne minimalne uslove za svu djecu u školi, onda ih
zapravo gurate na ulicu i izolaciju. Ispričat ću vam jednu priču ako ne
zamjerite. Naime, ljudi koji nas inspirišu su svuda oko nas, počevši
od roditelja i najbližih, preko učitelja i profesora, do onih koji su
svojim likom i djelom ostavili pečat u istoriji, nauci, muzici,
filmu. Evo, Fridu Kalo i Ludviga van Betovena znamo kao umjetnike
u čijem stvaralaštvu i muzici uživamo, Martina Šina kao poznatog
glumca, Frenklina Ruzvelta kao predsjednika Amerike, a Vuka
Karadžića kao reformatora srpskog jezika. Andrea Bočelija sjajnog
tenora. Živjeli su u različitim razdobljima, bili uspješni u različitim
oblastima, ali ih, osim velikih djela koja su nam ostavili, povezuje i
neka posebna potreba.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, oko 15%
svjetske populacije čine osobe sa invaliditetom. Ova riječ nije
primjerena za sve vrste posebnih potreba i za sve vrste smetnji koje
ljudi mogu da imaju. Jedna od najupornijih prepreka sa kojom se
susreću oduvijek je bila ljudska svijest. Pridjev „nevidljivi”
upotrebljava se s razlogom kada se o njima govori i piše s obzirom
da i danas spadaju u najmarginalizovanije grupe. Primjeri uspješnih i
ostvarenih pojedinaca jasno pokazuju da talenti, sposobnosti, vrline i
mane koje oni posjeduju nisu specijalni, već jednostavno svojstveni
svakom ljudskom biću. Smetnje može imati svako ljudsko biće, ali
svako ljudsko biće mora imati jednake šanse u obrazovanju.
B: Ja znam priču o Rej Čarlsu koji
začetnik soul muzike, pjevač,
kompozitor, tekstopisac, autor hitova
kao što suUnchain My Heart i Hit the
Road Jack, umnogome je obilježio 20.
vijek. Najpopularniji muzičari su se divili
njegovom talentu da spaja bluz, džez,
soul, kantri, pop i druge stilove na tako
zanimljiv način. Potiče iz siromašne
porodice bez koje je rano ostao. Vid je
počeo da gubi u petoj godini, a već u
sedmoj je bio potpuno slijep.
Išao je u školu za djecu sa oštećenim vidom i sluhom, gdje je razvio
svoj talenat za muziku i imao svoje prve nastupe na školskim
priredbama. Već sa 17 godina je napustio svoj dom, a ubrzo je
počeo i da snima.
Frida Kalo
Ludvig van Betoven
Frenklin Ruzvelt
Andrea Bočeli
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
27
Direktor: A znate li priču o Stivi Vonderu? Muzičar i kompozitor. Stivi
Vonder je slijep od rođenja, a svoj prvi hit singl i album je snimio već
sa 13 godina. Među prvima je spojio elektronski zvuk sa akustičnim,
utičući tako na savremenu muziku. Prvi je Afro-Amerikanac koji je
osvojio Gremi nagradu za najbolji album, a osim ove nagrade koju je
ukupno dobio 24 puta, osvajao je i brojna druga priznanja za svoju
muziku, ali i za humanitarni rad kome je posvećen.
C: Direktore, ja znam priču o onom glumcu Martinu Šinu. Dobitnik je
Emi nagrade, Zlatnog globusa, a dodjeljena mu je i zvijezda na
Bulevaru slavnih u Holivudu. Na rođenju mu je povređena lijeva ruka
koja je ostala malo kraća od desne, što je uticalo i na njenu
pokretljivost. Ali usprkos tom problemu postao je jedan od
najpoznatijih ljudi na svijetu.
Direktor: A jedan od najpoznatijih naučnika Tomas Edison (na drugoj
polovici ekrana je Edisonova slika)pronalazač mnogih aparata koje
svakodnevno koristimo također je imao smetnje. U sluhu. Otkrio je
gramofon, preteču video kamere, unapredio sijalicu i mnogo doprinio
razvoju telekomunikacija. Smatra se jednim od najplodnijih i
najznačajnih pronalazača. Iz škole je izbačen pošto mu je mladalački
um često lutao. Školovanje je nastavio kod kuće. Podučavala ga je
majka koja je beskrajno vjerovala u njega, što je on isticao do kraja
života. Ženio se dva puta i imao je šestoro djece. Bio je gluh od
malena usljed zapuštene infekcije uha i šarlaha. Evo kroz ovu priču
možemo vidjeti koliko je značajna uloga roditelja i porodice, a koliko
škole koje diskriminiraju posebno nadarenu djecu mogu da pogriješe.
Smetnje u nastavi mogu imati i djeca koja se posebno nadarena,
obdarena, talentirana, to ne smijemo nikako zaboraviti.
C: Ja sam neki dan čitala o Stivenu Hokingu. Koliko je to čarobna
priča samo. U ranoj mladosti mu je dijagnosticirana Lu Gerigova
bolest sa kojom živi i danas. Korisnik je invalidskih kolica, a ne može
ni da govori, guta i diše samostalno. Priznaje i da je imao sreće što
mu je zahvaljujući obrazovanju i stručnosti reputacija rasla kako mu
se stanje pogoršavalo, a to mu je znatno pomagalo da dobija poslove
koje je mogao da obavlja. Dakle, usprkos dijagnozi on je nastavio
obrazovanje. Vremenom je sve teže govorio, što mu je veoma
otežavalo komunikaciju. Kompjuterski ekspert Volt Voltoz je za to čuo
i poslao mu kompjuterski program Equilizer. Pomoću ovog programa,
Hoking je birao riječi sa ekrana rukom, pokretom glave ili oka, a
kompjuter je te riječi čitao. Uskoro mu je kolega sa Kembridža
program usavršio, prilagodivši ga malom, portabl kompjuteru koji su
mu pričvrstili za kolica. Na ovaj način danas Hoking drži predavanja
širom svijeta koja su izuzetno popularna.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
Slikom da ti kažem
Stivi Vonder
Martin Šin
Tomas Edison
Stiven Hoking
28
Slikom da ti kažem...
Direktor: Djeco moja puno je ovakvih primjera. Puno je priča koje
su pozitivni primjeri brige društva, okoline i obrazovnih institucija,
ali postoje, kao što smo vidjeli, i oni koji nimalo ne hvale okolinu.
Naime prikazuju najokrutnije lice okoline, ali zahvaljujući brizi
porodice i vjere članova porodice u svoju djecu; smetnje se
prevazilaze i u okruženju porodice se pronalaze i samorealizuju.
Ja bih da mi budemo primjer škole sa pozitivnim predznakom i da
učinimo sve što je u našoj moći, pa čak i ako nemamo dovoljno
finansijskih sredstava da prigrlimo svu našu djecu, vaše vršnjake i
omogućimo im odrastanje i sazrijevanje u prirodnom okruženju.
Da im damo samopuzdanje i vjeru u život. Eto, htio sam vam dati
samo podršku za rad i reći da su vam vrata moje kancelarije
uvijek otvorena. (direktor odlazi, a učenici ustaju u znak
pozdrava).
D: E nisam mogao vjerovati da će onaj strogi čovjek uštogljenog
držanja biti ovako otvoren i ovoliko nam se približiti i pomoći nam.
A sad mi na um pade da sam neki dan gledao jednu sjajnu
reportažu o čovjeku koji se zove Nik Vujičić. Rođen je u Australiji
sa tetra-amelia sindromom kojeg karakteriše nedostatak sva četiri
ekstremiteta. Kao dijete je mentalno, emocionalno i fizički prolazio
kroz teško zamislive probleme i iskušenja, ali se na kraju izborio i
pomirio sa svojim invaliditetom i, kao sedamnaestogodišnjak,
osnovao neprofitnu organizaciju, (Life Without Limbs)- (Život bez
udova). Vujičić održava podsticajna predavanja širom svijeta, o
životu sa invaliditetom, nadi i pronalaženju smisla života. E kada
čovjek ima u vidu ovakve priče onda, najmanje što može učiniti
jeste da barem organizira radionice i pravi promotivne letke za
jačanje inkluzije u naše škole.
E: Ljudi ja sam pripremajući se za ovaj sastanak uradio malu
anketu sa nekim profesorima. Zadesili su se slučajno prije dva
dana na okruglom stolu koji je organizirao onaj Centar za kulturu
dijaloga, a koji je bio posvećen inkluziji u obrazovanju i hajde da
zajedno pogledamo kako oni razmišljaju. (prilazi DVD-u i pušta
snimak)
A: Ovi ljudi ulijevaju nadu da se može nešto napraviti. Divno je
vidjeti ljude iz različitih lokalnih zajednica okupljene na jednom
mjestu i oko jedne plemenite misije podizanja svijesti o značaju
inkluzije u BiH. Vrijeme je da i mi počnemo organizirati aktivnosti i
pozivati što veći broj građana da nam se pridruže. I svakako
moramo napraviti veliku akciju 3. Decembra zato što je to dan
Djece sa posebnim potrebama. Umalo da zaboravim. Pogledajte
šta sam pronašao tim povodom pod naslovom
Nik Vujičić
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
29
Slikom da ti kažem...
ONI NAS TREBAJU
“Nakon što su Ujedinjeni narodi proglasili 3. prosinac
Međunarodnim danom osoba s invaliditetom, UN-ova je
Komisija za ljudska prava u svojoj rezoluciji 1993/29 od 5.
ožujka 1993. pozvala zemlje članice da ističu obilježavanje 3.
prosinca : "s ciljem postizanja punog i jednakog uživanja
ljudskih prava i sudjelovanja osoba s invaliditetom u
društvu." Osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju
pravi su stručnjaci za prava osoba s invaliditetom. Više nego
profesionalni zdravstveni radnici ili intelektualci ili stručnjaci za
opća ljudska prava ili dobrotvorne udruge ili pružatelji usluga,
oni iz osobnog iskustva znaju kako se krše njihova prava i kako
ih se može zaštititi. Sami najbolje mogu zastupati osobe s
invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Izostavljanje iz
rasprave o pitanjima koja se tiču njih samih nedopustivo je, a
neosiguravanje uloge koja im pripada u demokratskom procesu
samo po sebi je kršenje njihovih prava. Osobe s invaliditetom i
posebnim potrebama uvijek ističu kako od države i društva ne
traže socijalnu pomoć i sažaljenje već poštivanje osnovnih
ljudskih prava, kao što su pravo na pristup svim ustanovama
bez arhitektonskih barijera, školovanje u redovnom sustavu
obrazovanja, pravo na adekvatnu zdravstvenu skrb te
pravo na zapošljavanje. Istraživanja Edukacijsko-
rehabilitacijskog fakulteta koje je financirao Zavod za
zapošljavanje pokazuju da 30 posto poslodavaca smatra kako
invalide treba zaposliti isključivo u zaštitnim radionicama, a
samo njih 15 posto drži da se i invalidi mogu uključiti u otvoreno
tržište rada. Čak 80 posto poslodavaca ne bi zaposlilo ratne
vojne invalide, 40 posto bi zaposlilo invalide rada, ali zato njih
60 posto ne bi zaposlilo osobe koji su invalidi od rođenja.”
(objavljeno na
http://novi-humanizam.bloger.hr/default.aspx?id=1114456)
B: Ovi procenti su me baš ostavili bez teksta. Pa ljudi moji, svi
imamo jednako pravo na sve. U to se svi zaklinju, a podaci
govore sasvim drugačije. Ovo ne smije više ostati ovako.
Hajdemo zamoliti Anđelu koja uvijek za školske priredbe
sprema neku muzičku numeru da nam napiše i komponuje
pjesmu, neku vrstu himne za djecu sa posebnim potrebama.
Dok smo razgovarali, ne znam jeste li primijetili stalno sam
nešto surfao po mobitelu i našao sjajnu, dirljivu, potresnu i
ohrabrujuću pjesmu. Čujmo je za kraj današnjeg druženja i
početak velike akcije.
Naziv je “HVALA TI”.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
30
Slikom da ti kažem
Postoje neke prilike u životu koje nas ostave bez daha, a
koje nam daju motiv da i sami uradimo nešto plemenito i
ljudski. Pred vama je potresna motivacijska priča koju
možete koristiti u radu odjeljenske zajednice, radnoj grupi, u
vašem NVO ili nekom neformalnom skupu. Čitajte je pažljivo.
Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva
za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od
učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko
tko je tada bio prisutan tom događaju.
Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
„Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori
je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one
stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti
sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari,
kada se radi o mom sinu?”
Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio: „Vjerujem da se, kada
tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na
svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i
pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.”
Potom je nastavio priču.
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci,
koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je
upitao oca: „Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?”
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao
Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko
bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu
to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samo-
pouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom
invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-
linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s
njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:
„Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog
poluvremena. Pa, …, može, nek igra za našu ekipu, pokušat
ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.” Siniša se malo
namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao
dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u
oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli
jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji
radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
MOTIVACIJSKA PRIČA: “OTAC I SIN”
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
31
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali
je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu
stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u
euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na
travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je
otac mahao sa tribine.
U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je
samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika
za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista,
dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga
izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube
utakmicu!? Na opće iznenađenje – Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni
mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari
golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je,
shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog
jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu
stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i
… traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.
Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila
spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.
Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i
pukni je u mrežu !!!” Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo
trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu.
Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao
da vidi što će dalje. Svi povikaše: „Šutni je, šutni je u gol !!!” Uhvativši
dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom
deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i
… i smjestio je u mrežu !!! Muk, … , a onda provala … prasak – svi
skočiše: ‘Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!’ Zajapurenom i preneraženom
Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja
koji je spasio svoj tim od poraza.
„Tog dana …”, završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni
otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, „…. dječaci obiju ekipa donijeli
su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.”
Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne
zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i
pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši
ga i plačući od sreće!
http://mudremisli.net/jedna-zivotna-prica-mudre-
price/#UHzPxsSXjiWEMOA3.99
Slikom da ti kažem
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
32
Slikom da ti kažem...
KIŠNA DJEVOJČICA
Priča koja je ganula
Hrvatsku: 'Posvojila sam
dijete s posebnim
potrebama‘
Ovako je Princeza
nacrtala svoju obitelj kad
je imala sedam godina.
Priču jedne majke o petnaest godina života s autističnom
kćeri ispričanu u 34 poglavlja dosad je pročitalo više od 40
tisuća ljudi. “Željela sam potaknuti ljude da posvajaju djecu s
posebnim potrebama i objasniti im da mogu biti, kao i mi -
sretna obitelj’ Bez Princeze naš bi život bio tako
svakodnevan. Možda bih putovala po svijetu, možda čak
izgradila karijeru. Ne bih svaki dan gledala u nebo da vidim je
li vedro, hoće li se moći gledati zvijezde ili će Princeza ići
uplakana u krevet zato što je oblačno. Ne bih napamet znala
koji sir ima “jaki” miris, a koji može proći njeno budno oko i
nosić. I dalje bih spokojno sjedila za stolom i miješala šećer
u svojoj kavi, a ne ustajala i krišom to radila u zadnjem kutu
svoje kuhinje jer ne bih imala nikoga pokraj sebe kome bi se
tada vrtjelo u glavi. I najvažnije, ne bih bila mama svojoj
čudnovatoj Princezi.”
Dio je to fantastične priče mame Davine koja je prije 14 godina
posvojila Princezu, a čija je priča, podijeljena na forumu udruge
Roda, postala pravi hit. Iako mama Davina piše na potforumu o
posvojenju djece, koji posjećuje relativno malen broj ljudi, mahom
potencijalnih posvojitelja, iako živi u Njemačkoj te “na hrvatski”
rijetko piše te radi ponekad urnebesne pravopisne greške, na tom
je topicu pod naslovom “posvojiti dijete s teškoćama u razvoju” do
sada zabilježeno više od 44.500 klikova.
MOJA PRIČA
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
33
Od lanjskog Božića do sredine rujna mama Davina ispričala je u 34
poglavlja 15 godina Princezina života, života djevojčice s
Aspergerovim sindromom. Aspergerov sindrom je poremećaj iz
spektra autizma koji karakterizira normalna inteligencija i potpuni
nedostatak vještina neverbalne komunikacije, fizička nespretnost i
izostanak empatije. Javlja se kod dvoje do troje djece na njih
10.000. Uzrok nije poznat - obično je prisutan neki problem pri
porodu, ali ne kod sve djece. U trenutku posvojenja mama nije
znala da je njezina 18-mjesečna djevojčica posebna i trebalo im je
10 godina da saznaju zašto je to tako. Međutim, Princezino
odrastanje pretvorilo se u avanturu za cijelu obitelj - avanturu punu
ljubavi.
- Puno ranije nego što sam počela pisati o mojoj Princezi čitala sam
priče potencijalnih posvojitelja i uvidjela da su mnogi od njih
uskraćeni za roditeljstvo samo zato što traže zdravu, malu bebu.
Kad se osvrnem na svoj život sa svojom “nezdravom” i “ne-tako-
malom” bebom, smiješak mi ozari cijelo lice. Iz tog sam razloga
počela pisati i djeliti svoje iskustvo, ne bih li bar malo druge
senzibilizirala za posvojenje malo veće djece i djece s posebnim
potrebama. S našom Princezom nije nimalo lako, ni njoj ni nama.
Dane provedene na bolničkom dječjem odjelu odavno sam prestala
brojati, kao i terapije svih vrsta i razgovore u svim mogućim
institucijama. Ali unatoč svemu, ostaje bitno samo jedno: mi smo
jedna sretna obitelj. I dalje se borim da svi oko nas ostave
sažaljenje za druge, nama nije potrebna ni trunka. Naprotiv, da se
opet rodim, izabrala bih isti život - upravo zbog moje Princeze -
kaže nam mama Davina, koja ne želi otkriti svoj puni identitet jer,
kaže, ipak je to Princezin život koji nema pravo izlagati svima. -
Davina je rodom iz Bosne.
Nakon završenog fakulteta
udala se za Nijemca i danas
s obitelji živi u jednom
njemačkom gradiću. U
srednjim je 40-ima i radi u
grafičkoj djelatnosti.
Kad je prije 15-ak godina shvatila da neće postati biološka majka,
odlučila se za posvojenje, i to djeteta iz Bosne. Ubrzo je dobila
priliku posvojiti 18-mjesečnu djevojčicu.
- Prvi su dani bili teški, zahtjevni. Princeza nije mogla jesti krutu
hranu, nije nikako htjela zaspati (“da bi zaspala, ljuljala sam je na
rukama. Počela sam kad je imala 18 mjeseci i osam kila, a prestala
kad je imala četiri i pol godine i 14 kila”), nije govorila ni hodala. Nije
pokazivala ni emocije, nikakav znak da je prihvatila obitelj. Sve do
toga dana. -
Slikom da ti kažem...
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
34
Slikom da ti kažem...
•••
Jednog jutra probudila sam se malo prije nje i
otišla u kupaonicu. Malo poslije začula sam
plač. Moja mama je pohitala uzeti je, ali ona je i
dalje plakala. Ja sam onako napola mokra
izjurila iz kupaonice i krenula k njoj. Kad me je
ugledala, bacila se iz ruku moje mame prema
meni i, kad sam je primila, u istom trenutku
prestala plakati. Tada je ona mene
posvojila...Ja sam je samo ljubila i govorila
‘hvala ti što si mi dozvolila da ti ja budem
mama’. Od toga dana se nije više micala od
mene.
Djevojčica je imala zdravstvenih teškoća - rahitis, deformaciju stopala,
lošu krvnu sliku, hipotonus. Iako nije imala nikakvu dijagnozu vezanu uz
mentalno zdravlje, Davina je osjećala da je njezina kćerkica drugačija.
Rasla je u dvojezičnoj obitelji, ali Davina je imala osjećaj da često ni nju
ne razumije, iako govori jezikom uz koji je Princeza odrasla. Pomislila je
da dijete dobro ne čuje, međutim pedijatar je otklonio tu mogućnost. -
Roditelji vrlo rano, sve ranije, primjećuju da im je dijete drugačije od druge
djece. Nije rijetkost da misle da je dijete gluho i da ih zbog toga ne
razumije. Već oko druge godine znaju da nešto ne valja, ali ne mogu
odrediti što. Nažalost, sustav ih prepoznaje jako kasno - kaže dr. Zorana
Bujas Petković iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež.
•••
Pedijatra je brinulo njeno zaostajanje za vršnjacima, rekao nam je da
se nada da je to zbog zanemarenosti u ranom djetinjstvu te da će
ona to vjerojatno nadoknaditi, ali da se moramo pripremiti i na
mogućnost da neće. Spomenula sam mu da me brine što ne voli
imati ljude oko sebe, ne voli ići u park gdje su druga djeca i da
najviše voli sa mnom (poslije i s tatom) biti sama. Rekao mi je da je
puno ne forsiram. Ako ona voli ići s nama u prirodu i ne voli buku i
galamu, onda neka tako i radimo. Predložio je da je nakon nekog
vremena upišemo u vrtić da se što bolje socijalizira. Uvukao mi se
tada nekakav strah u kosti, neki nedefinirani, ali jako prisutan. Moj
muž me smirivao po običaju: bez ikakve panike, polako.
Roditelji su krenuli u akciju. Princeza je išla kod logopeda i fizioterapeuta.
Sa 23 mjeseca je prohodala, polako je počela jesti krutu hranu. I dalje nije
voljela ljude, ni dodire, ni iznenadne promjene. Bila je drugačija, ali kako
su uskoro ustanovili, iznimno inteligentna. U dobi od tri godine došla je u
dodir s puzzlama. Roditelji su ostali iznenađeni: bez problema je slagala
puzzle namijenjene dvostruko starijoj djeci. S dvije i pol godine znala je
sve postojeće marke automobila i tko koji autovozi. Često su provodili
slobodno vrijeme u autokućama, a kad bi tamo dobila i neki prospekt,
sreći nije bilo kraja.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
35
Slikom da ti kažem...
- Princezini su simptomi tipični. Dijete s Aspergerovim sindromom
može naučiti nešto jako brzo, a nešto mu nikako ne ide. Tipična je za
njih velika razlika u verbalnim i neverbalnim sposobnostima u
psihologijskim testovima (disharmonični psihološki profil), zbog čega
je ovoj djeci potrebno individualizirati program u školi. Mnogi od njih
imaju izvrsno pamćenje. Na primjer, Daniel Tammet iz knjige
“Rođen jednog plavog dana” naučio je islandski jezik za tjedan dana.
Nevjerojatno - kaže dr. Bujas Petković. Princeza nije znala držati
žlicu u ruci, motorika joj je bila iznimno loša, ali je znala imenovati
svako moguće drvo i pticu. Kad je progovorila, odmah je “propričala” i
bosanski i njemački. Za 4. rođendan dobila je didaktičku igračku sa
slovima: za dva dana naučila je sva slova, a još toliko joj je trebalo
da ih počne slagati u riječi. Međutim, vrtić joj je bio horor. Brdo
nepoznatih ljudi i potpuni kaos - nikad nije znala što će se sljedeće
dogoditi, a to nije podnosila. Prvi su je put upisali u vrtić s dvije
godine, no ubrzo su odustali. S tri godine pokušali su ponovno.
•••
Ovaj put sam se naoružala strpljenjem, već na neki način
pomirena sa sudbinom da je Princeza “drugačija” od ostale
djece. Pred vrtićem sam je uspjela smiriti obećanjem da ako ne
bude vrištala i bacala se po podu, može zadržati svoju dudu.
Ona je rekla - dobro, neću, ali mogu li, molim te, barem plakati
kad ti izađeš. S odobrenjem da može plakati, izletila sam iz
vrtića. Da me nije bilo stid, ja bih se odmah počela bacati po
podu, direktno pred vrtićem. Kad sam došla po nju, tete su mi
podnijele izvještaj: nije se bacala ni vrištala, samo je malo dulje
plakala. Sve dok nije ugledala kolica za lutke. Onda ih se
dočepala i bez prestanka ih vozala s jednog kraja vrtića na
drugi. Ja sam se malo smijala jer mi je već bilo poznato koliko
Princeza može uložiti sebe u jednu monotonu radnju.
Repetetivne radnje te robovanje navikama i ritualima tipično je za
autizam i Aspergerov sindrom. Kao i izostanak socijalnih vještina:
Princeza je postala vrtićko dijete, ali nije se mogla integrirati. Najviše
je voljela biti sama.
- Zbog loših socijalnih vještina
neka djeca vole biti sama, a
neka vole društvo, ali su jako
neuspješna u njegovu stjecanju.
Djeca s Aspergerom sve
shvaćaju doslovno, ne razumiju
socijalne odnose, nemaju
apstraktno mišljenje. Uvijek bi
vodili isti razgovor, uvijek o istim
stvarima i drugoj djeci nisu
zabavna - kaže dr. Bujas
Petković.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
36
Slikom da ti kažem...
Princeza nije imala prijateljice, a i roditelji su gubili prijatelje. Shvatili
su da su predmet sažaljenja, a da se Princezino ponašanje pripisuje
njezinu podrijetlu, pa čak i razmaženosti jer su posvojitelji preosjetljivi
na svoje dijete. To ih je posebno pogađalo
•••
Nije prošlo dugo vremena i već su me
počeli zaustavljati roditelji na putu ka
ili iz vrtića i govoriti mi da se njihova
djeca žale jer ih je Princeza gurnula,
ogrebala, počupala za kosu itd. A ja
nisam imala hrabrosti da im kažem
samo nek’ je ne dohvaćaju rukama,
neće im ona ništa. Ona samo ne voli
da ju se dira i tada reagira tako
agresivno. Ne, to tada nisam mogla
reći, i danas sebe mrzim zbog te
nehrabrosti.
Ubrzo se saznalo da je princeza “jadno, posvojeno dijete iz
doma” i da stvar bude još gora, iz doma iz istočne Europe...
U ranom djetinjstvu Princezi je dijagnosticirana alergijska astma i
neurodermitis, zbog kojih je često boravila u bolnici. Liječnici bi ubrzo
primijetili njezinu posebnost te su se redale dijagnoze - od
deprivacijskog sindroma do fetalnog alkoholnog sindroma. Roditelji
su znali da to nije to, ali nisu znali što je. Aspergerov poremećaj zbog
blagih simptoma teže je dijagnosticirati nego autizam pa se najčešće
dijagnosticira tek polaskom djeteta u školu, ili čak kasnije. U
Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež bilo je više slučajeva
dijagnosticiranja tek u adolescentnoj dobi, a meni se osobno javila
nekolicina osoba koje su same sebe dijagnosticirale u odrasloj dobi.
Zbog poremećaja, radilo se o nezaposlenim osobama,
inteligentnima, koje su cijele dane sjedile za kompjutorom jer, zbog
izostanka socijalnih vještina, nisu imale društvo - kaže dr. Bujas.
Princeza je voljela ustaljene sheme. Bilo je
važno da se sve uvijek događa po istom
rasporedu. Imala je svoje opsesije:
obožavala je gledati zvijezde i sve vezano
uz svemir. Nije mogla podnijeti dodir
nepoznate osobe. U pravilu, uopće nije
voljela nepoznate osobe. Kad bi primali
goste, Princeza bi ih odmah po dolasku
pitala kad odlaze. I inzistirala da odlazak
bude u sekundu točan.
Vrtić, u kojem nema jasnih pravila ni rasporeda, bilo je teško
razdoblje, a onda je Princeza krenula u školu.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
37
Slikom da ti kažem...
•••
U razredu je bilo 21 dijete. U početku su mogli sjediti kako tko
hoće, a nakon kraćeg vremena učiteljica je zahtijevala da se
svakoga ponedjeljka premjeste, ali da sami mogu izabrati s kim
će sjediti. Ne moram pisati koje je dijete na kraju ostalo sjediti
samo. Učiteljica je to promatrala dva, tri ponedeljka i onda je
uvela brojeve (po dva broja od 1 do 21). Tko bi imao isti broj
sjedio bi zajedno. Sva su djeca “dobila šansu” da upoznaju
Princezu. Normalno da je Princeza pokazala sve svoje fasete i
nije nimalo olakšavala situaciju. Nitko joj se nije smio ni približiti
u klupi, ni slučajno taknuti neku njenu stvar, a ako bi imali nešto
za doručak što Princezi nije “mirisalo”, Princeza bi se pokazala
u najgorem svjetlu. Imali smo velik problem u ishrani. Hrana je
morala imati određenu konzistenciju - npr. puding ili slično nije
dolazilo u obzir, a ni meso - ono joj je bilo tvrdo, kako nam je
objašnjavala. Ali najveći problem su bili mirisi. Sve je moralo biti
“nemirišljavo” pa sam kuhala bez luka, začina i sl. Tako je bilo i
u školi. Ako bi neko dijete imalo nešto suhomesnato ili neki sir
koji miriše, Princeza bi zatvorila svoju kutijicu s doručkom i
pobjegla iz razreda. Učiteljica je i tome stala na kraj: sva su
djeca doručkovala na vrijeme, a Princeza bi se morala strpiti i
jesti na sljedećoj pauzi. S vremenom su djeca upoznala šta
Princezi paše, a šta ne, pa ona djeca koja su imala nešto
“nemirišljavo”, doručak bi namjerno odgađala kako bi jela
zajedno s Princezom. Svi su se oko nje trudili. Ona je bila čudna,
ali na neki način zanimljiva i interesantna.
Mrzila je matematiku, a ni dan-
danas ne može logički baratati
brojevima. No, mrzila je i
tjelesni i likovni. - Motorička
nespretnost, zbog koje ne vole
sport ili jako teško nauče voziti
bicikl, jedan je od rijetkih
simptoma koji imaju baš sve
osobe s Aspergerovim
sindromom. Zbog toga su u
budućnosti prilično ograničene
u izboru zanimanja. Budući da
nisu svi talentirani ili
visokointeligentni, često ne
uspijevaju naći posao.
Osjetljivost na mirise i zvukove
također je vrlo česta kod osoba
s Aspergerovim sindromom -
kaže dr. Bujas Petković.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
38
Slikom da ti kažem...
•••
Meni to nije išlo u glavu, kao mala je tako voljela bojice i crtanje,
znala je satima s papom sjediti i crtati, a u školi je na likovnom
pravila probleme. Jednom prilikom mi je učiteljica rekla da
moramo na tome malo proraditi jer je taj dan na likovnom
Princeza neprestano udarala glavom o pult. Uz mnogo truda i
razgovora uspjeli smo saznati zašto. Objasnila nam je da mrzi
likovni zato što moraju crtati vodenim bojicama, a ona mrzi
vodene jer su “rijetke, nemaju lijepu boju ni miris” i kad druga
djeca miješaju kist u čašici s vodom, njoj se okreće u glavi (kako
se voda okreće, tako se i njoj okreće). Dogovorili smo se s
učiteljicom da Princeza na likovnom koristi samo drvene i
voštane bojice i flomastere, a kad druga djeca “vrte kist”, da se
ona okrene prema zidu i ne gleda. Od tada likovni nije bio
problem.
U Njemačkoj nikad nije bila
opcija da Princeza ide u
neku posebnu školu.
Integracija u redovni razred
bila je očekivana. - U
Hrvatskoj specifičan tretman
djece s Aspergerovim
sindromom ne postoji. Kako
se radi o djeci urednih
kognitivnih sposobnosti,
djeca pohađaju redovne
škole uz individualizaciju ili
prilagodbu programa.
Žalosno je da neka djeca nisu dijagnosticirana te imaju velikih
teškoća u školi, iako imaju dobre sposobnosti. Često su žrtve
vršnjačkog nasilja s obzirom na to da se ne znaju braniti: sve
shvaćaju doslovno, iznimno su naivna i, kao takva, laka meta - kaže
dr. Bujas. Princeza nije bila žrtva bullyinga, prije svega zahvaljujući
učiteljici koja je bila iznad svih roditeljskih očekivanja.
•••
Jednog dana u Princezinu trećem razredu kaže ona meni da
danas nisu imali domaći, nego samo ako hoće da nacrtaju po
jedan crtež.
Pitam ju zna li ona razlog zašto nemaju danas domaći, kad kaže
meni moja Princeza: zato što danas nismo imali redovnu
nastavu već čitav dan samo vjeronauk. Bio im je čitav dan
svećenik u razredu zato što se Frau J sinoć preselila na
nebo......
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
39
Slikom da ti kažem...
Fale mi riječi kojima bih objasnila kako sam se osjećala. Kao da
ti neko izvlači pod ispod nogu. Ne znam šta me je više
opterećivalo: to što je jedna osoba na koju sam mogla uvijek
računati i koja je prvi put uspjela Princezu usmjeriti na pravi
pravac, otišla od nas. Ili to što mi Princeza to - bez ijedne trunke
emocije - saopćava. Uvečer zvoni telefon, a na telefonu
Stefanina mama, zove da pita kako je Princeza primila vijest.
Kaže da Stefanie čitav dan samo plače i da neće sutra u školu,
da od suza ne može nacrtati sliku. To je trebala biti slika za
“ispraćaj” Frau J, da svako dijete nacrta onako kako to zamišlja.
Ja stojim ko ukopana i ne znam da li da budem iskrena i da
kažem da Princeza “mrtva hladna” sjedi u svojoj sobi i slaže
puzlice ili da lažem. Stid me je, ja sam se odlučila za ovo drugo.
Ali kad smo pošli na spavanje, pita mene Princeza želim li vidjeti
sliku koju je ona danas nacrtala za Frau J. Nacrtala je jedan sivi
nadgrobni spomenik na kojem piše učiteljičino puno ime, okolo
cvijeće u svim bojama i po čitavom crtežu male crne linijice.
Princeza nam je objasnila da te crne linijice predstavljaju suze
nebeske.
(.....)
Princeza je četiri tjedna bila u bolnici. Kad se vratila, nova
učiteljica je bila tu. Prvo mi je upalo u oči da su se svi
obradovali Princezi. Frau A. mi je rekla da ne brinem i da će sve
biti u redu. Da Princeza ne mora bojati vodenim bojicama i da će
s doručkom sve biti kako je i bilo, da na matematiku smije nositi
računjalku, da će ponedjeljkom izvlačiti brojeve za partnera i sve
će biti kao do sada. Kad je Frau A. vidjela da sam zanijemila,
izvadila je iz ladice jednu teku i dala mi je. Bila je obojena crnim
flomasterom, po sredini su bile žute zvijezde različitih veličina, u
jednoj velikoj zvijezdi je bilo crnim flomasterom napisano
Princezino ime, a u drugoj prezime. Prepoznala sam Frau J.
rukopis. Pažljivo sam listala od jedne stranice do druge (sad mi
isto teku suze jedna za drugom) i plakala i plakala. To je bio
Princezin dnevnik u kojem je Frau J. u detalje pisala događaje s
Princezom. Na početku je uvijek stajao datum, ispod datuma
crvenim flomasterom “problem”, a ispod toga, zelenim, kako ga
je ona riješila. Na jednoj stranici su bile različite naljepnice npr.
zvijezda, svemirskih brodova, kozmonauta itd. i ispod je stajalo:
najljepnice namijenjene samo za Princezu. Frau A. mi je
ispričala kako je tu teku našla u Frau J. ladici i da ju je za ove
četiri sedmice naučila napamet. Princeza od pogreba nije nikad
više spominjala Frau J. kao da je nikad nije ni bilo.
U školu je stigla i nova psihologinja i, dva mjeseca kasnije, pozvala je
Princezine roditelje na razgovor.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
40
Slikom da ti kažem...
•••
Tu noć nisam mogla spavati, kao da mi je prvi put da idem
negdje na razgovor o Princezi. Pred ulazak u njen ured uspjela
sam staviti kiseli osmijeh i malo se ohrabriti. Ta gospođa je
odmah dobila prve plus poene kod muža jer je spadala u one
koji vole Princezu. Rekla nam je da je fascinirana Princezom i da
ona ne želi ništa da se promijeni, da je vrlo zadovoljna radom
učiteljice i s nama kao roditeljima. Da vidi da Princeza raste
ispunjena ljubavlju i da nastavimo odgajati je kao i dosad. Moj
kiseli osmijeh je postajao sve slađi, a kod muža se već nazirao
osmijeh pobjednika. Ipak mi nešto nije dalo mira... Ona nas je
danas pozvala da nam da adresu odličnog dječjeg psihijatra da
odvedemo Princezu na ispitivanje. Da ona već dva mjeseca nju
promatra i da je uvjerena da je naša princeza AUTIST... kišni
čovjek... Princeza kišni čovjek, ne, ne, nikad.
- Roditelji različito
reagiraju kad saznaju da
im dijete ima neki
poremećaj iz autističnog
spektra. Zanimljivo je da
nam jedan dio roditelja
dođe i kaže da sumnja na
Aspergerov sindrom, jer su
ga prepoznali zahvaljujući
internetu. Dio njih se,
naravno, šokira - kaže dr.
Bujas Petković.
•••
Kad je princeza zaspala, muž i ja smo dugo razgovarali. Njega
nije nimalo današnja vijest potresla. Kao i uvijek, njegov
odgovor je bio: šta je - tu je, idemo dalje. I mene je prvi put
obuhvatio neki čudni mir. Tu noć mi je bilo tako jasno da smo
dobili odgovor na pitanje šta je s našom Princezom, zašto je
tako drugačija. Poslije skoro deset godina pronašli smo zadnji
dio naše slagalice. Unatoč svemu, naša “slika” je bila gotova i
lijepo je izgledala. Sutradan sam nazvala našeg pedijatra.
Dogovorili smo se da bi najbolje bilo da s Princezom odemo u
specijalni institut za autizam. Odmah su nam rekli da se
pripremimo da će im trebati najmanje tri termina od otprilike po
tri do četiri sata. Mi smo taj isti dan, poslije četiri i pol sata, izašli
iz instituta i krenuli prema metrou, a za ruku smo vodili
Aspergerovog autista koji je neprestano ponavljao ‘metro,
metro’. Nas troje smo bili tako sretni, ja i muž smo se pogledali i
u glas zavikali ‘metro, metro’. Tako, čvrsto se držući za ruke,
trčali smo prema metrou i našem novom životu s malom kišnom
djevojčicom.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
41
Slikom da ti kažem...
Princeza je danas 15-godišnja
djevojka. Ide u srednju školu, ima
problema s osobnim asistentima,
obožava kišu (“kako sam danas
lijepo pokisla”) i pse. Mama
Davina namjeravala je svoju priču
završiti dobivanjem dijagnoze, no
interes čitatelja bio je ogroman.
Stoga je pisala i dalje. I nije
gotova. Jer Princezin život svaki
dan ima novu priču.
Pozivnica
Princeza je došla jedan dan iz vrtića i dok sam joj pripremala
bočicu, zgrabila je svoje bojice i počela nešto crtati. Bilo mi je to
malo čudno jer je Princeza inzistirala da sve ide po ustaljenoj
šemi. A bojice su bile na redu tek uvečer, kad bi se vratila iz
šetnje s papom. Upitala sam je što će joj sad bojice, a ona mi je
odgovorila da malo pričekam dok nacrta pozivnicu. Objasnila
sam joj da ima još dugo do njenog rođendana, a ona kaže da
crta pozivnicu samoj sebi jer su sva djeca iz njene grupe danas
dobila pozivnice za Johanin rođendan, samo ona nije. Meni je
tada bilo tako teško oko srca da i dan-danas, poslije više od 10
godina, osjetim tu bol. Naravno, pričekala sam da Princeza
nacrta pozivnicu i počela razmišljati kako da joj objasnim da ona
ne može sama sebe pozvati i, ako je tužna što je Johana nije
pozvala, mora se s tim pomiriti. Kad je Princeza zaspala, počela
sam razbijati glavu što napraviti. Ona je bila uvjerena da će ići
na Johanin rođendan. Molila sam se Bogu i on je možda uslišao
moje molbe, dva dana prije Johaninog rođendana Princeza je
dobila ospice i naš nas je pedijatar poslao u bolnicu da budemo
pod kontrolom. Ja sam se samo jednom u životu - tada -
radovala bolnici, i danas me je stid zbog toga. Kad je Princeza
izašla iz bolnice, Johanin rođendan je prošao i nitko ga više nije
spominjao, a ja još i
danas čuvam “pozivnicu”.
(.....)
Negdje na proljeće u prvom razredu došla sam po princezu u
produženi boravak, a ona prvi put stiže meni u zagrljaj sva
ozarena. Pitala sam se koji bi mogao biti razlog tolikoj sreći. Ona
je počela rovariti po svojoj školskoj torbi i odjednom izvadila
ružičastu kuvertu, dala mi je u ruke i počela iz sveg glasa
plakati. Otvorim kuvertu, a u njoj pozivnica za rođendan kod
Stefani, najpopularnije djevojčice u razredu. Od tog dana
Princeza je prvi put u životu imala drugaricu. I dan danas su
dobre prijateljice.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
42
Slikom da ti kažem...
Pas
Princeza je imala novu temu, koja je umjesto astronomije
zauzimala cijelu njenu pažnju. Tema je bila: kućni ljubimci,
posebno psi. A od svih kućnih ljubimaca mi nismo imali
nijednog. Od tada je cijelo slobodno vrijeme provodila čitajući i
pišući o kućnim ljubimcima. U jednoj bilježnici vodila je protokol
o tome tko ima kojeg kućnog ljubimca. Oni koji imaju ljubimce
bili su lijepo ukrašeni različitim Princezinim crtežima, a
ponajviše oni koji su imali psa. Oni su imali počasno mjesto i
još dodatno kojekakve naljepnice i ukrase. U bilježnici su se
našli svi - rodbina, prijatelji, školsko osoblje, terapeuti svih
vrsta, medicinsko osoblje i, naravno, mi: nažalost, bili smo
označeni crnom bojom - nemamo kućne ljubimce.
Princezina opsesija psima nije nimalo jenjavala. Princeza je
počela brojiti sve pse koje je taj dan vidjela i, kad bi se uvečer
sabrala i uvidjela da je danas vidjela četiri puta manje pasa nego
dan prije, bila je toliko razočarana da je molila da tata ide s njom
u večernju šetnju ne bi li vidjela još kojeg psa.
Unatoč neurodermitisu i zebnji da je alergična na pseću dlaku,
Princeza je dobila svojeg psa. Spava s njim u krevetu, pas
dnevno mora pojesti točno 135 grama hrane (jer je veterinar
rekao između 120 i 150 grama), , a više nikome nisu čudne
Princezine oduševljene šetnje po kiši: pas se mora izvesti bila
kiša ili ne.
http://www.jutarnji.hr/moja-kisna-djevojcica-prica-koja-je-ganula-
hrvatsku--posvojila-sam-dijete-s-posebnim-potrebama/1223233/
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
43
Slikom da ti kažem,,,
Pred nama je još jedna ohrabrujuća i motivacijska priča
JELENINI ANĐELI UNIJELI SU SVJETLOST U NAŠ ŽIVOT
Mnogima je teško zamisliti život s djetetom s posebnim potrebama. No,
što kada život na vas „svali“ obvezu i brigu za čak troje djece s
posebnim potrebama? Neupitno je da će vam se činiti da to
jednostavno ne možete izdržati. No, Katica Perković i njezin suprug
Andrija dokaz su da možete, i to s osmijehom na licu. Kako prihvatiti
činjenicu da si majka troje djece s posebnim potrebama? Kako se boriti
duge godine, bez potpore, samo suprug i ti? Kako razmišljati o
budućnosti kad vidiš da je svakodnevnica teška, a može biti još i gora?!
Nakon dugo godina
borbe, glumatanja
supermajke i žene,
odgojiteljice, konačno se
prije nekoliko godina
dogodilo suočavanje s
„istinom“, sa samom
sobom. Ali, tada je
nastao i preokret u
našem životu.
U naš život ušli su posebno dragi ljudi, jedna prekrasna knjiga o
anđelima i spoznaja da Isus nikada svoje ne ostavlja same. U naš
život uletjeli su – anđeli! Ali prije toga, vratit ću se na početak.
Moj najstariji sin Branimir (17) rođen je nakon održavane i rizične
trudnoće. Tijekom dvije godine borbe sa svim mogućim bolestima, ali
i bliskim suočavanjem s njegovom smrću, odlučili smo se na drugu
bebu. Uplašena prvom trudnoćom, moja ginekologinja odlučila je
napraviti sve testove prije začeća kako bi isključila eventualne rizične
faktore. Sve je bilo OK. Ostala sam trudna. Sretna, zdrava – i onda
šok. Na ultrazvuku mi je rečeno da su blizanci. Nisam pomišljala na
to da nasljeđujemo sklonost blizancima: sestra ih ima, majčina obitelj
ih je imala…
Ali prihvatili smo stanje i pripremali se. Tada šok, strahota. Pred kraj
prvog tromjesečja liječnici su otkrili da Branimir (tada u dobi od dvije i
pol godine) boluje od nasljedne i teške degenerativne bolesti –
multiple h. egsestozys. Pokušala sam, zbog beba, biti smirena,
fokusirana. I bila sam, ali prividno. Moja podsvijest je funkcionirala
drugačije. Dobra, zdrava trudnoća u 30. tjednu to više nije bila: jedna
je beba bila mnogo manja od druge. Hitan prijem u bolnicu.
MOJA PRIČA
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
44
Slikom da ti kažem...
Ležanje, proučavanje literature o nedonoščadi… i čekanje. Znali smo
da bebe nisu dobro. Nismo željeli znati koliko!!! Nije bilo bitno.
One su željene, tu su i mi smo tu.
Koliko god da se spremaš na to, nikada ne znaš kako je zapravo
teško kad se konačno suočiš s njima tako majušnima i
bespomoćnima. Krešimira su izvadili dvije minute prije Jelene. On je
imao 2200 grama, a Jelena 1450 grama. Odvezli su me, nakon što
sam dobila transfuziju, da ih vidim. Odmah sam odlučila da moram
Krešicu (kako ga zovemo) dojiti, te sam to i činila, a maleckoj sam se
Jeleni izdajala. Krešimir i ja smo nakon 15 dana došli kući. Jelena je
ostala u inkubatoru još mjesec dana. Pri odlasku kući s Jelenom u
naručju, liječnici su nas sažaljivo gledali.
Šok za šokom…
Na prvom ultrazvuku otkrili smo razlog: dvije velike sjene u samom
središtu mozga. Sumnja na ciste, tumor… Detaljni pregled i
dijagnoza: intrauterino krvarenje – moždani udar! Nakon što su
navršili tri mjeseca života, krenuli smo na vježbe. U besparici, ali tko
te pita, unajmili smo ženu da nam pomogne oko beba – Branimir nas
je trebao, a suprug i ja smo vodili (tada iz Bregane) pet dana u tjednu
djecu na vježbe. Sama sam ih oboje satima vježbala. Krešo se
izvukao (danas ima ADHD), a Jelena je dobila dijagnozu: spastična
tetrapareza, cerebralna paraliza.
Vježbala sam godinama, suprug je radio u vojsci. Oboje smo prošli
kalvariju kakvu ne želite nikome. Branimir je i ove godine bio na
skidanju egzestoza. Na jesen ide ponovo na operaciju.
Ja sam se morala vratiti na posao u vrtić, s punim radnim vremenom,
kad je suprug otišao u prijevremenu mirovinu. Moram iskreno reći da
ondje nisam, u većini slučajeva, bila tretirana kao majka s djecom s
posebnim potrebama. Dandanas mi nije jasno koji je razlog. Želim
prestati razmišljati o tome. To mi izaziva negativne osjećaje, pa i
ogorčenost. Ogorčenost veže druge negativne osjećaje, a njih ne
želim. Ali jedno zlo na drugo?! Intenzivno trošenje uništilo mi je
koljena – oba sam operirala, kralježnica – koma!
U svem tom očaju, za vrijeme rehabilitacije u naš život ušla je
svjetlost. Kako?
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
45
Slikom da ti kažem...
elena je u školi na Goljaku imala prekrasnu mladu učiteljicu koja ju je
uvela u slikanje na platnu. Tereza, ta divna žena, poklonila je Jeleni
za Božić slikovnicu Dnevnik dobrih anđela. Jelena je „gutačica“
knjiga. Teško za shvatiti? Čitala je, a ja slušala. Odjednom, sinulo mi
je da pokušamo nešto naslikati. Naravno da su to bili anđeli gđe
Sanje Polak. Isprva sam joj stvarala reprodukcije iz knjige, ali s
vremenom je Jelena (uz moju pomoć, poticanje, strahovit rad i
upornost) počela stvarati svoje, posebne anđele – anđele na
torbama. Svaki anđeo nosi na poleđini poruku. Zato se i zovu
„Jelenini anđeli dobrih želja“. Prve torbe u javnosti je prikazala
Jelenina kuma Ankica. Ona je prava kuma. Žena koja cijeli život prati
Jelenu. Torbe je prodala svojim kolegicama, one dalje. Mnoge smo
darovali dragim prijateljima. Bilo je prekrasno vidjeti da se žene
vesele nositi našu torbu.
Potreba za dobrotom
Priča o Jeleninim anđelima se širila. Ipak, sve bi ostalo u četiri zida
da nije bilo naših prijatelja Frane i Tereze. Oni su prepoznali potrebu
da ispričaju priču o Jeleni te da je prikažu ljudima. Iznenađenje je bilo
veliko kada je Frano stigao sa svom snimateljskom opremom te
nekoliko sati snimao video. Za Božić su ga na poseban način
darivali našoj obitelji: Tko su anđeli? Videouradak koji je odmah
stavljen na YouTube stranicu. Naravno, i to su uradili naši prijatelji.
Neopisivo nas je dotaknula snimka Jelene, predivna glazba Ivone
Zgrabljić koja prati video. Potaknuti prijateljima, ljudi su počeli gledati
i reagirati.
Time je priča o potrebi za istinskom, biblijskom dobrotom,
empatijom, kroz Jelenine anđele počela dobivati smisao. Cijelo
vrijeme sam osjećala da Jelenino slikanje treba imati smisao i cilj.
Uhvatila sam se toga, iako nisam znala kamo će to voditi, kako će
teći. Bilo mi je važno da Jelena slika. Ona je u tome uživala. Na
snimci se može vidjeti taj „poseban, čaroban“ izraz lica dok grčevito
spazmatičnim prstima drži kist, nanosi boju, sanjari…
Slikanje anđela Jeleni je postalo sve. Alfa i omega. Shvatila sam: to
radi!!! Tako bi rekao moj dobri prijatelj Lorica. To je za nju – TO!!!
Koliko sam sretnih suza prosula dok sam razmišljala o tom daru koji
smo otkrili. Mislim na sve nas koji smo u tome živjeli, pridonosili i još
pridonosimo: nesebično, predano, s ljubavlju koja nema
ovozemaljsko obilježje.
Sada kažem ono što je mnogo žena-majki reklo: da treba prodrijeti u
dušu svoga djeteta i tu vidjeti svjetlost. Zgrabiti je i njegovati. Širiti je
dalje. Obasjati ljude njome. Objasniti im da u svima nama ima još
dobrote, da surov život ipak ostavlja prilike i za dobre stvari: ČINI
DOBRO GDJE GOD MOŽEŠ, KOLIKO GOD MOŽEŠ! Objasniti da
svima nama, baš svima, treba „dobri anđeo“! Da je lijepo biti nekome
prijatelj…
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
46
Slikom da ti kažem...
Poruke koje Jelena oslikava na svojim torbama stvaramo svjesno,
ciljano, razmišljajući što ona kroz anđele želi poručiti svijetu, ljudima
oko sebe. Stvarajući, tj. kroz slikanje, trudim se, onoliko koliko sam
profesionalno u mogućnosti, stvoriti uvjete da ona radi s veseljem, da
radimo na razvijanju cjelokupnih razvojnih područja. Ona dobiva više
stimulacija nego učeći gomilu nepotrebnih stvari u školi (što bi
trebalo sustavno promijeniti!!!). Ona je kroz sve to postala
samouvjerenija, pozitivnija, spremna ponuditi svoje srce i drugima,
šaljući poruke.
Manekenke s Jeleninim anđelima
Te poruke zaživjele su kroz dvije modne revije. Prva se odvijala u
Arena centru, pod pokroviteljstvom Hippy Gardena. Haljine
dizajnirane rukama gđe Đurđice Vorkapić, s apliciranim Jeleninim
anđelima, lepršale su pistom na prekrasnim djevojkama iz Centra
Dubrava. Vozile su se u svojim „luksuznim“ prijevoznim sredstvima –
invalidskim kolicima. Ali osmijeh, taj čarobni osmijeh na njihovim
licima, ostao je zabilježen. Frano je to sve poslikao, a mi smo danima
uživali gledajući se. Ništa od toga ne bi bilo da nije organizatora: RC
Zagreb i gdin Zdeslav Krznarić, Marijeta Gregov i gomila prijatelja
Ožboltovih, koji su sudjelovali na sve zamislive i nezamislive načine.
Možete li zamisliti kad salsu zapleše gospođa u godinama tako
zarazno da sam i ja sa svojim operiranim koljenima poželjela
zaplesati. E,najluđe je bilo kada su na pistu izašle naše mame: Ilijana
i Tereza s klincima u naručju – naravno, naši najmanji manekeni.
Toliko je bilo teško zadržati malog Jakova da ne jurne na koljenima
na pistu sam samcat – Eh, što ga mama nije pustila…
Studio - Akciju su posjetili prijatelji Jeleninih anđela. Jedino nam je
manjkalo medija. Pa znate, ne događa se baš često da se prekrasne
manekenke voze u invalidskim kolicima. Naše jesu. Bile su
božanstvene. Taj osmijeh na licima Frano je zabilježio (Hvala ti,
prijatelju!) fotkama. Drugu akcija pod imenom „S osmijehom anđela u
vrtu jagoda“ organizirali su prijatelji i žena koji doslovce živi s
anđelima – naša Daliborka Carević Deverny, ali uz pjesmu stotine
djece, šest dječjih zborova, Lamiju i Bojana Jambrošića. Jeleni je
uručena novčana donacija. Hvala svima.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
47
Slikom da ti kažem...
Priča je išla dalje. Tereza i Frano rade na novom projektu, a potporu za
njega dobili su… znate li od koga? E, od našeg Predsjednika, g.
Josipovića. Za poklon, ali i prezentaciju dosadašnjih aktivnosti, Ožboltovi
su ponijeli “naše anđele“. S kolikom smo ljubavlju stvarale: susjeda Katica
je sašila specijalne torbe – nisu išli oni moji svima poznati “ficleki“. Otišle
su najljepše do sada! O, kako je Jelena blistala. Ma , brzo je ona to
zaboravila jer njoj je bitno slikati. Je, da, ali i ponekad nešto zaraditi
prodajom. Mala „mustra“ poznaje mustru!
Nedugo zatim u Zagreb je poslovno doputovala poznata američka
psihijatrica P. Schererer te joj je u prostorima CEPAMET-a na Šalati
skromno predočen Jelenin rad. Tema je bila „Umjetnost i mozak“, a meni
je bila želja prikazati kako umjetnost u stvarnosti poboljšava život osobe s
invaliditetom. Gospođa koja vodi institut ICODA u Chicagu oduševila se
radom, iako joj je skrenuta pozornost da je Jelena osoba s mentalnim
ograničenostima. Ona u Institutu prakticira umjetnost kao sredstvo
poboljšanja života gluhonijemih osoba. Za nas nema odmora. Na jesen
nam je pružena prilika da se na „Večeri za dušu“ u prostorima Kluba
glagoljaške mladeži pri Matici napravi izložba Jeleninih radova.
Jelena
Slijedi izrada plana te osmišljavanje teme „Čini dobro – osjećaj se dobro!“
za Tjedan palijative u Zagrebu – što je jedan veliki posao. Ideje mi naviru.
Želja mi je da se kroz „Jelenine anđele dobrih želja“ prikaže jedno, jedino:
Nije bitno što ne mogu – bitno je što mogu, volim i hoću!!! Time možemo
pomoći onima kojima je gore nego (trenutačno) nama.
Nije lako…
Vjerujte da nam nije lako. S troje djece, suprug i ja se raspadamo.
Nemojte misliti da živimo „normalan život“. Nas petero vodimo svoju bitku
sami, ali s vjerom da ništa nije slučajnost. Jelenini anđeli vratili su u našu
blizinu ljude. Da, dobro ste čuli – ljude! Ljudi su skloni, u skladu s
prirodom, izbjegavati bolest, smetnje i one koji tako žive. Ne iz želje, prije
iz straha. Obitelji slične mojoj nemaju izbora. Mi živimo svoj život najbolje
što možemo. Pokušavamo pokazati da to može biti dostojanstveno, čisto,
nesebično… Hvala svima koji nam pomažu da naši anđeli ojačaju krila te
da njihov let bude duži i kvalitetniji. Da, važno je i najvažnije reći: Anđeli
ne bi nikada poletjeli da u toj priči iza nas ne stoji moj predani suprug
Andrija. On koji nikada, baš nikada, nije odustao u borbi za svoju djecu.
On koji je trpio moje depresije, anksioznosti. On koji je, a i sad je, satima
po bolnicama. On kojemu rijetko, a trebala bih stalno, govorim koliko je
važan i predivan. Svjesna sam da mi ga je u život poslao sam dragi Isus.
Isto tako, moja predivna dva sina, tako različita, a prekrasna u duši –
Krešimir i Branimir. Dva „ kralja u životnoj borbi“. Svima njima, ali i
drugima koji na bilo koji način „žive s nama“, s ljubavlju posvećujem ove
retke!
http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/jelenini-andeli-unijeli-su-svjetlost-u-
nas-zivot/
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
48
ДЕБАТАНТИ КАЖУ О тексту које и је
пред вама...
Веома занимлјив разговор са
младим људима за све вас
припремили су:
професорица Бранка Кукић и
ученик Марко Ромић.
Вриједни чланови дебатног
клуба “Горгије” бањалучке
гимназије понудили свој
поглед на тему инклузије
дјеце са потешкоћама у
развоју
Професорица Бранка Кукић
Марко Ромић
Свјесни смо да у 21. вијеку када просвјетни
напредак, како у методама тако и у средствима
рада, треба да буде видан односно очигледан и
није баш тако. Закон о средњошколском
образовању Републике Српске, који је од свог
доношења 200. године до данас имао мале и
скоро непримјетне допуне када је у питању
просвјетна инклузија показује извјесну
непотпуност и неадекватност када је у питању
овакво важно питање, које данас представља
једно од највећих изазова нашег школства у БиХ.
Такође, паралелно са недовољно развијеним
законским оквирима распрострањена је и општа
неинформисаност младих људи о инклузији. У
наставку текста могу се прочитати мишљења
ученика Бањалучке Гимназије о овој важној теми.
(Марко Ромић)
Росела Монтибелер: Лично сматрам да нисам
довољно упозната са самим значењем ријечи
"инклузија", нити могу да коментаришем да ли је
она присутна на цијелом подручију Републике
Српске. Но, вјерујем да РС ипак није још
довољно развијена држава да би могла
омогућити дјеци са посебним потребама једно
нормално образовање. Придјевом "нормално"
ипак се не осврцем само на професоре, план и
програм и слицно, него и на сам менталитет дјака
у насим сколама. Од основне школе, па до
факултета, смјењују се различите генерације у
којима би се могао пронаћи сигурно одређен број
људи спремних на критиковање и осуђивање
осталих ђака, ученика или студената са
посебним потребама, самим тим они би постали
једна препрека у њиховом наставку школовања.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
49
Slikom da ti kažem Вида Давидовић: Упозната сам са појмом
инклузије ако узмемо у обзир да он подразумијева
обавезно школовање од предшколског узраста до
високог образовања. У РС је искључиво
спроведена на плану основних школа, дакле, није
спроведена или бар не у потпуности. Лично
сматрам да је у маниру просвјетитељских идеја
инклузија фантастична ствар у пољу напредовања
нације но буџет представља изузетан проблем што
се тога тиче.
Александар Матић: Упознат сам са појмом
инклузије, наиме инклузија подразумијева право
дјеце са сметњама у развоју, са инвалидитетом,
дјеце из маргинализованих група и даровите дјеце
на образовање да похађају наставу у редовном
образовном систему. Инклузија је врло озбиљна
тема на коју треба обратити пажњу, поготово у РС,
из разлога што је започета као слово на папиру, а
сматрам да не треба да остане на томе. Узимајући
у обзир различитости код дјеце од врло малог
узраста, па до високог образовања, инклузија би
помогла остваривању већег степена толеранције
међу вршњацима, и самим тим помогла горе
наведеним групама дјеце да се ефикасније уклопе
у друштво и доведу до његовог развоја на пољима
економије, привреде итд.
Мој лични став је да треба прихватити ову идеју у
што скоријем временском периоду и вршити
вршњачку едукацију како би дошло до што пријег
прихватања инклузије међу младим људима.
Такође имамо проблем и код родитеља и
професора који нису спремни да прихвате ову
идеју. Треба да се фокусирамо и на упознавању
родитеља са користима инклузије на родитељским
састанцима и осталим медијима. А професори као
педагошка лица морају схватити како је једини
начин до просперитета прихватање ове идеје, иако
се односи на мијењање њиховог наставног плана и
програма.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
50
Ponešto u slici Тијана Кркељаш:
1) инклузија-стављање у окружење дјеце
(врсњака) са и без посебних потреба ради
заједничке игре
2) итекако је потребна јер не зелимо и не треба да
правимо разлике, поготово не међу дјецом
3) мислим да је то један начин да дјеца без
посебних потреба у дјетињству упознају дјецу
посебних потреба кроз игру, да се упознају са
њиховим карактером и навикама и касније, у
будућности неће бити окрутност и подсмјехивања,
што је иначе често међу људима.
Марија Курузовић: Упозната сам с појмом
инклузије. Сматрам да инклузија шире гледано не
би била лоша за увођење у школски систем РС-а.
Због саме прилике за дружењем са вршњацима,
разумијевања остале дјеце за дјецу с посебним
потребама, прилике за учење о разликама итд.
Међутим, дјеца с посебним потребама не могу
пратити нормалну наставу, те за сам њихов развој
и напредак сматрам да би требало да иду у
посебне школе гдје би се дружили и проводили
вријеме са дјецом која су им слична. Јер, на такав
начин и уз посебно испланиран програм таква
дјеца би могла видно напредовати.
Данило Боснић: Укључивање дјеце са сметњама у
развоју у редовну наставу се почело примјењивати
у РС крајем XX вијека. Европа има много дуже
искуство са инклузијом.
Раније у пракси су постојала одјељења у основним
школама у која су ишла дјеца са лаком менталном
ретардацијом. Са њима су радили дефектолози и
искуснији учитељи а имали су и посебан наставни
план и програм. На тај начин су дјелили ђачки
живот са осталом дјецом. Такав начин рада је имао
својих предности али и недостатака. На основу
закона о основним школама инклузија је обавезна у
РС.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
51
Ponešto u slici Пошто је прошао извјестан период од почетка
примјене, из праксе се може закључити да је
инклузија добра, да има много позитивних примјера у
напретку ученика са сметњама у развоју, да су се
успјели социјализовати и савладати за њих
прилагођен НПП.
Мирна Хотиловац: Упозната сам са значењем појма
инклузија, и мислим да је то нешто што би требало
да буде саставни дио школског система РС. Сматрам
да инклузија доноси обострани позитиван ефекат, јер
се дјеци са посебним потребама треба пружити
прилика да уколико могу покушају да прате наставу и
буду укључени у образовни систем као и сва остала
дјеца, док другопоменутима представља једно
вриједно богато искуство у њиховом животу са дјецом
која су на крају дана, обични људи са њиховим
правима као и сви ми.
Ана Јевтић: Јесам, упозната сам и сматрам да је
обавезна, самим тим сто се укључују и инвалидне
особе као равноправне особе у друштву. Инклузија
треба да укључи и персоналне асистенте као и
приступ у све образовне установе.
Анђела Миловановић: У нашим годинама, сматрам да
би нам појам инкузија, требао бити добро познат.
Зашто? Зато што бисмо на тај начин показали колико
смо сазрели, на који начин размишљамо и шта смо
спремни дати за друге како бисмо њиховим добитком (и
ми) добили: сопствено задовољство, сазнање да имамо
нешто људско у себи и да смо способни прихватити
''другачије'' на начин на који би они жељели бити
прихваћени. Мислим да би било сасвим у реду када би
се инклузија увела као обавезна у школском систему РС
јер свака индивидуа заслужује своје право на борбу у
такмичењу за ''најбољег'', макар то звучало и сулудо.
Никад се не зна каква и колика жеља и страст се крије
иза онога што физички изражава, могла бих рећи,
донекле и ограничава. Дајмо прилику како би нам дали
осјећај људскости и истинске величине!
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
52
STRIPOM DA TI KAŽEM
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
Baš me nervira Peki
što neće da potrči
kao ja. Glup je. Neću
da se igram s njim.
Kako sam ja samo moćan.
Trčim brže od druge djece.
Ali, čekaj gdje su mi ta
druga djeca? Vidim opet
samo Pekija, ali on nije
dijete kao ja!
Neću,
nisam
lud. Ti
samo
sjediš.
Heej, hej ti
dođi da se
upoznamo. Ja
sam Peki.
Vidi ga sada hoda sa
mamom i tatom. Ne
zna ni sam da hoda,
što nekako jedva. Šta
je to majko moja?
E kao ja
nisi. Vidi
me šta ja
sve
znam.
Nema veze
što sjedim,
možemo se
upoznati. I ja
sam dječak
kao i ti!
... i poče
se penjati
uz drvo
Odjednom se začulo
kvrckanje grane.
Jedna se odlomila i Bo
je cijelim tijelom
tresnuo od pod. Počeo
se previjati od bolova.
Peki nije znao šta da
radi. Počeo je silaziti iz
kolica. Jedva. Pažljivo
.... Zatim je jedva,
teško pomjerajući
noge nekako stigao do
Boa.
53
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
Hej pa ti
krvariš.
Moramo
nešto
poduzeti.
Peki je strgao džemper sa
sebe, razderao ga i svezao
iznad koljena Bou.
Ma šta ćeš
ti poduzeti
vidi te
kakav si!
Lezi tu i ne
mrdaj.
Sada ću
zvati moje
roditelje.
Izvadio je mobitel, nazvao
mamu i objasnio šta se
desilo. Mama je došla za
par minuta. Nježno je
prišla Bou. Vidjela je da je
rana duboka. Uzela ga je u
naručje i odnijela u auto, a
zatim se vratila po Pekija.
U bolnici su morali Bou zašiti ranu. To je
boljelo i on je plakao. Stigli su i njegovi
roditelji i pitali ga tko mu je pomogao. On
je rukom pokazao na Pekija koji je sjedio
u dnu bolničkog hola i rekao im da je to
onaj smotani Peki.
Tada im se približila Pekijeva mama. Dvije
žene su se rukovale, a Boova je kroz plač
zahvaljivala malom Pekiju. Tada je i Bo počeo
plakati. Kada su ga pitali što plače rekao je:
Jer sam bio
nepravedan
prema Pekiju koji
ne može da
hoda, a sada ne
mogu ni ja...
Od tada su Peki i Bo postali najbolji
prijatelji... by Marko
54
Riječi u slici...
Ja sam isti kao ti i želim se igrati
E, kada bih mogao trčati ti bi se družio sa mnom
Danas te gledam i suze mi teku, jer ti ne vidiš vrijednost u
meni kao čovjeku
Nemoj da sudiš po izgledu mom
Ako me prihvatiš ovakvog, držaću te u srcu svom
Kada se gledamo, to vide oči dječaka dva
A kada skrenemo glavu, onda surovost iz nas progovara
Priđi mi, ruku mi pruži
Ruku ti pružam, ne okreći glavu
Ako je vidiš, prihvati je, ne bacaj cvijet u travu
Valjda na svijetu ovome jednaka prava imamo i ti i ja
A kada to shvatiš tvoje će srce biti kao sunce što sija.
SVI RAZLIČITI –
SVI ISTI
PJESMOM DA TI KAŽEM
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
55
OPIS KVISKOTEKE
Dragi čitatelji
pred vama su
pitanja na koja svi
moramo znati
odgovore, ne zato
što trebamo biti
sveznalice nego
zato što je ovo
tema koja se
odnosi i na tebe i
na mene. Na naše
pretke, naše
roditelje, nas i
našu djecu.
Znati znači umjeti
se oduprijeti zlim
iskušenjima!
Odgovore pronađi u tekstovima koji su predhodili, ali za svaki slučaj
provjeri i stranicu 63.
RAZMISLITE I RECITE - KVISKOTEKA
1. Šta su posebne potrebe, a šta poteškoće u razvoju?
2. Za koje vrste smetnji ili oštećenja znaš?
3. Što treba obrazovanje osigurati djeci sa posebnim
potrebama?
4. Što su potencijalne potrebe?
5. Što su prolazne potrebe?
6. Što su trajne potrebe?
7. Što je inkluzija?
8. Što treba uraditi kako bi inkluzija bila uspješnija?
9. Što je integracija?
10. Koje su koristi za dijete koje je počelo sa inkluzijom?
11. Koje su koristi za roditelje od inkluzije?
12. Koje su koristi za roditelje ostale djece u programu?
13. Što podrazumijeva briga za djecu u inkluziji koja imaju
odgajatelja?
14. Koje čimbenike ne smijemo zaboraviti?
15. Da li je na nogometnoj utakmici Siniši trebalo pružiti
šansu?
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
56
Pročitajmo zajedno još jednu motivacijsku priču o djeci sa
posebnim potrebama.
DJECA SA POSEBNIM POTREBAMA SU SUPERHEROJI U OČIMA
SVOJIH RODITELJA
Nakon što je Renee Bergeron, majka dječaka sa posebnim
potrebama, uslikala svog sina u odijelu superheroja i vidjela njegovu
oduševljenost svojim slikama, odlučila je isti osjećaj pružiti i ostaloj
djeci poput njega. Projekat nazvan „Superheroj projekat“, prikazuje
djecu sa posebnim potrebama obučene u kostime superheroja gdje
pokazuju svoje moći. Bergeronin četverogodišnji sin Apollo rođen je sa
DAA, rijetkom deformacijom srca. Od svog 18-og mjeseca, otkada mu
je bolest dijagnosticirana, Apollo je već imao dvije operacije srca te
par manjih operacija. Iako se Apollo danas osjeća dobro, njegova
majka još uvijek koristi cijev za lakše unošenje hrane kako bi pomogla
njegov rast te olakšala unošenje dodatnih kalorija.
Kako bi omogućila svom sinu da se osjeća snažno uprkos njegovim
fizičkim ograničenjima, Bergeron je napravila par slika malog Apollo-a
kao superheroja. „On uživa dok pozira kao superheroj i oduševljen je
slikama“, rekla je Bergeron. „Kada sam vidjela sa kojim oduševljenjem
gleda svoje slike, htjela sam i drugoj djeci, poput njega, omogućiti isti
osjećaj“, dodala je. Bergeron, majka 14-ero djece, nakon što je
specijalizirala u slikanju djece sa posebnim potrebama, 2009. godine
pokrenula je vlastiti posao pod nazivom Little Earthling Photography.
Kroz druženje sa djecom sa posebnim potrebama, te podižući svog
sina kao jednog od njih, naučila je da se ljudima ne sudi po njihovom
izgledu ili pojavi nego da treba dati sve od sebe da što bolje
upoznamo ljude koji se razlikuju od nas, jer svako ima svoju
sopstvenu priču koja je sigurno vrijedna slušanja.
„Nadam se da će ljudi naučiti lekciju da smo svi mi, bez obzira na
naše potrebe i različitosti, podjednako vrijedni te da svako od nas ima
nešto dobro i korisno što može pokloniti ovom svijetu. Nažalost,
veoma često se oslonimo samo na ono što vidimo, bez da pokušamo
pogledati u srce svakog čovjeka i vidjeti onu istinsku ljepotu duše.
http://novi.ba/clanak/19696/djeca-sa-posebnim-potrebama-su-
superheroji-u-ocima-svojih-roditelja/14
MOTIVACIJSKA PRIČA: “SUPERHEOJI”
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
57
U četvrtoj generaciji prvačića u mom radnom vijeku, bio je A.M., dijete s
Down sindromom, učenik čije su psihofizičke potrebe zahtijevale posebnu
podršku u učenju. Za mene kao iskusnog profesionalca to je bio poseban
izazov i snažan motiv da uključim svo svoje znanje, iskustvo, vrijeme i
energiju i ovom dragom dječaku pružim svu potrebnu podršku u radu i
razvoju. Prije polaska u prvi razred osnovne škole, A.M. je pohađao vrtić i
njegovo uključivanje i adaptacija na školsku zajednicu tekla je bez
problema. Dječak je u predškolskom periodu bio uključen u logopedski
tretman. A.M. je za kratko vrijeme zadobio simpatije vršnjaka, dobro se
uključio u svoju vršnjačku grupu. Prihvaćenost je bila obostrana. Bila sam
sretna zbog njegove privrženosti i povjerenja koje sam kao učiteljica
stekla. Posebnu pažnju posvetila sam razvoju fine motorike kod A.M.,
jezičko-govornih sposobnosti, poticanju njegove znatiželje, snalaženju u
prostoru školske zgrade, usvajanju rutina, osamostaljivanju u radu.
U svakodnevnim aktivnostima koristila sam svaku priliku za jačanje
njegovog samopouzdanja. Na edukativnom planu napredovao je u skladu
sa svojim sposobnostima. Uspio je djelimično usvojiti velika štampana
slova. Dobra vizuelna percepcija omogućava mu da sadržaje sa table
korektno prepisuje. Samostalno i po hronološkom redu slaže slike u priči.
Udružuje u parove iste riječi ispisane na kartonima. Uz pomoć didaktičkog
materijala sabira i oduzima do 5. Prepoznaje i imenuje trougao, kvadrat,
krug, kocku, loptu. Iz moje okoline je dobro savladao sadržaje o porodici i
higijeni.
Prepoznaje i imenuje domaće i divlje životinje. Zdravstveno-higijenske
navike kod dječaka su izgrađene i samostalan je u obavljanju istih. Pravila
ponašanja u školi je usvojio i poštuje ih. Učenik se uključio u sve
aktivnosti i posebno se isticao u fizičkim aktivnostima. Najradije je
pohađao nastavu tjelesnog i zdravstvenog odgoja.Tada bi davao cijelog
sebe, radovao se svom i uspjehu svojih drugara, uživao i jednostavno bio
omiljen među vršnjacima. Ono što je posebno važno je zdrava porodična
sredina u kojoj A.M. živi. Roditelji bez pretjeranih ambicija, posebnu
pažnju su posvećivali njegovom zdravlju koje je bilo prilično narušeno i bili
sretni i zadovoljni i najmanjim napretkom. Njegovo vedro lice smatrali su
najvećim uspjehom u školi. Iskreno rečeno sretna sam što sam se skoro
pet godina družila sa A.M. Sada je šesti razred i raduje me kada ga na
pauzi vidim u grupi sa drugarima iz razreda.On niti u jednom trenutku nije
sam.
Učiteljica Samira M.
PRIČE IZ UČINOICE
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
Slikom iz O.Š. “Kovačići”
Sarajevo
58
Sa velikim interesovanjem i željom za školovanjem koja se isticala
na njegovom licu, dječak V.B. došao je da se upiše u prvi razred.
Pomalo je bio uplašen jer nije znao da li je to moguće, jer je tad
imao 14,5 godina. Romske je nacionalnosti. Objasnili smo mu šta
sve treba uraditi da bi se upisao i već sljedećeg dana je sjeo u
školsku klupu. Klupa mu je bila vidljivo mala, ali to ga nije omelo da
aktivno učestvuje u svakom nastavnom satu. Počeli smo… Istina,
u početku, je bilo teško. Navikavanje na školske obaveze, na
poštivanje pravila školskog ponašanja i sva druga školska
dešavanja smo prelazili korak po korak. Već pri prvom sastavljanju
riječi i jednostavnih rečenica vidjela sam da će to sve lijepo i
uspješno teći. Napredovanje je postalo očigledno u drugoj polovini
prvog razreda. Kao pomoć i potpora u savladavanju gradiva
pritekla nam je i dugogodišnja učiteljica, koja je u to vrijeme radila
u biblioteci. V.B. je s njom radio svaki dan prije i poslije nastave,
uvijek težeći još. U prvom razredu je uspio da usvoji većinu gradiva
prve trijade devetogodišnjeg obrazovanja. Radost na njegovom
licu je bila sve više i više izraženija. O socijalnom aspektu ne treba
puno govoriti, jer se tu nije dosta toga promijenilo. V.B. je od
samog početka imao izuzetne odnose sa ostalim đacima. Ovdje ne
mogu govoriti o vršnjacima, jer je učenik V.B. bio od njih stariji
nešto malo manje od 10 godina. Pomagao im je u mnogim
prilikama i nekako se veoma zaštitinički postavio prema njima, a
oni su mu na to uzvraćali pažnjom i onom pravom dječijom ljubavi.
Svi zajedno smo išli naprijed, koračali stazama znanja i došli do
kraja prvog razreda. Učenik V.B. je na kraju polagao nastavne
sadržaje prve trijade i tu pokazao izvanredne rezultate, na koje
sam lično veoma ponosna, kao i kolegica koja je uložila mnogo
truda i vremena. A tek njegova sreća… E o tom bi se moglo dugo
pričati… Ove školske godine ga učiteljiva Amila zajedno sa
učiteljicom Sanelom priprema za polaganje IV i V razreda.
Učiteljica Selma M.
Ove školske godine u odjeljenje koje vodim uključio se učenik V.B.
Imala sam priliku upoznati ovog vrijednog dječaka prošle godine
kada se pripremao za polaganje I, II i III razreda. Na nastavu dolazi
redovno. Prihvaćen je u odjeljenju i rado se druži sa ostalom
djecom. Vrijedno radi i završava svoje školske obaveze. Aktivno
učestvuje u realizaciji radionica. U savladavanju nastavnih
sadržaja IV i V razreda pomaže mu i učiteljica Sanela. Vjerujem da
će s uspjehom završiti IV i V razred na kraju ove školske godine.
Učiteljica Amila Š.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
Slikom iz O.Š. “Kovačići” Sarajevo
59
Učenica pohađa osmi razred devetogodišnjeg obrazovanja., dijete je
sa down sindromom. U odjeljenju je sa istom djecom od početka
školovanja tj. od prvog razreda. Poznaje i voli svu djecu u odjeljenju,
a i djeca nju jako dobro prihvataju, često je pitaju kod koga želi da
sjedne u klupu, pomažu joj da spremi stvari, kad je nastavnik pohvali
za nešto učenici joj aplaudiraju što je uvijek obraduje. Njene jake
strane su što je često nasmijana i što pažljivo prati šta se dešava u
odjeljenju, stiče se utisak da voli što je u razredu. Pripremljene radne
listiće rado uzima, ako treba prepisati neku pjesmicu radi to strpljivo i
do kraja, ne ispušta ni jedno slovo, sve prepiše tačno urednim
rukopisom. Voli da estecki dotjera radni listić, nacrta smješka i pored
njega napiše DIGIMON, zatim ga oboji bojicama. Kad završi zadatak
izvadi iz pernice nekoliko figurica koje nosi, poreda ih po klupi i igra
se. U komunikaciji sa nastavnikom kao i sa učenicima teškoću
predstavlja to što ne želi pričati naglas. Sporazumijeva se gestovima i
mimikom ili ponešto prošapče. Suprotno ovome, po izjavi majke, kod
kuće priča dovoljno glasno, čak i pjeva i razgovara sa mlađom
sestrom, sa ocem i majkom. Ove godine učenici u toku nastave
umjesto asistenta pomaže majka što joj daje dodatnu sigurnost tako
da je počela nešto glasnije komunicirati. Učenica je dijete sa
posebnim potrebama koje je dobro integrisano u odjeljenje, ne
narušava radnu atmosferu, učenici je vole. Za ovu učenicu jako je
korisno što pohađa nastavu u redovnoj školi.
Nastavnica Zineta B.
Školske 2009/ 2010. godine učenik H.T. upisan je u osnovnu školu
koja je bila najbliža adresi njegovog stanovanja. Međutim, ni nakon
mjesec dana, učenik se nije uklopio u odjeljenje. Roditelji, zabrinuti
zbog svakodnevnog plača i odbijanja učenika da ide u školu, odlučili
su da potraže pomoć. Raspitali su se i došli do informacije da je OŠ
„Kovačići“ poznata po inkluziji, te da učitelji i nastavnici veoma
uspješno rade s djecom s posebnim potrebama. Učenik H.T. je
odmah prihvatio učitelja i učenike, a i oni su njega. Danas je treći
razred i sa velikom radošću i zadovoljstvom dolazi u školu. Na
edukativnom polju, učenik je savladao pisanje velikih štampanih
slova, čita velika i mala štampana slova i razumije pročitano, uz
pomoć sabira i oduzima u obimu broja 10. Pokazuje
zainteresovanost za timske igre, muziku i sport. Ima razvijene
higijenske navike i poštuje školska pravila. Učenik H.T. je obuhvaćen
defektološkim i logopedskim tretmanom po jednom sedmično. Od
samog početka, uspostavljena je odlična saradnja sa roditeljima.
Formiran je školski tim koji prati napredak učenika, a kojeg čine:
defektolog, učitelj, pedagogica, majka učenika i asistentica.
Učitelj: Remzo H.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
Slikom iz O.Š. “Kovačići”
Sarajevo
60
Svako dijete ima svoju priču, koja je posebna i dragocjena. Svako od
njih ima pravo da njegove potrebe budu shvaćene i prepoznate, te da
se na njih odgovori. A.S. je dječak koji je još pri prvom susretu
zaokupio moju pažnju svojom otvorenošću. Prije polaska u školu
pohađao je časove kod defektologa i logopeda. Intenzivan rad počinje
polaskom u redovnu osnovnu školu „ Kovačići“ gdje od trećeg razreda
radi po individualno prilagođenom planu i programu. U početku smo
se sporazumijevali na osnovu mimike. Mnogo vremena provodila sam
smišljajući načine i metode rada koje bi mu omogućile što bolji i
kvalitetniji uspjeh. Čitala sam sve informacije o problemima osoba sa
Down sindromom. Shvatila sam da neki od njih mogu postići više, a
neki manje. Tješila sam samu sebe da ja i nisam studirala za rad sa
djecom sa posebnim potrebama, pa stoga i ne trebam očekivati neke
rezultate. A.S. je osoba koja želi da ga tretirate kao i svako drugo
dijete, uvažavajući njegovu ličnost i poklanjajući mu pažnju. Voli
pohvale i komplimente, a prisustvo autoriteta ( u ovom slučaju mene)
garant je da će se zadatak završiti do kraja. U radu s njim veoma je
važno obratiti pažnju na to da nova znanja može usvajati samo ako je
u stanju vidjeti, osjetiti ili čuti. Tokom rada sam pripremala mnogo
očiglednih sredstava, jer jedino tako sam mogla očekivati rezultate.
Najviše je uživao na času tjelesnog odgoja, sve vježbe je radio sa
posebnom pažnjom i strpljivošću. Uloženi trud se na kraju ipak
isplatio: savladao je čitanje i pisanje velikih i malih štampanih i pisanih
slova latinice, razumije pročitani (kraći) tekst, odgovara na kratka
pitanja, postupak sabiranja i oduzimanja do 100 postepeno savladava
uz pomoć didaktičkog materijala, rado učestvuje u grupnom radu i
dobijenom zadatku pristupa sa radošću itd. U odjeljenju je prihvaćen
od strane svih učenika još od prvog razreda. Učenici izražavaju želju
da sjedi s njima, da mu pomažu u određenim aktivnostima. Rado se
druže s njim tokom velikog i malog odmora. Roditelji su maximalno
uključeni u obrazovni sistem, zajedno usklađujemo zahtjeve prema
A.S. na planu učenja i ponašanja. Tokom ovih pet godina nastojala
sam pomoći mu u procesu socijalizacije i barem djelimično pripremiti
ga za dalji život.
Učiteljica Berina B.
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
Slikom iz O.Š. “Kovačići”
Sarajevo
61
Na prvi pogled sasvim običan razred. Veseo, razigran…baš kao i
svaki drugi. Učenici kao pčelice vrijedno rade, žedni znanja i igre s
radošću dolaze u školu. I ništa tu ne bi bilo neobično, da nema jednog
posebnog dječaka koji taj razred jos više veže i čini jedinstvenim,
ljepšim, bogatijim… Taj dječak je poput svih dječaka; veseo, nasmijan,
druželjubiv i veoma, veoma, drag. Voli ono što i njegovi drugovi:
nogomet, muziku, Gormite, sakupljati i razmjenjivati sličice… On naš
razred čini ljepšim i boljim. M.A. je učenik trećeg razreda sa
dijagnozom Cerebralne paralize. Od prvog dana škole je, kako od
učiteljice tako i od od strane drugara, bezrezervno prihvaćen. On ima
želju, sposobnost i mogućnost učestvovati u nastavi kao i ostala djeca,
ali njegovo kretanje je ograničeno. U školi uglavnom koristi kolica.
Teško hoda. Vrijedan je i puno uči i nema problema sa usvajanjem
znanja. Lako i brzo usvaja svo predviđeno gradivo. Veoma je uporan i
maksimalno se trudi da bude istrajan u svemu. Manji problemi i
poteškoće se javljaju kod pisanja, ali tu „ uskaču“ njegovi drugari koji
jedva čekaju da na neki način pomognu svom drugu i daju mu do
znanja da je jednako vrijedan kao i oni i da mala prepreka ne znači da
ne može stići do cilja. Svakim danom se sve više trude da M.
napreduje i pomažu mu da prepiše sav zapis sa table, vježbaju s njim
, pomažu mu da se pripremi za čas , izvadi knjige , vole ga bez
predrasuda i računice, ali isto tako i M. njima pomaže i uzvaraća
povjerenje i ljubav. Pošto su mu Matematika i Muzička kultura najdraži
predmeti , M. će rado pojasniti neki malo teži zadatak iz Matematike i
na času Muzičke kulture rado zapjevati svoju (našu) najdražu
sevdalinku i oraspoložiti i odmoriti sve nas zajedno. On je za sve nas
velika inspiracija. Dokaz da samo upornost i istrajnost uz veliki trud i
zalaganje daju rezultate.
Učiteljica Amra Đ.
http://www.oskovacici.edu.ba/inkluzivno-obrazovanje/price-iz-ucionice/
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
Slikom iz O.Š. “Kovačići”
Sarajevo
62
Dragi čitatelji,
pred vama je
scenarij radionice
koji možete sami
realizirati u
manjoj ili većoj
grupi.
Nije bitno da li ste
profesor ili
učenik, NVO
aktivista ili
naprosto
građanin koji želi
podići svijest ljudi
oko sebe o
ZNAČAJU
INKLUZIJE
DJECE.
RADIONICA: EU SIMULACIJA
"Sreća samo ponekad pomaže, rad uvijek."
Friedrich Rückert
TRAJANJE: 90 minuta
CILJ: Cilj EU simulacije je da približi učesnicima proces donošenja
odluka, lobiranja i zagovaranja za određene ciljeve u Evropskom
vijeću.
MATERIJAL ZA UČESNIKE:
Flipchart
Raznobojni markeri
Materijali o Evropskoj uniji
OPIS:
Na početku radionice svi učesnici su upoznati sa konceptom EU
simulacija i šta to zapravo predstavlja. Svaki učesnik je dobio ulogu
jednog delegata u Evropskom vijeću. Učesnicima je objašnjena
razlika između Evropskog vijeća kao EU institucije i Vijeća Evrope
koja ne predstavlja EU instituciju. Planirana tema simulacije je „BiH
mora osigurati inkluziju u obrazovanju učenicima sa posebnim
potrebama i poteškoćama u razvoju". Svim učesnicima je
podijeljen materijal sa podacima relevantnim za ovu temu. Također
su učesnici dobili i materijale o zemljama za čije su delegate
imenovani kako bi mogli pripremiti svoja izlaganja. Tokom drugog
dijela pripreme za EU simulacije učesnicima je objašnjen princip
zasjedanja i tok debate. Debata se sastoji od: prozivanja,
naglašavanja teme zasjedanja, uvodnih govora, rasprave,
zaključnih govora i procesa glasanja. Nakon toga svi učesnici
prezentiraju stavove delagacija koje zastupaju.
ZAKLJUČAK:
Učesnici su upoznati sa procesom komunikacije i donošenja odluka
u Evropskom vijeću; mladi su upoznati sa značajem inkluzije,
pojmovima “djeca sa posebnim potrebama” i “djeca sa
poteškoćama u razvoju”, značaju obrazovanja za ove učenike.
URADITE SAMI
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
63
1. Posebne potrebe djeteta su privremene ili trajne veće neravnoteže, zaostajanja ili ubrzanja u pojedinim aspektima
razvoja ili razvoja u cjelini koja se kod djece različito izražavaju. Teškoće u razvoju su urođena ili stečena stanja
organizma koja prema svojoj prirodi zahtijevaju poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj
sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.
2. Oštećenje vida; oštećenje sluha; poremećaji govorne-glasovne komunikacije i specifičnim teškoćama učenja; s
motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima; sa sniženim intelektualnim sposobnostima; poremećajima u
ponašanju; poremećajem pažnje/poremećajem pažnje s hiperaktivnošću (ADD/ADHD); s višestrukim teškoćama
3. Uključivanjem djece s posebnim potrebama u redovne skupine, njihovi se pojmovi proširuju. Socijalna integracija
djece s posebnim potrebama i njihovih vršnjaka koji nemaju posebne potrebe daje mogućnost svoj djeci da uče,
igraju se i žive zajedno, te da se razviju u osobe koje razumiju i poštuju jedni druge.
4. Potencijalne posebne potrebe može imati dijete koje je tijekom trudnoće, poroda ili nakon poroda imalo neke rizične
faktore (npr. prerano rođeno dijete, teški porod i dr.), koje je bilo ili je još uvijek izloženo nekim nepovoljnim
okolinskim uvjetima (npr. nepotpuna obitelj, bolest u obitelji i dr.) ili dijete kod kojeg neki aspekt razvoja značajnije
odudara od ostalih, odnosno koje se u nečemu znatno razlikuje od ostale djece u skupini (npr. sporiji motorički razvoj,
izrazito živahno dijete i dr.)
5. Prolazne posebne potrebe može imati dijete zbog razvojnih raskoraka između djetetovih potreba i mogućnosti u
pojedinim fazama razvoja (npr. negativizam u trećoj i šestoj godini) ili dijete koje je doživjelo neke stresne događaje u
životu (npr. smrt u obitelji, boravak djeteta ili roditelja u bolnici, rođenje brata/sestre i dr.)
6. Trajne posebne potrebe može imati dijete kod kojeg neke potencijalne ili prolazne potrebe nisu na vrijeme uočene ili
pravilno tretirane, dijete koje je bez roditeljske brige duže odgajano u dječjem domu, bolnici i sl., darovito dijete te dijete s
teškoćama u razvoju. Teškoće u razvoju su urođena ili stečena stanja organizma koja prema svojoj prirodi zahtijevaju
poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.
7. Inkluzija je proces učenja i odgajanja djece s posebnim potrebama zajedno s djecom koja nemaju takvih potreba.
Tada ta djeca imaju jednake mogućnosti u razvoju svojih tjelesnih, emocionalnih, društvenih i drugih sposobnosti.
Inkluzija omogućuje djeci s posebnim potrebama mogućnost za promatranje, imitiranje i doticaje s djecom koja su
normalno razvijena.
8. Kako bi inkluzija bila što uspješnija, važno je imati pozitivne stavove i stvoriti pozitivnu atmosferu unutar odgojne
skupine i na razini dječjeg vrtića o uključivanju djece s teškoćama u razvoju u redovite programe. Također je važno
osigurati kvalitetne odgojitelje i/ili asistente koji će boraviti s djetetom s teškoćama u razvoju i dodatno poticati
njegove razvojne mogućnosti. Osim osiguravanja materijalnih i fizičkih uvjeta rada ovisno o djetetovim teškoćama,
edukacija, motivacija za radom i dobra suradnja svih uključenih je najvažnija.
9. Integracija - uključivanje djece s manjim teškoćama u redovan sustav odgoja i obrazovanja.
10. Prilika za druženje s vršnjacima; Uzori među vršnjacima za vještine i ponašanja; Aktivnosti na razini dobi u
područjima gdje ne zaostaje; Veće samopoštovanje zbog boravka u redovnoj grupi; Koristi za ostalu djecu u
programu; Prilike za učenje o razlikama.; Veće samopoštovanje zbog pomaganja drugima.; Učenje novih socijalnih
vještina interakcije s djecom različitih sposobnosti.; Razvijanje razumijevanja teškoća koje imaju djeca s posebnim
potrebama.; Postaju osjetljivi prema potrebama drugih i bolje razumiju različitost.; Djeca spoznaju da pojedinac može
prevladati svoje teškoće i tako postići uspjeh.; Priznavanje vlastitih sposobnosti, vještina.
11. Osjećaj da je njihovo dijete prihvaćeno.; Saznanje da njihovo dijete dobiva najviše prilika koliko je to moguće.;
Prihvaćanje razlika.; Informacije o djetetu u usporedbi s drugom djecom.
12. Spoznaju individualne razlike među djecom i načine kako pojedine obitelji rade sa svojom djecom koja imaju posebne
potrebe.; Otkrivaju nove putove i načine za međusobnu pomoć.
13. Profesionalni razvoj/učenje novih vještina; Izazov, novi interes u radu.; Pružanje potrebne usluge.; Definiranje
individualnih mogućnosti djece i specifičnih potreba učenja pojedine djece.; Povećanje sposobnosti za
individualizirani rad.
14. stvoriti pozitivnu atmosferu; omogućiti osjećaj sigurnosti; omogućiti doživljaj uspjeha; omogućiti osjećaj prihvaćenosti i
poštovanja; pružiti mogućnost odabira igara u centrima aktivnosti; omogućiti priliku za svladavanje
novih vještina
15. Odgovor znaš samo ti!
ODGOVORI IZ KVISKOTEKE
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
64
http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski2/katolicki-vjeronauk/poucne-price/neka-cudna-
bolest/
http://www.duhoviti.com/motivacione-price/ko-je-srecan-paun-i-vrana.html
http://www.pjesmicezadjecu.com/mamin-kutak/djeca-s-posebnim-edukacijskim-
potrebama.html
http://www.bitno.net/duhovne-price/djecak-koji-je-odlucio-umrijeti/
http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/koja-je-razlika-izmedu-djece-s-posebnim-
potrebama-i-djece-s-teskocama-u-razvoju/
http://www.roda.hr/article/read/inkluzija-djece-s-teskocama-u-razvoju-u-redovan-sustav-
odgoja-i-obrazovanja
http://www.zadecu.com/Bajke/kako-je-patuljak-postao-car.php
http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski2/katolicki-vjeronauk/poucne-price/bajka-o-
jednom-misu/
http://mudremisli.net/jedna-zivotna-prica-mudre-price/#UHzPxsSXjiWEMOA3.99
http://www.jutarnji.hr/moja-kisna-djevojcica-prica-koja-je-ganula-hrvatsku--posvojila-sam-
dijete-s-posebnim-potrebama/1223233/
http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/jelenini-andeli-unijeli-su-svjetlost-u-nas-zivot/
http://novi.ba/clanak/19696/djeca-sa-posebnim-potrebama-su-superheroji-u-ocima-svojih-
roditelja/14
http://www.oskovacici.edu.ba/inkluzivno-obrazovanje/price-iz-ucionice
BIBLIOGRAFIJA
“Recimo DA inkluziji djece
sa poteškoćama u razvoju”
65
ZA „CENTAR ZA KULTURU DIJALOGA“ Sanja Vlaisavljević
IZVRŠNA UREDNICA Nadina Balagić
REDAKCIJA Tijana Ljuboje, debatni klubovi, Anja
Gengo, Amela Ibrahimagić, Amer Musić, Anesa Vilić, Nadina Balagić, Zoran
Marčeta, Branka Kukić, Marko Romić
DTP Anesa Vilić
IZDAJE I UMNOŽAVA Centar za kulturu dijaloga
Debatne novosti – Specijalno izdanje SVAKO UMNOŽAVANJE I KORIŠTENJE
SADRŽAJA IZ NOVINA JE VEOMA POŽELJNO!
Cijena: 0 KM + obaveza da ponekad napišete članak za novine Izlazi mjesečno, a nekada i
češće
Fra Anđela Zvizdovića 1 71 000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina +387 33 203 668
TRN: 1610000047260060 Raiffeisen banka BiH
[email protected] www.ckdbih.com
CKD STRANICA:
https://www.facebook.c
om/groups/1342004439
68/?fref=ts
DEBATOLOGIJA:
https://www.facebook.c
om/Debatologija?fref=ts