denis kuljiš - dva pamfleta protiv tuđmana

DVA PAMFLETA

PROTIV TUĐMANA

Denis Kuljiš

kuljis.indd 1kuljis.indd 1 7.7.2005 13:56:467.7.2005 13:56:46

izdavačNaklada Jesenski i Turk

za izdavačaMišo Nejašmiæ

urednik izdanjaGordan Zeèiæ

lektura Ljiljana Cikota

računalni slogMario Ostojiæ

dizajn naslovnice Božesaèuvaj

tisakZrinski d.d., Èakovec

www.jesenski-turk.hr


DVA PAMFLETA

PROTIV TUĐMANA

Denis Kuljiš

Naklada Jesenski i TurkZagreb 2005.


Denis Kuljiš: Dva pamfleta protiv TuđmanaNaklada Jesenski i Turk, 2005.

Tekst copyright ∂ Denis Kuljiš 2005.


Dva pamfleta

protiv Tuďmana

- 7 -

Ouverture 1991:

Dva ratna druga

- 91 -

Dies Irae


Mome ocu Mirku Kuljišu

koji mi je uvijek bio uzor u životu


7

Dobro se sjećam, kad smo se sredinom travnja 1991. helikopterom vraćali iz Tikveša sa susreta Tuđman--Milošević, u trenutku kad smo prelijetali Borovo Selo, analizirajući razgovore, Predsjednik mi je dao komadić papira. Ništa pritom nije govorio, ali je nje-gov izraz lica jasno odražavao značaj sadržaja ispisa-ne poruke. Čim sam je ugledao bilo mi je jasno da je autor Slobodan Milošević...

Hrvoje Šarinić: Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem (Zagreb, 1999)

Bilo je kasno uvečer, glava mi je pucala, a mrzovolja po-čela poprimati epske razmjere. Bio mi je pun kufer.

U hotelu “Palace”, iluminiranom kvazivenecijanskim kan delirima, s tamnim tapetama po zidovima, restoran je

OUVERTURE 1991:

DVA RATNA DRUGA


Dva pamfleta protiv Tuďmana

8

sablasno pust i vlada otrovan ugođaj provincijskog gnijez-da, u skladu s idejom da smo mi isto tako dobra Srednja Europa kao i svaka austrijska zabit, pa je čisto, posluga ulju dna, a jela pripravljena po receptima opatijske redak-cije Pellaprata, naslijeđenim iz socijalizma – holštajnski steak, pile Kijev... Tu sam, uz deplasirano skup hrvatski chardonnay ili slovenski rizling, po sto i prvi put otvarao oči nekom dobrom strancu, koji je, u ime svoje dobre vlade, došao ostaviti novac za neki dobronamjeran i vje-rojatno potpuno promašen projekt očovječenja balkanske pripizdine.

Kad ti stranci banu u “Palace”, ništa im nije jasno, a ne slute kako je ovdje srednja klasa – profesori, prevodioci, institutska raja – djelomično opstala tako da je servisirala njihove dobronamjerne, često potpuno promašene pro -jekte; lagali su im i povlađivali na dobrom engleskom, francuskom i njemačkom, dobro obučeni, ne baš u Pra-du, ali u pro šlosezonskog Bossa i Max Maru, zgodni, sim patični europski orijentirani intelektualci, čak i neke vrlo zgodne, privlačne ženice, koje se drže kao da te neće pljusnuti ako ih poslije ponoći pozoveš na piće...

Sve to znači da stranci uvijek istim ljudima postav ljaju ista pitanja – u pokroviteljskom tonu, s dozom za brinu-tosti i simpatije – pa uvijek dobivaju očekivane odgovore, popraćene s nekoliko zgodnih anegdota, brojčica i indis-krecija, koje mogu umetnuti u svoja izvješća poslije tih susreta s lokalnim liberalnim intelektualcima, kompati-bilnim euroameričkoj političkoj klasi. Kad je Slove nija 1990. raspisala referendum o samostalnosti, War ren Zimmer man, američki ambasador u Beogradu, po slao je


Ouverture 1991.

9

u Wa shington depešu s pouzdanom informaci jom da će se damdeset ili osamdeset posto stanovnika Slo venije glaso-vati protiv odcjepljenja. Tu mu je drago cjenu intro spek-ciju omogućio njegov prijatelj Janez Stanovnik, bivši vele-poslanik u Ujedinjenim narodima, habitué diplomatskih koterija na East Riveru, slikoviti Ka ran tanac s brkovi ma nalik na volan trkaćeg bicikla. U serk lovima partijske no-menklature on je figurirao kao autsajder – bezveznjak – a bio jedan od malobrojnih slovenskih pobornika jugosla-venskog reformista premijera Ante Markovića.

Diplomatski izviđači uvijek se suočavaju s istim prob-lemom: susrest će samo pripadnike internacionalne klase i od njih čuti samo ono što i sami misle. Obavještajci se uklope u milje, ali ne znaju interpretirati politički smisao informacija koje iskopaju; zapravo su jedino novinari na visini izazova, ali se oni, po prirodi posla, ne upuštaju u generalizacije, osim onih banalnih. Odmah odu u naj-skup lji hotel, iste večeri pronađu najbolju birtiju u gradu, ondje nađu lake ženske, domaće novinare i strane agente, a uz strane novinare lijepe se domaći špijuni i, u veselom društvu, kad sav trošak ide na redakciju i specijalne fon-dove, svaka je priča dostupna, svaki čas netko ti na stol tresne teški ekskluziv. Kurve, špijuni i žurnalisti znaju sve, a uvijek ih nađeš na kupu ako iza ponoći upadneš u špelunku u kojoj ni teoretski ne možeš dobiti mjesto pa fabuloznim iznosom od obera izbiješ stol kojega tu ranije nije bilo.

Politički izviđači izolirani su pak od polusvijeta svojim sta tusom. Osim toga, oni po svom profesionalnom pri stu-pu politiku odvajaju od senzacija života, koje, u naj boljem



10

slučaju, pohrane u ladicu “iskustvo”, a ne među “sazna-nja”; u “bizar” i “egzotik”, a ne među službene mu drosti oficijelnog kurikuluma. Što god da im kažeš, neće povje-rovati: Mendiluce me pogledao kao lunatika kad sam mu ujesen 1991. rekao da će u predstojećem ratu u Bosni biti 500 tisuća izbjeglica; neka gospođa s odličnim vezama u Ljubljani i Beogradu, koja je izviđala za Roya Gutmana (pa je on dobio Pulitzerovu nagradu za otkriće srp skog logorskog sistema), otvoreno me ot kantala kad sam joj pokušao rastumačiti da eskadroni smrti po put Ar kanova ne mogu po Bijeljini operirati bez logi stike, sred stava veze i operativne koordinacije s beogradskom 1. armijom ge-nerala Ojdanića. Nove zolje koje su nosili sma knute preko ramena moglo im je dati jedino srpsko Ministarstvo unu-tarnjih poslova, odnosno državna si gur nost, RGB Franka “Frenkija” Simatovića. “Da neke bande tamo djeluju, to mogu zamisliti”, rekla je s omalo važavanjem, “ali ako vi hoćete reći da njima upravljaju po litički krugovi u Beo-gradu, moram reći da je to jedna posve ludikrozna ideja!”

Sve je to u redu, mogu ja i s tim živjeti, ali ove večeri mu čila me glavobolja, a navršilo se deset godina otkako sam baš tu, u “Palaceu”, počeo ordinirati sa strancima objašnjavajući im naše prilike. Pomalo mi je svega bilo dosta; učinilo mi se naposljetku kako je glupo filati te is-turene eksperte informacijama nadajući se da će one pro-drijeti u njihove position papers pa pomalo kontaminirati njihove think-tankove... Jer, u međuvremenu, bez obzira na ekspertno znanje institutskih zaklada i stručnjaka sa Zapada, koje smo im davali na žlicu, njihovi ministri, državnici i specijalni izaslanici napravili su sto dealova s


Ouverture 1991.

11

našim domaćim razbojnicima, ratnim poglavicama i go s-podarima predatorske ekonomije.

Prilikom neslužbenih tête-à-tête susreta s nama, i oni su se zgražali nad glavnim junacima balkanske scene, ali za televizijske vijesti smijali su se od uha do uha sjedeći na Slobinu kanabeu, ispred ormara s porculanom iz Sèvresa, ili u Tuđmanovoj ampirskoj garnituri, kraj vaze iz dinasti-je Ming, koju mu je valjda ostavila nepismena baba. Našli bi jezik za sporazumijevanje, metajezik realpolitike, jer ono što se zapravo provodilo bio je rutinski appeasement, bez obzira na dosluh koji smo mi ostvarili s njihovim eks pertima – mi, liberalni, normalni i kulturni ljudi, za-padnjačkoga ukusa i vrijednosti, odnjegovanog na maloj, isto čnoeuropskoj plaći, uz rizik disidentskog elitizma u mraku komunističke represije, ili u limbu socijalizma s ljud skim likom, u oazi Titove diktature.

Bez obzira na to, stvari su ispale upravo onako kako su is pale. Bio sam sit svega.

Ovdje su u igri ostali domaći razbojnici, produkt real po-litike, koja je ovjekovječila europski oportunizam; bar do vi nacionalizma, kapitalisti uzgojeni na bunjištu krimi nal ne ekonomije, nepatvoreni zločinci, prostaci i sko rosteci, pri-mitivci kakvi se mogu naći samo na ovoj santi fragmenti-ranoga balkanskog potkontinenta. A Europa? To je turis-tička atrakcija, kažem prijateljima zaluđenim novim centrima moći na osovini Bruxelles-Strasbourg, koji, me-taforički, stoje na uličnim uglovima i izvi ku ju: “Pokajte se! Evropa je blizu!” Uvijek imam pred očima sliku preuređe-noga londonskog kazališta, neprikladne zgradurine na Grosvenor Streetu, u kojem me dočekao zapovjednik



12

WEU, udruženih oružanih snaga Unije, bivši ni zo zemski ministar vanjskih poslova. U toj materijaliziranoj global-noj metafori, on se, nalik na postarijeg liječnika iz en gles-ke, ili direktora gimnazije iz francuske provincije, po jav-ljuje okružen s nekoliko fosiliziranih generalštab nih ča snika i svitom ušminkanih, mršavih talijanskih satnika na debelim dnevnicama...

Jedini je vidljiv produkt europske vanjske politike tra-gedija Srebrenice. Znaš da si u dubokim govnima kad te od nevolje čuvaju holandski komandosi.

Ta europska realpolitika bila je ovdje, na domaćem i diplomatskom terenu, predstavljena gomilom eurosmrd-ljivaca, koji su svi došli kometski zabljesnuti, napraviti ka rijeru i uzeti pare... Prvo je došao naparfimirani De-Michelis, okružen mladim, dotjeranim suradnicama u dizajnerskim kostimima s minisuknjama; nosile su nje-gove aktntaške s državnim papirima od osobite važnosti... Figurirao je kao budući ministar vanjskih poslova Europ-ske unije, izigravao nekog modernog medičejca, iako je, zapravo, mangup iz venecijanskih sokaka, kojega je Pietro Viotto, rođak moje žene, u Canareggiu primio u talijan-sku Socijalističku stranku, ogrezlu u patronažu. Pošto je od robijao koliko ga je išlo na galleri, DeMichelis je opet bio prikladan i cakum-pakum sređen za izvanrednu pozi-ciju balkanskopaktovskog esktraordinarijusa, ili kako se već funkcija šefa fantomskog Pakta o stabilnosti, na koju ga je Berlusconi htio uvaljati, točno zvala.

Lord Owen izazvao je skanjivanje i kod diplomatskog osoblja u britanskom veleposlanstvu u Zagrebu, a najeu-ropskiji Američanin, advokat Charles Redman, koji je


Ouverture 1991.

13

iskovao tupi instrument Daytonskog sporazuma, vratio se poslije u Hrvatsku s dealom za gradnju hrvatskih cesta, kao direktor divovske kalifornijske multinacionalne kom-panije Bechtel, čiji je predsjednik George Shultz bio član vladina i kuhinjskog kabineta Ronalda Reagana. Dou glas Hurd, princ utvara iz ove balkanske Hoffmanno ve priče, izveo je dva-tri konjićeva skoka u Sarajevo, što je kao tele-vizijski događaj prenošeno uživo s palube RAF-ova “Her-culesa”. U pancirnom prsluku, odjurio bi oklopnja kom s aerodroma do Konaka da se fotografira sa smlavljenim Izet begovićem, a poslije tih doživljaja napisao je knjigu pri povjedaka o tragičnoj ljudskoj svakidašnjici bosansko-ga rata. Literarna inklinacija nije ga omela da po zavr šet-ku mi nisterijalnog angažmana dođe u Beograd kao bro-ker u lukrativnom poslovnom pothvatu akvizicije srpskog telekoma za milijardu njemačkih maraka, is pla ćenih Slo-bi na nerezidentni račun njegova režima u Niko ziji, odak-le je dis poniran prema hitnim potrebama diktatorove ka-marile.

Scena koja se ovdje, u provincijski sumornom restora-nu hotela “Palace”, odigravala te zimske večeri bila je stota repriza sličnih polumračnih soareja u “Esplanadi”, “Inter-continentalu”, po londonskim i vašingtonskim barovima, katedrama na kojima se predavala balkanska politika... U početku, bio sam pun poleta i, sjećam se, zaista pokušao dopisnicama New York Timesa i Washington Posta objasniti kako rat nije započeo jer je u hrvatskim i srpskim selima u kra jevima s mješovitim stanovništvom tinjala vjekovna mrž nja. Nešto slično tvrdio sam Mishi Glennyju i Timu Juddahu. Pritom je prolivena rijeka si vog pinota. Što je



14

vrijeme više prolazilo, to su bili sve bo lje “upućeni”, sve manje zanimale su ih ocjene i informacije domaćih in-formatora jer su ih sad dobivali od vlastitih, smatrali su, pouzdanih izvora, od svojih ljudi na terenu, od drugih stranih novinara, zatim od pripadnika mirovnih snaga, promatrača, obavještajaca i evaluatora, analitičara i ekspe-rata, od internacionalne zajednice koja je pomalo stekla presudnu moć, pa se na kraju s njom mo glo komunicirati jedino ako prihvatiš njihov pojmov nik i stavove, ako se prerušiš u pripitomljenog NGO-Balkanca, ili dopisnog Europejca, a sve što znaš zatajiš ili maskiraš kurentnim frazama preuzevši diplomatski lingo “međunarodne za jed -nice”. Sve te kvaziekspertize i šuplje sto rije leteći će manda- rini poslije nakititi u tanke, fino štampane knjižice, pu b-licirane kod izdavača afiliranih s najvećim, najuglednijim sveučilištima, i u svakoj od njih bit će stotinu, dvije, tri stotine bibliografskih jedinica naslova svih ostalih istih takvih tankih knjižica ispunjenih elegantnom tipogra-fijom... Oni, međutim, nemaju pojma kako je sve, zapra-vo, išlo, što se, zapravo, kuhalo, tko je vukao poteze i koji su bili ciljevi, a što se samo puštalo kao balon, pumpalo ra di propagande...

Prave protagoniste ove neviđene autodestrukcije, nji-hove poteze i motive nisu mogli razabrati jer nisu svla-dali jezik, nikad nisu analizirali lokalne izvore i novine, i – najvažnije – nisu teoretski ovladali fenomenom, budući da nisu htjeli prihvatiti mogućnost kako se akcija na te-renu, totalitet događanja, usmjerava iz lokalnih centara moći, subjektivnom voljom domaćih igrača, od kojih su se oni ograđivali prezirom... Lakše je bilo reći: tu su


Ouverture 1991.

15

se, u regiji, oslobodile neke mračne, primordijalne sile koje su obuzele ovaj dobar, fin narod. On obožava ljudo-žderski totem janjeta nabodena na kolac; to je, naprosto, transgresija re gresivne psihe, a ne posljedica smišljenih, konzekventnih poteza nenadmašnih političkih taktičara, balkanskih gospodara rata. Tko će pomisliti da su doga-đaje pobudili i manipulirali ovi patetični vođe, malo više nego prosjački poglavice, dva nesimpatična bezveznjaka, besprizorna osred nja kriminalca, od kojih smo jednoga uhitili i strpali u bajbok, dok ga drugi već čeka na finalnoj destinaciji, reš-pečen na paklenskom roštilju?

Umoran, malo ogorčen, valjda zlovoljan, odjednom više nisam bio spreman na izmotavanje, beskonačno na-g važdanje s dobronamjernim emisarima, padobrancima koji skoče padobranom u opasnu, romantičnu misiju na pijesku Orijenta, a doskoče u blagovaonicu dosadnog provincijskog grand hotela... Otrovan zlovoljom, okomio sam se na ljude s kojima sam večerao u “Palaceu”, pa ih, uz ravnodušnu hranu i promašena, preskupa hrvatska vina, zasuo neželjenim informacijama i neumjesnim rije-čima gorka prijekora...

“Upravo je sjajno što švedska vlada namjerava uložiti no vac u program psihološke pomoći vukovarskom pučan-stvu”, rekoh, “i to što će uvježbani psihoterapeuti okup-ljati mješovite mikroskupine Hrvata i Srba da im po-mognu u prevladavanju osjećaja frustracije i mržnje, hva levrijedna je, možda i ostvariva nakana, iako će tamo š-nji ljudi imati poteškoća da komuniciraju na engle skom, a bit će vjerojatno i zauzeti sadnjom cikle. No, možda će s vremenom u njima, uz primjenu tih psihotehnika, zaista



16

otupjeti mržnja, razgraditi se matrica zla, ali, zaboga, zar je to presudno! Gledajte, na razini industrij s kih proizvo-đača mržnje već je došlo do raprošmana, po znato mi je kako su srpski medijski tajkuni već počeli po sjećivati hr-vatske, da razgovaraju o prekupu i regionalnoj koncentra-ciji medija, sve u skladu s intencijama međunarodne za jed-nice koja očekuje da lokalne manufakture laži napo sljet ku otkupe i pacificiraju velike multinacionalne korporacije. Što se tiče protagonista balkanskog sukoba, pomrli su ili leže u haškom kazamatu. Njihovi trabanti hrabro nasta v-ljaju misiju, ali sasvim u drugom smjeru – sad su to sve šampioni pomirenja... Ostali su pak gangsteri, svodnici, dileri i reketari, kriminalizirani lump, koji se regrutirao među psima rata. Zločinačka kontraklasa, koja je u među-vremenu postala glavni socijalni oslonac vlasti na ovim prostorima... Čini mi se da je vojni sukob uspješno okon-čan kad su nakon godina petljanja europskih političara ogrezlih u appeasement, politiku ugađanja dvojici mon-struoznih diktatora, američki brodovi lansirali onu prvu salvu raketa što je razorila vojnu infrastrukturu karadži-ćevske paradržave kod Banje Luke i oko Sarajeva... Tim blagotvornim sredstvom brzo se došlo do mira, jer su pa-metne bombe bile inteligentnije od onih na koje su pada-le. Skrhana je vojna sila što se u balkanski rat bila najdalje upustila. A zatim, jedan od dvojice glavnih instigatora ispričao se, jer je imao zakazan neodgodiv sastanak u Sa-mari, a drugoga, otužna i natečena, farmakološki po tak-nuta, dovukli su na optuženičku klupu. No, za razliku od američkih serijala o sudovanju, hašku televiziranu sapuni-cu publika globaliziranog ukusa u Europi, čak i u Hrvat-


Ouverture 1991.

17

skoj, pa i u Srbiji, neće nikako da gleda: Slobin je rejting naprosto bijedan. No, da je Tuđman živ, Hrvati ga možda ne bi ni izručili. Mi se teško prilagođavamo europskim in-stitucijama. Jedino podlost političara kompenzira glupost naroda. Da nije neiskrenosti i oportunizma državnih vođa, već bismo davno bili posve propali...”

“Da”, rekoh, “naravno, postavlja se pitanje kako je do š-lo do rata, i hoće li ga opet pokrenuti ista, duboko ukori-jenjena mržnja, koju će vaši psiho-tehničari po ku šati na terenu otkloniti suvremenim terapijskim tehnikama, su-gestijom, frojdovskom analizom, te stimulacijom super-ega... Vidite, ja imam radikalnu tezu, pa tvrdim kako prvo treba ustanoviti tko je ratovao da bi se dokazalo da Srbi i Hrvati nisu, odnosno, sasvim precizno, nisu Srbija i Hr vatska, nego su bile saveznice. Hrvatska i srpska voj-ska ni su jedna protiv druge ispalile ni metka, dvije države i njihovi vođe – Milošević i Tuđman, iznenadit ćete se, stalno su bili u perfektnim odnosima i neprekidno odr-žavali komunikaciju preko Hrvoja Šarinića, Vrhovnikova kamerlenga. On – kako sam jednom primijetio u redak-ciji, kad je priopćeno da Šaran po dvanaesti ili četrnaesti put ide u diplomatsku misiju u Beograd – otkako je počeo rat, češće viđa Miloševića nego ja svoju ženu! Sam Franjo imao je sa Slobom ‘hotlajn’, skaredni ‘crveni telefon’ za kasnonoćno ćućorenje, i ta su dva opaka tipa izravnu ko-munikaciju održala od prvoga do posljednjeg časa. Tek je demokratski karizmatik Stipe Mesić dao otkloniti zlo slut-nu napravu iz predsjedničkih dvora. No, to što su oni bili u dodiru najmanje je bitno, puno je važnije u jednadžbu s mnogo nepoznanica uvrstiti činjenicu da je Hrvatska bila



18

glavni kanal opskrbe ‘Zapadne Srbije’ naftom dok je sama Srbija bila pod sank cijama. Bosanskim i krajiškim Srbi-ma gotovo ništa nije stizalo ‘koridorom života’, dugim, nesigurnim putem kroz Posavinu, preko Brčkog i Bije-ljine, cisternama iz Srbije gdje nafte također nije bilo. Za trans fer robe ko jom se opskrbljivao Karadžić poslužila je, pak, cazinska enklava, privatna paradržava Fikreta Abdića, koju su opkolili bihaćki Bošnjaci lojalni sarajevskoj vla-di, sami pak opkoljeni srpskim teritorijima, koje su opet opkolili hrvatska fronta i međunarodne granice, gdje se primjenjuju sankcije, jedna i druga podjednako propusne barijere... Teško je to razumjeti i predočiti, to je složeno poput Danteove arhitekture Pakla, ali taj sporedni prizor ratnog stradanja nije našao svog Alighierija, budući da su strani novinari izbjegavali dno infernalne jame; bosansko ‘srce tame’ u Bihaću. Onamo su išli samo najveći očajni-ci – ganski ‘plavci’, koji su se u strahu raspitivali ima li u Korani krokodila, te ukrajinski piloti, najamnici bosanske vlade, koji su noću letjeli helikopterima iznad krošnja dr-veća, kroz zastor SAM-ova, zarađujući svoju ‘nadnicu za strah’...

Preko Rijeke i Zagreba, do Abdića i dalje Karadžiću, vukao se neprekinut konvoj opskrbe, najveća švercerska operacija u europskoj povijesti. Berlinski zračni most sa ‘šesnaestotočkašima’ u brišućem letu, šezdeset na sat, ‘ho, ho, ho i boca ruma!’, krivudavom državnom cestom na pravcu drevne terezijanske jadranske transverzale. U tom poslu napravljene su milijarde, pa je Kroacija sad puna bo gatih hercegovačkih šeika, koji su, neznano gdje, u pus-tinji hrvatskoga Wastelanda, pronašli svoja naftna vrela.


Ouverture 1991.

19

Zašto je Hrvatska opskrbljivala naftom zakletog nepri-jatelja s kojim je moralo doći do rata koji je, navodno, za-konomjerno pobudila vjekovna mržnja što se sad uklanja psihijatrijskim terapijskim tehnikama pod okriljem do-brotvorstva zapadnjačkih vlada? Kad se razmotri politička ekonomija te ilegalne trgovine, postaje jasna cijela slika, vidljivi su motivi stvarnih protagonista, te doseg njihova djelovanja...

Tu političku ekonomiju nitko ne razumije, jer je she ma o bespoštednom ratu Srba i Hrvata potpuno na do mjestila pravu priču. A ona bi se mogla ispričati kao pustolovni roman o šteki ‘Marlboro’ cigareta.

Šteka ‘crvenog’ stiže, recimo, brodom u Rijeku. Ali, mo gla je doći i iz hrvatske tvornice u Rovinju – budući da ide u ilegalni izvoz, ne treba joj markica državnog mono-pola, koja odnosi 92 posto od prodajne cijene. Šleper ‘ci-gara’ stiže, dakle, u Kladušu. Tamo su na vlasti pobornici Fikreta Abdića, najpopularnijeg bosanskog političara do izbijanja rata, koji je s Alijom Izetbegovićem i kulturnim starim udbašem iz Züricha, Adilom Zulfikarpašićem, na-pravio trijumvirat za osvajanje vlasti u postjugoslavenskoj islamiziranoj Bosni, samo što su mirnu tranziciju na taj politički ahiret onemogućili rat i Alija, koji je preuzeo svu vlast u Sarajevu, pa istisnuo svoja dva partnera. Fikret se tada odcijepio i u Cazinu, svojoj bazi, u kojoj je nekoć bio direktor poljoprivrednog kombinata, osnovao auto-nomnu enklavu, pa kolaborirao s Karadžićevim Srbima i pomalo ratovao s Aliji vjernom susjednom musliman-skom enklavom Bihać, kojom gospodari general Duda-



20

ković, nekoć klasić u vojnoj akademiji ratnoga poglavice bosanskih Srba, generala Ratka Mladića.

Helem, kad ona šteka dođe u Cazin, Fikretovi je logi s-tičari odnesu na divlju tržnicu na srpskom teritoriju, koju kontroliraju pripadnici ‘Crvenih beretki’, paravojne sku-pine pod zapovjedništvom beogradskog MUP-a, koju će preuzeti Milorad Luković ‘Legija’, bivši legionar, budući kralj beogradskog podzemlja.

Sad se šteka vozi dalje – mali srpski poduzetnik iz Ba-nje Luke koji ju je na tržnici skupo kupio iz druge ili treće ruke, vozi je dolinom Vrbasa sto i pedeset kilometara pre-ko krajinskog teritorija do potpuno opkoljene travničke enklave. Travnik je tri godine u okruženju i opskrbljuje se jedino na tržnici iznad grada, koju kontrolira srpska bosanska vojska, odnosno ratni poglavice i kriminalci koji rade za Karadžića, pa prodaju municiju, drogu, hra-nu i – ‘cigare’, bez kojih ne može ni dana iz držati nije dan šehid.

Da bi preživjela, enklava mora pribaviti novac. Ali, no-vac stiže, iz inozemstva, od rodbine, te kao pomoć koju mu slimanske države, nadasve Saudijska Arabija, šalju Izetbegoviću i njegovoj vladi, a to je zapravo minder, di-van na kojemu sjede slikoviti ljudi, koji će preuzeti, po vrlo konzervativnom izračunu, jedno dvije i pol milijarde dolara keša. Nešto od toga završi kod Bošnjaka u Travni-ku, pa onda se preseli kod Srba i kod Hrvata, koji jedni druge drže za gušu i u okruženju.

To je politička ekonomija bosanskog rata – on se nije vodio za teritorij, nego za suverenitet koji uključuje sta-


Ouverture 1991.

21

novništvo, te paket-aranžmane etničkog čišćenja i ‘mir-nog preseljenja’, a sve skupa u funkciji naglog bogaćenja kontrarevolucionarne avangarde što je nastala u bivšim republikama, osamostaljenjem partijskog aparata ili pre-uzimanjem policijskog poslije pobjede na izborima.

Znači, rat se nije vodio između srpske i hrvatske vojske – čak ni u prvoj epizodi velikoga stradanja, od drugoga svibnja 1991. kad su izginuli hrvatski policajci u Borovu Selu pokraj Osijeka do drugoga siječnja 1992. kad su, s dolaskom UNPROFOR-a, privremeno zaključena nepri-jateljstva na hrvatskim frontovima.

Ratovalo se, nečuveno i tragično, u hrvatskom Staljin-gradu, u slavonskom blatu oko Vukovara. Tragično i slav-no u povijesnom Dubrovniku, gdje svi tragični događaji poprime historijske dimenzije, ali na oba su mjesta – zar ne? – zaraćene strane bile: JNA i, isprva, Zenge, Zbor narodne garde, koji je tek u septembru 1991. prerastao u Hrvatsku vojsku, čemu je, do zadnjeg časa, sam Tuđman pružao silan otpor, mislilo se, zbog jogunaste nevoljkosti da vlast podijeli makar i u času nacionalne pogibelji, što je, naravno, neodrživa predrasuda, jer tu postoji dublji, stvaran uzrok... Mogao je Tuđman biti zlikovac, suje-tna stara ništarija, ali nije bio blesav, i razumio se on u poli tičku matematiku veoma dobro, vrlo je vješto došao na vla st i poslije se održao u naizgled dešperatnim okol-no s tima. Ne, tu su bile posrijedi druge igre... Ukratko, on je očekivao da će se srpskohrvatski sukob – sukob iz među hrvatske države koja se odcijepila od Jugoslavije i hrvatskih srpskih Krajina koje su se odcijepile od Hr-vatske – razriješiti sporadičnim oružanim obračunima



22

paravojnih i žandarmerijskih snaga, pa neće prerasti u pra vi, frontovski rat, dok će se JNA morati povući jer će s raspadom države izgubiti legitimitet. Zato su mu se dostatnom silom činile Zenge, Zbor narodne garde, for-macija poput američke Nacionalne garde, zapravo glori-ficirana specijalna policija Ministarstva unutrašnjih po-slova, kojoj je na čelo došao jedan bivši pukovnik KOS-a. Naravno, uz naoružanu stranačku miliciju HDZ-a, koja je imala patetične vojne potencijale i ništavnu sposobnost za frontovsko ratovanje, ali puno volje i snage za obračun na domaćoj bojišnici, svađe po birtijama, napade na pi-tome domaće Srbe i izbacivanje svih vojnih penzionera iz njihovih stanova... Doista, Tuđman je vjerovao da mu neće biti potrebna prava vojska, kako je to detaljno opi-sao u svojim memoarima njegov prvi ministar rata, gene-ral zbora Martin Špegelj, posuđen iz postkomunističke Račanove Socijaldemokratske partije u Manolićevu vladu osnovanu poslije prvih izbora u 1990. godini.

Zašto je Tuđman, koji nije bio glupan, tako mislio? Bit će da se tako dogovorio – ili je on tako shvatio narav dogovora koji je, s obzirom na to da je postignut s muča-ljivim, savršeno neproničnim političkim prevrtljivcem i Ze li gom, Slobodanom Miloševićem, morao biti formuli-ran vla stitim Tuđmanovim riječima, s idejama i formula-cijama samoga toga starog samozaljubljenog logoreičnog demagoga. On je, to valja priznati, imao tri čiste da na-posljetku sažme svu mudrost partijskih koterija, što su se već osamdesetih nametnule kao mjerilo međurepubličke realpolitike nacionalnih partijskih rukovodstava, u for-mulaciji koju sam prvi put čuo još 1971. godine: Sudbina


Ouverture 1991.

23

Jugoslavije ovisi o dogovoru Srbije i Hrvatske – dok se dru gi tome moraju povinovati. Druga ključna floskula u političkoj formuli nagodbe preuzeta je sa suprotnog idejnog pola. To je memorandumovska genijalna ideja separacije dvaju izmiješanih nacionalnih korpusa radi ko-načnog razrješenja srpsko-hrvatskog kompleksa: humano prese ljenje! Humano – i ne baš humano, a ni preseljenje, nego izgon, sasvim nehuman, koji se svodi na to da ti za-palimo ili dignemo kuću, proglasimo te snajperistom i pritajenim kosovcem pa izbacimo iz stana, a u Bosni, gdje će mo ići oštro, naprosto dođemo s tenkom pa ruknemo u mili dom pancirnu od 120 milimetara, da se sve razleti u pizdu materinu, s tobom, ili bez tebe – dobro! – ako si se već sam humano preselio, pa ne moramo slati autobus i privlačiti pažnju europskih monitora, besposličara u bi-jelim kutama, koje narod zove ‘sladoledari’.

To je što i to je kako, a gdje, naravno, dogovorili su se u Ka rađorđevu! I zatim u Tikvešu, pograničnom lov nom gos-podarstvu, Titovu jugoslavenskom Camp Da vidu... No, budući da je nesumnjivo Franjo pričao i pričao, a Slobo slušao i slušao, ispuštajući one svoje srpske kolokvijalne zvuke, promuklo-nazalno dhna, dhna, i jhneste, jhneste, pa odsječno, isprazno: to je tačno i može da bude, i slične izmotancije lukave seljačke poze, oni su se sporazum jeli, ali samo u načelu, pronašavši zajedničku platformu, kao dva dobra partijska tehnokrata, zaključivši kako neće mo-ći jedan bez drugoga te, budući da imaju zajednički inte-res, kojega se nikad ne treba odreći, bez obzira na trenu-tačne okolnosti... Interes se svodi na to što jedan drugoga podupiru pošto su stvorili regionalnu ravnotežu, koju ne



24

smiješ narušiti sporadičnom intervencijom koja bi mogla izazvati pad jednoga i drugoga režima, totalni kolaps, ne-kon troliranu eskalaciju rata, humanitarnu katastrofu i sve ostale nepogode koje su kroz devedesete stalno bile u diplomatskom radaru. Ako su se dogovorili u načelu, ne znači da neće muljati i manevrirati, pa će od sporazuma ostati samo bitno – temeljni dosluh o ratnim ciljevima. Kako će do njih doći – to je druga stvar.

Od trenutka kad su se prvi put sastali nasamo, za veliki tête-à-tête u Karađorđevu, i finalni dogovor u Tikvešu, kada su jedan drugome na kraju stisnuli ruku – mene--tekel-ufarsin – do prve epizode rata – pogibije dvanaest hrvatskih policajaca u Borovu Selu – prošlo je samo pet-na est dana.

Skrivana usklađenost njihovih poteza vidljiva je nada-sve poslije primirja od siječnja 1992. u velikoj bosanskoj vojni koju su utanačili njihovi najvažniji doglavnici i ha-rambaše, Manolić, Boban i Karadžić u Grazu. Dosluh se održao i u doba mlake savezničke humanitarno-mirovne intervencije u Sarajevu i ostalim ‘zaštićenim enklavama Ujedinjenih naroda’, gdje su, kao u velike ‘kazane’ u koje bi Wehrmacht opkolio Ruse u zimskoj ofenzivi 1941., dovodili narod na klanje, jer je etnički balans za htijevao smanjivanje apsolutnog broja muslimana, koji su račune pokvarili previsokim natalitetom... Stalno je vrijedio ne pisani ugovor, taj ‘ukupni okvir’ s dva glavna na čela – suglasnost većinskih dioničara Jugoslavije, te ko načno rješenje u vidu humanog preseljenja, makar i na Vječna lovišta... Hindusi i muslimani su se prilikom stje canja ne zavisnosti naprosto poklali, a Česi i Slovaci naprosto


Ouverture 1991.

25

dogovorili, no na Balkanu sve je moguće, pa i jedno i drugo ujedno...

U Tikvešu su se Slobo i Tuđman sporazumjeli da rastu-re Jugoslaviju, da Hrvati iz Bosne, a Srbi iz Hrvatske, idu svaki na svoju stranu kako bi se formirale dvije teritorijal-no zaokružene i populacijski učvršćene nacionalne jezgre. Tu je zamisao u balkansku kvagmiru lansirao genijalni in-telekt Dobrice Ćosića, kasno opismenjena učitelja, druga Gedže, umstvenika koji je stajao iza Memoranduma, naci-onalnog barda, ‘oca srpske nepismenosti’, kako ga je na-zvala Latinka Perović, srpskog Antimojsija, koji je Srbe iz stoljetne dijaspore odlučio vratiti onamo gdje oni jedino ne žele otići jer ispravno slute kako će grdno po pu šiti, na-ime u Srbiju, i u jedino drugo mjesto na svijetu u koje im se ide još manje nego u samu Srbiju, naime na Ko so vo, u mističnu, virtualnu Staru Srbiju. Pravi sadizam – Hr vati još i vole Hrvatsku, zovu je odmila Lijepa na ša (što je bez-vezna kajkavska varijacija Gibonnijeve dalmatinske dirlji-vo-nježne sintagme Lipa moja), ali Hrvati ba rem vole ku-panje u hrvatskom moru, rado privezuju svoje u Sloveniji proizvedene, u Liberiji registrirane krstaše u ma rine iz-najm ljene Mađarima na hrvatskoj obali, pa k tome i svako svoje poduzeće i ustanovu nazivaju Croatia-ovo, Croatia-ono, Hrvatska tiskara, Hrvatska televizija, Hr vatski tele-kom... No, Srbima je Srbija opančarska, mrska provin cija, Ću prija, Uroševac, Požarevac, Valjevo – daleko im lepa ku-ća, i samo bi neki nepopravljivi srbijanski dragovoljac, ra-dikal, svoju tvrtku okrstio Srpsko-to-i-to, jer bi svima odmah zazvučalo crkvenoslaven ski, pravo slavno-am fi lo-hijski, vuklo na tamjan i pojanje, ikonostase, Kajmakča-



26

lan-Mačkov kamen, gdje se na kraju povorke vuče kralj na vo lovskim kolima... Idi bre, gde je tu biznis, moderne stvari, Srbija za koju smo spremni ginuti u Karlovcu, bra-niti je u Bosni, zastupati u Moskvi, izdilati na Cipru, pa nešto pojebati u Ateni i popiti u Parizu, ali samo nemoj da je pu no spominjemo, ili da joj se odajemo u njenim stvar-nim de stinacijama moravsko-mačvanske zakutne pripiz di-ne, koja je i u literaturi, ne slučaj no, ostala neopjevana... Hrvatski pisci, sve od Matoše vih baresovskih zanosnih oda zagorskom pejsažu, iska zu ju lokalpatriotsku ljubav za gnji li domaći zavičaj, što se nigdje ne može pronaći u srp-skoj literaturi. Andrić je Hrvat, Kiš Parižanin, Tišma Ži-dov, a svi su kozmopoliti. Osim u lirici, Srbi su preskočili romantizam, što je dobro za knji žev nost, ali očajno za ži-vot u pro vinciji, gdje se, u palanačkom ozračju sitnih va-rošica, nikad nije razvio građanski poredak, osim u Voj vo-di ni Sremčeva pokondirenog unterhaltovanja, pa je vita l na populacija emigrirala u Beograd, u Jugoslaviju, u inozem-stvo. Umjesto da se modernizira, Srbija je pobjegla od sebe, koliko je mogla...

Drug Gedža odlučio je da se stvar preokrene jednim supstancijalnim potezom – Srbi, zurück u Srbiju i na Ko-sovo, u seljačku postojbinu, jer na Zapadu nemate što tražiti, od Jugoslavije ne možete dobiti ništa više od fede-ralnog pariteta, pa se, raspršeni, razvejani ratovima, rasto-čena nacionalnog bića, morate tek probuditi iz ve kovnog sna... Da, to je onaj isti tisućljetni san iz kojeg će Tuđman buditi Hrvate, pozaspale u doba polumitskih kraljeva na-rodne dinastije, i to istim sredstvom memorandumske ideologije, koja je u Hrvatskoj imala samo jednog iskre-


Ouverture 1991.

27

nog poklonika – ‘akademika’ i ‘doktora’ Franju Tuđma-na, ‘najmlađeg Titova generala’ i, bez ikakvih navodni-ka, nacionalističkog samodršca, ako ne po milosti božjoj, ono s fundamentalnom podrškom Katoličke crkve, u pro-stranom okviru formulacija vlastoručnog ustavnog kon-cepta usvojenog i oživotvorenog na Božić predsudbono-sne 1990. godine.

Među svojim vlastitim sljedbenicima i u svom Polit-birou Franjo je totalno apartan lik; došao je iz Beograda, s Vračara, iz jugoslavenskog državnog vrha, pa poznaje mehaniku jugoslavenske unutrašnje politike, beogradsku čaršiju, škvadru iz Madere, tamošnju inteligenciju i kre-mu koja se skuplja ‘pred Londonom’, pozna i razumije samoga Dobricu Ćosića, druga Gedžu, prati njegovu i memorandumsku, isakovićevsku i crnčevićevsku nacio-nalističku pamfletistiku... Što prati – on to guta! A okru-žen je, u čuvenoj hadezeovskoj Baraci i poslije, u Banskim dvorima, ljudima koji od Beograda i svih tih bolesnih beogradskih ideja iz Madere samo zaziru, ne pomišljaju na diobu Bosne i samo gledaju kako da se riješe domaćih Srba, prvo iz policije i vlasti gdje su se, u neproporcional-nim kvotama, ugnijezdili poslije Sedam deset i prve.

Hadezeovski gremij iz budničkih vremena prije pada Berlinskog zida – njegovu paleozojsku faunu – sačinjava-ju bivši upravitelji zatvora, vječni udbaši, pijani provin-cijski fiškali, nadripjesnici i hercegovačka klatež, razne full-time propalice i, uopće, društveni talog ‘s dna kace’, a političkom analitikom, koja se u to doba upražnjavala u dimu zagrebačke Gradske kavane, gdje se među srodnim dušama, solidno umirovljenim luzerima, mogla pročitati



28

i komentirati ‘Borba’ ili ‘Politika’, bavili su se bezveznjaci, trećerazredne figure, koje je i policija nerado zvala na in-formativne razgovore. Od svih njih samo je Franjo znao što treba i s kime, kako država funkcionira: u jugoko-munističku komitetsko-udbašku arkanu on je bio doista upućen. Pa kad mu je Stipe Mesić rekao kako se promje-ne granica ne mogu provesti bez rata, dobacio mu je: ‘Ti, Stipe, ne znaš kako idu političke silnice’... U tu magnetnu teoriju Franjo je bio duboko involviran.

No, ‘silnice’ i politički dealovi su jedno, a stvarnost ‘na te renu’, gdje će početi rat, drugo. Tuđman je u Tikvešu li jepo objasnio Miloševiću kako valja adaptirati memo-randumski know-how druga Gedže i prilagoditi ga novim političkim prilikama. Srbi iz Krajine, dakle, neka idu iz Lijepe naše lijepo u pičku materinu, a Hrvati poslije neka sele iz Bosne u te krajeve da se uspostavi Velika Hr vatska. No, nije on za fantazmagorične granice iz pa ve lićevskih snoviđenja, na Drini, što, uostalom, zagovara konkuren-cija, desnoekstremistička Hrvatska stranka prava, HSP, i što pokušavaju provesti njene crnokošuljaške formacije najglupljih rodoljuba, HOS, nego za dogledne bano-vinske granice po sporazumu Cvetković-Maček iz 1938. godine, na koji se treba ugledati, iako potpisnicima baš i nije donio besmrtnu slavu... Tamo pak, na drugoj strani, neka se vaspostavlja Velika Srbija, ali opet u praktičnim, suvislim granicama, obuhvatom bosanskih teritorija na-pučenih relativnom većinom srpskog življa, a ne na liniji Virovitica–Karlobag, na limesu Prevelike Srbije iz četnič-kih fantazija i, uostalom, geostrateškom cilju Vukove rojalističko-pravoslavne retrogradističke Obnove, koja je


Ouverture 1991.

29

digla na noge ulični nacionalizam pa prijeti da Miloševića svrgne beogradskim neredima, koji su kulminirali tjedan dana prije finalnog dogovora u Tikvešu i naveli Slobu da dođe na taj sastanak s Tuđmanom, dok očajnički traži šemu kojom će se izvući iz gubitničke situacije na srpskoj političkoj sceni.

Između ta dva zamišljena fokusa polarizacije, hrvat-skog i srpskog, iz stečajne mase ‘prethodne Jugoslavije’ for mirat će se ‘zemljica Bosna’ ili ‘Humanitarna država Sarajevo’, u granicama koje će naknadno utvrditi eks pert-ne komisije. Ćorava posla prekrajanja starog koporana, koji su solidno načinili Đilas i još nekolicina sličnih aba-džija, rado će se prihvatiti renomirani hrvatski i srpski intelektualci, akademkinja Smilja Avramov, jugoslavenski i hrvatski akademik Duško Bilandžić, profesor Zvonko Lerotić i Josip Šentija, inokosni hrvatski inteligent opće prakse, koji se jednom dopisivao s Krležom.

No, kako ćeš živu tvar ljudskih egzistencija u bosan-skim gradićima i općinama najjugoslavenskije federalne države raskovati bez visoke temperature ratnog pla me na? Ono što su papirnato zacrtali ti drveni eksperti, na te-me lju povijesne mudrosti Dragiše Cvetkovića i Vladka Ma čeka, tek moraju na terenu izvesti tehničari poput inženjera Merčepa, Mladena Tute Naletilića i Željka Raž-natovića Arkana, s njihovim kažnjeničkim bojnama i do-brovoljačkim gardama, ali to neće biti neizvedivo postoji li čvrsto polazište usmenog dogovora, potkrijepljena ne-razumljivim Slobinim mumljanjem, postignuta prilikom samotne šetnje puteljkom u sjeni tikveških hrastova, koju je zabilježila jedino izdajnički brbljava kamera paunskog



30

nafutranog debelog dvorskog podvornika Hrvoja Šarini-ća, kao nijemi dokumentarni film, kojemu je, uz rječite geste, samo potrebno dodati nekoliko titlova:

– Pa dobro, Franjo, ali što će na to reći svet?

– Sudbinu Jugoslavije odredit će dogovor Hrvatske i Srbije!

– A što će reći zapadni političari?

– Njih ćemo potkupiti.

– A Srbi?

– Pa rekli smo, brate – humano preseljenje!

Sad, možda je Milošević to i izrijekom potvrdio, kao što je to ranije, u razgovoru s Mesićem, potvrdio Jović, koji je i poslao poziv za ovo dogovaranje u Slavoniji, ali ga je Slobo, naravski, bio otkačio, kao i Tuđman svoga po srednika Stipu, koji ne zna ‘kako idu silnice’. Jović je rekao Mesiću: ‘Srbi u Hrvatskoj hrvatski su građani i, što se nas tiče, mo žete i na kolac da ih nabijete!’ Slobo do duše nije toliko elokventan, pa je možda samo nešto progunđao, ali ako i nije potvrdio, pristao je i poslije se čvrsto držao dogovora. Nijedna vojna jedinica iz Srbije, kad je on preuzeo upravljanje vojskom, nije nikad upu će-na na hrvatsko ratište da pomogne Krajini, koja je ‘pa la u Beogradu’, kako to tvrdi kninski đeneralštabni me moarist opisujući nedostatnu vojnu asistenciju srpskoj Krajini u vrlo pouzdanom izvješću objavljenom u knjizi pod takvim naslovom. Sloba se zaista čvrsto držao duha dogo-vora, pa nikad nije dopustio da se Karadžićeva Republika Srp ska, ta smiješna tvorevina imenovana dosjetkom u Crn čevićevu feljtonu u truc hrvatskoj Republici Hrvat-


Ouverture 1991.

31

skoj, ujedini s Babićevom i Martićevom Republikom Srp-skom Krajinom, jer bi to stvorilo politički fait accompli i zatim casus belli za Srbiju prerušenu u ‘potonju Jugoslavi-ju’, kad hrvatski olujnici skrše srpsku naoružanu kulturnu au tonomiju. Sloba je politički likvidirao Srbe koji su se u Hrvatskoj s Hrvatima, njima i usprkos, mo žda htjeli nešto dogovoriti, poput Steve Opačića, a zatim i Jovana Ra škovića – njega je možda i fizički dokusurio – kako bi in stalirao bespogovorno poslušnog mladog, blesavog zu-bara i glupog brkatog milicionera koji sad, zaboravljeni, trunu u haškom kazamatu, gdje sjede s ostalim najglup-ljim papcima kojima su prepušteni najgori poslovi. No, činjenica što je Sloba tu najzapadniju srpsku paradržavu stavio pod svoju kontrolu nije značila da ju je mislio obraniti – onamo je slao nešto oficira koji su izvršavali zapovijedi visokih policijskih dužnosnika njegova režima, kad je, recimo, gotovo bez borbe trebalo napustiti preko-savsku, zapadnoslavonsku redutu, koja je u sekundi pala u operaciji ‘Bljesak’, ili kad je strateški besmislenim juri-šem na Bihać trebalo istrošiti mobilnu rezervu, da se lakše opravda opće povlačenje čim počne operacija ‘Oluja’... U Krajinu, propustio je za pet godina dvije i pol tisuće dob-rovoljaca iz Srbije, detaširao Kapetana Dragana i, jedino kad zagusti, slao povremeno Arkana i arkanovce.

Za Slobu je nepisani, možda i neizrečeni, dogovor iz Tikveša značio da neće slati vojsku, ali to da će vojska di ći mjesnu Teritorijalnu obranu i ostaviti oružje za nje-ne jedinice, bilo je neizbježno i već se ostvarilo kad je on pot puno ovladao JNA nakon armijskog debakla kod Vu-kovara. Franjo je, međutim, pogrešno mislio da će Srbi



32

naprosto krenuti u egzodus čim njegovi rasovi Gojko Šu-šak i Vice Vukojević kod Osijeka ispale zolju na srpske seo ske kro vove, a saborski fićfirić Žarko Domljan, samo-ljubivi lightweight iz zadnje hadezeovske klupe, održi jedan belikozni jastrebovski govor u Slavoniji... Kao blefer, lažni general koji je po institutima prepisivao neke povjesničar-ske referate, Franjo se možda razumio u ‘silnice’, ali nipo-što u rat, vojsku i subverzivne operacije, pa je tek trebalo dići ratni stroj, što će za šest mjeseci iz defanzive prijeći u napad i uspostaviti balans, koji će četiri godine, dok se komada Bosna, vojno osiguravati UNPROFOR i poli-tički zakriljivati ‘europski faktori’, prema kojima se išlo s novcem, s klijentelističkom politikom, pro pagandno, svakojako. Oni su, zapravo, brzo prihvatili i Tuđmana i Miloševića, ne doduše kao pozitivne junake, ali kao rea-lističku soluciju za praktično nerješivo balkansko pitanje čije rješenje, uostalom kako se Bismarcka silno citiralo, ‘ne vrijedi kostiju jednog jedinog pomeranijskog gre-nadira’. Uostalom, Tuđmanov ‘moderni nacionalizam’, odnosno Miloševi ćev pravoslavni autizam istočnjačke despocije, idejno su prihvatljivi u europskim konzerva-tivnim krugovima, među realpolitičarima i europskim administratorima koji dolaze iz omanjih zemalja eurozo-ne, kojima je cijeli taj balkanski kompleks neproziran kao galaktičke intrige iz ‘Zvjezdanih ratova’.

Uoči zajedničkog nastupa u kolektivnom cirkusu os-morice federalnih predsjednika, koji su na krilima flote biznis-mlažnjaka gostovali u svim jugoslavenskim festi val-skim i velesajamskim centrima kritičnih dana ljeta 1991. godine, Tuđman i Milošević bilu su se, dakle, našli za seb-


Ouverture 1991.

33

no, povjerljivo, zavjerenički, prvo u Karađorđe vu, a onda u Tik vešu, gdje su, očito je iz foto-stripa u Šarini ćevim uob raženim ‘diplomatskim memoarima’, sve dogovorili, te dogovor potkrijepili povijesnim rukovanjem, koje izgle-da kao prizor iz najgorih mora. Na posljednjoj sli ci foto-dokumenta, naime, zaleđen je osmijeh dvaju bal kanskih zlikovaca, koji govori više od riječi što su mo žda bile izgo-vorene, ili su pak supstituirane gestom i do sluhom. Fra-njo, još sa starim, starim penzionerskim oča lama, oštrigan na sijedu kokoticu poput samoga dru ga Gedže, ali vi še ona ko štrkljav, uvijek nedorastao, na lik na zagorskoga pjet-lića minijaturne vrste, ‘Jureka’, uz koje ga ide ‘Katica’, ‘Francek’, koji ima ženku, ‘Ankicu’, nor malne, leghornske veličine. I Sloba, natečen suicidalni alko holik, surov i ban-gav, pogrbljen i dežmekast, otrom b o lje na partij sko-direk-torska mrljanga s nemogućom fri zurom u obliku Pelopo-neskog poluotoka... Njihov dogovor nisu omogućile filozofske, psihološke ili karijerne podudarnosti, nego je Slobi gorjelo pod guzicom, a obojica su se našli u neizdrži-vu položaju, u kojem su pomoć mogli očekivati samo je-dan od drugoga...

Kako su se našli u toj kaši?

Travanj je 1991., ‘godine raspleta’. Beograd gori, ulice odjekuju od krikova pomamljena naroda, tutnje tenkovi jer je, na Vukovo permanentno zborovanje, JNA digla svoj garnizon i izvela djelomični puč ne toliko u prilog Slobe, kao manjeg od dva zla, između kojih su morali birati, koliko kao energičan, ali dvosmislen istup protiv njegovih protivnika... Nacionalistička halabuka i sveopća mobili-zacija ulične, klerikalne i građanske opozicije nisu u Srbiji



34

doveli do promjene poretka, kao u Hrvatskoj, gdje je na demokratskim izborima pobi jedila hadezeovska, vendej-ska, kontrarevolucionarna opcija. U Beogradu, na vlasti je ostao partijsko-birokratsko-centralistički sloj, s komunis-tičko-nacionalističkom, ideološki suludo kom biniranom, ali praktično-politički vrlo uvjerljivom koncepcijom, koja se može opisati jednom riječju: kontinuitet. Prihvatljiv za vojsku, koja je kao savezna insti tucija izgrađena na uruše-nom, ali čvrsto postiranom prin cipu ravnopravnosti iliti bratstva-jedinstva; prihvatljiva za socijalističku srednju klasu, koja živi od savezne administracije, prihvatljivija za mlađe, umjerenije, za Be o građane – dok provincija, sa ma Srbija, opančarska, pravoslavna, neutažena, orgija na ulicama glavnog grada s kokardama, crnim zastavama, šu ba rama, bradama, tamjanom, ikonostasima, Amfilo-hijima... Balvanska revolucija pobudila ih je na te nove autobusne seobe da iz srpske unutrašnjosti eksportiraju svoj nepatvoren očaj, osjećaj kako su izdani, izgubljeni u vremenu, prostoru i u povijesti, pa kao zalu tali sablasni brod lutajućeg Nizozemca, u busovima s likom iz novina izrezanog vođe, lutaju maglenim provincijalnim drumovi-ma, slijedeći tu novu, ofsetnu iko nu na put u novi nepo-vrat i nedođiju. No, Milošević je dobio izbore i masovnu potporu još na Gazimestanu, gdje je pred ‘milion Srba’ stigao helikopterom, okružen tjelohraniteljima. Taj sim-bolični govor moći svjetina je spontano pojmila; učinio im se jačom medicinom od Vukovih zaklinjanja s tri prsta, njegova prkosnog vi jorenja uzdig nutom bradom kao u Ejzenštejnovu filmu o Ivanu Groznome, uz back-up vokal Amfilohijeva li turgijskog zapomaganja... Tada je na Koso-


Ouverture 1991.

35

vu i opet u Beogradu ispu šila prava, autentična, Srbija, a Sloba se provukao pod krinkom moderniteta. Prošao je kao moderni tehnokrat, bankar i partijski birokrat kojega podržava protofeministkinja, komunistička zelotkinja s Univerze, koja je oko sebe okupila bulumentu zadriglih teoretičara-batinaša. Pučistička skupina Miloševićevih bila je komponirana kao šangajska Banda Četvero, koju je na isti način formi rala Maova gospođa od mlađih par-tijskih karijerista iz kulturtregerskih ustanova, plus šefovi tajne policije, plus urednici ključnih medija.

Sloba je došao na vlast bez ikakva pokrića izvan apara-ta, zauzdavši jedino policiju, prvo republičku, a onda, u specijalnoj operaciji, pučističkim upadom, i saveznu cen-tralu. Prigrabio je televiziju, koju će, kad su počele ve like, neprekidne Vukove demonstracije u Beogradu, mo rati prepustiti i povući svog čovjeka s pozicije direktora, što je upravo bio jasan znak početka njegova kraja, ako brzo ne-što ne izmisli... Ali što? Prilikom dolaska na vlast on nije implementirao nikakav ideološki operacioni program; Sloba je dobar ako nekome treba – s perfektnim tajmin-gom – vješto uvaliti, napakirati, spetljati ga i smandrljati. Nisu to neke velike, povijesne kombinacije, nego više efemerne komitetske podvale, ili teško uvaljivanje preko novina, treba li nekoga kupiti ili namjestiti ‘sačekušu’, sve ručni rad i fini vez u ‘petit pointu’, po ko jem prosto lete i Mirini praseći prstići...

Sloba nema plan za održanje srpskih pozicija u Jugo-slaviji koja se naočigled raspadala, a to što je preko SDB-a naoružao Knin i Krajinu, te poslao u Hrvatsku Arkana i Hadžića, ulica nije razumjela, niti je to mogao objaviti u



36

novinama... Nacionalizam, da, Sloba mu se okreće i po-suđuje mu svoju ružnu, natečenu facu, ali, kakav on ima plan, što može učiniti da istinski ugrabi vlast u Beogradu? Proračunski novac i vanjskopolitički kišobran drži Ante Marković, a mrtvu stražu vojnom silom unitaristički, pro komunistički vojni vrh, koji će optirati na moskovski puč, pa će, pokušavajući neku svoju varijantu, general Kadijević odletjeti avionom k maršalu Jazovu, da ‘na-meste časovnike’, dogovore sinhronizaciju u zajedničkom pothvatu povratka na staro.

Vojskom Milošević ne može ovladati dok ima manjinu u Predsjedništvu SFRJ i kao svoj jedini siguran oslonac, blentavog Jovića, koji se, doduše, ponešto razumije u ‘sil-nice’, ali je inače intelektualni patuljak, zadrti birokrat, par tijska uštva iz bivšeg sistema. A osim toga – osim toga voj ska stalno igra dvostruku igru, pa poziva, recimo, Iva na Stam bo lića na sastanak sa sedmoricom najviših ča s nika Ge-neralštaba, koji mu, u najstrožoj konspiraciji, na banjičkom visu, nude da preuzme političku vlast u Srbi ji, nakon što KOS uhapsi Miloševića. Stambolić nije ni sekunde oklije-vao. Odmah je odbio rekavši kako nemaju šanse.

Sloba drži tajnu policiju, Udbu, beogradsku i srpsku, dok je savezna brigada više jedna birokratska fikcija. Ge-ner alštab ima, doduše, sredstva brahijalne sile, tenkove s posadama sastavljenim od regruta, i vojnu moć, ali se ona naočigled osipa kako se raspadaju država i no va čki kon-tingent, te Slovenija, ubrzo ni Hrvatska, ne će više slati remce na odsluženje vojnog roka, pa se generali ma žuri da pokrenu stvar u nekom presudnom smjeru, prije oče-kivanog sloma. Vojno-politička analiza koju je Kadijević


Ouverture 1991.

37

dao u zagrebačkom tjedniku Danas, u formi intervjua koji se nikad nije dogodio – pitanja i odgovore donio je oficir u Zagreb i predao armijskoj vedeti Miroslavu Lazanskome s kojim se poslije Kadijević samo fotografirao, u maksi-ši-njelu, što se kutuzovski vukao po zemlji, dok je Lazo uza nj pocupkivao nabadajući nogicama onako malo u sredi-nu – ta analiza, prilično je točno re kognosticirala što se u Jugoslaviji, zapravo, događa. Voj ni marksisti iz političke upra ve predvođeni generalom Markom Negovanovićem, jednim dosta zatupljenim tipom koji me kao vojnika na odsluženju vojnog roka prsio u skopskim vojnim novina-ma, nisu bili geniji poput Henrija Lefebvrea, ali su realno zna li zbrojiti dva i dva, a jedino u njihovim analizama smje lo se tada jasno napisati da je Jugoslavija u komi, da se ljudi bune jer nema struje ni deterdženta, da je naciona-lizam sila starostavna i da se intelektualci samo skupljaju po birtijama pa psuju samoupravljanje kao najgori izum poslije baterijskog vibratora.

Oni su sve točno analizirali, no bili su beznadni kad bi uslijedilo propisivanje pravnog lijeka: naime, povratak na staro, jačanje budnosti i bojne gotovosti, oružana obra na socijalizma, ukratko, natrag u komunizam, sto na sat, i ne zaustavljaj se do čistog staljinizma iz, otprilike, 1946. a ako treba, vremenski stroj možemo narihtati i na ranija dobra godišta ratnog komunizma, gdje nas če ka autenti-čni lenjinistički raj na zemlji – hosana! No pa sarán! Bandi-era rossa triomfera! Dakle, Kadijević je po ručivao preko Danasa: mi ne ustupamo, ni koraka! Ako netko pokuša promijeniti pravni poredak, cap, mi ćemo ga roknuti, jer jasno vidimo, poljulja li se federalna osnova, prvo će pasti



38

vrh piramide, federalne institucije, što znači vojska, naj-jača i najskuplja, koja svima podjednako smeta. No, nisu podjednako opasni svi koji žele državu rasturiti – prvi i najgori, tu je sam Sloba, ali njega i ne spominjemo, ni slučajno, jer je previše jak, zagospodario je ovdje u Beo-gradu pa bez obzira na tenkove Prve gardijske, njene tri motomehanizirane brigade, četiri artiljerijska i jedan op-koparski puk, i mi ga se prilično bojimo, i sve što protiv njega kažemo bit će samo implicitno, kao kritika nacio-nalizma, navlastito hrvatskih nacionalista. Oni su i gori po zločestoći, ali manje opasni, jer imaju veliku slabost što su istodobno i protiv nas i protiv Slobe, a to je – hoćeš-ne-ćeš – savez s kojim moraju računati ako se zbilja pomame pa raspišu nacionalni referendum o ostvarenju državne sa-mostalnosti. Naš savez, ‘neprincipijelna koalicija’ sa Slo-bom, obuhvaća, uostalom, i dobro naoružane Sr be u srp-skoj Krajini u Hrvatskoj, koji su ondje izvršili puč pre uzevši vlast u općinama gdje imaju samo pravu ili relativ nu većinu, pa sve puteve zapriječili balvanima i sa-mo čekaju signalnu raketu za opći krkljanac – za njih, bit će to izvanredna prilika da izvojuju mnoge manje pobjede u Ratu za bijelu tehniku, koji će na terenu uskoro neiz -bježno buknuti. Dakle, Hrvati su strateški u slabijem po-ložaju, pa se, po svim pravilima voj ne taktike, na njih mo-žemo najlakše nasrnuti, pa ih pr vo osuti plotunima verbalne artiljerije kadijevićev sko-negovanovićevske ofen-zivne retorike... Možemo slobo dno napadati i Slovence, jer oni, onako periferno raspoređeni, ‘na sunčanim obron-ci ma Alpa’, ne igraju puno u ovim globalnim su čelja va-njima unutar Jugoslavije, gde sve ovisi o dogovoru Srba i Hrvata, a svi drugi, zna se, moraće da se povinuju...’


denis kuljiš - dva pamfleta protiv tuđmana

Documents