digestivni sistem
TRANSCRIPT
DIGESTIVNI SISTEM
• Ingestija obuhvata unošenje hrane u usnu duplju, žvakanje i gutanje.
• Digestija podrazumeva dalje usitnjavanje hrane i degradaciju makromolekula uz pomoć enzima do jedinjenja male molekulske mase koja mogu da se transportuju u krv. Ugljeni hidrati se razlažu do monosaharida, proteini do aminokiselina, a masti do monoglicerida i slobodnih masnih kiselina.
• Apsorpcija uključuje transport svarenih hranljivih materija iz lumena GIT u krv ili limfu.
ŽVAKANJE• Žvakanjem se hrana u usnoj duplji sitni i melje. Žvakanje
se sastoji u kombinovanom delovanju poprečno prugastih mišića vilica, obraza i jezika. Ono je najvećim delom refleksna radnja koordinisana signalima iz centra u produženoj moždini. Pokreti žvakanja traju sve dok se ne formira kompaktan zalogaj hrane (bolus) koji može da se proguta.
• Žvakanje ima nekoliko uloga: • Usitnjavanje hrane i olakšavanje gutanja • Mešanje hrane sa pljuvačkom, čime započinje varenje
skroba, a pljuvačka deluje i lubrikantno• Dovođenje hrane u kontakt sa receptorima za ukus i miris.
• Zubi
• organska materija dentin
• spolja su pokriveni slojem tvrde gleđi.
• Unutrašnjost zuba je ispunjena zubnom pulpom (vezivno tkivo) u kojoj se nalaze krvni sudovi (ishranjuju zub) i nervi.
• Koren zuba je pokriven slojem cementa (koštano tkivo)
gleđ
dentin
pulpa
cement
Jezik• .
Jezik
Pljuvačne žlezde
• Razvijene su• podjezične, podvilične i zaušne. • Njihov sekret sadrži enzim ptijalin koji vari
ugljene hidrate.
zaušne.
podviličnepodjezične
Pljuvačne žlezde ( glandulae salivarie )
Pljuvačne žlezde luče pljuvačku ( saliva )
Mogu biti male ( gl. salivarie minores ) I velike ( gl. salivarie majores )
Velike pljuvačne žlezde su :Podjezična ( gl. sublinqualis )Podvilična ( gl. submandibularis )Doušna ( gl. parotis )
PLJUVAČKA
• Pljuvačku luče tri para glavnih pljuvačnih žlezda i veći broj malih pljuvačnih žlezda rasutih po usnoj duplji. Dnevno se izluči 0.5- 1 litar pljuvačke.
• Pljuvačka je hipotoničan vodeni rastvor, sa manje natrijumovih i hloridnih, a više kalijumovih i bikarbonatnih jona u odnosu na plazmu. Glavni organski sastojci su enzim alfa-amilaza (ptijalin) i mucini.
Uloge pljuvačke:• Zaštitna uloga• Uloga u varenju skroba • Lubrikantna uloga1. Zaštitna uloga pljuvačke ogleda se u tome
što ona hladi toplu hranu, ispira usnu duplju, čisti zube i deluje baktericidno zbog prisustva enzima lizozima.
2. Zahvaljujući ptijalinu, u usnoj duplji započinje varenje skroba i ono je ograničeno zbog kratkog zadržavanje hrane u ustima i inaktivacije ptijalina u kiseloj sredini želuca.
3. Lubrikantna uloga pljuvačke sastoji se u podmazivanju zalogaja i olakšavanju gutanja, vlaženju usana i olakšavanju funkcije govora.
GUTANJE
• Gutanjem se sažvakan i pljuvačkom natopljen zalogaj hrane brzo sprovodi iz usne duplje kroz ždrelo u jednjak i želudac.
• Gutanje može da se izazove voljno,međutim kad se hrana nađe u blizini ždrela, nastaje refleksni odgovor koji ne može da se kontroliše.
• Tokom gutanja, disanje je nakratko inhibirano, a ulaz u grkljan zatvoren, da bi se sprečio prelazak hrane u dušnik. Hrana se kroz jednjak potiskuje peristaltičkim pokretima čija je snaga srazmerna veličini zalogaja. Hrana kroz jednjak putuje oko 10 sekundi, a tečnost znatno brže.
• Refleks gutanja je složeni refleks koji započinje stimulacijom mehanoreceptora usne duplje i ždrela prisutnom hranom. Centar se nalazi u produženoj moždini.
Ždrelo
• Usna duplja se nastavlja na ždrelo koje prelazi u jednjak.
• preko pukotinastog otvora u vezi sa dušnikom,
• preko Eustahijeve tube sa srednjim uhom
• i preko unutrašnjih nosnih otvora (hoana) sa nosnom dupljom.
Jednjak
Jednjak je dugačak 22-25 cm, počinje nastvaljanjem na ždrelo i završava se u želudačnom otvoru za jednjak (lat: cardia).Prečnik jednjaka je oko 2 cm
na mestu kontakta sa drugim organima gradi odgovarajuća suženja (lat: angustitiae esophagi). 1.Gornje suženje se zove još i krikoidno (lat: angustitia cricoidea)prečnik je ovde oko 14 mm.
U srednjem delu jednjaka nalazi se drugo suženje, aortikobronijalno suženje (lat: angustitia aorticobronchialis), kalibar jednjaka oko 16-17 mm.
U donjem delu jednjaka prilikom prolaska kroz dijafragmu (prečagu), nastaje i treće suženje jednjaka, dijafragmatično suženje (lat: angustitia diaphragmatica). Jednjak je ovde širok oko 15-17 mm.
Želudac
• Predstavlja prošireni deo creva u kome se hrana nagomilava i započinje varenje da bi se zatim postepeno propuštala u crevo.
• Na želucu se razlikuju dva dela: • kardijalni (deo gde jednjak prelazi u želudac) i
• pilorični (graniči se sa crevom).
• Želudačne žlezde produkuju HCl i enzim pepsin koji započinje varenje belančevina.
Row 1 Row 2 Row 3 Row 40
2
4
6
8
10
12
Column 1
Column 2
Column 3
MOTILITET ŽELUCA• Mišićni sloj zida želuca izgradjen je od tri sloja
longitudinalno, cirkularno i koso postavljenih glatkih mišićnih ćelija .
• Zahvaljujući motilitetu:• Želudac služi kao rezervoar hrane• Omogućeno je sitnjenje hrane i mešanje sa
želudačnin sokom• Pražnjenje želuca kontrolisanom brzinom.
• Hrana uobičajenog sastava zadržava se u želucu 2-6h. Za to vreme mehaničkim usitnjavanjem i delovanjem enzima pretvara se u masu konzistencije paste koja se zove himus.
• Pražnjenje želuca se vrši potiskivanjem male količine himusa (2-7 ml) kroz pilorusni sfinkter.
SEKRETNA AKTIVNOST ŽELUCA
• Želudačni sok je produkt sekrecije nekoliko tipova egzokrinih žlezda sluzokože želuca. G ćelije sluzokože luče i jedan hormon-gastrin.
• Sastav:• Glavni sastojci želudačnog soka, pored vode,
su:• Hloridna kiselina (HCl)• Pepsinogeni• Unutrašnji faktor• pH čistog sekreta je 1-2
• HCl luče parijetalne ćelije žlezda sluzokože. • HCl želudačnog soka ima višestruke uloge:
• Pomaže varenje proteina na više načina: denaturiše proteine hrane i olakšava delovanje pepsina, vrši aktivaciju pepsinogena u pepsin i obezbeđuje optimalan pH za delovanje pepsina
• Visoka koncentracija HCl deluje baktericidno• HCl rastvara soli kalcijuma i gvožđa iz hrane i
omogućava apsorpciju ovih elemenata.
• Pepsini su proteaze želudačnog soka. Sintetišu se u glavnim (peptičnim) ćelijama želudačnih žlezda kao neaktivni prekursori pepsinogeni. Aktivaciju u pepsine vrši vodonikov jon u lumenu želuca. Pepsini započinju varenje proteina u digestivnom traktu i hidrolizuju ih do polipeptida različite dužine.
• Unutrašnji faktor sintetišu parijetalne ćelije.To je glikoprotein neophodan za apsorpciju vitamina B 12. Unutrašnji faktor je jedini produkt sekrecije želuca neophodan za život.
• Mukus debljine oko 1 mm, pokriva sluzokožu želuca i štiti je od mehaničkih oštećenja grubljom hranom ili hemijskog oštećenja sa HCl ili enzimima. Mukus luče mukozne (peharaste) ćelije žlezda i epitelne ćelije slobodne površine sluzokože. Epitelne ćelije luče i vodenastu tečnost bogatu i bikarbonatom koji daje alkalitet mukusu.
Crevo se sastoji od dva dela:
1. tankog creva;
2. debelog creva.
• Granica između njih je obeležena jednim slepim izraštajem – slepim crevom.
TANKO CREVO Može da bude dugačko oko 6 m. Početni deo tankog creva je dvanaestopalačno crevo (duodenum) koje je u obliku "C",a u koji se ulivaju odvodi jetre i pankreasa, pričvrćcen je za abdomen pomoću trbušne maramice. U zidu tankog creva nalaze se žlezde koje luče velike količine sluzi i enzime. Sluz kao omotač štiti crevnu sluzokožu od dejstva enzima.
COLON
Gross Anatomy of Large Intestine
Figure 22.22a
Defecation Reflex
Figure 22.23
SEKRETNA AKTIVNOST TANKOG CREVA
• Produkt čiste egzokrine sekrecije tankog creva teško je izolovati jer se u duodenumu izlivaju i žuč i pankreasni sok.
• Sekret tankog creva je vodeni rastvor elektrolita koji sadrži brojne enzime, ali oni najverovatnije potiču iz deskvamiranih enterocita.
• Tanko crevo ima važnu endokrinu ulogu. Peptidni hormoni koji produkuju endokrine ćelije njegove sluzokože imaju uloge u regulaciji motiliteta, sekrecije i rasta GIT.
Pankreas• Leži u krivini dvanaestopalačnog creva. • Kod mnogih riba pankreas je rasut u vidu
mnogobrojnih žlezdanih čvorova u crevnoj mezenteri.
• Pankreas luči pankreasni sok u kome su enzimi u neaktivnom stanju (npr. tripsinogen, himotipsinogen) da bi se aktivirali dospevanjem u duodenum (postaju aktivni tripsin i himotripsin).
Sastav pankreasnog soka• Pankreasni sok je tečnost alkalne reakcije
koja je posledica velikog sadržaja bikarbonata. Dnevno se izluči 1-1.5 l pankreasnog soka.
• Vodenastu komponentu bogatu bikarbonatom produkuju epitelne ćelije zidova pankreasnih kanala.
• Enzimsku komponentu sintetišu acinusne ćelije. Enzimska komponenta sadrži enzime za varenje svih važnih sastojaka hrane.
• Proteaze pankreasnog soka su:
• Tripsin• Himotripsin• Karboksipeptidaza A i B• Elastaze
• Proteaze pankreasnog soka su:
• Tripsin• Himotripsin• Karboksipeptidaza A i B• Elastaze
• One se u soku nalaze u neaktivnom obliku, kao tripsinogen, himotripsinogen, prokarboksipeptidaze i proelastaze.
• Aktivacija se vrši u tankom crevu. • Tripsinogen se specifično aktivira u tankom crevu
pod uticajem enzima enterokinaze koji potiče iz enterocita.
• Nastali tripsin autokatalitički aktivira tripsinogen, a vrši i aktivaciju himotripsinogena i karboksipeptidaze.
• Tripsin i himotripsin su endopeptidaze koje skraćuju polipeptidne lance do manjih peptida, a
• karboksipeptidaze su egzopeptidaze koje odvajaju aminokiseline sa C-terminalnog kraja peptida.
• Pankreasni sok sadrži i alfa-amilazu koja je identična ptijalinu pljuvačke. Ona cepa skrob do maltoze.
• U pankreasnom soku su prisutne lipaze, enzimi koji razgrađuju masti hrane i njihove degradacione produkte.
• To su:• Pankreasna lipaza• Pankreasna esteraza• Fosfolipaza A
Jetra• To je najveća žlezda u organizmu • Jetrin sekret je žuč koja se sakuplja u žučnoj
kesi, a odatle kroz žučni kanal izliva u duodenum.
• Žuč ne sadrži enzime, ali omogućava varenje masti tako što vrši njihovu emulgaciju (razbija ih na sitne kapljice).
• Pored toga jetra obavlja još niz značajnih funkcija: u njoj se glikoza pretvara u glikogen, predstavlja skladište vitamina i gvožđa, transformiše otrovne materije u neotrovne (sva krv iz creva prvo prolazi kroz jetru pa zatim ulazi u opšti krvotok) i dr
• Glavna uloga jetre u varenju ostvaruje se putem sekrecije žuči.
• Žuč stvaraju hepatociti i epitelne ćelije sluzokože zidova žučnih kanala.
• Žuč se iz jetre izlučuje kontinuirano, ali se između obroka deponuje u žučnoj kesi. U tanko crevo žuč se izliva samo tokom obroka.
SASTAV ŽUČI• Hepatociti produkuju žučne soli, holesterol,
lecitin, žučne boje i izotonični rastvor elektrolita. • Žučne kiseline su najzastupljeniji sastojak suve
materije žuči. One nastaju oksidacijom holesterola. Molekul žučne kiseline je izrazito polaran i zato žučne kiseline već u žuči stvaraju agregate sa holesterolom i lecitinom koji se zovu micele.
• Osnovne uloge žučnih kiselina u varenju i apsorpciji masti su:
• Emulgovanje masti unetih hranom u sitne kapljice, čime se olakšava delovanje lipaza
• Formiranje mešovitih micela rastvorljivih u vodi sa produktima varenja masti, čime se olakšava apsorpcija produkta varenja masti.
Debelo crevo
• Do debelog creva dospeva nesvareni deo hrane, voda i soli.
• U njemu se nalazi mnoštvo bakterija koje imaju sposobnost sinteze vitamina koje organizam apsorbuje. U debelom crevu se vrši apsorpcija vode i soli i prikupljanje nesvarenih ostataka pre njihovog izbacivanja.
Debelo crevo
• Do debelog creva dospeva nesvareni deo hrane, voda i soli.
• U njemu se nalazi mnoštvo bakterija koje imaju sposobnost sinteze vitamina koje organizam apsorbuje. U debelom crevu se vrši apsorpcija vode i soli i prikupljanje nesvarenih ostataka pre njihovog izbacivanja.
PROCESI U DEBELOM CREVU
• Glavna uloga mu je da apsorbuje vodu i elektrolite i formira, transportuje i evakuiše feces. Sluzokoža debelog creva ima i sekretnu ulogu; u lumen se sekretiraju mukus, bikarbonatni i kalijumov jon.
• Fekalna masa se formira apsorpcijom vode. Mukus, koga luče mnoge peharaste ćelije sluzokože debelog creva, pomaže vezivanje fekalne mase i ima lubrikantno delovanje.
• Čvrste materije u fecesu uključuju celulozu i druge nesvarljive sastojke hrane, deskvamirane ćelije crevne sluzokože, mucine, nešto masti i neorganske sastojke. Feces sadrži i ogromnu količinu živih i mrtvih bakterija, kao i vitamine u čijoj sintezi učestvuju bakterije kolona.
• Pražnjenje debelog creva se vrši refleksnim putem (refleks defekacije).
VARENJE I APSORPCIJA
• Varenje glavnih sastojaka hrane se sastoji u čitavom nizu hemijskih procesa koji se odigravaju određenim redosledom i uključuju veliki broj enzima poreklom iz sekreta pljuvačnih žlezda, želuca i egzokrinog pankreasa.
• Delovanje enzima potpomažu HCl iz želudačnog soka i žuč iz jetre.
• Varenje je najintezivnije u tankom crevu.
UGLJENI HIDRATI
• Ugljeni hidrati prisutni u ljudskoj ishrani su polisaharidi, disaharidi i monosaharidi. Od polisaharida se vare samo amilopektin (biljni skrob) i glikogen (životinjski skrob).
• Varenje skroba počinje u usnoj duplji pod uticajem alfa-amilaze pljuvačke, ptijalina, ali se prekida u želucu zbog inaktivacije enzima u kiseloj sredini.
• Varenje ugljenih hidrata se nastavlja u tankom crevu pod uticajem pankreasne alfa amilaze.
• Ona, kao i ptijalin, razlaže skrob od maltoze, maltotrioze i alfa-graničnih dekstrina.
• Nastali monosaharidi, pre svega glukoza, apsorbuju se u početnim delovima tankog creva.
PROTEINI
• Za razliku od ugljenih hidrata, proteini moraju da se unose hranom. Normalno se celokupna količina hranom unetih proteina svari i apsorbuje.
• Varenje započinje u želucu pod uticajem pepsina koji cepa molekule proteina do peptida različite dužine.
• Glavnu ulogu u varenju proteina imaju proteaze pankreasnog soka: tripsin, himotripsin, karboksipeptidaze i elastaze.
• One razgrađuju proteine i peptide do malih peptida.
• Postoje i peptidaze koje dalje razgrađuju male peptide do aminokiselina, dipeptida, tripeptida i tetrapeptida.
• Završna digestija proteina odigrava se u: • lumenu tankog creva,
• četkastom pokrovu enterocita i
• citoplazmi enterocita.
• Za aminokiseline postoji nekoliko transportnih mehanizama, ali za sve je zajedničko da se kotransportuju sa natrijumovim jonom.
MASTI • Glavne masti u prosečnoj ishrani su trigliceridi.• Masti se vare u duodenumu pod uticajem
lipolitičkih enzima pankreasnog soka.• Da bi ovi enzimi mogli da deluju, masti moraju
da se emulguju pomoću žučnih kiselina. • Najvažniji lipolitički enzim je pankreasna lipaza
koja hidrolizuje trigliceride do dve slobodne masne kiseline i monoglicerida.
• Iz produkata digestije masti i micela žučnih kiselina formiraju se mešovite micele.
• Micele su hidrosolubilne i ulaze u nepokretni vodeni sloj između crevnih resica. Sastojci micela difunduju u vodeni sloj, a onda, kao liposolubilni, lako difunduju kroz membranu četkastog pokrova.
• U enterocitu produkti varenja masti odlaze na glatki endoplazmin retikulum gde se vrši reesterifikacija monoglicerida do triglicerida. Iz novosintetisanih lipida se obrazuju hilomikroni.
• To su sferne lipidne kapljice različite veličine• Hilomikroni se procesom egzocitoze izbacuju
iz enterocita u intersticijelni prostor i ulaze u limfne kapilare čiji endotel ima dovoljno velike međućelijske prostore.
VODA I ELEKTROLITI• U normalnim uslovima 99% vode i jona se
apsorbuje iz lumena digestivnog trakta. • Dnevno se u creva unese oko 2 l vode u
obliku tečnosti i hrane, a još 7 l se izluči u obliku sekreta egzokrinih žlezda digestivnog trakta i iz jetre.
• Ako se fecesom eliminiše oko 200 ml, oko 8800 ml se reapsorbuje pasivno na osnovu osmotskog gradijenta.
• Natrijumov jon se apsorbuje celom dužinom creva, ali najintenzivnije u tankom crevu. Apsorpciju u tankom crevu stimuliše hormon aldosteron.
• Kalijumov jon se apsorbuje u tankom crevu, dok se u debelom crevu i apsorbuje i sekretira, pri čemu je sekrecija intenzivnija. Sekreciju stimuliše aldosteron.
• Bikarbonatni jon koji potiče iz pankreasnog soka i žuči do kraja jejunuma se uglavnom reapsorbuje. U ileumu i kolonu bikarbonatni jon se sekretira u zamenu za hloridni jon koji se apsorbuje.
• Kalcijumov jon se apsorbuje u proksimalnom delu tankog creva. Transport kroz luminalnu membranu se vrši olakšanom difuzijom preko nosača čiju sintezu stimuliše vitamin D hormon.
VITAMINI
• Vitamini su organska jedinjenja koje sintetišu biljke i mikroorganizmi.
• U organizmu čoveka nastaju samo vitamini D3 i PP.
• Izvor vitamina su namirnice biljnog i životinjskog porekla.
• Hrana sadrži ili vitamine ili njihove prekursorne oblike provitamine koji se u organizmu pretvaraju u vitamine.
• Podela vitamina je izvršena na osnovu njihove rastvorljivosti na:
• liposolubilne vitamine:• A, D, E i K i
• hidrosolubilne: •vitamin C i vitamine B grupe.
• Liposolubilni vitamini mogu da se deponuju u većoj količini, naročito u jetri.
• Hidrosolubilni vitamini su prisutni u ECT i brzo se izlučuju preko bubrega.
• Od hidrosolubilnih vitamina deponuje se uglavnom vitamin B12.
• U cirkulaciji se liposolubilni vitamini nalaze kompleksovani sa proteinima plazme, što im povećava rastvorljivost i stabilnost.
• Količina vitamina u organizmu određena je intenzitetom:•apsorpcije u digestivnom traktu,
• konverzije provitamina,
•aktivacije i
•ekskrecije.
LIPOSOLUBILNI VITAMINI
VITAMIN A • Vitamin A se u organizmu nalazi u obliku
alkohola (retinol), aldehida (retinal) i kiseline (retinoinska kiselina).
• Svi oblici su aktivni.• U digestivnom traktu vitamin A se apsorbuje
olakšanom difuzijom, a u enterocitima se ugrađuje u hilomikrone, pa preko limfe prelazi u cirkulaciju. U krvi se vezuje za retinoil-vezujući protein.
• Vitamin A je neophodan za: Normalan rast organizma Formiranje kostiju Obnovu epitelnih tkiva Normalno funkcionisanje retine Normalnu reproduktivnu sposobnost oba pola Sintezu kortikosteroida Sintezu mukopolisaharida mukoznih sekreta
epitela.
• Mehanizam delovanja vitamina A:•modulacija genske aktivnosti, slično steroidnim hormonima
•Ekstranuklearna delovanja, odnosno deluje kao red-oks sistem.
• Prirodni izvori vitamina A:•šargarepa
•spanać
•džigerica
• riblje ulje
•mlečni proizvodi
•voće
• Avitaminoza •Kokošije slepilo
•kseroftalmija
VITAMIN D • Vitamin D obuhvata grupu srodnih
steroidnih jedinjenja od kojih najveći značaj imaju vitamini D2 i D3.
• Oni nastaju iz provitamina pod uticajem UV zraka. Konverzija provitamina D3 u vitamin D3 vrši se u koži.
• Deponuje se u masnom tkivu i mišićima. U plazmi se nalazi vezan za globuline plazme.
• Vitamin D se u organizmu konvertuje u vitamin D hormon.
• Njegova glavna uloga da pomaže transport kalcijuma u organizmu.
• Vitamin D hormon deluje na brojna tkiva, ali glavna delovanja su mu u
• tankom crevu, gde pomaže apsorpciju kalcijuma i
• u kostima, gde deluje na osteoblaste i osteocite i stimuliše sintezu transportera za kalcijumov jon.
• Ako se vitamin D, što je slučaj i sa vitaminom A, unosi u velikim dozama ima toksične efekte.
• Prirodni izvori vitamina D:•Džigerica
•Žumance
•Riblje ulje
•Mlečni proizvodi
• Avitaminoza• rahitis
VITAMIN K • Vitamin K je neophodan za
koagulaciju krvi jer učestvuje u sintezi protrombina, VII, IX i X faktora koagulacije.
• Prirodni izvori vitamina K:•Zeleno povrće
VITAMIN E• Vitamin E je zajedničko ime za grupu jedinjenja
tokoferola, od kojih je najvažnije alfa-tokoferol.• Delovanje vitamina E:• Kao antioksidans sprečava oksidaciju masnih
kiselina, vitamina A i C i tiolske grupe određenih enzima
• Ima dokaza o njegovoj ulozi u metabolizmu nukleinskih kiselina, eritropoezi i sintezi koenzima Q.
HIDROSOLUBILNI VITAMINIVITAMIN C
• Vitamin C je najčešće redukciono sredstvo u organizmu i na toj osobini mu se zasniva uloga.
• Nalazi se u svim tkivima i telesnim tečnostima, ali ga najviše ima u nadbubrežnoj žlezdi, hipofizi, žutom telu jajnika i timusu.
• Ovako široka rasprostranjenost ukazuje na njegov izuzetan fiziološki značaj.
•
• Vitamin C deluje kao kofaktor u brojnim biološkim procesima:• značajan za očuvanje strukturnog integriteta
vezivnih tkiva, kostiju i bazalnih membrana.• Potreban je za nastajanje noradrenalina.• Potreban je za sinteze steroida kore nadbubrega.• Potreban je za sintezu purina i timina, odnosno
DNK.• Neophodan je za inkorporaciju gvožđa u feritin.• Redukuje gvožđe i prevodi ga u oblik koji se lakše
apsorbuje iz digestivnog trakta.• Potreban je za integritet celularnog trakta.
VITAMIN B1• Vitamin B1 sadrži sumpor u svom molekulu.Lako se
resorbuje u tankom crevu. U crevnoj sluzokoži se pretvara u aktivan oblik tiamin pirofosfat ( TPP).
• Uloge vitamina B1:• TPP učestvuje u velikom broju metaboličkih procesa
kao koenzim najmanje 24 enzima. Kofaktor je u reakcijama dekarboksilacije alfa-keto kiselina (pirogrožđana, alfa–ketoglutarna kiselina), prenošenja fragmenata od 2 ugljenikova atoma sa jednog ugljenog hidrata na drugi, u reakcijama pentozofosfatnog puta i dr. Iz ovoga proizilazi da je TPP neophodan za normalan metabolizam ugljenih hidrata i ishranu svih tkiva.
• TPP ima važnu ulogu u mehanizmima uključenim u sprovođenje akcionih potencijala u perifernim nervima i u nervno-mišićnoj transmisiji.
VITAMIN B2
• Vitamin B2 ulazi u sastav koenzima FMN i FAD, aktivnih grupa flavoproteina koji su važni enzimi tipa dehidrogeneza.
• Vitamin B2 je uključen u procese oksidativne fosforilacije koji su od vitalnog značaja.
VITAMIN PP• Vitamin PP se nalazi u obliku
nikotinske kiseline (niacin) i njenog amida, nikotinamida (niacinamid).
• Aktivni oblici su NAD i NADP koji su koenzimi ili kosupstrati brojnih dehidrogeneza.
• Kao sastavni delovi ovih koenzima učestvuju u biološkim oksidacijama.
VITAMIN B6• Vitamin B6 se javlja u tri oblika: piridoksin,
piridoksamin i piridoksal.• Vitamin B6 je koenzim u velikom broju
metaboličkih procesa:• U obliku piridoksal fosfata koenzim je enzima koji
katalizuju oko 40 tipova enzimskih reakcija u koje spadaju: dezaminacije, transaminacije, dekarboksilacije, desulfhidracije i dr.
• Piridoksal fosfat je koenzim nekoliko enzima uključenih u metabolizam triptofana.
• Neophodan je za sintezu GABA u CNS.
FOLNA KISELINA • Folna kiselina ima ključnu ulogu u
metabolizmu jer je kofaktor enzima uključenih u biosintezu prekursora nukleinskih kiselina.
• Potrebna za sintezu timina; baze koja ulazi u sastav DNK, za sintezu purinskih baza i za redukciju ribonukleotida u deoksiribonukleotide.
VITAMIN B12• Ovaj vitamin se resorbuje u terminalnom delu ileuma. • U digestivnom kanalu se vezuje za unutrašnji faktor koji ga
štiti od degradacije. Pri resorpciji se vitamin odvaja od unutrašnjeg faktora.
• U cirkulaciji se vitamin B12 nalazi vezan za proteine transkobalamine.
• Deponuje se u jetri. Kao i većina vitamina B grupe i B12 se aktivira u tkivima
• Vitamin B12 je neophodan za:• Normalnu eritropezu• Održavanje integriteta mijelinskog omotača nervnih
vlakana• Obnavljanje epitela u digestivnom kanalu• Direktno ili indirektno je uključen u metabolizam
nukleinskih kiselina, proteina i ugljenih hidrata.
VITAMIN H• Funkcioniše kao koenzim u reakcijama
karboksilacije.
PANTOTENSKA KISELINA• Pantotenska kiselina je zastupljena u svim
biljnim i životinjskim tkivima.• Ulazi u sastav koenzima A (CoA). • Ovaj koenzim ima ključnu ulogu u
metabolizmu ugljenih hidrata, masti i proteina. • U obliku acetil-CoA uključen je u sintezu
masnih kiselina, holesterola, steroida, Ach i dr. jedinjenja.