PROTIV TEOLOŠKE BEZOČNOSTI(Dino Abazović, Religija u tranziciji – Eseji o religijskom i političkom, Rabic, Sarajevo

2010)

Alen Kristić

Da bih smjestio i makar u naznakama kritički propitao zbirku eseja o religijskom i političkom Dine Abazovića, naslovljenu „Religija u tranziciji“, pokušat ću odgovoriti na tri pitanja:

I. Što ta zbirka eseja, po meni, znači za naš društveno-politički kontekst? II. Što mi ta knjiga znači kao teologu odnosno u kontekstu dijaloga teologije i

sociologije, posebice sociologije religije? III. Što, po meni, ta zbirka eseja znači za „Smeđu biblioteku“ u sklopu koje je

objavljena?

I. Temeljito interdisciplinarno proučavanje religije

Duboko sam uvjeren da u našem društveno-političkom kontekstu zbirka eseja Dine Abazovića „Religija u tranziciji“ prije svega predstavlja kritički podsjetnik da je krajnje vrijeme da se i kod nas razvije temeljito interdisciplinarno istraživanje religije odnosno religijske prakse, i to posebice u javnoj sferi.

Kao pojava koja uvelike (su)određuje naše društvene, političke i ekonomske sukobe (ne samo negativno već i pozitivno što se nerijetko zanemaruje čak i u znanstvenim krugovima), kao pojava koja mnogim ljudima posreduje smisao/Smisao, religija zaslužuje i mora biti podvrgnuta otvorenom i znanstvenom istraživanju bez ograničenja.

Kod nas, međutim, da parafraziram Daniela Denetta (s čijim se poprilično naivnim reduciranjem fenomena religije na biološko, dakako, ne slažem), uvelike vlada čarolija odnosno tabu kad je u pitanju istraživanje religije/religijske prakse, i to višestruko.

S jedne strane taj tabu/čaroliju susrećemo u obličju duboko ukorijenjenog uvjerenja da je istraživanje religije/religijske prakse monopol religioznih institucija, teologa ili naprosto religioznih ljudi, što je, naravno, sasvim krivo, ili čak primisli da se religije i religijska praksa uopće i ne trebaju propitivati, jer je, samim time da za „predmet“ imaju Boga, teologiji, religijskoj praksi i religijskim institucijama zagarantirana nevinost, pa što se tu onda ima propitivati: zlo je uvijek i jedino izvan religijskih institucija, onkraj prakse religioznih ljudi i teologiziranja.

S druge strane, što je daleko ozbiljniji problem, imamo posla s jako rasprostranjenim fenomenom da pred religijskim institucijama, vođama ili službenicima, dakle, službenim zastupnicima Svetoga/Apsolutnog u društvu, automatski, refleksivno, mehanički zamiru naša oštroumnost, kritičnost, budnost... Kod „priprostih“ ljudi, donekle razumljivo, a u stanovitoj mjeri dalo bi se to i opravdati, to je nadasve izraz krivo odnosno nekritički projiciranog autentičnog strahopoštovanja spram samoga Svetoga ili izraz pukog praznovjerja, ali kod intelektualaca, pa čak i sjajnih među njima, koji su prepoznatljivi upravo po kritičnosti, riječ je o nečemu posve drugom.

Kod njih je, nažalost, to nadasve izraz usvajanja logike nezamjeranja, dakle, pukog oportunizma, ili izraz želje za političkim profitom putem ulagivanja službenim zastupnicima Svetoga u društvu, a sve se to opet, uz klimu desekularizacije, vjerojatno hrani samo izvanjski zatomljenim praznovjernim strahom od „nadnaravnog“.

Bilo bi, stoga, prijeko potrebno da nas ova zbirka eseja Dine Abazovića, po svojoj tematici uvelike usamljena na našoj znanstveno-izdavačkoj pozornici (što je samo po sebi još jedan fenomen za istraživanje, tim više jer živimo u ozračju desekularizacije, a ja bih rekao i gotovo sveopće religijske hipokrizije), podsjeti i ohrabri u usvajanju nekoliko aksioma:

a) Nitko nema monopol na kritičko propitivanje religije i religijske prakse! b) Govor o Bogu teološkom diskursu, religijskim institucijama i religijskog

praksi ne priskrbljuje nevinost, a ako bilo što, onda je to daleko veća odgovornost spram ljudskosti od bilo kojeg drugog diskursa, institucija ili prakse nadahnute nekim svjetonazorom!

c) Diskvalificiranje znanstvenog i otvorenog propitivanja religijskog u svim njegovim manifestacijama kao fobije znak je već dubokog izobličenja religijske prakse odnosno etabliranih religijskih institucija jer je kruta dogmatičnost oduvijek bila znak skore ili već ozbiljene duhovne smrti svakog, pa i religijskog sustava!

d) Dakle, naša budnost, kritičnost i oštroumnost pred službenim predstavnicima Apsolutnog/Svetog u društvu ne smije se umanjiti već, naprotiv, uvećati do krajnje mogućih granica naših intelektualno-moralnih sposobnosti.

Razlog tomu, dakako, nije apriorno ili ideološko neprijateljstvo protiv društvenih zastupnika Svetoga/Apsolutnog već kritička empatija za njihov položaj i pozvanje čija je neotuđiva bit trajna kušnja da se zauzme mjesto Zastupanoga odnosno samoga Boga!

Vrhunska je kušnja, o tome tako zorno gotovo na svakoj svojoj stranici svjedoči Biblija, za društvene zastupnike Svetoga da zaborave na svoju relativnost, dakle, na relativnost svojih stavova, istupa i postupaka, da u biti zaborave na svoju lomnu i nesavršenu ljudskost. Vrhunsko je umijeće znati o Apsolutnom govoriti strastveno i bez kompleksa, dakle, uzdignute glave, pa ako treba i prkosno, ali relativno, dakle, bez apsolutiziranja samoga sebe!

Zapravo, tek svjesno ustrajavanje u vlastitoj relativnosti, bilo na individualnoj, zajedničarskoj ili institucionalnoj razini, omogućava da kroz nas prosijava Apsolutno/Sveto u svijet, da ga u svijetu zastupamo putem djelatno-solidarne sućuti spram patnika i gubitnika povijesti.

Naša relativnost blagoslovljena je pukotina kroz koju u naš mikrokozmos i makrokozmos dopire životvorna zraka Apsolutnog. Bez nje, ukoliko je zatrpamo vlastitom umišljenošću i nedodirljivošću, postajemo uznici fundamentalističko-fanatičnog totalitarno-totalizirajućeg mraka!

II. Oslobođenje teologije od njezin bezočnosti

Nadovezujući se na rečeno, a u kontekstu dijaloga između teologije i sociologije, napose sociologije religije, što i jest dominantna znanstvena orijentacija Dine Abazovića, zbirka eseja „Religija u tranziciji“ bitna mi je s obzirom na prirođenu kušnju teologije da bude bezočna.

Pod bezočnošću teologije (Hugo Assman) mislim na društveno neučinkovito i neodgovorno teologiziranje bez dodira s poviješću odnosno teologiziranje onkraj

konkretnog vremena, konkretnih ljudi i konkretnih problema, teologiziranje očiju zatvorenih pred društveno-političkim oblicima zla i ušiju začepljenih pred krikovima žrtava nepravednih društveno-političkih procesa, da se poslužim jednom srednjovjekovnom slikom, teologiziranje kojemu će ključni problem biti pitanje o broju anđela koji mogu stati na vrh jedne igle, ali ne, primjerice, broj umrlih od gladi i neuhranjenosti godišnje u svijetu, ili, polazeći od naše socijalne zbilje, višestruka obespravljenost i izluđenost sirotinje, politička apatija i dezorijentiranost puka, javno veličanje ratnih zločinaca, stravični zločini počinjeni tijekom posljednjeg rata poput onoga u Vukovaru ili Srebrenici, cinizam međunarodne politike spram BiH, rastući broj nezaposlenih, samoubojstva ratnih invalida i veterana, porast nasilja među mladima, ravnodušnost spram preživjelih žrtava rata, (gotovo) okamenjena otuđenost nacionalno-religijskih zajednica, radikalizacija politike i religije uslijed socijalne nepravde...

Kao ravnopravan partner, a nipošto kao sluga, sociologija religije, koja istražuje utjecaj religije na društvena kretanja, i obratno, ali i sociologija uopće, jer istražuje različite aspekte društvenih zbilje i društvenih procesa, dobrodošli su dijaloški partneri teologije koji će je uvijek iznova obvezivati na «vjernost zemlji» odnosno na vjernost promišljanju iz svijeta, iz konkretne povijesti, iz konkretne socijalne zbilje, i to iz perspektive patnika odnosno «iz naličja povijesti», a u svjetlu božanske objave/a, dakle, na potragu, među ostalim, za odgovorima na društveno-političke probleme iz vjere. Jer, sukladno temeljnom kršćanskom načelu inkarnacije/utjelovljenja, a sasvim u duhu II. vatikanskog koncila: Tek prisutnost u svijetu znači zajedništvo s Bogom!

Dakle, u smjeru «vjernosti zemlji» odnosno konkretnoj društveno-političkoj zbilji, i teologija i sociologija religije, uza sve metodološke razlike, mogu se i trebaju zajednički pitati: U ime čijeg se interesa u javnosti koristi riječ Bog?

Ukoliko izdaju konkretnu društveno-političku zbilju, dakle, ako pristanu na bijeg od nje, i teologija i sociologija religije izobličit će se u sluganstvo moćnicima zaogrnuto prividnim znanstvenim plaštem.

Da je tome tako, zorno pokazuje i Dino Abazović u svojoj knjizi „Religija u tranziciji“, jer na njezinim stranicama, kao sociolog religije, detektira i analizira teme bez čijeg je propitivanja nezamisliva autentična lokalna i regionalna teologija, dakle, društveno odgovorna i učinkovita teologija: sakralizacija politike i politizacija religije, pripadanje bez vjere/jaz između nominalne konfesionalne identifikacije i praktične obredne indiferentnosti, pogubnost religijskog nacionalizma, javni govor religijskih institucija, društvena uvjetovanost međureligijskog dijaloga/odsuće unutar-religijskog dijaloga, odnos religije i države, prinos religije europskim integracijama...

Pri tome je, u našem kontekstu terminološke i sadržajne zbrke (nastale ne samo iz neznanja već i zlonamjernosti) oko pojmova sekularno/sekularizacija/sekularizam, važan sociološko-religiološki uvid Dine Abazovića, istovjetan onom teološkom, da proces sekularizacije religije (dakako, ispravno razumljen) ne znači „manje već drugačije religije“ u društvu odnosno spasonosni prijelaz od religije po nasljeđu (kolektivističke, neosobne...) na religiju po izboru (individualiziranje...) što i jest jedini put za ozdravljenje religije/religijske prakse/religijskih institucija kod nas.

Posebno se zorno u tematiziranju sekularizacije raskriva da za razliku od nekih drugih (prije svega uznika iz razdoblja komunizma baštinjenog i ideološki oblikovanog mentaliteta koji religiju apriori diskvalificira kao izraz ljudske nezrelosti i zle baštine arhaične prošlosti) Dino Abazović, kao sociolog religije, neskriveno vjeruje u pozitivni potencijal religije, pa i za sve društveno-političke procese, dakako, pod uvjetom i u

mjeri prevladavanja teorijskih i praktičnih zastranjenja religijskih odnosno religioznih subjekata.

III. Pogled s margine

„Smeđa biblioteka“, čiji je urednik Željko Ivanković, sa svojih već 15-tak esejističkih zbirki, predstavlja zasigurno jedinstven alternativni pogled na društveno-politička kretanja u BiH, ali i regiji, pokazujući da se na tom post-konfliktnom, post-socijalističkom i tranzicijskom području, usred polovične moderne, dakle, u odsutnosti moderne političke kulture, u rukama društveno-političkih (uključivo religijskih!) moćnika sve izobličuje u ideološku palicu podijele i dominacije: od povijesti (i interpretacija prošlosti), preko jezika, literature (dakako, i njezinih interpretacija) i književnih stvaratelja do religije, čemu je, uz knjigu „Religija i moć“, upravo u cijelosti (za razliku od drugih koje se toga dotiču u daleko manjoj mjeri) posvećena zbirka eseja „Religija u tranziciji“.

Imajući u vidu u kojoj su mjeri te dvije knjige kod nas usamljene, unatoč procesu desekularizacije, kao što je već istaknuto, teško je istaknuti u kojoj mjeri knjiga „Religija u tranziciji“ dodatno ističe i produbljuje (sadržajno i kvalitativno) jedinstvenost „Smeđe biblioteke“, ma koliko se ona mogla opravdano čitati i kao programatska knjiga za daljnja, podrobnija i odvažnija, istraživanja samoga autora, ali i druge pojedince zamišljene nad našom zbiljom, poglavito teologe/inje i sociologe/ginje religije.

Promatrana u cjelini „Smeđa biblioteka“, ako i ne daje odogovor/e, makar jasno postavlja pitanje, koje i Dino Abazović artikulira u svojim esejima, i to ono o smjeru i cilju same tranzicije.

To da se toga pitanja rijetko tko sjeti, a kamoli ga naglas izgovori, samo potvrđuje zapažanje Alaina Badioua da je suvremena ideologija zapravo dezorijentiranost.

Zapravo, zbirka eseja «Religija u tranziciji» Dine Abazovića pokazuje da bi religije mogle biti, ukoliko se bespoštedno suoče i prevladaju devijacije u samima sebi na teorijskoj i praktičnoj razini, važan subjekt pri definiranju i dosezanju cilja tranzicije, kako naše lokalne na razini bosanskohercegovačkog društva, tako i one regionalne i globalne.

No, imaju li one dodstatno dobre volje i snage za taj spasonosni obrat, religijskim riječnikom kazano za obraćenje, koje, dakako, započinje priznanjem i preuzimanjem krivnje za konkretna zakazanja i propuste, i to bez osvratanja i upiranja prstom na tuđe grijehe, jer taj čin ne predstavlja moralnu degradaciju nego znak autentične vjere i preduvjet da se u nama, pojedinačno ili zajedničarski/institucionalno, djelatno nastani božanski duh. Štoviše, ustrajni bijeg od priznanja i preuzimanja krivnji nesumnjivi je odraz uzmaka i protjerivanja božanskog duha!

U konačnici, zbirka eseja «Religija u tranziciji» Dine Abazovića može se promatrati i kao iskrena čežnja i otvoreni poziv religijskim institucijama, i to izvana, na taj čin autentične vjere, na dobro samih religijskih institucija i društva u cjelini.