dio drugi - pravoipravda.info

DIO DRUGI – PRAKSA SUDOVA U BOSNI I HERCEGOVINI nosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine kao i za nastalu štetu. Međutim iz pobijane prvostepene odluke i nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke se ne zna sa sigurnošću kakav oblik naknade je dosuđenih u iznosu od 240,00 KM a u smislu pomenutog čl. 56. Zakona o eksproprijaciji. Dakle, da li je dosuđeni iznos - naknada štete a ako jeste koje štete i za šta, ili je dosuđeni iznos neki drugi vid naknade jer je vještak konstatovao da nije došlo do umanjanja tržišne vrijednosti parcele. Po mišljenju žalbenog suda prvostepeni sud je bio dužan pozvati vještaka da se detaljnije izjasni o svojoj konstataciji da nema umanjenja tržišne vrijednosti cijele parcele zbog nepotpune eksproprijacije. Ovo iz razloga ako bi predlagateljica eventualno prodavala cijelu parcelu na kojoj je ustanovljena služnost to znači da postoje izvjesna ograničenja u načinu korištenja predmetne parcele (tuđe pravo služnosti!) a koja ograničenja je i vještak detaljno pojasnio, pa eventualni novi kupac kao vlasnik te parcele bi također imao ograničenja u korištenju svoje parcele, što upućuje na logičan zaključak iz općeg životnog iskustva da parcela sa ograničenom mogućnošću korištenja ima manju tržišnu vrijednost nego ista parcela koja nije opterećena nikakvim ograničenjem.

Na ovaj aspekt umanjenja tržišne vrijednosti cijele parcele vještak se nije izjasnio niti ga je sud pozvao da se izjasni jer je cijela parcela površine 4.392 m2, a na površini od 240,69 m2 je ustanovljena služnost i na toj površini će biti ograničenja vlasnika u načinu korištenja te parcele. Zato na te okolnosti se moraju utvrditi relevantne činjenice, a sud to nije učinio a prema čl. 148. st.1. taj postupak sud vodi po službenoj dužnosti što znači da - osim inicijative stranaka i sud je ovlaštena inicirati utvrđenje određenih činjenica i prikupljanje dokaza radi pravilne odluke.

(Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću,

broj 23 0 V 021209 17 Gž od 9. 2. 2017. godine)

PREMJER I KATASTAR ZEMLJIŠTA

Upis promjena u katastarskom operatu - neslaganje

trenutno upisanih katastarskih podataka

Član 60. Zakona o premjeru i katastru zemljišta3

UPIS PROMJENA U KATASTARSKOM OPERATU NE MOŽE SE ZAKONITO IZVRŠITI NA OSNOVU SVAKE PRAVOSNAŽNE ODLUKE SUDA ILI DRUGOG NADLEŽNOG ORGANA, I UGOVORA OVJERENOG KOD SUDA, NEGO SAMO NA OSNOVU ONE OD TIH ISPRAVA KOJE SU PODOBNE ZA PROVOĐENJE UPISA I KOJE SADRŽE SVE BITNE KATASTARSKE PODATKE NEOPHODNE ZA UPIS, A KOJI PODACI SE, ZA KONKRETNE NEPOKRETNOSTI, SLAŽU SA PODACIMA UPISANIM U KATASTRU.

3 “Službeni list SRBiH” br. 14/78, 12/87 i 26/90, i “Službeni list SRBiH” br. 4/93, 13/94.

170 DOMAĆA I STRANA SUDSKA PRAKSA

DIO DRUGI – PRAKSA SUDOVA U BOSNI I HERCEGOVINI

Iz obrazloženja:

„Iz stanja u spisima i navoda tužbe slijedi da je osporenim aktom, kao konačnim u upravnom postupku, odbijen kao neosnovan zahtjev tužioca od 8. 1. 2013. godine za provođenje promjene upisanog korisnika parcele označene po novom premjeru kao k.č. broj 1371/1, nekategorisani put površine 95 m2, upisane u Pl. broj 289 u KO T., na osnovu rješenja Skupštine Opštine T. broj 01/1-475-100/78, od 26. 5. 1981. godine.

Iz činjenica predmeta slijedi da je tužilac dana od 8. 1. 2013. godine Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Opštine T. podnio zahtjev koji je bliže odredio podneskom - izjašnjenjem od 19. 7. 2013. godine, kojim je tražio da se, za naprijed navedenu parcelu u katastarskom operatu izvrši brisanje upisa koji je obavljen na osnovu rješenja Skupštine Opštine T. o preuzimanju i dodjeli građevinskog zemljišta, broj 06-05/3.475-100/78, od 14. 3. 1979. godine, i da se izvrši vraćanje stanja kakvo je postojalo prije upisa po tom rješenju.

S obzirom da prvostepeni organ u zakonskom roku nije odlučio po zahtjevu, tužilac je tuženom podnio žalbu zbog tkz. „ćutanja administracije“, nakon čega je tuženi, shodno odredbama člana 243. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/98 i 48/99), proveo postupak i utvrdio odlučne činjenice radi odlučivanja po zahtjevu, te odbijanjem zahtjeva osporenim aktom meritorno riješio ovu upravnu stvar.

Prema obrazloženju osporenog akta, zahtjev tužioca je odbijen kao neosnovan iz razloga što je tuženi našao da rješenje Skupštine Opštine T. broj 01/1-475-100/78, od 26. 5. 1981. godine, zbog nepotpunosti neophodnih podatka, nije podobna isprava za provođenje upisa brisanja traženih predmetnim zahtjevom tužioca, i to iz više razloga: 1. što ne sadrži broj posjedovnog lista u kojem je predmetna parcela upisana, 2. što ne sadrži kulturu i naziv parcele, 3. što ne sadrži tačne podatke o korisniku parcele, 4. što iz trenutno važećih izvoda iz katastarske evidencije proizilazi da su kao sadašnji korisnik predmetne parcele upisani Putevi – T., koji se u pomenutom rješenju, na kojem se zasniva predmetni tužiočev zahtjev, ne spominju u bilo kom kontekstu, a kao podnosilac zahtjeva za preuzimanje zemljišta navodi se Opštinska direkcija za izgradnju T., 5. što nalog o brisanju podataka u katastru po tom rješenju nije konkretan i određen, posebno jer se nalaže brisanje upisa izvršenog na osnovu poništenog rješenja Skupštine Opštine T. o preuzimanju i dodjeli građevinskog zemljišta, broj 06-05/3.475-100/78, od 14. 3. 1979. godine, iako iz sadržaja tog poništenog rješenja proizilazi da je predmetna parcela, u momentu izuzimanja, već bila u katastru upisana kao društvena svojina – Putevi, što bi značilo da se po poništenju tog rješenja predmetna parcela ponovo ima upisati kao društvena svojina – Putevi.

Zbog navedenih razloga tužena strana je zahtjev odbila kao neosnovan pozivajući se na odredbe člana 243. stav 2. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/98 i 48/99), i člana 60. stav 2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta (“Službeni list SRBiH” broj 14/78, 12/87 i 26/90, i “Službeni list SRBiH” broj 4/93, 13/94).

DOMAĆA I STRANA SUDSKA PRAKSA 171


Imajući u vidu navedene odlučne činjenice koje tužilac ni tokom upravnog postupka, ni tužbom nije osporio, sud je ocijenio da osporenim i nižestepenim aktom nisu povrijeđena njegova prava, niti na zakonu zasnovani neposredni lični interesi, te da je prilikom donošenja osporenog rješenja tuženi pravilno primjenio materijalno pravo i da nisu počinjene bitne povrede pravila upravnog postupka.

Iz sadržaja oba pomenuta rješenja vidljivo je da ni u jednom od njih, ni u izreci, ni u obrazloženju, nije sadržan precizan podatak o ranijem konkretnom korisniku predmetne nekretnine, s obzirom da se u oba rješenja navode ukupno tri parcele, a da se ni za predmetnu, a ni za ostale dvije parcele, ne navodi ko je konkretni korisnik predmetne i ostale dvije nekretnine, zbog čega ostaje nejasno na ime kojeg lica bi bio izvršen upis posjeda u katastru na predmetnoj nekretnini, ukoliko bi se udovoljilo tužiočevom zahtjevu za brisanje upisa izvršenog na osnovu poništenog rješenja od 14. 3. 1979. godine.

S obzirom na izloženo, sud je saglasan sa ocjenom tuženog da rješenje Skupštine Opštine T. broj 01/1-475-100/78, od 26. 5. 1981. godine, nije podobna isprava za provođenje brisanja i upisa traženih predmetnim zahtjevom tužioca, i to kako iz razloga koje je istakao tuženi u obrazloženju osporenog akta, tako i zbog bitnih promjena koje su, vezano za predmetnu i ostale dvije parcele koje su predmet tog rješenja, nastupile u katastarskom operatu nakon donošenja poništenog rješenja od 14. 3. 1979. godine, kao i nakon donošenja poništavajućeg rješenja od 26. 5. 1981. godine, jer je došlo i do cijepanja parcele novog premjera k.č. broj 1371 (na k.č. broj 1372/1 i k.č. broj 1372/2), i do promjene korisnika upisanog u katastarskom operatu na predmetnoj parceli, pošto je kao sadašnji korisnik predmetne parcele upisan pravni subjekt označen kao „Putevi – T.“.

S tim u vezi, sud stoji na pravnom stanovištu na koje se poziva i tuženi - da se upis promjena u katastarskom operatu na osnovu odredaba člana 60. stav 2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta (“Službeni list SRBiH” broj 14/78, 12/87 i 26/90, i “Službeni list SRBiH” broj 4/93, 13/94), ne može izvršiti na osnovu svake pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa, i ugovora ovjerenog kod suda, nego samo na osnovu one od tih isprava koje su podobne za provođenje upisa, odnosno koje sadrže sve bitne katastarske podatke neophodne za upis.

Sud takođe smatra da se ne može provesti kao pravno-valjan ni svaki upis na osnovu isprava iz člana 60. stav 2. Zakona o premjeru i katastru zemljišta, ukoliko je, u međuvremenu, nakon njihovog sačinjavanja, došlo do bitnih i zakonitih promjena u katastarskom operatu, jer bi to bilo protivno načelu pravne sigurnosti i načelu povjerenja u katastarske podatke (zbog čega i zahtjev za upis promjena, bez obzira na kvalitet isprava, treba podnositi u što kraćem roku nakon sticanja uslova za podnošenje zahtjeva, a ne nakon više od 30 godina, kao u konkretnom slučaju).“

(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 011773 13 U, od 26.09.2014. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije BiH, broj 03 0

U 011773 14 Uvp, od 8. 2. 2018. godine)



Iz podataka spisa proizlazi da je postupak promjene u katastarskom operatu pokrenut po službenoj dužnosti u kojem postupku je donijeto rješenje o provedenoj promjeni broj 21.11.-952.1-6664/13 od 17. 12. 2013. godine, a na osnovu stavke promjena broj 370/13. Tom stavkom promjena parcela broj k.č. 3273/4 u površini od 228 m2 iz starog stanja dobila je oznaku u novom stanju k.č. br. 3273/6 u površini od 228 m2, a parcela k.č. 3273/4 u površini od 6 m2 iz starog stanja dobila je oznaku u novom stanju k.č. br. 3273/6 u površini od 6 m2, dok je parcela iz starog stanja k.č. br. 3273/5 u pov. od 155 m2 u novom stanju dobila oznaku 3273/7 i površinu od 155 m2, a parcela 3273/7 iz starog stanja dobila je oznaku 3273/5 u novom stanju i površinu od 25 m2. Dakle, nije došlo do promjene ni površine ni upisanog posjednika, jer se radilo samo o tehničkim radnjama zamjene oznaka i površine parcela u novom stanju u odnosu na staro stanje, a u svrhu eventualnog sprovođenja postupka eksproprijacije za potrebe izgradnje pristupne saobraćajnice, pa suprotno stavu nižestepenog suda u tom postupku nije ni trebalo učešće tužioca kao stranke, jer se taj postupak sprovodi po skraćenoj proceduri u smislu člana 129. ZOUP.

Pogrešno je i pozivanje nižestepenog suda na član 137. ZOUP, jer se u ovom slučaju ne radi o višestranačkoj upravnoj stvari, s obzirom da se ne odlučuje o pravu i obavezi stranaka, već kako je to istaknuto, provodi se tehnička radnja promjene oznaka parcela i njihove površine (uslovno cijepanje) po službenoj dužnosti na osnovu člana 17. Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta („Sl. glasnik RS“ broj 19/96 i 15/10).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 014143

15 Uvp od 20. 9. 2017. godine)

POREZI I DOPRINOSI

Zakonska hipoteka na nekretninama poreznog dužnika

Član 50. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine4

NA OSNOVU NOVELIRANIH ODREDABA ČLANA 50. ZAKONA O POREZNOJ UPRAVI FBiH, POREZNA UPRAVA MOŽE SAMO POKRENUTI PO- STUPAK UPISA ZAKONSKE HIPOTEKE KOD NADLEŽNOG ZEMLJIŠNOKNJIŽNOG UREDA, A NEMA OVLAŠTENJE DA SVOJIM RJEŠENJEM IZVRŠI REGISTRACIJU HIPOTEKE I ODLUČI DA ĆE SE NA OSNOVU TOG RJEŠENJA IZVRŠITI UPIS HIPOTEKE U ZEMLJIŠNIM I DRUGIM KNJIGAMA, BUDUĆI DA JE ZA ODLUČIVANJE O UPISU HIPOTEKE U ZEMLJIŠNIM KNJIGAMA NADLEŽAN SUD.

Iz obrazloženja:

Iz sadržine spisa upravnog predmeta slijedi da je osporenim aktom odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja

4 „Službene novine Federacije BiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 27/12, 7/13, 71/14 i 91/15.



Porezne uprave Federacije BiH - Kantonalni porezni ured Tuzla, kojim je, na nekretninama tužioca bliže opisanim u tački 1. izreke prvostepenog akta, registrovana zakonska hipoteka u korist tuženog, s tim što je tačkom 2. izreke prvostepenog akta odlučeno da će se na osnovu tog rješenja izvršiti upis hipoteke u zemljišnim i drugim knjigama u kojima se upisuju prava na nekretninama.

Iz činjenica predmeta slijedi: da se javni dug povodom kojeg je pokrenut prvostepeni postupak odnosi na obaveze pravnog lica DJL „M.“ (čiji je tužilac osnivač i zakonski zastupnik), po osnovu poreza na promet proizvoda, kamata na taj porez i troškova prinudne naplate, u ukupnom iznosu od 7.906,99 KM; da je prvostepeni organ povodom tih poreznih obaveza donio rješenje kojim je utvrdio solidarnu odgovornost tužioca za plaćanje tih obaveza, i naložio mu da u roku od 8 dana od dana prijema tog rješenja izvrši uplatu pomenutih poreznih obaveza; da je prvostepeni organ prije donošenja predmetnog prvostepenog rješenja, uvidom u zemljišno-knjižne izvatke dostavljene od strane Opštinskog suda u G., utvrdio da je tužilac u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, te da je na osnovu naprijed pomenutog činjeničnog utvrđenja, na osnovu odredaba člana 50. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 27/12, 7/13, 71/14 i 91/15), donio predmetno prvostepeno rješenje.

Protiv prvostepenog akta tužilac je izjavio žalbu tuženom. Odlučujući o žalbi tuženi je osporenim aktom istu odbio kao neosnovanu,

ocijenivši da je prvostepeno rješenje u svemu pravilno i zakonito. Imajući u vidu navedeno, sud je ocijenio da su tuženi i prvostepeni organ

nepravilno primjenili materijalno pravo. Naime, odredbama člana 50. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i

Hercegovine propisano je:

Član 50.: „Ako porezni obveznik ne plati poreznu obavezu koju je razrezala Porezna uprava u roku

određenom u nalogu za plaćanje, iznos porezne obaveze postaje predmet zakonskog založnog

prava u korist Porezne uprave na imovinu i imovinska prava poreznog obveznika osim imovine

izuzete u članu 43. stav 5. ovog zakona.

Porezna uprava po službenoj dužnosti pribavit će podatke o imovini dužnika na koju se može

uspostaviti založno pravo, odnosno hipoteka dostavljanjem zahtjeva za dostavu podataka

nadležnom općinskom sudu i drugim organima i institucijama koje vode registre o imovini dužnika.

Porezna uprava obvezniku iz stava 1. ovog člana dostaviti će pisanu obavijest o visini i osnovu

njegovog dugovanja zbog kojeg se pokreće postupak upisa zakonskog založnog prava u kojoj će se

naznačiti imovina na kojoj se zasniva hipoteka.

Istovremeno sa obavještenjem dužnika Porezna uprava pokrenut će postupak upisa zakonske

hipoteke kod nadležnog zemljišnoknjižnog ureda, odno-

DOMAĆA I STRANA SUDSKA PRAKSA 175


sno postupak registracije zakonskog založnog prava na pokretnim stvarima i

imovinskim pravima u odgovarajućim javnim registrima.

Zakonska hipoteka nastaje upisom u zemljišnu knjigu, prestaje njenim brisanjem.

Zakonsko založno pravo na pokretnim stvarima i imovinskim pravima nastaju i

prestaju u skladu sa posebnim propisima koji uređuju pojedina prava.

Poreznom obvezniku čija je sva imovina i imovinska prava ili njihov dio postao

predmet zakonske hipoteke zbog poreznog duga koji radi izmirenja tog duga hoće da

proda svoju cjelokupnu imovinu i imovinska prava ili njihov dio, Porezna uprava će dozvoliti njihovu prodaju ukoliko kupac te imovine i imovinskih prava izvrši uplatu

cijene te imovine i imovinskih prava dogovorene između poreznog obveznika -

dužnika i kupca na odgovarajuće račune javnih prihoda. Cijena koju dogovore

prodavac - dužnik i kupac treba biti zasnovana na procjeni vrijednosti predmetne

imovine i imovinskih prava koju sačini sudski vještak odgovarajuće struke.

Nadležni porezni ured dužan je u roku od dva radna dana nakon izmirenja

odgovarajuće porezne obaveze, odnosno nakon uplate sredstava ostvarenih

prodajom dužnikove imovine i imovinskih prava na račune javnih prihoda, bilo da je tu uplatu izvršio samo porezni obveznik - dužnik ili kupac cijele ili dijela imovine i

imovinskih prava dužnika, te u skladu sa utvrđenim procedurama – izvršiti brisanje

hipoteke u istom uredu (uredima) u kojem je bila i evidentirana.“

Iz sadržaja odredaba člana 50. stav 5. i 6. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine proizilazi da Porezna uprava može samo pokrenuti postupak upisa zakonske hipoteke kod nadležnog zemljišnoknjižnog ureda, te da zakonska hipoteka nastaje upisom u zemljišnu knjigu, iz čega dalje slijedi da prvostepeni organ u odredbama tog člana, koje su bile na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, nije imao valjanog zakonskog osnova da sam izvrši registraciju predmetne hipoteke i da tačkom 2. izreke prvostepenog akta odluči da će se na osnovu tog rješenja izvršiti upis hipoteke u zemljišnim i drugim knjigama u kojima se upisuju prava na nekretninama, budući da je i po tim odredbama i po odredbama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH (“Službene novine Federacije BiH” 58/02, 19/03 i 54/04), za odlučivanje o upisu hipoteke u zemljišnim knjigama nadležan sud, a ne predmetni prvostepeni organ.

Stoga sud smatra da prvostepeni organ izrekom prvostepenog akta nije odlučivao o pitanjima za koja je nadležan po odredbama člana 50. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine, tj. o pokretanju postupka upisa zakonske hipoteke u zemljišnim knjigama, nego o pitanjima koja spadaju u isključivu sudsku nadležnost (o registraciji, tj. o upisu hipoteke u zemljišnim knjigama), zbog čega je prvostepeno rješenje po ocjeni suda nezakonito.“

(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli,

broj 03 0 U 014788 16 U od 6. 7. 2018. godine)



DOMAĆA I STRANA SUDSKA PRAKSA

PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE

Pravo na porodičnu penziju - kratko trajanje

braka sa korisnikom penzije

Član 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju1

KRATKO TRAJANJE BRAKA IZMEĐU KORISNIKA PENZIJE I STRANKE

KOJA JE, POVODOM SMRTI KORISNIKA PENZIJE, PODNIJELA ZAHTJEV ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA PORODIČNU PENZIJU, PO MATERIJALNOM PRAVU NIJE OD ZNAČAJA ZA PRIZNAVANJE TOG PRAVA, JER ZAKONOM NIJE PROPISANA MINIMALNA DUŽINA TRAJANJA BRAČNE ZAJEDNICE ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA PORODIČNU PENZIJU.

Iz obrazloženja: Iz stanja u spisu slijedi da je osporenim aktom odbijena kao neosnovana žalba

tužiteljice izjavljena protiv rješenja, kojim je kao neosnovan odbijen njen zahtjev za priznavanje prava na porodičnu penziju.

Iz činjenica predmeta slijedi: da je postupak pokrenut po zahtjevu tužiteljice od 05. 10. 2015. godine; da je predmetni zahtjev podnijela kao udova iza smrti svog bračnog druga, odnosno osiguranika tuženog, koji je, kao korisnik starosne penzije, umro dana 15. 6. 2015. godine; da je brak između tužiteljice i pomenutog osiguranika zaključen dana 24. 4. 2015. godine; da je bračni drug tužiteljice bio korisnik starosne penzije počev od 01. 6. 1989. godine, pa do svoje smrti; da tužiteljica i umrli osiguranik nemaju zajedničke djece.

Cijeneći navedene činjenice prvostepeni organ je u obrazloženju prvostepenog akta, između ostalog, posebno istakao da je bračna zajednica između tužiteljice i navedenog osiguranika trajala „ ... veoma kratko i to samo jedan mjesec i 21 dan do smrti korisnika penzije“, a da tužiteljica, u vrijeme kada je navršila 45 godina života, nije bila u bračnoj zajednici sa pomenutim korisnikom penzije, što po ocjeni prvostepenog organa indicira „ ... sumnju da brak nije sklopljen u cilju zajednice života, što predstavlja preduvjet za valjanost braka u smislu odredaba člana 35. Porodičnog zakona Federacije BiH ...“.

Na osnovu opisanog činjeničnog utvrđenja i ovakvog pravnog rezonovanja prvostepeni organ je ocijenio da tužiteljica ne ispunjava uslove iz člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12, koji je bio na snazi u momentu donošenja prvostepenog rješenja), pa je zahtjev odbio kao neosnovan.

Protiv prvostepenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu tuženom, koji je

184

1 “Službene novine Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12, koji je bio na snazi

u momentu donošenja prvostepenog rješenja, za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.



istu osporenim aktom odbio kao neosnovanu, nalazeći da je prvostepeno rješenje u svemu pravilno i zakonito.

Imajući u vidu izloženo, sud je ocijenio da je osporenim i prvostepenim aktom na štetu tužiteljice nepravilno primjenjeno materijalno pravo, te da je činjenično stanje u pogledu visine penzijskog osnova i visine penzije ostalo nepotpuno utvrđeno.

Naime, odredbama člana 62. tog Zakona, koje sud smatra relevantnim za rješavanje ove upravne stvari, a koje su bile na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja prvostepenog rješenja, propisano je:

Član 62.: „(1) Udovica stiče pravo na porodičnu penziju, ako ispunjava jedan od uslova:

1. ako je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života;

2. ako je do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti

bračnog druga postala potpuno nesposobna za privređivanje;

3. ako je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili vise djece koja imaju pravo

na porodičnu penziju po tom bračnom drugu, a udovica vrši roditeljske dužnosti

prema toj djeci. Udovica koja u toku trajanja i korišćenja prava po tom osnovu postane potpuno nesposobna za privređivanje zadržava pravo na porodičnu penziju,

dok postoji takva nesposobnost.

(2) Udovica koja u toku trajanja i korišćenja prava na porodičnu penziju stečenog

pod uslovima iz stava 1. tač. 2. i 3. ovog člana navrši 45 godina života zadržava trajno

pravo na porodičnu penziju.“

U konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizilazi da je tužiteljica do smrti bračnog druga navršila više od 45 godina života, s obzirom da je rođena dana 6. 6. 1960. godine, a da je njen bračni drug umro dana 15. 6. 2015. godine, iz čega proizilazi da je u momentu smrti bračnog druga tužiteljica imala navršenih 55 godina života, iz čega dalje slijedi da tužiteljica nesumnjivo ispunjava Zakonom propisane uslove koji su za priznavanje prava na porodičnu penziju propisani odredbama člana 62. stav 1. tačka 1. pomenutog Zakona.

Dalje, iz sadržaja odredaba člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vidljivo je da za ostvarivanje prava udovice na porodičnu penziju uopšte nije propisana minimalna dužina trajanja bračne zajednice na osnovu koje udovica stiče to pravo, a s obzirom da minimalna dužina trajanja bračne zajednice nije propisana ni drugim odredbama tog ili drugog Zakona, sud smatra da se pravo na porodičnu penziju može ostvariti bez obzira na to koliko vremena je bračna zajednica trajala.

Sud je proizvoljnim i neargumentovanim ocijenio zaključak prvostepenog organa da, činjenica da je bračna zajednica između tužiteljice i navedenog osiguranika trajala naprijed navedeni vremenski period, indicira sumnju da brak nije sklopljen u cilju zajednice života, budući da se takav zaključak ne može pravilno i zakonito izvesti samo iz činjenica koje se tiču dužine trajanja bračne zajednice, ali sud smatra da, čak i u slučaju da postoje druge



185

objektivne činjenice i dokazi, iz kojih nesumnjivim proizilazi da brak između osiguranika i podnosioca zahtjeva za ostvarivanje prava na porodičnu penziju nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života, ni takve objektivne i nesumnjive činjenice ne bi mogle biti zakonit i dovoljan razlog za odbijanje zahtjeva za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, jer bi u tom slučaju, po sadašnjem materijalnom pravu, tužena strana, u svojstvu osobe koja ima pravni interes da takav brak bude poništen, imala samo priliku i mogućnost da, shodno odredbama člana 36. stav 1. Porodičnog zakona, kod nadležnog suda podnese tužbu za poništenje braka, te da, u slučaju uspjeha u toj parnici, zatraži povrat isplaćenih porodičnih penzija.

Sud je činjenicu na koju se poziva prvostepeni organ - da tužiteljica nije bila u bračnoj zajednici sa navedenim bračnim partnerom u momentu navršenja 45 godina života, ocijenio pravno irelevantnom za rješavanje predmetne stvari, budući da materijalnim pravom kao uslov za ostvarivanje prava na porodičnu penziju nije predviđeno da udovica u momentu navršenja 45 godina života mora biti u bračnoj zajednici sa osiguranikom, jer je kao uslov propisano da je udovica do smrti bračnog druga navršila 45 godina života, a koji uslov tužiteljica u konkretnom slučaju ispunjava.“


broj 03 0 U 016059 17 U, od 2. 8. 2018. godine)

Porodična penzija

Član 66. stav 1. i 2. i član 70. stav 3.

Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju

Član 2. stav 2. Odluke o uvjetima pod kojima se smatra da je osiguranik izdržavao

članove porodice.

DIJETE, KOD KOGA NASTANE POTPUNA I TRAJNA NESPOSOBNOST ZA

SAMOSTALNI ŽIVOT I RAD POSLIJE NAVRŠENJA GODINA ŽIVOTA DO KOJIH SE DJECI OSIGURAVA PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU, A PRIJE SMRTI OSIGURANIKA, STIČE PRAVO NA PORODIČNU PENZIJU AKO GA JE OSIGURANIK IZDRŽAVAO DO SVOJE SMRTI, IAKO JE ŽIVIO VAN DOMAĆINSTVA OSIGURANIKA.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Odžaku broj: 02 0 U 000724 13 U od 14. 5. 2013. godine odbijena je tužba tužiteljice kojom je osporila zakonitost rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude. Tim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja direktora Kantonalne administrativne službe tuženog u Orašju broj: 1139051293 od 30. 8. 2012. godine, kojim se tužiteljici, kao bračnom drugu umrlog osiguranika B.F., te J.K., djetetu potpuno i trajno nesposobnom za samostalan život i rad od prije smrti oca, rođenoj 14. 5. 1973. godine, priznaje se pravo na porodičnu penziju u iznosu od 104,42 KM mjesečno počev od 1. 6. 2011.



186

vilno proveo postupak, kako je u tužbi navedeno, a iz razloga što u skladu sa članom 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima sud rješava spor po pravilu na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Tužiteljica je u tužbi osporila utvrđeno činjenično stanje iako uz tužbu nije priložila druge dokaze na osnovu kojih bi proizilazilo da je činjenično stanje drugačije od onog koje je utvrđeno u postupku, jer osnovno pravilo u upravnom postupku jeste da se svaka činjenica može utvrđivati dokaznim sredstvima. Međutim, utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije cijenio, jer zahtjev za vanredno preispitivanje se ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje - član 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima.

Neosnovani su i prigovori iz zahtjeva da je tuženi počinio povrede postupka, jer je rješenje po žalbi doneseno bez znanja stranke, te da se rješenje nije moglo donijeti prije nego što se stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima da bi zaštitila svoja prava i pravne interese. Prvostepeno rješenje od 30. 8. 2012. godine, koje je doneseno po zahtjevu J.K., djeteta umrlog osiguranika B.F., dostavljeno je tužiteljici, kao zainteresovanoj stranci u postupku, protiv kojeg rješenja je tužiteljica izjavila žalbu, a protiv rješenja tuženog organa od 11. 3. 2013. godine, donesenog po žalbi tužiteljice, tužiteljica je podnijela tužbu kojom je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom u Odžaku. Prema tome, tužiteljica, kao zainteresovana stranka, je učestvovala u postupku na način da je imala mogućnost da osporava prvostepeno i osporeno rješenje, a podnošenjem vanrednog pravnog sredstva osporila i presudu prvostepenog suda. Na taj način joj je pružena mogućnost da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima radi zaštite svojih prava i pravnih interesa.

Donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon, niti je došlo do povrede pravila federalnog zakona o postupku zbog čega je, po ocjeni ovog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan, pa je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odluceno kao u izreci ove presude.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH,

broj 02 O U 00072413 Uvp od 30. 11. 2017. godine)

Zastara dospjelih mjesečnih primanja i prekid zastarjevanja Član 104. Zakona o

penzijskom i invalidskom osiguranju

ZASTARJEVANJE DOSPJELIH NOVČANIH PRIMANJA PROISTEKLIH IZ

OSTVARENOG PRAVA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA PREKIDA SE SVAKOM RADNJOM KORISNIKA PENZIJE KOJA JE PREDUZETA U CILJU PONOVNE ISPLATE PENZIJE.

AKO JE DO OBUSTAVE ISPLATE PENZIJE DOŠLO USLIJED NEDOSTAVLJANJA TKZ. „POTVRDE O ŽIVOTU“, U TAKVE RADNJE SPADA I DOSTAVLJANJE TE POTVRDE.

189



Iz obrazloženja:

Iz stanja u spisu slijedi da je osporenim aktom odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Kantonalne administrativne službe PIO u Tuzli broj 110-22185-01, od 11. 12. 2015. godine.

Iz činjenica predmeta slijedi: da je tužiocu, rješenjem prvostepenog organa od 7. 11. 2008. godine, priznato pravo na srazmjerni dio prijevremene starosne penzije koji pada na teret tuženog u iznosu od 55,4930 KM mjesečno, sa pravom na isplatu počev od 1. 8. 2007. godine; da je tužiocu isplata penzije vršena do 31. 12. 2013. godine, nakon čega je prvostepeni organ prestao vršiti isplatu penzije tužiocu, i to zbog nedostavljanja potvrde o životu; da je prvostepeni organ u prvostepenom postupku utvrdio da je tužilac dana 6. 7. 2015. godine tom organu podnio zahtjev za aktiviranje isplate penzije i da je prvostepeni organ u postupku po tom zahtjevu donio predmetno prvostepeno rješenje, kojim je tužiocu priznato pravo na aktiviranje isplate penzije u iznosu od 55,49 KM mjesečno, počev od 6. 1. 2015. godine, pozivajući na odredbe člana 104. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), koji je bio na snazi u momentu donošenja prvostepenog rješenja; da je tužilac protiv tog rješenja, iz razloga sličnih onima koje ponavlja u tužbi, podnio žalbu tuženom; da je tužena strana osporenim aktom, koji je predmet ovog upravnog spora, odbila žalbu kao neosnovanu, takođe se pozivajući na odredbe člana 104. navedenog Zakona.

Imajući u vidu izloženo, ovaj sud smatra da su osnovani navodi tužbe da su u postupku počinjene povrede pravila upravnog postupka, te da je, činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica nepotpuno i nepravilno utvrđeno, te da je, s tim u vezi, moguće da je materijalno pravo u upravnom postupku nepravilno primjenjeno na štetu tužioca.

Naime, odredbama člana 104. stav 2. pomenutog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju je, između ostalog, propisano je da dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci, od dana dospjelosti.

Međutim, u samom Zakonu nije bliže propisano na koji način se prekida zastarjevanje dospjelih novčanih primanja proisteklih iz ostvarenog prava, zbog čega sud smatra da se zastarjevanje prekida svakom radnjom korisnika penzije koja je preduzeta u cilju ponovne isplate penzije, a čije preduzimanje je u postupku moguće dokazati.

U konkretnom slučaju prvostepeni organ u obrazloženju prvostepenog akta tvrdi da je tužilac dana 6. 7. 2015. godine tom organu podnio zahtjev za aktiviranje isplate penzije, ali se taj podnesak ne nalazi među upravnim spisima koji su dostavljeni sudu, kako bi sud izvršio uvid u njegov sadržaj i utvrdio šta se tim podneskom od tuženog traži, što po ocjeni suda predstavlja nedostatak koji sprečava ocjenu zakonitosti osporenog i prvostepenog akta, budući da se bez uvida u isti ne može pravilno ocijeniti kada je u konkretnom slučaju nastupio prekid zastarjevanje.



190

S druge strane, tužilac je u tužbi naveo da je, nakon što mu za prvih nekoliko mjeseci 2014. godine nije isplaćena penzija, po uputama dobijenim iz predmetne Ispostave, izvršio ponovno dostavljanje potvrde o životu za 2014. godinu, i to tako što je taj dokument dana 18. 12. 2014. godine dostavio tuženom na adresu u Sarajevu, i da se poslije toga „niz puta“ obraćao zaposleniku iste Ispostave, te da ga je, u julu mjesecu 2015. godine, ovaj zaposlenik obavijestio da potpiše zahtjev u toj Ispostavi.

Iz pomenutih navoda tužbe, koji su u pogledu tvrdnje o ponovnom dostavljanju potvrde o životu tuženom na dan 18. 12. 2014. godine, potkrijepljeni naprijed pomenutom potvrdom o prijemu pošiljke, na kojoj postoji prijemni pečat Pošte sa datumom „18. 12. 2014.“ godine, proizilazi mogućnost da je tužilac prekid zastarijevanja izvršio dana 18. 12. 2014. godine, dostavljanjem potvrde o životu na adresu tuženog u Sarajevu, jer bi se ta radnja, po shvatanju suda, mogla tretirati kao radnja koja je preduzeta u cilju ponovne isplate penzije.

Međutim, s obzirom da činjenice koje se tiču tih pitanja nisu bile predmet razmatranja i dokazivanja u postupku koji je prethodio donošenju konačnog rješenja tuženog, sud smatra da to predstavlja dodatni nedostatak koji sprečava ocjenu zakonitosti osporenog i prvostepenog akta, budući da se bez utvrđivanja tih činjenica ne može pravilno ocijeniti kada je nastupio prekid zastarjevanje.“


broj 03 0 U 015646 16 U od 19. 7. 2018. godine)

BORAČKO-INVALIDSKA ZAŠTITA

Invalidska penzija

Član 31.a Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica

AKO U UPRAVNOM POSTUPKU NIJE UTVRĐENA NESPOSOBNOST ZA

PRIVREĐIVANJE I (PRVE) KATEGORIJE, STRANKA NE MOŽE OSTVARITI PRAVO NA INVALIDSKU PENZIJU.

Iz obrazloženja:

Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj: 10 0 U 002095 12 U od 11. 6. 2013. godine odbijena je, kao neosnovana, tužba tužioca podnesena protiv rješenja tuženog, broj i datum navedeni u uvodu ove presude, kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalne administrativne službe tuženog u Livnu matični broj: 88012415822 od 8. 5. 2012. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem tužiocu nisu priznata prava iz invalidskog osiguranja.

Blagovremeno podnesenim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tužilac je osporio zakonitost presude prvostepenog suda zbog povrede federalnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

191

dio drugi - pravoipravda.info

Documents