Download - Likovi Vodja u Decijim Druzinama
Likovi voña u dečjim družinama
1
1
UVOD
Književnost za decu kao posebni deo nacionalne književnosti, razgranata
i bogata književnost koja ima svoje norme, svoju tematiku i svoje čitaoce,
danas je stvarnost koju mnogi prečutkuju, ali je niko ne može opovrgnuti.
Izlozi su puni knjiga što su ih izdavači namenili deci, dnevni listovi
imaju dečju stranu, izlaze mnogobrojni dečji časopisi koji se čak
diferenciraju prema dečjoj dobi; radio-stanice i televizijski studiji imaju
svaki dan rezervisano vreme za dečje emisije; u gradovima su otvorene
brojne knjižare u kojima se na policama nalaze samo takve knjige koje traže
i čitaju deca; mnogi se pisci danas bave isključivo pisanjem knjiga za decu i
poznati su kao dečji pesnici i pripovedači.
Dečje knjige postižu velike naklade, razgranata komercijalna izdavačka
industrija širom sveta zna da je dete siguran potrošač pa izdavači već odavno
ne sumnjaju u postojanje dečje književnosti. Tvrdnju da ne postoji posebna
dečja književnost jer bi se tada moglo govoriti i o staračkoj, srednjoškolskoj,
penzionerskoj književnosti i sl. danas stvarnost odbacuje kao neduhovitu
šalu.
Posebno snažan razvoj dečje književnosti u našem stoljeću, toliko snažan
te se katkad čini da je dečja književnost proizvod najnovijeg vremena,
prisilio je i književne istoričare i kritičare da se posebno bave njome i da je
Likovi voña u dečjim družinama
2
2
ozbiljno izučavaju, a nametnuo je i školi zadatak da preispita svoje programe
na temelju kojih se vrši literarno obrazovanje djece.
Proučavanje dečje književnosti kao posebnog predmeta u nastavničkim
školama zapadnih i istočnih zemalja ima već tradiciju. Postojanje dečjih
pisaca, koji pišu za dete, namenjuju knjigu detetu, kao i spoznaja ña su
mnogi pisci pojedina svoja dela svesno namenjivali detetu — stavlja u prvi
plan pri definiranju dečje književnosti kriterij namenjenosti književnog dela
detetu i u vezi s tim i njegove prilagoñenosti.
No tada nužno iskrsavaju pitanja: jesu li sva djela koja su namenjena i
prilagoñena detetu umetnički vredna i jesu li sva dela koja danas ulaze u
fond dečje književnosti zaista bila namenjena deci? Ako su dela koja se nude
deci na umetničkom nivou, onda ona, moglo bi se reći, jednostavno idu u
književnost i svejedno je ko ih čita deca ili odrasli. Ako pak nisu umetnički
vredna, onda uopšte ne možemo govoriti o književnosti, jer je književnost
deo umetničkog stvaranja.
Koliko je dela iz celokupnog opštepriznatog fonda dečje književnosti
starijeg vremena zapravo bilo namijenjeno detetu? Celokupno narodno
stvaralaštvo plod je estetskog uobličavanja narodnih osećaja i pogleda na
prirodu i društvo što su ih narodi imali na odreñenom stupnju razvitka.
Problem imena književnosti za decu aktuelan je naročito od početka
dvadesetog veka kada nastaje period njene potpune identifikacije kao
organskog dela književne umetnosti, u čijem je okrilju nastala i razvijala se
još od njenih dalekih početaka. Skoro svi književni kritičari i istoričari bili
Likovi voña u dečjim družinama
3
3
su veoma angažovani, pa čak i emotivni kada su se bavili ovim pitanjem,
iako za svoje stavove nisu uvek imali najbolja objašnjenja i ubedljive
argumente.
Od savremenih istoričara na tom planu naročito su uverljivi sudovi
Slobodana Ž. Markovića i Nova Vukovića, koji su, izučavajući hronologiju
termina ovog vida književnosti, od Luke Milovanova i Dositeja Obradovića
pa sve do naših dana, svaki na svoj način došli do zaključka da je
književnost za decu adekvatan termin za sva dela koja su namenjena deci.
Taj stav je identičan sa našim opredeljenjem da je knjnževnost za decu
frekventniji i funkcionalniji izraz od sintagme dečja književnost, termina
koji je naročito bio aktuelan u književno-kritičkoj komunikaciji tokom prve
polovine XX veka.
Imajući u vidu činjenicu da je savremena kritička misao dala primat
imenu književnost za decu, raniji termini i polemike oko njih, ostaju na
margini ispraznih diskusija, koje su često bile same sebi cilj. U diskursu
naznačenih polemika nalazi se i stav Laze Kostića, koji je još 1902. godine
pokrenuo pitanje imena književnosti namenjene mladeži.
U svojoj studiji o Jovanu Jovanoviću Zmaju, on se opredelio za izraz
detinja pesma, koji ne odgovara savremenoj strukturi jezika, ni stavovima
potonjih književnih kritičara, koji su se uglavnom konfrontirali oko dva
imena - književnost za decu ili dečja književnost.
Diplomski rad je nastao kao rezultat poroučavanja romana i kritika na
romane kao što su ,,Hajduci” Branislava Nušića, ,,Orlovi rano lete”, Branka
Likovi voña u dečjim družinama
4
4
Ćopića, ,,Družina Pere Kvržice” Mato Lovrak, ,,Družina sinji galeb”, Tone
Seliškar, ,,Dečaci Pavlove ulice” Franc Molnar.
Cilj ovog razmatranja o romanima za decu je da se na osnovu
ponašanja glavnih junaka u družinama objasne i osobine junaka u tim
romanima. Svakako da se vrednosti koje poseduju junaci ovih romana
izuzetno cene u društvu. Na osnovu ponašanja junaka ovih romana za decu,
naročito čitaoci mlañeg uzrasta mogu da razvijaju sopstvenu ličnost i
osobine na osnovu istih. To je svakako bitno jer osobine junaka u romanima
daju pojačanu notu druželjubivosti, solidarnosti i svim onim osobinama koje
krase jedno detinjstvo nasuprot današnjim vrednostima koje deca razvijaju u
modernom industrijskom društvu. Junaci u ovim romanima se ističu i
junaštvom kao i iyvanrednom spretnošću u savladavanju problema sa koji se
svakodnevno susreću.
Smatram da ovako koncipiran rad, koji je potpomognut kako
raznovrsnom literaturom eminentnih autora tako i internet izvorima, daje
solidnu osnovu za razumevanje kako domaćih tako i stranih romana za decu.
Likovi voña u dečjim družinama
32
32
Zaklju čak
U nemogućnosti da se ova grana književnosti označi jednom riječju,
spomenute se dve sintagme bore za prevlast i svaka ima svoje zagovornike.
Iako rasprave oko termina, uostalom vrlo česte, redovno ne rešavanju bitna
pitanja i pokazuju samo ograničene mogućnosti kodeksa znakova koji se
naziva jezik, prihvaćanje jednog od dva ili više termina obvezuje čoveka da
taj termin i brani. O tome je pisao Slobodan Marković nabrojivši primere
upotrebe jednog i drugog termina i protumačivši zbir značenja koja
pokrivaju.14
Na kraju se opredelio za termin književnost za decu kao precizniji. No
na temelju istog tog prikaza možemo se odlučiti i za termin dečja
književnost: jer je ušao u upotrebu, jer su ga upotrebljavali dobri pisci i jer
pokriva traženo značenje, a k tome je mnogo savitljiviji i pogodniji s
obzirom na razne funkcije u kojima se može naći u rečenici pa ga upravo
stoga i prihvaćamo. Ne treba se bojati dvostrukog značenja: a) književnost
koja pripada deci i b) književnost koju stvaraju deca. Nema sumnje, u jeziku
to neće biti jedini termin koji pokriva više značenja, a osim toga ono što pišu
deca obično zovemo dečjim stvaralaštvom ili dečjim literarnim pokušajima.
Ako bi neko dete stvorilo zrelo umetničko delo, to delo ne bi moralo nužno
pripadati dečjoj književnosti.
Nazivu dečja književnost odgovaraju prihvaćeni nazivi u evropskim 14Vuković, N. (1996): Uvod u književnost za djecu i omladinu, Podgorica, str.36.
Likovi voña u dečjim družinama
33
33
jezicima: ruski naziv — detskaja literatura, engleski — children's literature,
njemački — Kinderliteratur, francuski — Jitterature enfantine, talijanski —
letteratura infantile.
Kao književnost uopšte, tako i dječja književnost ima svoje vrste. Po
svemu izgleda da ovde vrstama treba obraćati čak i veću pažnju jer se čitanje
djela pojedine vrste u grubim crtama poklapa s dječjom dobi. Pa i samo
proučavanje dječje književnosti u nastavničkim školama najpogodnije je i
najbliže praksi ako se slijede vrste, barem u onih naroda koji, kao što smo
mi, intcnzivni razvoj dječje nacionalne književnosti broje stoljećima.
Osnovne vrste dečje književnosti jesu: dečja poezija, priča ili bajka i
roman ili pripovijetka o djeci. U dječju književnost ubrajaju se, s pravom ili
nepravom, i basne, a ostale vrste: roman i pripovijetka o životinjama ili dela
s tematikom prirode uopće, avanturistički roman, historijski roman, putopis i
znanstveno-popularna literatura — nisu same od sebe vezane za dečju dob
niti su kao vrste prilagoñene detetu. Sve te vrste niti su jednako razvijene niti
im je fond sabran po istim kriterijima.
One posljednje često oskudijevaju delima dečje književnosti i
reprezentiraju ih dela koja ulaze u dećju lektiru. Tako je na primer životopis
Jamesa Cooka iz pera svetskog pisca Nikolaja Čukovskoga delo namenjeno
detetu i odrasli ga čitalac neće uzimati u ruke da bi čitajući ga produbio
svoje znanje o slavnom moroplovcu ili dublje doživio njegovu tragičnu
veličinu. S druge strane, Heverdahlov Kon Tiki ulazi u dečju lektiru, ali
prelazi okvire dečje književnosti. Deca su prisvojila mnoga dela te se odrasli
čovek, kad ih čita, seća detinjstva pa je stoga spreman da ih prepusti dečjoj
Likovi voña u dečjim družinama
34
34
književnosti — to može vrediti za avanturistički roman, ali ne i za Kon Tiki.
U svim razvijenijim dečjim književnostima zapaža se živo strujanje na
podmčju »spornih« književnih vrsta u smislu produkcije izrazito dečjih dela
ili takvih koja slede savjet Belinskoga, kritičara koji se već u svoje vreme
ozbiljno bavio problematikom dečje književnosti: »Pišite, pišite za decu, ali
tako da vašu knjigu pročita i odrasli i, pročitavši je, da na krilima mašte
otplovi u svetle godine svoje mladosti.«
Likovi voña u dečjim družinama
35
35
LITERATURA
1. Vladimir Popović: Mato Lovrak — Pet stoljeća hrvatske
književnosti, knjiga 98.
2. Duško Car: Mato Lovrak i junaci njegovih omladinskdh proza,
3. Umoetnost i dijete, br. 2, 1969. Danko Blak: Mato Lovrak —
pogovor zbiroi pripovijedaka »Dobra oliuja«.
4. Slobodan Marković: Mato Lovrak — Zapisi o književnosti za
decu. Ivo Laddka: O pisou ove knjige — pogovor romanu
»Družba Pere Kvržioe«, Dečji pisci o sebi. »Veselin Masleša«,
1963.
5. Vuković, N. (1996): Uvod u književnost za djecu i omladinu,
Podgorica,
6. Vučković, M. (1993): Metodika nastave srpskog jezika i
književnosti, Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
7. Žmegač, V. (1958): Opažanja o strukturi savremenog romana,
umjetnost riječi, II
Likovi voña u dečjim družinama
36
36
8. Zorić, D. Milinković, M. (2002): Književna razmatranja, Užice,
Učiteljski fakultet, Užice
9. Lakićević, D. (1995): Antologija srpske proze za decu,
Veograd,
10. Latković, V. (1982): Narodna književnost I, Beograd, Naučna
knjiga
11. Marjanović, V. (2001): Književnost za decu i mlade - književna
kritika, Beograd, Naučna knjiga.
12. Milinkovi ć, M. (1999): Horizonti detinjstva, Ogledi i studije iz
književnosti za decu, Užice, Učiteljski fakultet.
13. Milinkovi ć, M. (2006): Strani pisci za decu i mlade, Legenda,
Čačak.
14. Stevanović Marko: Metodički priručnik za nastavu
srpskohrvatskog jezika i književnosti, Dečije novine,
Gornji Milanovac, 1982.
15. Vilotijevi ć Mladen: Didaktika, drugi i treći deo, Beograd,
2002.
16. Milatović Vuk, Metodika nastave početnog čitanja i
pisanja, Beograd, 2005.
17. Deretić Jovan, Istorija srpske književnosti, Beograd, 2000.
Likovi voña u dečjim družinama
37
37
18. Velek, Reneg Voren, Ostin: Teorija književnosti, Beograd:
Nolit., 1985
19. Rečnik književnih termina: Beograd: Nolit, 1985
20. Solar, Milivoj: Teorija književnosti. Zagreb: Školska
knjiga., 1989
Likovi voña u dečjim družinama
38
38
SADRŽAJ
UVOD ................................................................................................... 1
LIKOVI VOðA U DEČIJIM DRUŽINAMA ..................................... 5
BRANKO ČOPIĆ ,,ORLOVI RANO LETE” ..................................... 6
BRANISLAVA NUŠIĆA ,,HAJDICI” ................................................ 8
TONE SELIŠKAR ,,DRUŽINA SINJI GALEB” .............................. 13
SUPROTNOSTI U DRUŽINI ............................................................ 16
MATO LOVRAK
,,DRUŽINA PERE KVRŽICE” ......................................................... 18
FRANC MOLNAR
,,DEČACI PAVLOVE ULICE” ......................................................... 24
Zaključak ............................................................................................ 32
LITERATURA ................................................................................... 35