Download - Motivacja u pripovetkama Janka Veselinovica
0
FILOLOŠKI FAKULTET UNIVERZITETA U BEOGRADU
MOTIVACIJA U PRIPOVETKAMA JANKA VESELINOVIĆA
Student: Aleksandar Ristić
Grupa: 05
Beograd,maj, 2012. god Broj indeksa: 011677
Profesor: Dušan Ivanić
Mentor: Dragana Vukićević
1
2
U proučavanju književnosti značenje pojma motivacija jeste višeslojno. Boris
Tomaševski govori da je to:“Sistem postupaka kojim se pravda uvođenje motiva i njihovih
skupova“1 izdvajajuci pri tome kompozicijsku, realističku i umetničku motivaciju.
Kompozicijska u prvom slučaju podrazumeva da svaki motiv u delu ima svoju namenu, da se
pisac ne povodi slučajnošću kada odlučuje da nešto uvrsti u delo i tu preovlađuje princip
ekonomičnosti, dok bi u drugom slučaju podrazumevala uvođenje motiva kao postupak
karakterisanja junaka. A. Flaker i Z. Škreb objašnjavaju da je kompozicijska motivacija jedan od
delova celokupnog motivacijskog sistema i ona ima ulogu u načinu vezivanja fabularnog tkiva, a
pošto su likovi uglavnom nosioci fabule veća se pažnja pridaje načinu motivisanja njihovih
postupaka. Realistička motivacija odgovara potrebi čitaoca da književni tekst bude u saglasnosti
sa stvarnošću pa otuda Tomaševski napominje da svaki motiv koji se uvodi u delo mora da je
verovatan u odnosu na situaciju u okviru koje se uvodi. Sa druge strane zakoni građenja
umetničkog dela formirani kroz književnu tradiciju neretko se suprotstavljaju zahtevima
realističke motivacije i tada možemo govoriti o umetničkoj motivaciji. A. Flaker i Z. Škreb
smatraju da je takvo shvatanje pojma motivacije preusko jer ne obuhvata autora i njegovu
nameru prilikom stvaranja književnog dela i još prigovaraju što se takvim pristupom pokazuje
nastojanje da se otkrije tehnički postupak pravljenja dela, a ne i da se ono interpretira, tumači.
Što se tiče idejne interpretacije od velikog je značaja u čemu autor vidi pokretačke snage u svetu,
zašto se odlučuje da baš na određeni način unese neki motiv u svoje delo. Stvaralački postupak
većine autora se uglavnom poklapa sa vladajućim načelima stilskih formacija kojima su
pripadali pa je otud važno prilikom proučavanja motivacionog sistema nekog autora uzeti u obzir
i njegovu pripadnost određenoj stilskoj formaciji. Unutar realizma razvio se veoma razgranat
motivacioni sistem gde ključnu ulogu imaju psihološka i socijalna motivacija i upravo prevlast
tih dvaju motivacija odlučuje da li delo pripada realizmu ili ne. Pod psihološkom motivacijom
podrazumevamo psihičke osobine koje formiraju karakter, dok bi socijalna motivacija
proizilazila iz sredine u kojoj se razvija taj karakter (motivacija odgojem, obrazovanjem,
klasnom pripadnošću, ekonomskim statusom, istorijskim okolnostima). Flaker I Škreb nalaze da
je osnovna formula motivacijskog sistema realizma u stalnom, slabijem ili jačem, sukobu između
1B. V. Tomaševski, Teorija književnosti, Beograd, 1972.
3
postupaka likova, motivisanih njihovom voljnom aktivnošću koja je u osnovi pripada
psihološkom motivacijskom sloju, i sredine koja predstavlja socijalni motivacijski sloj. Za
idejnu interpretaciju je takođe važna i takozvana motivacija stila, odnosno razlog zbog kojeg
pisac bira određeni način da fabulu pretvaori u konkretan siže. Zato bi trebalo obratiti pažnju na
odnos zastupljenosti naracije, deskripcije i dijaloga; da li se pripoveda u prvom, drugom ili
trecem licu i iz koje perspektive se pripoveda ( da li se radi o sveznajućem pripovedaču ili je
njegovo znanje ograničeno na vidokrug nekog lika iz priče pri čemu on može biti nosilac radnje,
samo učesnik, donekle upleten u dešavanja ili posmatrač). Dešava se da pisac opravdava svoju
priču uvođenjem neobičnog pričaoca ili se koristi epistolarnom formom ili pronađenim
rukopisom itd. Ukoliko bi izuzeli proizvoljno, nemotivisano pripovedanje koje je u realizmu
osuđuje jer je u koliziji sa osnovnim principom mimetičnosti, Žerar Ženet izdvaja verovatno
pripovedanje gde je motivacija implicitna i iskazana je pređašnjim stavovima i postupcima
likova, njihovim vaspitanjem, uticajem sredine i drugim faktorima i motivisano pripovedanje gde
autor svojim eksplicitnim komentarima na ponašanje svojih junaka omogućava
zdravorazumskom čitaocu da ih prihvati kao verovatne i moguće. U osnovi pojma motivacije je
kauzalnost ili sprega uzročno-posledičnih veza pri čemu jedan uzrok uvek može imati više
posledica i obratno, jedna posledica može da proizilazi iz više uzroka. U takvoj jednoj vezi
kontinuitet je stalan pa otud svaka posledica postaje sada novi uzrok nadolazećim pojavama.
Uopšteno gledano za Ženeta je motivacija neka vrsta maske kojom se služi pisac da bi mogao da
iznese svoju zamisao, odnosno, ono što kompromisno unosi u priču za račun njene verovatnosti i
što je manje maskiranja to je njegovo pripovedanje ekonomičnije.
Da bismo proučili motivacioni sistem u pripovetkama Janka Veselinovica na prvom
mestu bi trebalo uzeti u obzir autorov pogled na svet i kako se on manifestuje konkretno u
književnom delu. Veselinović je bio pisac koji je u svom delu opisao srpsko selo i seljaka. J.
Deretić smatra da je on proizašao iz usmenog pripovedanja ugledajući se na ruske pisce, kao i
Glišić, s tim što nije bio kritički nastrojen prema društvu i nedostajao mu je humor. Takođe ga
povezuje i sa Lazarevićem jer je idealizovao seoske porodične zadruge i patrijarhalne odnose
samo što za razliku od Lazarevića nije psihološki produbljivao svoje likove. D. Vučenov nalazi
tri različita podsticaja za tu idealizaciju seoskog života. Prvi je u samim piščevim osobinama
koje su se prenele u svet njegovih pripovedaka pa otud njegove junake odlikuje dobrota,
altruizam, patrijarhalni moral, jednostavan i pravičan pogled na svet, to su običmo siromašni
4
ljudi veoma bogati duhom. Drugi razlog je da je on pod uticajem radikalne stranke upravo u selu
i otporu novom i nadolazecem video oslonac za buducnost svog naroda. Treći je uticaj folklorne
književnosti koja je u sebi sadržala potrebu za idealizacijom i na taj način nadomešćivala sve ono
što je nedostajalo stvarnom životu. Uopšteno bi se reklo da Veselinović svojim stvaralaštvom
pripada folklornom i poetskom realizmu. Folklorni realizam pokušava da spoji folklorno
umetnički postupak sa stvarnim životom i isprva se to ogleda u prostim pokušajima pisaca da
oponašaju narodne pripovetke, da pišu “na narodnu”, da bi se tek kasnije predstava stvarnog
života uobličavala postupcima narodne književnosi, pre svega se to vidi u raširenoj upotrebi
skaza i folklorne leksike. Njegove pripovetke bi se prostom podelom svrstale u idilične, one sa
srećnim krajem, i baladične, one koje se završavaju uglavnom smrću nekog od junaka, a to su
tipične forme za romantičarsku književnost. Njegova težnja da idilično predstavi svet gde je
stvarnost modifikovana, dopunjena tako da više nije prosta fotografija vec slika jeste tipična
karakteristika poetskog realizma. Pripadnost poetskom realizmu takođe potvrđuje prisutnost
lirskog humora koja se očituje kroz način na koji akteri događaja u pripovetkama prihvataju život
onakvim kakav jeste i slave ga kroz svaku reč, svaki gest. Naoko obične situacije slava, svadbi,
vašara, prela, odišu vedrinom, pozitivnom energijom, nekom rafinisanom toplinom u odnosu
među ljudima. Samim tim što kontrastira prošlo vreme za koje smatra da je idealno, novom, ne
tako idealnom vremenu, zaključuje se da ipak ispoljava svoju kritiku prema društvu i da je
njegovo pripovedanje u odredjenoj meri i tendenciozno.
Po pitanju kompozicione motivacije valjalo bi prvobitno obratiti pažnju na to da
Veselinović piše seosku pripovetku sa idealističko sentimentalnim tonom i da on sam u nazivu
svojih zbirki te pripovetke smatra “slikama” (“Slike iz seoskog života”). Uopšteno pripovetka se,
za razliku od romana, odlikuje ne narocito razvijenom fabulom gde se opisuje najčešće samo
jedan događaj i likovi se znacajno ne produbljuju i podređeni su u odnosu na fabulu. U realizmu
se pak razvija tendencija da pisci malo više pažnje posvećuju likovima što se za Veselinovića ne
može reći. Slika bi bila još pojednostavljenija od pripovetke i, kako joj i ime kaže, u izraženijem
vidu bi podražavala stvarnost. Kod Veselinovića se prepoznaje klasičan obrazac u građenju
pripovetke. Prvobitno je dato prirodno uravnoteženo stanje gde se sve odvija u okvirima
normalnog, svakidašnjeg života, uskoro se ta ravnoteža narušuje delovanjem određenih sila da bi
se na kraju sve razrešilo, ili vraćanjem u prvobitno stanje, ili uspostavljanjem novog stanja koje
je pretrpelo neku kvalitativnu promenu. Obično mora da se podnese određena žrtva u vidu smrti
5
junaka da bi do tog razrešenja došlo, ali to ne mora da bude slučaj. Između ostalih mogu se
izdvojiti nekoliko razloga zbog kojih dolazi do sukoba: narušavanjem običajno-obredne norme,
prirodnim nepogodama ili sukobom unutar porodičnih odnosa. Narušavanje običajno-obredne
norme se javlja u pripovetkama Kumova kletva, gde kum Stanojlo kažnjvanjem kuma Srećka
skrnavi svetinju kumstva, i Večnost gde pojava mrtvog pobratima u svatovima predstavlja
povredu tabua smrti jer postoji zabrana mešanja sveta mrtvih sa svetom živih. Ovo podpada pod
motive folklorno-knjiškog porekla, ali to ne znači da odudara od realnog s obzirom da je to nešto
što postoji u realnosti, u svesti ljudi, pre svega na osnovu njihovog verovanja. Primer pripovetki
u kojima je prirodna nepogoda uzrok zapleta su Grad i Mali pevač s tim što se u drugoj ta
nepogoda manifestuje u obliku bolesti koja napada dečaka. Motiv nepogode je realistički
utemeljen iz razloga što je život seljaka u veoma jakoj sprezi sa prirodom pa je seljak na taj način
u potpunosti zavistan od njene ćudi. Tipičan primer sukoba unutar porodičnih odnosa je u
pripoveci Luda Velinka, kada majka iz želje da učini najbolje svojoj ćerci u stvari joj nanosi
veliko zlo, do te mere da ona na kraju umire. Želja za što realističnijom predstavom sveta
prouzrokuje neselektivni izbor građe, a njenim kasnijim sižetiranjem Veselinović dolazi i do
pripovedaka sa prilično razbijenom kompozicijom. Pripovetka Preslava se jasno može podeliti
na dve potpuno zasebne celine koje bi čak mogle opstati i kao posebne pripovetke, jedino sto ih
vezuje je svetkovina koje selo proslavlja. U prvom delu je iskazana pre svega bojazan seljaka da
će suša uništiti svu letinu i, posle toga, olakšanje jer kiša ipak pala, ali ne i grad, što bi naravno
bilo još veće zlo od same suše; dok je drugi deo opis vašara na trgu i zametanje kavge od strane
gazda Lake, kapetanovog doušnika. Po mišljenju Dušana Ivanića pored te standardne, klišetirane
kompozicije na drugom kraju se javaljaju i one pripovetke koje su pojednostavljene,
fragmentirane, predstavljaju prostu sliku, fragment iz života seljaka bez neke izražajne težnje da
se on posebno dramatizuje. Lako se može primetiti da je pripovetka Pustinjak na taj način
građenaPripovedač je putnika-namernika koji susreće starijeg čoveka u svojoj šetnji malo
podalje od sela, ispostavlja se da on tu zdravo i veselo živi čitav svoj život sam, a pisac to koristi
da bi izneo svoju ideju o idealizaciji onog starog nepatvorenog seoskog života suprotstavljajući
je svemu onom što donosi novo vreme sa svim tim silnim kapetanima i sudijama. Pripovetku
Siročići takođe čini jedan fragment iz života dece koja koja pokušavaju da urede majčin grob.
Pisac je tu pokušao da postavi u prvi plan jednu patetičnu sliku iz vizure dečje svesti tako što
uređenje majčinog groba polako prerasta u uređenje bašte i mi polako uviđamo da je priroda
6
čoveka da živi, da nastavlja da traje. Iz želje da što autentičnijie prikaže određene situacije on je
sklon da rasteže dijaloge i da mu je naracija rasplinuta, tj neekonomična. Na tu činjenicu skreću
pažnju i Dušan Ivanić i J. Deretić. On se posebno doživljava kao pisac dominantne dijaloške
forme i vrlo često se ti dijalozi razvijaju u poliloge , primer za to je kad seljaci raskmećuju kmeta
Stanojla u Kumovoj kletvi ili kad braća hoće da se odele od njega. Motivisan željom da što
autentičnije prenese doživljaj stvarnosti na čitaoca on se služi tim “višeglasjem”, ali iza tih
glasova se ne nazire ličnost, karakter pojedinca, a sa druge strane nisu ni govor mase, otud se za
te poliloge ne može reći da ostvaruju u potpunosti svoju funkciju. Dijalozi za sobom povlače
sceničnost, tu se ritam pripovedanja usporava u odnosu na narativne delove teksta i radnja se
odigrava direktno pred očima čitalaca. Međutim, uvek postoji mogućnost da se iz dijaloga
izdvoji monolog tako da u prvi plan umesto samog događaja ponovo dolazi događaj pričanja.
Kod Veselinovića imamo slučaj da se monološko izlaganje obično prekida dugim dijaloškim
nizovima ili pak da gotovo većinu pripovetke čini dijaloško izlaganje, kao na primer u pripoveci
Svirač. Stiče se utisak da dijalozi mnogo više služe sebi nego samoj priči, imaju mnogo više
formalnu ulogu u priči, ulogu da na neki način dokumentuju ono o čemu se pripoveda.
Uglavnom imaju oblik pitanje-odgovor što čini da budu razvučeniji nego što je potrebno i gube
prirodnost, životnost.
Zna se da je Janko Veselinović jedan deo svojih tekstova uništio jer je smatrao da u
nedovoljnoj meri podražavaju živu reč. U srpskom realizmu kod pisaca postoji indicija da tako
oblikuju svoja dela da čitalac čitajući književni tekst stiče utisak da se radi o zabeleženoj
usmenoj reči, kao da je neko usnimio nečiji govor pa preneo na papir. Dušan Ivanić smatra da je
to podražavanje žive reči samo maska spontanosti artificijelno uređenom tekstu, da je kazivanom
pričom motivisan nastanak teksta i ujedno postignut privid nesižejnosti. Kao i drugi pisci
folklornog realizma i Veselinović u jednom delu svojih priča uvodi hronotopičnog pričaoca i to
su takozvane pripovetke sa okvirnom kompozicijom. M. Bahtin kaže: “Suštinski uzajamnu vezu
vremenskih i prostornih oblika ostvarenih u književnosti nazivamo hronotopom”2. Pripovetka
Kumova kletva je ispripovedana uz pomoć klasičnog skaza gde na samom početku pripovedač
uvodi kazivača, u ovom slučaju je to starac koji sa svojim godinama i iskustvom predstavlja
najadekvatnijeg garanta istinitosti onog što će se ispripovedati. Pored hronotopičnog pričaoca
2Mihail Bahtin, O romanu, Molit, Beograd, 1989.
7
hronotopična je i situacija gde se priča kazuje, a to je kraj kazana gde se peče rakija. Kod
Veselinovića se obično kazuje kraj kazana, na slavi, saboru, prelu,pred mehanom, u volovskim
kolima na putu…, a to su tipične situacije koje omogućavaju i uslovljavaju nastanak priče.
Modifikacija takvog vida okvirnog pripovedanja javlja se u pripoveci Ašikov grob, s tim što
pripovedač sada susreće svedoka, garanta istinitosti, i čuvši njegovu priču on je nakon toga
nama, čitaocima, kazuje. Ova pripovetka čini prelaznu fazu od klasičnog skaza ka pripovedanju
u prvom licu gde pripovedač iskustveno, autobiografski izlaže određeni događaj u kojem i sam
uzima učešća ili je pak samo pasivni posmatrač. U svakom od tih slučajeva radi se o
homodijegetičkom pripovedaču. Ogromna većina Vaselinovićevih pripovedaka oblikovana je u
toj formi i ni za jednu od njih se ne može reći da ne odaju utisak razgovornog. I u njima se može
zapaziti da se narator u određenom momentu obraća slušaocima, dakle pripovedanje iz prvog
prelazi u drugo lice i time je zadržan onaj osnovni oblik skaza, samo što pričalac nije uveden i
nije naznačena situacija u kojoj se događaj pričanja odvija. Primer je pripovetka Pustinjak ili
Preslava: “ Zamislite! Prolećno jutro!(...) Ustanem ja pre sunčeva rađanja.”3; “… meni dođe
neka milota, pa mi udariše suze… Vrkću, brate, vrkću…”4. U slučaju kada priča o nekom
drugom javljaju se i pripovetke ispripovedane u trećem licu, ali i tu postoje trenuci gde se javlja
pipovedač obraćajući se slušaocima:” Njemu je tu bilo dobro…Al’ kad sam već počeo, da vam i
opričam“5. Zaključak je da tekst nije bilo dovoljno samo stilski ujednačiti sa usmenim
kazivanjem već je pored toga trebalo uobličiti i situaciju obraćanja sve u cilju postizanja utiska
da tekst jeste stvaran događaj. Iz istog razloga je i pripovetka Luda Velinka cela ispripovedana u
upravnom govoru i na taj način je opet postignut utisak da se pripovedač obraća nekom
slušaocu., a da se pri tome ni na jednom mestu ne vidi konkretno obraćanje.
Za svet književnog dela, ukoliko se posmatra u odnosu na stvaran svet, može se reći da je
u većoj meri ograničen jer nikad u potpunosti ne može da podražava zakonitosti stvarnog sveta.
U realizmu autor dok piše pokušava da prepozna te zakonitosti i da ih prenese u tekst i tako
ispriča priču pri čemu priča polako zadobija potpunu autonomnost u odnosu na autora i sam tekst
i funkcioniše kao zaseban “organizam”, odnosno tvorevina. Da bi se to ostvarilo pisac mora da
objedinjuje i usaglašava priču kauzalnim vezama mimetičke ili realističke motivacije koja se,
3Janko Veselinović, Mali pevač I druge priče,Kultura.Beograd,1963., str. 103. 4Isto, str. 71. 5Isto,str. 82.
8
kao što je prethodno već rečeno, bazira na socijalnoj i psihološkoj motivisanosti.
U pripoveci Luda Velinka narator, Velinkin prvi komšija, nam na samom počretku daje
portet Velinke i njene ćerke Pave. Veselinović inače nije imao običaj da psihološki produbljuje
svoje likove i da ih razvija, a to se može primetiti i u ovoj pripoveci. On šablonski prvo da
spoljašnji portret lika pa onda komentarom pokuša u kratkim crtama da opiše njegove osobine
koje će biti veoma značajne za kasnije postupke tog lika. Ovde je kontrastrirano dao lik majke
Velinke, koja je stara, seda, pogrbljena, čudne naravi, stroga i prezaštitnički nastrojena i ćerke
Pave koja je mlada, veoma lepa, dobra u duši jer je sažaljive prirode i ne ume da laže. Naravno to
ni u kom slučaju ne može da utiče na činjenicu da one žive u složnoj zajednici i poštuju uloge
koje im je patrijarhalno društvo namenilo. Pisac gotovo svaki trenutak koristi da selo prikaže što
idealnije, svaka porodična zadruga funkcioniše savršeno, svi su vredni, posvećeni i zauzvrat
zadovoljni i srećni. Kod Velinke je uvek sve besprekorni čisto, a Pava je nadaleko poznata po
svom umeću da veze i tka, dok Petrovi možda nisu bogati, ali su izuzetno radni, i otac koji je
nekada bančio sada se potpuno posvetio porodici. Dakle, pored unapred okarakterisanog lika,
duga konstanta ili nezavisno promenjiva koja utiče na dalje ponašanje likova i sam tok radnje
jeste sredina , odnosno društvo koje savršeno skladno funkcionioše i time svakog obavezuje da
se ponaša u skladu sa propisanim normama. I ne mnogo pažljiv čitalac uočava da na samom
početku postoji scena gde gde Velinka posmatra Pavu dok spava i naglas, sama za sebe, izgovara
da joj je toliko drago što joj je bog podario kćer da bi poludela ako bi se kćeri nešto loše desilo.
Ovo ne bi imalo posebnog značaja da se na kraju baš sve tako i ne odigra. Dovoljno je bilo to što
je Veselinović naznačio da je narav Velinkina čudna i nepredvidiva i time eksplicitno motivisao
dalje događaje tako da se zaključuje da je ova scena suvišna i da je primer neekonomičnog
pripovedanja. Implicitna motivacija, kad pisac polako gradi karakter svojih likova putem
njihovih reči i postupaka, je daleko efektivnija i umetnički uspešnija od eksplicitne kojom bi
trebalo da se služi samo u situaciji kada ne vidi bolje rešanje. Pava i Petar isprva kriju svoju
vezu, ali uskoro to izlazi na videlo i mladi i stariji saznaju, međutim, niko ih ne osuđuje već svi
odreda smatraju da su idealan par i da je šteta da se ne uzmu. Sve bi se tako i desilo da Velinka
naprasno ne odlučuje da dâ kćer u najbogatiju familiju prenebregavajući činjenicu da je Pava
već napravila izbor. Motiv ljubavi je neprikosnoven u Veselinovićevim delima i ogrešenje o taj
ideal podrazumeva kaznu, što se dalje u priči i dešava. Bespogovoran odlazak Pavin u
Vitoroviće je motivisan Velinkinom pretnjom da će je prokleti ukoliko to ne učini, a Petrova
9
rezervisanost je prouzrokovana ljubomorom jer smatra da ga je Pava izdala. Jedino gde je pisac
otišao predaleko jeste Pavina smrt, ali i ona, za čitaoca koji je upoznat sa Veselinovićevim
opusom, nije ništa neočekivano.Kada je ljubav neostvariva čini se da je smrt jedino moguće
rešenje, a ujedno i jak povod za konačno razrešenje - ludost Velinkinu.
U Kumovoj kletvi osnovni motivacioni zamajac čini suprotstavljanje dve jake ličnosti,
kmeta Stanojla i njegovog kuma Srećka. Glavna radnja se odigrava u prošlom vremenu u odnosu
na vreme kada se pripoveda i to je iskorišćeno da se postavi paralela između dva vida društvenog
uređenja. Nekada je vladala neposredna demokratija,seljaci su birali kmeta i on je imao
apsolutnu vlast sve do onog trenutka kada se suvise osili i tada bi ga jednostavno raskmetili isti
ono koji su ga i načinili kmetom. To se postavlja kao pandan novom vremenu gde država bira
kapetane i odlučuje o njima ne pitajući narod, čisto da bi se postavila pozornica na kojoj bi se
odigrala radnja ove pripovetke. Iz portreta kmetove ličnosti, koji je predstavljen kao čovek preke
naravi koji kad prelomi ništa ga ne može naterati da promeni mišljenje i ne libi se da upotrebi
fizičku silu da bi to dokazao, bio u pravu ili ne, odmah se nazire mogući zaplet, pogotovo kad se
odmah nakon njega uvodi lik kuma Srećka, kočopernog starca bez dlake na jeziku. Likovi kod
Veselinovića nisu samo ilustracije njihovih osobina, on se trudi da ih kroz pripovetku postavi u
više situacija ne bi li zaživeli, ali samo u onoj meri koliko je potrebno da se priča ispriča. Srećko
se jednom Stanojlu zamerio protiveći se nekoj njegovoj odluci i Stanojlo je čekao pogodan
trenutak da mu se osveti, što se i desilo. Želja za udovoljenjem povređene sujete je ovog puta
bila toliko jaka da je nadvladala neprikosnovenost kumstva. Događaj koji je dao povod za
kažnjavanje kuma je čista slučajnost (šteta koju čine Srećkova goveda), ali spada u domen
verovatnog i ne može se išta prigovoriti povodom toga. Kao i u Ludoj Velinki i ovde se
pojavljuje motiv kletve. Kletvu obično izriče čovek u trenucima potpune bespomonosti i ona se
bazira isključivo na verovanju u magijsku moć reči. Težina kletve je pojačana time što je kum
izgovara i pored toga on ubrzo umire tako da je izuzeta mogućnost da se na neki način umilostivi
i povuče svoje reči. Nakon što je raskmećen i što su se braća odelila od njega žena mu umire
ostavivši otvorene oči što sad po verovanju označava da će još neko iz kuće umreti. Sinovljeva
smrt je sada dvostruko motivisana i oba puta se ta motivacija zasniva na pukom praznoverju, ali
to ne narušava ostvarivanje kauzalnih veza. Sve je zapravo podređeno piščevoj ideji da će kazna
sustići svakog ko zbog svoje samovolje pokuša da se ogreši o običajnu normu (svetinju kumstva)
u idealno uspostavljenim odnosima patrijarhalne zajednice. Uopšteno u književnoumetničkom
10
stvaranju na prvom mestu jeste ideja i njoj je sve podređeno, tek onda dolaze likovi, fabula,
forme pripovedanja i ostali elementi. Nesretnim slučajem, kad puška naprasno opali, dešava se
smrt Stanojevog sina, taj motiv se javlja i u Samrtnoj čaši. Događaj može biti motivisan
slučajnošću samo ukoliko se suviše često taj vid motivacije ne pojavljuje u književnom delu jer
onda delo postaje neuverljivo čitaocu. Sa stanovišta koje iznosi Žerar Ženet ovde se postavlja
pitanje odnosa verovatnog i istinitog. I povod za kažnjavanje kuma Srećka i konkretan uzrok
smrti Stanojlovog sina prema Ženetovom mišljenju ulaze u okvire istinitog jer uvek postoji
mogućnost da se nešto tako dogodi, ali imajući u vidu da su oba događaja puka slučajnost i da se
odigravaju u istoj priči njihova verovatnost je narušena, dovodi se u pitanje. On smatra da je
verovatno ono što se prema javnom mnjenju očekuje, a mnjenje bi bilo prost zbir načela i
predrasuda ustaljenih u svesti čoveka. Sa druge strane, priča koja bi u potpunosti udovoljavala
tim formiranim predrasudama ne bi mogla da dosegne neku višu umetničku vrednost i, takođe,
ne bi bila u dovoljnoj meri ni zanimljiva čitaocu. Stanojlovo samoubistvo je očekivano iz sleda
događaja koji mu prethode i logičan je kraj pripovetke.
Svojevrsni izuzetak u Veselinovićevom pripovedačkom opusu čini pripovetka Večnost jer
se svojom sadržinom odaljava od onog što bi se moglo smatrati realističkim pripovedanjem.
Pisac je samo jednom rečenicom na kraju, u kojoj govori da su slatke priče koje su nam u
detinjstvu pričali, pokušao da direktno opravda sve te fantastične događaje predhodno ispričane i
tako pripojio delo korpusu realističke književnosti. Ne robujući pretpostavci da delo mora da
odgovara stvarnosti on je dopustio da je moguće da mrtvi posećuju žive i da se putuje kroz
vreme, ali se i pored toga trudio da uspostavlja logične veze među svim tim događajima tako da
se ne može reći da se radi o potpuno proizvoljnom pripovedanju. Dvojica nerazdvojnih drugova,
Branko i Ilija, odlučuju da se u crkvi pred bogom pobratime ne bi li ojačali to svoje prijateljstvo,
pri čemu se još obavezuju da će jedan drugom biti deveri na venčanju. Branko odlazi korak dalje
i zahteva da i ukoliko nekim slučajem umre, Ilija je dužan da ga pozove u deverstvo, što sad igra
važnu ulogu jer on ubrzo pod nerazjašnjivim okolnostima biva ubijen. Pisac banalizuje Ilijino
obećanje time što Ilija odlazi na groblje i zove pobratima u svatove, a pobratim mu odgovara na
poziv. Prema narodnom verovanju obično je raskrsnica mesto gde se odigravaju sablasni
događaji, gde dolazi do susretanja ovog i onog sveta, tako da se baš na njoj pojavljuje i Brankova
prilika. Veselinović je morao na neki način da odvoji mrtvog pobratima od ostalih svatova pa ga
zato usput priključuje ostalima,a i u njegovom fizičkom opisu se vidi ta razlika od drugih jer je
11
pored blagog osmeha njegovo lice dosta potamnelo. Takođe je jasno naznačeno da Branko više
ne oseća i ne prihvata ovaj svet kao drugi likovi, u njemu vlada večni spokoj, roditelji ga mogu
videti i čuti, ali ne i suviše približiti mu se ili poljubiti ga. Među svatovima nije pokazano da
postoji ikakvo iznenađenje što je među njima mrtvac jer prema religioznoj motivaciji ne sumnja
se u postojanje drugog sveta samo se dovodi u pitanje ispravnost Ilijinog gesta da pozove Branka
i time mu naruši večni mir. Jedan od svatova će glasno prokomentarisati da je greh to što je Ilija
učinio dok će drugi to pravdati Ilijinim obećanjem koje je dao mrtvom pobratimu. Drugi deo
pripovetke govori o Ilijinoj poseti zagrobnom svetu i velikoj grešci koju čini kad pita pobratima
ko ga je ubio. Na prvo mesto se postavlja hrišćanska ideja praštanja i očišćenja od greha pa
vidimo da Iliji jaganjci i ptice praštaju za to što ih je ubio, a isto tako je Branko oprostio svom
ubici i zato odbija da kaže ko je on jer bi na taj način ponovo krv bila prolivena. Sama Ilijina
znatiželja je u suprotnosti, kako sa svim onim što tamo susreće, tako i sa porukom mira i ljubavi
koju Branko pokušava da prenese. U trećem delu Ilija biva za kaznu prebačen u budućnost od
strane neke nepoznate, pretpostavlja se, božanske sile. Interesantan je način na koji autor
postepeno prvobitni Ilijin utisak da se našao na nekoj prostoroj udaljenosti od svog doma
pretvara u činjenicu da se obreo u nekom čudnom budućem vremenu. Ti ljudi drugačije pričaju,
ali i dalje razumljivo, drugačije oru, imaju druge igre, puše duvan, kuće su im lepše, u svakom
slučaju postoji određeni kulturološki jaz između njih i Ilije. Zanimljivo je da čitalac, u trenutku
kad Ilijin govor bude opisan kao popovo pevanje u crkvi, može da nasluti o čemu se radi, ali za
Iliju to saznanje tek kasnije dolazi. Veselinović je i ovu pripovetku iskoristio da bi veličao staro
selo, a to je izrazito naglašeno u Ilijinoj nemogućnosti da se uklopi u novi poredak i nastavi da
živi. Pripovetka se završava time što on saznaje istinu i bezglavo pobegne ne želeći da se suoči
sa njom, a to ide u prilog predhodnoj tvrdnji.
Iako njegove pripovetke dosta liče jedna na drugu i previše je zastupljena melodramska
uzvišenost, patetičnost, kitnjast stil, on je uspeo da svoje univerzalne ideje ljubavi, dobrote,
zajednišva, humanosti prenese na čitaoca. Kao što se vidi iz izloženog njegova dela su
kompaktne celine, pomalo jednoobrazno i pojednostavljeno komponovana, ali jasno su
motivisani i sama priča i događaji u njoj ispričani, odnosno likovi koji te događaje iznose.
12
LITERATURA:
- B. V. Tomaševski, Teorija književnosti, Beograd, 1972.
- A. Flaker – Z. Škreb, Stilovi i razdoblja, Matica Hrvatska, Zagreb, 1964.
- Žerar Ženet, Figure, Vuk Karadžić, Beograd, 1985.
- Rečnik književnih termina, Nolit, 1985.
- Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Sezam book, Beograd, 2007.
- Dmitrije Vučenov, O srpskim realistima i njihovim predhodnicima, Bgd., 1970.
- Dušan Ivanić, Srpski realizam, Novi Sad, 1996.
- Književnost i jezik br. 1-2, Dušan Ivanić, Motivacija i pripovedanje, Beograd, 2005.