SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA
UTJECAJ ENERGETSKE POLITIKE NA
ODRŽIVI RAZVOJ EU
DIPLOMSKI RAD
Rijeka, rujan 2013.
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA
UTJECAJ ENERGETSKE POLITIKE NA
ODRŽIVI RAZVOJ EU
DIPLOMSKI RAD
Studijski smjer: Gospodarstvo EU
Kolegij: Mikroekonomske politike EU
Mentor: Prof.dr.sc. Vinko Kandžija
Tema: Utjecaj energetske politike na održivi razvoj EU
Student: Ivan Marković
JMBAG: 0081115656
Rijeka, rujan 2013.
Sadržaj: 1. UVOD ................................................................................................................................. 1
1.1. Predmet, problem i objekt istraživanja ...................................................................... 1 1.2. Radna hipoteza .................................................................................................................... 2 1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ............................................................................................... 3 1.4. Struktura rada ..................................................................................................................... 3
2. TEORIJSKA ZASNOVANOST KONCEPTA ODRŽIVOG RAZVOJA ..................... 5
2.1. Principi održivog razvoja ................................................................................................. 5 2.2. Teorijski razvoj koncepta održivog razvoja .............................................................. 8 2.3. Održivi razvoj na globalnoj i EU razini ..................................................................... 11
3. RAZVOJ ENERGETSKE POLITIKE EU ..................................................................... 15
3.1. Razvoj energetske politike u EU od 1951. do 1995. godine .............................. 15 3.2. Razvoj energetske politike u EU od 1995. do 2008. godine .............................. 18
4. BILANCA ENERGETSKOG SEKTORA EU ............................................................... 24
4.1. Proizvodnja primarne energije u EU ........................................................................ 24 4.2. Proizvodnja električne energije u EU ....................................................................... 29 4.3. Finalna potrošnja energije u EU ................................................................................. 30 4.4. Stupanj samodostatnosti energije u EU ................................................................... 35 4.5. Obnovljivi izvori energije u EU ................................................................................... 38
5. ENERGETSKA POLITIKA I ODRŽIVI RAZVOJ EU ................................................ 42
5.1. Pokazatelji održivog razvoja EU ................................................................................. 42 5.2. Pokazatelji utjecaja energetske politike na održivi razvoj EU ......................... 43
6. EUROPA 2020 – PAMETAN, ODRŽIV I UKLJUČIV RAST .................................. 50
6.1. Održivi rast u sklopu Strategije Europa 2020 ........................................................ 51
7. ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 56
LITERATURA ..................................................................................................................... 58
POPIS TABLICA ................................................................................................................ 61
POPIS SLIKA ...................................................................................................................... 61
POPIS GRAFIKONA .......................................................................................................... 62
1
1. UVOD
Ekonomski rast je dugo smatran primarnim ciljem razvoja. No, sve veći progres
kapitalizma te posebice neprimjerene promjene u značajno utječu na reorijentaciju
razvojne paradigme prema održivosti koja obuhvaća ekonomsku, ekološku i socijalnu
dimenziju. Naime, niti jedno razvojno pitanje odnosno dimenzija razvoja
(ekonomsko, ekološko, socijalno) nije manje važno. Stoga, današnji je razvoj gotovo
nezamisliv, ako se ne vodi računa o okolišu, ako nije demokratski potican te ako se ne
vodi računa o kvaliteti života i rada.
1.1. Predmet, problem i objekt istraživanja
Koncepcija održivog razvoja spaja ekonomsku, ekološku i socijalnu dimenziju
razvoja pretpostavljajući stvaranje uvjeta za ekonomsko blagostanje koje je
istovremeno uravnoteženo s kapacitetom prirodne okoline te tehnološkom upotrebom
neobnovljivih prirodnih resursa koja ne smanjuje njihovu korisnost za buduće
generacije. Također, pritom je važno napomenuti kako održivi razvoj pretpostavlja i
politički sustav koji osigurava ljudska prava, slobode, djelotvornu participaciju
građana u odlučivanju, socijalno blagostanje, mogućnost razvoja kulturnog identiteta i
raznolikosti te etnički sustav koji poštuje podijeljenju društvenu odgovornost za
dosezanje održive odgovornosti. Prema tome, održivi razvoj postaje lokalna i
globalna razvojna koncepcija za čije je ostvarenje nužna koordiniranost razvojnih
odluka na svim razinama njihova donošenja.
Europska unija (EU) se u svojim strateškim dokumentima opredijelila za održivi
razvoj, odnosno gospodarski razvoj temeljen na socijalnoj ravnopravnosti i visokim
standardima zaštite okoliša prije svega u Lisabonskoj strategiji i u Strategiji održivog
razvoja EU. Također, Unija zahtijeva integraciju održivog razvoja u sve europske i
nacionalne prakse i politike na balansiran i međusobno podupirući način s ciljem
postizanja ekonomskih, ekoloških i socijalnih ciljeva. No usprkos opredijeljenosti,
koncept održivog razvoja se sporo inplementira u praksi. Razlog tome je ponajprije
nova tehno-ekonomska paradigma koja se temelji na novim vrijednostima društva i
potrošača u čijem se središtu nalazi “održivost”. Stoga je temeljni preduvjet za
provedbu modela održivog razvoja postojanje odgovarajućeg sustava vrijednosti u
2
društvu kada su u pitanju komponente održivog razvoja, a posebica ona koja se
odnosi na racionalno i učinkovito korištenje energije.
Energija i opskrba energijom jedan su od glavnih preduvjeta ekonomskog rasta i
razvoja u cjelini. Također, razvoj energetike je povezan s mnogim gospodarskim
djelatnostima, ako ne i svima, koje su temelj stvaranje ekonomskog rasta što sektoru
energetike daje dodatnu težinu. Stoga, energetika kao infrastrukturni sektor istražuje,
proizvodi te opskrbljuje potrošače svim vrstama energije po prihvatljivim cijenama.
Kako bi sektor energetike uspješno izvršavao svoje zadaće potrebna je određena
regulacija istog u vidu određene politike koja će putem određenih mjera, ciljeva i
instrumenata doprijeniti što boljem izvršavanju zadaća sektora energetike.
Stoga, energetska politika može se definirati kao skup mjera vezanih uz energetski
razvoj, uključujući proizvodnju, raspodjelu i potrošnju energije koje su najčešće
donijete određenim zakonskim propisima, međunarodnim ugovorima, poticajima za
ulaganje posebice u nova tehnološka rješenja u području “čiste” energije u smislu
očuvanja okoliša. Upravo očuvanje okolišta i poticanje obnovljivih izvora energije
predstavljaju okosnicu održivog razvoja svakog gospodarstva i društva pa tako i
Europske unije.
Naime, u današnjem svijetu u kojem neobnovljivi izvori energije drže primat u
sektoru energetike vrlo je teško pronaći načine za implementaciju alternativnih oblika
energije iz više razloga. Neki od njih su izrazito skupa tehnologija, ali i određeni
lobiji koji imaju vrlo jak utjecaj u cjelokupnom sektoru energetike. Upravo stoga,
energetska politika treba biti ključni mehanizam u što bržem sprovođenju i poticanju
obnovljivih izvora energije kao glavne komponente održivog razvoja koji zasigurno
predstavljaju energetsku budućnost. Također, budući da je Europska unija kao jedan
od najvećih svjetskih potrošača energije izrazito ovisna o uvozu fosilnih goriva značaj
obnovljivih izvora energija još više ima na svojoj težini u smislu energetske
neovisnosti.
1.2. Radna hipoteza
Iz predmeta, problema i objekta istraživanja proizlazi i radna hipoteza: Spoznajama o
energetskoj politici moguće je argumentirano prikazati pozitivan utjecaj energetske
politike na implementaciju i primjenu koncepta održivog razvoja u EU. Drugim
riječima, nastoji se dokazati kako energetska politika EU pozitivno utječe na primjenu
3
koncepta održivog razvoja u Europskoj uniji kroz pokazatelje klimatskih promjena i
energije koji su direktno vezani uz energetsku politiku EU čime ona dobiva povratne
informacije o mjerama koje provodi u cilju održivog razvoja.
1.3. Svrha i ciljevi istraživanja
Na temelju radne hipoteze utvrđuje se svrha i ciljevi istraživanja. Svrha istraživanja
odnosi se na učinkovitost energetske politike u području održivog razvoja EU te dali
je taj utjecaj pozitivan ili pak negativan. Dok se ciljevima istraživanja nastoji pronaći
navedena uzročno-posljedična veza na temelju proučavanja energetskog sektora EU
posebice u području obnovljivih izvora energije za cjelokupnu integraciju, ali i za sve
države članice. Osim neposrednog proučavanja energetskog sektora EU, nastoji se
pronaći na koji način energetska politika putem svojim mjera i instrumenata utječe na
svaku komponentu održivog razvoja s apekta energetike.
1.4. Struktura rada
Rad se sastoji od sedam poglavlja. UVOD sadržava predmet, problem i objekt
istraživanja u kojem se pobliže objašnjava sama tema istraživanja u vidu važnosti
energetske politike te održivog razvoja za Europsku uniju i njen budući napredak.
Također, osim predmeta, problema i objekta istraživanja, uvod sadržava radnu
hipotezu, svrhu i ciljeve istraživanja. Radna hipoteza odnosi se na dokazivanje
pozitivnog utjecaja energetske politike na održivi razvoj EU. Nadalje, svrha
istraživanja je na temelju radne hipoteze pokušati pronaći značaj energetske politike
na održivi razvoj EU kroz ciljeve istraživanja koji se odnose na proučavanje
energetskog sektora posebice u okviru obnovljivih izvora energije te kroz pokazatelje
održivog razvoja.
Drugo poglavlje TEORIJSKA ZASNOVANOST KONCEPTA ODRŽIVOG
RAZVOJA podijeljeno je na tri podtočke. Prva podtočka odnosi se na povijesni
razvoj pojma održivog razvoja na globalnoj i EU razini. Druga podtočka odnosi se na
principe održivog razvoja dok se treća podtočka odnosi na teorijski razvoj modela
održivog razvoja.
Treće poglavlje RAZVOJ ENERGETSKE POLITIKE EU podijeljeno je na dvije
podtočke. Prva podtočka odnosi se na razvoj energetske politike od samog osnivanja
4
Europske zajednice za ugljen i čelik (1951./1952.) sve do 1995. godine i Bijele knjige
o energetskoj politici koja predstavlja početak intenzivnijeg razvoja zajedničke
energetske politike kroz njezine ciljeve, mjere i instrumente. Druga podtočka odnosi
se na razvoj energetske politike od 1995. godine od Bijele knjige o energetskoj
politici, preko Zelene knjige o europskoj strategiji za sigurnost opskrbe, Zelene knjige
o energetskoj učinkovitosti pa sve sve do Zelene knjige o održivoj, konkurentnoj i
sigurnoj energiji iz 2007. godine koja predstavlja temelje nove zajedničke politike
“Energija za Europu”.
Četvrto poglavlje BILANCA ENERGETSKOG SEKTORA EU podijeljena je u pet
podtočaka. Prva podtočka odnosi se na proizvodnju primarne energije u EU, druga
podtočka odnosi se na proizvodnju električne energije u EU. Treća podtočka
prikazuje finalnu potrošnju energije u EU dok četvrta podtočka prikazuje stupanj
samodostatnosti odnosno uvoznu ovisnost Unije za energentima. Posljednja podtočka
ovog poglavlja daje detaljan prikazan proizvodnje i potrošnje iz obnovljivih izvora
energije u EU.
Peto poglavlje ENERGETSKA POLITIKA I ODRŽIVI RAZVOJ EU podijeljeno je
na dvije podtočke. Prva podtočka odnosi se na pokazatelje održivog razvoja u Uniji
dok druga podtočka prikazuje pokazatelje održivog razvoja koji su direktno povezani
s energetskom politikom. Drugim riječima, u drugoj podtočci prikazuje se kakav
utjecaj energetska politika ima na održivi razvoj prema pokazateljima klimatskih
promjena i energije.
Šesto poglavlje EUROPA 2020 – PAMETAN, ODRŽIV I UKLJUČIV RAST
predstavlja određene ciljevi u svrhu ostvarenja određenih prioriteta (pametan, održiv i
uključiv rast). Ona ujedno predstavlja ono čemu Unija treba težiti kako bi se približila
konceptu održivog razvoja.
Na kraju rada je ZAKLJUČAK koji je sinteza rezultata istraživanja kojima je
dokazivana radna hipoteza.
5
2. TEORIJSKA ZASNOVANOST KONCEPTA ODRŽIVOG
RAZVOJA
Prije nekoliko desetljeća, točnije 40-ak godina počelo se uviđati kako je istodobno
nemoguće imati zdravo društvo i kvalitetno gospodarstvo u svijetu u kojem postoji
toliko siromaštva i zagađivanja okoliša. Budući da smo svjesni činjenice kako se
gospodarski rast nemože zaustaviti, potrebno je pronaći način kako bi taj isti
gospodarski rast postao manje poguban za okoliš i društveni razvoj. Odgovor na taj
problem leži u pojmu održivog razvoja. Značenje pojma održivog razvoja relativno je
složen pojam i nerijetko izaziva brojne znanstvene i stručne prijepore no, u osnovi on
predstavlja globalni i politički koncept koji se u početku odnosio na probleme okoliša
da bi se kasnije proširio i na druge sfere o čemu će biti nešto više riječi kasnije.
Također, osim pojma održivog razvoja prikazat će se teorijska podloga s ekonomskog
stajališta te povijesni razvoj koncepta na globalnoj i EU razini.
2.1. Principi održivog razvoja
Održivi razvoj se može smatrati razvojem koji ima za osnovni cilj pomiriti potrebe
društva (ravnopravnost, socijalizacija, sigurnost, sloboda,...) i gospodarstva
(industrija, radna mjesta, poljoprivreda, trgovina,...), a da se pritom ne našteti okolišu
(čisti zrak, voda, tlo, flora i fauna, ekosustavi,...) i da se očuvaju njegove prirodne
vrijednosti za buduće naraštaje (Jambrović, 2011., str.2). Prema tome, zadaća
održivog razvoja je rješavanje negativnih globalnih promjena, i najvažnije od svega,
preventivno djelovanje. Održivi razvoj nije nikako nepomično stanje harmonije. To je
proces promjene eksploatacije resursa, upravljanje investicijama te usmjeravanje
tehnološkog razvoja u buduće i sadašnje potrebe (Što je to održivi razvoj?, dostupno
na: www.fer.unizg.hr , preuzeto: 18.05.2013.). Upravo je to ono što održivi razvoj
čini bitnim, a ogleda se u zadovoljavanju potreba sadašnjice uz istovremeno očuvanje
mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe (Slika 1).
6
Slika 1 - Prikaz koncepta održivosti kao mogućeg rješenja konflika
Izvor: Drljača, M. 2012. Koncept održivog razvoja i sustav upravljanja
Pojam održivog razvoja kao što je već spomenuto obuhvaća ekonomsku uspješnost i
društvenu odgovornost uz istovremenu zaštitu prirodnih i ljudskih resursa čime se
konstatiraju tri važna elementa u koncepciji održivog razvoja (Drljača, 2012., str.6):
Ø Koncept razvoja – što ne znači isto što i gospodarski rast. Gospodarski rast u
prvi plan stavlja kvantitativne elemente dok koncept razvoja sa stajališta
održivog razvoja stavlja težište na kvalitativni koncept,
Ø Koncept potreba – u središte interesa stavlja pitanje raspodjele osnovnih
resursa za ostvarivanje kvalitete života,
Ø Koncept budućih naraštaja – ukazuje na bit održivosti i postavlja suštinsko
pitanje: “Što sadašnje generacije ostavljaju budućim generacijama”?.
Također, u koncepciji održivog razvoja razlikuju se pojmovi slabe, umjerene i jake
održivosti (Drljača, 2012., str.7):
Ø Slaba održivost – takvo narušavanje postojećeg stanja okoliša koje će
vjerojatno značiti manje blagostanje budućih pokoljenja, a taj će eventualni
nedostatak trebati nadoknaditi,
Ø Umjerena održivost – zagovora stajalište da je zaštita okoliša preduvjet
gospodarskom razvoju,
Ø Jaka održivost – zagovara korjenite promjene u društvu i odnosu čovjeka
prema prirodi. Još se naziva i ekološki razvoj. U ekološki sustav ulaže se
onoliko koliko se iz njega uzima.
7
Nadalje, bez obzira kako je održivi razvoj definiran, globalno prihvaćeni principi
održivog razvoja prihvaćeni Deklaracijom iz Rija, Agendom 21, Deklaracijom i
Planom provedbe iz Johannesburga te Milenijskom deklaracijom Ujedinjenih naroda
mogu se sažeto prikazati na sljedeći način (Pavić-Rogošić, 2010., str.6):
Ø Integriranje pitanja okoliša u razvojne politike,
Ø Internalizacija troškova veznih uz okoliš (tj. prevođenje eksternih troškova
degradacije okoliša u interne troškove zagađivača/korisnika) kroz provođenje
principa zagađivač/korisnik plaća,
Ø Sudjelovanje svih društvenih sudionika u donošenju odluka kroz procese
savjetovanja i dijaloga te stvaranje partnerstva,
Ø Princip informacijama i pravosuđu,
Ø Generacijska i međugeneracijska jednakost (uključujući i rodnu
ravnopravnost) i solidarnost,
Ø Princip supsidijarnosti (hijerarhije odnosno međuzavisnosti) između lokalne i
globalne razine,
Ø Pristup uslugama i financijskim resursima koji su neophodni za
zadovoljavanje osnovnih potreba. Principi održivog razvoja prihvaćeni gore navednim dokumentima predstavlju okvir u
kojem su definirani ciljevi, zadaci i mjere za provođenje politika održivog razvoja.
Polazeći od toga, održivi razvoj podrazumijeva (Pavić-Rogošić, 2010., str.10):
Ø Uravnotežen i pravičan gospodarski razvoj koji se može održati u dužem
vremenskom razdoblju,
Ø Smanjenje siromaštva kroz osnaživanje siromašnih i osiguranje njihovog
boljeg pristupa neophodnim uslugama i sredstvima,
Ø Sudjelovanje svih zainteresiranih strana u procese odlučivanja (nacionalne i
lokalne vlasti, organizacije civilnog društva, poslovni sektor, profesionalne
organizacije, sindikati) uz promoviranje dijaloga i postizanje povjerenja kako
bi se razvio društveni kapital,
Ø Pažljivo upravljanje i očuvanje neobnovljivih resursa,
Ø Racionalna/održiva upotreba energije i prirodnih izvora (vode, zemljišta,
šuma, itd.),
8
Ø Smanjivanje otpada učinkovito spriječavanje i kontrola zagađenja te
smanjivanje na najveću moguću mjeru ekoloških rizika,
Ø Unaprijeđenje sustava obrazovanja i zdravstva i poboljšanja u pogledu
ravnopravnosti spolova,
Ø Zaštitu kulturnih identiteta, tradicije i nasljeđa.
Kako bi se navedeni ciljevi i zadaci održivog razvoja uspješno provodili u praksi
potrebno je odgovorno djelovanje vlade, lokalnih vlasti i civilnog sektora. Dobra vlast
ima ulogu u strateškom planiranju u cilju provođenja djelotvornog integriranja
sektorskih politika, postavljanju konkretnih, realističnih i mjerljivih ciljeva te
uspostavi partnerskih odnosa sa civilnim i poslovnim sektorom. Lokalna vlast je
razina vlasti koja je najbliža ljudima što joj daje bitnu ulogu u riješavanju problema
vezanih za gospodarski razvoj, kvalitetu življenja te onečišćenja okoliša s kojima se
oni susreću. Dok civilni sektor ima važna ulogu u oblikovanju i primjeni demokracije.
To su organizacije neovisne o vladi i politici, a velik broj njih raspolaže stručnim
znanjem potrebnim za osmišljavanje i provedbu društveno odgovornog i za okoliš
prihvatljivog razvoja. Također, kako bi se koncept održivog razvoja uspješno
provodio u praksi potrebno je i sinergijsko djelovanje navedenih skupina koje
direktno utječu na provedbu i uspješnost održivog razvoja. U prethodnoj podtočci
prikazan je pojam održivog razvoja, te njegove sastavnice, principi i važnost te zadaci
i ciljevi. U nastavku ovog rada nešto više riječi biti će o teorijskoj osnovici s
ekonomskog aspekta kroz tridesetogodišnje razdoblje razvoja koncepta održivog
razvoja.
2.2. Teorijski razvoj koncepta održivog razvoja
Teorijska istraživanja usmjerena ka održivom razvoju i održivosti započinju 1974.
godine sa radovima Dasgupte i Heala, Stiglitza i Solowa. Dasgupte i Heal razmatraju
značajke diskontne stope i nalaze kako je društveni cilj maksimizirati sadašnju
vrijednost korisnosti primjenjujući konstantnu diskontnu stopu (Kordej-De Villa,
Stubbs i Sumpor, 2009., str.23). Oni smatraju kako će se potrošnja i korisnost u
dugom roku približiti nuli kao posljedica diskontne stope uz kombinaciju s
ograničenim neobnovljivim resursima. Uz takve pretpostavke dolazi do toga da je
potrošnja koncentrirana u sadašnjosti dok su kapitalne investicije nedovoljne da
9
kompenziraju učinke iscrpljivanja resursa što u konačnici dovodi do nepovoljnog
ishoda za buduće generacije. Stiglitz pak naglašava kako je tehnološki napredak
ključan u izbjegavanju takvog scenarija za razliku od Dasgupte i Heala kod kojih
tehnološki napredak nije niti uključen u istraživanje. On smatra kako dovoljno visoka
stopa egzogenog tehnološkog napretka može kompenzirati negativne učinke
iscrpljivanja resursa te kako je potrebno odrediti neke konačne granice proizvodnih
mogućnosti vezane uz obnovljive resurse. S druge strane, Solow je pak usredotočen
na uvjete pod kojima je konstantna potrošnja moguća. Kako bi to bilo izvedivo tok
resursa mora predstavljati manje od polovice vrijednosti proizvodnje. Iako on izravno
ne spominje održivost ni optimalnu sadašnju vrijednost ovo je prvi rad koji upućuje
da je društveni cilj poput održivosti prilično različit od optimalne sadašnje vrijednosti.
Sljedeći autor koji je imao značajan utjecaj na razvoj održivosti je Hartwick. Prema
njegovom pravilu iz 1977. godine cijela renta od iscrpljivanja neobnovljivih resursa
trebala bi se investirati u proizvodni kapital kako bi se nadomjestili inputi prirodnih
resursa u proizvodnoj funkciji. Da bi se potrošnja mogla održati konstantnom u
uvjetima neobnovljivih resursa, potrebna je neograničena stopa supstitucije različitih
vrsta kapitala (Kordej-De Villa, Stubbs i Sumpor, 2009., str.24). Hartwickovo je
pravilo poznato još i kao prije spomenuta “slaba održivost”. Do sredine osamdesetih
godina prošlog stoljeća objavljeno je još nekoliko radova veznih uz ekonomski rast,
međugeneracijsku pravednost i korištenje resursa, ali niti jedan od njih nije potaknuo
nikakve značajnije napretke u pogledu održivog razvoja.
Razdoblje od 1987. godine do 1996. godine pripada filozofskoj analizi pojma
održivog razvoja nakon pojave izvješća “Naša zajednička budućnost” iz 1987. godine.
U tom razdoblju otvara se niz konceptualnih i jezičnih pitanja poput “prirodnog
kapitala” i “okolišne održivosti”, a mnogo prostora posvećuje se posebice
siromaštvu.
I dok je razdoblje do 2000. godine uglavom obilježeno definiranjem koncepta
održivog razvoja, razdoblje nakon toga karakteriziraju radovi koji se odnose na
njegovo postizanje. Za donositelje odluka zanimljivi su radovi koji kombiniraju
postavke politike zaštite okoliša i politike održivosti od autora: Gerlagh i Keyzer,
2001; Pezzey i Toman, 2002; Pezzey, 2004. Noviji radovi zaokupljeni su mjerenjem
održivog razvoja od Asheima, 2002; te istraživanjem mogućnosti održivog razvoja
pojedinih gospodarskih sektora i regija pa i zemalja.
10
Također, uz sve intenzivniji razvoj ekološke ekonomike istražuje se i međuodnos
razvoja i otpornosti ekosustava, a propitkuje se i uloga suvremenih tehnologija u
postizanju održivosti u radovima Malera, 2008; Frame i Browna, 2008. Norton pak
nastoji povezati prirodoslovne znanosti i društvene vrijednosti pa naglašava kako je
unatoč postojanju mnogo disciplina koje doprinose očuvanja okoliša vrlo malo
uspjeha u integraciji znanosti i društvenih vrijednosti. Jedno od glavnih ograničenja
nedostatak je učinkovite komunikacije, stoga predlaže i razvija novi interdisciplinarni
pristup, naglašavajući suradnju i prilagodbe kroz učenje. U središtu budućih
istraživanja vezanih uz koncept održivog razvoja glavna razmatranja biti će vezana uz
endogenu akumulaciju ljudskog i intelektualnog kapitala kao i formalnija analiza
globalnih problema okoliša.
Nadalje, kako bi ovaj teorijski prikaz razvoja koncepta održivog razvoja bio
pregledniji, u nastavku rada dana je tablica s najznačajnijm radovima i autorima te
njihovom doprinosu u pogledu održivog razvoja (Tablica 1).
Tablica 1 - Prikaz relevantnih radova od 1974. do 2008. godine
Autori Godina Značajke 1974. – 1987. razdoblje dominantno teorijskih rasprava Dasgupta i Heal 1974. Uloga diskontne stope u razmatranju održivosti Stiglitz 1974. Uloga tehnološkog napretka Solow 1974. Moralna dimenzija koncepta održivosti
Hartwick 1977. Hartwickovo pravilo: cjelokupna renta iz iscrpljivanja neobnovljivih prirodnih resursa treba se investirati u fizički kapital koji može zamijeniti prirodne resurse
Norton 1982. Uloga međugeneracijske pravednosti
Page, Parfit 1983. Uloga međugeneracijske pravednosti i uvođenje moralnih kriterija
1987. – 1996. razdoblje “filozofske analize”
Barbier 1987. Uvodi pojmove poput prirodnog kapitala, okolišne održivosti, društveno i kulturno održivog razvoja; u fokusu istraživanja pojavljuje se i pitanje siromaštva
Toman 1994. Uvodi pojam minimalnog standarda sigurnosti koji bi trebao pomiriti razlike u pristupima održivosti iameđu ekonomista i filozofa
Howarth 1995. Razmatra načelo opreza (predostrožnosti) Tijekom 90-ih analitički i empirijski radovi Howarth, Norgaard
1990.-1992.
Učinkovitost i međugeneracijska pravednost; uvođenje analitčkog okvira preklapajućih generacija
Pearce, Atkinson 1993. Mjerenje održivog razvoja: pokazatelji slabe održivosti
Norton i Toman Farmer i Randall
1997.-1998.
Formaliziranje međugeneracijskih transfera i minimalnog standarda sigurnosti
11
Page 1997. Usporedba dvaju različitih pristupa pitanju međugeneracijske pravednosti i učinkovitosti
Pezzey 1997. Opravdanje različitih varijabli održivosti; pozivanje na “moralne institucije” prilikom odlučivanja između konfliktnih izbora
Wietzman 1997. Pokušaj objedinjavanja teorije i empirijskih istraživanja, istražuje veze između mjera društvenih računa i održivosti
Nakon 2000. mjerenje i operacionalizacija održivog razvoja Gerlagh, Keyzer Pezzey, Toman
2001.-2004.
Pokušaj kombiniranja postavki politike zaštite okoliša i politike održivosti
Asheim 2002. Mjerenje održivog razvoja
World Bank 2006. Istraživanje mogućnosti održivog razvoja pojedinih sektora i regija
Maler, Norton 2005.-2008.
Istraživanje odnosa između razvoja i otpornosti ekosustava
Frame, Brown 2008. Istraživanje uloge suvremenih tehnologija u postizanju održivosti Izvor: Kordej – De Ville, Ž., Stubbs, P. i Sumpor, M. 2009., Participativno upravljanje za održivi razvoj, Ekonomski institut Zagreb U nastavku rada opisan je povijesni razvoj koncepta održivog razvoja na globalnoj i
EU razini od njegovih početaka do danas.
2.3. Održivi razvoj na globalnoj i EU razini
Iako je pojam održivog razvoja prvi puta upotrijebljen 1969. godine na Konferenciji
o gospodarskom razvoju u Washingtonu, veću pozornost privlači 1972. godine u
Stockholmu gdje je održana Konferencija Ujedinjenih naroda o čovjekovom okolišu
na kojoj je iznesena ideja o konceptu održivog razvoja. Ona se tada više odnosila na
ekološka pitanja odnosno pitanja vezana uz očuvanje životnih resursa dok se vrlo
malo pažnje posvećivalo političkim, ekonomskim i drugim društvenim pitanjima. Na
toj Konferenciji su donesene tri glavne skupine dokumenata (Vojvodić, 2012.,
str.552): Stockholmska deklaracija, plan akcija sastavljen od pretpostavki i
međunarodnih mjera protiv degradacije okoliša te pet rezolucija koje pozivaju na
zabranu testiranja nuklearnog oružja, stvaranje međunarodne baze podataka o okolišu,
akcije vezane uz razvoj i okoliš, kreiranje fondova za okoliš te uspostavu Programa
UN za zaštitu okoliša.
Šire društveno značenje održivi razvoj dobiva putem izvješća “Naša zajednička
budućnost” ili Brundtland reporta koje je 1987. godine objavila Svjetska komisija za
okoliš i razvoj poznatija pod imenom Brundtland komisija na čelu s tadašnjom
norveškom predsjednicom Gro Harlem Brundtland. Prema tom izvješću, održivi
12
razvoj pretpostavlja postizanje ravnoteže između gospodarskih, ekoloških i socijalnih
zahtjeva kako bi se osiguralo zadovoljenje potreba sadašnje generacije bez
ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe (Dumitrache,
2013., str.145). Drugim riječima, održivi razvoj predstavlja okvir za oblikovanje
politika i strategija kontinuiranog ekonomskog i socijalnog razvoja, bez štete za
okoliš i prirodna bogatstva bitna za ljudske djelatnosti u budućnosti (Pavić-Rogošić,
2010., str.3). Time se želi skrenuti pozornost na ekonomsku, društvenu i ekološku
održivost. Ekonomska održivost može se definirati kao ostvarivanje rasta,
učinkovitosti i pravedne distribucije bogatstva. Društvena održivost pak
podrazumijeva sudjelovanje u donošenju odluka, mobilnost i koheziju, ostvarivanje
društvenog identiteta, razvoj institucija i sl. Dok ekološka održivost poštuje
cjelovitost različitih ekosustava, privatni kapacitet i zaštitu prirodnih resursa. Sve one
nastoje zadovoljiti potrebe sadašnjih generacija bez ugrožavanja mogućnosti budućih
generacija za svojim potrebama. Brundtland Report je vrlo uspješno popularizirao
koncept održivog razvoja među međunarodnim institucijima, agencijama i nevladinim
organizacijama te je ubrzo postao geslo i okosnica nove međunarodne globalne
(ekološke) politike.
Prvi temelji za takvu politiku, operacionalizaciju koncepta održivog razvoja te
njegovu primjenu u praksi položeni su 1992. godine na Konferenciji za okoliš i razvoj
Ujedinjenih naroda u Rio de Janeiru na kojoj je svjetska pažnja usmjerana na
najkritičnija pitanja pred kojima se svi nalazimo. Konferencija je jasno pokazala kako
se o okolišu te o gospodarskom i društvenom razvoju više ne može razmišljati kao
zasebnim kategorijama. Temeljni dokumenti proizašli iz tog sastanka su (Rastovačan-
Mioč, 2009., str.11): Deklaracija o okolišu i razvoju (tzv. Deklaracija iz Rija), Agenda
21, Deklaracija o šumama, Konvencija o zaštiti klime, Konvencija o zaštiti bioloških
raznolikosti. Deklaracijom o okolišu i razvoju iz Rija definirana su prava ljudi na
razvoj i obvezu očuvanja zajedničkog okoliša te obveze države u postizanju održivog
razvoja, uzimajući u obzir cjelovitost i međuovisnost planeta Zemlje (Pavić-Rogošić,
2010., str.5), dok je Agendom 21 predstavljena strategija za provedbu održivog
razvoja u cijelom svijetu odnosno globalni konsenzus i preuzimanje obveza suradnje
u razvoju i okolišu na najvišoj političkoj razini.
Deset godina kasnije (2002. godine), Konferencija Ujedinjenih naroda o održivom
razvoju u Johannesburgu pokazala je da nije baš puno učinjeno po pitanju održivog
razvoja. U skladu s tim, na skupu je usvojen plan provedbe iz Johannesburga (okvir
13
djelovanja za provedbu dogovorenih obveza) kao i Deklaracija o održivom razvoju.
Neki od zaključaka donesenih na konferenciji iz Johannesburga (Rastovačan-Mioč,
2009., str.12): izumiranje biljnih i životinjskih vrsta bi do 2010. godine trebalo
“uoćljivo reducirati”, povećati udio alternativnih energija, gubitak prirodnih resursa
treba biti “što je moguće ranije” zaustavljen, negativno djelovanje kemikalija na
čovjeka i prirodu treba biti smanjen do 2020. godine, smanjenje broja ljudi koji žive u
siromaštvu za 50% do 2010. godine itd. Posebno se ističe važnost održivog razvoja i
multilateralizma te naglašava potreba za provedbom.
Posljednja konferencija o održivom razvoju održana je 2012. godine u Rio de Janeiru
pod nazivom Rio + 20 na kojoj je usvojen dokument “Budućnost kakvu želimo”. Rio
+ 20 pokazao se kao summit odgoda i kao veliko razočaranje što se konačno ogleda u
odgođenom definiranje ciljeva održivog razvoja koji bi se nakon 2015. godine trebali
voditi kao milenijski ciljevi. Također, završni dokument “Budućnost kakvu želimo”,
ključ za ekološki podnošljivi rast vidi u “zelenoj ekonomiji”, ali konkretnih prijedloga
kako to ostvariti – nema, što ukazuje na nedovoljnu praktičnu primjenu koncepta
održivog razvoja na globalnoj razini (Konferencija o održivom razvoju Rio + 20,
dostupno na: www.mzoip.hr/default.aspx?id=12945, preuzeto: 19.05.2013.).
Na razini EU održivi razvoj postaje jedan od temeljnih ciljeva Unije 1997. godine
Ugovorom iz Amsterdama. No, već nekoliko godina poslije u Goteborgu
(2001.godine) čelnici Unije pokreću prvu strategiju održivog razvoja na temelju
prijedloga Europske komisije. Europska strategija održivog razvoja iz 2001. godine
bila je podijeljena na dva glavna dijela. Prvi dio se odnosio na predložene ciljeve i
mjere za borbu protiv neodrživih trendova podijeljenih u sedam prioritetnih područja
(Kandžija i Cvečić, 2011., str.825):
Ø klimatske promjene i čista energija,
Ø održivi transport,
Ø održiva potrošnja i proizvodnja,
Ø očuvanje i upravljanje prirodnim resursima,
Ø javno zdravstvo,
Ø socijalna inkluzija, demografija i migracije,
Ø izazovi globalnog siromaštva i održivog razvoja.
14
Dok se drugi dio strategije održivog razvoja odnosio na međusobnu suradnju
ekonomske, socijalne i politike zaštite okoliša.
Također, u okviru ove strategije Unija uvažava poticanje međunarodno održivog
razvoja i borbu protiv globalnog siromaštva, uz zaštitu demokracije i temeljinih
ljudskih prava, zauzdavanje globalizacije, održivi transport te međugeneracijsku
solidarnost i socijalni dijalog (Kandžija i Cvečić, 2011., str.825).
Usprkos značajnim postignućima u provedbi Europske strategije održivog razvoja,
neodrživi trendovi su se i dalje nastavili od klimatskih promjena do starenja
stanovništva u razvijenim zemljama te do sve većeg jaza između siromašnih i bogatih
u svijetu, ali i proširenja Unije na 25 država članica nakon 2001. godine. Sve to
rezultiralo je obnovljenom strategijom održivog razvoja usvojenom 2006. godine.
Strategija održivog razvoja za proširenu Europu usmjerena je na potrebu postupne
promjene sadašnjeg neodrživog načina proizvodnje i potrošnje te integriranog
pristupa u izradi smjernica i politika. Istodobno, naglašava se jačanje partnerstva i
potreba za solidarnošću (Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske, dostupno
na:www.hrpsor.hr/hrpsor/index.php/hr/component/content/article/79strategijaodrivog-
razvitka-republike-hrvatske, preuzeto: 21.05.2013.).
Tri godine nakon novo usvojene Strategije pokrenuta je prosudba rezultata Strategije
u Uniji. U izvješću iz 2009. godine Unija se obvezuju da će Strategija i dalje pružati
dugotrajnu viziju i sveobuhvatni politički okvir za sve politike i strategije u Uniji.
Također, značajni naglasak je stavljen na izvore energije. Održivi razvoj u energetici
podrazumijeva korištenje obnovljivih izvora energije koji ne zagađuju okoliš. Budući
da 80% energije koju troši EU dolazi iz neobnovljivih izvora energije te da od tih
80% značajan dolazi izvan Unije to stvara veliku uvoznu ovisnost, ali i povećanu
osjetljivost na smanjenje nabave ili povećanje cijena što može izazvati međunarodnu
krizu. Osim toga, Unija treba sagorijeti manje fosilnih goriva kako bi pozitivno
utjecala na klimatske promjene i globalno zagrijavanje. To iziskuje određene mjere
kroz energetsku politiku EU kao jednog od glavnih regulatora energetskog sektora
čime se neposredno utječe na održivi razvoj u smislu neposrednog zadovoljavanja
ekoloških i posredno ekonomskih i društvenih kategorija održivog razvoja.
15
3. RAZVOJ ENERGETSKE POLITIKE EU
Energetska politika može se definirati kao skup mjera vezanih uz energetski razvoj,
uključujući proizvodnju, raspodjelu i potrošnju energije koje su najčešće donijete
određenim zakonskim propisima, međunarodnim ugovorima, poticajima za ulaganje
posebice u nova tehnološka rješenja u području “čiste” energije u smislu očuvanja
okoliša. Upravo očuvanje okolišta i poticanje obnovljivih izvora energije
predstavljaju okosnicu održivog razvoja svakog gospodarstva i društva pa tako i
Europske unije.
Naime, u današnjem svijetu u kojem neobnovljivi izvori energije drže primat u
sektoru energetike vrlo je teško pronaći načine za implementaciju alternativnih oblika
energije iz više razloga. Neki od njih su izrazito skupa tehnologija, ali i određeni
lobiji koji imaju vrlo jak utjecaj u cjelokupnom sektoru energetike. Upravo stoga,
energetska politika treba biti ključni mehanizam u što bržem sprovođenju i poticanju
obnovljivih izvora energije kao glavne komponente održivog razvoja koji zasigurno
predstavljaju energetsku budućnost. Također, energetska politika treba osigurati
funkcioniranje unutarnjeg tržišta roba i energetskih usluga te jamčiti redovitu opskrbu
jeftinim i sigurnim energetskim izvorima. Stoga se energetska politika EU zasniva na
funkcioniranju unutarnjeg energetskog tržišta i sigurnost opskrbe energentima.
3.1. Razvoj energetske politike u EU od 1951. do 1995. godine
Početak integriranja u Europi započinje Pariškim ugovorom 1951. godine osnivanjem
Europske zajednice za ugljen i čelik (CECA/ECSC), a nastavlja se 1957. godine kada
je Rimskim ugovorom osnovana Europska zajednica za nuklearnu energije
(EURATOM). Osim što su ta dva ugovora značila početak integriranja na Europskom
kontinentu, oni su predstavljali i prve temelje za budući razvoj energetske politike
koji su se tada odnosili na regulaciju sektora energetike u području ugljena i
nuklearne energije. Unatoč tim počecima, integracija na području energetike nije se
razvijala na očekivani način. Naime, razlike u energetskim miksevima, strukturama
energetskih tržišta država članica te različitim prometnim pravcima rezultirali su
različitim interesima država članica što je otežavalo suradnju u području energetike
(Langsdorf, 2011., str.2).
16
Prve zajedničke mjere na području energetike donijete su mnogo kasnije od samog
osnivanja Europske zajednice za ugljen i čelik i Europske zajednice za nuklearnu
energije. Naime, 1950-ih godina neposredno nakon II. svjetskog rata ugljen je bio
jeftin i zadovoljavao 65% svih energetskih potreba tadašnjih zemalja članica te je
ujedno predstavljao temelj stvaranja zajedničkog tržišta. S druge strane, nije postojala
nikakva zajednička politika vezana uz naftu budući da je nafta bila jeftina i sigurna.
Zapadne zemlje otkrivale su nova nalazišta i ostvarivale monopol putem koncesija za
određena nalazišta, a svaka je zemlja članica brinula o svojim potrebama iako je 1964.
godine potpisan Protokol sporazuma o energetskim problemima kojim je dostignuta
dogovorena zajednička politika, ali bez vremenskog determiniranja ( Access to EU –
The importance of energy for Europe, dostupno na:
www.europedia.moussis.eu/books/Book_2/6/19/01/?all=1, preuzeto: 28.05.2013.).
No, 1970-ih godina potražnja za naftom je naglo porasla i zemlje bogate naftom
postale su svjesne svoje snage što je utjecalo na promjenu njihovog stava prema
zemljama potrošačima i naftnim kompanijama preuzimajući prodaju i dogovor oko
novih uvjeta eksploatacije te zahtjevom za vlasničkim udjelima nad energentima.
Članice Zajednice bile su primorane na prve zajedničke mjere (Kandžija i Cvečić,
2011., str.847):
Ø Odluku 68/416 o minimalnim zalihama naftnih proizvoda iz 1968. godine koja
je kasnije ukinuta Direktivom 2009/119,
Ø Uredbu 72/1056 o informiranju Komisije o ulaganjima komunitarnog značaja
za sektore nafte, plina i električne energije iz 1972. godine koja je kasnije
zamijenjena Uredbom 2010/617,
Ø Direktivu 73/238 o mjerama, tijelima i intervencijama za suočavanje s
potencijalnim restrikcijama iz 1973. godine koja je zamijenjena Direktivom
2009/119.
Sve to dovelo je do naftne krize 1973. godine kada se cijena nafte učetverostručila i
primorala već i onako nepripremljenu Europu na štednju. Prvi učinak krize bio je
nedostatak nafte što je dovelo do niza mjera vezanih uz ograničenje potrošnje nafte
kao što je zabrana korištenja automobila nedjeljom, ograničenje brzine, ograničenja
prilikom grijanja i sl. No, već 1980-ih godina uslijedio je novi naftni šok
prouzrokovan iračko-iranskim ratom tako da je cijena nafte bila dvanaest puta veća u
17
odnosu na razdoblje naftnog šoka iz 1973. godine. Drugim riječima, za vrijeme
drugog naftnog šoka cijena barela nafte iznosila je 36 dolara za razliku od prvog
naftnog šoka gdje je za barel nafte bilo potrebno izdvojiti 3 dolara. Takav nagli porast
cijene sirove nafte bio je razoran udarac za nekoliko regija, uključujući i Europu što je
ukazalo na njenu ranjivost posebice u pogledu energetskog sektora. Također, naftne
krize stvorile su osjećaj nesigurnosti među europskim zemljama u pogledu ovisnosti o
raspoloživim količinama i razini cijene nafte kao vitalnog pokretača gospodarstva.
Kako bi se osigurala opskrba, europske zemlje bile su primorane razvijati
međunarodnu mrežu partnerstva te međusobnu suradnju, što je rezultiralo stvaranjem
Međunarodne agencije za energiju te povremeni dijalog sa zemljama proizvođačima
nafte (OPEC).
Određeni pomaci u razvoju energetske politike vidljivi su 1987. godine prihvaćanjem
Jedinstvenog europskog akta koji je postavio temelje za završetak formiranja
Unutarnjeg tržišta, no niti on nije konkretno sadržavao nikakve odredbe o energetskoj
politici. Ono što se postiglo Jedinstvenim europskim aktom prvenstveno se ogleda u
jačanju ovasti nadnacionalnih tijela u drugim politika što je stvorilo pozitivnu klimu u
kojoj su akteri drugih politika postali aktivniji u redefiniranju tradicionalnih
energetskih pitanja (Kandžija i Cvečić, 2011., str.847). Drugim riječima, niti
Jedistveni europski akt iz 1987. godine, a niti Ugovor iz Maastrichta iz 1992. godine
nisu sadržavali nikakve konkretne odrednice o energetskoj politici, već su temelj
odrednica činili određeni članci iz drugih politika. To su ponajprije politika zaštite
okoliša, politika tržišnog natjecanja, vanjska politika i pravila Unutarnjeg tržišta.
Također, Unija je na posredan način razvijala svoju energetsku politiku potpisujući
razne sporazume o trgovini, ulaganjima, razvoju infrastrukture i sigurnosti opskrbe s
trećim državama. Neki od najvažnijih su Ugovor o energetskoj povelji1 i Ugovor o
energetskoj zajednici2.
Prema svemu dosad navednom može se zaključiti kako je razdoblje od 1951. godine
pa sve do početka 1990-ih godina bilo relativno neplodno u pogledu razvoja 1 Ugovor o energetskoj povelji potpisan je 1994. godine, a stupio je na snagu 1998. godine. Do danas je potpisan ili pristupile su 51 država, Europska zajednica i EURATOM. Ugovor o energetskoj povelji pruža multilateralni okvir za energetsku suradnju koja je jedinstvena po međunarodnom pravu (Energy Charter – 1994 Treaty, dostupno na: www.encharter.org/index.php?id=28, preuzeto: 30.05.2013.). 2 Ugovor o energetskoj zajednici potpisan je 2005. godine između EU i zemalja jugoistočne Europe s ciljem stvaranja cjelovitog tržišta prirodnog plina i električne energije, a u cilju stvaranja regulatornog i tržišnog okvira da privuče investicije u plinsku mrežu, proizvodnju energije i prijenosne mreže (Prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovora o energetskoj zajednici, dostupno na:www.sabor.hr/fgs.axd?id=4189, preuzeto: 30.05.2013.).
18
zajedničke energetske politike. Razlog tome je nepostajanje konsenzusa između
zemalja članica oko energetske politike te razlike u strukturama energetskih tržišta i
energetskih mikseva zemalja članica. Nepostojanje zajedničke energetske politike
pokazalo se velikim propustom prilikom prvog i drugog naftnog šoka što je bio
dovoljan znak kako mora doći do stanovitih promjena, ali i njenog intenzivnijeg
razvoja. To je rezultiralo većim brojem akata, planova i mjera, a prvi važniji
dokument koji postavlja dugoročne ciljeve u okviru zajedničke energetske politike bio
je Bijela knjiga o energetskoj politici iz 1995. godine čime započinje era razvoja
energetske politike Unije.
3.2. Razvoj energetske politike u EU od 1995. do 2008. godine
U prosincu 1995. godine Europska komisija donijela je Bijelu knjigu o energetskoj
politici kojom se utvrđuju ciljevi do kraja 20.stoljeća. Također, ona predstavlja okvir
za razvoj energetske politike koja se temelji na integraciji i deregulaciji tržišta te
javnoj intervenciji u slučaju osiguranja javnog blagostanja, održivog razvoja, zaštite
potrošača te ekonomske i socijalne kohezije. Tri stupa na kojima počiva Bijela knjiga
o energetskoj politici iz 1995. godine su (Dick, 2005., str.194):
Ø Sigurnost opskrbe energijom,
Ø Zaštita okoliša,
Ø Konkurentnost.
Prvi rezultati kao direktna posljedica Bijele knjige vidljivi su kroz Direktive usvojene
1996. i 1998. godine. Direktiva 96/92/EZ usvojena 1996. godine predstavlja početak
otvaranja (liberalizacije) tržišta električne energije odnosno ukidanja monopola u
elektroenergetskom sektoru te uspostavljanja zajedničkih pravila za proizvodnju,
prijenos, distribuciju i opskrbu električnom energijom (Tominov, 2008., str.271). Dok
Direktiva 98/30/EZ usvojena 1998. godine propisuje zajednička pravila za djelatnosti
dobave, skladištenja, transporta, distribucije i opskrbe prirodnim plinom s ciljem
stvaranja jedinstvenog Europskog tržišta prirodnog plina.
Nakon Bijele knjige o energetskoj politici, 2000. godine usvojena je Zelena knjiga o
europskoj strategiji za sigurnost opskrbe koja predstavlja dugoročnu europsku
19
strategiju Unije za smanjenje rizika ovisnosti o uvozu energije te 2005. godine Zelena
knjiga o energetskoj učinkovitosti.
No, bez obzira na to, rastuća cijena energenata na svjetskim tržištima, stalne krize u
području opskrbe energentima te velika ovisnost o tuđim izvorima energije doveli su
ponovno u fokus pitanje zajedničke energetske politike. Kao novo rješenje nametnula
se strategija predložena Zelenom knjigom o održivoj, sigurnoj i konkurentnoj energiji
iz 2006. godine. Naime, Zelenom knjigom iz 2006. godine zasniva se nova energetska
politika na tri stupa obuhvaćena svojstvenim energetskim paketom (Kandžija i
Cvečić, 2011., str.850):
Ø konkurentnosti europskog gospodarstva i dostupnosti opskrbe u okviru
realizacije unutarnjeg energetskog tržišta,
Ø sigurnoj opskrbi, boljom koordinacijom zemalja članica i međunarodnim
dijalogom,
Ø ekološkoj održivosti, putem poticanja energetske učinkovitosti, obnovljive
energije i korištenje biomase, ponajprije radi ublažavanja negativnih učinaka
klimatskih promjena.
Nova energetska politika usvojena Zelenom knjigom iz 2006. godine provodi se
putem Akcijskog plana koji predstavlja skup jasno definiranih ciljeva i mjera
usvojenih na sastanku Europskog vijeća iz 2007. godine. U skladu s tim, Unije se
zalaže za razvoj alternativnih tehnologija i metoda proizvodnje energije, za povećanje
udjela obnovljivih izvora energije. Također, osim toga, Unija se uz energetsku
učinkovitost i energetsku solidarnost zalaže za bolje funkcioniranje unutarnjeg
energetskog tržišta čime se stimuliraju pravedne cijene energije i uštede troškova te
ulaganja u čiste i održive tehnologije.
Sve mjere donesene Zelenom knjigom o održivoj, sigurnoj i konkuretnoj energiji u
cilju ostvarivanja nove Europske energetske politike grupirane su u šest prioritetnih
područja na sljedeći način (Kandžija i Cvečić, 2011., str.851):
Ø poticanje energetskog rasta i razvoja s ciljem realizacije unutarnjeg
energetskog tržišta (posebno tržište plina i električne energije),
Ø sigurnost opskrbe zasnovane na solidarnost zemalja članica – Unija treba
razvijati mehanizme energetskih rezervi i učinkovitu solidarnost radi
20
uklanjanja rizika od krize u opskrbi energijom, i to kroz otvaranje tržišta,
investiranje te bolje upravljanje i nadzor,
Ø osiguranje trajne učinkovitosti i održivosti diversificiranih zaliha i energenata
– koordinacijom zemalja članica potrebnom za energetsku sigurnost Europe,
Ø pozicioniranje EU kao prethodnice u borbi protiv klimatskih promjena i
upotreba tehnologija koje će osigurati čišću energiju i održivost – zacrtani su
ciljevi uštede energije i veće upotrebe izvora obnovljive energije,
Ø istraživanja i inovacije u korist Europske energetske politike, odnosno razvoj
novih tehnologija kroz istraživačke programe i poticanje njihove komercijalne
primjene,
Ø trasiranje koherentne vanjske energetske politike, koja Uniji treba omogućiti
jedinstveni nastup prema trećim zemljama – Unija treba jačati dijalog sa
zemljama dobavljačima te djelovati efikasnije u slučaju hitne opskrbe
energentima.
Također, važno je napomenuti kako je Zelena knjiga o održivoj, sigurnoj i
konkurentnoj energiji kasnije rezultirala Priopćenjem o ograničavanju klimatskih
promjena u kojem su identificirani stupovi energetske budućnosti Europe koji se
ogledaju u poboljšanju energetske učinkovitosti, većem značaju obnovljivih izvora
energije te osiguranju otvorenog i konkurentnog unutarnjeg tržišta. Drugo strateško
izvješće o energiji iz 2008. godine predlaže komplementarne mjere realizacije nove
politike u okviru Akcijskog plana EU-a za energetsku sigurnost i opskrbu odnosno za
promicanje neophodne infrastrukture za europske potrebe, jačanje vanjskih odnosa u
energetici, poboljšanje zalihe plina i nafte te kriznih mehanizama, ali i poticanje
upotrebe vlastitih izvora energije (Kandžija i Cvečić, 2011., str.852).
Prema svemu dosad navedenom, može se zaključiti kako do 1995. i Bijele knjige o
energetskoj politici nije bilo nekih izrazitih pomaka u stvaranju zajedničke energetske
politike. Tek 1995. godine Bijela knjiga o energetskoj politici istakla je važnost
energetske politike kao dijela općih ciljeva ekonomske politike EU koja se temelji na
integraciji i deregulaciji tržišta. Od tada zapravo počinje pravi razvoj energetske
politike EU da bi 2006. godine Zelenom knjigom o održivoj, konkuretnoj i sigurnoj
energiji energetska politika EU dobila nove smjernice razvoja koje se temelje na
konkuretnosti energetskog sektora EU, sigurnosti opskrbe te održivom razvoju.
21
Tom knjigom energetska politika dobiva novi oblik i značaj unutar Europske unije u
smislu poticanja konkuretnosti i sigurnosti opskrbe tako i održivom razvoju kao
nositelju energetske budućnosti Unije. Koncept održivog razvoja s aspekta energetike
podrazumijeva razvoj i poticanje obnovljivih izvora energije, energetske efikasnosti,
nuklearne energije, istraživanje i inovacije te trgovanje emisijskim pravima. U skladu
s time, može se uočiti kako je energetska politika EU dobila prava i obveze u smislu
poticanja i usmjeravanja daljnjeg razvoja energetskog sektora u skladu s ciljevima
održivog razvoja EU.
Prije prelaska na novo poglavlje u kojem će biti nešto više riječi o energetskom
sektoru EU, u nastavku rada prikazan je pregled važnijih direktiva i dokumenata
vezanih uz energiju i okoliš, obnovljive izvore energije te energetsku učinkovitost.
Tablica 2 - Direktive i dokumenti EU direktive – energija i okoliš Bijela knjiga o energetskoj politici iz 1995. godine
- Zaštita okoliša, - Sigurnost opskrbe energijom, - Konkurentnost industrije.
Bijela knjiga o obnovljivim izvorima energije iz 1997. godine - Potreba za povećanjem proizvodnje energije iz obnovljivih izvora na razini
pojedinih država i na razini lokalnih zajednica, - Povećati udio OIE u ukupnoj potrošnji energije na 12% na razini EU prema
strategiji svake države s procjenom vlastitog doprinosa i mjerama provedbe, - Potreba procjena doprinosa za svaki OIE na nacionalnoj i lokalnoj razini,
analiza raznih tehnologija za korištenje OIE i donošenje podciljeva za svaku tehnologiju,
- Korištenje vlastitih resursa i ispunjavanje obveza vezanih uz zaštitu okoliša. Zelena knjiga o sigurnosti opskrbe energijom iz 2000. godine
- Rebalans politike opskrbe energijom utjecajem na politiku potrošnje, - Ocjena utjecaja nuklearne energije u srednjoročnom razdoblju, - Osiguravanje jačih mehanizama za izgradnju strateških zaliha i novih
opskrbnih putova za povećanje potrošnje nafte i plina. Zelena knjiga o europskoj strategiji za održivu, konkurentnu i sigurnu opskrbu energijom iz 2006. godine
- Razvoj konkurencije na unutarnjem tržištu energijom, - Diverzifikacija energetskog miksa, - Solidarnost i sigurnost opskrbe, - Održivi razvoj i smanjenje klimatskih promjena, - Promocija inovacija i novih tehologija, - Definiranje energetske politike izvan EU.
22
Zelena knjiga Europske energetske politike iz 2007. godine - Smanjenje emisije stakleničkih plinova iz razvijenih zemalja za 30% do
2020. godine, - Povećanje energetske efikasnosti za 20% do 2020. godine, - Povećanje udjela obnovljivih izvora energije na 20% do 2020. godine, - Povećanje udjela biogoriva u prometu na 10% do 2020. godine.
EU direktive – obnovljivi izvori energije Direktiva o promociji proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije EC/2001/77
- Do 2010. godine 22% ukupno proizvedene električne energije bude iz obnovljivih izvora,
- Promocija obnovljivih izvora energije je visoki prioritet EU zbog sigurnosti diverzifikacije opskrbe energijom, zaštite okoliša i ekonomske kohezije,
- Evaluacija postojećih nacionalih propisa i donošenja novih, - Donošenjem mehanizama potpore.
Direktiva o promociji upotrebe biogoriva u prometu EC/2003/30 - Biogorivo – tekuće i plinovito gorivo za upotrebu u prometu proizvedeno iz
biomase, - Obavezu zemljama članicama da osiguraju plasiranje minimalog udjela
biogoriva na tržištu, - Do kraja 2005. godine udio goriva od 2% izračunatog na osnovu energetskog
udjela, od ukupne količine mineralnog (dizelskog i benzinskog) goriva plasiranog na tržište,
- Do kraja 2010. godine udio biogoriva od 5,75%. Direktiva o promociji korištenja energije iz obnovljivih izvora EC/2009/28
- Uključuje odredbe Direktive 2001/77 i 2003/30, - 20% udio energije iz obnovljivih izvora u finalnoj potrošnji do 2020.godine, - 10% udio obnovljivih izvora u sektoru prometa do 2020. godine, - Obavezna izrada nacionalnih akcijskih planova za ostvarivanje nacionalnih
ciljeva do 6/2010, - Povećanje udjela OIE u sektorima grijanja i hlađenja, električne energije i
prometa EU direktive – energetska učinkovitost Akcijski plan za energetsku učinkovitost iz 2007. godine
- Upravljanje i smanjenje potreba u potrošnji i opskrbi energijom s ciljem godišnje uštede od 20% primarne energije do 2020. godine,
- Korištenje i razvoj energetski učinkovitih tehnologija, proizvoda i usluga, promjena navika u potrošnji uz zadržavanje kvalitete života,
- Ciljevi uštede: - Stambeni i uslužni sektor od 27% do 30%, - Industrija do 25%, - Promet do 26%, - Poboljšanje energetskih karakteristika,
23
- Eco design i labelling standard, - Povećanje učinkovitosti u neposrednoj potrošnji, - Poboljšanje energetskih karakteristika zgrada, - Poboljšanje učinkovitosti u proizvodnji energije, - Smanjenje gubitaka u proizvodnji, prijenosu i distribuciji energije, - Promocija korištenja kogeneracije, - Promocija decentralizirane proizvodnje energije.
Direktiva o energetskim uslugama i učinkovitosti u finalnoj potrošnji energije 2006/32/EC
- Cilj: nacionalni cilj od 9% uštede u finalnoj potrošnji energije, - Energetska učinkovitost i predviđanje potrošnje za smanjenje potrošnje
energije i zaštitu okoliša, - Korištenje ekonomskog potencijala od ostvarenih energetskih ušteda, - Obveze za javni sektor na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini,
distributere energije, operatere distribucijskog sustava prodavatelje energije, tvrtke koje pružaju usluge povećanja energetske učinkovitosti
- Obveze javnog sektora u gospodarenju energijom – uključivanje povećanja energetske učinkovitosti u vlastite investicije, amortizaciju troškova i operativni proračun,
- Obveza javnog sektora u postupku javne nabave – korištenje kriterija energetske učinkovitosti u sektoru energije, prometa, voda, javnim radovima, ugovorima o opskrbi i uslugama,
Direktiva o energetskim karakteristikama zgrada 2010/31/EC - Od 2019. g. sve nove zgrade trebaju biti gotovo nul – energetske (proizvoditi
energiju na lokaciji, - Nacionalni planovi za povećanje broja skoro nul – energetskih zgrada, - Uspostava financijskih mehanizama za povećanje energetske učinkovitosti na
nacionalnom i europskom nivou, - Uspostava pćeg okvira za metodologiju proračuna energetskih svojstava
zgrada i dijelova zgrada, - Primjena minimalnih zahtjeva energetske učinkovitosti za nove zgrade i nove
dijelove zgrada, - Energetska certifikacija zgrada ili dijelova zgrada, - Redovitu inspekciju kotlova i sustava za kondicioniranje zraka u zgradama, - Nezavisni sustav kontrole energetskih certifikata i izvještaja.
Izvor: Energetska efikasnost i obnovljivi izvori energije – potpora kreiranju energetske politike na lokalnoj razini, dostupno na: www.menea.hr/component/attachments/download/26.html, preuzeto: 04.06.2013.
24
4. BILANCA ENERGETSKOG SEKTORA EU
Osnivački ugovori iz 1950-ih godina zasnivali su se na pretpostavci o
samodovoljnosti Zajednice prvenstveno ugljenom i nukleanom energijom. No, 20
godina kasnije dogodio se veliki proboj nafte na svjetskom tržištu što je rezultiralo
naftnim šokovima 1970-ih godina te nagnalo tadašnju Zajednicu na ozbiljne promjene
kada je u pitanju zajednička energetska politika. Ipak, zajednički nastup i zajedničke
strategije razvoja energetske politike uslijedile su tek na prijelazu u novo tisućljeće
kada je sve veća potreba za energijom postala prijeteći čimbenik stabilnosti kako
europskog tako i svjetskog gospodarstva.
Današnja energetska politika Unije odnosi se na praćanje i reguliranje potražnje za
energijom te korištenje najčešćih izvora energije kao i sekundarnih oblika energije
suočavajući se sa brojnim izazovima od kojih su najznačajniji (Kandžija i Cvečić,
2011., str.870): otvaranje europskog tržišta električne energije i plina, potreba razvoja
obnovljivih izvora energije, nuklearna sigurnost te smanjenje energetske ovisnosti
Europe. U skladu s time u nastavku rada prikazana je kratka bilanca energetskog
sektora EU u cilju boljeg razumijevanja sadašnjeg stanje Unije na području
energetike.
4.1. Proizvodnja primarne energije u EU
U promatranom razdoblju od 2004. do 2011. godine proizvodnja primarne energije u
Uniji bilježi pad od 13,3%. Od toga najveći pad zabilježen je u proizvodnji nafte i
naftnih derivata od 41,5% te proizvodnji plina od 31,0% dok je najmanji pad
zabilježen u proizvodnji nuklearne energije od samo 10,1%. S druge strane,
obnovljivi izvori energije bilježe rast proizvodnje od 49,4% što se posebice vidi
nakon 2006. godine kada rast proizvodnje primarne energije iz obnovljivih izvora
prosječno raste po stopi od 6,1%. Također, važno je napomenuti kako obnovljivi
izvori energije u proizvodnji primarne energije čine 21,6% odmah iza nuklearne
energije koja čini 29,1%, a nakon njih slijede kruta goriva sa 20,7% te plin sa 17,4% i
nafta sa 10,5% udjela u ukupnoj proizvodnji primarne energije u 2011. godini
(Grafikon 1).
25
Grafikon 1 - Proizvodnja primarne energije u EU od 2004. do 2011. godine
Izvor: obrada autora prema podacima s Eurostata
U nastavku rada prikazana je proizvodnja krutih goriva, nafte i naftnih derivata,
prirodnog plina, nuklearne energije te obnovljivih izvora energije za cijelu Unije te za
5 zemalja članica s najvećim udjelima proizvodnje pojedinog energenta u razdoblju
od 2004. do 2011. godine.
Tablica 3 - Proizvodnja krutih goriva u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE)
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 200,426 194,864 190,636 184,856 176,829 165,338 162,965 166,484 Ver.in. - 97,2 97,8 97,0 95,7 93,5 98,6 102,2 POL 68,805 68,420 67,106 61,992 60,535 56,096 55,077 55,340 Ver.in. -- 99,4 98,1 92,4 97,6 92,7 98,2 100,5 GER 58,338 56,488 53,371 54,590 50,048 45,703 45,125 46,529 Ver.in. - 96,8 94,5 102,3 91,7 91,3 98,7 103,1 CZE 23,563 23,570 23,862 23,804 22,785 20,853 20,730 20,896 Ver.in. - 100,1 98,8 99,8 95,7 91,5 99,4 100,8 UK 14,350 11,615 10,474 9,808 10,339 10,067 10,402 10,446 Ver.in. - 80,9 90,2 93,6 105,4 97,4 103,3 100,4 GRE 8,547 8,538 8,170 8,389 8,129 8,176 7,315 7,505 Ver.in. - 99,9 95,7 102,7 96,9 100,6 89,5 102,6
Izvor: Supply, transformation, consumption – solid fuels, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 10.06.2013. Prema podacima iz tablice 3 može se zaključiti kako je proizvodnja krutih goriva u
EU u stalnom padu od 2004. do 2010. godine, a tek 2011. godine vidljiv je rast od
2,2% u odnosu na prethodnu godinu. Rast u 2011. godini nije previše utjecao na
negativan trend što dokazuje i činjenica da je proizvodnja krutih goriva u EU
zabilježila pad od 16,9% u promatranom razdoblju. Najveći proizvođač krutih goriva
0%
10%
20%
30%
40%
50%
60%
70%
80%
90%
100%
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011
Industrijski otpad
Obnovljivi izvori
Nuklearna energija
Prirodni plin
Nafta
Kruta goriva
26
kao primarnog energenta je Poljska sa udjelom od 33,2%, nakon čega slijedi
Njemačka sa 27,9% i Češka Republika sa 12,6%. Najveći rast proizvodnje krutih
goriva (od promatranih zemalja) zabilježen je kod Velike Britanije 2008. godine od
5,4% u odnosu na 2007. godinu, dok je najveći pad proizvodnje krutih goriva također
zabilježen kod Velike Britanije 2005. godine od 19,1% u odnosu na 2004. godinu.
Važno je primjetiti kako sve promatrane zemlje članice ostvaruju pad proizvodnje
krutih goriva u razdoblju od 2004. do 2011. godine.
Tablica 4 – Proiz. nafte i naftnih derivata u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE)
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 144,645 132,728 121,435 119,861 111,997 105,127 97,357 84,549 Ver.in. - 91,8 91,5 98,7 93,4 93,9 92,6 86,8 UK 98,498 87,452 79,028 78,942 73,725 70,186 63,977 52,834 Ver.in. - 88,8 90,4 99,9 93,4 95,2 91,2 82,6 DEN 19,756 19,004 17,288 15,579 14,399 13,260 12,478 11,250 Ver.in. - 96,2 91,0 90,1 92,4 92,1 94,1 90,2 ITA 5,817 6,453 6,426 6,718 6,096 5,246 5,971 5,886 Ver.in. - 111,0 99,6 104,5 90,7 86,1 113,8 98,6 ROM 5,814 6,184 5,850 5,064 4,906 4,676 4,446 4,368 Ver.in. - 106,4 94,6 86,6 96,9 95,3 95,1 98,2 GER 5,020 5,300 5,295 5,267 5,016 4,565 3,837 3,973 Ver.in. - 105,6 99,9 99,5 95,2 91,0 84,1 103,5
Izvor: Supply, transformation, consumption – oil, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 10.06.2013.
Prema podacima iz tablice 4 može se zaključiti kako je proizvodnja nafte i naftnih
derivata u EU u stalnom padu i to za 41,5% u promatranom razdoblju. Najveći
proizvođač nafte i naftnih derivata u EU je Velika Britanija sa udjelom od 62,5%,
nakon čega slijedi Danska sa 13,3% i Italija sa 7,0% u 2011. godini. Najveći rast u
proizvodnje nafte i naftnih derivata (od promatranih zemalja) zabilježen je kod Italije
2010. godine od 13,8% u odnosu na 2009. godinu, dok je najveći pad proizvodnje
nafte i naftnih derivata zabilježen kod Njemačke 2010. godine od 15,9% u odnosu na
2009. godinu. Osim toga, može se primjetiti kako sve promatrane zemlje članice
ostvaruju pad proizvodnje nafte i naftnih derivata kroz promatrano razdoblje osim
Italije koja ostvaruje rast od 1,2%.
U nastavku rada prikazana je proizvodnja plina i proizvodnja nuklearne energije u
razdoblju od 2004. do 2011. godine.
27
Tablica 5 - Proiz. prirodnog plina u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE) 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 203,257 188,677 179,413 167,222 168,107 153,049 156,190 140,173 Ver.in. - 92,8 95,1 93,2 100,5 91,0 102,1 89,7 NED 61,585 56,265 55,394 54,443 59,893 56,410 63,432 57,742 Ver.in. - 91,4 98,5 98,3 110,0 94,2 112,4 91,0 UK 86,770 79,397 72,008 64,912 62,699 53,748 51,468 40,759 Ver.in. - 91,5 90,7 90,1 96,6 85,7 95,8 79,2 GER 14,732 14,224 14,052 13,094 11,314 11,116 9,694 10,893 Ver.in. - 96,6 98,8 93,2 86,4 98,2 87,2 112,4 ROM 10,377 9,701 9,558 9,223 8,993 8,938 8,619 8,667 Ver.in. - 93,5 98,5 96,5 97,5 99,4 95,8 100,6 ITA 10,615 9,886 8,992 7,949 7,580 6,563 6,885 6,920 Ver.in. - 93,1 91,0 88,4 95,4 86,6 104,9 100,5
Izvor: Supply, transformation, consumption – gas, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 11.06.2013. Prema podacima iz tablice 5 može se zaključiti kako proizvodnja prirodnog plina u
EU bilježi pad od 2004. do 2011. godine od 31,0%. Rast proizvodnje prirodnog plina
u EU zabilježen je u 2008. godini u odnosu na 2007. godinu i to za 0,5% te 2010.
godine u odnosu na 2009. godinu za 2,1%, da bi 2011. godine proizvodnja plina pala
za 10,3% u odnosu na 2010. godinu. Najveći proizvođač prirodnog plina u EU je
Nizozemska sa udjelom od 41,2%, nakon čega slijedi Velika Britanije sa 29,1% i
Njemačka sa 7,8% u 2011. godini. Najveći rast proizvodnje prirodnog plina (od
promatranih zemalja) zabilježen je kod Nizozemske 2010. godine od 12,4% u odnosu
na 2009. godinu, dok je najveći pad proizvodnje prirodnog plina zabilježen također
kod Velike Britanije 2009. godine od 13,4% u odnosu na 2008. godinu. Također,
važno je napomenuti kako sve promatrane zemlje članice ostvaruju pad proizvodnje
prirodnog plina u razdoblju od 2004. do 2011. godine.
Tablica 6 - Proizvodnja nuklearne energije u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE)
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 260,286 257,516 255,499 241,410 241,909 230,767 236,563 234,010 Ver.in. - 98,9 99,2 94,5 100,2 95,4 102,5 98,9 FRA 115,625 116,474 116,128 113,430 113,357 105,693 110,539 114,114 Ver.in. - 100,7 99,7 97,7 99,9 93,2 104,6 103,2 GER 43,095 42,061 43,148 36,251 38,305 34,806 36,257 27,852 Ver.in. - 97,6 102,6 84,0 105,7 90,9 104,2 76,8 UK 20,636 21,054 19,463 16,258 13,539 17,824 16,029 17,794 Ver.in. - 102,0 92,4 83,5 83,3 131,6 89,9 111,0 SWE 19,988 18,670 17,277 17,275 16,480 13,458 14,917 15,600 Ver.in. - 93,4 92,5 99,9 95,4 81,7 110,8 104,6 SPA 16,407 14,842 15,510 14,214 15,212 13,610 15,991 14,892 Ver.in. - 90,5 104,5 91,6 107,0 89,5 117,5 93,1
Izvor: Supply, transformation – nuclear energy, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 11.06.2013.
28
Prema podacima iz tablice 6 može se zaključiti kako proizvodnja nuklearne energije u
EU bilježi pad od 10,1% u promatranom razdoblju bez obzira na rast u 2008. godini u
odnosu na 2007. godinu od 0,2% i rast u 2010. godini u odnosu na 2009. godinu od
2,5%. Najveći proizvođač nuklearne energije u 2011. godini je Francuska sa udjelom
od 48,8% nakon čega slijedi Njemačka sa 11,9% i Velika Britanija sa 7,6%. Najveći
rast proizvodnje nuklearne energije (od promatranih zemalja) zabilježen je kod Velike
Britanije 2009. godine od 31,6% u odnosu na 2008. godinu, dok je najveći pad
proizvodnje nuklearne energije zabilježen kod Švedske 2009. godine od 18,3% u
odnosu na 2008. godinu. Kao i kod proizvodnje krutih goriva, proizvodnje nafte i
naftnih derivata, proizvodnje plina tako i kod proizvodnje nuklearne energije sve
promatrane zemlje članice ostvaruju pad proizvodnje u promatranom razdoblju.
U nastavku rada prikazana je proizvodnja primarne energije iz obnovljivih izvora koji
bilježe drugačiji trend za razliku od onih koje bilježe proizvodnja krutih goriva,
proizvodnja plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata te proizvodnja nuklearne
energije kao primarnih energenata.
Tablica 7 – Proiz. iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE)
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 116,405 121,057 129,086 141,165 149,707 156,975 176,171 173,962 Ver.in. - 104,0 106,6 109,4 106,1 104,9 112,2 98,7 GER 16,452 18,444 22,789 30,696 30,811 30,386 36,023 35,357 Ver.in. - 112,1 123,6 134,7 100,4 98,6 118,6 98,2 ITA 11,937 11,529 12,202 11,905 13,514 15,435 17,247 19,640 Ver.in. - 96,6 105,8 97,6 113,5 114,2 111,7 113,9 FRA 16,915 16,585 16,591 17,270 19,472 19,992 21,807 19,273 Ver.in. - 98,0 100,1 104,1 112,8 102,7 109,1 88,4 SWE 13,528 15,268 14,846 15,663 16,043 16,250 17,903 16,226 Ver.in. - 112,9 97,2 105,5 102,4 101,3 110,2 90,6 SPA 8,942 8,590 9,418 10,355 10,864 12,765 15,374 14,574 Ver.in. - 96,1 109,6 109,9 104,9 117,5 120,4 94,8
Izvor: Supply, transformation, consumption – renewables and wastes (total, solar heat, biomass, geothermal wastes); Supply, transformation, consumption – renewables (hydro, wind, photovoltaic); Supply, transformation, consumption – renewables (biofuels), dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 11.06.2013. Prema podacima iz tablice 7 može se zaključiti kako je proizvodnja primarne energije
iz obnovljivih izvora zabilježila rast od 49,5% u promatranom razdoblju što jasno
ocrtava primjenu donesenih mjera Nove energetske politike iz 2006. godine. Najveći
proizvođač primarne energije iz obnovljivih izvora u EU je Njemačka sa udjelom od
20,3% nakon čega slijedi Italija sa udjelom od 11,3% te Francuska sa udjelom od
11,1% u 2011. godini. S druge strane, najveći porast proizvodnje primarne energije iz
29
obnovljivih izvora (od promatranih zemalja) zabilježen je kod Njemačke 2007. godine
od 34,7% u odnosu na 2006. godinu dok je najveći pad proizvodnje primarne energije
iz obnovljivih izvora zabilježen kod Španjolske 2005. godine od 3,9% u odnosu na
2004. godinu. Također, ovdje je važno napomenuti kako sve promatrane zemlje
članice ostvaruju rast proizvodnje primarne energije iz obnovljivih izvora od 2004. do
2011. godine što je vrlo ohrabrujuće za budućnost obnovljivih izvora u Uniji.
Prema svemu dosad navedenom može se zaključiti kako je EU prepoznala važnost i
mogućnosti obnovljivih izvora energije kao glavnog pokretača gospodarstva na
siguran, čist i za društvo prihvatljiv način.
4.2. Proizvodnja električne energije u EU
Proizvodnja električne energije u EU bilježi pad od 0,5% u razdoblju od 2004. do
2011. godine. No, bez obzira na pad proizvodnje električne energije, može se vidjeti
kako je kroz promatrano razdoblje proizvodnja električne energije ostvarivala rast što
je prekinuto tek 2009. godine. Također, važno je napomenuti kako proizvodnja
električne energije u EU iz fosilnih goriva (nafta, ugljen, plin) te proizvodnja
električne energije iz nuklearne energije kao i ukupna proizvodnja električne energije
ostvaruje pad u promatranom razdoblju. Tako, proizvodnja električne energije iz
fosilnih goriva ostvaruje pad od 2,8%, dok proizvodnja električne energije iz
nuklearne energije ostvaruje pad od 10,1% u promatranom razdoblju. Za razliku od
toga, proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora ostvaruje rast u
promatranom razdoblju od 29,8% (Tablica 8).
Tablica 8 – Proiz. električne energije u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE)
EU 27 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.
Ukupno 285,198 287,027 291,259 292,215 292,363 277,660 289,850 283,706 Ver.in. - 100,6 101,5 100,3 100,1 95,0 104,4 97,9 Fos.gor. 159,305 162,231 165,680 169,546 166,814 154,121 158,906 154,875 Ver.in. - 101,8 102,1 102,3 98,4 92,4 103,1 97,5 Nuk.en. 86,710 85,787 85,115 80,419 80,586 76,870 78,815 77,968 Ver.in. - 98,9 99,2 94,5 100,2 95,4 102,5 98,9 Obn.iz. 39,183 39,009 40,464 42,250 44,963 46,669 52,129 50,863 Ver.in. - 99,6 103,7 104,4 106,4 103,8 111,7 97,6
Izvor: Supply, transformation, consumption – electricity, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 11.06.2013. U nastavku rada prikazana je struktura proizvodnje električne energije u 2011. godini
sa udjelima pojedinih energanata u proizvodnji električne energije.
30
Grafikon 2 - Udjeli energenata u proizvodnji električne energije u 2011. g.
Izvor: izrada autora prema podacima iz tablice 8.
Prema podacima iz grafikona 2 najveći udio u proizvodnji električne energiju u 2011.
godini imaju fosilna goriva od 55%, nakon čega slijedi nuklearna energije od 27% te
obnovljivi izvori energije od 18%. No, bez obzira na to važno je opet napomenuti
kako je proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora ostvarila rast u
promatranom razdoblju.
U nastavku rada nakon proizvodnje primarne energije i proizvodnje električne
energije u EU, prikazana je finalna potrošnja u EU za razdoblje od 2004. do 2011.
godine.
4.3. Finalna potrošnja energije u EU
U promatranom razdoblju od 2004. do 2011. godine finalna potrošnja energije u EU
bilježi pad od 6.3%. Od toga najveći pad zabilježen je u potrošnji prirodnog plina od
15,3% te u potrošnji toplinske energije od 15,0%. Također, osim pada finalne
potrošnje prirodnog plina i toplinske energije, zabilježen je pad finalne potrošnje
krutih goriva od 12,1% te pad finalne potrošnje nafte i naftnih derivata od 11,4%. S
druge strane, finalna potrošnja energije iz obnovljivih izvora te finalna potrošnja
električne energije ostvaruju rast u promatranom razdoblju od 68,2% za potrošnju iz
obnovljivih izvora te 1,3% za potrošnju električne energije. Također, važno je
napomenuti kako najveći udio u finalnoj potrošnji u EU zauzima nafta sa 40,1%,
nakon čega slijedi električna energija sa 21,6% te prirodni plin sa 21,2% pa potom
obnovljivi izvori energije sa 8,3% te kruta goriva i toplinska energija sa po 4,4% u
2011. godini (Grafikon 3).
55% 27%
18%
Proizvodnja električne energije u 2011. g.
Fosilna goriva
Nuklearna energija
Obnovljivi izvori energije
31
Grafikon 3 - Finalna potrošnja energije u EU od 2004. do 2011. g.
Izvor: izrada autora prema podacima s Eurostata
U nastavku rada prikazana je finalna potrošnja krutih goriva, nafte i naftnih derivata,
prirodnog plina, električne energije, obnovljivih izvora energije te toplinske energije
za cijelu Unije te za 5 zemalja članica s najvećim udjelima u finalnoj potrošnji
pojedinog energenta za razdoblje od 2004. do 2011. godine.
Tablica 9 - Finalna potrošnja krutih goriva u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE)
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 55,509 54,277 54,859 54,629 53,378 43,072 49,570 48,812 Ver.in. - 97,8 101,1 99,6 97,8 80,7 115,1 98,5 POL 11,692 11,474 12,421 12,019 12,210 11,397 13,410 12,072 Ver.in. - 98,1 108,3 96,8 101,6 93,3 117,7 90,0 GER 10,064 9,857 9,715 10,085 10,223 8,310 9,636 10,045 Ver.in. - 97,9 98,6 103,8 101,4 81,3 116,0 104,2 FRA 4,899 5,219 5,353 5,488 5,196 3,896 4,548 4,258 Ver.in. - 106,5 102,6 102,5 94,7 75,0 116,7 93,6 UK 4,866 4,579 4,752 4,950 5,007 4,074 3,964 3,733 Ver.in. - 94,1 103,8 104,2 101,2 81,4 97,3 94,2 ITA 3,839 3,980 3,674 3,657 3,287 1,837 2,910 3,413 Ver.in. - 103,7 92,3 99,5 89,9 55,9 158,4 117,3
Izvor: Supply, transformation, consumption – solid fuels, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013. Prema podacima iz tablice 9 može se zaključiti kako je finalna potrošnja krutih goriva
u EU zabilježila pad od 12,1% u promatranom razdoblju kao i sve promatrane zemlje
članice. Nadalje, najveći potrošač krutih goriva u EU je Poljska sa udjelom od 24,7%
nakon čega slijedi Njemačka sa 20,6% te Francuska sa 8,7% u 2011. godini. Također,
najveći porast finalne potrošnje krutih goriva (od promatranih zemalja) zabilježen je
kod Italije u 2010. godini od 58,4% u odnosu na 2009. godinu dok je najveći pad
0%
10%
20%
30%
40%
50%
60%
70%
80%
90%
100%
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011
Obnovljivi izvori
Toplinska energija
Električna energija
Nafta
Prirodni plin
Kruta goriva
32
finalne potrošnje krutih goriva zabilježen kod Francuske u 2009. godini od 25,0% u
odnosu na 2008. godinu.
Tablica 10 - Finalna potrošnja nafte i naftnih derivata u EU od 2004. do 2011.g.
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 499,714 499,752 498,388 486,221 486,223 459,956 454,953 442,497 Ver.in. - 100,1 99,7 97,6 100,1 94,6 98,9 97,3 GER 91,283 88,873 90,019 78,834 86,331 82,671 82,490 79,699 Ver.in. - 97,4 101,3 87,6 109,5 95,8 99,8 96,6 FRA 74,515 73,282 72,843 70,907 70,043 67,760 66,838 65,301 Ver.in. - 98,3 99,4 97,3 98,8 96,7 98,6 97,7 UK 64,673 65,398 65,718 65,765 63,457 60,155 59,920 58,845 Ver.in. - 101,1 100,5 100,1 96,5 94,8 99,6 98,2 ITA 59,506 59,032 58,421 57,915 55,653 51,084 48,910 48,485 Ver.in. - 99,2 99,0 99,1 96,1 91,8 95,7 99,1 SPA 52,298 53,146 52,940 54,224 51,478 47,616 46,762 44,033 Ver.in. - 101,6 99,6 102,4 94,9 92,5 98,2 94,2
Izvor: Supply, transformation, consumption – oil, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013.
Prema podacima iz tablice 10 može se zaključiti kako je finalna potrošnja nafte i
naftnih derivata u EU zabilježila pad od 11,4% u promatranom razdoblju kao i sve
promatrane zemlje članice. Najveći potrošač nafte i naftnih derivata u EU je
Njemačka sa udjelom od 18,0% nakon čega slijedi Francuska sa 14,8% te Velika
Britanije sa 13,3%. Nadalje, najveći rast finalne potrošnje nafte i naftnih derivata (od
promatranih zemalja) zabilježen je kod Njemačke 2008. godine od 9,5% u odnosu na
2007. godinu dok je najveći pad finalne potrošnje zabilježen također kod Njemačke
2007. godine od 12,4% u odnosu na 2006. godinu.
Tablica 11 - Finalna potrošnja prirodnog plina u EU od 2004. do 2011. g.
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 275,755 275,404 268,524 257,140 261,187 246,481 261,171 233,538 Ver.in. - 99,9 97,5 95,8 101,6 94,4 106,0 89,4 GER 58,858 57,216 57,794 56,463 57,036 55,605 51,509 45,135 Ver.in. - 97,2 101,0 97,7 101,0 97,5 92,6 87,6 UK 51,372 49,845 47,370 44,965 45,958 41,219 46,395 38,140 Ver.in. - 97,0 95,0 94,9 102,2 89,7 112,6 82,2 ITA 38,975 40,590 38,458 36,226 36,626 36,071 38,499 35,535 Ver.in. - 104,1 94,7 94,2 101,1 98,5 106,7 92,3 FRA 32,758 32,753 31,771 30,185 31,444 29,919 31,664 26,239 Ver.in. - 99,9 97,0 95,0 104,2 95,2 105,8 82,9 NED 20,832 19,855 19,731 18,409 19,582 19,060 21,914 18,330 Ver.in. - 95,3 99,4 93,3 106,4 97,3 115,0 83,6
Izvor: Supply, transformation, consumption – gas, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013.
33
Prema podacima iz tablice 11 može se zaključiti kako je finalna potrošnja prirodnog
plina u EU zabilježila pad od 15,3% u promatranom razdoblju kao i sve promatrane
zemlje članice. Najveći potrošač prirodnog plina u EU je Njemačka sa udjelom od
19,3% nakon čega slijedi Velika Britanija sa 16,3% te Italija sa 15,2%. Nadalje,
najveći rast finalne potrošnje prirodnog plina (od promatranih zemalja) zabilježen je
kod Nizozemske 2010. godine od 15,0% u odnosu na 2009. godinu dok je najveći pad
finalne potrošnje prirodnog plina zabilježen kod Velike Britanije 2011. godine od
17,8% u odnosu na 2010. godinu.
Tablica 12 - Finalna potrošnja el. en. u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE)
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 234,951 238,178 242,378 243,843 244,837 232,007 242,661 237,966 Ver.in. - 101,4 101,8 100,6 100,4 94,8 104,6 98,1 GER 44,686 44,794 45,211 45,344 45,189 42,612 45,482 44,842 Ver.in. - 100,2 100,9 100,3 99,7 94,3 106,7 98,6 FRA 36,127 36,352 36,709 36,631 37,209 35,938 38,185 36,089 Ver.in. - 100,6 101,0 99,8 101,6 96,6 106,3 94,5 UK 29,144 29,981 29,684 29,377 29,391 27,665 28,270 27,344 Ver.in. - 102,9 99,0 99,0 100,1 94,1 102,2 96,7 ITA 25,411 25,871 26,550 26,597 26,596 24,937 25,736 25,953 Ver.in. - 101,8 102,6 100,2 99,9 93,8 103,2 100,8 SPA 19,834 20,827 21,163 21,564 21,934 20,617 21,049 20,631 Ver.in. - 105,0 101,6 101,9 101,7 94,0 102,1 98,0
Izvor: Supply, transformation, consumption – electricity, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013. Prema podacima iz tablice 12 može se zaključiti kako je finalna potrošnja električne
energije u EU zabilježila rast od 1,3% u promatranom razdoblju. Nadalje, osim rasta
ukupne finalne potrošnje električne energije, zabilježen je rast finalne potrošnje
električne energije i kod Njemačke od 0,3%, Italije od 2,1% te Španjolske od 4,0%.
Najveći potrošač električne energije u EU je Njemačka sa udjelom od 18,8% nakon
čega slijedi Francuska sa 15,2% te Velika Britanija sa 11,5%. Nadalje, najveći rast
finalne potrošnje električne energije (od promatranih zemalja) zabilježen je kod
Njemačke 2010. godine od 6,7% u odnosu na 2009. godinu dok je najveći pad finalne
potrošnje električne energije zabilježen kod Italije 2009. godine od 6,2% u odnosu na
2008. godinu.
34
Tablica 13 - Finalna potrošnja obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 54,207 57,439 63,986 69,661 77,107 82,420 92,275 91,189 Ver.in. - 106,0 114,0 108,9 110,7 106,9 120,0 98,8 GER 8,054 10,086 13,334 14,435 14,586 13,802 17,063 17,147 Ver.in. - 125,2 132,2 108,3 101,0 94,6 123,6 100,5 FRA 9,648 9,794 10,017 11,255 14,012 14,272 15,185 13,950 Ver.in. - 101,5 102,3 112,4 124,5 101,9 106,4 91,9 SPA 3,862 4,048 4,176 4,665 5,029 6,077 6,802 7,521 Ver.in. - 104,8 103,2 111,7 107,8 120,8 111,9 110,6 ITA 2,267 2,163 2,638 2,293 3,556 5,305 6,738 6,943 Ver.in. - 95,4 122,0 86,9 155,1 149,2 127,0 103,0 POL 3,906 3,894 4,069 4,052 4,863 5,347 6,244 6,532 Ver.in. - 99,7 104,5 99,6 120,0 110,0 116,8 104,6
Izvor: Supply, transformation, consumption – renewables and wastes (total, solar heat, biomass, geothermal wastes);Supply, transformation, consumption – renewables (biofuels), dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013.
Prema podacima iz tablice 13 može se zaključiti kako je finalna potrošnja energije iz
obnovljivih izvora u EU zabilježila rast od 68,2% u promatranom razdoblju kao i sve
promatrane zemlje članice. Najveći potrošač energije iz obnovljivih izvora u EU je
Njemačka sa udjelom od 18,8% nakon čega slijedi Francuska sa 15,3% te Španjolska
sa 8,2%. Nadalje navjeći rast finalne potrošnje energije iz obnovljivih izvora u EU (od
promatranih zemalja) zabilježen je kod Italije 2008. godine od 55,1 u odnosu na 2007.
godinu dok je najveći pad finalne potrošnje energije iz obnovljivih izvora zabilježen
također kod Italije 2007. godine od 13,1% u odnosu na 2006. godinu.
Tablica 14 - Finalna potrošnja toplinske energije u EU od 2004. do 2011.g.
2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 57,486 59,302 58,172 49,635 49,542 47,855 53,292 48,885 Ver.in. - 103,2 98,1 85,3 99,8 96,6 111,4 91,7 GER 16,042 17,939 17,807 10,221 10,429 10,239 11,290 10,036 Ver.in. - 111,8 99,3 57,4 102,0 98,2 110,3 88,9 POL 7,166 7,056 7,059 6,944 6,395 6,398 6,987 6,416 Ver.in. - 98,5 100,1 98,4 92,1 100,1 109,2 91,8 SWE 4,091 4,174 4,180 4,093 4,063 4,260 5,141 4,135 Ver.in. - 102,0 100,1 97,9 99,3 104,8 120,7 80,4 FIN 4,130 3,971 4,257 4,147 4,150 4,128 4,663 4,083 Ver.in. - 96,2 107,2 97,4 100,1 99,5 113,0 87,6 FRA 4,017 4,163 3,911 3,845 3,825 2,978 3,666 3,662 Ver.in. - 103,6 93,9 98,3 99,5 77,9 123,1 99,9
Izvor: Supply, transformation, consumption – heat, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013. Prema podacima iz tablice 14 može se zaključiti kako je finalna potrošnja toplinske
energije u EU zabilježila pad od 15,0% u promatranom razdoblju. Najveći potrošač
toplinske energije u EU je Njemačka sa udjelom od 20,5% nakon čega slijedi Poljska
sa 13,1% te Švedska sa 8,5%. Nadalje, najveći rast finalne potrošnje toplinske
35
energije (od promatranih zemalja) zabilježen je kod Francuske 2011. godine od 23,1%
u odnosu na 2010. godinu dok je najveći pad finalne potrošnje toplinske energije
zabilježen kod Njemačke 2007. godine od 42,6% u odnosu na 2006. godinu.
U nastavku rada prikazana je potrošnja finalne energije po sektorima za 2011. godinu.
Grafikon 4 - Finalna potrošnja energije po sektorima u EU za 2011. godinu
Izvor: obrada autora prema podacima s Eurostata Prema podacima iz grafikona 4. može se zaključiti kako transport u EU sudjeluje sa
33% u ukupnoj potrošnji energije nakon čega slijedi industrija sa 26% i kućanstva sa
25% te usluge sa 13%. U nastavku rada prikazan je stupanj samodostatnosti energije u
EU.
4.4. Stupanj samodostatnosti energije u EU
Dok bi EU u većini sektora mogla funkcionirati na temelju vlastitih resursa kako na
europskoj tako i na svjetskoj razini dotle slabost njezinog energetskog sektora kao
bila cjelokupnog gospodarstva zadaje veliki problem gospodarskom rastu i razvoju
Unije (Kandžija i Cvečić, 2011., str.870).
Naime, prema podacima iskazanim u tablici 15 može se jasno vidjeti kako je Unija
visoko ovisna o uvoznim energentima što dokazuju i sljedeće brojke. EU preko 80%
svojih potreba za naftom i preko 65% svojih potreba za prirodnim plinom uvozi što
dokazuje upravo navedenu činjenicu o visokoj ovisnosti Unije o uvozu energenata.
Industrija 26%
Transport 33%
Kućanstva 25%
Poljoprivreda 2%
Usluge 13%
Ostalo 1%
Finalna potrošnja energije po sektorima za 2011.g.
36
Tablica 15 - Uvoz krutih goriva, nafte i pri. plina u EU od 2004. do 2011. g. Uvoz krutih goriva u EU od 2004. do 2011. godine
Uvoz Verižni indeksi 2004. 54,57 % - 2005. 56,33 % 103,2 2006. 58,31 % 103,5 2007. 58,79 % 100,8 2008. 64,67 % 110,0 2009. 62,17 % 96,1 2010. 58,49 % 94,1 2011. 62,31 % 106,5
Uvoz nafte u EU od 2004. do 2011. godine Uvoz Verižni indeksi
2004. 79,84 % - 2005. 82,21 % 103,0 2006. 83,49 % 101,6 2007. 82,37 % 98,7 2008. 84,10 % 102,1 2009. 83,23 % 99,0 2010. 84,13 % 101,1 2011. 84,93 % 101,0
Uvoz prirodnog plina u EU od 2004. do 2011 godine Uvoz Verižni indeksi
2004. 53,96 % - 2005. 57,70 % 106,9 2006. 60,81 % 105,4 2007. 60,29 % 99,1 2008. 62,29 % 103,3 2009. 64,26 % 103,2 2010. 62,39 % 97,1 2011. 66,98 % 107,4
Izvor: Energy dependence, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 15.06.2013.
Nadalje, važno je primjetiti kako uvoz prirodnog plina bilježi rast od 24,1% dok uvoz
nafte i uvoz krutih goriva bilježi rast od 6,4% odnosno od 14,2% u promatranom
razdoblju. U nastavku rada prikazane su zemlje iz kojih EU uvozi energente.
Tablica 16 - Zemlje iz kojih EU uvozi energente
Uvoz krutih goriva Uvoz nafte Uvoz prirodnog plina Država 2010. Država 2010. Država 2010.
Rusija 27,1% Rusija 34,5% Rusija 31,8% Kolumbija 20,2% Norveška 13,8% Norveška 28,2% SAD 16,9% Libija 10,2% Alžir 14,4% Australija 10,8% Saudijska Arabija 5,9% Katar 8,6% Južna Afrika 10,0% Iran 5,7% Nigerija 3,6% Indonezija 5,8% Kazakstan 5,5% Libija 2,8% Kanada 2,1% Nigerija 4,2% Trinidad i Tobago 1,5% Ukrajina 1,8% Azerbejdžan 4,2% Egipat 1,3% Norveška 0,8% Irak 3,3% Turska 0,2% Ostali 4,5% Ostali 12,8% Ostali 7,7%
Izvor: Main origin of primary energy imports, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 15.06.2013.
37
Prema podacima iz tablice 16 najviše krutih goriva u 2010. godini uvezeno je iz
Rusije (27,1%) nakon čega slijedi uvoz iz Kolumbije (20,2%), SAD-a (16,9%) i
Australije (10,8%). Što se pak tiče uvoza nafte, najviše nafte u 2010. godini uvezeno
je iz Rusije (34,5%) pa potom iz Norveške (13,8%), Libije (10,2%) i Saudijske
Arabije (5,9%). Što se pak tiče uvoza prirodnog plina, najviše prirodnog plina u 2010.
godini uvezeno je iz Rusije (31,8%) pa potom iz Norveške (28,2%), Alžira (14,4%) i
Katra (8,6%). Prema tome može se zaključiti kako je Rusija najveći uvoznik
primarnih energenata u Unije nakon čega slijedi Norveška. U nastavku rada prikazana
je kratka bilanca energetskog sektora EU od 2004. do 2011. godine.
Tablica 17 - Energetska bilanca EU od 2004. do 2011. godine
Opis 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. Proizvodnja / potrošnja EU 27 Udio primarne proizvodnje u bruto domaćoj potrošnji 50,8% 49,0% 48,0% 47,2% 47,1% 47,7% 47,1% 47,1%
Udio uvoza u bruto domaćoj potrošnji 77,3% 79,8% 81,9% 81,1% 83,3% 82,9% 82,3% 84,4%
Udio sektora transporta u finalnoj potrošnji 30,8% 30,9% 31,5% 32,7% 32,2% 32,9% 31,6% 33,0%
Udio fosilnih goriva u finalnoj potrošnji 70,6% 70,0% 69,3% 68,7% 68,3% 67,4% 66,4% 65,7%
Obnovljiva energija EU 27 Udio obnovljivih izvora u primarnoj proizvodnji 12,6% 13,5% 14,7% 16,5% 17,6% 19,3% 21,2% 21,6%
Udio obnovljivih izvora u bruto domaćoj potrošnji 6,1% 6,4% 6,8% 7,4% 8,0% 9,0% 9,8% 10,0%
Udio obnovljivih izvora u proizvodnji el.energije 13,7% 13,6% 13,9% 14,5% 15,4% 16,8% 18,0% 17,9%
Udio biogoriva u bruto domaćoj potrošnji 0,1% 0,2% 0,4% 0,5% 0,6% 0,8% 0,9% 0,9%
Izvor: obrada autora prema podacima s Eurostata Ono što se može zaključiti iz tablice 17 je pad udjela primarne proizvodnje energije u
bruto domaćoj potrošnji energije te rast uvoza u bruto domaćoj potrošnji energije.
Osim toga, može se primjetiti i rast obnovljivih izvora u primarnoj proizvodnji
energije i rast obnovljivih izvora u bruto domaćoj potrošnji energije. Prema tome, u
nastavku rada prikazana je detaljnja struktura proizvodnje i potrošnje iz obnovljivih
izvora energije.
38
4.5. Obnovljivi izvori energije u EU
U razdoblju od 2004. do 2011. godine primarna proizvodnja energije iz obnovljivih
izvora u EU bilježi rast od 49,4%. Važno je primjetiti kako najveći porast bilježi
primarna proizvodnja iz energije sunca od 1232,8% te iz energija vjetra od 203,8%
nakon čega slijedi rast primarne proizvodnje iz biomase i otpada od 49,9% i iz
geotermalnih izvora od 14,7%. S druge strane, pad primarne proizvodnje zabilježen je
kod hidroenergije od 4,9% u promatranom razdoblju (Grafikon 5).
Grafikon 5 - Primarna proiz. iz obnovljivih izvora energije u EU od 2004.-2011.g.
Izvor: obrada autora prema podacima s Eurostata
Nadalje, najveći udio u primarnoj proizvodnji energije iz obnovljivih izvora u 2011.
godini zauzima biomasa i otpad s 67% nakon čega slijedi hidroenergija s 15% potom
slijedi energija vjetra s 9% te energija sunca s 6% dok je s najmanjim udjelom u
primarnoj proizvodnji iz obnovljivih izvora geotermalna energija sa 3%.
Budući da biomasa i otpad zauzimaju najveći udio u primarnoj proizvodnji energije iz
obnovljivih izvora u nastavku rada prikazana je struktura primarne proizvodnje
energije iz biomase i otpada za 2011.g.
Prema grafikonu 6 može se zaključiti kako najveći udio u proizvodnji primarne
energije iz biomase i otpada zauzima drvo i drveni otpad s 67% nakon čega slijede
biogoriva s 10% i bioplin s 9%.
0 20000 40000 60000 80000 100000 120000 140000 160000 180000
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011
Primarna proizvodnja iz obnovljivih izvora energije 2004.-2011.g. (1000 TOE)
Biomasa i otpad Energija sunca Energija vjetra
Hidroenergija Geotermalna energija Obnovljivi izvori
39
Grafikon 6 - Primarna proizvodnja energije iz biomase i otpada za 2011.g.
Izvor: obrada autora prema podacima iz Eurostata
Nadalje, važno je napomenuti i proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora
energije, budući da električna energija predstavlja najvažniji sekundarni energent u
Uniji.
Grafikon 7 - Proizvodnja el.en. iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g.
Izvor: Supply, transformation, consumption – electricity, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 18.06.2013. Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora zabilježila je rast od 29,8% u
promatranom razdoblju. Također, zabilježen je i rast proizvodnje električne energije
iz energije sunca od 6737,0% te iz energije vjetra od 203,8%. S druge strane,
proizvodnja električne energije iz hidroenergije zabilježila je pad od 6,9% u
Drvo i drveni optad 67% Biogoriva
10%
Bioplin 9%
Ostalo 14%
Primarna proizvodnja energije iz biomase i otpada za 2011.g.
0 5000 10000 15000 20000 25000 30000 35000 40000 45000 50000 55000
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011
Proizvodnja el.en. iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g. (1000 TOE)
Obnovljivi izvori Hidroenergija Energija sunca
Energija vjetra Geotermalna energija
40
promatranom razdoblju. Također, važno je primjetiti kako najveći udio u proizvodnji
električne energije zauzima hidroenergija sa 61,0% nakon čega slijedi energija vjetra
sa 30,3% te energija sunca sa 7,3% i geotermalna energija sa 1,4%.
Grafikon 8 - Bruto domaća potrošnja en. iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g.
Izvor: Supply, transformation, consumption – renewables and wastes (total, solar heat, biomass, geothermal wastes); Supply, transformation, consumption – renewables (hydro, wind, photovoltaic), dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 18.06.2013. Prema podacima iz grafikona 8 može se zaključiti kako je bruto domaća potrošnja
energije iz obnovljivih izvora zabilježila rast od 51,7% u promatranom razdoblju.
Također, rast je zabilježen i u bruto domaćoj potrošnji iz energije vjetra od 203,8% te
iz energije sunca od 787,6%. Nadalje, osim rasta bruto domaće potrošnje iz energije
vjetra i energije sunca, rast je zabilježen i kod bruto domaće potrošnje iz geotermalnih
izvora od 14,7% te iz biomase i otpada od 58,6%. Ono što se može također primjetiti
jest pad bruto domaće potrošnje iz hidroenergije i to za malenih 4,9% u promatranom
razdoblju.
Nadalje, prema grafikonu 9 u 2011. godini najveći udio u bruto domaćoj potrošnji
energije iz obnovljivih izvora zauzima biomasa i otpad sa 68% nakon čega slijedi
hidroenergija sa 16% i energija vjetra sa 9%. Najmanji udio u bruto domaćoj potrošnji
energije iz obnovljivih izvora ima energija sunca od samo 3%.
0 20000 40000 60000 80000 100000 120000 140000 160000 180000
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011
Bruto domaća potrošnja energije iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g. (1000 TOE)
Obnovljivi izvori Hidroenergija Energija vjetra
Energija sunca Geotermalna energija Biomasa i otpad
41
Grafikon 9 - Bruto domaća potrošnja en. iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g.
Izvor: obrada autora prema grafikonu 8. U nastavku rada prikazan je utjecaj energetske politike na održivi razvoj EU kroz
pokazatelje održivog razvoja, posebice kroz pokazatelje klimatskih promjena i
energije i koji su direktno vezani uz energetsku politiku EU.
Biomasa i otpad 68%
Energija vjetra 9%
Energija sunca 3%
Geotermalna energija 4%
Hidroenergija 16%
Bruto domaća potrošnja energije iz obnovljivih izvora u 2011.g.
42
5. ENERGETSKA POLITIKA I ODRŽIVI RAZVOJ EU
Održivi razvoj predstavlja osnovni koncept Europske unije s ciljem kontinuiranog
poboljšanja kvalitete života i blagostanja za sadašnje i buduće naraštaje povezujući
gospodarski razvoj, zaštitu okoliša i socijalnu pravdu. (Sustainable development in
the European Union – 2011 monitoring report of the EU sustainable development
strategy, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 21.06.2013.).
Kako bi se utvrdilo da li je došlo do napretka u provođenju koncepta održivog razvoja
u EU potrebno je usporediti trendove pojedinih pokazatelja koji najbolje
reprezentiraju koncept održivog razvoja. U skladu s time, u nastavku rada prikazani
su osnovni pokazatelji koncepta održivog razvoja.
5.1. Pokazatelji održivog razvoja EU
Pokazatelji održivog razvoja EU dijele se na 10 glavnih skupina prema ciljevima iz
Strategije održivog razvoja EU iz 2006. godine. U nastavku su prikazani ti pokazatelji
i njihove promjene 2011. godine u odnosu na 2009. godinu.
Tablica 18 - Pokazatelji održivog razvoja EU
Tema iz Strategije održivog razvoja Glavni pokazatelj 2009.
godina 2011.
godina
Socio-ekonomski razvojaaa Realni BDP per capita
Održiva potrošnja i proizvodnja Produktivnost resursa
Socijalna uključenost Rizik od siromaštva ili socijalna
isključenost
Demografske promjene Stopa zaposlenosti starijih radnika
Zdravlje stanovništva Očekivano trajanje života i zdrave
godine života
Klimatske promjene i energija Emisija stakleničkih plinova i
potrošnja obnovljivih izvora
Održivi transport Potrošnja energiju u transportu
prema BDP-u
43
Prirodni resursi Očuvanje ribljeg fonda i obilje
zajedničkih ptica
Globalno partnerstvo Službene razvojne pomoći
Izvor: Sustainable development in the European Union – 2011 monitoring report of the EU sustainable development strategy, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 21.06.2013. Prema podacima iz tablice 18 nepromijenjeno stanje može se primjetiti kod
pokazatelja vezanih uz prirodne resurse i zdravlje stanovništva. S druge strane,
pozitivne promjene vidljive su kod pokazatelja socijalne uključenosti, pokazatelja
klimatskih promjena i energijete pokazatelja prirodnih resursa i globalnog partnerstva.
Kod ostalih pokazatelja vidljive su negativne promjene. Prema tome moglo bi se reći
kako Unija u određenim segmentima samog koncepta održivog razvoja nije zadržala
pozitivan trend što zahtijeva daljnje napore u postizanju pozitivnog rezultata te
zadržavanje istog u cilju približavanja koncepciji održivog razvoja.
Budući da je tema ovog rada utjecaj energetske politike na održivi razvoj već sad
može se vidjeti njen pozitivan doprinos kroz pokazatelje klimatskih promjena i
energije što je usko vezano uz samu energetsku politiku Unije. No, kako bi se sa
sigurnošću moglo govoriti o pozitivnom utjecaju energetske politike na održivi razvoj
u nastavku rada prikazana su kretanja pokazatelja vezanih uz klimatske promjene i
energiju.
5.2. Pokazatelji utjecaja energetske politike na održivi razvoj EU
Pokazatelji klimatskih promjena i energije direktno su vezani uz energetsku politiku
čime ona dobiva povratne informacije o mjerama koje provodi u cilju održivog
razvoja. U nastavku rada prikazana je struktura skupine pokazatelja koji se odnose na
klimatske promjene i energiju (tablica 19).
Tablica 19 - Struktura skupine pokazatelja klimatskih promjena i energije
Razina 1 Razina 2 Razina 3
Emisija stakleničkih plinova
Klimatske promjene
Emisija stakleničkih plinova
po sektorima
Emisija stakleničkih plinova
prilikom potrošnje energije
Globalna prosječna
temperatura
44
Potrošnja iz obnovljivih
izvora energije (OIE)
Energija
Uvozna ovisnost o
energentima
Bruto domaća potrošnja
energije
Električna energija dobivena
iz OIE
Potrošnja energije iz OIE u
transportu
Kombinirana proizvodnja
topline i energije
Implicitna stopa poreza na
energiju
Izvor: Sustainable development in the EU, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 21.06.2013.
Prema navedenoj tablici 19 prikazati će se kretanja pojedinih pokazatelja u razdoblju
od 2004. do 2011. godine u cilju utvrđivanja utjecaja energetske politike na održivi
razvoj EU. Za pokazatelje klimatskih promjena izabrani su: emisija stakleničkih
plinova te emisija stakleničkih plinova po sektorima i prilikom potrošnje energije. S
druge strane, za pokazatelje energije izabrani su: potrošnja iz obnovljivih izvora
energije, uvozna ovisnost o energentima, te na trećoj razini bruto domaća potrošnja
energije, električna energije dobivena iz obnovljivih izvora itd.
Prema podacima iz grafikona 10 emisija stakleničkih plinova u EU bilježi pad u
promatranom razdoblju za 11,8%. Nadalje, najveći pad zabilježen je kod emisije
stakleničkih plinova u industrijskim procesima od 17,0% te kod emisije stakleničkih
plinova u industriji od 16,6% dok je najmanji pad zabilježen kod emisije stakleničkih
plinova u transportu i to za samo 4,5%. Osim toga, važno je napomenuti kako je
intenzivnost emisije stakleničkih plinova u potrošnji energija pala za 8,7% u razdoblju
od 2000. do 2011. godine.
45
Grafikon 10 - Emisija stakleničkih plinova u EU od 2004. do 2011.g.
Izvor: Greenhouse gas emissions by sector, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013.
Također, važno je napomenuti kako u 2011. godini najveći udio u emisiji stakleničkih
plinova ima Njemačka sa 24% nakon čega slijedi Velika Britanija sa 15% te
Francuska i Italija sa po 13%. S druge strane, najmanji udio u emisiji stakleničkih
plinova (od promatranih zemalja) ima Belgija i Rumunjska sa po 3% (Grafikon 11).
Grafikon 11 - Emisija stakleničkih plinova u 2011. godini
Izvor: Greenhouse gas emissions by sector, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013.
No, osim pokazatelja klimatskih promjena važniji fokus ipak treba staviti na
pokazatelje energije. Oni su direktna veza energetske politike i održivog razvoja
0 0.1 0.2 0.3 0.4 0.5 0.6 0.7 0.8 0.9 1 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 1.7
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011
Millions
Emisija stakleničkih plinova 2004.-2011.g.
Poljoprivreda Energetska industrija Industrija
Transport Industrijski procesi Otpad
Njemačka 24%
Velika Britanija 15%
Francuska 13%
Italija 13%
Poljska 11%
Španjolska 9%
Nizozemska 5%
Češka Republika 4%
Rumunjska 3%
Belgija 3%
Emisija stakleničkih plinova u 2011.g.
46
Unije. U skladu s time, u nastavku rada prikazano je kretanje pokazatelja energije od
2004. do 2011. godine.
Grafikon 12 - Udio obnovljivih izvora u bruto domaćoj potrošnji u EU 2004.-2011.g.
Izvor: Share of renewable energy in gross final energy consumption, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013. Prema podacima iz grafikona 12 može se zaključiti kako je EU ostvarila rast potrošnje
energije iz obnovljivih izvora od 60,5% od 2004. do 2011. godine. Što se pak tiče
zemalja članica, u 2011. godini najveći udio obnovljivih izvora u potrošnji energije
zabilježen je kod Švedske od 46,8% te kod Latvije od 33,1%, dok je najmanji udio
potrošnje energije iz obnovljivih izvora zabilježen kod Malte od samo 0,4%.
Sljedeći pokazatelj energije odnosi se na uvoznu ovisnost Unije o energentima koja je
prikazana i detaljno razrađena u prethodnom poglavlju. Stoga, u nastavku rada će biti
prikazani pokazatelji energije koji se odnose na bruto domaću potrošnju energije.
Tablica 20 - Bruto domaća potrošnja energije u EU od 2004. do 2011.g.
Bruto domaća potrošnja
Kruta goriva Nafta Prirodni
plin Obnovljivi
izvori Ostalo
2004. 1.820.269 326.996 678.727 435.352 111.439 267.755 2005. 1.824.792 317.166 680.017 445.886 115.919 265.804 2006. 1.825.763 325.212 675.396 438.395 123.375 246.515 2007. 1.808.893 328.671 661.550 432.872 133.992 243.881 2008. 1.800.966 305.372 658.178 440.919 143.654 252.843 2009. 1.702.064 267.828 621.962 416.873 152.678 242.723 2010. 1.759.390 279.562 617.477 441.899 172.326 248.126 2011. 1.697.660 285.457 597.871 397.543 169.028 247.761
Izvor: Gross inland energy consumption, by fuel, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013.
0 3 6 9 12 15
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011
Udio obnovljivih izvora u bruto domaćoj potrošnji u EU 2004.-2011. (u %)
EU
47
Tablica 20 prikazuje pad bruto domaće potrošnje energije od 6,7% u promatranom
razdoblju. Također, kao i kod finalne potrošnje tako i kod bruto domaće potrošnje
energije vidljiv je pad potrošnje fosilnih goriva dok je potrošnja iz obnovljivih izvora
zabilježila rast. Tako je bruto domaća potrošnja krutih goriva u promatranom
razdoblju zabilježila pad od 12,7%, dok je bruto domaća potrošnja nafte i prirodnog
plina također zabilježila pad od 11,9% odnosno 8,7%. S druge strane, bruto domaća
potrošnja energije iz obnovljivih izvora zabilježila je rast od 51,7% u promatranom
razdoblju što dokazuje nove trendove u potrošnji energiju u EU.
Sljedeći pokazatelj odnosi se na proizvedenu električnu energiju iz obnovljivih izvora
koji prikazuje rast od 49,7% u promatranom razdoblju i to od 13,6% u 2004. godini
na 20,4% u 2011. godini (Grafikon 13). Nadalje, najveći proizvođači električne
energije iz obnovljivih izvora su Švedska koja proizvodi 58,7% električne energije iz
obnovljivih izvora te Austrija koja proizvodi 55,2% električne energije iz obnovljivih
izvora energije u 2011. godini. S druge strane, najmanje proizvedene električne
energije iz obnovljivih izvora ostvaruje Cipar sa 2,5%, ako se isključi Malta koja ne
ostvaruje proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora u 2011. godini.
Grafikon 13 - Električna energija iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g.
Izvor: Electricity generated from renewable sources, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013.
Nadalje, pokazatelj udjela obnovljivih izvora u potrošnji energije u transportu
prikazuje ogroman rast od 850%, ali važno je napomenuti kako se radi o rastu sa 0,4%
u 2004. godini na 3,8% u 2011. godini (Grafikon 14) što u apsolutnim mjerilima ne
znači neku osobito veliku promjenu, no zasigurno se može pozdraviti takav trend
kretanja udjela obnovljivih izvora u potrošnji energije u transportu. Također, važno je
10 12 14 16 18 20 22
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011
Električna energija iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011. (u %)
EU
48
napomenuti kako Švedska po treći put drži primat u onim pokazateljima koji se tiču
obnovljivih izvora energija bilo da se radi o potrošnji energije iz obnovljivih izvora ili
pak o proizvodnji energije iz obnovljivih izvora.
Grafikon 14 - Udio obnovljivih izvora u potrošnji energije u transportu u EU od 2004. do 2011. godine
Izvor: Share of renewable energy in fuel consumption of transport, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013. Posljednji pokazatelj energije koji će biti prikazan je pokazatelj kombinirane
proizvodnje topline i energije odnosno dobivena električna energije iz kogeneracije.
Prema podacima iz grafikona 15 dobivena električna energija iz kogeneracije u EU
bilježi rast od 11,4% u promatranom razdoblju. Zemlja članica koja prednjači u
proizvodnji električne energije iz kogeneracije je Danska koja 49,2% električne
energije dobiva na taj način nakon čega slijedi Latvija sa 45,0% te Finska sa 36,2% u
2011. godini.
Grafikon 15 - Dobivena el.en. iz kogeneracije u EU od 2004. do 2011.g.
Izvor: Combined heat and power generation, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013.
0 1 2 3 4
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011
Udio obnovljivih izvora u potrošnji energije u transportu 2004.-2011. (u %)
EU
9.5 10
10.5 11
11.5 12
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010
Dobivena električna energija iz kogeneracije u EU 2004.-2010. (u %)
EU
49
Prema svemu dosad navedenom može se zaključiti kako energetska politika Unije
pozitivno doprinosi ostvarivanju koncepta održivog razvoja u EU. Svi promatrani
pokazatelji koji su direktno povezani s energetskom politikom posebice pokazatelji
klimatskih promjena i energije ostvaruju pozitivne trendove u promatranom
razdoblju. To potvrđuje ispravan put energetske politike u pogledu održivog razvoja
kao nosioca gospodarskog razvoja Unije uz istodobnu socijalnu dimenziju razvoja te
očuvanje okoliša. U nekoliko prethodnih poglavlja bilo je riječi o energetskoj bilanci
Unije, obnovljivim izvorima energije te utjecaju energetske politike na održivi razvoj
kroz promatranje kretanja određenih pokazatelja, dok će u nastavku rada biti nešto
više riječi o pokazateljima koji se odnose na ostvarivanje zacrtanih ciljeva u području
energetike i klimatskih promjena dokumentom Europa 2020.
50
6. EUROPA 2020 – PAMETAN, ODRŽIV I UKLJUČIV RAST
Posljednja ekonomska kriza čije se posljedice još uvijek osjećaju, stvorila je veliki
šok za milijune ljudi te ukazala na temeljne slabosti ekonomije EU. Stabilne
vrijednosti ekonomskog rasta i stvaranje radnih mjesta naglo su prekinute što je
dovelo do gubitka mnogih investicijskih planova, talenata i ideja zbog nesigurnosti,
ali i nedostatka financijskih sredstava. Samim time, Europi je ostavljen jasan izbor –
ili će se zajednički suočiti s neposrednim izazovom oporavka i dugoročnim izazovima
globalizacije te povećanja konkurentnosti i produktivnosti (“održivi oporavak”) ili će
nastaviti u sporom i nekoordiniranom ritmu s reformama što u konačnici može
dovesti do trajnih gubitaka bogatstva i niske stope rasta (“tromi oporavak”) što može
rezultirati visokim stopama nezaposlenosti, socijalne bijede i relativnog pada na
svjetskoj sceni (Europa 2020 – Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast,
dostupno na: www.azoo.hr/images/razno/eu_hr.pdf, preuzeto: 30.06.2013.).
U skladu s time, 2010. godine donesena je Strategija pod nazivom Europa 2020
kojom se predlažu tri prioriteta koji se međusobno nadopunjuju (Europa 2020 –
Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, dostupno na:
www.azoo.hr/images/razno/eu_hr.pdf, preuzeto: 30.06.2013.):
• Pametan rast: razvijanjem ekonomije utemeljene na znanju i inovaciji,
• Održiv rast: promicanje ekonomije koja učinkovitije iskorištava resurse, koja
je zelenija i konkurentnija,
• Uključiv rast: njegovanje ekonomije s visokom stopom zaposlenosti koja
donosi društvenu i teritorijalnu povezanost.
U smislu ostvarenja navedenih prioriteta Unija definira gdje želi biti 2020. godine,
odnosno predlaže glavne ciljeve u tu svrhu. A to su (Europa 2020 – Europska
strategija za pametan, održiv i uključiv rast, dostupno na :
www.azzo.hr/images/razno/eu_hr.pdf,preuzeto:30.06.2013.):
• 75% populacije u dobi između 20-64 godina trebalo bi biti zaposleno,
• 3% BDP-a EU treba investirati u istraživanje i razvoj,
• Treba ispuniti klimatsko-energetske ciljeve “20/20/20” (uključujući i
povećanje do 30% smanjenje emisije ukoliko okolnosti dozvoljavaju),
51
• Postotak osoba koje rano napuste školovanje trebao bi biti ispod 10%, a
najmanje 40% mlađe generacije trebalo bi završiti tercijarni stupanj
obrazovanja,
• 20 milijuna manje ljudi trebalo bi biti u opasnosti od siromaštva.
Ovi ciljevi predstavljaju opći stav Komisije po pitanju ključnih parametara do 2020.
godine. Također, važno je napomenuti kako oni ne predstavljaju jedinstveni pristup
“jedna veličina za sve” budući da je svaka zemlja članica drugačija, već se predlaže
da zemlje članice pretvore navedene ciljeve u nacionalne ciljeve i smjerove koji
odražavaju trenutnu situaciju u zemlji članici te razinu ambicije za ostvarenjem ovih
ciljeva.
Budući da je jedan od triju prioriteta Strategije Europa 2020 održivi rast, u nastavku
rada biti će nešto više riječi o tome što Komisija smatra pod tim prioritetom te koje
ciljeve podrazumijeva navedeni prioritet.
6.1. Održivi rast u sklopu Strategije Europa 2020
Održivi rast predstavlja učinkovito iskorištavanje resursa u cilju jačanja
konkurentnosti poslovanja EU, prvenstveno u proizvodnji te u okviru malih i srednjih
poduzeća uz istovremeno jačanje socijalne i teritorijalne kohezije i očuvanje okoliša.
U skladu s time, EU mora djelovati na (Europa 2020 – Europska strategija za
pametan, održiv i uključiv rast, dostupno na: www.azzo.hr/images/razno/eu_hr.pdf,
preuzeto: 30.06.2013):
• Konkurentnost – EU mora zadržati vodeći položaj na tržištu zelenih
tehnologija u svrhu osiguranja učinkovitog iskorištavanja resursa u cijelom
gospodarstvu, istovremeno se rješavajući uskih grla u ključnim mrežnim
infrastrukturama pojačavajući time svoju industrijsku konkurentnost,
• Borba protiv klimatskih promjena – ostvarivanje klimatskih ciljeva znači
značajno smanjenje emisije sljedećih 10 godina u odnosu na proteklih 10
godina te potpuno korištenje potencijala novih tehnologija kao što su
mogućnosti sakupljanje i skladištenje ugljika. Također, povećanje
učinkovitosti iskorištavanje resursa značajno će pridonijeti ograničavanju
emisije, uštedi te poticanju ekonomskog rasta,
52
• Čista i učinkovita energija – Ispunjavanje energetskih ciljeva moglo bi
rezultirati smanjenjem uvoza nafte i plina od 60 milijardi eura do 2020.
godine. To ne predstavlja samo ozbiljnu financijsku uštedu, već je ključno za
energetsku sigurnost EU. Nadalje, samo ispunjenje cilja od 20% obnovljivih
izvora energije nosi mogućnost otvaranja više od 600.000 radnih mjesta u EU,
ako se tome pridoda i cilj od 20% u energetskoj učinkovitosti radi se znatno
više od milijun radnih mjesta.
Kako bi se konkurentnost, borba protiv klimatskih promjena te čista i učinkovita
energija u potpunosti ostvarile, Komisija je u sklopu održivog rasta odredila tri glavna
cilja u svrhu približavanja istom, a to su (Europa 2020 – Europska strategija za
pametan, održiv i uključiv rast, dostupno na: www.azzo.hr/images/razno/eu_hr.pdf,
preuzeto: 30.06.2013.):
• Smanjiti emisiju stakleničkih plinova za najmanje 20% u odnosu na razinu iz
1990. godine ili za 30% dopuste li to uvjeti,
• Povećati udio obnovljivih izvora energije u konačnoj potrošnji za 20%,
• Postići povećanje od 20% u energetskoj učinkovitosti.
Ovi ciljevi direktno određuju zadaću energetske politike kada je u pitanju održivi
razvoj. Drugim riječima, navedeni ciljevi koji se odnose na održivi rast u Strategiji
Europa 2020 ujedno predstavljaju i ciljeve energetske politike koje ona svojim
instrumentima i mjerama mora ostvariti. U prethodnom poglavlju jasno se moglo
primjetiti kako je energetska politika prema svim pokazateljima klimatskih promjena i
energije pozitivno utjecala na održivi razvoj. No, postavlja se pitanje koliko je to
doprijenilo ostvarenju ciljeva održivog rasta iz Strategija Europa 2020. Stoga je u
nastavku rada prikazano stanje određenog cilja za svaku državu članicu u 2010.
godini.
Prema grafikonu 16. može se zaključiti kako 9 zemalja članica (Irska, Grčka,
Španjolska, Cipar, Malta, Austrija, Portugal, Slovenija, Finska) u 2010. godini
ostvaruje rast emisije stakleničkih plinova u odnosu na 1990. godinu, dok 7 zemalja
članica (Belgija, Danska, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Poljska,
Švedska) ostvaruje pad emisije stakleničkih plinova, ali za manje od 20% u odnosu na
1990. godinu. Ostalih 11 zemalja članica (Bugarska, Češka, Njemačka, Estonija,
53
Latvija, Litva, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Velika Britanija) ostvaruje pad
emisije stakleničkih plinova više od 20% u 2010. godine u odnosu na 1990. godinu.
Grafikon 16 - Smanjenje emisije stakleničkih plinova za 20% od 1990. g.
Izvor: Greenhouse gas emissions, base yaer 1990, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 30.06.2013. Nadalje, prema sljedećem grafikonu koji se odnosi na udio obnovljivih izvora
energije u bruto finalnoj potrošnji jasno se može vidjeti kako niti jedna zemlja članica
ne ostvaruje zadani cilj. Drugim riječima, sve zemlje članice imaju manji udio
obnovljivih izvora energije u bruto finalnoj potrošnji od zadanog udjela za svaku
zemlju u 2020. godini.
-‐60 -‐50 -‐40 -‐30 -‐20 -‐10 0 10 20 30 40 50 60
Velika Britanija Švedska Finska
Slovačka Slovenija
Rumunjska Portugal Poljska Austrija
Nizozemska Malta
Mađarska Luksemburg
Litva Latvija Cipar Italija
Francuska Španjolska
Grčka Irska
Estonija Njemačka Danska
Češka Repubika Bugarska Belgija EU 27
Smanjenje emisije stakleničkih plinova za 20% od 1990.g.
2010.godina
54
Grafikon 17 - Udio obnovljivih izvora u bruto finalnoj potrošnji u EU u 2011.g.
Izvor: Share of renewable energy in gross final energy consumption, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 30.06.2013. Nadalje, prema podacima iz grafikona 18 može se zaključiti kako potrošnja energije u
EU nije dosegla razinu prema Strategiji Europa 2020 niti u jednoj promatranoj godini.
Ono što je zabrinjavajuće zasigurno jest razliku između stvarne potrošnje energije i
ciljane razine što nikako ne daje razloga za optimizam. Drugim riječima, u 2010.
godini stvarna potrošnja energije bila je 11,7% veća u odnosu na ciljanu razinu. No,
uzevši sve u ozbir mogu se uočiti i određeni pomaci. Naime, stvarna potrošnja
energije u 2010. godini manja je za 3,3% u odnosu na 2004. godinu što ipak znači
određeno smanjenje u potrošnji energije i približavanje ciljanoj razini.
0 5 10 15 20 25 30 35 40 45 50
Velika Britanija Švedska Finska
Slovačka Slovenija
Rumunjska Portugal Poljska Austrija
Nizozemska Malta
Mađarska Luksemburg
Litva Latvija Cipar Italija
Francuska Španjolska
Grčka Irska
Estonija Njemačka Danska
Češka Republika Bugarska Belgija EU 27
Udio obnovljivih izvora u bruto finalnoj potrošnji energije u EU 2011.g.
2020
2011
55
Grafikon 18 - Primarna potrošnja enegije u EU (1000 TOE)
Izvor: Primary energy consumption, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 30.06.2013. Prema svemu navedenom, može se zaključiti kako ciljevi vezani uz prioritet održivog
rasta Strategije Europa 2020 nisu zadovoljeni promatrajući najnovije podatke iz 2010.
i 2011. godine. Naime, emisija stakleničkih plinova nije smanjenja za 20% u odnosu
na 1990. godinu uspoređujući s podacima iz 2010. godine, udio obnovljivih izvora u
bruto finalnoj potrošnji energije od 20% također nije ostvaren dok razlika između
stvarne primarne potrošnje i ciljane razine prikazuje značajne razlike. Stoga, može se
primjetiti kako energetska politika nije u potpunosti zadovoljila očekivanja bez obzira
na njen pozitivan utjecaj na održivi razvoj EU.
1400000
1450000
1500000
1550000
1600000
1650000
1700000
1750000
2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010
Primarna potrošnja energije u EU
Primarna potrošnja energije 2020
56
7. ZAKLJUČAK
Ekonomski rast dugo vremena smatrao se glavnim ciljem razvoja. No, progresivnim
razvojem kapitalizma te sve nepovoljnijim utjecajima na okoliš došlo je do promjene
razvojne paradigme prema održivosti koja osim ekonomske obuhvaća ekološku i
socijalnu dimenziju. Model održivog razvoja, na globalnoj razini, prihvaćen je 70-ih
godina 20. stoljeća dok je 80-ih dobio šire društveno značenje. Unija je pak održivi
razvoj uvrstila u svoje ugovore 1997. godine Ugovorom iz Amsterdama da bi
nekoliko godina kasnije bila donesena Europska strategija održivog razvoja. Bez
obzira na to što je model održivog razvoja prihvaćen od strane političara te uvršten u
globalne i regionalne razvojne strategije sama implementacija modela zaostaje za
željenim planom zbog određenih prepreka, kao npr. nedostatak razumijevanja,
troškovi implementacije modela, nedostatak političke potpore neželjenim promjena i
slično. Kako bi se model održivog razvoja uspješno implementirao potrebno je
zajedničko djelovanje javnosti, ekonomskih subjekata i vlasti u cilju njegovog
ostvarenja.
Nadalje, veliki utjecaj na održivi razvoj može se pripisati i energetskoj politici kao
jednom od instrumenata putem kojeg vlast djeluje na održivi razvoj. Naime,
energetska politika neposedno utječe na održivi razvoj kroz poticanje energetske
efikasnosti, smanjenja emisije stakleničkih plinova te kroz poticanje obnovljivih
izvora energije u proizvodnji i potrošnji i sl.
Promatrajući navedene pokazatelje klimatskih promjena i energije putem kojih
energetska politika utječe na održivi razvoj EU može se zaključiti kako ona ostvaruje
pozitivan utjecaj prema svim navedenim pokazateljima. Drugim riječima, u
promatranom razdoblju od 2004. do 2011. godine zabilježen je rast u proizvodnji i
potrošnji iz obnovljivih izvora energije, također zabilježno je smanjenje emisije
stakleničkih plinova te je povećana energetska efikasnost. Takvo stanje neposredno
dovodi do smanjenja uvozne ovisnosti Unije za energentima i ujedno veće energetske
neovisnosti EU. Međutim, bez obzira na to što energetska politika ima pozitivan
utjecaj na održivi razvoj EU, prema Strategiji Europa 2020 koja predstavlja okosnicu
razvoja Unije stvari nisu nimalo optimistične. Naime, prema ciljevima održivog rasta
Strategije Europa 2020 jasno se može zaključiti kako Unija još uvijek nije dostigla
stanje održivosti. Ujedno, zabilježena su velika odstupanja od ciljeva što dodatno
zabrinjava i odaje stanje nestabilnosti i nesigurnosti u energetskom sektoru.
57
Prema tome, bez obzira na pozitivan utjecaj energetske politike na održivi razvoj,
Uniija mora još puno raditi na ostvarenju istoimenog modela. Ono što daje određenu
dozu optimizma sasvim sigurno je veliki rast obnovljivih izvora energije u poizvodnji
i potrošnji te zamjetno smanjenje emisije stakleničkih plinova u 21. stoljeću. Takav
način zasigurno otvara nove mogućnosti u proizvodnji i potrošnji energije te pridonosi
modelu održivog razvoja.
58
LITERATURA
1. Access to EU – The importance of energy for Europe, dostupno na:
www.europedia.moussis.eu/books/Book_2/6/19/01/?all=1,
2. Combined heat and power generation, dostupno na: www.eurostat.eu,
3. Dick, L. 2005., Guide to European Union, Chapter: 25, www.ebsco.com,
4. Drljača, M. 2012., Koncept održivog razvoja i sustav upravljanja,
dostupno:www.bib.irb.hr/datoteka/580157.Koncept_odrivog_razvoja_i_sustav
_upravljanja.pdf,
5. Dumitrache, G. 2013., ‘Coordinates and Strategies of Sustainable
Development’, Economic Insights – Trends and Challenges, Vol.2, No.1,
dostupno na: www.ebsco.com,
6. Electricity generated from renewable sources, dostupno na: www.eurostat.eu,
7. Energy Charter – 1994 Treaty, dostupno na:
www.encharter.org/index.php?id=28,
8. Energy dependence, dostupno na: www.eurostat.eu,
9. Energetska efikasnost i obnovljivi izvori energije – potpora kreiranju
energetske politike na lokalnoj razini, dostupno na:
www.menea.hr/component/attachments/download/26.html,
10. Europa 2020 – Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, dostupno
na: www.azoo.hr/images/razno/eu_hr.pdf,
11. Greenhouse gas emissions, base yaer 1990, dostupno na: www.eurostat.eu,
12. Greenhouse gas emissions by sector, dostupno na: www.eurostat.eu,
13. Gross inland energy consumption, by fuel, dostupno na: www.eurostat.eu,
14. Jambrović, F. 2011., ‘Održivi razvoj u obrazovanju’, Zbornik radova
Međimurskog veleučilišta u Čakovcu, Vol., No.1,
15. Kandžija, V. & Cvečić, I. 2011., Ekonomika i politika EU, Ekonomski
fakultet Sveučilišta u Rijeci,
16. Konferencija o održivom razvoju Rio + 20, dostupno na:
www.mzoip.hr/default.aspx?id=12945,
17. Kordej – De Ville, Ž., Stubbs, P. & Sumpor, M. 2009., Participativno
upravljanje za održivi razvoj, Ekonomski institut Zagreb,
59
18. Langsdorf, S. 2011., EU Energy policy: From the ECSC to the Energy
Roadmap 2050, dostupno na:
www.gef.eu/uploads/media/History_of_EU_energy_policy.pdf,
19. Main origin of primary energy imports, dostupno na: www.eurostat.eu,
20. Pavić – Rogošić, L. 2010., Održivi razvoj, dostupno na:
www.odraz.hr/media/21831/odrzivi_razvoj.pdf,
21. Prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovora o energetskoj zajednici, dostupno
na:www.sabor.hr/fgs.axd?id=4189,
22. Primary energy consumption, dostupno na: www.eurostat.eu,
23. Rastovačan-Mioč, A. 2009., Zaštita okoliša-predavanje, Metalurški fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, dostupno na: www.simet.unizg.hr,
24. Share of renewable energy in fuel consumption of transport, dostupno na:
www.eurostat.eu,
25. Share of renewable energy in gross final energy consumption, dostupno na:
www.eurostat.eu,
26. Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske, dostupno
na:www.hrpsor.hr/hrpsor/index.php/hr/component/content/article/79strategija
odrivog-razvitka-republike-hrvatske,
27. Supply, transformation, consumption – electricity, dostupno na:
www.eurostat.eu,
28. Supply, transformation, consumption – gas, dostupno na: www.eurostat.eu,
29. Supply, transformation, consumption – heat, dostupno na: www.eurostat.eu,
30. Supply, transformation, consumption – oil, dostupno na: www.eurostat.eu,
31. Supply, transformation, consumption – renewables (biofuels), dostupno na:
www.eurostat.eu,
32. Supply, transformation, consumption – renewables (hydro, wind,
photovoltaic), dostupno na: www.eurostat.eu,
33. Supply, transformation, consumption – renewables and wastes (total, solar
heat, biomass, geothermal wastes), dostupno na: www.eurostat.eu,
34. Supply, transformation, consumption – solid fuels, dostupno na:
www.eurostat.eu,
35. Supply, transformation – nuclear energy, dostupno na: www.eurostat.eu,
36. Sustainable development in the European Union – 2011 monitoring report of
the EU sustainable development strategy, dostupno na: www.eurostat.eu,
60
37. Što je to održivi razvoj?, dostupno na: www.fer.unizg.hr,
38. Tominov, I. 2008., Liberalizacija tržišta električne energije – Ispunjava li
očekivanja?, Energije, god.75, br.3,
39. Vojvodić, V. 2012., ‘Konferencija Ujedinjenih naroda o održivom razvoju’,
Zaštita okoliša, Kem.ind., 61, 11-12.
61
POPIS TABLICA
Tablica 1 - Prikaz relevantnih radova od 1974. do 2008. godine ................................ 10
Tablica 2 - Direktive i dokumenti ................................................................................ 21
Tablica 3 - Proizvodnja krutih goriva u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE) .......... 25
Tablica 4 – Proiz. nafte i naftnih derivata u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE) ..... 26
Tablica 5 - Proiz. prirodnog plina u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE) ............... 27
Tablica 6 - Proizvodnja nuklearne energije u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE) . 27
Tablica 7 – Proiz. iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE) ........ 28
Tablica 8 – Proiz. električne energije u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE) ........... 29
Tablica 9 - Finalna potrošnja krutih goriva u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE) ... 31
Tablica 10 - Finalna potrošnja nafte i naftnih derivata u EU od 2004. do 2011.g. ...... 32
Tablica 11 - Finalna potrošnja prirodnog plina u EU od 2004. do 2011. g. ................ 32
Tablica 12 - Finalna potrošnja el. en. u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE) ............ 33
Tablica 13 - Finalna potrošnja obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. ............. 34
Tablica 14 - Finalna potrošnja toplinske energije u EU od 2004. do 2011.g. ............. 34
Tablica 15 - Uvoz krutih goriva, nafte i pri. plina u EU od 2004. do 2011. g. ............ 36
Tablica 16 - Zemlje iz kojih EU uvozi energente ........................................................ 36
Tablica 17 - Energetska bilanca EU od 2004. do 2011. godine ................................... 37
Tablica 18 - Pokazatelji održivog razvoja EU ............................................................. 42
Tablica 19 - Struktura skupine pokazatelja klimatskih promjena i energije ................ 43
Tablica 20 - Bruto domaća potrošnja energije u EU od 2004. do 2011.g. ................... 46
POPIS SLIKA
Slika 1 - Prikaz koncepta održivosti kao mogućeg rješenja konflika ............................ 6
62
POPIS GRAFIKONA
Grafikon 1 - Proizvodnja primarne energije u EU od 2004. do 2011. godine ............. 25
Grafikon 2 - Udjeli energenata u proizvodnji električne energije u 2011. g. .............. 30
Grafikon 3 - Finalna potrošnja energije u EU od 2004. do 2011. g. ............................ 31
Grafikon 4 - Finalna potrošnja energije po sektorima u EU za 2011. godinu ............. 35
Grafikon 5 - Primarna proiz. iz obnovljivih izvora energije u EU od 2004.-2011.g. .. 38
Grafikon 6 - Primarna proizvodnja energije iz biomase i otpada za 2011.g. ............... 39
Grafikon 7 - Proizvodnja el.en. iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. ....... 39
Grafikon 8 - Bruto domaća potrošnja en. iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g. .. 40
Grafikon 9 - Bruto domaća potrošnja en. iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g. .. 41
Grafikon 10 - Emisija stakleničkih plinova u EU od 2004. do 2011.g. ....................... 45
Grafikon 11 - Emisija stakleničkih plinova u 2011. godini ......................................... 45
Grafikon 12 - Udio obnovljivih izvora u bruto domaćoj potrošnji u EU 2004.-2011.g.
.............................................................................................................................. 46
Grafikon 13 - Električna energija iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. .... 47
Grafikon 14 - Udio obnovljivih izvora u potrošnji energije u transportu u EU od 2004.
do 2011. godine .................................................................................................... 48
Grafikon 15 - Dobivena el.en. iz kogeneracije u EU od 2004. do 2011.g. .................. 48
Grafikon 16 - Smanjenje emisije stakleničkih plinova za 20% od 1990. g. ................ 53
Grafikon 17 - Udio obnovljivih izvora u bruto finalnoj potrošnji u EU u 2011.g. ...... 54
Grafikon 18 - Primarna potrošnja enegije u EU (1000 TOE) ...................................... 55
63
IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom UTJECAJ ENERGETSKE
POLITIKE NA ODRŽIVI RAZVOJ EU izradio samostalno pod voditeljstvom
prof.dr.sc.Vinka Kandžije, a pri izradi diplomskog rada pomogao mi je i asistent
dr.sc.Igor Cvečić. U radu sam primijenio metodologiju znanstveno-istraživačkog rada
i koristio literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje,
stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući naveo u
diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirao sam i povezao s korištenim
bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.
Također, izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na službenim
stranicama Fakulteta.
Student
Ivan Marković