SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

UTJECAJ ENERGETSKE POLITIKE NA

ODRŽIVI RAZVOJ EU

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, rujan 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

UTJECAJ ENERGETSKE POLITIKE NA

ODRŽIVI RAZVOJ EU

DIPLOMSKI RAD

Studijski smjer: Gospodarstvo EU

Kolegij: Mikroekonomske politike EU

Mentor: Prof.dr.sc. Vinko Kandžija

Tema: Utjecaj energetske politike na održivi razvoj EU

Student: Ivan Marković

JMBAG: 0081115656

Rijeka, rujan 2013.

Sadržaj: 1.  UVOD  .................................................................................................................................  1  

1.1.  Predmet,  problem  i  objekt  istraživanja  ......................................................................  1  1.2.  Radna  hipoteza  ....................................................................................................................  2  1.3.  Svrha  i  ciljevi  istraživanja  ...............................................................................................  3  1.4.  Struktura  rada  .....................................................................................................................  3  

2.  TEORIJSKA  ZASNOVANOST  KONCEPTA  ODRŽIVOG        RAZVOJA  .....................  5  

2.1.  Principi  održivog  razvoja  .................................................................................................  5  2.2.  Teorijski  razvoj  koncepta  održivog  razvoja  ..............................................................  8  2.3.  Održivi  razvoj  na  globalnoj  i  EU  razini  .....................................................................  11  

3.  RAZVOJ  ENERGETSKE  POLITIKE  EU  .....................................................................  15  

3.1.  Razvoj  energetske  politike  u  EU  od  1951.  do  1995.  godine  ..............................  15  3.2.  Razvoj  energetske  politike  u  EU  od  1995.  do  2008.  godine  ..............................  18  

4.  BILANCA  ENERGETSKOG  SEKTORA  EU  ...............................................................  24  

4.1.  Proizvodnja  primarne  energije  u  EU  ........................................................................  24  4.2.  Proizvodnja  električne  energije  u  EU  .......................................................................  29  4.3.  Finalna  potrošnja  energije  u  EU  .................................................................................  30  4.4.  Stupanj  samodostatnosti  energije  u  EU  ...................................................................  35  4.5.  Obnovljivi  izvori  energije  u  EU  ...................................................................................  38  

5.  ENERGETSKA  POLITIKA  I  ODRŽIVI  RAZVOJ  EU  ................................................  42  

5.1.  Pokazatelji  održivog  razvoja  EU  .................................................................................  42  5.2.  Pokazatelji  utjecaja  energetske  politike  na  održivi  razvoj  EU  .........................  43  

6.  EUROPA  2020  –  PAMETAN,  ODRŽIV  I  UKLJUČIV  RAST  ..................................  50  

6.1.  Održivi  rast  u  sklopu  Strategije  Europa  2020  ........................................................  51  

7.  ZAKLJUČAK  ...................................................................................................................  56  

LITERATURA  .....................................................................................................................  58  

POPIS  TABLICA  ................................................................................................................  61  

POPIS  SLIKA  ......................................................................................................................  61  

POPIS  GRAFIKONA  ..........................................................................................................  62  

1

1. UVOD

Ekonomski rast je dugo smatran primarnim ciljem razvoja. No, sve veći progres

kapitalizma te posebice neprimjerene promjene u značajno utječu na reorijentaciju

razvojne paradigme prema održivosti koja obuhvaća ekonomsku, ekološku i socijalnu

dimenziju. Naime, niti jedno razvojno pitanje odnosno dimenzija razvoja

(ekonomsko, ekološko, socijalno) nije manje važno. Stoga, današnji je razvoj gotovo

nezamisliv, ako se ne vodi računa o okolišu, ako nije demokratski potican te ako se ne

vodi računa o kvaliteti života i rada.

1.1. Predmet, problem i objekt istraživanja

Koncepcija održivog razvoja spaja ekonomsku, ekološku i socijalnu dimenziju

razvoja pretpostavljajući stvaranje uvjeta za ekonomsko blagostanje koje je

istovremeno uravnoteženo s kapacitetom prirodne okoline te tehnološkom upotrebom

neobnovljivih prirodnih resursa koja ne smanjuje njihovu korisnost za buduće

generacije. Također, pritom je važno napomenuti kako održivi razvoj pretpostavlja i

politički sustav koji osigurava ljudska prava, slobode, djelotvornu participaciju

građana u odlučivanju, socijalno blagostanje, mogućnost razvoja kulturnog identiteta i

raznolikosti te etnički sustav koji poštuje podijeljenju društvenu odgovornost za

dosezanje održive odgovornosti. Prema tome, održivi razvoj postaje lokalna i

globalna razvojna koncepcija za čije je ostvarenje nužna koordiniranost razvojnih

odluka na svim razinama njihova donošenja.

Europska unija (EU) se u svojim strateškim dokumentima opredijelila za održivi

razvoj, odnosno gospodarski razvoj temeljen na socijalnoj ravnopravnosti i visokim

standardima zaštite okoliša prije svega u Lisabonskoj strategiji i u Strategiji održivog

razvoja EU. Također, Unija zahtijeva integraciju održivog razvoja u sve europske i

nacionalne prakse i politike na balansiran i međusobno podupirući način s ciljem

postizanja ekonomskih, ekoloških i socijalnih ciljeva. No usprkos opredijeljenosti,

koncept održivog razvoja se sporo inplementira u praksi. Razlog tome je ponajprije

nova tehno-ekonomska paradigma koja se temelji na novim vrijednostima društva i

potrošača u čijem se središtu nalazi “održivost”. Stoga je temeljni preduvjet za

provedbu modela održivog razvoja postojanje odgovarajućeg sustava vrijednosti u

2

društvu kada su u pitanju komponente održivog razvoja, a posebica ona koja se

odnosi na racionalno i učinkovito korištenje energije.

Energija i opskrba energijom jedan su od glavnih preduvjeta ekonomskog rasta i

razvoja u cjelini. Također, razvoj energetike je povezan s mnogim gospodarskim

djelatnostima, ako ne i svima, koje su temelj stvaranje ekonomskog rasta što sektoru

energetike daje dodatnu težinu. Stoga, energetika kao infrastrukturni sektor istražuje,

proizvodi te opskrbljuje potrošače svim vrstama energije po prihvatljivim cijenama.

Kako bi sektor energetike uspješno izvršavao svoje zadaće potrebna je određena

regulacija istog u vidu određene politike koja će putem određenih mjera, ciljeva i

instrumenata doprijeniti što boljem izvršavanju zadaća sektora energetike.

Stoga, energetska politika može se definirati kao skup mjera vezanih uz energetski

razvoj, uključujući proizvodnju, raspodjelu i potrošnju energije koje su najčešće

donijete određenim zakonskim propisima, međunarodnim ugovorima, poticajima za

ulaganje posebice u nova tehnološka rješenja u području “čiste” energije u smislu

očuvanja okoliša. Upravo očuvanje okolišta i poticanje obnovljivih izvora energije

predstavljaju okosnicu održivog razvoja svakog gospodarstva i društva pa tako i

Europske unije.

Naime, u današnjem svijetu u kojem neobnovljivi izvori energije drže primat u

sektoru energetike vrlo je teško pronaći načine za implementaciju alternativnih oblika

energije iz više razloga. Neki od njih su izrazito skupa tehnologija, ali i određeni

lobiji koji imaju vrlo jak utjecaj u cjelokupnom sektoru energetike. Upravo stoga,

energetska politika treba biti ključni mehanizam u što bržem sprovođenju i poticanju

obnovljivih izvora energije kao glavne komponente održivog razvoja koji zasigurno

predstavljaju energetsku budućnost. Također, budući da je Europska unija kao jedan

od najvećih svjetskih potrošača energije izrazito ovisna o uvozu fosilnih goriva značaj

obnovljivih izvora energija još više ima na svojoj težini u smislu energetske

neovisnosti.

1.2. Radna hipoteza

Iz predmeta, problema i objekta istraživanja proizlazi i radna hipoteza: Spoznajama o

energetskoj politici moguće je argumentirano prikazati pozitivan utjecaj energetske

politike na implementaciju i primjenu koncepta održivog razvoja u EU. Drugim

riječima, nastoji se dokazati kako energetska politika EU pozitivno utječe na primjenu

3

koncepta održivog razvoja u Europskoj uniji kroz pokazatelje klimatskih promjena i

energije koji su direktno vezani uz energetsku politiku EU čime ona dobiva povratne

informacije o mjerama koje provodi u cilju održivog razvoja.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Na temelju radne hipoteze utvrđuje se svrha i ciljevi istraživanja. Svrha istraživanja

odnosi se na učinkovitost energetske politike u području održivog razvoja EU te dali

je taj utjecaj pozitivan ili pak negativan. Dok se ciljevima istraživanja nastoji pronaći

navedena uzročno-posljedična veza na temelju proučavanja energetskog sektora EU

posebice u području obnovljivih izvora energije za cjelokupnu integraciju, ali i za sve

države članice. Osim neposrednog proučavanja energetskog sektora EU, nastoji se

pronaći na koji način energetska politika putem svojim mjera i instrumenata utječe na

svaku komponentu održivog razvoja s apekta energetike.

1.4. Struktura rada

Rad se sastoji od sedam poglavlja. UVOD sadržava predmet, problem i objekt

istraživanja u kojem se pobliže objašnjava sama tema istraživanja u vidu važnosti

energetske politike te održivog razvoja za Europsku uniju i njen budući napredak.

Također, osim predmeta, problema i objekta istraživanja, uvod sadržava radnu

hipotezu, svrhu i ciljeve istraživanja. Radna hipoteza odnosi se na dokazivanje

pozitivnog utjecaja energetske politike na održivi razvoj EU. Nadalje, svrha

istraživanja je na temelju radne hipoteze pokušati pronaći značaj energetske politike

na održivi razvoj EU kroz ciljeve istraživanja koji se odnose na proučavanje

energetskog sektora posebice u okviru obnovljivih izvora energije te kroz pokazatelje

održivog razvoja.

Drugo poglavlje TEORIJSKA ZASNOVANOST KONCEPTA ODRŽIVOG

RAZVOJA podijeljeno je na tri podtočke. Prva podtočka odnosi se na povijesni

razvoj pojma održivog razvoja na globalnoj i EU razini. Druga podtočka odnosi se na

principe održivog razvoja dok se treća podtočka odnosi na teorijski razvoj modela

održivog razvoja.

Treće poglavlje RAZVOJ ENERGETSKE POLITIKE EU podijeljeno je na dvije

podtočke. Prva podtočka odnosi se na razvoj energetske politike od samog osnivanja

4

Europske zajednice za ugljen i čelik (1951./1952.) sve do 1995. godine i Bijele knjige

o energetskoj politici koja predstavlja početak intenzivnijeg razvoja zajedničke

energetske politike kroz njezine ciljeve, mjere i instrumente. Druga podtočka odnosi

se na razvoj energetske politike od 1995. godine od Bijele knjige o energetskoj

politici, preko Zelene knjige o europskoj strategiji za sigurnost opskrbe, Zelene knjige

o energetskoj učinkovitosti pa sve sve do Zelene knjige o održivoj, konkurentnoj i

sigurnoj energiji iz 2007. godine koja predstavlja temelje nove zajedničke politike

“Energija za Europu”.

Četvrto poglavlje BILANCA ENERGETSKOG SEKTORA EU podijeljena je u pet

podtočaka. Prva podtočka odnosi se na proizvodnju primarne energije u EU, druga

podtočka odnosi se na proizvodnju električne energije u EU. Treća podtočka

prikazuje finalnu potrošnju energije u EU dok četvrta podtočka prikazuje stupanj

samodostatnosti odnosno uvoznu ovisnost Unije za energentima. Posljednja podtočka

ovog poglavlja daje detaljan prikazan proizvodnje i potrošnje iz obnovljivih izvora

energije u EU.

Peto poglavlje ENERGETSKA POLITIKA I ODRŽIVI RAZVOJ EU podijeljeno je

na dvije podtočke. Prva podtočka odnosi se na pokazatelje održivog razvoja u Uniji

dok druga podtočka prikazuje pokazatelje održivog razvoja koji su direktno povezani

s energetskom politikom. Drugim riječima, u drugoj podtočci prikazuje se kakav

utjecaj energetska politika ima na održivi razvoj prema pokazateljima klimatskih

promjena i energije.

Šesto poglavlje EUROPA 2020 – PAMETAN, ODRŽIV I UKLJUČIV RAST

predstavlja određene ciljevi u svrhu ostvarenja određenih prioriteta (pametan, održiv i

uključiv rast). Ona ujedno predstavlja ono čemu Unija treba težiti kako bi se približila

konceptu održivog razvoja.

Na kraju rada je ZAKLJUČAK koji je sinteza rezultata istraživanja kojima je

dokazivana radna hipoteza.

5

2. TEORIJSKA ZASNOVANOST KONCEPTA ODRŽIVOG

RAZVOJA

Prije nekoliko desetljeća, točnije 40-ak godina počelo se uviđati kako je istodobno

nemoguće imati zdravo društvo i kvalitetno gospodarstvo u svijetu u kojem postoji

toliko siromaštva i zagađivanja okoliša. Budući da smo svjesni činjenice kako se

gospodarski rast nemože zaustaviti, potrebno je pronaći način kako bi taj isti

gospodarski rast postao manje poguban za okoliš i društveni razvoj. Odgovor na taj

problem leži u pojmu održivog razvoja. Značenje pojma održivog razvoja relativno je

složen pojam i nerijetko izaziva brojne znanstvene i stručne prijepore no, u osnovi on

predstavlja globalni i politički koncept koji se u početku odnosio na probleme okoliša

da bi se kasnije proširio i na druge sfere o čemu će biti nešto više riječi kasnije.

Također, osim pojma održivog razvoja prikazat će se teorijska podloga s ekonomskog

stajališta te povijesni razvoj koncepta na globalnoj i EU razini.

2.1. Principi održivog razvoja

Održivi razvoj se može smatrati razvojem koji ima za osnovni cilj pomiriti potrebe

društva (ravnopravnost, socijalizacija, sigurnost, sloboda,...) i gospodarstva

(industrija, radna mjesta, poljoprivreda, trgovina,...), a da se pritom ne našteti okolišu

(čisti zrak, voda, tlo, flora i fauna, ekosustavi,...) i da se očuvaju njegove prirodne

vrijednosti za buduće naraštaje (Jambrović, 2011., str.2). Prema tome, zadaća

održivog razvoja je rješavanje negativnih globalnih promjena, i najvažnije od svega,

preventivno djelovanje. Održivi razvoj nije nikako nepomično stanje harmonije. To je

proces promjene eksploatacije resursa, upravljanje investicijama te usmjeravanje

tehnološkog razvoja u buduće i sadašnje potrebe (Što je to održivi razvoj?, dostupno

na: www.fer.unizg.hr , preuzeto: 18.05.2013.). Upravo je to ono što održivi razvoj

čini bitnim, a ogleda se u zadovoljavanju potreba sadašnjice uz istovremeno očuvanje

mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe (Slika 1).

6

Slika 1 - Prikaz koncepta održivosti kao mogućeg rješenja konflika

Izvor: Drljača, M. 2012. Koncept održivog razvoja i sustav upravljanja

Pojam održivog razvoja kao što je već spomenuto obuhvaća ekonomsku uspješnost i

društvenu odgovornost uz istovremenu zaštitu prirodnih i ljudskih resursa čime se

konstatiraju tri važna elementa u koncepciji održivog razvoja (Drljača, 2012., str.6):

Ø Koncept razvoja – što ne znači isto što i gospodarski rast. Gospodarski rast u

prvi plan stavlja kvantitativne elemente dok koncept razvoja sa stajališta

održivog razvoja stavlja težište na kvalitativni koncept,

Ø Koncept potreba – u središte interesa stavlja pitanje raspodjele osnovnih

resursa za ostvarivanje kvalitete života,

Ø Koncept budućih naraštaja – ukazuje na bit održivosti i postavlja suštinsko

pitanje: “Što sadašnje generacije ostavljaju budućim generacijama”?.

Također, u koncepciji održivog razvoja razlikuju se pojmovi slabe, umjerene i jake

održivosti (Drljača, 2012., str.7):

Ø Slaba održivost – takvo narušavanje postojećeg stanja okoliša koje će

vjerojatno značiti manje blagostanje budućih pokoljenja, a taj će eventualni

nedostatak trebati nadoknaditi,

Ø Umjerena održivost – zagovora stajalište da je zaštita okoliša preduvjet

gospodarskom razvoju,

Ø Jaka održivost – zagovara korjenite promjene u društvu i odnosu čovjeka

prema prirodi. Još se naziva i ekološki razvoj. U ekološki sustav ulaže se

onoliko koliko se iz njega uzima.

7

Nadalje, bez obzira kako je održivi razvoj definiran, globalno prihvaćeni principi

održivog razvoja prihvaćeni Deklaracijom iz Rija, Agendom 21, Deklaracijom i

Planom provedbe iz Johannesburga te Milenijskom deklaracijom Ujedinjenih naroda

mogu se sažeto prikazati na sljedeći način (Pavić-Rogošić, 2010., str.6):

Ø Integriranje pitanja okoliša u razvojne politike,

Ø Internalizacija troškova veznih uz okoliš (tj. prevođenje eksternih troškova

degradacije okoliša u interne troškove zagađivača/korisnika) kroz provođenje

principa zagađivač/korisnik plaća,

Ø Sudjelovanje svih društvenih sudionika u donošenju odluka kroz procese

savjetovanja i dijaloga te stvaranje partnerstva,

Ø Princip informacijama i pravosuđu,

Ø Generacijska i međugeneracijska jednakost (uključujući i rodnu

ravnopravnost) i solidarnost,

Ø Princip supsidijarnosti (hijerarhije odnosno međuzavisnosti) između lokalne i

globalne razine,

Ø Pristup uslugama i financijskim resursima koji su neophodni za

zadovoljavanje osnovnih potreba. Principi održivog razvoja prihvaćeni gore navednim dokumentima predstavlju okvir u

kojem su definirani ciljevi, zadaci i mjere za provođenje politika održivog razvoja.

Polazeći od toga, održivi razvoj podrazumijeva (Pavić-Rogošić, 2010., str.10):

Ø Uravnotežen i pravičan gospodarski razvoj koji se može održati u dužem

vremenskom razdoblju,

Ø Smanjenje siromaštva kroz osnaživanje siromašnih i osiguranje njihovog

boljeg pristupa neophodnim uslugama i sredstvima,

Ø Sudjelovanje svih zainteresiranih strana u procese odlučivanja (nacionalne i

lokalne vlasti, organizacije civilnog društva, poslovni sektor, profesionalne

organizacije, sindikati) uz promoviranje dijaloga i postizanje povjerenja kako

bi se razvio društveni kapital,

Ø Pažljivo upravljanje i očuvanje neobnovljivih resursa,

Ø Racionalna/održiva upotreba energije i prirodnih izvora (vode, zemljišta,

šuma, itd.),

8

Ø Smanjivanje otpada učinkovito spriječavanje i kontrola zagađenja te

smanjivanje na najveću moguću mjeru ekoloških rizika,

Ø Unaprijeđenje sustava obrazovanja i zdravstva i poboljšanja u pogledu

ravnopravnosti spolova,

Ø Zaštitu kulturnih identiteta, tradicije i nasljeđa.

Kako bi se navedeni ciljevi i zadaci održivog razvoja uspješno provodili u praksi

potrebno je odgovorno djelovanje vlade, lokalnih vlasti i civilnog sektora. Dobra vlast

ima ulogu u strateškom planiranju u cilju provođenja djelotvornog integriranja

sektorskih politika, postavljanju konkretnih, realističnih i mjerljivih ciljeva te

uspostavi partnerskih odnosa sa civilnim i poslovnim sektorom. Lokalna vlast je

razina vlasti koja je najbliža ljudima što joj daje bitnu ulogu u riješavanju problema

vezanih za gospodarski razvoj, kvalitetu življenja te onečišćenja okoliša s kojima se

oni susreću. Dok civilni sektor ima važna ulogu u oblikovanju i primjeni demokracije.

To su organizacije neovisne o vladi i politici, a velik broj njih raspolaže stručnim

znanjem potrebnim za osmišljavanje i provedbu društveno odgovornog i za okoliš

prihvatljivog razvoja. Također, kako bi se koncept održivog razvoja uspješno

provodio u praksi potrebno je i sinergijsko djelovanje navedenih skupina koje

direktno utječu na provedbu i uspješnost održivog razvoja. U prethodnoj podtočci

prikazan je pojam održivog razvoja, te njegove sastavnice, principi i važnost te zadaci

i ciljevi. U nastavku ovog rada nešto više riječi biti će o teorijskoj osnovici s

ekonomskog aspekta kroz tridesetogodišnje razdoblje razvoja koncepta održivog

razvoja.

2.2. Teorijski razvoj koncepta održivog razvoja

Teorijska istraživanja usmjerena ka održivom razvoju i održivosti započinju 1974.

godine sa radovima Dasgupte i Heala, Stiglitza i Solowa. Dasgupte i Heal razmatraju

značajke diskontne stope i nalaze kako je društveni cilj maksimizirati sadašnju

vrijednost korisnosti primjenjujući konstantnu diskontnu stopu (Kordej-De Villa,

Stubbs i Sumpor, 2009., str.23). Oni smatraju kako će se potrošnja i korisnost u

dugom roku približiti nuli kao posljedica diskontne stope uz kombinaciju s

ograničenim neobnovljivim resursima. Uz takve pretpostavke dolazi do toga da je

potrošnja koncentrirana u sadašnjosti dok su kapitalne investicije nedovoljne da

9

kompenziraju učinke iscrpljivanja resursa što u konačnici dovodi do nepovoljnog

ishoda za buduće generacije. Stiglitz pak naglašava kako je tehnološki napredak

ključan u izbjegavanju takvog scenarija za razliku od Dasgupte i Heala kod kojih

tehnološki napredak nije niti uključen u istraživanje. On smatra kako dovoljno visoka

stopa egzogenog tehnološkog napretka može kompenzirati negativne učinke

iscrpljivanja resursa te kako je potrebno odrediti neke konačne granice proizvodnih

mogućnosti vezane uz obnovljive resurse. S druge strane, Solow je pak usredotočen

na uvjete pod kojima je konstantna potrošnja moguća. Kako bi to bilo izvedivo tok

resursa mora predstavljati manje od polovice vrijednosti proizvodnje. Iako on izravno

ne spominje održivost ni optimalnu sadašnju vrijednost ovo je prvi rad koji upućuje

da je društveni cilj poput održivosti prilično različit od optimalne sadašnje vrijednosti.

Sljedeći autor koji je imao značajan utjecaj na razvoj održivosti je Hartwick. Prema

njegovom pravilu iz 1977. godine cijela renta od iscrpljivanja neobnovljivih resursa

trebala bi se investirati u proizvodni kapital kako bi se nadomjestili inputi prirodnih

resursa u proizvodnoj funkciji. Da bi se potrošnja mogla održati konstantnom u

uvjetima neobnovljivih resursa, potrebna je neograničena stopa supstitucije različitih

vrsta kapitala (Kordej-De Villa, Stubbs i Sumpor, 2009., str.24). Hartwickovo je

pravilo poznato još i kao prije spomenuta “slaba održivost”. Do sredine osamdesetih

godina prošlog stoljeća objavljeno je još nekoliko radova veznih uz ekonomski rast,

međugeneracijsku pravednost i korištenje resursa, ali niti jedan od njih nije potaknuo

nikakve značajnije napretke u pogledu održivog razvoja.

Razdoblje od 1987. godine do 1996. godine pripada filozofskoj analizi pojma

održivog razvoja nakon pojave izvješća “Naša zajednička budućnost” iz 1987. godine.

U tom razdoblju otvara se niz konceptualnih i jezičnih pitanja poput “prirodnog

kapitala” i “okolišne održivosti”, a mnogo prostora posvećuje se posebice

siromaštvu.

I dok je razdoblje do 2000. godine uglavom obilježeno definiranjem koncepta

održivog razvoja, razdoblje nakon toga karakteriziraju radovi koji se odnose na

njegovo postizanje. Za donositelje odluka zanimljivi su radovi koji kombiniraju

postavke politike zaštite okoliša i politike održivosti od autora: Gerlagh i Keyzer,

2001; Pezzey i Toman, 2002; Pezzey, 2004. Noviji radovi zaokupljeni su mjerenjem

održivog razvoja od Asheima, 2002; te istraživanjem mogućnosti održivog razvoja

pojedinih gospodarskih sektora i regija pa i zemalja.

10

Također, uz sve intenzivniji razvoj ekološke ekonomike istražuje se i međuodnos

razvoja i otpornosti ekosustava, a propitkuje se i uloga suvremenih tehnologija u

postizanju održivosti u radovima Malera, 2008; Frame i Browna, 2008. Norton pak

nastoji povezati prirodoslovne znanosti i društvene vrijednosti pa naglašava kako je

unatoč postojanju mnogo disciplina koje doprinose očuvanja okoliša vrlo malo

uspjeha u integraciji znanosti i društvenih vrijednosti. Jedno od glavnih ograničenja

nedostatak je učinkovite komunikacije, stoga predlaže i razvija novi interdisciplinarni

pristup, naglašavajući suradnju i prilagodbe kroz učenje. U središtu budućih

istraživanja vezanih uz koncept održivog razvoja glavna razmatranja biti će vezana uz

endogenu akumulaciju ljudskog i intelektualnog kapitala kao i formalnija analiza

globalnih problema okoliša.

Nadalje, kako bi ovaj teorijski prikaz razvoja koncepta održivog razvoja bio

pregledniji, u nastavku rada dana je tablica s najznačajnijm radovima i autorima te

njihovom doprinosu u pogledu održivog razvoja (Tablica 1).

Tablica 1 - Prikaz relevantnih radova od 1974. do 2008. godine

Autori Godina Značajke 1974. – 1987. razdoblje dominantno teorijskih rasprava Dasgupta i Heal 1974. Uloga diskontne stope u razmatranju održivosti Stiglitz 1974. Uloga tehnološkog napretka Solow 1974. Moralna dimenzija koncepta održivosti

Hartwick 1977. Hartwickovo pravilo: cjelokupna renta iz iscrpljivanja neobnovljivih prirodnih resursa treba se investirati u fizički kapital koji može zamijeniti prirodne resurse

Norton 1982. Uloga međugeneracijske pravednosti

Page, Parfit 1983. Uloga međugeneracijske pravednosti i uvođenje moralnih kriterija

1987. – 1996. razdoblje “filozofske analize”

Barbier 1987. Uvodi pojmove poput prirodnog kapitala, okolišne održivosti, društveno i kulturno održivog razvoja; u fokusu istraživanja pojavljuje se i pitanje siromaštva

Toman 1994. Uvodi pojam minimalnog standarda sigurnosti koji bi trebao pomiriti razlike u pristupima održivosti iameđu ekonomista i filozofa

Howarth 1995. Razmatra načelo opreza (predostrožnosti) Tijekom 90-ih analitički i empirijski radovi Howarth, Norgaard

1990.-1992.

Učinkovitost i međugeneracijska pravednost; uvođenje analitčkog okvira preklapajućih generacija

Pearce, Atkinson 1993. Mjerenje održivog razvoja: pokazatelji slabe održivosti

Norton i Toman Farmer i Randall

1997.-1998.

Formaliziranje međugeneracijskih transfera i minimalnog standarda sigurnosti

11

Page 1997. Usporedba dvaju različitih pristupa pitanju međugeneracijske pravednosti i učinkovitosti

Pezzey 1997. Opravdanje različitih varijabli održivosti; pozivanje na “moralne institucije” prilikom odlučivanja između konfliktnih izbora

Wietzman 1997. Pokušaj objedinjavanja teorije i empirijskih istraživanja, istražuje veze između mjera društvenih računa i održivosti

Nakon 2000. mjerenje i operacionalizacija održivog razvoja Gerlagh, Keyzer Pezzey, Toman

2001.-2004.

Pokušaj kombiniranja postavki politike zaštite okoliša i politike održivosti

Asheim 2002. Mjerenje održivog razvoja

World Bank 2006. Istraživanje mogućnosti održivog razvoja pojedinih sektora i regija

Maler, Norton 2005.-2008.

Istraživanje odnosa između razvoja i otpornosti ekosustava

Frame, Brown 2008. Istraživanje uloge suvremenih tehnologija u postizanju održivosti Izvor: Kordej – De Ville, Ž., Stubbs, P. i Sumpor, M. 2009., Participativno upravljanje za održivi razvoj, Ekonomski institut Zagreb U nastavku rada opisan je povijesni razvoj koncepta održivog razvoja na globalnoj i

EU razini od njegovih početaka do danas.

2.3. Održivi razvoj na globalnoj i EU razini

Iako je pojam održivog razvoja prvi puta upotrijebljen 1969. godine na Konferenciji

o gospodarskom razvoju u Washingtonu, veću pozornost privlači 1972. godine u

Stockholmu gdje je održana Konferencija Ujedinjenih naroda o čovjekovom okolišu

na kojoj je iznesena ideja o konceptu održivog razvoja. Ona se tada više odnosila na

ekološka pitanja odnosno pitanja vezana uz očuvanje životnih resursa dok se vrlo

malo pažnje posvećivalo političkim, ekonomskim i drugim društvenim pitanjima. Na

toj Konferenciji su donesene tri glavne skupine dokumenata (Vojvodić, 2012.,

str.552): Stockholmska deklaracija, plan akcija sastavljen od pretpostavki i

međunarodnih mjera protiv degradacije okoliša te pet rezolucija koje pozivaju na

zabranu testiranja nuklearnog oružja, stvaranje međunarodne baze podataka o okolišu,

akcije vezane uz razvoj i okoliš, kreiranje fondova za okoliš te uspostavu Programa

UN za zaštitu okoliša.

Šire društveno značenje održivi razvoj dobiva putem izvješća “Naša zajednička

budućnost” ili Brundtland reporta koje je 1987. godine objavila Svjetska komisija za

okoliš i razvoj poznatija pod imenom Brundtland komisija na čelu s tadašnjom

norveškom predsjednicom Gro Harlem Brundtland. Prema tom izvješću, održivi

12

razvoj pretpostavlja postizanje ravnoteže između gospodarskih, ekoloških i socijalnih

zahtjeva kako bi se osiguralo zadovoljenje potreba sadašnje generacije bez

ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe (Dumitrache,

2013., str.145). Drugim riječima, održivi razvoj predstavlja okvir za oblikovanje

politika i strategija kontinuiranog ekonomskog i socijalnog razvoja, bez štete za

okoliš i prirodna bogatstva bitna za ljudske djelatnosti u budućnosti (Pavić-Rogošić,

2010., str.3). Time se želi skrenuti pozornost na ekonomsku, društvenu i ekološku

održivost. Ekonomska održivost može se definirati kao ostvarivanje rasta,

učinkovitosti i pravedne distribucije bogatstva. Društvena održivost pak

podrazumijeva sudjelovanje u donošenju odluka, mobilnost i koheziju, ostvarivanje

društvenog identiteta, razvoj institucija i sl. Dok ekološka održivost poštuje

cjelovitost različitih ekosustava, privatni kapacitet i zaštitu prirodnih resursa. Sve one

nastoje zadovoljiti potrebe sadašnjih generacija bez ugrožavanja mogućnosti budućih

generacija za svojim potrebama. Brundtland Report je vrlo uspješno popularizirao

koncept održivog razvoja među međunarodnim institucijima, agencijama i nevladinim

organizacijama te je ubrzo postao geslo i okosnica nove međunarodne globalne

(ekološke) politike.

Prvi temelji za takvu politiku, operacionalizaciju koncepta održivog razvoja te

njegovu primjenu u praksi položeni su 1992. godine na Konferenciji za okoliš i razvoj

Ujedinjenih naroda u Rio de Janeiru na kojoj je svjetska pažnja usmjerana na

najkritičnija pitanja pred kojima se svi nalazimo. Konferencija je jasno pokazala kako

se o okolišu te o gospodarskom i društvenom razvoju više ne može razmišljati kao

zasebnim kategorijama. Temeljni dokumenti proizašli iz tog sastanka su (Rastovačan-

Mioč, 2009., str.11): Deklaracija o okolišu i razvoju (tzv. Deklaracija iz Rija), Agenda

21, Deklaracija o šumama, Konvencija o zaštiti klime, Konvencija o zaštiti bioloških

raznolikosti. Deklaracijom o okolišu i razvoju iz Rija definirana su prava ljudi na

razvoj i obvezu očuvanja zajedničkog okoliša te obveze države u postizanju održivog

razvoja, uzimajući u obzir cjelovitost i međuovisnost planeta Zemlje (Pavić-Rogošić,

2010., str.5), dok je Agendom 21 predstavljena strategija za provedbu održivog

razvoja u cijelom svijetu odnosno globalni konsenzus i preuzimanje obveza suradnje

u razvoju i okolišu na najvišoj političkoj razini.

Deset godina kasnije (2002. godine), Konferencija Ujedinjenih naroda o održivom

razvoju u Johannesburgu pokazala je da nije baš puno učinjeno po pitanju održivog

razvoja. U skladu s tim, na skupu je usvojen plan provedbe iz Johannesburga (okvir

13

djelovanja za provedbu dogovorenih obveza) kao i Deklaracija o održivom razvoju.

Neki od zaključaka donesenih na konferenciji iz Johannesburga (Rastovačan-Mioč,

2009., str.12): izumiranje biljnih i životinjskih vrsta bi do 2010. godine trebalo

“uoćljivo reducirati”, povećati udio alternativnih energija, gubitak prirodnih resursa

treba biti “što je moguće ranije” zaustavljen, negativno djelovanje kemikalija na

čovjeka i prirodu treba biti smanjen do 2020. godine, smanjenje broja ljudi koji žive u

siromaštvu za 50% do 2010. godine itd. Posebno se ističe važnost održivog razvoja i

multilateralizma te naglašava potreba za provedbom.

Posljednja konferencija o održivom razvoju održana je 2012. godine u Rio de Janeiru

pod nazivom Rio + 20 na kojoj je usvojen dokument “Budućnost kakvu želimo”. Rio

+ 20 pokazao se kao summit odgoda i kao veliko razočaranje što se konačno ogleda u

odgođenom definiranje ciljeva održivog razvoja koji bi se nakon 2015. godine trebali

voditi kao milenijski ciljevi. Također, završni dokument “Budućnost kakvu želimo”,

ključ za ekološki podnošljivi rast vidi u “zelenoj ekonomiji”, ali konkretnih prijedloga

kako to ostvariti – nema, što ukazuje na nedovoljnu praktičnu primjenu koncepta

održivog razvoja na globalnoj razini (Konferencija o održivom razvoju Rio + 20,

dostupno na: www.mzoip.hr/default.aspx?id=12945, preuzeto: 19.05.2013.).

Na razini EU održivi razvoj postaje jedan od temeljnih ciljeva Unije 1997. godine

Ugovorom iz Amsterdama. No, već nekoliko godina poslije u Goteborgu

(2001.godine) čelnici Unije pokreću prvu strategiju održivog razvoja na temelju

prijedloga Europske komisije. Europska strategija održivog razvoja iz 2001. godine

bila je podijeljena na dva glavna dijela. Prvi dio se odnosio na predložene ciljeve i

mjere za borbu protiv neodrživih trendova podijeljenih u sedam prioritetnih područja

(Kandžija i Cvečić, 2011., str.825):

Ø klimatske promjene i čista energija,

Ø održivi transport,

Ø održiva potrošnja i proizvodnja,

Ø očuvanje i upravljanje prirodnim resursima,

Ø javno zdravstvo,

Ø socijalna inkluzija, demografija i migracije,

Ø izazovi globalnog siromaštva i održivog razvoja.

14

Dok se drugi dio strategije održivog razvoja odnosio na međusobnu suradnju

ekonomske, socijalne i politike zaštite okoliša.

Također, u okviru ove strategije Unija uvažava poticanje međunarodno održivog

razvoja i borbu protiv globalnog siromaštva, uz zaštitu demokracije i temeljinih

ljudskih prava, zauzdavanje globalizacije, održivi transport te međugeneracijsku

solidarnost i socijalni dijalog (Kandžija i Cvečić, 2011., str.825).

Usprkos značajnim postignućima u provedbi Europske strategije održivog razvoja,

neodrživi trendovi su se i dalje nastavili od klimatskih promjena do starenja

stanovništva u razvijenim zemljama te do sve većeg jaza između siromašnih i bogatih

u svijetu, ali i proširenja Unije na 25 država članica nakon 2001. godine. Sve to

rezultiralo je obnovljenom strategijom održivog razvoja usvojenom 2006. godine.

Strategija održivog razvoja za proširenu Europu usmjerena je na potrebu postupne

promjene sadašnjeg neodrživog načina proizvodnje i potrošnje te integriranog

pristupa u izradi smjernica i politika. Istodobno, naglašava se jačanje partnerstva i

potreba za solidarnošću (Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske, dostupno

na:www.hrpsor.hr/hrpsor/index.php/hr/component/content/article/79strategijaodrivog-

razvitka-republike-hrvatske, preuzeto: 21.05.2013.).

Tri godine nakon novo usvojene Strategije pokrenuta je prosudba rezultata Strategije

u Uniji. U izvješću iz 2009. godine Unija se obvezuju da će Strategija i dalje pružati

dugotrajnu viziju i sveobuhvatni politički okvir za sve politike i strategije u Uniji.

Također, značajni naglasak je stavljen na izvore energije. Održivi razvoj u energetici

podrazumijeva korištenje obnovljivih izvora energije koji ne zagađuju okoliš. Budući

da 80% energije koju troši EU dolazi iz neobnovljivih izvora energije te da od tih

80% značajan dolazi izvan Unije to stvara veliku uvoznu ovisnost, ali i povećanu

osjetljivost na smanjenje nabave ili povećanje cijena što može izazvati međunarodnu

krizu. Osim toga, Unija treba sagorijeti manje fosilnih goriva kako bi pozitivno

utjecala na klimatske promjene i globalno zagrijavanje. To iziskuje određene mjere

kroz energetsku politiku EU kao jednog od glavnih regulatora energetskog sektora

čime se neposredno utječe na održivi razvoj u smislu neposrednog zadovoljavanja

ekoloških i posredno ekonomskih i društvenih kategorija održivog razvoja.

15

3. RAZVOJ ENERGETSKE POLITIKE EU

Energetska politika može se definirati kao skup mjera vezanih uz energetski razvoj,

uključujući proizvodnju, raspodjelu i potrošnju energije koje su najčešće donijete

određenim zakonskim propisima, međunarodnim ugovorima, poticajima za ulaganje

posebice u nova tehnološka rješenja u području “čiste” energije u smislu očuvanja

okoliša. Upravo očuvanje okolišta i poticanje obnovljivih izvora energije

predstavljaju okosnicu održivog razvoja svakog gospodarstva i društva pa tako i

Europske unije.

Naime, u današnjem svijetu u kojem neobnovljivi izvori energije drže primat u

sektoru energetike vrlo je teško pronaći načine za implementaciju alternativnih oblika

energije iz više razloga. Neki od njih su izrazito skupa tehnologija, ali i određeni

lobiji koji imaju vrlo jak utjecaj u cjelokupnom sektoru energetike. Upravo stoga,

energetska politika treba biti ključni mehanizam u što bržem sprovođenju i poticanju

obnovljivih izvora energije kao glavne komponente održivog razvoja koji zasigurno

predstavljaju energetsku budućnost. Također, energetska politika treba osigurati

funkcioniranje unutarnjeg tržišta roba i energetskih usluga te jamčiti redovitu opskrbu

jeftinim i sigurnim energetskim izvorima. Stoga se energetska politika EU zasniva na

funkcioniranju unutarnjeg energetskog tržišta i sigurnost opskrbe energentima.

3.1. Razvoj energetske politike u EU od 1951. do 1995. godine

Početak integriranja u Europi započinje Pariškim ugovorom 1951. godine osnivanjem

Europske zajednice za ugljen i čelik (CECA/ECSC), a nastavlja se 1957. godine kada

je Rimskim ugovorom osnovana Europska zajednica za nuklearnu energije

(EURATOM). Osim što su ta dva ugovora značila početak integriranja na Europskom

kontinentu, oni su predstavljali i prve temelje za budući razvoj energetske politike

koji su se tada odnosili na regulaciju sektora energetike u području ugljena i

nuklearne energije. Unatoč tim počecima, integracija na području energetike nije se

razvijala na očekivani način. Naime, razlike u energetskim miksevima, strukturama

energetskih tržišta država članica te različitim prometnim pravcima rezultirali su

različitim interesima država članica što je otežavalo suradnju u području energetike

(Langsdorf, 2011., str.2).

16

Prve zajedničke mjere na području energetike donijete su mnogo kasnije od samog

osnivanja Europske zajednice za ugljen i čelik i Europske zajednice za nuklearnu

energije. Naime, 1950-ih godina neposredno nakon II. svjetskog rata ugljen je bio

jeftin i zadovoljavao 65% svih energetskih potreba tadašnjih zemalja članica te je

ujedno predstavljao temelj stvaranja zajedničkog tržišta. S druge strane, nije postojala

nikakva zajednička politika vezana uz naftu budući da je nafta bila jeftina i sigurna.

Zapadne zemlje otkrivale su nova nalazišta i ostvarivale monopol putem koncesija za

određena nalazišta, a svaka je zemlja članica brinula o svojim potrebama iako je 1964.

godine potpisan Protokol sporazuma o energetskim problemima kojim je dostignuta

dogovorena zajednička politika, ali bez vremenskog determiniranja ( Access to EU –

The importance of energy for Europe, dostupno na:

www.europedia.moussis.eu/books/Book_2/6/19/01/?all=1, preuzeto: 28.05.2013.).

No, 1970-ih godina potražnja za naftom je naglo porasla i zemlje bogate naftom

postale su svjesne svoje snage što je utjecalo na promjenu njihovog stava prema

zemljama potrošačima i naftnim kompanijama preuzimajući prodaju i dogovor oko

novih uvjeta eksploatacije te zahtjevom za vlasničkim udjelima nad energentima.

Članice Zajednice bile su primorane na prve zajedničke mjere (Kandžija i Cvečić,

2011., str.847):

Ø Odluku 68/416 o minimalnim zalihama naftnih proizvoda iz 1968. godine koja

je kasnije ukinuta Direktivom 2009/119,

Ø Uredbu 72/1056 o informiranju Komisije o ulaganjima komunitarnog značaja

za sektore nafte, plina i električne energije iz 1972. godine koja je kasnije

zamijenjena Uredbom 2010/617,

Ø Direktivu 73/238 o mjerama, tijelima i intervencijama za suočavanje s

potencijalnim restrikcijama iz 1973. godine koja je zamijenjena Direktivom

2009/119.

Sve to dovelo je do naftne krize 1973. godine kada se cijena nafte učetverostručila i

primorala već i onako nepripremljenu Europu na štednju. Prvi učinak krize bio je

nedostatak nafte što je dovelo do niza mjera vezanih uz ograničenje potrošnje nafte

kao što je zabrana korištenja automobila nedjeljom, ograničenje brzine, ograničenja

prilikom grijanja i sl. No, već 1980-ih godina uslijedio je novi naftni šok

prouzrokovan iračko-iranskim ratom tako da je cijena nafte bila dvanaest puta veća u

17

odnosu na razdoblje naftnog šoka iz 1973. godine. Drugim riječima, za vrijeme

drugog naftnog šoka cijena barela nafte iznosila je 36 dolara za razliku od prvog

naftnog šoka gdje je za barel nafte bilo potrebno izdvojiti 3 dolara. Takav nagli porast

cijene sirove nafte bio je razoran udarac za nekoliko regija, uključujući i Europu što je

ukazalo na njenu ranjivost posebice u pogledu energetskog sektora. Također, naftne

krize stvorile su osjećaj nesigurnosti među europskim zemljama u pogledu ovisnosti o

raspoloživim količinama i razini cijene nafte kao vitalnog pokretača gospodarstva.

Kako bi se osigurala opskrba, europske zemlje bile su primorane razvijati

međunarodnu mrežu partnerstva te međusobnu suradnju, što je rezultiralo stvaranjem

Međunarodne agencije za energiju te povremeni dijalog sa zemljama proizvođačima

nafte (OPEC).

Određeni pomaci u razvoju energetske politike vidljivi su 1987. godine prihvaćanjem

Jedinstvenog europskog akta koji je postavio temelje za završetak formiranja

Unutarnjeg tržišta, no niti on nije konkretno sadržavao nikakve odredbe o energetskoj

politici. Ono što se postiglo Jedinstvenim europskim aktom prvenstveno se ogleda u

jačanju ovasti nadnacionalnih tijela u drugim politika što je stvorilo pozitivnu klimu u

kojoj su akteri drugih politika postali aktivniji u redefiniranju tradicionalnih

energetskih pitanja (Kandžija i Cvečić, 2011., str.847). Drugim riječima, niti

Jedistveni europski akt iz 1987. godine, a niti Ugovor iz Maastrichta iz 1992. godine

nisu sadržavali nikakve konkretne odrednice o energetskoj politici, već su temelj

odrednica činili određeni članci iz drugih politika. To su ponajprije politika zaštite

okoliša, politika tržišnog natjecanja, vanjska politika i pravila Unutarnjeg tržišta.

Također, Unija je na posredan način razvijala svoju energetsku politiku potpisujući

razne sporazume o trgovini, ulaganjima, razvoju infrastrukture i sigurnosti opskrbe s

trećim državama. Neki od najvažnijih su Ugovor o energetskoj povelji1 i Ugovor o

energetskoj zajednici2.

Prema svemu dosad navednom može se zaključiti kako je razdoblje od 1951. godine

pa sve do početka 1990-ih godina bilo relativno neplodno u pogledu razvoja 1  Ugovor o energetskoj povelji potpisan je 1994. godine, a stupio je na snagu 1998. godine. Do danas je potpisan ili pristupile su 51 država, Europska zajednica i EURATOM. Ugovor o energetskoj povelji pruža multilateralni okvir za energetsku suradnju koja je jedinstvena po međunarodnom pravu (Energy Charter – 1994 Treaty, dostupno na:  www.encharter.org/index.php?id=28, preuzeto: 30.05.2013.). 2  Ugovor o energetskoj zajednici potpisan je 2005. godine između EU i zemalja jugoistočne Europe s ciljem stvaranja cjelovitog tržišta prirodnog plina i električne energije, a u cilju stvaranja regulatornog i tržišnog okvira da privuče investicije u plinsku mrežu, proizvodnju energije i prijenosne mreže (Prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovora o energetskoj zajednici, dostupno na:www.sabor.hr/fgs.axd?id=4189, preuzeto: 30.05.2013.).

18

zajedničke energetske politike. Razlog tome je nepostajanje konsenzusa između

zemalja članica oko energetske politike te razlike u strukturama energetskih tržišta i

energetskih mikseva zemalja članica. Nepostojanje zajedničke energetske politike

pokazalo se velikim propustom prilikom prvog i drugog naftnog šoka što je bio

dovoljan znak kako mora doći do stanovitih promjena, ali i njenog intenzivnijeg

razvoja. To je rezultiralo većim brojem akata, planova i mjera, a prvi važniji

dokument koji postavlja dugoročne ciljeve u okviru zajedničke energetske politike bio

je Bijela knjiga o energetskoj politici iz 1995. godine čime započinje era razvoja

energetske politike Unije.

3.2. Razvoj energetske politike u EU od 1995. do 2008. godine

U prosincu 1995. godine Europska komisija donijela je Bijelu knjigu o energetskoj

politici kojom se utvrđuju ciljevi do kraja 20.stoljeća. Također, ona predstavlja okvir

za razvoj energetske politike koja se temelji na integraciji i deregulaciji tržišta te

javnoj intervenciji u slučaju osiguranja javnog blagostanja, održivog razvoja, zaštite

potrošača te ekonomske i socijalne kohezije. Tri stupa na kojima počiva Bijela knjiga

o energetskoj politici iz 1995. godine su (Dick, 2005., str.194):

Ø Sigurnost opskrbe energijom,

Ø Zaštita okoliša,

Ø Konkurentnost.

Prvi rezultati kao direktna posljedica Bijele knjige vidljivi su kroz Direktive usvojene

1996. i 1998. godine. Direktiva 96/92/EZ usvojena 1996. godine predstavlja početak

otvaranja (liberalizacije) tržišta električne energije odnosno ukidanja monopola u

elektroenergetskom sektoru te uspostavljanja zajedničkih pravila za proizvodnju,

prijenos, distribuciju i opskrbu električnom energijom (Tominov, 2008., str.271). Dok

Direktiva 98/30/EZ usvojena 1998. godine propisuje zajednička pravila za djelatnosti

dobave, skladištenja, transporta, distribucije i opskrbe prirodnim plinom s ciljem

stvaranja jedinstvenog Europskog tržišta prirodnog plina.

Nakon Bijele knjige o energetskoj politici, 2000. godine usvojena je Zelena knjiga o

europskoj strategiji za sigurnost opskrbe koja predstavlja dugoročnu europsku

19

strategiju Unije za smanjenje rizika ovisnosti o uvozu energije te 2005. godine Zelena

knjiga o energetskoj učinkovitosti.

No, bez obzira na to, rastuća cijena energenata na svjetskim tržištima, stalne krize u

području opskrbe energentima te velika ovisnost o tuđim izvorima energije doveli su

ponovno u fokus pitanje zajedničke energetske politike. Kao novo rješenje nametnula

se strategija predložena Zelenom knjigom o održivoj, sigurnoj i konkurentnoj energiji

iz 2006. godine. Naime, Zelenom knjigom iz 2006. godine zasniva se nova energetska

politika na tri stupa obuhvaćena svojstvenim energetskim paketom (Kandžija i

Cvečić, 2011., str.850):

Ø konkurentnosti europskog gospodarstva i dostupnosti opskrbe u okviru

realizacije unutarnjeg energetskog tržišta,

Ø sigurnoj opskrbi, boljom koordinacijom zemalja članica i međunarodnim

dijalogom,

Ø ekološkoj održivosti, putem poticanja energetske učinkovitosti, obnovljive

energije i korištenje biomase, ponajprije radi ublažavanja negativnih učinaka

klimatskih promjena.

Nova energetska politika usvojena Zelenom knjigom iz 2006. godine provodi se

putem Akcijskog plana koji predstavlja skup jasno definiranih ciljeva i mjera

usvojenih na sastanku Europskog vijeća iz 2007. godine. U skladu s tim, Unije se

zalaže za razvoj alternativnih tehnologija i metoda proizvodnje energije, za povećanje

udjela obnovljivih izvora energije. Također, osim toga, Unija se uz energetsku

učinkovitost i energetsku solidarnost zalaže za bolje funkcioniranje unutarnjeg

energetskog tržišta čime se stimuliraju pravedne cijene energije i uštede troškova te

ulaganja u čiste i održive tehnologije.

Sve mjere donesene Zelenom knjigom o održivoj, sigurnoj i konkuretnoj energiji u

cilju ostvarivanja nove Europske energetske politike grupirane su u šest prioritetnih

područja na sljedeći način (Kandžija i Cvečić, 2011., str.851):

Ø poticanje energetskog rasta i razvoja s ciljem realizacije unutarnjeg

energetskog tržišta (posebno tržište plina i električne energije),

Ø sigurnost opskrbe zasnovane na solidarnost zemalja članica – Unija treba

razvijati mehanizme energetskih rezervi i učinkovitu solidarnost radi

20

uklanjanja rizika od krize u opskrbi energijom, i to kroz otvaranje tržišta,

investiranje te bolje upravljanje i nadzor,

Ø osiguranje trajne učinkovitosti i održivosti diversificiranih zaliha i energenata

– koordinacijom zemalja članica potrebnom za energetsku sigurnost Europe,

Ø pozicioniranje EU kao prethodnice u borbi protiv klimatskih promjena i

upotreba tehnologija koje će osigurati čišću energiju i održivost – zacrtani su

ciljevi uštede energije i veće upotrebe izvora obnovljive energije,

Ø istraživanja i inovacije u korist Europske energetske politike, odnosno razvoj

novih tehnologija kroz istraživačke programe i poticanje njihove komercijalne

primjene,

Ø trasiranje koherentne vanjske energetske politike, koja Uniji treba omogućiti

jedinstveni nastup prema trećim zemljama – Unija treba jačati dijalog sa

zemljama dobavljačima te djelovati efikasnije u slučaju hitne opskrbe

energentima.

Također, važno je napomenuti kako je Zelena knjiga o održivoj, sigurnoj i

konkurentnoj energiji kasnije rezultirala Priopćenjem o ograničavanju klimatskih

promjena u kojem su identificirani stupovi energetske budućnosti Europe koji se

ogledaju u poboljšanju energetske učinkovitosti, većem značaju obnovljivih izvora

energije te osiguranju otvorenog i konkurentnog unutarnjeg tržišta. Drugo strateško

izvješće o energiji iz 2008. godine predlaže komplementarne mjere realizacije nove

politike u okviru Akcijskog plana EU-a za energetsku sigurnost i opskrbu odnosno za

promicanje neophodne infrastrukture za europske potrebe, jačanje vanjskih odnosa u

energetici, poboljšanje zalihe plina i nafte te kriznih mehanizama, ali i poticanje

upotrebe vlastitih izvora energije (Kandžija i Cvečić, 2011., str.852).

Prema svemu dosad navedenom, može se zaključiti kako do 1995. i Bijele knjige o

energetskoj politici nije bilo nekih izrazitih pomaka u stvaranju zajedničke energetske

politike. Tek 1995. godine Bijela knjiga o energetskoj politici istakla je važnost

energetske politike kao dijela općih ciljeva ekonomske politike EU koja se temelji na

integraciji i deregulaciji tržišta. Od tada zapravo počinje pravi razvoj energetske

politike EU da bi 2006. godine Zelenom knjigom o održivoj, konkuretnoj i sigurnoj

energiji energetska politika EU dobila nove smjernice razvoja koje se temelje na

konkuretnosti energetskog sektora EU, sigurnosti opskrbe te održivom razvoju.

21

Tom knjigom energetska politika dobiva novi oblik i značaj unutar Europske unije u

smislu poticanja konkuretnosti i sigurnosti opskrbe tako i održivom razvoju kao

nositelju energetske budućnosti Unije. Koncept održivog razvoja s aspekta energetike

podrazumijeva razvoj i poticanje obnovljivih izvora energije, energetske efikasnosti,

nuklearne energije, istraživanje i inovacije te trgovanje emisijskim pravima. U skladu

s time, može se uočiti kako je energetska politika EU dobila prava i obveze u smislu

poticanja i usmjeravanja daljnjeg razvoja energetskog sektora u skladu s ciljevima

održivog razvoja EU.

Prije prelaska na novo poglavlje u kojem će biti nešto više riječi o energetskom

sektoru EU, u nastavku rada prikazan je pregled važnijih direktiva i dokumenata

vezanih uz energiju i okoliš, obnovljive izvore energije te energetsku učinkovitost.

Tablica 2 - Direktive i dokumenti EU direktive – energija i okoliš Bijela knjiga o energetskoj politici iz 1995. godine

- Zaštita okoliša, - Sigurnost opskrbe energijom, - Konkurentnost industrije.

Bijela knjiga o obnovljivim izvorima energije iz 1997. godine - Potreba za povećanjem proizvodnje energije iz obnovljivih izvora na razini

pojedinih država i na razini lokalnih zajednica, - Povećati udio OIE u ukupnoj potrošnji energije na 12% na razini EU prema

strategiji svake države s procjenom vlastitog doprinosa i mjerama provedbe, - Potreba procjena doprinosa za svaki OIE na nacionalnoj i lokalnoj razini,

analiza raznih tehnologija za korištenje OIE i donošenje podciljeva za svaku tehnologiju,

- Korištenje vlastitih resursa i ispunjavanje obveza vezanih uz zaštitu okoliša. Zelena knjiga o sigurnosti opskrbe energijom iz 2000. godine

- Rebalans politike opskrbe energijom utjecajem na politiku potrošnje, - Ocjena utjecaja nuklearne energije u srednjoročnom razdoblju, - Osiguravanje jačih mehanizama za izgradnju strateških zaliha i novih

opskrbnih putova za povećanje potrošnje nafte i plina. Zelena knjiga o europskoj strategiji za održivu, konkurentnu i sigurnu opskrbu energijom iz 2006. godine

- Razvoj konkurencije na unutarnjem tržištu energijom, - Diverzifikacija energetskog miksa, - Solidarnost i sigurnost opskrbe, - Održivi razvoj i smanjenje klimatskih promjena, - Promocija inovacija i novih tehologija, - Definiranje energetske politike izvan EU.

22

Zelena knjiga Europske energetske politike iz 2007. godine - Smanjenje emisije stakleničkih plinova iz razvijenih zemalja za 30% do

2020. godine, - Povećanje energetske efikasnosti za 20% do 2020. godine, - Povećanje udjela obnovljivih izvora energije na 20% do 2020. godine, - Povećanje udjela biogoriva u prometu na 10% do 2020. godine.

EU direktive – obnovljivi izvori energije Direktiva o promociji proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije EC/2001/77

- Do 2010. godine 22% ukupno proizvedene električne energije bude iz obnovljivih izvora,

- Promocija obnovljivih izvora energije je visoki prioritet EU zbog sigurnosti diverzifikacije opskrbe energijom, zaštite okoliša i ekonomske kohezije,

- Evaluacija postojećih nacionalih propisa i donošenja novih, - Donošenjem mehanizama potpore.

Direktiva o promociji upotrebe biogoriva u prometu EC/2003/30 - Biogorivo – tekuće i plinovito gorivo za upotrebu u prometu proizvedeno iz

biomase, - Obavezu zemljama članicama da osiguraju plasiranje minimalog udjela

biogoriva na tržištu, - Do kraja 2005. godine udio goriva od 2% izračunatog na osnovu energetskog

udjela, od ukupne količine mineralnog (dizelskog i benzinskog) goriva plasiranog na tržište,

- Do kraja 2010. godine udio biogoriva od 5,75%. Direktiva o promociji korištenja energije iz obnovljivih izvora EC/2009/28

- Uključuje odredbe Direktive 2001/77 i 2003/30, - 20% udio energije iz obnovljivih izvora u finalnoj potrošnji do 2020.godine, - 10% udio obnovljivih izvora u sektoru prometa do 2020. godine, - Obavezna izrada nacionalnih akcijskih planova za ostvarivanje nacionalnih

ciljeva do 6/2010, - Povećanje udjela OIE u sektorima grijanja i hlađenja, električne energije i

prometa EU direktive – energetska učinkovitost Akcijski plan za energetsku učinkovitost iz 2007. godine

- Upravljanje i smanjenje potreba u potrošnji i opskrbi energijom s ciljem godišnje uštede od 20% primarne energije do 2020. godine,

- Korištenje i razvoj energetski učinkovitih tehnologija, proizvoda i usluga, promjena navika u potrošnji uz zadržavanje kvalitete života,

- Ciljevi uštede: - Stambeni i uslužni sektor od 27% do 30%, - Industrija do 25%, - Promet do 26%, - Poboljšanje energetskih karakteristika,

23

- Eco design i labelling standard, - Povećanje učinkovitosti u neposrednoj potrošnji, - Poboljšanje energetskih karakteristika zgrada, - Poboljšanje učinkovitosti u proizvodnji energije, - Smanjenje gubitaka u proizvodnji, prijenosu i distribuciji energije, - Promocija korištenja kogeneracije, - Promocija decentralizirane proizvodnje energije.

Direktiva o energetskim uslugama i učinkovitosti u finalnoj potrošnji energije 2006/32/EC

- Cilj: nacionalni cilj od 9% uštede u finalnoj potrošnji energije, - Energetska učinkovitost i predviđanje potrošnje za smanjenje potrošnje

energije i zaštitu okoliša, - Korištenje ekonomskog potencijala od ostvarenih energetskih ušteda, - Obveze za javni sektor na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini,

distributere energije, operatere distribucijskog sustava prodavatelje energije, tvrtke koje pružaju usluge povećanja energetske učinkovitosti

- Obveze javnog sektora u gospodarenju energijom – uključivanje povećanja energetske učinkovitosti u vlastite investicije, amortizaciju troškova i operativni proračun,

- Obveza javnog sektora u postupku javne nabave – korištenje kriterija energetske učinkovitosti u sektoru energije, prometa, voda, javnim radovima, ugovorima o opskrbi i uslugama,

Direktiva o energetskim karakteristikama zgrada 2010/31/EC - Od 2019. g. sve nove zgrade trebaju biti gotovo nul – energetske (proizvoditi

energiju na lokaciji, - Nacionalni planovi za povećanje broja skoro nul – energetskih zgrada, - Uspostava financijskih mehanizama za povećanje energetske učinkovitosti na

nacionalnom i europskom nivou, - Uspostava pćeg okvira za metodologiju proračuna energetskih svojstava

zgrada i dijelova zgrada, - Primjena minimalnih zahtjeva energetske učinkovitosti za nove zgrade i nove

dijelove zgrada, - Energetska certifikacija zgrada ili dijelova zgrada, - Redovitu inspekciju kotlova i sustava za kondicioniranje zraka u zgradama, - Nezavisni sustav kontrole energetskih certifikata i izvještaja.

Izvor: Energetska efikasnost i obnovljivi izvori energije – potpora kreiranju energetske politike na lokalnoj razini, dostupno na: www.menea.hr/component/attachments/download/26.html, preuzeto: 04.06.2013.

24

4. BILANCA ENERGETSKOG SEKTORA EU

Osnivački ugovori iz 1950-ih godina zasnivali su se na pretpostavci o

samodovoljnosti Zajednice prvenstveno ugljenom i nukleanom energijom. No, 20

godina kasnije dogodio se veliki proboj nafte na svjetskom tržištu što je rezultiralo

naftnim šokovima 1970-ih godina te nagnalo tadašnju Zajednicu na ozbiljne promjene

kada je u pitanju zajednička energetska politika. Ipak, zajednički nastup i zajedničke

strategije razvoja energetske politike uslijedile su tek na prijelazu u novo tisućljeće

kada je sve veća potreba za energijom postala prijeteći čimbenik stabilnosti kako

europskog tako i svjetskog gospodarstva.

Današnja energetska politika Unije odnosi se na praćanje i reguliranje potražnje za

energijom te korištenje najčešćih izvora energije kao i sekundarnih oblika energije

suočavajući se sa brojnim izazovima od kojih su najznačajniji (Kandžija i Cvečić,

2011., str.870): otvaranje europskog tržišta električne energije i plina, potreba razvoja

obnovljivih izvora energije, nuklearna sigurnost te smanjenje energetske ovisnosti

Europe. U skladu s time u nastavku rada prikazana je kratka bilanca energetskog

sektora EU u cilju boljeg razumijevanja sadašnjeg stanje Unije na području

energetike.

4.1. Proizvodnja primarne energije u EU

U promatranom razdoblju od 2004. do 2011. godine proizvodnja primarne energije u

Uniji bilježi pad od 13,3%. Od toga najveći pad zabilježen je u proizvodnji nafte i

naftnih derivata od 41,5% te proizvodnji plina od 31,0% dok je najmanji pad

zabilježen u proizvodnji nuklearne energije od samo 10,1%. S druge strane,

obnovljivi izvori energije bilježe rast proizvodnje od 49,4% što se posebice vidi

nakon 2006. godine kada rast proizvodnje primarne energije iz obnovljivih izvora

prosječno raste po stopi od 6,1%. Također, važno je napomenuti kako obnovljivi

izvori energije u proizvodnji primarne energije čine 21,6% odmah iza nuklearne

energije koja čini 29,1%, a nakon njih slijede kruta goriva sa 20,7% te plin sa 17,4% i

nafta sa 10,5% udjela u ukupnoj proizvodnji primarne energije u 2011. godini

(Grafikon 1).

25

Grafikon 1 - Proizvodnja primarne energije u EU od 2004. do 2011. godine

Izvor: obrada autora prema podacima s Eurostata

U nastavku rada prikazana je proizvodnja krutih goriva, nafte i naftnih derivata,

prirodnog plina, nuklearne energije te obnovljivih izvora energije za cijelu Unije te za

5 zemalja članica s najvećim udjelima proizvodnje pojedinog energenta u razdoblju

od 2004. do 2011. godine.

Tablica 3 - Proizvodnja krutih goriva u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE)

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 200,426 194,864 190,636 184,856 176,829 165,338 162,965 166,484 Ver.in. - 97,2 97,8 97,0 95,7 93,5 98,6 102,2 POL 68,805 68,420 67,106 61,992 60,535 56,096 55,077 55,340 Ver.in. -- 99,4 98,1 92,4 97,6 92,7 98,2 100,5 GER 58,338 56,488 53,371 54,590 50,048 45,703 45,125 46,529 Ver.in. - 96,8 94,5 102,3 91,7 91,3 98,7 103,1 CZE 23,563 23,570 23,862 23,804 22,785 20,853 20,730 20,896 Ver.in. - 100,1 98,8 99,8 95,7 91,5 99,4 100,8 UK 14,350 11,615 10,474 9,808 10,339 10,067 10,402 10,446 Ver.in. - 80,9 90,2 93,6 105,4 97,4 103,3 100,4 GRE 8,547 8,538 8,170 8,389 8,129 8,176 7,315 7,505 Ver.in. - 99,9 95,7 102,7 96,9 100,6 89,5 102,6

Izvor: Supply, transformation, consumption – solid fuels, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 10.06.2013. Prema podacima iz tablice 3 može se zaključiti kako je proizvodnja krutih goriva u

EU u stalnom padu od 2004. do 2010. godine, a tek 2011. godine vidljiv je rast od

2,2% u odnosu na prethodnu godinu. Rast u 2011. godini nije previše utjecao na

negativan trend što dokazuje i činjenica da je proizvodnja krutih goriva u EU

zabilježila pad od 16,9% u promatranom razdoblju. Najveći proizvođač krutih goriva

0%  

10%  

20%  

30%  

40%  

50%  

60%  

70%  

80%  

90%  

100%  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010   2011  

Industrijski  otpad  

Obnovljivi  izvori  

Nuklearna  energija  

Prirodni  plin  

Nafta  

Kruta  goriva  

26

kao primarnog energenta je Poljska sa udjelom od 33,2%, nakon čega slijedi

Njemačka sa 27,9% i Češka Republika sa 12,6%. Najveći rast proizvodnje krutih

goriva (od promatranih zemalja) zabilježen je kod Velike Britanije 2008. godine od

5,4% u odnosu na 2007. godinu, dok je najveći pad proizvodnje krutih goriva također

zabilježen kod Velike Britanije 2005. godine od 19,1% u odnosu na 2004. godinu.

Važno je primjetiti kako sve promatrane zemlje članice ostvaruju pad proizvodnje

krutih goriva u razdoblju od 2004. do 2011. godine.

Tablica 4 – Proiz. nafte i naftnih derivata u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE)

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 144,645 132,728 121,435 119,861 111,997 105,127 97,357 84,549 Ver.in. - 91,8 91,5 98,7 93,4 93,9 92,6 86,8 UK 98,498 87,452 79,028 78,942 73,725 70,186 63,977 52,834 Ver.in. - 88,8 90,4 99,9 93,4 95,2 91,2 82,6 DEN 19,756 19,004 17,288 15,579 14,399 13,260 12,478 11,250 Ver.in. - 96,2 91,0 90,1 92,4 92,1 94,1 90,2 ITA 5,817 6,453 6,426 6,718 6,096 5,246 5,971 5,886 Ver.in. - 111,0 99,6 104,5 90,7 86,1 113,8 98,6 ROM 5,814 6,184 5,850 5,064 4,906 4,676 4,446 4,368 Ver.in. - 106,4 94,6 86,6 96,9 95,3 95,1 98,2 GER 5,020 5,300 5,295 5,267 5,016 4,565 3,837 3,973 Ver.in. - 105,6 99,9 99,5 95,2 91,0 84,1 103,5

Izvor: Supply, transformation, consumption – oil, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 10.06.2013.

Prema podacima iz tablice 4 može se zaključiti kako je proizvodnja nafte i naftnih

derivata u EU u stalnom padu i to za 41,5% u promatranom razdoblju. Najveći

proizvođač nafte i naftnih derivata u EU je Velika Britanija sa udjelom od 62,5%,

nakon čega slijedi Danska sa 13,3% i Italija sa 7,0% u 2011. godini. Najveći rast u

proizvodnje nafte i naftnih derivata (od promatranih zemalja) zabilježen je kod Italije

2010. godine od 13,8% u odnosu na 2009. godinu, dok je najveći pad proizvodnje

nafte i naftnih derivata zabilježen kod Njemačke 2010. godine od 15,9% u odnosu na

2009. godinu. Osim toga, može se primjetiti kako sve promatrane zemlje članice

ostvaruju pad proizvodnje nafte i naftnih derivata kroz promatrano razdoblje osim

Italije koja ostvaruje rast od 1,2%.

U nastavku rada prikazana je proizvodnja plina i proizvodnja nuklearne energije u

razdoblju od 2004. do 2011. godine.

27

Tablica 5 - Proiz. prirodnog plina u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE) 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 203,257 188,677 179,413 167,222 168,107 153,049 156,190 140,173 Ver.in. - 92,8 95,1 93,2 100,5 91,0 102,1 89,7 NED 61,585 56,265 55,394 54,443 59,893 56,410 63,432 57,742 Ver.in. - 91,4 98,5 98,3 110,0 94,2 112,4 91,0 UK 86,770 79,397 72,008 64,912 62,699 53,748 51,468 40,759 Ver.in. - 91,5 90,7 90,1 96,6 85,7 95,8 79,2 GER 14,732 14,224 14,052 13,094 11,314 11,116 9,694 10,893 Ver.in. - 96,6 98,8 93,2 86,4 98,2 87,2 112,4 ROM 10,377 9,701 9,558 9,223 8,993 8,938 8,619 8,667 Ver.in. - 93,5 98,5 96,5 97,5 99,4 95,8 100,6 ITA 10,615 9,886 8,992 7,949 7,580 6,563 6,885 6,920 Ver.in. - 93,1 91,0 88,4 95,4 86,6 104,9 100,5

Izvor: Supply, transformation, consumption – gas, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 11.06.2013. Prema podacima iz tablice 5 može se zaključiti kako proizvodnja prirodnog plina u

EU bilježi pad od 2004. do 2011. godine od 31,0%. Rast proizvodnje prirodnog plina

u EU zabilježen je u 2008. godini u odnosu na 2007. godinu i to za 0,5% te 2010.

godine u odnosu na 2009. godinu za 2,1%, da bi 2011. godine proizvodnja plina pala

za 10,3% u odnosu na 2010. godinu. Najveći proizvođač prirodnog plina u EU je

Nizozemska sa udjelom od 41,2%, nakon čega slijedi Velika Britanije sa 29,1% i

Njemačka sa 7,8% u 2011. godini. Najveći rast proizvodnje prirodnog plina (od

promatranih zemalja) zabilježen je kod Nizozemske 2010. godine od 12,4% u odnosu

na 2009. godinu, dok je najveći pad proizvodnje prirodnog plina zabilježen također

kod Velike Britanije 2009. godine od 13,4% u odnosu na 2008. godinu. Također,

važno je napomenuti kako sve promatrane zemlje članice ostvaruju pad proizvodnje

prirodnog plina u razdoblju od 2004. do 2011. godine.

Tablica 6 - Proizvodnja nuklearne energije u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE)

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 260,286 257,516 255,499 241,410 241,909 230,767 236,563 234,010 Ver.in. - 98,9 99,2 94,5 100,2 95,4 102,5 98,9 FRA 115,625 116,474 116,128 113,430 113,357 105,693 110,539 114,114 Ver.in. - 100,7 99,7 97,7 99,9 93,2 104,6 103,2 GER 43,095 42,061 43,148 36,251 38,305 34,806 36,257 27,852 Ver.in. - 97,6 102,6 84,0 105,7 90,9 104,2 76,8 UK 20,636 21,054 19,463 16,258 13,539 17,824 16,029 17,794 Ver.in. - 102,0 92,4 83,5 83,3 131,6 89,9 111,0 SWE 19,988 18,670 17,277 17,275 16,480 13,458 14,917 15,600 Ver.in. - 93,4 92,5 99,9 95,4 81,7 110,8 104,6 SPA 16,407 14,842 15,510 14,214 15,212 13,610 15,991 14,892 Ver.in. - 90,5 104,5 91,6 107,0 89,5 117,5 93,1

Izvor: Supply, transformation – nuclear energy, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 11.06.2013.

28

Prema podacima iz tablice 6 može se zaključiti kako proizvodnja nuklearne energije u

EU bilježi pad od 10,1% u promatranom razdoblju bez obzira na rast u 2008. godini u

odnosu na 2007. godinu od 0,2% i rast u 2010. godini u odnosu na 2009. godinu od

2,5%. Najveći proizvođač nuklearne energije u 2011. godini je Francuska sa udjelom

od 48,8% nakon čega slijedi Njemačka sa 11,9% i Velika Britanija sa 7,6%. Najveći

rast proizvodnje nuklearne energije (od promatranih zemalja) zabilježen je kod Velike

Britanije 2009. godine od 31,6% u odnosu na 2008. godinu, dok je najveći pad

proizvodnje nuklearne energije zabilježen kod Švedske 2009. godine od 18,3% u

odnosu na 2008. godinu. Kao i kod proizvodnje krutih goriva, proizvodnje nafte i

naftnih derivata, proizvodnje plina tako i kod proizvodnje nuklearne energije sve

promatrane zemlje članice ostvaruju pad proizvodnje u promatranom razdoblju.

U nastavku rada prikazana je proizvodnja primarne energije iz obnovljivih izvora koji

bilježe drugačiji trend za razliku od onih koje bilježe proizvodnja krutih goriva,

proizvodnja plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata te proizvodnja nuklearne

energije kao primarnih energenata.

Tablica 7 – Proiz. iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE)

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 116,405 121,057 129,086 141,165 149,707 156,975 176,171 173,962 Ver.in. - 104,0 106,6 109,4 106,1 104,9 112,2 98,7 GER 16,452 18,444 22,789 30,696 30,811 30,386 36,023 35,357 Ver.in. - 112,1 123,6 134,7 100,4 98,6 118,6 98,2 ITA 11,937 11,529 12,202 11,905 13,514 15,435 17,247 19,640 Ver.in. - 96,6 105,8 97,6 113,5 114,2 111,7 113,9 FRA 16,915 16,585 16,591 17,270 19,472 19,992 21,807 19,273 Ver.in. - 98,0 100,1 104,1 112,8 102,7 109,1 88,4 SWE 13,528 15,268 14,846 15,663 16,043 16,250 17,903 16,226 Ver.in. - 112,9 97,2 105,5 102,4 101,3 110,2 90,6 SPA 8,942 8,590 9,418 10,355 10,864 12,765 15,374 14,574 Ver.in. - 96,1 109,6 109,9 104,9 117,5 120,4 94,8

Izvor: Supply, transformation, consumption – renewables and wastes (total, solar heat, biomass, geothermal wastes); Supply, transformation, consumption – renewables (hydro, wind, photovoltaic); Supply, transformation, consumption – renewables (biofuels), dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 11.06.2013. Prema podacima iz tablice 7 može se zaključiti kako je proizvodnja primarne energije

iz obnovljivih izvora zabilježila rast od 49,5% u promatranom razdoblju što jasno

ocrtava primjenu donesenih mjera Nove energetske politike iz 2006. godine. Najveći

proizvođač primarne energije iz obnovljivih izvora u EU je Njemačka sa udjelom od

20,3% nakon čega slijedi Italija sa udjelom od 11,3% te Francuska sa udjelom od

11,1% u 2011. godini. S druge strane, najveći porast proizvodnje primarne energije iz

29

obnovljivih izvora (od promatranih zemalja) zabilježen je kod Njemačke 2007. godine

od 34,7% u odnosu na 2006. godinu dok je najveći pad proizvodnje primarne energije

iz obnovljivih izvora zabilježen kod Španjolske 2005. godine od 3,9% u odnosu na

2004. godinu. Također, ovdje je važno napomenuti kako sve promatrane zemlje

članice ostvaruju rast proizvodnje primarne energije iz obnovljivih izvora od 2004. do

2011. godine što je vrlo ohrabrujuće za budućnost obnovljivih izvora u Uniji.

Prema svemu dosad navedenom može se zaključiti kako je EU prepoznala važnost i

mogućnosti obnovljivih izvora energije kao glavnog pokretača gospodarstva na

siguran, čist i za društvo prihvatljiv način.

4.2. Proizvodnja električne energije u EU

Proizvodnja električne energije u EU bilježi pad od 0,5% u razdoblju od 2004. do

2011. godine. No, bez obzira na pad proizvodnje električne energije, može se vidjeti

kako je kroz promatrano razdoblje proizvodnja električne energije ostvarivala rast što

je prekinuto tek 2009. godine. Također, važno je napomenuti kako proizvodnja

električne energije u EU iz fosilnih goriva (nafta, ugljen, plin) te proizvodnja

električne energije iz nuklearne energije kao i ukupna proizvodnja električne energije

ostvaruje pad u promatranom razdoblju. Tako, proizvodnja električne energije iz

fosilnih goriva ostvaruje pad od 2,8%, dok proizvodnja električne energije iz

nuklearne energije ostvaruje pad od 10,1% u promatranom razdoblju. Za razliku od

toga, proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora ostvaruje rast u

promatranom razdoblju od 29,8% (Tablica 8).

Tablica 8 – Proiz. električne energije u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE)

EU 27 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

Ukupno 285,198 287,027 291,259 292,215 292,363 277,660 289,850 283,706 Ver.in. - 100,6 101,5 100,3 100,1 95,0 104,4 97,9 Fos.gor. 159,305 162,231 165,680 169,546 166,814 154,121 158,906 154,875 Ver.in. - 101,8 102,1 102,3 98,4 92,4 103,1 97,5 Nuk.en. 86,710 85,787 85,115 80,419 80,586 76,870 78,815 77,968 Ver.in. - 98,9 99,2 94,5 100,2 95,4 102,5 98,9 Obn.iz. 39,183 39,009 40,464 42,250 44,963 46,669 52,129 50,863 Ver.in. - 99,6 103,7 104,4 106,4 103,8 111,7 97,6

Izvor: Supply, transformation, consumption – electricity, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 11.06.2013. U nastavku rada prikazana je struktura proizvodnje električne energije u 2011. godini

sa udjelima pojedinih energanata u proizvodnji električne energije.

30

Grafikon 2 - Udjeli energenata u proizvodnji električne energije u 2011. g.

Izvor: izrada autora prema podacima iz tablice 8.

Prema podacima iz grafikona 2 najveći udio u proizvodnji električne energiju u 2011.

godini imaju fosilna goriva od 55%, nakon čega slijedi nuklearna energije od 27% te

obnovljivi izvori energije od 18%. No, bez obzira na to važno je opet napomenuti

kako je proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora ostvarila rast u

promatranom razdoblju.

U nastavku rada nakon proizvodnje primarne energije i proizvodnje električne

energije u EU, prikazana je finalna potrošnja u EU za razdoblje od 2004. do 2011.

godine.

4.3. Finalna potrošnja energije u EU

U promatranom razdoblju od 2004. do 2011. godine finalna potrošnja energije u EU

bilježi pad od 6.3%. Od toga najveći pad zabilježen je u potrošnji prirodnog plina od

15,3% te u potrošnji toplinske energije od 15,0%. Također, osim pada finalne

potrošnje prirodnog plina i toplinske energije, zabilježen je pad finalne potrošnje

krutih goriva od 12,1% te pad finalne potrošnje nafte i naftnih derivata od 11,4%. S

druge strane, finalna potrošnja energije iz obnovljivih izvora te finalna potrošnja

električne energije ostvaruju rast u promatranom razdoblju od 68,2% za potrošnju iz

obnovljivih izvora te 1,3% za potrošnju električne energije. Također, važno je

napomenuti kako najveći udio u finalnoj potrošnji u EU zauzima nafta sa 40,1%,

nakon čega slijedi električna energija sa 21,6% te prirodni plin sa 21,2% pa potom

obnovljivi izvori energije sa 8,3% te kruta goriva i toplinska energija sa po 4,4% u

2011. godini (Grafikon 3).

55%  27%  

18%  

Proizvodnja električne energije u 2011. g.

Fosilna  goriva  

Nuklearna  energija  

Obnovljivi  izvori  energije  

31

Grafikon 3 - Finalna potrošnja energije u EU od 2004. do 2011. g.

Izvor: izrada autora prema podacima s Eurostata

U nastavku rada prikazana je finalna potrošnja krutih goriva, nafte i naftnih derivata,

prirodnog plina, električne energije, obnovljivih izvora energije te toplinske energije

za cijelu Unije te za 5 zemalja članica s najvećim udjelima u finalnoj potrošnji

pojedinog energenta za razdoblje od 2004. do 2011. godine.

Tablica 9 - Finalna potrošnja krutih goriva u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE)

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 55,509 54,277 54,859 54,629 53,378 43,072 49,570 48,812 Ver.in. - 97,8 101,1 99,6 97,8 80,7 115,1 98,5 POL 11,692 11,474 12,421 12,019 12,210 11,397 13,410 12,072 Ver.in. - 98,1 108,3 96,8 101,6 93,3 117,7 90,0 GER 10,064 9,857 9,715 10,085 10,223 8,310 9,636 10,045 Ver.in. - 97,9 98,6 103,8 101,4 81,3 116,0 104,2 FRA 4,899 5,219 5,353 5,488 5,196 3,896 4,548 4,258 Ver.in. - 106,5 102,6 102,5 94,7 75,0 116,7 93,6 UK 4,866 4,579 4,752 4,950 5,007 4,074 3,964 3,733 Ver.in. - 94,1 103,8 104,2 101,2 81,4 97,3 94,2 ITA 3,839 3,980 3,674 3,657 3,287 1,837 2,910 3,413 Ver.in. - 103,7 92,3 99,5 89,9 55,9 158,4 117,3

Izvor: Supply, transformation, consumption – solid fuels, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013. Prema podacima iz tablice 9 može se zaključiti kako je finalna potrošnja krutih goriva

u EU zabilježila pad od 12,1% u promatranom razdoblju kao i sve promatrane zemlje

članice. Nadalje, najveći potrošač krutih goriva u EU je Poljska sa udjelom od 24,7%

nakon čega slijedi Njemačka sa 20,6% te Francuska sa 8,7% u 2011. godini. Također,

najveći porast finalne potrošnje krutih goriva (od promatranih zemalja) zabilježen je

kod Italije u 2010. godini od 58,4% u odnosu na 2009. godinu dok je najveći pad

0%  

10%  

20%  

30%  

40%  

50%  

60%  

70%  

80%  

90%  

100%  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010   2011  

Obnovljivi  izvori  

Toplinska  energija  

Električna  energija  

Nafta  

Prirodni  plin  

Kruta  goriva  

32

finalne potrošnje krutih goriva zabilježen kod Francuske u 2009. godini od 25,0% u

odnosu na 2008. godinu.

Tablica 10 - Finalna potrošnja nafte i naftnih derivata u EU od 2004. do 2011.g.

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 499,714 499,752 498,388 486,221 486,223 459,956 454,953 442,497 Ver.in. - 100,1 99,7 97,6 100,1 94,6 98,9 97,3 GER 91,283 88,873 90,019 78,834 86,331 82,671 82,490 79,699 Ver.in. - 97,4 101,3 87,6 109,5 95,8 99,8 96,6 FRA 74,515 73,282 72,843 70,907 70,043 67,760 66,838 65,301 Ver.in. - 98,3 99,4 97,3 98,8 96,7 98,6 97,7 UK 64,673 65,398 65,718 65,765 63,457 60,155 59,920 58,845 Ver.in. - 101,1 100,5 100,1 96,5 94,8 99,6 98,2 ITA 59,506 59,032 58,421 57,915 55,653 51,084 48,910 48,485 Ver.in. - 99,2 99,0 99,1 96,1 91,8 95,7 99,1 SPA 52,298 53,146 52,940 54,224 51,478 47,616 46,762 44,033 Ver.in. - 101,6 99,6 102,4 94,9 92,5 98,2 94,2

Izvor: Supply, transformation, consumption – oil, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013.

Prema podacima iz tablice 10 može se zaključiti kako je finalna potrošnja nafte i

naftnih derivata u EU zabilježila pad od 11,4% u promatranom razdoblju kao i sve

promatrane zemlje članice. Najveći potrošač nafte i naftnih derivata u EU je

Njemačka sa udjelom od 18,0% nakon čega slijedi Francuska sa 14,8% te Velika

Britanije sa 13,3%. Nadalje, najveći rast finalne potrošnje nafte i naftnih derivata (od

promatranih zemalja) zabilježen je kod Njemačke 2008. godine od 9,5% u odnosu na

2007. godinu dok je najveći pad finalne potrošnje zabilježen također kod Njemačke

2007. godine od 12,4% u odnosu na 2006. godinu.

Tablica 11 - Finalna potrošnja prirodnog plina u EU od 2004. do 2011. g.

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 275,755 275,404 268,524 257,140 261,187 246,481 261,171 233,538 Ver.in. - 99,9 97,5 95,8 101,6 94,4 106,0 89,4 GER 58,858 57,216 57,794 56,463 57,036 55,605 51,509 45,135 Ver.in. - 97,2 101,0 97,7 101,0 97,5 92,6 87,6 UK 51,372 49,845 47,370 44,965 45,958 41,219 46,395 38,140 Ver.in. - 97,0 95,0 94,9 102,2 89,7 112,6 82,2 ITA 38,975 40,590 38,458 36,226 36,626 36,071 38,499 35,535 Ver.in. - 104,1 94,7 94,2 101,1 98,5 106,7 92,3 FRA 32,758 32,753 31,771 30,185 31,444 29,919 31,664 26,239 Ver.in. - 99,9 97,0 95,0 104,2 95,2 105,8 82,9 NED 20,832 19,855 19,731 18,409 19,582 19,060 21,914 18,330 Ver.in. - 95,3 99,4 93,3 106,4 97,3 115,0 83,6

Izvor: Supply, transformation, consumption – gas, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013.

33

Prema podacima iz tablice 11 može se zaključiti kako je finalna potrošnja prirodnog

plina u EU zabilježila pad od 15,3% u promatranom razdoblju kao i sve promatrane

zemlje članice. Najveći potrošač prirodnog plina u EU je Njemačka sa udjelom od

19,3% nakon čega slijedi Velika Britanija sa 16,3% te Italija sa 15,2%. Nadalje,

najveći rast finalne potrošnje prirodnog plina (od promatranih zemalja) zabilježen je

kod Nizozemske 2010. godine od 15,0% u odnosu na 2009. godinu dok je najveći pad

finalne potrošnje prirodnog plina zabilježen kod Velike Britanije 2011. godine od

17,8% u odnosu na 2010. godinu.

Tablica 12 - Finalna potrošnja el. en. u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE)

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 234,951 238,178 242,378 243,843 244,837 232,007 242,661 237,966 Ver.in. - 101,4 101,8 100,6 100,4 94,8 104,6 98,1 GER 44,686 44,794 45,211 45,344 45,189 42,612 45,482 44,842 Ver.in. - 100,2 100,9 100,3 99,7 94,3 106,7 98,6 FRA 36,127 36,352 36,709 36,631 37,209 35,938 38,185 36,089 Ver.in. - 100,6 101,0 99,8 101,6 96,6 106,3 94,5 UK 29,144 29,981 29,684 29,377 29,391 27,665 28,270 27,344 Ver.in. - 102,9 99,0 99,0 100,1 94,1 102,2 96,7 ITA 25,411 25,871 26,550 26,597 26,596 24,937 25,736 25,953 Ver.in. - 101,8 102,6 100,2 99,9 93,8 103,2 100,8 SPA 19,834 20,827 21,163 21,564 21,934 20,617 21,049 20,631 Ver.in. - 105,0 101,6 101,9 101,7 94,0 102,1 98,0

Izvor: Supply, transformation, consumption – electricity, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013. Prema podacima iz tablice 12 može se zaključiti kako je finalna potrošnja električne

energije u EU zabilježila rast od 1,3% u promatranom razdoblju. Nadalje, osim rasta

ukupne finalne potrošnje električne energije, zabilježen je rast finalne potrošnje

električne energije i kod Njemačke od 0,3%, Italije od 2,1% te Španjolske od 4,0%.

Najveći potrošač električne energije u EU je Njemačka sa udjelom od 18,8% nakon

čega slijedi Francuska sa 15,2% te Velika Britanija sa 11,5%. Nadalje, najveći rast

finalne potrošnje električne energije (od promatranih zemalja) zabilježen je kod

Njemačke 2010. godine od 6,7% u odnosu na 2009. godinu dok je najveći pad finalne

potrošnje električne energije zabilježen kod Italije 2009. godine od 6,2% u odnosu na

2008. godinu.

34

Tablica 13 - Finalna potrošnja obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 54,207 57,439 63,986 69,661 77,107 82,420 92,275 91,189 Ver.in. - 106,0 114,0 108,9 110,7 106,9 120,0 98,8 GER 8,054 10,086 13,334 14,435 14,586 13,802 17,063 17,147 Ver.in. - 125,2 132,2 108,3 101,0 94,6 123,6 100,5 FRA 9,648 9,794 10,017 11,255 14,012 14,272 15,185 13,950 Ver.in. - 101,5 102,3 112,4 124,5 101,9 106,4 91,9 SPA 3,862 4,048 4,176 4,665 5,029 6,077 6,802 7,521 Ver.in. - 104,8 103,2 111,7 107,8 120,8 111,9 110,6 ITA 2,267 2,163 2,638 2,293 3,556 5,305 6,738 6,943 Ver.in. - 95,4 122,0 86,9 155,1 149,2 127,0 103,0 POL 3,906 3,894 4,069 4,052 4,863 5,347 6,244 6,532 Ver.in. - 99,7 104,5 99,6 120,0 110,0 116,8 104,6

Izvor: Supply, transformation, consumption – renewables and wastes (total, solar heat, biomass, geothermal wastes);Supply, transformation, consumption – renewables (biofuels), dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013.

Prema podacima iz tablice 13 može se zaključiti kako je finalna potrošnja energije iz

obnovljivih izvora u EU zabilježila rast od 68,2% u promatranom razdoblju kao i sve

promatrane zemlje članice. Najveći potrošač energije iz obnovljivih izvora u EU je

Njemačka sa udjelom od 18,8% nakon čega slijedi Francuska sa 15,3% te Španjolska

sa 8,2%. Nadalje navjeći rast finalne potrošnje energije iz obnovljivih izvora u EU (od

promatranih zemalja) zabilježen je kod Italije 2008. godine od 55,1 u odnosu na 2007.

godinu dok je najveći pad finalne potrošnje energije iz obnovljivih izvora zabilježen

također kod Italije 2007. godine od 13,1% u odnosu na 2006. godinu.

Tablica 14 - Finalna potrošnja toplinske energije u EU od 2004. do 2011.g.

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. EU 27 57,486 59,302 58,172 49,635 49,542 47,855 53,292 48,885 Ver.in. - 103,2 98,1 85,3 99,8 96,6 111,4 91,7 GER 16,042 17,939 17,807 10,221 10,429 10,239 11,290 10,036 Ver.in. - 111,8 99,3 57,4 102,0 98,2 110,3 88,9 POL 7,166 7,056 7,059 6,944 6,395 6,398 6,987 6,416 Ver.in. - 98,5 100,1 98,4 92,1 100,1 109,2 91,8 SWE 4,091 4,174 4,180 4,093 4,063 4,260 5,141 4,135 Ver.in. - 102,0 100,1 97,9 99,3 104,8 120,7 80,4 FIN 4,130 3,971 4,257 4,147 4,150 4,128 4,663 4,083 Ver.in. - 96,2 107,2 97,4 100,1 99,5 113,0 87,6 FRA 4,017 4,163 3,911 3,845 3,825 2,978 3,666 3,662 Ver.in. - 103,6 93,9 98,3 99,5 77,9 123,1 99,9

Izvor: Supply, transformation, consumption – heat, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 13.06.2013. Prema podacima iz tablice 14 može se zaključiti kako je finalna potrošnja toplinske

energije u EU zabilježila pad od 15,0% u promatranom razdoblju. Najveći potrošač

toplinske energije u EU je Njemačka sa udjelom od 20,5% nakon čega slijedi Poljska

sa 13,1% te Švedska sa 8,5%. Nadalje, najveći rast finalne potrošnje toplinske

35

energije (od promatranih zemalja) zabilježen je kod Francuske 2011. godine od 23,1%

u odnosu na 2010. godinu dok je najveći pad finalne potrošnje toplinske energije

zabilježen kod Njemačke 2007. godine od 42,6% u odnosu na 2006. godinu.

U nastavku rada prikazana je potrošnja finalne energije po sektorima za 2011. godinu.

Grafikon 4 - Finalna potrošnja energije po sektorima u EU za 2011. godinu

Izvor: obrada autora prema podacima s Eurostata Prema podacima iz grafikona 4. može se zaključiti kako transport u EU sudjeluje sa

33% u ukupnoj potrošnji energije nakon čega slijedi industrija sa 26% i kućanstva sa

25% te usluge sa 13%. U nastavku rada prikazan je stupanj samodostatnosti energije u

EU.

4.4. Stupanj samodostatnosti energije u EU

Dok bi EU u većini sektora mogla funkcionirati na temelju vlastitih resursa kako na

europskoj tako i na svjetskoj razini dotle slabost njezinog energetskog sektora kao

bila cjelokupnog gospodarstva zadaje veliki problem gospodarskom rastu i razvoju

Unije (Kandžija i Cvečić, 2011., str.870).

Naime, prema podacima iskazanim u tablici 15 može se jasno vidjeti kako je Unija

visoko ovisna o uvoznim energentima što dokazuju i sljedeće brojke. EU preko 80%

svojih potreba za naftom i preko 65% svojih potreba za prirodnim plinom uvozi što

dokazuje upravo navedenu činjenicu o visokoj ovisnosti Unije o uvozu energenata.

Industrija  26%  

Transport  33%  

Kućanstva  25%  

Poljoprivreda  2%  

Usluge  13%  

Ostalo  1%  

Finalna potrošnja energije po sektorima za 2011.g.

36

Tablica 15 - Uvoz krutih goriva, nafte i pri. plina u EU od 2004. do 2011. g. Uvoz krutih goriva u EU od 2004. do 2011. godine

Uvoz Verižni indeksi 2004. 54,57 % - 2005. 56,33 % 103,2 2006. 58,31 % 103,5 2007. 58,79 % 100,8 2008. 64,67 % 110,0 2009. 62,17 % 96,1 2010. 58,49 % 94,1 2011. 62,31 % 106,5

Uvoz nafte u EU od 2004. do 2011. godine Uvoz Verižni indeksi

2004. 79,84 % - 2005. 82,21 % 103,0 2006. 83,49 % 101,6 2007. 82,37 % 98,7 2008. 84,10 % 102,1 2009. 83,23 % 99,0 2010. 84,13 % 101,1 2011. 84,93 % 101,0

Uvoz prirodnog plina u EU od 2004. do 2011 godine Uvoz Verižni indeksi

2004. 53,96 % - 2005. 57,70 % 106,9 2006. 60,81 % 105,4 2007. 60,29 % 99,1 2008. 62,29 % 103,3 2009. 64,26 % 103,2 2010. 62,39 % 97,1 2011. 66,98 % 107,4

Izvor: Energy dependence, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 15.06.2013.

Nadalje, važno je primjetiti kako uvoz prirodnog plina bilježi rast od 24,1% dok uvoz

nafte i uvoz krutih goriva bilježi rast od 6,4% odnosno od 14,2% u promatranom

razdoblju. U nastavku rada prikazane su zemlje iz kojih EU uvozi energente.

Tablica 16 - Zemlje iz kojih EU uvozi energente

Uvoz krutih goriva Uvoz nafte Uvoz prirodnog plina Država 2010. Država 2010. Država 2010.

Rusija 27,1% Rusija 34,5% Rusija 31,8% Kolumbija 20,2% Norveška 13,8% Norveška 28,2% SAD 16,9% Libija 10,2% Alžir 14,4% Australija 10,8% Saudijska Arabija 5,9% Katar 8,6% Južna Afrika 10,0% Iran 5,7% Nigerija 3,6% Indonezija 5,8% Kazakstan 5,5% Libija 2,8% Kanada 2,1% Nigerija 4,2% Trinidad i Tobago 1,5% Ukrajina 1,8% Azerbejdžan 4,2% Egipat 1,3% Norveška 0,8% Irak 3,3% Turska 0,2% Ostali 4,5% Ostali 12,8% Ostali 7,7%

Izvor: Main origin of primary energy imports, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 15.06.2013.

37

Prema podacima iz tablice 16 najviše krutih goriva u 2010. godini uvezeno je iz

Rusije (27,1%) nakon čega slijedi uvoz iz Kolumbije (20,2%), SAD-a (16,9%) i

Australije (10,8%). Što se pak tiče uvoza nafte, najviše nafte u 2010. godini uvezeno

je iz Rusije (34,5%) pa potom iz Norveške (13,8%), Libije (10,2%) i Saudijske

Arabije (5,9%). Što se pak tiče uvoza prirodnog plina, najviše prirodnog plina u 2010.

godini uvezeno je iz Rusije (31,8%) pa potom iz Norveške (28,2%), Alžira (14,4%) i

Katra (8,6%). Prema tome može se zaključiti kako je Rusija najveći uvoznik

primarnih energenata u Unije nakon čega slijedi Norveška. U nastavku rada prikazana

je kratka bilanca energetskog sektora EU od 2004. do 2011. godine.

Tablica 17 - Energetska bilanca EU od 2004. do 2011. godine

Opis 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. Proizvodnja / potrošnja EU 27 Udio primarne proizvodnje u bruto domaćoj potrošnji 50,8% 49,0% 48,0% 47,2% 47,1% 47,7% 47,1% 47,1%

Udio uvoza u bruto domaćoj potrošnji 77,3% 79,8% 81,9% 81,1% 83,3% 82,9% 82,3% 84,4%

Udio sektora transporta u finalnoj potrošnji 30,8% 30,9% 31,5% 32,7% 32,2% 32,9% 31,6% 33,0%

Udio fosilnih goriva u finalnoj potrošnji 70,6% 70,0% 69,3% 68,7% 68,3% 67,4% 66,4% 65,7%

Obnovljiva energija EU 27 Udio obnovljivih izvora u primarnoj proizvodnji 12,6% 13,5% 14,7% 16,5% 17,6% 19,3% 21,2% 21,6%

Udio obnovljivih izvora u bruto domaćoj potrošnji 6,1% 6,4% 6,8% 7,4% 8,0% 9,0% 9,8% 10,0%

Udio obnovljivih izvora u proizvodnji el.energije 13,7% 13,6% 13,9% 14,5% 15,4% 16,8% 18,0% 17,9%

Udio biogoriva u bruto domaćoj potrošnji 0,1% 0,2% 0,4% 0,5% 0,6% 0,8% 0,9% 0,9%

Izvor: obrada autora prema podacima s Eurostata Ono što se može zaključiti iz tablice 17 je pad udjela primarne proizvodnje energije u

bruto domaćoj potrošnji energije te rast uvoza u bruto domaćoj potrošnji energije.

Osim toga, može se primjetiti i rast obnovljivih izvora u primarnoj proizvodnji

energije i rast obnovljivih izvora u bruto domaćoj potrošnji energije. Prema tome, u

nastavku rada prikazana je detaljnja struktura proizvodnje i potrošnje iz obnovljivih

izvora energije.

38

4.5. Obnovljivi izvori energije u EU

U razdoblju od 2004. do 2011. godine primarna proizvodnja energije iz obnovljivih

izvora u EU bilježi rast od 49,4%. Važno je primjetiti kako najveći porast bilježi

primarna proizvodnja iz energije sunca od 1232,8% te iz energija vjetra od 203,8%

nakon čega slijedi rast primarne proizvodnje iz biomase i otpada od 49,9% i iz

geotermalnih izvora od 14,7%. S druge strane, pad primarne proizvodnje zabilježen je

kod hidroenergije od 4,9% u promatranom razdoblju (Grafikon 5).

Grafikon 5 - Primarna proiz. iz obnovljivih izvora energije u EU od 2004.-2011.g.

Izvor: obrada autora prema podacima s Eurostata

Nadalje, najveći udio u primarnoj proizvodnji energije iz obnovljivih izvora u 2011.

godini zauzima biomasa i otpad s 67% nakon čega slijedi hidroenergija s 15% potom

slijedi energija vjetra s 9% te energija sunca s 6% dok je s najmanjim udjelom u

primarnoj proizvodnji iz obnovljivih izvora geotermalna energija sa 3%.

Budući da biomasa i otpad zauzimaju najveći udio u primarnoj proizvodnji energije iz

obnovljivih izvora u nastavku rada prikazana je struktura primarne proizvodnje

energije iz biomase i otpada za 2011.g.

Prema grafikonu 6 može se zaključiti kako najveći udio u proizvodnji primarne

energije iz biomase i otpada zauzima drvo i drveni otpad s 67% nakon čega slijede

biogoriva s 10% i bioplin s 9%.

0  20000  40000  60000  80000  100000  120000  140000  160000  180000  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010   2011  

Primarna proizvodnja iz obnovljivih izvora energije 2004.-2011.g. (1000 TOE)

Biomasa  i  otpad   Energija  sunca   Energija  vjetra  

Hidroenergija   Geotermalna  energija   Obnovljivi  izvori    

39

Grafikon 6 - Primarna proizvodnja energije iz biomase i otpada za 2011.g.

Izvor: obrada autora prema podacima iz Eurostata

Nadalje, važno je napomenuti i proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora

energije, budući da električna energija predstavlja najvažniji sekundarni energent u

Uniji.

Grafikon 7 - Proizvodnja el.en. iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g.

Izvor: Supply, transformation, consumption – electricity, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 18.06.2013. Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora zabilježila je rast od 29,8% u

promatranom razdoblju. Također, zabilježen je i rast proizvodnje električne energije

iz energije sunca od 6737,0% te iz energije vjetra od 203,8%. S druge strane,

proizvodnja električne energije iz hidroenergije zabilježila je pad od 6,9% u

Drvo  i  drveni  optad  67%  Biogoriva  

10%  

Bioplin  9%  

Ostalo  14%  

Primarna proizvodnja energije iz biomase i otpada za 2011.g.

0  5000  10000  15000  20000  25000  30000  35000  40000  45000  50000  55000  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010   2011  

Proizvodnja el.en. iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g. (1000 TOE)

Obnovljivi  izvori   Hidroenergija   Energija  sunca  

Energija  vjetra   Geotermalna  energija  

40

promatranom razdoblju. Također, važno je primjetiti kako najveći udio u proizvodnji

električne energije zauzima hidroenergija sa 61,0% nakon čega slijedi energija vjetra

sa 30,3% te energija sunca sa 7,3% i geotermalna energija sa 1,4%.

Grafikon 8 - Bruto domaća potrošnja en. iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g.

Izvor: Supply, transformation, consumption – renewables and wastes (total, solar heat, biomass, geothermal wastes); Supply, transformation, consumption – renewables (hydro, wind, photovoltaic), dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 18.06.2013. Prema podacima iz grafikona 8 može se zaključiti kako je bruto domaća potrošnja

energije iz obnovljivih izvora zabilježila rast od 51,7% u promatranom razdoblju.

Također, rast je zabilježen i u bruto domaćoj potrošnji iz energije vjetra od 203,8% te

iz energije sunca od 787,6%. Nadalje, osim rasta bruto domaće potrošnje iz energije

vjetra i energije sunca, rast je zabilježen i kod bruto domaće potrošnje iz geotermalnih

izvora od 14,7% te iz biomase i otpada od 58,6%. Ono što se može također primjetiti

jest pad bruto domaće potrošnje iz hidroenergije i to za malenih 4,9% u promatranom

razdoblju.

Nadalje, prema grafikonu 9 u 2011. godini najveći udio u bruto domaćoj potrošnji

energije iz obnovljivih izvora zauzima biomasa i otpad sa 68% nakon čega slijedi

hidroenergija sa 16% i energija vjetra sa 9%. Najmanji udio u bruto domaćoj potrošnji

energije iz obnovljivih izvora ima energija sunca od samo 3%.

0  20000  40000  60000  80000  100000  120000  140000  160000  180000  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010   2011  

Bruto domaća potrošnja energije iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g. (1000 TOE)

Obnovljivi  izvori   Hidroenergija   Energija  vjetra  

Energija  sunca   Geotermalna  energija   Biomasa  i  otpad  

41

Grafikon 9 - Bruto domaća potrošnja en. iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g.

Izvor: obrada autora prema grafikonu 8. U nastavku rada prikazan je utjecaj energetske politike na održivi razvoj EU kroz

pokazatelje održivog razvoja, posebice kroz pokazatelje klimatskih promjena i

energije i koji su direktno vezani uz energetsku politiku EU.

Biomasa  i  otpad  68%  

Energija  vjetra  9%  

Energija  sunca  3%  

Geotermalna  energija  4%  

Hidroenergija  16%  

Bruto domaća potrošnja energije iz obnovljivih izvora u 2011.g.

42

5. ENERGETSKA POLITIKA I ODRŽIVI RAZVOJ EU

Održivi razvoj predstavlja osnovni koncept Europske unije s ciljem kontinuiranog

poboljšanja kvalitete života i blagostanja za sadašnje i buduće naraštaje povezujući

gospodarski razvoj, zaštitu okoliša i socijalnu pravdu. (Sustainable development in

the European Union – 2011 monitoring report of the EU sustainable development

strategy, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 21.06.2013.).

Kako bi se utvrdilo da li je došlo do napretka u provođenju koncepta održivog razvoja

u EU potrebno je usporediti trendove pojedinih pokazatelja koji najbolje

reprezentiraju koncept održivog razvoja. U skladu s time, u nastavku rada prikazani

su osnovni pokazatelji koncepta održivog razvoja.

5.1. Pokazatelji održivog razvoja EU

Pokazatelji održivog razvoja EU dijele se na 10 glavnih skupina prema ciljevima iz

Strategije održivog razvoja EU iz 2006. godine. U nastavku su prikazani ti pokazatelji

i njihove promjene 2011. godine u odnosu na 2009. godinu.

Tablica 18 - Pokazatelji održivog razvoja EU

Tema iz Strategije održivog razvoja Glavni pokazatelj 2009.

godina 2011.

godina

Socio-ekonomski razvojaaa Realni BDP per capita

Održiva potrošnja i proizvodnja Produktivnost resursa

Socijalna uključenost Rizik od siromaštva ili socijalna

isključenost

Demografske promjene Stopa zaposlenosti starijih radnika

Zdravlje stanovništva Očekivano trajanje života i zdrave

godine života

Klimatske promjene i energija Emisija stakleničkih plinova i

potrošnja obnovljivih izvora

Održivi transport Potrošnja energiju u transportu

prema BDP-u

43

Prirodni resursi Očuvanje ribljeg fonda i obilje

zajedničkih ptica

Globalno partnerstvo Službene razvojne pomoći

Izvor: Sustainable development in the European Union – 2011 monitoring report of the EU sustainable development strategy, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 21.06.2013. Prema podacima iz tablice 18 nepromijenjeno stanje može se primjetiti kod

pokazatelja vezanih uz prirodne resurse i zdravlje stanovništva. S druge strane,

pozitivne promjene vidljive su kod pokazatelja socijalne uključenosti, pokazatelja

klimatskih promjena i energijete pokazatelja prirodnih resursa i globalnog partnerstva.

Kod ostalih pokazatelja vidljive su negativne promjene. Prema tome moglo bi se reći

kako Unija u određenim segmentima samog koncepta održivog razvoja nije zadržala

pozitivan trend što zahtijeva daljnje napore u postizanju pozitivnog rezultata te

zadržavanje istog u cilju približavanja koncepciji održivog razvoja.

Budući da je tema ovog rada utjecaj energetske politike na održivi razvoj već sad

može se vidjeti njen pozitivan doprinos kroz pokazatelje klimatskih promjena i

energije što je usko vezano uz samu energetsku politiku Unije. No, kako bi se sa

sigurnošću moglo govoriti o pozitivnom utjecaju energetske politike na održivi razvoj

u nastavku rada prikazana su kretanja pokazatelja vezanih uz klimatske promjene i

energiju.

5.2. Pokazatelji utjecaja energetske politike na održivi razvoj EU

Pokazatelji klimatskih promjena i energije direktno su vezani uz energetsku politiku

čime ona dobiva povratne informacije o mjerama koje provodi u cilju održivog

razvoja. U nastavku rada prikazana je struktura skupine pokazatelja koji se odnose na

klimatske promjene i energiju (tablica 19).

Tablica 19 - Struktura skupine pokazatelja klimatskih promjena i energije

Razina 1 Razina 2 Razina 3

Emisija stakleničkih plinova

Klimatske promjene

Emisija stakleničkih plinova

po sektorima

Emisija stakleničkih plinova

prilikom potrošnje energije

Globalna prosječna

temperatura

44

Potrošnja iz obnovljivih

izvora energije (OIE)

Energija

Uvozna ovisnost o

energentima

Bruto domaća potrošnja

energije

Električna energija dobivena

iz OIE

Potrošnja energije iz OIE u

transportu

Kombinirana proizvodnja

topline i energije

Implicitna stopa poreza na

energiju

Izvor: Sustainable development in the EU, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 21.06.2013.

Prema navedenoj tablici 19 prikazati će se kretanja pojedinih pokazatelja u razdoblju

od 2004. do 2011. godine u cilju utvrđivanja utjecaja energetske politike na održivi

razvoj EU. Za pokazatelje klimatskih promjena izabrani su: emisija stakleničkih

plinova te emisija stakleničkih plinova po sektorima i prilikom potrošnje energije. S

druge strane, za pokazatelje energije izabrani su: potrošnja iz obnovljivih izvora

energije, uvozna ovisnost o energentima, te na trećoj razini bruto domaća potrošnja

energije, električna energije dobivena iz obnovljivih izvora itd.

Prema podacima iz grafikona 10 emisija stakleničkih plinova u EU bilježi pad u

promatranom razdoblju za 11,8%. Nadalje, najveći pad zabilježen je kod emisije

stakleničkih plinova u industrijskim procesima od 17,0% te kod emisije stakleničkih

plinova u industriji od 16,6% dok je najmanji pad zabilježen kod emisije stakleničkih

plinova u transportu i to za samo 4,5%. Osim toga, važno je napomenuti kako je

intenzivnost emisije stakleničkih plinova u potrošnji energija pala za 8,7% u razdoblju

od 2000. do 2011. godine.

45

Grafikon 10 - Emisija stakleničkih plinova u EU od 2004. do 2011.g.

Izvor: Greenhouse gas emissions by sector, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013.

Također, važno je napomenuti kako u 2011. godini najveći udio u emisiji stakleničkih

plinova ima Njemačka sa 24% nakon čega slijedi Velika Britanija sa 15% te

Francuska i Italija sa po 13%. S druge strane, najmanji udio u emisiji stakleničkih

plinova (od promatranih zemalja) ima Belgija i Rumunjska sa po 3% (Grafikon 11).

Grafikon 11 - Emisija stakleničkih plinova u 2011. godini

Izvor: Greenhouse gas emissions by sector, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013.

No, osim pokazatelja klimatskih promjena važniji fokus ipak treba staviti na

pokazatelje energije. Oni su direktna veza energetske politike i održivog razvoja

0  0.1  0.2  0.3  0.4  0.5  0.6  0.7  0.8  0.9  1  1.1  1.2  1.3  1.4  1.5  1.6  1.7  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010   2011  

Millions  

Emisija stakleničkih plinova 2004.-2011.g.

Poljoprivreda   Energetska  industrija   Industrija  

Transport   Industrijski  procesi   Otpad  

Njemačka  24%  

Velika  Britanija  15%  

Francuska  13%  

Italija  13%  

Poljska  11%  

Španjolska  9%  

Nizozemska  5%  

Češka  Republika  4%  

Rumunjska  3%  

Belgija  3%  

Emisija stakleničkih plinova u 2011.g.

46

Unije. U skladu s time, u nastavku rada prikazano je kretanje pokazatelja energije od

2004. do 2011. godine.

Grafikon 12 - Udio obnovljivih izvora u bruto domaćoj potrošnji u EU 2004.-2011.g.

Izvor: Share of renewable energy in gross final energy consumption, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013. Prema podacima iz grafikona 12 može se zaključiti kako je EU ostvarila rast potrošnje

energije iz obnovljivih izvora od 60,5% od 2004. do 2011. godine. Što se pak tiče

zemalja članica, u 2011. godini najveći udio obnovljivih izvora u potrošnji energije

zabilježen je kod Švedske od 46,8% te kod Latvije od 33,1%, dok je najmanji udio

potrošnje energije iz obnovljivih izvora zabilježen kod Malte od samo 0,4%.

Sljedeći pokazatelj energije odnosi se na uvoznu ovisnost Unije o energentima koja je

prikazana i detaljno razrađena u prethodnom poglavlju. Stoga, u nastavku rada će biti

prikazani pokazatelji energije koji se odnose na bruto domaću potrošnju energije.

Tablica 20 - Bruto domaća potrošnja energije u EU od 2004. do 2011.g.

Bruto domaća potrošnja

Kruta goriva Nafta Prirodni

plin Obnovljivi

izvori Ostalo

2004. 1.820.269 326.996 678.727 435.352 111.439 267.755 2005. 1.824.792 317.166 680.017 445.886 115.919 265.804 2006. 1.825.763 325.212 675.396 438.395 123.375 246.515 2007. 1.808.893 328.671 661.550 432.872 133.992 243.881 2008. 1.800.966 305.372 658.178 440.919 143.654 252.843 2009. 1.702.064 267.828 621.962 416.873 152.678 242.723 2010. 1.759.390 279.562 617.477 441.899 172.326 248.126 2011. 1.697.660 285.457 597.871 397.543 169.028 247.761

Izvor: Gross inland energy consumption, by fuel, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013.

0  3  6  9  12  15  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010   2011  

Udio obnovljivih izvora u bruto domaćoj potrošnji u EU 2004.-2011. (u %)

EU  

47

Tablica 20 prikazuje pad bruto domaće potrošnje energije od 6,7% u promatranom

razdoblju. Također, kao i kod finalne potrošnje tako i kod bruto domaće potrošnje

energije vidljiv je pad potrošnje fosilnih goriva dok je potrošnja iz obnovljivih izvora

zabilježila rast. Tako je bruto domaća potrošnja krutih goriva u promatranom

razdoblju zabilježila pad od 12,7%, dok je bruto domaća potrošnja nafte i prirodnog

plina također zabilježila pad od 11,9% odnosno 8,7%. S druge strane, bruto domaća

potrošnja energije iz obnovljivih izvora zabilježila je rast od 51,7% u promatranom

razdoblju što dokazuje nove trendove u potrošnji energiju u EU.

Sljedeći pokazatelj odnosi se na proizvedenu električnu energiju iz obnovljivih izvora

koji prikazuje rast od 49,7% u promatranom razdoblju i to od 13,6% u 2004. godini

na 20,4% u 2011. godini (Grafikon 13). Nadalje, najveći proizvođači električne

energije iz obnovljivih izvora su Švedska koja proizvodi 58,7% električne energije iz

obnovljivih izvora te Austrija koja proizvodi 55,2% električne energije iz obnovljivih

izvora energije u 2011. godini. S druge strane, najmanje proizvedene električne

energije iz obnovljivih izvora ostvaruje Cipar sa 2,5%, ako se isključi Malta koja ne

ostvaruje proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora u 2011. godini.

Grafikon 13 - Električna energija iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g.

Izvor: Electricity generated from renewable sources, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013.

Nadalje, pokazatelj udjela obnovljivih izvora u potrošnji energije u transportu

prikazuje ogroman rast od 850%, ali važno je napomenuti kako se radi o rastu sa 0,4%

u 2004. godini na 3,8% u 2011. godini (Grafikon 14) što u apsolutnim mjerilima ne

znači neku osobito veliku promjenu, no zasigurno se može pozdraviti takav trend

kretanja udjela obnovljivih izvora u potrošnji energije u transportu. Također, važno je

10  12  14  16  18  20  22  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010   2011  

Električna energija iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011. (u %)

EU  

48

napomenuti kako Švedska po treći put drži primat u onim pokazateljima koji se tiču

obnovljivih izvora energija bilo da se radi o potrošnji energije iz obnovljivih izvora ili

pak o proizvodnji energije iz obnovljivih izvora.

Grafikon 14 - Udio obnovljivih izvora u potrošnji energije u transportu u EU od 2004. do 2011. godine

Izvor: Share of renewable energy in fuel consumption of transport, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013. Posljednji pokazatelj energije koji će biti prikazan je pokazatelj kombinirane

proizvodnje topline i energije odnosno dobivena električna energije iz kogeneracije.

Prema podacima iz grafikona 15 dobivena električna energija iz kogeneracije u EU

bilježi rast od 11,4% u promatranom razdoblju. Zemlja članica koja prednjači u

proizvodnji električne energije iz kogeneracije je Danska koja 49,2% električne

energije dobiva na taj način nakon čega slijedi Latvija sa 45,0% te Finska sa 36,2% u

2011. godini.

Grafikon 15 - Dobivena el.en. iz kogeneracije u EU od 2004. do 2011.g.

Izvor: Combined heat and power generation, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 22.06.2013.

0  1  2  3  4  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010   2011  

Udio obnovljivih izvora u potrošnji energije u transportu 2004.-2011. (u %)

EU  

9.5  10  

10.5  11  

11.5  12  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010  

Dobivena električna energija iz kogeneracije u EU 2004.-2010. (u %)

EU  

49

Prema svemu dosad navedenom može se zaključiti kako energetska politika Unije

pozitivno doprinosi ostvarivanju koncepta održivog razvoja u EU. Svi promatrani

pokazatelji koji su direktno povezani s energetskom politikom posebice pokazatelji

klimatskih promjena i energije ostvaruju pozitivne trendove u promatranom

razdoblju. To potvrđuje ispravan put energetske politike u pogledu održivog razvoja

kao nosioca gospodarskog razvoja Unije uz istodobnu socijalnu dimenziju razvoja te

očuvanje okoliša. U nekoliko prethodnih poglavlja bilo je riječi o energetskoj bilanci

Unije, obnovljivim izvorima energije te utjecaju energetske politike na održivi razvoj

kroz promatranje kretanja određenih pokazatelja, dok će u nastavku rada biti nešto

više riječi o pokazateljima koji se odnose na ostvarivanje zacrtanih ciljeva u području

energetike i klimatskih promjena dokumentom Europa 2020.

50

6. EUROPA 2020 – PAMETAN, ODRŽIV I UKLJUČIV RAST

Posljednja ekonomska kriza čije se posljedice još uvijek osjećaju, stvorila je veliki

šok za milijune ljudi te ukazala na temeljne slabosti ekonomije EU. Stabilne

vrijednosti ekonomskog rasta i stvaranje radnih mjesta naglo su prekinute što je

dovelo do gubitka mnogih investicijskih planova, talenata i ideja zbog nesigurnosti,

ali i nedostatka financijskih sredstava. Samim time, Europi je ostavljen jasan izbor –

ili će se zajednički suočiti s neposrednim izazovom oporavka i dugoročnim izazovima

globalizacije te povećanja konkurentnosti i produktivnosti (“održivi oporavak”) ili će

nastaviti u sporom i nekoordiniranom ritmu s reformama što u konačnici može

dovesti do trajnih gubitaka bogatstva i niske stope rasta (“tromi oporavak”) što može

rezultirati visokim stopama nezaposlenosti, socijalne bijede i relativnog pada na

svjetskoj sceni (Europa 2020 – Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast,

dostupno na: www.azoo.hr/images/razno/eu_hr.pdf, preuzeto: 30.06.2013.).

U skladu s time, 2010. godine donesena je Strategija pod nazivom Europa 2020

kojom se predlažu tri prioriteta koji se međusobno nadopunjuju (Europa 2020 –

Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, dostupno na:

www.azoo.hr/images/razno/eu_hr.pdf, preuzeto: 30.06.2013.):

• Pametan rast: razvijanjem ekonomije utemeljene na znanju i inovaciji,

• Održiv rast: promicanje ekonomije koja učinkovitije iskorištava resurse, koja

je zelenija i konkurentnija,

• Uključiv rast: njegovanje ekonomije s visokom stopom zaposlenosti koja

donosi društvenu i teritorijalnu povezanost.

U smislu ostvarenja navedenih prioriteta Unija definira gdje želi biti 2020. godine,

odnosno predlaže glavne ciljeve u tu svrhu. A to su (Europa 2020 – Europska

strategija za pametan, održiv i uključiv rast, dostupno na :

www.azzo.hr/images/razno/eu_hr.pdf,preuzeto:30.06.2013.):

• 75% populacije u dobi između 20-64 godina trebalo bi biti zaposleno,

• 3% BDP-a EU treba investirati u istraživanje i razvoj,

• Treba ispuniti klimatsko-energetske ciljeve “20/20/20” (uključujući i

povećanje do 30% smanjenje emisije ukoliko okolnosti dozvoljavaju),

51

• Postotak osoba koje rano napuste školovanje trebao bi biti ispod 10%, a

najmanje 40% mlađe generacije trebalo bi završiti tercijarni stupanj

obrazovanja,

• 20 milijuna manje ljudi trebalo bi biti u opasnosti od siromaštva.

Ovi ciljevi predstavljaju opći stav Komisije po pitanju ključnih parametara do 2020.

godine. Također, važno je napomenuti kako oni ne predstavljaju jedinstveni pristup

“jedna veličina za sve” budući da je svaka zemlja članica drugačija, već se predlaže

da zemlje članice pretvore navedene ciljeve u nacionalne ciljeve i smjerove koji

odražavaju trenutnu situaciju u zemlji članici te razinu ambicije za ostvarenjem ovih

ciljeva.

Budući da je jedan od triju prioriteta Strategije Europa 2020 održivi rast, u nastavku

rada biti će nešto više riječi o tome što Komisija smatra pod tim prioritetom te koje

ciljeve podrazumijeva navedeni prioritet.

6.1. Održivi rast u sklopu Strategije Europa 2020

Održivi rast predstavlja učinkovito iskorištavanje resursa u cilju jačanja

konkurentnosti poslovanja EU, prvenstveno u proizvodnji te u okviru malih i srednjih

poduzeća uz istovremeno jačanje socijalne i teritorijalne kohezije i očuvanje okoliša.

U skladu s time, EU mora djelovati na (Europa 2020 – Europska strategija za

pametan, održiv i uključiv rast, dostupno na: www.azzo.hr/images/razno/eu_hr.pdf,

preuzeto: 30.06.2013):

• Konkurentnost – EU mora zadržati vodeći položaj na tržištu zelenih

tehnologija u svrhu osiguranja učinkovitog iskorištavanja resursa u cijelom

gospodarstvu, istovremeno se rješavajući uskih grla u ključnim mrežnim

infrastrukturama pojačavajući time svoju industrijsku konkurentnost,

• Borba protiv klimatskih promjena – ostvarivanje klimatskih ciljeva znači

značajno smanjenje emisije sljedećih 10 godina u odnosu na proteklih 10

godina te potpuno korištenje potencijala novih tehnologija kao što su

mogućnosti sakupljanje i skladištenje ugljika. Također, povećanje

učinkovitosti iskorištavanje resursa značajno će pridonijeti ograničavanju

emisije, uštedi te poticanju ekonomskog rasta,

52

• Čista i učinkovita energija – Ispunjavanje energetskih ciljeva moglo bi

rezultirati smanjenjem uvoza nafte i plina od 60 milijardi eura do 2020.

godine. To ne predstavlja samo ozbiljnu financijsku uštedu, već je ključno za

energetsku sigurnost EU. Nadalje, samo ispunjenje cilja od 20% obnovljivih

izvora energije nosi mogućnost otvaranja više od 600.000 radnih mjesta u EU,

ako se tome pridoda i cilj od 20% u energetskoj učinkovitosti radi se znatno

više od milijun radnih mjesta.

Kako bi se konkurentnost, borba protiv klimatskih promjena te čista i učinkovita

energija u potpunosti ostvarile, Komisija je u sklopu održivog rasta odredila tri glavna

cilja u svrhu približavanja istom, a to su (Europa 2020 – Europska strategija za

pametan, održiv i uključiv rast, dostupno na: www.azzo.hr/images/razno/eu_hr.pdf,

preuzeto: 30.06.2013.):

• Smanjiti emisiju stakleničkih plinova za najmanje 20% u odnosu na razinu iz

1990. godine ili za 30% dopuste li to uvjeti,

• Povećati udio obnovljivih izvora energije u konačnoj potrošnji za 20%,

• Postići povećanje od 20% u energetskoj učinkovitosti.

Ovi ciljevi direktno određuju zadaću energetske politike kada je u pitanju održivi

razvoj. Drugim riječima, navedeni ciljevi koji se odnose na održivi rast u Strategiji

Europa 2020 ujedno predstavljaju i ciljeve energetske politike koje ona svojim

instrumentima i mjerama mora ostvariti. U prethodnom poglavlju jasno se moglo

primjetiti kako je energetska politika prema svim pokazateljima klimatskih promjena i

energije pozitivno utjecala na održivi razvoj. No, postavlja se pitanje koliko je to

doprijenilo ostvarenju ciljeva održivog rasta iz Strategija Europa 2020. Stoga je u

nastavku rada prikazano stanje određenog cilja za svaku državu članicu u 2010.

godini.

Prema grafikonu 16. može se zaključiti kako 9 zemalja članica (Irska, Grčka,

Španjolska, Cipar, Malta, Austrija, Portugal, Slovenija, Finska) u 2010. godini

ostvaruje rast emisije stakleničkih plinova u odnosu na 1990. godinu, dok 7 zemalja

članica (Belgija, Danska, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Poljska,

Švedska) ostvaruje pad emisije stakleničkih plinova, ali za manje od 20% u odnosu na

1990. godinu. Ostalih 11 zemalja članica (Bugarska, Češka, Njemačka, Estonija,

53

Latvija, Litva, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Velika Britanija) ostvaruje pad

emisije stakleničkih plinova više od 20% u 2010. godine u odnosu na 1990. godinu.

Grafikon 16 - Smanjenje emisije stakleničkih plinova za 20% od 1990. g.

Izvor: Greenhouse gas emissions, base yaer 1990, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 30.06.2013. Nadalje, prema sljedećem grafikonu koji se odnosi na udio obnovljivih izvora

energije u bruto finalnoj potrošnji jasno se može vidjeti kako niti jedna zemlja članica

ne ostvaruje zadani cilj. Drugim riječima, sve zemlje članice imaju manji udio

obnovljivih izvora energije u bruto finalnoj potrošnji od zadanog udjela za svaku

zemlju u 2020. godini.

-­‐60   -­‐50   -­‐40   -­‐30   -­‐20   -­‐10   0   10   20   30   40   50   60  

Velika  Britanija  Švedska  Finska  

Slovačka  Slovenija  

Rumunjska  Portugal  Poljska  Austrija  

Nizozemska  Malta  

Mađarska  Luksemburg  

Litva  Latvija  Cipar  Italija  

Francuska  Španjolska  

Grčka  Irska  

Estonija  Njemačka  Danska  

Češka  Repubika  Bugarska  Belgija  EU  27  

Smanjenje emisije stakleničkih plinova za 20% od 1990.g.

2010.godina  

54

Grafikon 17 - Udio obnovljivih izvora u bruto finalnoj potrošnji u EU u 2011.g.

Izvor: Share of renewable energy in gross final energy consumption, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 30.06.2013. Nadalje, prema podacima iz grafikona 18 može se zaključiti kako potrošnja energije u

EU nije dosegla razinu prema Strategiji Europa 2020 niti u jednoj promatranoj godini.

Ono što je zabrinjavajuće zasigurno jest razliku između stvarne potrošnje energije i

ciljane razine što nikako ne daje razloga za optimizam. Drugim riječima, u 2010.

godini stvarna potrošnja energije bila je 11,7% veća u odnosu na ciljanu razinu. No,

uzevši sve u ozbir mogu se uočiti i određeni pomaci. Naime, stvarna potrošnja

energije u 2010. godini manja je za 3,3% u odnosu na 2004. godinu što ipak znači

određeno smanjenje u potrošnji energije i približavanje ciljanoj razini.

0   5   10   15   20   25   30   35   40   45   50  

Velika  Britanija  Švedska  Finska  

Slovačka  Slovenija  

Rumunjska  Portugal  Poljska  Austrija  

Nizozemska  Malta  

Mađarska  Luksemburg  

Litva  Latvija  Cipar  Italija  

Francuska  Španjolska  

Grčka  Irska  

Estonija  Njemačka  Danska  

Češka  Republika  Bugarska  Belgija  EU  27  

Udio obnovljivih izvora u bruto finalnoj potrošnji energije u EU 2011.g.

2020  

2011  

55

Grafikon 18 - Primarna potrošnja enegije u EU (1000 TOE)

Izvor: Primary energy consumption, dostupno na: www.eurostat.eu, preuzeto: 30.06.2013. Prema svemu navedenom, može se zaključiti kako ciljevi vezani uz prioritet održivog

rasta Strategije Europa 2020 nisu zadovoljeni promatrajući najnovije podatke iz 2010.

i 2011. godine. Naime, emisija stakleničkih plinova nije smanjenja za 20% u odnosu

na 1990. godinu uspoređujući s podacima iz 2010. godine, udio obnovljivih izvora u

bruto finalnoj potrošnji energije od 20% također nije ostvaren dok razlika između

stvarne primarne potrošnje i ciljane razine prikazuje značajne razlike. Stoga, može se

primjetiti kako energetska politika nije u potpunosti zadovoljila očekivanja bez obzira

na njen pozitivan utjecaj na održivi razvoj EU.

1400000  

1450000  

1500000  

1550000  

1600000  

1650000  

1700000  

1750000  

2004   2005   2006   2007   2008   2009   2010  

Primarna potrošnja energije u EU

Primarna  potrošnja  energije   2020  

56

7. ZAKLJUČAK

Ekonomski rast dugo vremena smatrao se glavnim ciljem razvoja. No, progresivnim

razvojem kapitalizma te sve nepovoljnijim utjecajima na okoliš došlo je do promjene

razvojne paradigme prema održivosti koja osim ekonomske obuhvaća ekološku i

socijalnu dimenziju. Model održivog razvoja, na globalnoj razini, prihvaćen je 70-ih

godina 20. stoljeća dok je 80-ih dobio šire društveno značenje. Unija je pak održivi

razvoj uvrstila u svoje ugovore 1997. godine Ugovorom iz Amsterdama da bi

nekoliko godina kasnije bila donesena Europska strategija održivog razvoja. Bez

obzira na to što je model održivog razvoja prihvaćen od strane političara te uvršten u

globalne i regionalne razvojne strategije sama implementacija modela zaostaje za

željenim planom zbog određenih prepreka, kao npr. nedostatak razumijevanja,

troškovi implementacije modela, nedostatak političke potpore neželjenim promjena i

slično. Kako bi se model održivog razvoja uspješno implementirao potrebno je

zajedničko djelovanje javnosti, ekonomskih subjekata i vlasti u cilju njegovog

ostvarenja.

Nadalje, veliki utjecaj na održivi razvoj može se pripisati i energetskoj politici kao

jednom od instrumenata putem kojeg vlast djeluje na održivi razvoj. Naime,

energetska politika neposedno utječe na održivi razvoj kroz poticanje energetske

efikasnosti, smanjenja emisije stakleničkih plinova te kroz poticanje obnovljivih

izvora energije u proizvodnji i potrošnji i sl.

Promatrajući navedene pokazatelje klimatskih promjena i energije putem kojih

energetska politika utječe na održivi razvoj EU može se zaključiti kako ona ostvaruje

pozitivan utjecaj prema svim navedenim pokazateljima. Drugim riječima, u

promatranom razdoblju od 2004. do 2011. godine zabilježen je rast u proizvodnji i

potrošnji iz obnovljivih izvora energije, također zabilježno je smanjenje emisije

stakleničkih plinova te je povećana energetska efikasnost. Takvo stanje neposredno

dovodi do smanjenja uvozne ovisnosti Unije za energentima i ujedno veće energetske

neovisnosti EU. Međutim, bez obzira na to što energetska politika ima pozitivan

utjecaj na održivi razvoj EU, prema Strategiji Europa 2020 koja predstavlja okosnicu

razvoja Unije stvari nisu nimalo optimistične. Naime, prema ciljevima održivog rasta

Strategije Europa 2020 jasno se može zaključiti kako Unija još uvijek nije dostigla

stanje održivosti. Ujedno, zabilježena su velika odstupanja od ciljeva što dodatno

zabrinjava i odaje stanje nestabilnosti i nesigurnosti u energetskom sektoru.

57

Prema tome, bez obzira na pozitivan utjecaj energetske politike na održivi razvoj,

Uniija mora još puno raditi na ostvarenju istoimenog modela. Ono što daje određenu

dozu optimizma sasvim sigurno je veliki rast obnovljivih izvora energije u poizvodnji

i potrošnji te zamjetno smanjenje emisije stakleničkih plinova u 21. stoljeću. Takav

način zasigurno otvara nove mogućnosti u proizvodnji i potrošnji energije te pridonosi

modelu održivog razvoja.

58

LITERATURA

1. Access to EU – The importance of energy for Europe, dostupno na:

www.europedia.moussis.eu/books/Book_2/6/19/01/?all=1,

2. Combined heat and power generation, dostupno na: www.eurostat.eu,

3. Dick, L. 2005., Guide to European Union, Chapter: 25, www.ebsco.com,

4. Drljača, M. 2012., Koncept održivog razvoja i sustav upravljanja,

dostupno:www.bib.irb.hr/datoteka/580157.Koncept_odrivog_razvoja_i_sustav

_upravljanja.pdf,

5. Dumitrache, G. 2013., ‘Coordinates and Strategies of Sustainable

Development’, Economic Insights – Trends and Challenges, Vol.2, No.1,

dostupno na: www.ebsco.com,

6. Electricity generated from renewable sources, dostupno na: www.eurostat.eu,

7. Energy Charter – 1994 Treaty, dostupno na:

www.encharter.org/index.php?id=28,

8. Energy dependence, dostupno na: www.eurostat.eu,

9. Energetska efikasnost i obnovljivi izvori energije – potpora kreiranju

energetske politike na lokalnoj razini, dostupno na:

www.menea.hr/component/attachments/download/26.html,

10. Europa 2020 – Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast, dostupno

na: www.azoo.hr/images/razno/eu_hr.pdf,

11. Greenhouse gas emissions, base yaer 1990, dostupno na: www.eurostat.eu,

12. Greenhouse gas emissions by sector, dostupno na: www.eurostat.eu,

13. Gross inland energy consumption, by fuel, dostupno na: www.eurostat.eu,

14. Jambrović, F. 2011., ‘Održivi razvoj u obrazovanju’, Zbornik radova

Međimurskog veleučilišta u Čakovcu, Vol., No.1,

15. Kandžija, V. & Cvečić, I. 2011., Ekonomika i politika EU, Ekonomski

fakultet Sveučilišta u Rijeci,

16. Konferencija o održivom razvoju Rio + 20, dostupno na:

www.mzoip.hr/default.aspx?id=12945,

17. Kordej – De Ville, Ž., Stubbs, P. & Sumpor, M. 2009., Participativno

upravljanje za održivi razvoj, Ekonomski institut Zagreb,

59

18. Langsdorf, S. 2011., EU Energy policy: From the ECSC to the Energy

Roadmap 2050, dostupno na:

www.gef.eu/uploads/media/History_of_EU_energy_policy.pdf,

19. Main origin of primary energy imports, dostupno na: www.eurostat.eu,

20. Pavić – Rogošić, L. 2010., Održivi razvoj, dostupno na:

www.odraz.hr/media/21831/odrzivi_razvoj.pdf,

21. Prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovora o energetskoj zajednici, dostupno

na:www.sabor.hr/fgs.axd?id=4189,

22. Primary energy consumption, dostupno na: www.eurostat.eu,

23. Rastovačan-Mioč, A. 2009., Zaštita okoliša-predavanje, Metalurški fakultet

Sveučilišta u Zagrebu, dostupno na: www.simet.unizg.hr,

24. Share of renewable energy in fuel consumption of transport, dostupno na:

www.eurostat.eu,

25. Share of renewable energy in gross final energy consumption, dostupno na:

www.eurostat.eu,

26. Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske, dostupno

na:www.hrpsor.hr/hrpsor/index.php/hr/component/content/article/79strategija

odrivog-razvitka-republike-hrvatske,

27. Supply, transformation, consumption – electricity, dostupno na:

www.eurostat.eu,

28. Supply, transformation, consumption – gas, dostupno na: www.eurostat.eu,

29. Supply, transformation, consumption – heat, dostupno na: www.eurostat.eu,

30. Supply, transformation, consumption – oil, dostupno na: www.eurostat.eu,

31. Supply, transformation, consumption – renewables (biofuels), dostupno na:

www.eurostat.eu,

32. Supply, transformation, consumption – renewables (hydro, wind,

photovoltaic), dostupno na: www.eurostat.eu,

33. Supply, transformation, consumption – renewables and wastes (total, solar

heat, biomass, geothermal wastes), dostupno na: www.eurostat.eu,

34. Supply, transformation, consumption – solid fuels, dostupno na:

www.eurostat.eu,

35. Supply, transformation – nuclear energy, dostupno na: www.eurostat.eu,

36. Sustainable development in the European Union – 2011 monitoring report of

the EU sustainable development strategy, dostupno na: www.eurostat.eu,

60

37. Što je to održivi razvoj?, dostupno na: www.fer.unizg.hr,

38. Tominov, I. 2008., Liberalizacija tržišta električne energije – Ispunjava li

očekivanja?, Energije, god.75, br.3,

39. Vojvodić, V. 2012., ‘Konferencija Ujedinjenih naroda o održivom razvoju’,

Zaštita okoliša, Kem.ind., 61, 11-12.

61

POPIS TABLICA

Tablica 1 - Prikaz relevantnih radova od 1974. do 2008. godine ................................ 10  

Tablica 2 - Direktive i dokumenti ................................................................................ 21  

Tablica 3 - Proizvodnja krutih goriva u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE) .......... 25  

Tablica 4 – Proiz. nafte i naftnih derivata u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE) ..... 26  

Tablica 5 - Proiz. prirodnog plina u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE) ............... 27  

Tablica 6 - Proizvodnja nuklearne energije u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE) . 27  

Tablica 7 – Proiz. iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE) ........ 28  

Tablica 8 – Proiz. električne energije u EU od 2004. do 2011. g. (1000 TOE) ........... 29  

Tablica 9 - Finalna potrošnja krutih goriva u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE) ... 31  

Tablica 10 - Finalna potrošnja nafte i naftnih derivata u EU od 2004. do 2011.g. ...... 32  

Tablica 11 - Finalna potrošnja prirodnog plina u EU od 2004. do 2011. g. ................ 32  

Tablica 12 - Finalna potrošnja el. en. u EU od 2004. do 2011.g. (1000 TOE) ............ 33  

Tablica 13 - Finalna potrošnja obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. ............. 34  

Tablica 14 - Finalna potrošnja toplinske energije u EU od 2004. do 2011.g. ............. 34  

Tablica 15 - Uvoz krutih goriva, nafte i pri. plina u EU od 2004. do 2011. g. ............ 36  

Tablica 16 - Zemlje iz kojih EU uvozi energente ........................................................ 36  

Tablica 17 - Energetska bilanca EU od 2004. do 2011. godine ................................... 37  

Tablica 18 - Pokazatelji održivog razvoja EU ............................................................. 42  

Tablica 19 - Struktura skupine pokazatelja klimatskih promjena i energije ................ 43  

Tablica 20 - Bruto domaća potrošnja energije u EU od 2004. do 2011.g. ................... 46  

POPIS SLIKA

Slika 1 - Prikaz koncepta održivosti kao mogućeg rješenja konflika ............................ 6  

62

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1 - Proizvodnja primarne energije u EU od 2004. do 2011. godine ............. 25  

Grafikon 2 - Udjeli energenata u proizvodnji električne energije u 2011. g. .............. 30  

Grafikon 3 - Finalna potrošnja energije u EU od 2004. do 2011. g. ............................ 31  

Grafikon 4 - Finalna potrošnja energije po sektorima u EU za 2011. godinu ............. 35  

Grafikon 5 - Primarna proiz. iz obnovljivih izvora energije u EU od 2004.-2011.g. .. 38  

Grafikon 6 - Primarna proizvodnja energije iz biomase i otpada za 2011.g. ............... 39  

Grafikon 7 - Proizvodnja el.en. iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. ....... 39  

Grafikon 8 - Bruto domaća potrošnja en. iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g. .. 40  

Grafikon 9 - Bruto domaća potrošnja en. iz obnovljivih izvora u EU 2004.-2011.g. .. 41  

Grafikon 10 - Emisija stakleničkih plinova u EU od 2004. do 2011.g. ....................... 45  

Grafikon 11 - Emisija stakleničkih plinova u 2011. godini ......................................... 45  

Grafikon 12 - Udio obnovljivih izvora u bruto domaćoj potrošnji u EU 2004.-2011.g.

.............................................................................................................................. 46  

Grafikon 13 - Električna energija iz obnovljivih izvora u EU od 2004. do 2011.g. .... 47  

Grafikon 14 - Udio obnovljivih izvora u potrošnji energije u transportu u EU od 2004.

do 2011. godine .................................................................................................... 48  

Grafikon 15 - Dobivena el.en. iz kogeneracije u EU od 2004. do 2011.g. .................. 48  

Grafikon 16 - Smanjenje emisije stakleničkih plinova za 20% od 1990. g. ................ 53  

Grafikon 17 - Udio obnovljivih izvora u bruto finalnoj potrošnji u EU u 2011.g. ...... 54  

Grafikon 18 - Primarna potrošnja enegije u EU (1000 TOE) ...................................... 55  

63

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom UTJECAJ ENERGETSKE

POLITIKE NA ODRŽIVI RAZVOJ EU izradio samostalno pod voditeljstvom

prof.dr.sc.Vinka Kandžije, a pri izradi diplomskog rada pomogao mi je i asistent

dr.sc.Igor Cvečić. U radu sam primijenio metodologiju znanstveno-istraživačkog rada

i koristio literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje,

stavove, zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući naveo u

diplomskom radu na uobičajen, standardan način citirao sam i povezao s korištenim

bibliografskim jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasan s objavom diplomskog rada na službenim

stranicama Fakulteta.

Student

Ivan Marković