1

Dr Radojka Praštalo

„MOBBING IZJEDA NAŠE DRUŠTVO KAO KANCER“

UVOD

Bilo je krajnje vrijeme da se nešto uradi na informisanju  institucija države,  pravosudnih organa, sindikata, poslodavaca  i građana  o ovoj strahovito štetnoj pojavi u našem društvu koja prijeti da ga potpuno uništi.  Ovom destruktivnom pojavom je  već do sada  zahvaćeno 60 % zaposlenih, a i dalje se  širi  velikom brzinom s obzirom da nitko još nije ni pokušao da je obuzda.

Mobbing je prepoznat u čitavoj Evropi i SADu kao veliko zlo koje prijeti da uruši društva i države jer  je  tamo gdje se javlja u visokom procentu POTPUNO ZAKOČIO   funkcionisanje   institucija sistema i   preduzeća, s obzirom da je  utjerao strah u kosti  i onima koji su mobbingovani i onima koji još nisu, pa ljudi ne mogu uopće da obavljaju savjesno i odgovorno svoj posao, jer su paralisani strahom od mobera. Zbog toga nema kreativnosti na radnom mjestu, pa nema ideja koje bi omogućile otvaranje novih radnih mjesta, zapošljavanje i općenito napredak društva.  Kao posljedica toga  ulicama lutaju armije nezaposlenih, potpuno nesvjesne toga TKO JE KRIV ZA TAKAV NJIHOV BIJEDAN STATUS.  A glavni krivci su MOBERI,  koji su zauzeli pozicije i funkcije i maltretiraju zaposlenike bez ikakvog straha da će ih itko u tome i pokušati spriječiti, a kamoli  sankcionisati.  Većina od tih mobera su  psihički nenormalne osobe, pa nije čudo što nam je tako kako nam je i što idemo nazad i  ka dnu, umjestu  naprijed i naviše.

Zato bi  pravi  potez  u  pravcu  liječenja našeg društva od ove  užasne bolesti bilo   adekvatno informisanje  i osvješćivanje svih  onih  koji bi trebali da se bore protiv ovog zla. Ova brošura  bi mogla biti  PRVI i  pravi KORAK u tom smislu, jer ona će pružiti svima kompletnu informaciju: što je mobbing, gdje i kad se javlja, tko su moberi, kako ih obuzdati, kako pomoći žrtvama, kako se protiv ove pošasti bore drugi narodi itd.

A u EU mobbing je u prosjeku konstatovan na 11 % radnih mjesta i to je bilo dovoljno da EU naredi svim članicama da usvoje zakon o borbi protiv mobbinga.  U Srbiji je konstatovan na  60 %   radnih mjesta, u Hrvatskoj na 53 % radnih mjesta i oni su otpočeli ogorčenu borbu protiv njega. U Srbiji se zalažu da ga proglase KRIVIČNIM DJELOM.

Kod nas u BH  nema zvaničnih podataka, ali anketom  u emisiji „Amplituda“ ATV-a  se pokazalo da je procent onih koji su  odgovorili  pozitivno na pitanje vezano za isustvo  sa mobbibngom  bio 85%!

Dakle, što  čekamo?

I

Mobbing – što je to?

Mobbing ( od mob-  prostački napad, nasrtaj), kako  je  ovaj fenomen nazvao  švedski  psiholog dr Heinz Leyman, uključuje pakosne, okrutne i bolne postupke kao što su  ucjenjivanje, ignorisanje, ismijavanje, zakidanje na zaradi, sprečavanje napredovanja, špijuniranje, klevetanje, ponižavanje, prijetnje, mučenje, ne dodjeljivanje posla kako bi se žrtva osjećala beskorisno, stalno i uporno kritiziranje, vikanje na žrtvu i psovanje,  isključivanje iz  društva i rada, neargumentovano  omalovažavanje rezultata rada, tajenje informacija bitnih za žrtvu, podcjenjivanje stavova i mišljenja, sprečavanje iznošenja mišljenja, kršenje najosnovnijih ljudskih prava, uznemiravanje u svrhu ugrožavanja integriteta ličnosti  žrtve, njenog profesionalnog, socijalnog, a ponekad i privatnog funkcionisanja, ugleda i dostojanstva.

2

Mobbing se najčešće doživljava kao  neverbalni postupak ili usmeni komentar koji može povrijediti ili izolirati osobu na radnom mjestu, ali može biti uključen i fizički kontakt, a obično se pokazuje kroz incidente koji se ponavljaju ili ponašanje koje vrijeđa, ignoriše, zastrašuje, planirano i sofisticirano ometa i sabotira, ruši ugled i dignitet,  degradira ili ponižava neku osobu, uskraćuje joj zakonom zagarantovana prava itd. Također to može biti i demonstracija moći!  Mobbing je daleko više od povremenih konflikata i uredskih svađa, jer iza njega se krije svjesna namjera da se   sistematski   škodi   zaposleniku do te mjere da on mora napustiti tu   radnu sredinu.

Prema općeprihvaćenoj definiciji, mobbing je psihički teror, neprijateljski ili neetički vid komunikacije na radnom mjestu, koji potiče od jedne ili više  osoba  ( klana), sistematski usmjeren protiv pojedinca u bespomoćnoj ili nezaštićenoj poziciji, a kojeg se  on ne može osloboditi jer se postupci mobbinga neprestano ponavljaju, a podrške, pomoći ili zaštite-niotkuda! Ili, najjednostavnije rečeno:

Mobbing je   prostačko uzurpiranje ljudskih, građanskih i drugih prava pojedinaca od   strane mobera.

Mobbing može biti vertikalni ( u oko 75 % slučajeva), kad  oni sa više pozicije maltretiraju  svoje podređene ili horizontalni ( u oko 25 % slučajeva), kad kolege koje su na sličnom ili istom nivou kao i žrtva maltretiraju svog kolegu.

Pod mobbingom se, za sada, podrazumijeva  terorisanje zaposlenika, te je osnovna pretpostavka za postojanje mobbinga- postojanje radnog odnosa. Međutim, s obzirom na činjenicu da u nesređenim državama kakva je BH ne funkcionišu niti institucije sistema                 ( inspekcije, ombudsmani i sl.) niti pravosuđe, to se mobbing preko korumpiranih  i pritiscima podložnih institucija i pravosuđa proteže na žrtvu još i kroz njih. Pored toga, ako još i porodica smatra žrtvu krivom zato što nije bila pokorna moberima i time je  navukla na sebe njihov bijes- možemo slobodno reći da je žrtva   izvrgnuta     najmanje trostrukom mobbingu, jer     svi oni predstavljuju   produženu ruku mobera!

Psihološko maltretiranje na poslu je stari fenomen koji se tek zadnjih 20-ak godina počeo intenzivnije proučavati u Evropi i svijetu zbog naglog povećanja njegove učestalosti i velikih i teških posljedica koje uzrokuje ne samo   pojedincu, žrtvi mobbinga, nego i radnoj organizaciji i cijeloj društvenoj zajednici. Zato je od velike važnosti proučavati uzroke nastanka mobbinga, njegove faze i posljedice, ali je isto tako veoma važno organizirati adekvatnu pomoć za žrtve mobbinga i raditi na prevenciji mobbinga.

Sindrom mobbinga  upozorava na veliko društveno-psihološko značenje radnog mjesta s mogućim negativnim uticajem na: psihičko, zdravstveno, socijalno i ekonomsko stanje pojedinca, jer za ogromnu većinu zaposlenika važi ona: Posao je moj život, a moj život je posao!

U mobbingu se razlikuje nekoliko faza njegovog razvoja:

- Prva faza. Kao potencijalna osnova mobbinga pojavljuje se neriješen konflikt u radnoj organizaciji u kojoj dominira autoritarnost, što u konačnici rezultira poremećajem u ljudskim odnosima.

- Druga faza.  Potisnuta agresija autoritarnih tipova eskalira u psihoteror, pa u vrtlogu spletki, poniženja i prijetnji žrtvi oni  gube svoje profesionalno i ljudsko dostojanstvo.

- Treća faza.  Već obilježena i permanentno zlostavljana osoba postaje “vrećom za udarce” i “ dežurnim krivcem” za sve propuste i neuspjehe rukovodstva  i  kolektiva, te tako bez svoje volje,  mobbingovani postaje alibi  autoritarnom i nesposobnom rukovodstvu   za  loše vođenje firme/institucije.

- Četvrta faza. Žrtva očajnički počinje da se bori za opstanak zbog čega se često pojavljuje  i sindrom izgaranja na poslu ( burn out).

3

- Peta faza. Žrtve oboljevaju od kroničnih bolesti, napuštaju posao, traže pomoć psihijatra  ili čak  posežu za  samoubistvom.

Sam pojam mobbing potiče iz životinjskog carstva gdje se  koristi  za označavanje jedne  od  najčešće korišćenih metoda koja služi  za   izgon nepoželjnog člana iz životinjskog   krda ili čopora. Samim tim jasno je, kad se javi u ljudskom društvu, predstavlja krajnje retrogradnu pojavu koja nimalo ne služi na čast ljudskoj vrsti.

II

Gdje i kad se javlja mobbing i tko su žrtve

Da   bi   se u nekoj radnoj sredini javio mobbing, dovoljno je da ona strana koja je na poziciji moći i vlasti ne posjeduje karakteristike koje su joj potrebne za tu funkciju. Ako je ta osoba    ( ili više njih iz tog miljea) još iskompleksirana, narcisoidna i nemoralna- MOBBING JE ODMAH TU! A kod nas se na više-manje  sve funkcije stiže po principima poslušnosti, partitokracije, nepotizma i   negativne kadrovske selekcije , što znači da na gotovo svim rukovodećim funkcijama sjede  ljudi koji im nisu dorasli! Otuda i  toliko slučajeva  mobbinga što  već  pokazuje  karakeristike epidemije! Upravo zbog toga se pojavljuje sve veći i veći broj udruženja koja pokušavaju pomoći ljudima  u  ovoj nevolji koja još nije adekvatno prepoznata od institucija države. Pretpostavlja se da će u budućnosti posao pružanja pomoći i zaštita mobbingovanih postati, nažalost,  posao budućnosti!

Najplodnije tlo za  pojavu mobbinga su ustanove  ili općenito radne sredine koje imaju strogu hijerarhijsku strukturu s kulturom karijerizma ( npr. visoko školstvo, državna uprava i sl.). To su ustanove kojima upravljaju diktatori, na  što zaposleni pokazuju dvije vrste reakcija: jedni padaju kao žrtve mobbinga, a drugi razvijaju određene oblike dodvoravanja, kao neku vrstu obrambenog mehanizma. U takvim radnim organizacijama  prisutan je autoritarni stil u nadgledanju i upravljanju, loše planiranje i organizacija, nedostatno uključivanje radnika u odlučivanje, neodgovornost rukovodstva i slične deformacije. U takvim ustanovama su  slabe mogućnosti za profesionalno napredovanje kao i za međusobno poštivanje, jer postoji  manjak poštivanja kulturnih i drugih razlika.  U takvim ustanovama prisutan je nedostatak jasnih pravila u radu i ponašanju i ne postoje jasna i realna mjerila vrednovanja rada. Profesionalni napredak ne ovisi od jasno postavljenih mjerljivih pravila, već ovisi isključivo od odluka rukovodećeg kadra, koje za svoj rad nikom ne odgovara! ( Baš kao na ETF BL zadnjih 20 godina!) Odgovorne instance često su toliko udaljene od diktatorskog rukovodećeg kadra da je u praksi uopće  teško pokrenuti pitanje njihove odgovornosti. Najčešće se radi o loše organiziranim ustanovama i o slučajevima bespomoćnog i needukovanog ili nezainteresiranog menadžmenta  ( Rektorat, Ministarstvo,  prosvjetna inspekcija..).

Mobbing se javlja u sredinam gdje postoji bar jedna osoba koja se izdvaja od ostalih, koja ima SVOJE MIŠLJENJE, SVOJU LOGIKU,  ali različitu od mišljenja i logike vlastodršca i  ne  ustručava se da ih iznese, zbog čega je zlostavljači nastoje uništiti.  Takva osoba je NETIPIČNA i ne uklapa se u model  kvaziličnosti koje su sebi u kolektivu  “naštancali” moberi.

Žrtvom mobbinga može postati svatko: od čistačice do doktora nauka! Dovoljno je da SAMO JEDNOM ne podigne ruku kad mu je  to naredjeno ili da samo jednom ne kimne glavom kad se to od njega očekuje.  Osim toga, ako ste kreativni i promovirate nove ideje koje mogu biti izazov drugima, ako ste  energični, vrijedni, pošteni, samostalni, na putu uspješne karijere koja u dobroj mjeri zavisi od samovolje nadređene osobe sklone zlostavljanju, ako ste spremni na timski rad i fer plej – postoji velika vjerovatnoća da ćete postati žrtva mobera koji  sve to što vi imate kao osobinu- on nema, zbog čega nosi pretežak kompleks niže vrijednosti.  Zato, budite lijepi,  pametni i sposobni  samo u granicama pristojnosti, taman toliko da ne ugrožavate sujetu drugih! A ako baš ne možete da budete toliko malo pozitivni koliko takvima treba, budite spremni na posljedice!

4

Zbog toga se kod svih žrtava mobbinga, ali i onih potencijalnih ( a to su manje-više svi!) stvara osjećaj stalne nelagode ( kao da imaju “orasa” u njedrima!)

Prema istraživanjima, mobbing se najčešće javlja u loše organiziranim firmama/institucijama i u slučajevima bespomoćnog ili  menadžmenta nezainteresiranog za napredak pa čak i opstanak firme što predstavlja jasan pokazatelj zatajenja sistema za upravljanje ljudskim resursima u toj firmi ili instituciji.  Ovo je priča u kojoj na kraju nema pobjednika: Žrtva ili napušta posao ili postaje neučinkovita ukoliko ostane,  a mober od ostalih bude percipiran kao osoba sa kojom se ne smije ulaziti u konflikt, pa se firmom/institucijom širi atmosfera straha, koja nije  produktivna  zbog čega  firma propada.  U Njemačkoj su izračunali  da jedan slučaj mobbinga  kroz samo jednu godinu dana može izazvati štetu za firmu u iznosu od 30 000 do 100 000 DM.  Nažalost,  objelodanjeni slučajevi mobbinga predstavljaju samo vrh ledenog brijega, jer većina žrtava se ne usudi izaći u javnost s tim, iz straha da ne bude još gore, nesvjesna činjenice da gore ne može biti.  Mobbing je bolest civilizacije, koju stvara sama ta civilizacija ili bolje rečeno njeno urušavanje: moralno, pravno i svako drugo.

III

Tko su moberi

Zlostavljači su često osobe sa ozbiljnim poremećajem ličnosti, koje maltretiraju žrtvu zbog osjećaja antipatije, ljubomore, zavisti, straha ili  patološke želje za vlašću i moći ( tzv. kratomanska paranoja), ali isto tako mogu to biti  narcisoidne, egoistične osobe opsjednute željom za karijerom.

Psiholozi tvrde da se moberi regrutuju iz grupe manje sposobnih ali moćnih osoba bez kapaciteta za ljubav, radost, igru, kreativnost, davanje i dijeljenje. Njima se  lako pridružuju slabi u strahu da ne postanu njihove žrtve.  Mobbingovanjem drugih se  prikriva nemoć ili osjećaj inferiornosti  u nekoj drugoj sferi života, formirajući oko sebe  grupu “evet efendija” kojoj mober dokazuje svoju moć terorišući bespomoćnu žrtvu. Ne kaže se uzalud da iza svake  prepotencije uvijek stoji neka impotencija!   Dr Petar Opalić, psihoterapeut kaže da  nedjelo mobera obavezno treba javno objelodaniti, po mogućnosti u njegovom prisustvu. Na taj način se iskoristi terapijsko dejstvo grupe koje  zlostavljača “spusti na zemlju” pa se on  povuče, jer se tako  prikaže  kao kukavica, što moberi u stvari i jesu.  Statističke analize pokazuju da su najčešće karakteristike žrtava: sposobnost, znanje, vještine, uvjerenja,   osobnost, stavovi, motivacija, osjećaj za pravdu,   emocionalna i socijalna inteligencija, tj. sve   čega   mober   nema ! U cilju realizovanja plana eliminacije žrtve, mober mora i druge uvjeriti kako je izabrana žrtva štetna za ustanovu, jer je npr. previše revnosna u poštivanju zakona i pravila, ili zbog njenog istupanja koje odstupa od uobičajenog ponašanja sredine!

Prema nekim psihijatrijskim analizama  postoje četiri  osnovna tipa mobera i njihove kombinacije.  Jedan od tih tipova je navodni “najveći radnik” koji uvijek nastoji da bude u centru pažnje i ponaša se kao da bi bez njega sve propalo! Drugi tip je manipulator, koji je profesionalno inferioran, ali to ne priznaje i nastoji sredinu uvjeriti u suprotno, pa makar i nasiljem! Zato često prijeti saradnicima, spletkari, ucjenjuje ih i zastrašuje. Treći tip je tip gurua koji je izrazit egoista, zlostavlja one koji ga mogu ugroziti svojim kvalitetnijim radom, sposobnošću, obrazovanjem, znanjem, a svoje greške pripisuje drugima po onoj narodnoj: Napad je najbolja odbrana! U četvrti tip spadaju psihopate koje se prema žrtvama ponašaju kao napasnici, nerijetko viču na njih, ne daju im mogućnost da išta kažu ili objasne, surovi su, agresivni i arogantni, proračunati i bez ikakvih emocija, spremni čak i na fizičko nasilje.  A zatim postoje oni moberi koji su  ili kombnacija nekih ili kombinacija  svih  gore pobrojanih tipova mobera!

Već je rečeno da su to ljudi kojima je dato da budu na nekoj funkciji i rukovode, a nisu tome dorasli. Međutim, nisu samo oni potencijalni moberi. Istraživanja su pokazala da su za uspon na profesionalnoj ljestvici često potrebne osobine koje krase i sadističke ubojice, a broj psihopata u  velikim tvrtkama  često  daleko premašuje broj onih u zatvoru! Psihopata ima mnogo više nego što možemo pretpostaviti- tvrde

5

stručnjaci, pa je otuda velika vjerovatnost da je  neki od njih i na   rukovodećoj  funkciji u vašoj firmi/instituciji!  Oni su svuda oko nas, napreduju na račun potiskivanja drugih, maltretiraju  i vertikalno i horizontalno!  Skloni su izlivima bijesa, manipilacijama, arogantni su, bezobzirni, nestrpljivi i nepouzdani. Za  vlastite neuspjehe redovito krive druge, prvenstveno one koji su se suprotstavili njihovoj samovolji.  Nemaju nimalo savjesti niti bilo kakvog saosjećanjia prema drugima. Pravi reptili! Psiholozi sa američkog sveučilišta su ustanovili da psihopate posebno uspijevaju u područjima kao što su politika, pravosuđe, obrazovanje, mediji tj. u profesijama gdje se stvara karijera i gdje ima vlasti i moći.  Osobine koje ih preporučuju za šefovska mjesta često ih navode na put kriminala, zloupotrebe položaja i pronevjere, pa takvi u pravno uređenim državama  ipak na kraju završe iza rešetaka!  Nažalost, u haotičnim državama kao što jeste i  uvijek je bila  naša država, oni izmiču  ruci pravde, pa  zbog toga predstavljaju podstrek i inspiraciju i drugima takvim kao što su oni da to  isto rade, bez straha od ikakve odgovornosti i kazne. Zato takve države  i propadaju ili stalno balansiraju na ivici provalije, a narod u njima konstantno pati.

Bez obzira na sve opasnosti koje žrtvi prijete od jednog psihopate, ipak se preporučuje oduprijeti se maltretiranju na vrijeme, jer dugogodišnje trpljenje  maltretiranja takvog psihopate je mnogoo gore nego sve ono što može zadesiti maltretiranog ako se odmah na početku odupre.  Jer ipak, nisu svi psihopate potencijalni uboljice.  Njihova karizma i ambicija se često pogrešno smatraju kao njegov poslovni uspjeh, a ne kao znak psihopatije, tvrdi industrijski psiholog Paul Babiak iz New Yorka.   On dalje kaže da se psihopate uglavnom žele svidjeti drugima, imaju visoko mišljenje o sebi i vole novac, moć, a poneki i seks. Obično se izvrsno izražavaju i mogu manipulirati slušateljstvom pričajući dobru priču  na osnovu koje pomislite da ima viziju i da mogu dobro voditi firmu, a na kraju shvatite da je to sve bila samo prazna priča.  Dok će psihopata bez grižnje savjesti uništiti firmu/instituciju  ne vodeći brigu  o tome što će biti sa zaposlenima       ( “Poslije mene potop!”), dotle  pravi  direktor to nikad neće uraditi. Zbog toga je psihopat na  odgovornom položaju  veoma opasan na dulje staze jer on uzrokuje gubitak  ( rastjerivanje!) ljudskog kapitala  ( kao nekadašnji dekan ETF-a u BL Ilišković i njegovi nasljednici). Statistike kažu da se 1% populacije u SAD-u može smatrati psihopatama. Radeći kao konsultant za američke tvrthe psiholog Babiak  tvrdi da od 100 istraženih slučajeva 8 je bilo psihopata i- samo jedan od njih nije dogurao do rukovodeće funkcije! To objašnjava  zašto ima toliko mobbinga. Kod nas, prema nekim istraživanjima u Srbiji 60 % zaposlenih je izloženo mobbingu, a u Hrvatskoj 53 %.

Mobbing  samo u rijetkim slučajevima karakterizira fizičko nasilje i seksualno uznemiravanje. Naime, žrtve se maltretiraju sofisticiranijim metodama kao što su omalovažavanje pretnje i slično, što traje, godinama, a nekad i desetljećima, ako žrtva izdrži.  Evidentno je da  ovakvo postupanje mobera degradira i uništi žrtvu potpuno, a sve zbog moberovih neutemeljenih strahova i bolesnih ambicija. Slično je i kod životinja: oni koji su na višoj poziciji u hijerarhiji nastoje održati svoju poziciju, ne birajući sredstva u odnosu prema podređenima.  Tako strah od gubitka autoriteta i pozicije stvara izopačene oblike ponašanja prema podređenima.

IV

Posljedice mobbinga na  žrtve mobbinga

Posljedice ovog psihoterora su generalno  katastrofalne.  Žrtve mobbinga se obično razbole i psihički i fizički, jer u osnovi manje-više  svih bolesti je stres, a mobbing je stres najgore vrste! Svi organi su ugroženi, posebno srce,  pa  čak i koža.. Najčešće posljedice su astma, razne vrste kancera i sl., a žrtve nerijetko spas potraže i u samoubistvu, jer mobbing  strahovito  negativno djeluje i na psihičko  zdravlje. Nije čudo što je tako kad i jedan zastupnik Hrvatskog sabora komentarišući situaciju na svom prethodnom radnom mjestu kaže: “Nema tog novca koji može kompenzirati osjećaj nelagode na poslu, tj. nikakav novac ne može biti  ni  približno adekvtna kompenzacija za nesređene odnose s nadređenom osobom.” Zbog toga  osobe izložene stresu  evidentno pokazuju i reducirano funkcionisanje na socijalnom, profesionalnom i drugim poljima ljudskog djelovanja, jer   stresor ( uzročnik stresa=mober), koji neposredno atakuje  na ličnost, može  uzrokovati ozbiljno ugrožavanje  i poremećenje biološkog, psihičkog i socijalnog integriteta žrtve, a 

6

mogu se pojaviti  i dugotrajni  hronični  patološki fizički i  psihički fenomeni, ako je izloženost stresu dugotrajna. Po riječima dr Tugomira Popovića iz kabineta za neuropsihijatriju Doma zdravlja u Nišu, prema najsvježijoj statistici iz EU, jedna od stotinu mobbingovanih osoba se odlučuje na samoubistvo, mnogi napuste to radno mjesto, dok  većina trpi ozbiljne zdravstvene posljedice koje se često završavaju teškim psiho-fizičkim oštećenjima ili čak smrću, a u konačnom zbiru  žrtve su i porodice mobbingovanih, ali i čitavo društvo.

Osoba nad kojom se vrši mobbing se osjeća ugroženo i diskriminirano, što ona u stvari i jeste, jer druga strana svjesno poduzima   diskriminirajuće radnje s obzirom na tu osobu. U tom smislu mobbing može imati nekoliko formi:

-          konflikt u firmi/ustanovi zbog loših međuljudskih odnosa;

-          mobbing i psihičko zlostavljanje upereno na pojedine osobe;

-          povreda zakonskih propisa;

-          isključivanje žrtve iz svijeta rada (protivno ustavnom pravu čovjeka)

-          ili kombinacija  svega toga.

Kod osoba koje su žrtve mobbinga javlja se čitav niz različitih  veoma štetnih i opasnih učinaka i odgovora organizma među kojima su: šok, bijes, plač,  osjećaj nezadovoljstva i/ili bespomoćnosti, pojačana osjetljivost, gubitak samopouzdanja, gubitak apetita, umor, nesanica, psihosomatski simptomi kao što su bolovi u trbuhu, glavobolja, povišen krvni pritisak,  nervoza pri odlasku na posao, bezvoljnost, napetost u obitelji i simptomi stresa, poremećajui koncentracije, povišen krvni pritisak, srčana aritmija, srčani napadi, slabljenje imuniteta, gastrointestinalne smetnje, povećana ili smanjena težina, zloupotreba alkohola ili droga, povećan osjećaj straha, napadi panike, smanjenje produktivnosti u  izvršavanju zadataka i obaveza, itd. , itd.

Za zdravstvene smetnje uzrokovane mobbingom najčešće se postavljaju sljedeće dijagnoze:

-fizički poremećaji: kronični umor, probavne smetnje, mršavljenje ili prekomjerno gojenje, nesanica, smanjen imunitet, povećana potreba za alkoholom, sedativima, cigaretama itd.

-poremećaj prilagodbe koji se javlja u 92 % slučajeva, predstavlja oštećenje socijalnog ili radno-akademskog funkcionisanja i napredovanja, gubitak motivacije i entuzijazma, emocionalna praznina,  a očituje se u anksioznosti i depresivnom raspoloženju ( bijeg u bolest);

-bihevioralni simptomi: iratibilnost, gubitak koncentracije, nekritično ponašanje, zaboravnost, eksplozivnost, pretjerana osjetljivost na vanjske stimulanse, bezosjećajnost, obiteljski problemi, razvod braka, suicidnost, burn-out sindrom itd.;

-posttraumatski stresni poremećaj ( PTSP) koji se javlja u oko 8% slučajeva mobbinga, a manifestira se u formi nametljivog sjećanja na događaje, halucinacije o događaju, stres pri novim događajima koji podsjećaju na taj  traumatski događaj, nastojanje da se  izbjegnu mjesta i osobe vezane za tu traumu, osjećaj besperspektivnosti, ispadi ljutnje itd., i

- kombinacija svega toga.

Kroz nekoliko godina sve ove smetnje prelaze u kronične bolesti koje dovode do trajnog invaliditeta i napuštanja radnog mjesta, pa čak i samoubistva,  ako se na vrijeme ne pruži adekvatna pomoć.

7

Kod žrtava mobbinga u početku se javlja   samookrivljavanje       ( “ ne razumijem zašto se to meni događa”) i osamljenost. Često žrtve mobbinga  o tome nikom ne pričaju, čak ni obitelji, ni prijateljima, iz straha da im se neće vjerovati ili čak biti  od njih označeni kao krivci za ta događanja.  Ako se to zaista i desi, onda se tu radi o dvostrukom mobbingu, jer žrtva koja je svakodnevno mobbingovana na radnom mjestu, ne dobija potrebnu potporu niti kod obitelji niti kod prijatelja, već je umjesto toga napadnuta i od njih što je još više uništava. Kod takvih žrtava mobbinga može se javiti i tzv. opsesivna ideacija, to jest žrtva stalno i jedino razmišlja o onome što je muči, pa dolazi i do promjene ponašanja. Mogu se javiti i seksualni problemi, a nekad i alkoholizam i agresivnost prema bližnjima.  Kod dugotrajnog mobbinga, ukoliko ne reagira na njega, žrtva postaje  pasivna, ne realizira svoje planove, osjeća se frustrirano i anksiozno, te gubi samopoštovanje.  To je najopasnije stanje, jer može dovesti do samoubistva.  Švedski psiholog, stručnjak za mobbing je ustanovio da je 1996. god u Švedskoj bilo 20 samoubistava koja su bila povezana sa mobbingom, a u Italiji 1999. je 13 samoubistava bilo povezano sa mobbingom.  Zato žrtve mobbinga zaslužuju  adekvatnu društvenu zaštitu, jer im mobbing ometa mogućnost normalnog života i rada, što može imati i tragične posljedice, s obzirom da žrtve razvijaju simptome koji zahtijevaju intervenciju na više nivoa: od podrške u ostvarivanju njihovih prava do emocionalne podrške, a ponekad i psihoterapije.

Zbog toga se preporučuje  onima koji su izvrgnuti  mobbingu da se nipošto ne mire sa tom pojavom, jer ona ima strahovite razarajuće posljedice, pogotovo ako traje dugo. Tada ima karakter kronične pojave, koja je  vezana   i za nemogućnost mobbingovane osobe da razvije svoje sposobnosti i ostvari rezultate u skladu sa svojim predispozicijama i svojem obrazovanju, što  tvrdi naš ugledni psihijatar dr Petar Bokun iz Beograda.

V

Posljedice mobbinga  na društvo

Posljedice mobbinga po društvo su stravične. Naučna istraživanja pokazuju da se na spletkarenje, potkopavanje i ponižavanje  s namjerom da se eliminišu nepoželjni tj. najčešće oni koji   ometaju izvršavanje kriminalnih radnji ili oni koji su bolji, troši  mnogo više energije nego na posao, na napredovanje  pojedinaca, firme i društva u cjelini. Iz tog je očigledno da je mobbing jedan od najbitnijih faktora siromaštva, kako žrtve tako i društva općinito, pa bi  svi dokumenti koji se bave smanjenjenjem siromaštva morali uključivati i mjere za eliminaciju ili bar smanjenje mobbinga i psiho-socijalnu rehabilitaciju žrtava mobbinga.

Od normalnog i uobičajenog   sukoba mišljenja,  pojave poželjne  u radnoj svakodnevici  koja može imati  za rezultat vrlo pozitivne pomake u kreativnom i produktivnom smislu, do destruktivnog i retrogradnog mobbinga- samo je jedan korak. Preduslov njegove pojave je ako se sukob mišljenja  u kolektivu rješava autoritarno, tj. bez pružanja mogućnosti da se iznesu argumenti i protivargumenti, čime  je povređena ona iz rimskog prava koja je temelj civilizacije, a to je NEKA SE ČUJE I DRUGA STRANA. Na taj način se konflikt uzrokovan sukobom mišljenja ne rješava,   što rezultira stvarnjem nezdrave klime u radnom kolektivu. U takvim situacijama oni koji imaju vlast po svaku cijenu nastoje da je zadrže, a u tom cilju moraju eliminisati one koji  imaju drugačije mišljenje. Da bi u tome uspjeli zavode teror u kolektivu  pri čemu,  nažalost, većina članova kolektiva podlegne iz raznoraznih razloga  ( ucjena, prijetnji i sl.)  Tad oni drugi  ili najčešće samo jedan ( jer su svi ostali, da bi navodno izbjegli neprilike, priklonili se vlastodršcima), neizbježno  postaje žrtva mobbinga.  Započinje psihičko zlostavljanje na radnom mjestu, a radni odnos poprima neke značajke lošeg braka, što je veoma loše jer radni odnos se ne zasniva na ljubavi, kao brak, već na poštovanju zakonom zagarantovanih prava svih zaposlenih i  na njihovoj  ravnopravnosti, a ne na diskriminaciji po osnovu simpatija ili nesimpatija ( koje se  uglanom stiču ili ne stiču na bazi poslušnosti ili neposlušnosti).

8

U takvoj situaciji ugroženi pojedinac se nema kome obratiti. Za to vrijeme mobbing-grupe svog “žrtvenog jarca” muče  i na taj način “pedagoški” djeluju na sve one koji bi se drznuli da iskažu svoje mišljenje ako ono nije u saglasnosti sa mišljenjem mobera, koji bi se time osjetili ugroženima.  A  pri tom  oni liječe svoje frustracije, komplekse, pa čak i ludilo.

Statističke analize pokazuju da su najčešća obilježja žrtve: sposobnost, znanje, vještine, iskustvo, uvjerenja, temperament, osobnost, stavovi, motivacija kao i emocionalna i socijalna inteligencija. To su osobe koje su odgovorne, motivirane za rad, uredne, dosljedne, savjesne, osjetljive na priznanje i kritiku, sa  visokim osjećajem za socijalnu pravdu.  Netko bi se ipak morao zapitati: Kud mogu da stignu društvo i država ako dozvole da iz društveno-političkog života budu   isključeni   njeni   NAJBOLJI građani?   Samo u propast!

Mobbing utiče  na stanje zdravlja radne sredine, pa  u  sredini koja je inficirna  mobbingom pokazuje  se porast bolovanja, povećana fluktuacija zaposlenih, povećan stres na radnom mjestu a time i smanjen učinak, konstantna nestašica kadrova i povećavanje troškova za stalno  školovanje novih kadrova, smanjenje motivacije za rad, smanjenje ugleda firme/institucije,  smanjenje kvaliteta usluge i smanjenje zadovoljstva društva tim uslugama, itd. U vezi toga vrlo je ilustrativno citirati poznatog i uspješnog slovenskog biznismena Zorana Jankovića  koji  kaže: “ Da bi bio dobar u poslu, moraš voljeti  svoj posao.” A kako da ga vole mobbingovani ( i oni koji drhte od straha da ne postanu mobbingovani) i kako da onda budu uspješni?

Takva nezdrava  situacija traje godinama ili desetljećima ( kao na Elektrotehničkom fakultetu u Banjaluci nakon 47 godina postojanja, gdje je dovoljno doći i vidjeti kako izgleda unutrašnjost zgrade gdje prokišnjava  krov, gdje se prozori u kabinetima ne mogu otvoriti bez merdevina, gdje nema ni zavjesa ni roletni,  temperatura u kabinetima je već od maja blizo 50 0 , C, itd, itd, a o konstantnom kadrovskom kolapsu da se i ne govori!)  i sasvim je logično što na kraju potpuno  upropasti  instituciju ili firmu, jer su učinci mobbinga     slični učincima kancera   koji izjeda zdravo tkivo . Ne treba posebno isticati da u takvom kolektivu nema ni osnovne pretpostavke za eventualni razvoj i napredak jer nema slobode mišljenja , a gotovo sav kolektiv je u “mišjoj rupi”, tj. u strahu. A odavno je poznato: u strahu   nema kreativnosti i progresa jer strah paralizira sve mentalne funkcije !

Nažalost, kod nas u RS, poslije svega što nas je snašlo zadnjih 50 godina, ne samo da nema kulture rada već nema ni kulture ponašanja, ni kulture poštovanja tuđeg rada, tuđeg mišljenja itd. Kod nas gotovo da nema nikakve  kulture  u radnim organizacijama i institucijama! Sve je pod okriljem spletkarenja i brutalnog mobbinga. Da li je nakon ovih konstatacija uopšte  čudno što nikako ne možemo naprijed? Zbog mobbinga, negativne kadrovske selekcije i partitokracije- mi smo postali   potpuno ZAKOČENO DRUŠTVO-ZAROBLJENA DRŽAVA!

Zato bi svaki pojedinac, ako želi bolji život sebi i svom potomstvu, trebalo da da svoj doprinos iskorijevanju ovih zala, a prvenstveno mobbinga nad sobom i drugima, a ne ove probleme prešućivati i            “ trpati pod tepih”, kao što to rade nadležne   državne institucije i pravosuđe.

Zato je u pravu  dr Popović kad kaže, da mi nećemo nikad postati ozbiljna i civilizovana država ukoliko ne shvatimo da je mobbing općedruštveni problem, a ne samo problem pojedinca ( žrtve).

VI

Zaštita  žrtava  mobbinga

Nažalost,  kod nas još uvijek-NIKAKVA!!  Zato nije čudo što je jedna mobbingovana zaposlenica na  tribini  rekla: “Prije ću sebe smjestiti u ludnicu nego direktora u sudnicu!” U takvoj situaciji ugroženi pojedinac se nema kome obratiti jer: inspektorat je u startu  blokiran, pravosuđe na ovim našim prostorima tradicionalno više doprinose haosu negoli  njegovom razrešenju, Gender centar samo vodi statistiku i

9

ništa ne preduzima, a ni međunarodne organizacije poput OHR-a, Ombudsmana i Doma za ljudska prava  i dr. ne rade   ništa. Pa kome da se onda obrate ugroženi građani?!

I pored činjenice da se mobbing  može zakonski sankcionisati, još uvijek se podiže samo neznatan broj tužbi protiv mobera. Razlog je u  nedovoljnom poznavanju zakona, ali i u njihovoj nedovoljnoj efikasnosti, a pogotovo u nefunkcionisanju pravosuđa! Zlostavljana osoba se najprije  mora obratiti inspektoru rada i ombudsmanu ili gender centru ( ako je  teror vezan i za spol žrtve).  Pri tom treba

dokazati da se radi o mobbingu, tj. da postoji kauzalna veza između štetnog ponašanja i posljedice, tj. mora postojati protupravno djelovanje u smislu pozitivnog radnog, građanskog i krivičnog prava, koje se sankcionira. Također se mora dokazati da to traje   sukcesivno najmanje 6 mjeseci sa namjerom da se nekog uništi, a što je dovelo do štetnih posljedica. Tužitelj mora dokazati da je pretrpio štetu koristeći pri tom uobičajena dokazna sredstva u smislu utvrđenja pretpostavki nastanka nematerijalne štete zbog psihotraume i posljedičnog razvoja posttraumatskog stresnog ili drugog poremećaja. Pri tom se razmatra i pravno stajalište eventualnih kaznenih sankcija za počinitelja ili počinitelje ako zbog mobbinga dođe do profesionalne i radne onesposobljenosti žrtve ili pak zastoj u radu, sa osvrtom na odredbe ZOO-a. Zatim treba dokazati da su štetne posljedice ( tjelesne i psihičke) nastale upravo zbog mobbinga, što je u domeni psihologa, psihijatra i liječnika specijaliste medicine rada. Ali šta to sve vrijedi, kad su sudovi kod nas korumpirani, pod pritiskom političkih moćnika, a sudije nesavjesne i neuke!? Međutim, i pored  toga treba podnositi tužbe i krivične prijave, imajući u vidu   tvrdnju filozofa Kestlera koji je rekao: “ Za pravdu se treba boriti i kad je beznadežno”, jer, kako je tvrdio sv Augustin: “Država bez pravde je samo jedna velika razbojnička skupina.”, a mi ne smijemo dopustiti da imamo takvu državu! Zar ne?

Dok god i kod nas ne bude tako, da su   oni koji ukazuju na kriminal i korupciju bar zašićeni korektnim ponašanjem pravosuđa,  uzaludna je svaka priča o borbi protiv kriminala i korupcije. Zato bi  javnost i NVO sektor trebali vršiti pritisak na zakonodavnu vlast da kroz zakonodavnu regulativu adekvatno zaštiti takve osobe od odmazde, od mobbinga, od gubitka posla i sl., a istovremeno da  se od pravosudnih institucija zahtjeva  kvalitetan rad i poštivanje svih  zakonskih propisa uključujući i ove koji štite “zviždače”( one koji upozoravaju na kriminal i nepoštivanje zakona koji su najčešće žrtve mobbinga) i općenito  žrtve mobbinga. U tom smislu treba u Zakon o radu  RS dodati  još neke članove  pored onih  pod brojem od 107 do 112, koji bi obezbjedili mehanizme za njihovu adekvatnu primjenu ( npr. da se nakon radno-pravne evaluacije djelovanja mobbera on ili opomene ili suspenduje ili premjesti na manje značajno radno mjesto ili da mu se uruči otkaz!), a također dodati i  one članove zakona koji će obezbijediti zaštitu i nagrađivanje “ zviždača”, kako bismo   bar u tome slijedili razvijeni svijet.  To bi nam svakako obezbijedilo da prije postanemo i mi dio tog  razvijenog svijeta!

U zakonodavstvima nekih država je već regulisan mobbing, a u nekima se samo spominje. Međutim, i bez toga, u postojećem zakonodavstvu RS ( Zakon o radu, Krivični zakon, Zakon o obligacijama, Zakon o ravnopravnosti polova,  Konvencije o ljudskim pravima, Ustav i drugi pravni akti) zabranjuje se   svaki vid terorisanja, diskriminacije i urušavanja ugleda i dostojanstva zaposlenika i sl., što sve je   ujedno i sastavni dio mobbinga, pa su i do sada postojali zakonski osnovi za sankcionisanje ovakvih pojava, ali je naše pravosuđe “gluho” i “slijepo” za sve  što mu je u “opisu radnog mjesta”, pa i za to.

Zato je jedino  rješenje, za sada,   prevenirati mobbing, tj. spriječiti pojavu ovakvih patoloških slučajeva u radnoj sredini  kroz optimiziranje radnog ambijenta, dvosmjernom  izmjenom informacija, omogućiti svima stručno usavršvanje, promovirati kulturu koja daje prednost poštivanju ljudskog dostojanstva i obeshrabriti svaki oblik psihološkog terora i nepoštivanje zakona. Da bi se to ostvarilo, potrebno je vrijeme u kom će se educirati i informirati svi zaposleni o mobbingu, njegovim posljedicama i o potrebi da se u sva normativna akta ugrade klauzule o kažnjavanju i suspendovanju svih onih koji  i pokušaju prakticirati mobbing u radnoj sredini, čemu bi trebala doprinijeti i ova knjiga.

10

Iako se danas sve više i javno govori o tom problemu, pa su osnovana i udruženja za borbu protiv mobbinga, zakonodavstvo većine zemalja još uvijek prilično sramežljivo tretira ovaj užasan  društveni problem.  Za sada su  Švedska,  Norveška, Švicarska, Francuska mobbing okarakterisala kao krivično djelo,  a žrtva ima  direktno pravo na “biološku odštetu”. I u Srbiji se  vodi žestoka kampanja da se  mobbing zakonski odredi kao krivično djelo. Također u njemačkom gradu Kielu su sudovi veoma ozbiljno shvatili opasnosti od mobbinga i sude  u skladu sa definicijom da mobbing predstavlja prijetnju, intrigu, ignoriranje osobe koju mogu otjerati u bolest i smrt. Svuda u svijetu, a zadnjih godina i kod nas, osnivaju se udruženja za pružanje pomoći žrtvama mobbinga. Jedno od najaktivnijih je ono osnovano 2004. u Zagrebu na čelu sa žrtvom mobbinga Jadrankom Apostolovski koja je svoju muku bez straha objelodanila javnosti sa željom da podstakne i druge da to urade i tako doprinesu borbi protiv ovog  velikog  društvenog zla. Ona je zbog mobbinga dospjela na psihijatrijsku kliniku gdje joj je dijagnosticirana akutna reakcija na stres i depresija, i od tada je na bolovanju.  Slučaj je još na sudu ( već nekoliko godina) iako bi po zakonu morao biti rješen u roku od 6 mjeseci!  Sa takvim “performansama” pravosuđa, teško će Hrvatska  uskoro u EU! Ovom udruženju se svakodnevno javlja mnogo žrtava mobbinga.

Nažalost, i tamo gdje je zakonodavstvo nešto i uradilo, zakazali su sudovi!  Zato se žrtve plaše započeti obranu, jer se opravdano boje gubitka radnog mjesta, usamljenosti i bespomoćnosti u toj borbi.

Zato se sa pravom može reći da je za ovakav beznadežan položaj   mobbingovanih najviše je krivo pravosuđe jer  ne samo da ne procesuira ovakve nasilnike iako ima dovoljno zakonskog osnova za to, već  njihovi sudije i tužioci uopće ne prate  izmjene zakona niti znaju što piše u postojećim zakonima, pa  se dešava da sudija Osnovnog suda u Banjaluci     ne zna     ni da je mobbing regulisan   u Zakonu, št o sam lično ja doživjela  u sudskom sporu protiv mobera  sa Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci. Osim toga Osnovni sud i Okružni sud imaju takav sudački kadar koji nije dorastao   tome da uopće uđe u MERITUM spora, tj suštinu spora, pogotovo ako je spor malo komplikovaniji i zahtjeva   poznavanje višeg nivoa pravne nauke, npr. USTAV i Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sl. To odgovorno tvrdim jer sam to doživjela!

Pored takvih institucija vlasti kakve imamo i dok nam je pravosuđe ovakvo,  mobbing-grupe, bez da ih itko u tome ometa,   pronalaze svog “žrtvenog jarca”, muče ga i na taj način “pedagoški” djeluju na sve one koji bi se drznuli da iskažu svoje mišljenje ako ono nije u saglasnosti sa mišljenjem mobera.  Pri tom moberi  liječe i   svoje frustracije, komplekse   i ludilo i uništavaju nam društvo i državu!

U kontekstu toga gotovo da bi se mogao prihvatiti citat nepoznatog autora:

“ U modernom svijetu radno mjesto je postalo bojno polje gdje ljudi mogu ubijati jedni druge bez rizika da budu privedeni pred lice pravde.”

Do kad će to važiti? Dok građani to budu htjeli trpjeti!

VII

Kako se žrtve mobbinga mogu boriti  protiv  mobera

Kad osoba postane svjesna da je postala  žrtva mobbinga, ne smije se predati već mora ojačati sebe da u borbi koja joj predstoji- istraje. Najprije treba da  pokuša razgovarati sa moberom (ako je to uopće moguće) i reći mu da on  mora prestati s tim jer je to što radi nehumano, protivzakonito i štetno po ustanovu/firmu, a može narušiti i njegov ugled.  Žrtva ne smije donositi nagle odluke i nipošto ne smije napustiti radno mjesto- jer time čini uslugu moberu!. Umjesto toga, mora početi prikupljati informacije i dokaze što će joj sve  biti potrebno za budući odštetni zahtjev i obavijestiti sve   (navodne) borce za ljudska prava o teroru koji trpi na radnom mjestu. Doduše, u ovim uslovima krize i bijede, žrtve pokušavaju ostati na radnom mjestu po cijenu zdravlja, ali i zbog toga što vole svoj posao koji im na neki način daje  identitet, kompetencije i  pruža

11

mogućnost obavljanja zadataka koje vole ( “Moj život je moj posao, moj posao je moj život”-kažu oni). Sve  nedaće koje nastupaju zbog mobbinga  vode i ka financijskim problemima, jer žrtva u uslovima smanjenih prihoda ima povećane izdatke zbog bolovanja, odlazaka liječnicima, terapijama.. Zbog svega toga, najčešće, dugotrajni mobbing predstavlja kraj   žrtvine karijere, zdravlja, često i braka, a ponekad i   samog života!

Dakle, ako osjećate da ste žrtva mobbinga, diskriminacije ili se nad vama provodi bilo koji drugi oblik zlostavljanja ( npr. seksualno  ili  neko drugo uznemiravanje), odlučno se suprotstavite  tome već na samom početku, i to:

-Odlučno  recite toj  osobi da njezino  ponašanje nije za vas prihvatljivo i da smjesta prestane s tim. Bilo bi dobro da to kažete pred nekom drugom osobom ili još bolje pred predstavnikom sindikata.

-Vodite dnevnik o takvim događanjima, tj. zabilježite datum, vrijeme, mjesto i događaj sa što više detalja, imenima eventualnih svjedoka i ishod događaja.  Osobito je važno zapisati sve o moberu, sve o radnoj sredini, da li je mobbing ubičajena metoda za oslobađanje nepoželjnih iz te radne sredine i sl., jer dokazivanje mobbinga, kao veoma  specifične i perfidne pojave, može postati problematično ako se ne posjeduju i neki dokazi. ( Imajte na umu da se mobbingom smatra ne samo incident, već i broj, učestalost  i naročito namjera zlostavljanja.) kao i psihofizičke posljedice   ( nesanica, posljedice po profesionalne, socijalne  i porodične odnose itd.).

-  Arhivirajte sve dokumente vezane za mobbingovanje: kopije pisama, e-mailova, faksova, poruka, podnesaka i drugih dokumenata koji su vezani za te incidente i općenito zlostavljanje, tj. mobbingovanje. Žrtvi su potrebni  i saveznici, svjedoci, sindikati, liječnici ( medicina rada), psiholog ili psihijatar ( obavezno obratiti im se) a ponekad i odvjetnik ili pravnik koji se bavi radnim pravom.

-Izvjestite o zlostavljanju nadređenu osobu, instituciju,  ili direktora,  najbolje pismeno putem protokola

-Izvan firme/institucije obavijestite o tom liječnika  medicine rada ili bar svog liječnika opće prakse, a ako imate psihičkih problema zbog toga- onda i psihijatra. Dobro je kontaktirati i druge ljude koji imaju ili su imali sličan problem, pa ako vi kao žrtva mobbinga  uočite još neku žrtvu mobbinga, razgovarajte s njim, razmijenite iskustva i budite jedna drugoj podrška.

-Ne vraćajte istom mjerom, jer vi ste ŽRTVA, a ne zlostavljač!

-Pričajte, pričajte, pričajte svima i svagdje o tome što vam se dešava, kako biste   podstakli i druge da  iste takve svoje probleme  također iznesu javno. Zato je o   zlostavljanju   potrebno obavijestiti što više osoba, a po potrebi putem medija učiniti stvar javnom i eksplicitno navesti imena mobera. To će žigosati mobere kao izrazite negativce i primitivce, pa će možda ustuknuti…

- Ako pritisak   mobera postane nesnosan- otići na bolovanje, ali nikako   prekinuti radni odnos, jer to bi značilo poraz za žrtvu, nekažnjavanje mobera, a posljedice stresa će ostati prisutne i nakon toga.

(Ovo sve će vam trebati ako budete zaštitu morali potražiti  kod inspekcije rada ili na sudu.) 

Ako ništa od toga ne pomogne, morat ćete  pokrenuti  sudski radni   spor za koji se ne plaća taksa i  pri vođenju takvih sporova treba  u kontinuitetu objelodanjivati sve eventualne   nepravilnosti u radu Sudova ( kojih ima strahovito mnogo!), kako se sudije ne bi i dalje ponašali kao “svete krave “ u Indiji, a kako se sad ponašaju kod nas!

12

Protiv mobbinga i njegovih posljedica žrtva mora pokušati pružiti sebi samopomoć. Treba da se edukuje o komunikaciji, o mobbingu, o radnom pravu,  da koristi ugodne tjelesne aktivnosti i tehnike relaksacije.  Najviše će joj pomoći  ako stalno bude aktivna, tj.  treba biti zaokupljena i aktivna na raznim drugim poljima, provoditi što više vremena u druženju sa drugim osobama i razvijati se u ekstrovertnu  i druželjubivu ličnost. Veoma je dobro biti produktivan u korisnom radu, biti dobro organizovan i stalno planirati nešto novo.  Važno je raditi na sebi, na svom obrazovanju, na razvoju zdrave ličnosti, razvijati optimistično i pozitivno mišljenje, biti orijentisan na sadašnjost i biti onakav kakav jesi, te vlastitu sreću smatrati najvažnijim ciljem. A nije loše uzimati i manje doze sedativa   ( bromazepam).

Ipak postoji rješenje, a ono je jedino  u omasovljavanju i eventulnom udruživanju svih   onih koji se neće miriti sa ovim terorom, već će mu se suprotstaviti, na čemu rade uduženja građana  kao što su  udruženja “STOP MOBBING” iz Trebinja i “ŽENE TO MOGU” iz Banjaluke.

VIII

Što bi trebala donijeti uspješna borba protiv

mobbinga

Zakon o radu  hitno treba prilagoditi novonastaloj situaciji u području rada, poduzetništva, upravljanja   i međuljudskih odnosa na radnom mjestu, kako bi  firme i institucije  koje ga poštuju, imale što manje problema. Posebnu pažnju treba posvetiti odjeljenjima za ljudske resurse koji primarno treba da vode računa o smanjenju stresa na radnom mjestu. U uspješnim firmama su  u pravilnicima do detalja regulisani odnosi i ponašanja među zaposlenicima, uključujući i sistem nagrade i kazne. Radne organizacije čiji je menadžment shvatio koliko je važno razvijati i njegovati dobre međuljudske odnose u kolektivu i koliko je bitno čuvati zdravlje svojih zaposlenika u čiju edukaciju su uložili ogromna sredstva, pronalaze načine za sprečavanje mobbinga. Primarno to rade uvježbavanjem rukovodećih kadrova u tehnikama komunikacija i rješavanja sukoba, prepoznavanju mobbing –ponašanja i zaštite potencijalnih žrtava. Dakle, uspješno poslovanje se ne može svesti samo na “red, rad i disciplinu” ili trening tipa “mrkva i štap”, nego naglasak treba staviti na profinjenost i pristojnost ophođenja, emocionalnu inteligenciju i   uslova za pozitivnu komunikaciju. Međutim, mnogi rukovodioci su diktatori umjesto voditelji! Prvi grade slijepu poslušnost, a drugi su demokratični pa ohrabruju samoinicijativnost i kreativnost na poslu.

Svaka firma bi treala ulagati sredstva u edukaciju iz vještina komuniciranja ba za menadžment, a bilo bi dobro i za sve ostale.  Treba trenirati asertivnost, tehnike rješavanja sukoba, rukovođenje, timski rad, upravljanje, osnove komunikacija, davanje povratnih informacija ( feedback), neverbalnu komunikaciju, ekspresiju emocija na ekološki način…. Ali, to su već NOVA ZNANJA, koja se ne dobijaju u STARIM školama…. ( a naše škole su još uvijek veoma “stare”).

U uspješnim tvrtkama u Hrvatskoj se redovito vrše ankete o tome kako tvrtku i menadžment percipiraju zaposlenici, te se na osnovu toga pravi ranglista prvih deset tvrtki/institucija koje su zaposlenici ocijenili  pozitivno.  Na toj rang listi  su redovito među prvima BELUPO, SELECTIO, PULJANKA i dr.  Direktorica jedne od ovih tvrtki kaže:       “ Trudimo se biti dobar poslodavac: od materijalnih prava ( plaća, stimulacija, praćenja radnog doprinosa)  do ulaganja u edukaciju i stvaranje poticajne radne klime. Vodimo računa o ljudskim resursima i prepoznali smo da je zadovoljstvo zaposlenih   veoma važno jer utiče na njihovu motivaciju, a time i na rezultate njihovog rada.  S obzirom da se na poslu provodi 8 sati, međuljudski odnosi su veoma bitni, a zaposlenici moraju biti podsticani i podržani u želji da napreduju na radnom mjestu. Zato stalno ulažemo u poticajnu radnu sredinu kako bi svaki zaposlenik mogao sudjrelovati u uspjehu tvrtke.  Sigurnost je još jedan element koji zaposlenika čini zadovoljnim, a to doprinosi i jačanju samopovjerenja  zaposlenika što će mu pomoći u tome da ostvari rezultat  za koji ima potencijal.  Vodimo i dugoročnu kadrovsku politiku da bismo i u narednim godinama obezbijedili potrebni visokoobrazovani kadar   koji

13

konstantno i dalje edukujemo jer od njih zavise   inovacije i   naš opstanak. Da bismo u tome uspjeli postoji obostrana komunikacija koju smo uspostavili i koju stalno poboljšavamo a koja motivira i upravu i zaposlenike. Smatramo da svi naši zaposlenici moraju biti obaviješteni što se dešava u tvrtki, uključujući i probleme, jer ih samo svi zajedno možemo riješiti”.

Što reći na ovo, imajući u vidu sve ono što je rečeno o mobbingu, njegovom štetnom djelovanju na zaposlenikre, na firmu/instituciju i na međuljudske odnose u radnim sredinama u kojima  se prakticira mobbing? Može li išta od ovog   što je rekla direktorica   jedne uspješne firme iz Hrvatske uopće postojati tamo gdje postoji mobbing? Može li uopće takva radna sredina napredovati ili čak i opstati? A kod nas  je najmanje 60 % zaposlenih mobbingovano, a ostali su u strahu da i oni ne postanu žrtve mobbinga!  Pa da li onda itko od njih može da radi svoj posao savjesno, odgovorno i kreativno? Zato je veoma, veoma važno da  i zaposlenici i poslodavac znaju  što je mobbing, da je kažnjiv, štetan i opasan, te da mu se treba suprotstaviti i eliminisati ga iz svoje radne sredine!                                  

IX

Tko su “ZVIŽDAČI”

“Zviždači” su hrabri i neustrašivi pojedinci koji  se usuđuju, bez obzira što kod nas  nemaju nikakvu zaštitu u institucijma vlasti  i pravosuđu, da ukazuju na kriminal, korupciju i kršenje zakona i vode neku svoju borbu protiv takvih počinitelja. To su  zaposlenici ili bivši zaposlenici ili članovi organizacija koji “nedolično ponašanje” ( kršenje zakona, ugrožavanje javnog interesa i sl.) unutar tvrtke prijave kolegama ili institucijama. “Zviždanje” je često ispit moralnih vrijednosti čovjeka. Nitko ne voli pričati protiv svojih kolega, ali ako dođe do takve situacije  iz koje nema drugog izlaza, pojedinci osjete potrebu  da unatoč opasnostima po sebe, krenu putem istine.  Ako  interno ukazivanje na nedolične postupke ne daje  rezultate, “zviždač”  se obraća nadležnim institucijama i  pravosuđu,  a ako ni to ne donese rezultat, onda i medijima.

Svatko se barem jednom u životu susretne sa nekim oblikom korupcije ili neke  ilegalne radnje, ali nema hrabrosti obratiti se nekom da bi se to ispravilo i tako spriječilo  ponavljanje.  Ili  je situacija u državi i društvu takva da  nije imao kome da se obrati? Činjenica je da se takvi ljudi boje osvete, boje se za svoj život i život svoje porodice, za egzistenciju. Da je situacija normalna u društvu i državi i da se vodi dugoročna politika orijentisana na opstanak, razvoj i napredak te države, ovakvim ljudima bi se pružala apsolutna zaštita, preuzeli bi se od njih   podaci i dokazi koji su ga naveli na “zviždanje”, a sve ostalo bi uradile pravosudne   i druge institucije. Nažalost, u ovakvim nesredjenim i besperspektivnim  državama kakva je i naša, ta  cjelokupna borba se ostavlja samo “zviždaču”, a pravosuđe koje bi trebalo da mu bude oslonac- često  se ponaša ignorantski ili  najčešće štiti  kriminalce i korupcionaše! Pa zar je onda čudno što kod nas ima tako malo onih koji ukazuju na kriminal i korupciju? Zaludne su sve jalove agencije i svi telefonski brojevi ( npr. “krimolovci”, pozivi SIPE  i sl.) koje se  nude potencijalnim zviždačima, kad u sistemu nema volje da ih se podrži i zaštiti!

Reakcije sredine na zviždanje su različite. Većina smatra da je zviždanje nesebičan čin i  akt patriotizma i velike odgovornosti prema javnom interesu,  jer otkriva ilegalne radnje koje  štete  svim građanima i domovini, mada to svi ne smiju javno iskazati.  Oni koji su  razotkriveni zviždanjem smatraju zviždače izdajicama!

Oni koji se boje zviždača, pored toga što ih podvrgavaju satrahovitoim mobbingu, nastoje im još prilijepiti razne ružne etikete “vječitih nezadovoljnika”, uključujući i ludilo. Međutim, zviždači   nisu ni ludi ni “vječiti nezadovoljnici” kako bi ih neki  željeli okarakterisati, već naprotiv, to su ljudi koji ne dovode u pitanje autoritet, podržavaju sistem i vjeruju u njega. Oni su najmanje od svih skloni izazivati probleme, ali kad budu šokirani onim što vide  da se radi u instituciji, organizaciji ili preduzeću, oni naprosto smatraju da nemaju moralno pravo da ćute. Oni takve poteze mnogo teže doživljavaju od prirodnih nezadovoljnika. Nažalost,

14

reakcijama njihovih poslodavaca, vlasti i pravosuđa koje nakon toga slijede oni su strahovito razočarani čime gube povjerenje u čitav sistem  i uopće vjeru u opstanak  društva i države. Teror koji nakon “zviždanja” ih skupo košta u svakom smislu: i materijalnom i duhovnom, profesionalnom i zdravstvenom, je razlog zbog čega svi, nakon ovakvih iskustava, kažu da to nikad  ne bi ponovili! A to je dobar primjer i svim drugim potencijalnim “zviždačima”. Pa tko će se onda boriti protiv korupcije, kriminala i propasti društva i države?

Zviždači su redovito izvrgnuti teroru onih na čije nečasne radnje ukazuju, zbog čega se veoma mali broj ljudi odlučuje na “zviždanje”. Upravo radi mogućeg maltretiranja i progona zviždača, mnoge demokratske  zemlje su  donijele zakone kojima se štite zviždači, a samim tim i njihove obitelji.  Jedan od prvih takvh zakona je donesen još 1912. u SAD-u ( Lloyd-La Follette Act) koji je štitio građane i zaposlenike od nadređenih i omogućavao im  da informacije mogu proslijediti Kongresu.  Danas u SAD-u postoje deseci zakonskih propisa koji štite zviždače, a  čak i američki Ustav u I i XIV amandmanu štiti državne službenike i lokalne zaposlenike od odmazde nadređenih. U Velikoj Britaniji je 1998. donesen Public Interest Disclosure Act koji daje zakonski okvir i štiti zviždače od maltretiranja i otkaza.

Najpoznatiji evropski zviždač je Paul van Buitenen, koji  je našao jake indicije da su revizori u EU komisiji bili onemogućavani  u istrazi, i o tome je obavijestio nadležne i  evropsku javnost.

Najpoznatije hrvatske zviždačice su  Ankica Lepej, Vesna Majer i  Vesna Balenović, a zviždači Denis Latin i  Igor Rađenović koje javnost veoma pozitivno percepira, ali im korumpirano hrvatsko pravosuđe nije omogućilo da ostvare svoja prava, pa su se neki od njih  uputili ka  sudu u Strazburu, jer u to vrijeme kad su oni “zviždali” u zakonima Republike Hrvatske nije bilo  zakonskih propisa koji bi ih zaštitili. Danas je Zakon o državnim službenicima  u RH dopunjen, ali nažalost ne baš adekvatno  i njime se štite zviždači   samo u državnim institucijama i to ne baš adekvatno da bi i drugi  bili ohrabreni na “zviždanje”. Ipak, ima jedna ohrabrujuća vijest u svemu tome, a to je da je Sud u Strazburu naložio Vladi RH da sklopi nagodbu s Vesnom Balenović do  8. jula 2009.  jer je ona dokazala da su joj u sudskom sporu sa INA-om kršena ljudska prava. Ako se Vlada RH ogluši, Vesna Balenović će tražiti od svoje druge domovine- Slovenije, da stane u njenu zaštitu, što će biti VELIKI MINUS REPUBLICI HRVATSKOJ na njenom, toliko željenom, putu u EU!

Naime, Vesna Balenović je  2001. godine dobila otkaz u INI  nakon što je progovorila o nepravilnostima u toj tvrtki,  i to najprije u samoj tvrtki, a kasnije i preko tužilaštva.   Nakon što je to prijavila tužilaštvu, tadašnji tužioc Mladen Bajić je izjavio da je njena prijava odlično obrazložena i dokumentovana, ali je i pored toga- uskoro zašutio! Isto tako su šutjeli i svi drugi kojima se obraćala ( Linić, Mesić, Lučin, Račan, Sanader..), a počela je dobijati i anonimne pretnje. Tada ju je posavjetovala jedna zastupnica Hrvatskog sabora  da sve pijavi – medijima.  Budući da se u poslovnim krugovima proširila informacija da  je nitko ne smije zaposliti, jer će mu istog dana biti poslana financijska policija, ponude koje je isprva dobijala su povučene i ona je ostala bez sredstava za život. Morala je prodati stan i smjestiti se sa svojom porodicom u mali jednosobni stan, a od razlike novca žive ovih 9 godina. U međuvremenu je liječena od kancera, pa joj je doktor rekao da konačno mora početi misliti na sebe, jer je i tu bolest dobila zbog ogromnog stresa pod kojim živi.   Sve što je u vezi sa dokazima o kriminalu, koji su meritum njene  prijave- sud je odradio lakonski i bez velikog lupanja glave, pa su sve optužbe- odbačene! Kako nije uspjela dobiti sporove na hrvatskim sudovima, Balenović je tužila državu sudu u Strazburu, jer smatra da su povrijeđena njena prava na slobodno izražavanje, što je garantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i predstavlja šire pravo od slobode govora.  Zbog brojnih kršenja ljudskih  i radnih prava tokom ovog spora, sud u  Strazburu je svojom odlukom pružio šansu Vladi RH da ispravi nepravdu koja je počinjena Vesni Balenović nakon što je prijavila korupciju i milionski kriminal u INI.  Vesna Balenović, kao predsjednica udruge ZVIŽDAČ, na osnovu svog iskustva i iskustva drugih zviždača iz RH kaže da građanin mora imati novac i moć  da bi i pokušao ostvariti svoja prava, jer su se kriminal i korupcija sa ulice preselili u sudnice. Zbog toga  je kriminal postao unosna djelatnost koja donosi društvenu afirmaciju umjesto zatvorsku i socijalnu izolaciju, a  hrvatskom pravosuđu nisu problem  oni koji čine kriminal, već oni koji ga prijavljuju! Ona također kaže da se ovakvi sporovi u civiliziranoj Evropi rješavaju u roku od 15- 30 dana. Vesna ne odustaje i ne prihvata obrazloženje druge strane da nije smjela

15

iznositi te informacije u javnost iako  nitko u tvrtki nije  htio da prihvati njena upozorenja o kriminalu. Ona kaže: „ Ako je stvarno tako, hajde da svi zauvijek zašutimo čak i kad je riječ o milijunskom kriminalu, jer taj kriminal će uvijek i svuda biti jači od svakog građanina iza kojeg, kao u Hrvatskoj, neće stati ni tužilaštvo, ni sudovi..“ Ali šta onda?

Najveći BH zviždači su Dragomir Babić, Slobodan Vasković, Bakir Hadžiomerović, dr Djurađ Davidović,  prof. Dušan Stegić, dr Jasminka Nikolić, dr Živana Bajić,  ubijeni Milan Vukelić  i moja malenkost, dr Radojka Praštalo. Svi smo se  mi   “zaglavili” u korumpiranom  RS i BH  pravosuđu, pa smo    spremni   da idemo do Strazbura, jer ovo je i naša domovina i ne možemo gledati kako je   kriminalci, korupcionaši i moberi   žderu kao kancer   zdravo tkivo!

Zbog  svega toga su  baš zviždači  kod nas   najčešće i najveće  žrtve brutalnog mobbinga i veoma često ostaju i bez posla, na ulici, a ponekd ih i ubiju ( Milan Vukelić, a indirektno i dr Milan Štrbac). U  demokratskim državama  takvi pojedinci od države dobijaju milionske nagrade  i apsolutno su zaštićeni  zakonskim propisima.  Tako su američke zviždačice Sherron Watkins iz ENRONA, Cyntia Cooper  iz Worldcome, Coleen Rowley iz FBI-ja nagrađene milionma dolara zbog svoje hrabrosti da se suprotstave kriminalcima i čak organizovanom kriminalu, a javnost ih percipira kao heroine.  Kod nas se protiv takvih vode  sudski sporovi bez ikakvog izgleda da ih presuda zaštiti. Mi smo još veoma daleko od toga, zbog čega se veoma mali broj ljudi usudi ukazati na kriminal i korupciju. I sve dok bude tako, krivulja kvaliteta života u našoj državi će stalno imati tendenciju opadanja…

X

Kako se drugi narodi  bore protiv mobbinga

Među prvima koji su  zakonski regulisali mobbing bili su Francuzi.  Za sada je to uradilo osam  država EU, a trebalo bi to  da urade uskoro i   sve ostele države, jer  EU to  zahtjeva od svojih članica.  U  relativno uređenim  državama   mobbing je donekle automatski ograničen kulturom rada, boljim poštivanjem zakona i  zaštitnim mehanizmima u tvrtkama  čiji vlasnici su shvatili njegovu pogubnost  za poslovanje tvrtke. U tom cilju se stimulira argumentovano kritikovanje rukovodstva i poslodavca. Sve je dozvoljeno, ako se imaju argumenti. To je razlog što  je, prema epidemiološkim istraživanjima, konstatovano da u tim zemljama ima od 4-15 % slučajeva mobbinga, čime se oni ne mire, već preduzimaju  širokorasprostranjene akcije. Kod nas neki statistički podaci pokazuju da je taj procent i do 60 % zaposlenih, a nitko ništa ne preduzima!

I naši susjedi su ili već ubacili u Zakone mobbing ili uprvo rade na tome. U Srbiji se vodi ogorčena borba NVO sektora   da  se mobbing zakonom definiše kao krivično djelo, te da se moberi   žigošu u javnosti kao državni neprijatelj broj 1, i kao takvi da se  adekvatno kazne i sklone sa mjesta na kojima   imaju prilike terorisati zaposlenike, a time i uništavati društvo i državu. Ne čekajući  rezultate ove kampanje, udruženje STOPMOBBING iz Vršca je, inspirisano istim takvim primjerom iz Volkswagena,   pripremilo nacrt Sporazuma o sprečavanju mobbinga, a koji treba da bude sastavni dio pojedinačnog i kolektivnog ugovora unutar svake firme/institucije zainteresovane da stane na put ovoj štetnoj  pojavi. Ovo udruženje ima i svoju kancelariju u Nišu  čiji koordinator je Emilija Antić Obrenović, također bila žrtva mobbinga. Ona kaže; “Naš cilj nije samo da pravimo spisak posledica mobbinga, već da udarimo na uzroke na nosioce, da ih predstavimo i žigošemo u javnosti i izvedemo pred lice pravde. Iz tog razloga  naša kancelrija prikuplja prijave i traži advokata koji će besplatno zastupati pred sudom mobbingovane građane.” U ovom udruženju su ohrabreni time što je svakim danom sve više ljudi koji žele da govore o ovom problemu, kao i činjenicom da njihov rad i ciljeve svojim besplatnim uslugama već podržavaju dr Tugomir Popović i kabinet za neuropsihijatriju Doma zdravlja u Nišu. Pričajući o posljedicama mobbinga ovaj neuropsihijatar ističe da prema najnovijoj statistici iz EU, jedna od stotinu mobbingovanih osoba počini samoubistvo, tri od sto napuste radno mjesto, dok mnogi trpe ozbiljne zdravstvene posljedice koje se često završavaju teškim

16

psihofizičkim oštećenjima.  U Beogradu je još prije nekoliko godina registrovano udruženje “ANTIMOBBING CENTAR SRBIJE” sa ciljem da pruža savjetodavnu pomoć i edukaciju žrtvama mobbinga, samostalno ili u saradnji sa drugim organizacijama ili pojedincima u zemlji ili inostranstvu.  Udruženje organizuje grupe za samopomoć i kreativne radionice čiji je zadatak cjelovit program usmjeren na preveniranje mobbinga, što se u praksi  pokazalo kao najefikasniji način borbe protiv mobbinga. Važno je naprosto ne dozvoliti priliku da se mobbing pojavi! Psiholog Ljiljana Aranđelović iz Paraćina, i sama žrtva mobbinga, je pionir u borbi protiv mobbinga u Srbiji. Ona kaže da je zasad najvažnije da ljudi počnu javno govoriti o svim oblicima šikaniranja na poslu, neuvažavanju svake ličnosti i nepoštivanje pravila civilizovanog odnosa prema zaposlenicima, jer to sve potpada pod pojam mobbinga!

I  Izvršno veće Vojvodine je najozbiljnije shvatilo direktivu Evropske unije da u zakon ugradi sankcije protiv mobbinga, tako da je formirana radna grupa ( sačinjena od predstavnika vlasti, NVO sektora, sindikata, udruženja poslodavaca i inspekcijskih službi) koja će načiniti prijedlog izmjena zakonodavstva koje bi uskoro  omogućile direktno kažnjavanje mobera.

U Sloveniji, za koju bi se moglo pretpostaviti da  nema problema sa mobbingom, počelo se također o tome govoriti, te je  Centar za poslovno osposobljavanje organizovao 16. 6. 2009. radionicu na ovu temu  sa obrazloženjem da se mobbing svake  godine prepoznaje u sve više i više radnih  organizacija i u Sloveniji i u Evropskoj uniji. Prema nekim podacima  u EU  je još 2000. godine   bilo 9% zaposlenika izvrgnuto mobbingu, a s obzirom na kontinualan rast  broja mobbingovanih,  taj procenat je danas  zasigurno već opasno velik.

U Hrvatskoj udruga MOBBING je  razradila strategiju borbe protiv mobbinga i intenzivno radi na tome da se ta strategija zaživi u Hrvatskoj. Ova strategija se može iskazati kroz četiri  tačke:

-prevencija mobbinga;

-prepoznavanje mobbinga;

-stručna rehabilitacija mobbingovanih i

-adekvatna zakonska regulativa i njena dosljedna primjena.

U borbu protiv mobbinga se uključuje sve više stručnjaka, pojedinaca i institucija, te se organizuju konferencije, sastanci i sl.  Tako je 2004. godine Hrvatski parlamentarni komitet za ravnopravnost polova organizovao tematsku konferenciju o mobbingu u Hrvatskoj. Prisutni su bili predstavnici iz Škole za javno zdravlje,  Medicinskih fakulteta, Pravnih fakulteta, Ministarstva pravde, Ministarstva zdravlja, Ministarstva rada i socijalne zaštite,  Ministarstva ekonomije, Fonda zdravstva, Domova zdravlja,  malih i srednjih preduzeća, Državna inspekcija, tužilaštvo, nevladin sektor itd., tj. svi koji bi trebali biti uključeni u zajedničku borbu protiv ovog zla.

Mnoge od  zemalja EU imaju i posebne zakone protiv mobbinga. I u Americi je tj problem rješen, pa  osobe koje upozoravaju na kriminal i štetne radnje u institucijama i  firmama, zbog čega se nad njima  često vrši mobbing, imaju zaštitu države, pa čak dobijaju i velike novčane nagrade.. Takav slučaj je bio sa američkom firmom ENRON za  raskrinkavanje čijeg kriminala    je jedna  mobbingovana službenica dobila od države nagradu od milion dolara! Također je snimljen i film pod naslovom “KAKO SAM SISTEMATSKI UNIŠTEN OD IDIOTA” koji po formi i sadržaju odgovara pojavi mobbinga. Legislativa o zaštiti dostojanstva zaposlenika provedena je u Norveškoj i Švedskoj još 1993, a u  Francuskoj i Belgiji 2002. Nedavno je taj posao okončan i u SAD, Irskoj i Portugalu.

17

Mobbing se kao izrazito štetna društvena pojava i dalje intenzivno istražuje, naročito u Njemačkoj, Nizozemskoj i Švicarskoj. U Španjolskoj se time pretežno bave sindikati, a u mnogim zemljama postoji mnogo nevladinih organizacija i fondacija koje su se udružile u ovoj borbi. U Japanu su uočili veliku štetnost mobbinga na univerzitetima, te su   proučavanju   i suzbijanju   mobbinga na   univerzitetima   posvetili najveću pažnju.

Sve više se uviđa da mobbing nije samo problem  zdravstva i eventualno sindikata i  zakonodavstva,  a još manje  problem samo žrtve, pa se sve više i više  svi društveni resursi ujedinjuju u borbi protiv ovog zla. Međutim, do sada su   zadovoljavajuće rezultate postigli   samo u Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj i Italiji koje bi mogle poslužiti kao   primjer dobre organizovanosti i umreženosti državnih institucija i nevladinog sektora u suzbijanju mobbinga. Jer, mobbing je suviše kompleksan problem da bi ga se moglo suzbiti bez angažiranja  svih društvenih resursa, baš kao što to nije moguće niti kad je u pitanju korupcija. A i sam mobbing uključuje mnoge elememente svojstvene korupciji…

Nedavno je u Engleskoj   donesena presuda  od 1. 5 mil   funti obeštećenja, a u Italiji za  mobbingovanje  dosuđeno  je   da mober plati 300 000 eura. Nije ni čudo što se na Zapadu  izriču toliko visoke kazne protiv mobera kad je u Njemačkoj  još davno izračunato da jedan  slučaj mobbinga može izazvati  štetu i od 100 000 DM godišnje!

I u Srbiji je izrečena prva presuda protiv mobbinga u Opštinskom sudu u Kuli, gdje je mober dobio kaznu zatvora od 3 mjeseca  zato što je računovodstvenu radnicu  zbog neposlušnosti njemu premjestio  u magacin! Uskoro nakon toga  je izrečena i druga presuda: u Jagodini je  urednik “Novog pogleda” Zoran Milovanović osuđen ( na osnovu Krivičnog zakona, jer Srbija još nema  zakonski regulisan mobbing, iako je to preporuka EU) na 4 mjeseca zatvora zato što je maltretirao novinarku tog lista Ivanu Delić, govoreći joj  da je “glupa, da kupi prnjr i tornja se”. U Srbiji je predložen NACRT ZAKONA O MOBBINGU i dat je na javnu raspravu. Jedan od njegovih koautora dr Predrag Jovanović kaže da mobbing indirektno ima ekonomsko-socijsalne posljedice i 33 zdravstvena simptoma, te da ovaj Nacrt propisuje prava i obaveze poslodavaca i zaposlenih u vezi sa zlostavljanjem, postupak za zaštitu od zlostavljanja, stepenovane mjere, sudsku zaštitu, nadzor i kaznene odredbe. Dakle, u Srbiji je također počelo….

U Italiji je borba protiv mobbinga prilično institucionalizirana, tako da  je u tu borbu uključena i Klinika za rad u Milanu, u kojoj se žrtvama mobbinga nakon trodnevne psihodijagnostičke obrade mogu pružiti četri vrste pomoći:

-Informativni razgovor (što je mobbing, što se konkretno može

poduzeti…)

-Farmokološka pomoć;

-Individualna kognitivno-bihevioralna psihoterapija

-Grupa za samopomoć.

Osim ovih vrsta pomoći žrtvama mobbinga, u Italiji se radi i na prevenciji mobbinga i to kroz:

-primarnu prevenciju ( prevencija mobbinga i stresa u radnim

organizacijama);

18

-sekundarnu prevenciju (suzbijanje mobbinga u početnim fazama

medijacijom);

-tercijarnu prevenciju ( prevencija težih posljedica mobbinga

postavljanjem rane dijagnoze, pružanjem adekvatne psihosocijalne

pomoći žrtvama  i prevencija mobbinga putem adekvatne zakonske

regulative)

U RS je mobbing ubačen u ZAKON O RADU, ali  niti  izdaleka ne na  odgovarajući način, jer nije obezbjeđen mehanizam za njegovu primjenu, a “zviždači”, koji su najveće žrtve mobbinga, nisu ni spomenuti. Zato se treba pokrenuti inicijativa za doradu ovog segmenta Zakona o radu, a posebno se  mora raditi na uvođenju vrednovanja rada sudija i tužilaca, te na pokretanju disciplinskih mjera pritv njih, ako budu i dalje radili ovako kako sada rade. Naime, sudije   Osnovnog i Okružnog suda   u Banjaluci čak i ne znaju da je mobbing uključen u Zakon o radu RS!! Ili možda ne smiju da znaju, s obzirom da je naše pravosuđe   potpuno zavisno od   vlasti , pa se presude prilagođavaju političkoj atmosferi i volji vladara i političkih moćnika, uopće. Tužioci i sudije su toliko zavisni da je to više nego jadno i žalosno.

S obzirom na poznatu izreku: PRILIKA ČINI LOPOVA, nama nisu toliko potrebni dobri ljudi, koliko su nam potrebne dobre i nezavisne institucije, jer iskustvo govori da i najbolji čovjek može biti korumpiran vlašću i da su upravo zato potrebne demokratske institucije koje omogućuju građanima stvarnu kontrolu nad svojim  upravljačima i odgovornost i jednostavnu smjenjivost svih onih koji ne rade svoj posao savjesno, pošteno, stručno i odgovorno. A naši sudije i tužioci tako  zaista ne rade! Kod nas najviše krše zakone oni koji ih donose ( vlast) i oni koji ih navodno štite ( sudovi i tužilaštva)!

XI

Uloga NVO sektora u borbi protiv mobbinga

U  našoj zemlji su počela da se osnivaju  udruženja za borbu protiv mobbinga, a neka   već postojeća su na svoju listu prioriteta stavila  baš borbu protiv mobbinga. Tako je još prije više od godinu dana udruženje “ŽENE TO MOGU” iz Banjaluke  osnovalo SEKCIJU ZA BORBU PROTIV MOBBINGA, a u Trebinju je osnovano udruženje “ STOP MOBBING” koje se bavi isključivo mobbingom. Također,  Pokret prosvjetiteljstva “BOLJI ŽIVOT” iz Banjaluke, shvativši da nema boljeg života bez iskorjenjivanja ovog zla, na listu  svojih prioriteta stavilo je  upravo borbu protiv mobbinga. Pozivamo i druge da nam se pridruže…

Udruženje “Žene to mogu”  se bavilo pitanjima nasilja u porodici. Tom prilikom su  se javljale mnoge žene i pitale što je sa nasiljem na radnom mjestu!? Hoće li se itko početi time baviti?  Kad smo  samo malo zavirile u ovu problematiku, odmah smo došle do saznanja da je NASILJE NA RADNOM mjestu  daleko prisutnije u našem društvu negoli  NASILJE U PORODICI! Iako kod nas nije moguće izvesti nikakvu naučnu procjenu po pitanju toga jer  kod nas    već 20 godina nije bilo ni popisa stanovništva, a kamoli nekog ovakvog naučno zasnovanog istraživanja.  Bez obzira na to ipak se  operiše  sa nekim podacima. Tako, npr. smatra se da je NASILJEM U PORODICI  pogođeno oko 10 % porodica, a NASILJEM NA RADNOM MJESTU čak  60 % zaposlenih!

Udruženja koja imaju namjeru da se bore protiv mobbinga  trebalo bi da, u cilju senzibiliziranja javnosti za probleme žrtava mobbinga i pružanja podrške žrtvama u borbi protiv mobera, preduzimaju  će sljedeće aktivnosti:

19

-održavanje tribina, okruglih stolova i radionica sa ciljem edukovanja stanovništva  o ovoj  negativnoj i izuzetno opasnoj društvenoj pojavi;

-izdavanje brošura i drugih publikacija sa ciljem što bolje informisanosti  stanovništva i institucija  o ovoj pojavi;

- provođenje programa psihosocijalne pomoći za žrtve mobbinga;

-izvještavanje javnosti putem medija  o  problemima mobbinga i njihovom  rješavanju;

- sudjelovanje  na skupovima, seminarima u vezi sa najnovinim  saznanjima o  načinima borbe protiv ove patološke  društvene pojave u bližem okruženju i    svijetu;

- postavljanje WEB SITE-a sa potrebnim informacijama o mobbingu i primjerima   mobbinga, te sa   rubrikom: “Najčešća pitanja i odgovori vezano za pojavu    mobbinga” i konkretni slučajevi mobbingovanja;

- otvaranje savjetovališta za žrtve mobbinga;

-krajnji cilj će biti doprinos  donešenju adekvatne zakonske regulative u RS i BH   njenoj dosljednoj primjeni.

Ako osobe terorisane na radnom mjestu žele da se suprotstave tom teroru, evo nekoliko savjeta:

1. Ako se osjećate da vas na radnom mjestu mobbinguju, obratite se direktno rukovodiocu i tražite da se s tim prestane. Zabilježite  mjesto, datum, vrijeme i  ime osobe kojoj ste se obratili. Ako se ništa ne promijeni, uradite to i u pisanoj formi i predajte putem protokola.

2. Vodite dnevnik o ponašanju svojih mobbera sa tačno navedenim činjenicama i vašim osjećanjima; bilježite datum, vrijeme i događje sa što je moguće više detalja, imena eventualnih svjedoka, ishod događja, sačuvajte eventualne  pismene odgovore i druge  dokumente, te  kopije e-mailova, faksova i sl.

3. Ako se situacija ne popravlja obratite se pismeno Inspekciji rada i pozovite se na čl. 107-112 Zakona o radu RS, te zatražite intervenciju. Kopije sačuvajte.

4. Ako inspekcija ne uradi ništa, podnesite TUŽBU  iz oblasti radnog spora (RS-) Osnovnom sudu u Banjaluci. Na tužbe iz radnog spora se ne plaća taksa. Za pisanje tužbe obratite se Službi pravne pomoći grada Banjaluka.

Napomena: Od Osnovnog suda nemojte ništa očekivati ( bar za sada jer oni niti što znaju o tome niti smiju da znaju!), ali je važno da prođete tu instancu da biste se mogli žaliti Okružnom sudu. Ni tamo ništa ne očekujte, jer ni kod njih nije ništa bolja situacija nego na prethodnoj instanci,  ali je važno da i tu instancu prođete. Nakon toga žalite se  Vrhovnom sudu  i Ustavnom sudu RS, pa Ustavnom                ( Apelacionom) sudu BH, a nakon  svega toga SUDU ZA LJUDSKA PRAVA U STRAZBURU, na sveopštu sramotu  BiH pravouđa!

Udruženje ŽENE TO MOGU je 3. aprila 2008. organizovalo u Banjaluci, uz financijsku podršku fondacije FRIEDRICH EBERT OKRUGLI STOL na temu MOBBING. Zaključci sa ovog OKRUGLOG STOLA su bili:

-Osnažiti stručno i materijalno postojeći potencijal sekcije MOBBING udruženja ŽENE TO MOGU, kako bi mogla obavljati i djelatnost prvog savjetovališta u RS/BH za pomoć žrtvama mobbinga;

- Ubrzati formulisanje i usvajanje zakonskih i  podzakonskih propisa  Zakona o radu RS u dijelu gdje se pominje mobbing, kao i uspostavljanje relevantnih struktura institucija potrebnih za primjenu ovih članova Zakona o radu RS.

20

- Stvarati koalicije sa drugim NVO koje se bave ili bi se bavile problemom mobbinga  u cilju izrade jedinstvene državne strategije koja obavezuje BiH kao potpisnicu sedam glavnih međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava među kojima je i Konvencija o zabrani torture i degradirajućeg tretmana građana.

Međutim, sam NVO sektor ne može  sam preuzeti na sebe  kompletnu borbu protiv mobbinga. On može samo raditi na osvješćavanju  i informisanju građana  o suštini i štetnim posljedicama mobbinga, te može dati  ostale referalne informacije i osnovnu psiho-socijalnu podršku u formi individualnih savjetovanja, a kroz adekvatne radionice može doprinijeti vraćanju samopouzdanja i samopoštovanja žrtve kroz obrazovanje grupa za samopomoć.  Također, NVO sektor može znatno doprinijeti i senzibiliziranju javnosti na probleme žrtava mobbinga, jer svi mi smo potencijalne žrtve ove pošasti, pogotovo ako se njena eskalacija ne bude zaustavljala, kao što je to  sada slučaj.  Mogao bi NVO uz odgovarajuću financijsku pomoć preduzeti u tom smislu opsežnu kampanju koja bi uključivala plakate, jumbo plakate, brošure, letke i   Web Site, iniciranje radio i TV emisija i sl.  Ostalo  ipak mora da uradi država i njene zakonodavne i izvršne institucije, a prvenstveno ministarstva,   inspekcije i pravosuđe. Oni, za sada, po tom pitanju NE RADE BAŠ NIŠTA!U Hrvatskoj se pitanjem mobbinga bave i sindikati, s obzirom da  mobbing predstavlja kršenje prava vezanih za rad, te pozivamo i naše sindikate da  na listu svojih prioriteta stave borbu protiv mobbinga.

XII

Prijedlog  udruženja ŽTM i BOLJI ŽIVOT za

dopunu Zakona

( Krivičnog zakona RS i BH, Zakona o radu  RS i dr.)

1. Mobbing treba proglasiti KRIVIČNIM DJELOM, kao što je to u mnogim zakonodavstvima zrazvijenih zemalja, a i u Srbiji  se vodi  žestoka kampanja u vezi s tim, te odmah predvidjeti sankcije u vidu:

-          suspendovanja mobera sa funkcije i radnog mjesta

-          određivanje novčane kazne koju mober mora odmah da plati mobbingovanom i državi,

-          određivnje zatvorske kazne za mobera.

1. Mobbing  se mora uvrstiti u Zakon u radu  kao nedozvoljen i kažnjiv teror na radnom mjestu za koji treba odmah predvidjeti  mehanizme za primjenu tog zakona i sankcije, tj.

-          momentalno suspendovati mobera sa funkcije i radnog mjesta,

-          novčano obeštetiti mobbingovanog od strane mobera,

-          zaštiti sva ljudska i radna prava mobbingovanog,

što sve treba da uradi INSPEKCIJA RADA;

-          osloboditi  takse na TUŽBU koju mobbingovani mora podnijeti sudu  ako obraćanje državnim institucijama  nije urodilo plodom,

-          obezbjediti mobbingovanom novac kojim će platiti advokata u tom sporu, što mora ići na teret radne organizacije koja na funkciji drži mobera!

21

1. Oni ljudi koji imaju hrabrosti da ukažu na kriminal i korupciju- tzv. “ZVIŽDAČI” treba da budu apsolutno zaštićeni od  mobera i to tako da

-          nije moguće dati otkaz “zviždaču/zviždačici”;

-          nije moguće kazniti ih  ikakvim sankcijama,

o čemu vodi račun INSPEKCIJA RADA;

-          država je obavezna da ih nagradi novčanom nagradom u iznosu od najmanje 10 % od sume  koja se namjeravala otuđiti od poreskih obveznika, države ili sl. kroz prokazani kriminal ili korupciju na koje je “zviždač” upozorio,

o čemu vodi brigu Vlada.

NERAD TUŽILAŠTVA. Udruženje ŽENE TO MOGU  su veoma nezadovoljne  “radom” tužilaštava i sudova jer se članice ovog udruženja  u ogromnom broju obraćaju  za pomoć koju im  Udruženje ne može pružiti, a pravosuđe im neće pružiti.  Zato predlažemo da se  pronađu mehanizmi pomoću kojih bi se efekti rada tužilaštva   nužno odrazili na visinu plata tužilaca   i sudija i ukupnu efikasnost   pravosuđa. Ovako se stiče utisak da  tužilaštva samo PARAZITIRAJU na leđima poreskih obveznika, a ništa im ne pružaju zauzvrat, jer  DRUŠTVO JE PREMREŽIO KRIMINAL KORUPCIJA I MOBBING!! Pri tom treba imati na umu da teret dokazivanja pada na tužilaštvo, a ne na građane koji prijavljuju kriminal, što u tužilaštvu ignorišu, pa im je alibi za potpuni nerad vječiti ” nedostatak dokaza”, a da se pri tom ni najmanje nisu potrudili da te dokaze nabave.  Poznato je da je tužilaštvo OBAVEZNO da reaguje na svaki kriminal i korupciju čak i u slučaju ako su o tome nešto saznali iz medija, pa čak i slučajno  bilo gdje!

XIII

Zaključak

Iz gornjeg teksta je jasno koliko je mobbing štetna pojava za pojedince, organizacije, institucije, firme i cijelo društvo i državu. Kako bi se shvatile razmjere tog problema, ali i pripremili algoritmi za dijagnostiku i terapiju poteškoća  do kojijh su doveli moberi, potrebno je  hitno provesti epidemiološka istraživanja i skrenuti pažnju stručnjaka raznih profila na taj socijalno-medicinski problem, te informisati i senzibilizirati javnost. Posebno treba izvršiti LUSTRACIJU u pravosuđu i srediti ga da ne bude   jalovo   kao što je sada i   da radi   svoj posao kvalitetno i profesionalno   za što je više nego dobro   plaćeno!

Napomena: DODATKU bit će predstavljene istinite   priče onih (hrabrih) žrtava mobbinga koje se usuđuju da te priče iznesu javno, što je jedan od preduslova uspješnosti ove naše sveukupne borbe protiv  mobbinga i mobera- koji predstavljaju   najzloćudniji kancer našeg društva! U sklopu toga pozivamo i sve druge žrtve  mobbinga da se jave, kako bismo njihove istinite priče mogli objaviti u narednom izdanju ove Brošure, kojeg će svakako biti                             ( prastalo@etfbl.net, 051 221845)  To je jedini način da se moberi žigošu, jer  je nedavno i  dr Dragoljub Stojanov, ugledni ekonomista koji je upravo mobbingom otjeran sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a zatim i iz BH, ustvrdio  da  u ovakvim institucijama države i u ovakvom pravosuđu kakvo ima BH, NITKO ne može ostvariti svoja prava i osloboditi se mobbinga budući da on, kao doktor nauka i  ugledni  i priznati naučnik to nije uspio .

DODATAK I

Konkretni  slučajevi  mobbingovanja u RS

22

Na osnovu iskustava žrtava mobbinga  iz Hrvatske, predsjednica udruženja MOBBING iz Zagreba  gdja Jadranka Apostolovski savjetuje da se što više JAVNO priča o mobbingovanju, o moberima i o žrtvama mobbinga. To  se pokazalo kao najefikasnija metoda borbe protiv ovog zla, pa  toj borbi svoj doprinos treba da daju  u prvom redu  žrtve mobinga  i to na taj način što će objelodanjivati  svoje  istinite priče. Zato  pozivam sve žrtve mobbinga da pošalju svoju priču redakciji ove Brošure. Evo nekoliko takvih priča:

1. 1. Slučaj dr Radojke Praštalo ( objavljeno u REPORTERU 5.11.2002., PATRIOTU 24.4.2006-12.6.2006., 21.3.2005-25.4.2005., 4. 7. 2005., 11.7. 2005.)

Zašto sam ja postala žrtva mobbinga? Zato što sam se usuđivala da kažem svoje mišljenje, da kritikujem štetne i nezakonite rabote, što sam željela da Elektrotehnički fakultet  ( ETF) u Banjaluci  napreduje i razvija se a ne da nakon 47 godina postojanja ima samo 10 svojih profesora ( za razliku od niškog ETF koji je samo 1 godinu stariji a ima 76 svojih profesora!), ni jednu licenciranu laboratoriju za mjerenja i sl. i zato  što sam bila žena u struci koju su muškarci sebi neopravdano prisvojili! Također krov prokišnjava, kabineti nemaju ni roletne ni zavjese, a i poslije  Savanovićevih i Božićevih „građevinskih poduhvata“ ni prozori se ne  mogu otvoriti bez merdevina, pa  nam je temperatura u kabinetima već poslije 1. maja i do 500C!

Kolovođe mobbinga nadamnom su  dr Aleksandar Ilišković, dr Branko Dokić, dr Milorad Božić, dr Jelenko Vlajić a pomažu ih dr Đemal Kolonić, dr Slavko Marić, dr Petar  Marić, sekretar Marko Ninković i drugi poslušnici. Sve to tolerišu svi dosadašnjui rektori i ministri obrazovanja. Ministri obrazovanja se umjesto obrazovanjem i prosvjetom bave- građevinarstvom! Pogodite ZAŠTO!?  Naime, obnavljaju stare škole i grade nove iako nema djece koja bi u njih išla, pa se jedna po jedna zatvaraju. Da stvar bude gora, ministar Kasipović je u PRESS-u od 28 marta 2008. izjavio:

„ Ovo je velik dan  za Ministarstvo prosvjete i kulture, jer će konačno  biti rješeno pitanje izgradnje nekoliko škola u RS.“(!!??) Zar je ovo najveći ( i jedini) „uspjeh“ njegovog ministarstva?!

U najnovije vrijeme ( 2009/10) mojim moberima su  se priključili još i novi:  sekretar Željko Radanović  i rektor Stanko Stanić, gdje prvi falsifikuje zapisnik sa NNV-a ETFa na moju štetu     ( vjerovatno po nečijem  nalogu jer ne vjerujem da bi on sam tako nešto preduzeo), a drugi je nagovorio Upravni odbor Univerziteta da traži od NNVa ETFa da raspiše PROTIVZAKONIT konkurs umjesto da je tražio da  okonča  NA ZAKONIT NAČIN PRETHODNA TRI KONKURSA vezana za istu stvar.

Istovremeno se vrši stravičan pritisak na Vrhovni sud da ne rješava REVIZIJU po mom predmetu već da je drži u fijoci već 17 mjeseci, u čemu imaju uspjeha!

Da sam se uvukla u “mišju rupu” kao  svi   ostali sa  ETF-a, smatrala bih se odgovornom za ovo tragično stanje i na ETF-u i u državi, jer bih time podržavala ovo zlo,  a tada “NE BIH   VIŠE MOGLA DA POŠTUJEM SEBE”, kao što reče  naš veliki Meša. Tako ovaj “krst” koji zbog toga nosim i zulum koji trpim  je cijena  koju moram platiti za taj i takav moj stav.   U vezi s tim citirali bih još Ajnštajna:

“ Ovaj svijet je opasno mjesto za življenje, ne zbog  onih ljudi koji su zli, nego zbog onih koji u vezi toga ništa ne preduzimaju”. Meni je zadovoljstvo i čast da ne spadam niti u jedne niti u druge!

Ja trpim trajan  i brutalan  mobbing  od 1990. kad je dekan postao Branko Dokić, nastavljajući   nadamnom teror  po naredjenu  njegovog  apsolutnog  šefa Aleksandra Iliškovića, koji je za vrijeme svog  dekanskog mandata od 1982 do 1986. na meni sprovodio teror kojim je imao namjeru da me otjera sa ETFa, ali nije uspio. Međutim, on  još  nikad od toga nije odustao, iako  je već nekoliko godina u penziji!

Dokić je bio dekan  pet (!!??) mandata, a poslije sebe za dekana je  namjestio opet Iliškovića. Ja sam uspjela nekako da nagovorim kolektiv kom je također  bio “pun kofer”  Iliškovićevog terora, da mu ne produže

23

mandat. Međutim, kontinuitet zla se održao i za vrijeme tri   naredna  mandata  kad je  dekan  bio Milorada Božića, kog je Aleksandar  Ilišković prethodno potkupio  novcem fakulteta da dalje nastavi teror nadamnom i taj teror još  i  danas   ( 2009.) traje, a grupa koja ga u kontinuitetu sprovodi  je poprimila karakter neformalnog zločinačkog udruženja ( u skladu sa terminologijom Krivičnog zakona RS), koje djeluje u kontinuitetu skoro 20 godina! Njihov teror nadamnom se  sastoji  u sljedećem:   onemogućavanje   napredovanja bez obzira na ispunjavanje svih uslova,     spletkarenja u svrhu opstrukcije u napredovanju, šikaniranje, omalovažavanje mog rada bez obzira na objektivno priznate rezultate, ukidanje mog predmeta pa opet vraćanje istog, dodjeljivanje mojih predmeta   vojnom penzioneru iz Beograda koji dolazi jednom godišnje bez obzira na Bolonjski proces bez obzira što su   ga studenti ocijenili izrazito lošom ocjenom ( 6.05),   nedozvoljavanje da diskutujem na NNVu, oduzimanje mi riječi i istjerivanje   napolje sa sjednice NNVa, špijuniranje   onoga što sam izjavila u medijima, i neobezbjeđivanje legalnosti mog   statusa i potpisa   na fakultetu, sprečavanje u odlasku na konferencije, onemogućavanje učešća u projektima i bavljenju   naučnim radom, nedodjeljivanje   stalnog asistenta, oduzimanje nastave       ( bez obzira na ocjene studenata 8.6, 9.25) itd, itd.

Tako ja i danas, iako je dekan sada Petar Marić, koji  nastavlja taj njihov teror nadamnom  time što  ništa ne preduzima da se situacija normalizira, tj. trpim i   dalje mobbing. …  Još dolazim svaki dan na posao, a ne radim ništa u struci jer su me potpuno blokirali- što  predstavlja isti onaj teror kojem su bili  početkom ovog rata  izvrgnuti  pripadnci   manjiskih naroda  na prostorima  većeg  dijela  bivše Jugoslavije!   Da bih ipak opravdala platu koju primam i da ne poludim ( što predstavlja tzv. samopomoć), angažovala sam se  u NVO sektoru sa ciljem da se  ovako tragična situacija u državi popravi, kad već ne mogu da doprinesem kroz struku, jer su me moberi savršeno blokirali   i onemogućili u tome, te mi   potpuno   upropastili   karijeru, zdravlje i život.

Osim mobbinga na radnom mjestu,   trpim još i   užasan   „mobbing“ pravosudnih institucija, tj korumpiranih i neprofesionalnih     sudija Blagoje Dragosavljevića, Mirjane Raosavljeić, Drage Turkeša i Ljiljane Bošnjak-Glizijan, tužioca Živane Bajić i financijskog vještaka  Miodraga Zeljkovića. Oni su svojim nesavjesnim „radom“ omogućila da mobbing nadamnom još uvijek traje….

Sad se samo po sebi nameće pitanje: Kako sa ovakvim pravosuđem u

EU? Što reći nakon toga osim  sa  velikom  zabrinutišću i tugom

zapitati se:

„PA ZAR NETKO MOŽE  VJEROVATI  DA ĆE  BiH,  SA

TAKVIM   PRAVOSUĐEM,   IKAD  BITI   PRIMLJENA U

EU i da li će takva RS i BH    UOPĆE  MOĆI OPSTATI?“

Ovo  pitam iz razloga što se POŠTIVANJE ZAKONA smatra MINIMUMOM MORALA, a

opće je  poznato da DRUŠTVO BEZ MORALA NE MOŽE OPSTATI. Pogotovo ne može ono koje

nema niti taj MINIMUM   MORALA iskazan kroz POŠTIVANJE ZAKONA! A kod nas

ZAKONE   NE   POŠTUJU ČAK   NIT SUDIJE i TUŽIOCI ( možda ne baš svi, ali ovi gore

Spomenuti   sigurno ne poštuju) koji bi trebalo da po njima sude, što je vidljivo iz  njihovih

24

PRESUDA i iz  situacije na terenu.

Do sada sam se obraćala   50-ak puta na  razne adrese:

Savjetu Elektrotehničkog fakulteta više puta;   Prodekanu, dekanu,

sekretaru i NNV-u  ETF Banjaluka više puta;  Kadroviku SDS 1993/4. god.   dr Marku Raičeviću;

Prosvjetnom inspektorima Kelečeviću i  Milenku Lužajiću; Univerzitetu i rektorima Mirjaniću   i

Staniću mnogo puta;  Inspekciji rada;  Ministarstvu obrazovanja (mnogo puta);.Inspektoru za visoko

obrazovanje  Laganinu više puta i inspektoru Radmili Pejić; Predsjednici Biljani Plavšić; premijeru   Miloradu Dodiku;  premijeru Mladenu Ivaniću; premijeru Peri Bukejloviću, OHR-u ( više puta); OEBS-u dva  puta; Transparency international  više puta); Helsinškom odboru za ljudska prava; Ombudsmanu         (dobila preporuku da se obratim sudu);.Domu za ljudska prava; Paddy Ashedown-u lično;  Odboru za ljudska prava  Parlamentarne skupštine BH, Odboru za prosvjetu NSRS; SIPI,  Centru za humanu politiku Doboj ( Dejanoviću); Revizoru; Krivična prijava tužilaštvu Banjaluka- Živana Bajić odbila!; TUŽBA (RS 2494/03 od 26. 9. 2003. odbijena 2008.); Žalba Okružnom sudu u Banjaluci. Odbijena!; Revizija Vrhovnom sudu RS; TUŽBAVrhovnom sudu -upravni spor zbog  ćutanja administracije; Žalba Visokom sudskom savjetu; Žalba APELACIONOM SUDU  B&H;. Gender Centru RS; Tužilaštvu   BH; OHRu- Inzko), itd.,  ali sve je uzalud: NITKO NE RADI SVOJ POSAO iako svi primaju pozamašne plate! Dokaz za to je: izmjenjuju se  dekani, rektori, sekretari ( pravnici!), prosvjetni inspektori, ministri  prosvjete, premijeri,   NSRS, predsjednici sudova, tužioci, itd- a mobbing nadamnom stalno ostaje i traje ! Ništa nije uradilo ni pravosuđe, koje je nesposobno, neuko, korumpirano i radi po direktivi   politike! Sudije  Blagoja Dragosavljević, Mirjana Raosavljeić, Drago Turkeš i Ljiljana Bošnjak-Glizijan i tužilac Živana Baji ć nisu   u   stanju   čak niti da uđu u meritum spora! Doduše, jedino je Blagoja Dragosavljević   „nešto uradio“, ali nažalost u svrhu nepravde a ne pravde! Naime, on je dosudio da ja platim   skoro 2000 KM advokatskih troškova Branku Dokiću   za odbranu od mene   iako on mene   mobbinguje već   20 godina, a ne ja njega! Pa to je prava „zemlja Budalija“ u kojoj je sve obrnuto nego bi trebalo biti!

Ako su svi takvi kao ovi ovdje pobrojani onda zaista nije čudo što je premijer RS Milorad Dodik nedavno izjavio: „Tužioci i sudije u BH su obične jajare koji  se   ne usuđuju čak niti da rade svoj posao!“ Potpuno sam saglasna sa ovom tvrdnjom, a moje žalosno iskustvo dokazuje da je ona tačna!

Zbog svega ovog sam oboljela od raznih bolesti u čijoj osnovi je stres       ( kancer, aritmija, angina pectoris, fantomska astma,  depresija  itd) pa sam  zadnjih nekoliko godina stalno pod sedativima.

Ipak, ne odustajem, jer „Za pravdu se treba boriti   čak i kad je beznadežno “, kao što reče filozof Kestler.  Osim toga, kad bih posustala u toj borbi, učinila bih uslugu svim  mojim moberima: Aleksandar Ilišković, Branko Dokić, Milorad Božić, Marko Ninković, Živana Bajić, Petar Marić, Blagoja Dragosavljević, Mirjana Raosavljević, Drago Turkeš, Ljiljana Bošnjak Glizijan, Milenko Lužajić, Radmila Pejić,  Dragoljub Mirjanić itd itd. tj. i  SVI DRUGI KOJIMA SAM SE OBRAĆALA ZA POMOĆ a oni su se na to oglušili i time podržavali   mobere i svi oni koji su sjedili na funkcijama sa kojih su mogli i   morali spriječiti ovaj teror nadamnom, a njegove vinovnike odstraniti sa funkcija i  iz javnog života i kazniti, što njima nije bilo ni na kraj pameti da bi to morali uraditi!. Radmila Pejić, glavni (!!??) prosvjetni inspektor je pred čitavom javnošću  RS u emisiji AMPLITUDA krajem  2007. godine obećala da će riješiti moj slučaj, da bi mi tek  15. 5. 2009. poslala  OBAVIJEST- da prosvjetna inspekcija NIJE NADLEŽNA! A ja se sad opravdano pitam: Kako to da prosvjetna inspekcija nije nadležna za kršenja zakona i konvencija u prosvjetnoj instituciji? Fakultet je valjda prosvjetna institucija a ne trgovačko društvo! Eto do kakvih apsurda su nas doveli takvi kao što je

25

Radmila Pejić! Toliko o  savjesnosti, profesionalnosti i „efikasnosti“ prosvjetnih inspektora  i  njihove  šefice.

2. Slučaj dr Milana Štrpca ( Objavljeno u PATRIOTU 24.4.2006-12.6.2006.):

Dr Milan Štrbac, član UPINRRS  je izgubio život u 42. godini   zbog   višegodišnjeg mobbinga nad njim.

Dr Štrbac je bio član UPINRRS i nama je  saopštio velik dio svojih nevolja, od čega je nešto ušlo u naš feljton koji smo objavili u listu PATRIOT.  Ovdje dodajemo još i to da nam je dr Strbac priznao da je često bio  gladan jer  nije u radnom odnosu, a svaku marku koju  je eventualno zaradio, ostavljao bi  za kredit za stan, da mu ga moberi ne otmu, jer su to namjerili. Često su ga privatni fakulteti beskurpulozno obmanjivali i iskorištavali  na taj način što su ga angažovali, a kad je on odradio posao,  NISU MU TO PLAĆALI. Zbog svega toga je bio utučen, apatičan, izgladnjeo   i mršav kao kostur…, pa nije nikakvo čudo što mu je srce otkazalo. Inače, medicina tvrdi da je mobbing kontinualan stres najgore moguće vrste i da  dovodi do  psiho-fizičkih oboljevanja koje  često završavaju smrću, kao u slučaju dr Štrpca.

Nakon njegove smrti, UPINRRS je sve podatke koje je imalo dostavilo MUPu RS i rodbini pokojnog dr Štrpca u nadi da će netko od njih izvršiti svoju obavezu i pokrenuti istragu…. Ali nije, pa su egzekutori  bili nagrađeni   za ovo zlodjelo Štrpčevim stanom, umjesto da su bili adekvatno kažnjeni! Iz ovog, nažalost, proizlazi   veoma opasan zaključak za društvo i državu, a to je da se zločin isplati!

U ovoj državi nije bilo NIKOGA ko bi mu pomogao. Udruženje prosvjetnih i naučnih radnika RS ( UPINRRS) je bar uzelo njegovu IZJAVU i  koristilo  je u sklopu feljtona koji je na temu korupcije  i kriminala na Univerzitetu izlazio u listu PATRIOT.  Evo podataka iz te izjave:

Milan Štrbac  je doktorirtao 1997. godine na Fakultetu za fizičku kulturu u Novom Sadu.  Ima sedam objavljenih naučnih radova na medjunarodnim simpozijima, ali još ni do danas            ( 2006.)   nije dobio zvanje docenta, iako ima pozitivan referat  iz 1999. od komisije   imenovane na  Nastavno-naučnom vijeću Filozofskog fakulteta u Banjaluci, i iako  se radi o izrazito deficitarnom kadru.

Bez obzira na to, 28. 2. 2005. dr Štrbac  dobija otkaz od Rajka Gnjate, dekana PMFa               ( “stručnjaka” za geografiju srpskih zemalja!), sa obrazloženjem:  “ Odluka o otkazu ugovora o radu iz ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga..“.

Razlog za otkaz nije bilo  ukidanje predmeta na bazi nekog zakona, jer Savjet PMFa nije htio da, na zahtjev oštećenog,  ispostavi odluku o eventualnom  zakonskom ukidanju predmeta, već su to bile  kriminalne mešetarije koje je osmislio  dekan Rajko Gnjato da bi se dokopao Štrpčevog  troiposobnog stana. Naime, dr Štrbac, kao deficitaran kadar je 2001. godine dobio od  Grada Banjaluka  odobrenje za rješavanje isključivo SVOG stambenog problema  nadogradnjom mansardnog stana u ul. Relje Krilatice br. 19.  Pošto je Gnjato tada istovremeno bio i prorektor kod rektora Mirjanića, oni su zajedno onemogućili da Štrbac dobije posao na  Fakultetu za fizičku  kulturu i sport u Banjaluci nakon što je dobio otkaz na PMF-u, iako taj  fakultet pati od nestašice kadra. Na tom Fakultetu rade ljudi koji su u poznim godinama, na razne sumnjive načine, okitili se potrebnim titulama i zvanjima  (npr. Vidosav Lolić o validnosti čijih diploma  je pisala i štampa, zatim  Simo Vuković koji specijalizirao na pravnom fakultetu, a magistarskog niti nema itd.).

Ovom “operacijom” Gnjato je uspio da  onemogući dr Štrpcu da radi, zaradjuje i otplaćuje hipotekarni  kredit u iznosu od 473 KM mjesečno koji je podigao za nadogradnju mansardnog stana, te ga tako  pokušali prisilti da odustane od stana. U medjuvremenu da bi se njegove kriminalne radnje zamaskirale, Gnjato je uspio isposlovati  kod gradonačelnika Davidovića da njemu dodijeli stan Ljiljane Radovanović Vasojević ( koja nije bila stambeno nezbrinuta), a njoj je  vjerovatno privremeno  dodijeljen stan oduzet od dr Štrpca,

26

dok on ili nekud ne  ode, ili ne poludi ili    (ne dao Bog !) umre, sa čime oni računaju, što ne bi bilo čudno s obzirom na zulum kojem su ga izvrgli.

Činjenica da tip kao što je Gnjato ( sa vizijama “stručnjaka” za geografiju srpskih zemalja!) je glavni pretendent na mjesto  rektora Univerziteta u Banjaluci,  ukoliko Mirjanić bude morao  odstupiti, govori sama za sebe u kakav teatar apsurda se pretvorio banjalučki univerzitet u zadnjih 14 godina! Nažalost, ništa manji teatar apsurda nije ni Republika Srpska u kojoj ne postoji niti jedna institucija koja bi zaštitila dr Štrpca od ovakvog terora i kršenja njegovih osnovnih ljudskih prava!

Situacija na Filozofskom fakultetu. Niko od zaposlenih na ovom fakultetu nije se usudio da nešto kaže o kriminalu i korupciji na ovom fakultetu ( kad je UPINRRS tražilo podatke za svoj feljton), a sigurno je da je ima  jer na tom fakultetu takodjer vlada  čudna kadrovska “suša” (prema zvaničnom izvještaju Ministarstva za obrazovanje  od 115 angažovanih profesora samo 33 su stalnozaposleni), a do nje ne bi došlo da godinama  i desetljećima nije bilo kriminala, korupcije, rastjerivanja kadra i sl. Upravo zbog te “suše” većina stalnozaposlenih ima mnogo honorarnih predmeta, pa zato šute o kriminalu i korupciji da to ne bi izgubili.  Znači, opet  se lični interesi stavljaju iznad opštih, što je širokorasprostranjena  pojava u visokom obrazovanju RS, a nažalost i u drugim institucijama RS. Ako se taj trend nastavi, a k tome još doda i nerad pravosudja, RS neminovno mora propasti, jer  država u kojoj ne postoji ni minimum morala ( a poštivanje zakona je minimum morala) mora propasti.

To je najbolje na svojoj koži osjetio dr Milan Štrbac, koji je na tom  Fakultetu  predavao Metodiku fizičkog vaspitanja. Kad je vidio da ga vječiti dekan  Drago Branković uspješno opstruiše u napredovanju  i  čak  na to mjesto prima nekoga  sa  manje odgovarajućim referencama nego što su njegove, bio je prisiljen da predje na PMF.  Milanu Štrpcu je čak  na Filozofskom fakultetu bila odredjena i komisija  za pisanje referata za taj predmet   RJEŠENJE br. 469/99od 13. 7. 1999. koja je napisala pozitivan referat. Medjutim, taj referat je IGNORISAN, a na mjestu  nastavnika za taj predmet postavljena je na bazi klijentelizma i korupcije  neki Berar iz Kikinde (koji nikad nije radio na fakultetu), da bi to mjesto   sačuvao za vladinog funkcionera Proku Dragosavljevića dok on ne doktorira!  A taj Proko je poslije obezbijedio i mjesto  na Filozofskom fakultetu svom bratu što predstavlja  ortodoksni primjer nepotizma!

Da situacija po pitanju korupcije nije na ovom fakulktetu ništa bolja nego na ostalima dokazuju i rezultati istraživanja  NVO Transparency International, prema čijim rezultatima je korupcija na Filozofskom fakultetu u Banjaluci  čak najveća!

U junu 2006. dr Strbac je došao sav unezvjeren na ETF kod dr R. Praštalo, člana UPINRRS i pitao što da radi, jer mu Gnjato prijeti da će ga ubiti. Neposredno prije toga sreli su se na parkingu PMFa i Gnjato je trčao za njim  psujući mu majku i vičući mu da će ga ubiti. Dr Praštalo mu je savjetovala da pismeno zatraži zaštitu od CJB BL , što je on i uradio.  Napisao je IZJAVU i odnio je  u CJB. Tom prilikom Dr Štrbac je  izjavio: „Gnjati ( dr Rajko Gnjato dekan PMFa) nije dosta što   me je   lišio i posla i stana, te me ostavio gladnog i zdravstveno i socijalno nezbrinutog, već još hoće i da me ubije !“ Evo teksta te Izjave:

Dr Milan Štrbac, Relje Krilatice 19/18a, Banjaluka

9. jun 2006.

Predmet: IZJAVA o incidentu  CJB-u Banjaluka

I Z J A V A

Dana 9. 6. 2006.  oko 8 00 došao sam na PMF sa namjerom da na protokol predam  MOLBU ( br. 902/06) u vezi  spora koji vodim sa PMF zbog nezakonitog otkaza koji sam dobio prije godinu dana.

27

Pri izlasku iz zgrade na parkingu sam sreo dekana PMFa Rajka Gnjatu koji  me napao najprije verbalno, tj psovkama koje  se koriste samo u krugovima kočijaša (“jebem ti majku”, “gubi se odavde”, “ govno jedno” itd.), a zatim  potrčao prema meni vičući ” sad ću te izmlatiti”, “ ubiću te, gade jedan”!

Bio sam  zaprepašten i jedva sam se spasio od razjarenog  Gnjate! Odmah sam otišao kod predstavnice UPINRRS (  to  je jedino mjesto na kom mogu zatražiti ikakvu pomoć u tom smislu). Pretpostavio sam  da je iz Gnjate taj bijes prokuljao iz razloga što sam podatke o njegovim kriminalnim radnjama, a vezanim za moj slučaj,  dostavio UPINRRSu, a oni ih objavili ovih dana u medijima.

Nadam se da ćete mi pružiti adekvatnu zaštitu, kako od Gnjate, tako i od  “igrača” iz njegovog kriminalnog tima, na čemu vam se zahvaljujem

Sa poštovanjem i zahvalnoišču

dr  Milan Štrbac

Dr Milanu Štrpcu NITKO iz vlasti RS nije htio da pomogne i on je  jednog dana 2006. godine nađen mrtav u podstanarskom stanu. Umro je   od   posljedica brutalnog mobbinga i apsolutne nebrige i nerada   institucija države da ga žaštiti od terora   gore pomenutih pojedinac a- mobera! Otkazalo mu  je srce u 42. godini života, njemu koji je bio  doktor fizičkog  vaspitanja….

Napomena UPINRRSa: Krajnje vrijeme je da bar sudovi počnu štititi  ljudska prava građana RS, kad to nikako ne rade ostale   institucije države. Ako neće ni oni, prijeti nam izumiranje, jer kad DOKTORI NAUKA umiru od gladi i mobbinga, možete li zamisliti kako li je onda tek onom narodu koji nema doktorat!?