Dragutin TadijanovićDragutin Tadijanović (Rastušje, kod Sl. Broda, 4. studenog 1905. - Zagreb, 27. lipnja 2007.), hrvatski pjesnik, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a, predsjednik Društva književnika Hrvatske, predložen za Nobelovu nagradu, počasni građanin grada Zagreba.

Rani život i obrazovanjeDragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912. - 1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916. - 1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme. U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.

Zaposlenja

Radio je kao urednik službenog lista „Narodne novine“ (1935. - 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. - 1945.), urednik u knjižnici „Djela hrvatskih pisaca“, u Izdavačkom poduzeću „Zora“, i „Hrvatski pjesnici“, u „Matici hrvatskoj“, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u „Društvu književnika Hrvatske“ kojega je i bio predsjednik (1964. - 1965.).

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Kako kaže i sam autor, pjesma je nastala u ljetu 1931. godine nakon njegova povratka u Rastušje. Ona je ljetna slika sjećanja na zimsku noć i majku koja je teško radila za svoju djecu. Sam pjesnik nije želio davati nikakva objašnjenja vezana uz pjesmu i njezinu poruku. Znao je reći da pjesma dovoljno govori sama za sebe.

Vanjska struktura pjesme

Pjesma je ispjevana u slobodnom stihu. s nejednakim brojem stihova u strofi. Strofe se sastoje od jednog, dva i šest stihova koji su također neujednačeni. Najmanji je šesterac, a najveći petnaesterac. Ostali stihovi su unutar toga okvira. Najčešće je svrstavaju u misaonu pjesmu iako u sebi krije i puno duhovnih elemenata. Najsigurnije je ako se zaustavimo na činjenici da je riječ o duboko intimnoj pjesmi.

Doživljajni sloj ( sadržaj )

Doživljajni sloj pjesme, odnosno njezina osjećajnost dominantno se zasniva na vizualnim pjesničkim slikama, a u ovom slučaju, budući da je pjesma ispjevana u slobodnom stihu, i na posebnim ritmičkim strukturama. Čitajući ovu duboku intimnu pjesmu, nameće nam se odmah u njezinoj esencijalnosti osjećaj bjeline i tajnovite blage svjetlosti. Cijela je pjesma preplavljena bijelom, tihom svjetlošću u eksterijerima kao i u interijeru. ( Snježnu noćnu tamu obasjava svjetlost lampe s majčina prozora i cijela je noć bijela, svjetlucava; majka bijelo platno tka. ). Posebno mjesto u toj iluminaciji bjeline zauzima svjetlost u obliku sjaja, koju nalazimo u majčinu oku, sjaja koji jeste svjetlost, ali nekako profinjena, gusta i zagonetna, svjetlost posebnih prilika. Uz dominantni osjećaj bjeline, tu su i osjećaji tišine, samoće, vremena koje kao da se zaustavilo u gluhoj, dubokoj noći, a tek negdje na periferiji prisutnih osjećaja nalazi se tuga i žalost. Naravno ne smije se preskočiti ni osjećaj pjesnikove ljubavi i suosjećanja, ali nikako i sažaljenja za majčinu životnu sudbinu. Ulovljeni smo tako u mrežu posebne osjećajnosti, duboke tajnovitosti koju je na nas ostavio zagonetni sjaj majčinih očiju. Ostali smo zaustavljeni pred pjesničkom slikom ( …o majko žalosna, kaži što to sja u tvojim očima… ), koja će se pretvoriti u temeljno pitanje cijele pjesme, koja će joj dati smisao i poruku.

Stilski postupci

Stilska su izražajna sredstva duboko srasla s emocionalnošću i ritmom ove pjesme. Zbog bitne uloge svjetla, bjeline kao i tišine, pjesma će ostati "uskraćena" za akustične pjesničke slike, nasuprot vizualnom izražajnom bogatstvu. Već nakon prvih dojmova nameću nam se slike brojnih ponavljanja: stihova, izraza, pa i glasova. U pjesničkoj ekspresiji ponavljanja snažno pojačavaju dojam i izražajnu snagu pjesničke slike. (… po snijegu što vani pada, u tišini bez kraja, u tišini bez kraja… ). U navedenom primjeru dobili smo dojam duboke, preduboke tišine koja je ispunila cijelu noć. Slično djeluje i ponavljanje glasa Z ( …anđeli s neba nježnim rukama spuštaju smrZle ZvjeZdice na Zemlju, paZeć da ne bi Zlato moje probudili…). Glas Z, poput glasa S, često nalazimo u riječima koje znače blagu, titravu svjetlost. ( praskoZorje, ZvjeZdice, Zrcaliti se, Zaruditi, proZor itd.). Upravo ponavljanje glasa Z pripomoglo je asocijacijama takvog treperavog, diskretnog noćnog svjetla u navedenim stihovima. Posebnu su ulogu odigrala ponavljanja prvog stiha koji nas stalno uvlači u sve dublju zimsku noć, stvarajući uz pomoć epiteta ( …gluhu zimsku noć…, pustu zimsku noć… i bijelu zimsku noć…) temeljne osjećaje pjesme: tišinu, samoću i bjelinu. I ostali epiteti, koji su, uz ponavljanja, ključno izražajno sredstvo u ovoj pjesmi, uvode nas u njezino živo emocionalno tkivo teškoga majčinog života ( .…prosjede kose, …pognut lik, … o, majko žalosna ..). Ljepotu svjetlucanja snježnih kristala i neprocjenjivu vrijednost ljubavi nalazimo u metaforama (… smrzle zvjezdice… i .…zlato moje probudili… ) Ključno mjesto u pjesmi, koje je iznenada uznemirilo njezinu smirenu ritmičnost, svakako je stih ( …o majko žalosna, kaži što to sja u tvojim očima… ). Susrećemo se s uporabom vokativa s uzvikom koji sami po sebi izazivaju pojačanu osjećajnost, jaku ekspresivnost. Tu je i epitet s pridjevom u inverziji (…majko žalosna…) koji sugerira zbunjenost poremećenog stanja i velike pjesnikove dvojbe. I na kraju upitna rečenica ( …kaži što to sja u tvojim očima…) koja nam ostavlja u znaku upita i usklika prevažno pitanje cijele pjesme. Kontrasti ovoj pjesmi daju neposrednu naglašenu vizualnost, pojačavajući snagu suprotne pjesničke slike. ( …dugo u noć, u bijelu zimsku noć.. ili … o, majko

žalosna, kaži što sja u tvojim očima…). Zanimljivo je i kompozicijsko rješenje gdje je zadnji stih, ujedno i naslov pjesme. Pjesma je počela i završila bijelom zimskom noći, pa se čini kao da je ta sveprisutna bjelina koja nas je okružila sa svih strana stilski izričaj bez kojeg pjesma ne bi imala svu tu izražajnu snagu i ljepotu.

Ritam

Budući da je ritam ona granična odrednica koja u slobodnom stihu razdvaja svakodnevni govor od poezije, u ovoj pjesmi on, uz tu dijelnu značajku, nosi i njezinu ukupnu osjećajnost i njezino temeljno raspoloženje. U skladu s temom i doživljajem duboke zimske noći ritmička struktura pjesme više odražava sliku i stanje pomalo idiličnih prizora bijele zimske noći, njezinog dubokog mira i tišine, i u toj tišini majčine osamljenosti, nego nekih dinamičnih, uskomešanih zbivanja. Zato je ritam pjesme prigušen, često usporen i ravnomjeran kao da se vrijeme razvuklo, zamrznulo i stalo. Tek u dva navrata dolaze epizode u kojima se narušavaju ujednačeni ritmički tokovi. ( …trak lampe pružen je čitavim dvorištem… i …o, majko žalosna , kaži što to sja u tvojim očima… ) Međutim, i to su samo kratkotrajne faze iza kojih sve utone u onu mirnu ritmičnu jednoličnost. Ovakvoj ritmičkoj strukturi, kao u malo kojoj pjesmi, pridonose stalna ponavljanja koja susrećemo unutar stiha ( …u tišini bez kraja, u tišini bez kraja ) ili ponavljanjem cijelih stihova ( …dugo u noć, u bijelu zimsku noć… ). Svakako značajnu ulogu u ritmičnom ustroju pjesme odigrala je i versifikacija. Tako u drugome stihu vidimo dominantno neparne naglašene slogove. ( … mo-ja / ma-ti / bije-lo /pla-tno / tka….. - stopa trohej ) pa se čini kao da se vrijeme u toj jednoličnosti jednostavno zaustavilo do nepomičnosti. Ritmički su tokovi tako u pjesmi stvorili njezino temeljno raspoloženje, njezinu osjećajnost, dajući joj svoj osebujni lirski pečat.

Tumačemje pjesme i umjetnička poruka

Ako bismo poruku pjesme sveli u okvire uzajamne ljubavi majke i sina, kako se može pročitati ponekad u analizi ove pjesme na Internetu, zaustavili bismo se na gotovo svakodnevnim osjećajima. Poznaju ga svi roditelji, i teško je vjerovati da bi jedna od najljepših i najčitanijih Tadijanovićevih pjesama nosila isključivo samo takve osjećaje i takvu umjetničku poruku. Osim toga, nigdje u pjesmi majčinska ljubav nije posebno naglašena, Možemo je naslutiti intuitivno kao u svim pjesmama s temom majke. Pa o čemu se onda ovdje, zapravo, radi? Ako se usredotočimo na pjesničke slike koje se odnose na majku: pjeva se o njezinoj žalosti, ostarjelosti i osamljenosti, radu do duboko u noć i zagonetnom sjaju u očima. S druge strane, ukoliko pjesmu sagledamo u cjelini, pred nama se otvara fascinacija bjelinom, blagim svjetlucanjima, sjajem, samoćom i tišinom. Noć je bijela zimska, majka bijelo platno tka, lampa prosipa svjetlost po snježnom bijelom dvorištu, anđeli spuštaju svjetlucave zvjezdice na zemlju, u majčinim je očima sjaj. O čemu je onda riječ? Što to pjesma nosi u sebi, i o kakvim se pjesničkim nadahnućima tu radi. Ta čistoća u netaknutoj zimskoj bjelini, ta majčina okruženost svjetlošću i tišinom, ta nebeska nježnost i brižnost anđela, taj tajnoviti sjaj u očima, što bi to drugo moglo biti ako ne ljubav; ona nebeska, vječna i čista, bijela kao snijeg koji pada, svjetlucava i nježna, blaga i sjajna, ljubav koja nas dotiče svojom nježnom rukom samo kad smo u tišini i samoći . To je ljubav koja miluje svaku stvar i svako biće, koja starost preobražava u radišnost i spokoj, samoću i suze u mir i predanost, žalost i tugu u sjaj duše. Nalazimo je u svakome bijelom platnu koje tkamo sa žarom i zanosom, nalazimo je u predivnoj čaroliji osvijetljenih snježnih kristala, u nježnosti snježnih pahuljica, nalazimo je u samotnoj ljepoti bijele zimske noći, u tajnama duše čije odraze prepoznajemo, u očima koje svijetle sjajem, dubokim i profinjenim. Gledana samo zemaljskim očima ta je ljubav nedostupna i neshvatljiva, nedokučiva spoznaji bića, istini života. Daleka je spoznaji i može se jedino doslutiti unutarnjim očima koje vide dublje i više. To je ljubav koja dolazi polako i nečujno iz žalosti i samoće, ljubav koja prebiva duboko u našoj unutarnjoj tišini. Takva je ljubav dodirnula pjesnika kada je zadivljeno izgovorio predivnu metaforu za svoju ljubav prema majci - zlato moje. To je ljubav koja je snagom duhovne ljepote zasjala u majčinu oku, ljubav koja je izbrisala sve ovozemaljske tuge, suze i žalosti, koja je ovo biće prenijela u dobrotu anđeoske brige i nježnosti, u sfere čiste nebeske ljubavi.

Prsten

Dragutin Tadijanović jedan je od stupova hrvatske književnosti. Rođen U Rastušju 1905., godine kroz više od stotinu godina bio je sudionikom i svjedokom stvaranja i razvijanja hrvatske književnosti. Prijateljevao je s mnogim klasicima naše pisane riječi i zajedno s njima stvarao antologijske pjesme (Lutanje, Visoka žuta žita, Nosim sve torbe, a nisam magarac, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć...)koje su čitateljima svih generacija ostavljene kao zalog za budućnost.

Poznat po svojoj neposrednosti i jednostavnosti u svakodnevnici, Tadijanović je i u književnosti, kroz brojne pjesme komunicirao s čitateljima, ispovijedao im se, povjeravao, tugovao i smijao se s njima. Jedna od takvih pjesama je i„Prsten“, gotovo ju možemo smatrati ispovjedi, točnije lirskoj ispovijedi, tako karakterističnoj za Tadijanovića koji je uživao podijeliti s nama, običnim smrtnicima, detalje svoga bogatoga života. Naime, nije riječ o bilo kakvome prstenu, o nečem apstraktnome, riječ je o daru kojeg je dobio od svoje voljene supruge Jelice, njegove životne družice i vječne inspiracije. Ona je njemu, u znak vječne ljubavi, davne 1933. darovala prsten. Prsten je, kako i u pjesmi kaže:„Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kapTamne krvi, koju zovu karneol,...“stajao na njegovoj ruci do kraja njegova života.   Ne samo da je prstenu posvetio pjesmu, već je Tadijanović cijelu zbirku nazvao po njemu. Da nije običan prsten, navodi nam dalje u pjesmi. Taj je prsten, naime, postao predmetom žudnje mnogih koji su autora zasipali pitanjima o podrijetlu neobičnoga ukrasa, a on svima odgovor otkriva u stihovima:„Nosio je, u davno doba, na polaskuU križarski rat, vitezneki. (Tko zna ištaO njemu?) Kasnije, mnogo kasnije,Nurnberški zlatar kamenje okovaoU srebro. I prsten,...“ Prsten je stoljećima selio s ruke na ruku, da bi 1933. putovanje završio na njegovome prstu i postao vječni ukras književnikovih ruku.Ljepota, ali i očita vrijednost prstena privlačili supozornost mnogih, koji su ipak bili zadivljeni, možda više radoznali zbog njegove velike vrijednosti:Nego me ispitivahu:Koliko bi on stajao,I odmah dodavali:Hiljade, teške hiljade.Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor,...“ No svakoj ljubavi, vezi, svemu jednom dođe kraj, a to pitanje mori i pjesnika koji je svjestan toga dana i zanima ga što će biti ili što bi moglo biti s njegovim prstenom:„Hoće li on sa mnom lećiU zemlju ili će biti na nepoznatoj ruciKad moja bude pepeo i prah. Ona neće znatiDa se i meni činilo, kao i onimaPreda mnom, da se ruka moja neće nikadaRastati od prstena, od prstena od srebra,...“ No do rastanka je ipak došlo. Kad je Tadijanović posljednji put sklopio svoje oči, 27.lipnja 2007.,  prsten je, po njegovoj želji, sišao s njegove ruke i vječni dom našao u Tadijanovićevom Spomen-domu u Starčevićevoj ulici u Slavonskome Brodu. Taj prsten više nikada neće krasiti ničiju ruku, on je svoje putovanje završio, svoj je savršeni krug zatvorio.

Iako nabijena emocijama, ova pjesma može se smatrati lirsko-epskom.  Kompoziciju čini trideset stihova, slobodnih po svojoj vrsti (nema rime), ali ipak  povezanih u skladnu cjelinu. Pjesnikove misli, na prvi pogled tek samo nanizane, donose nam toplu i iskrenu priču o prstenu, simbolu vječnosti, vjernosti i savršenstva. Temu i glavni motiv iščitavamo već u naslovu, a potom slijedi i čitav niz ostalih motiva: kamen, krv, (križarski) rat, vitez, zlatar, srebro, ruka, ruke, pepeo, prah,  godine, žalost, pjesma...Motivi su skladno uobličeni u pjesničke slike:Vizualne:„Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kapTamne krvi, koju zovu karneol,Nosio je, u davno doba, na polaskuU križarski rat, vitez neki...“Akustične:„I odmah bi dodavali: Hiljade, teške hiljade.Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor,...“Tadijanović kroz cijelu pjesmu komunicira s čitateljem:„Srebrni prsten, zar ne  vidite. A kamen, kapTamne krvi, koji zovu karneol.“ Upravo je tim odstupanjima od uobičajenog, poput započinjanja svakoga stiha velikim početnim slovom, brojnim inverzijama:„prsten moj“„Crveni prsten Javorov“„Na ruci mojoj žalosnoj“opkoračenjima:„A nitko nije pomišljao da je doistaNa ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.“interpunkcijskim igrama, ali i igrama riječi:„Pa je došao, jednoga dana, i na moju ruku;Ona je njemu (godine, godine!) napisala stih:„Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.“čestim ponavljanjima odabranih riječi:„prsten moj“„crveni prsten Javorov“personificiranjem prstena i ruke:„Hoće li on sa mnom leći...“„Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.“pažljivim odabirom epiteta:tamne krvi , živa usta , žalosnoj(ruci) , teške hiljadekontrastom:„...u malom nizu stoljeća...“retoričkim pitanjem:„O mojem ili tvojem prstenu?“

pjesnik uspio ostaviti dojam da  pred nama nije čista poezija, već  jedna vrsta poetskog kazivanja, vrlomuzikalna, također, koja ostavlja poseban ugođaj sklada, a čemu pridonosiupravo ta Tadijanovićeva jednostavnost, odnosno osjećaj za riječ, pravu,jednostavnu, toplu, neposrednu, savršeno odabranu riječ koja je ovu iznimnupoetsku tvorevinu učinila posebno ritmičnom, gotovo šansonijerskom.

 Putujući umjetnikovim slobodnim stihom, prošla sam kroz cijeli niz stoljeća i zajedno s njime proživjela bajku o prstenu. Taj je svjedok vremena na trenutak zablistao i na mojoj ruci i ostavio svoj savršeni trag u mojim mislima.

Književni rad

Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji". Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.

Pojavivši se u književnosti u doba još živih odjeka moderne, ekspresionizma i najave tzv. socijalne književnosti, umjesto priklanjanja bilo kojoj struji, Tadijanović se jednostavnim i depateriziranim govorom opredjelio za intimne i zavičajne teme. Uvažavajući životne činjenice u njihovoj goloj pojavnosti, on se nesvjesno-na izričajnom i slikovnom, ali ne i na semantičkom planu- približio naivi i "vjeri umjetnika u mogućnost stvaranja ravnoteže sa svijetom"(C. Milanja).

Iako u sedamdesetogodišnjem pjesnikovanju nema bitnih promjena, odnosno unutarpoetičkih radikalnih lomova u pogledu motivsko-tematskog izbora, statusa lirskog subjekta ili izražajnoga repertoara, pa niti velikih oscilacija u recepciji, kritika je sklona razmjerno opsežan i ujednačen Tadijanovićev opus razmatrati u nekoliko karakterističnih faza.

U prvoj (1920.-35.) mladi pjesnik napustivši zavičaj te prešavši u Zagreb, ostaje mitski povezan s prirodom i djetinjstvom rodnoga Rastušja. U pjesmama Visoka žuta žita, Lelija, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Htio bih pokidati žice, Sunce nad oranicama, Da sam ja učiteljica, Moja baka blagosilje žito itd. on nudi "autentičnost izgubljenog djetinjstva kao arhetipske vrijednosti"(C. Milanja). Gubitak zavičajnih veza pokazuje se kao gubitak kontakta s mjestom pripadanja, pa njegovom lirikom prevladava osjećaj osmljenosti i otuđenosti. Čežnja za izgubljenim svijetom rezultirala je njegovom idealnom rekonstrukcijom koju karakterizira jednostavan i jasan jezik, stil prividne naivnosti i spontanosti te povratak kao ključna tema. Uvjeren u podudarnost svijeta i govora, mladi T. jednako je uvjeren u mogućnost izravnog prenošenja vanjskog svijeta u pjesmu, pa sve do Večeri nad gradom (1936) on računa na jasni i izrecivi predmetni svijet.

Prijelaz u novo razdoblje u znaku je sve očitijeg suprotstavljanja urbanoga i ruralnoga, europskoga i zavičajnoga, prošlosti i budućnosti, tj. traženja novih uporišta umjesto dotadašnje sentimentalne privrženosti zavičajnom krajoliku i njegovoj pomalo naivnoj romantičarskoj slici. Gubitak veza sa zavičajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak kontakta sa smislom života, ćime se pjesnik dotiče ne samo egzistencijalističke, već i ontološke strane čovjekova života. Rodno Rastušje prerasta u idealiziranu i nedostižnu sliku arkadijski priprosta i sretna svijeta, a autor intimističke kronike svoje novo utočište pronalazi unutar stiliziranog poetskog teksta.

Prekinuvši višegodišnju šutnju (1945.-51.) Elegijom o pjesniku koji nije dugo godina pjevao (1953.), Tadijanovićeva lirska fraza postaje preciznija i eksplicitnija, lirski subjekt kritički distanciran, nerijetko ironičan i autoironičan, skeptičan i rezigniran, nenametljivo meditativan i kontemplativan, ali i dalje nesklon i imaginativnosti i eksperimentu. Pozornost sa Slavonije i Rastušja, kao doskora središnjega poetskog objekta, sada se preusmjerava prema novim, u prvom redu urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima (Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu George Trakla, Ljudski vijek, Želiš li napisati pjesmu, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića). Sa zbirkom Prijateljstvo riječi (1981.) pjesnik raskida s idealiziranim, bukoličkim karakterom svojeg pjesništva, a s Kruhom svagdanjim (1986.) sasvim prekida izravne veze s Rastušjem.

No, vitalizam njegove prve faze, koji se očitovao kao svijest o neponovljivosti doživljaja, i dalje je aktivan. Iako zna da je sve rečeno, svjestan je neponovljivosti ljudskoga govora i činjenice kako su pjesme bitan sadržaj svijeta. Iskustvena im se podloga dvojako očituje u opjevavanju konkretnih detalja i u navođenju mjesta i vremena nastanka pjesme. Dok prvim postupkom njegova lirika postaje naglašeno autobiografična, a lirski svijet zatvoren svojom konkretnošću, drugim on pokazuje smisao za filološko potvrđivanje svojih pjesama, odnosno za situiranje pjesama u stvarni kontekst čime se uklanja moguća metaforičnost i daje "jasan pečat pjesnikove nazočnosti" (A. Stamać). I najnovije mu pjesme čuvaju ispovijedno-meditativni te povremeno rezignirajući ton, brojne literarne aluzije, citati, kolažiranje i apostrofiranje upućuju na intertekstualne i metalinearne poticaje, dok tematiziranje vlastite pozicije pjesničkoga subjekta i konteksta nastanka pjesme govori o izrazitoj poetskoj samosvijesti (More u meni, Oblak, Ljudsko govorenje, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Spomen na moga pobracima Josipa Berkovića 1905-1944, Na stolu kruh, Sve već rečeno, Grozd, U sjeni mrke krošnje, Očenaš Lema Kamena, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku).

Iako katkad zna prihvatiti izazove ne samo novih tema već i oblika ("gluhi soneti", haiku), Tadijanović je u osnovi ostao vjeran svojim polazištima. Nastavljajući se na tradiciju slobodnoga stiha od Kamova do Krleže i A.B. Šimića, on je artificijelnu prozodiju tonskoga stiha, preusmjerio prema govornom tipu stiha ostavši autentični pjesnik prodora svakodnevnog govora. Naročitu ulogu u građenju stiha posvećuje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva, pa je –uza sklonost prema sintaktičkim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom osmercu i desetercu te daktilskom početku, a naročito završetku stiha- Tadijanovićev stih poprimio izrazito individualne značajke. I vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, narodne pjesme te Šimića, Leopardija i Hölderlina. Sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesništvo upravo gubilo. Zadržavši otvoren odnos prema svakidašnjim egzistencijalnim pitanjima, često banalnim iskustvima i situacijama, ovaj lirski "kralj Mida, koji pretvara u poeziju, sve što dotakne" (Z. Mrkonjić) meditativnu dubinu postiže "isključivo intenzitetom afektivnog odnosa prema svijetu."(T. Maroević).

Nazvan "živim klasikom hrvatskog pjesništva" (Z.Zima), i "pjesnikom-institucijom"(T. Maroević), T. se nametnuo kao norma i kao standard s naročitim utjecajem na krugovačku pjesničku generaciju. O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga.

Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika. Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Djela:

Pjesma „Golubinja krila“ objavljena mu je u „Književniku“ , pod pseudonimom Tadeon (1928.).

Prvi puta se pod svojim imenom javlja 1930. pjesmama u „Hrvatskoj reviji“ i „Književniku“ u zbirci „Lirika šestorice“ (Delorko, Frol, V.Kovačić, Matijašević, Perović).

Prvu svoju knjigu pjesama, „Lirika“, objavio je u Zagrebu 1931. „Jutarnja zvijezda pozlaćen orah“ prva je njegova pjesma prevedena na češki (Otto F.

Babler). Njegova druga zbirka pjesama, „Sunce nad oranicama“, koju je objavio u vlastitoj

nakladi 1933., bila je zabranjena. Knjigu njegovih pjesama „Kanto al mia koro“ preveo je na esperanto i izdao Josip

Velebit. Uredio je s Dobrišom Cesarićem i Šimom Vučetićem Pregled mlade hrvatske lirike

“Četrdesetorica“. Sastavio je „Katalog“ za izložbu Sandor Petofi i Izložbu „A.G.Matoš“, a sam je

napisao „Intimnu izložbu crteža iz Raba“. U Katalogu spomen-knjige Izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti napisao je

biografije: „Slikari i grafičari“, „Kipari“, „Arhitekti“.

Napisao je velik broj djela, a osim ranije spomenutih, značajna su i:

„Pepeo srca“ (1936.) „Dani djetinjstva“ (1937.) „Tuga zemlje“ (1942.) „Pjesme“ (1951.) „Blagdan žetve“ (1956.) „Gost u Vučedolu“ (1957.) „Srebrne svirale“ (1960.) „Prsten“ (1963.) „Večer nad gradom“ (1966.) „Pjesme i proza“ (1969.) „Poezija“ (1973.) „Vezan za zemlju“ (1974.) „Sabrane pjesme“ (1975.) „San“ (1976.) „Prijateljstvo riječi“ (1981.) „Svjetiljka ljubavi“ (1984.) „Moje djetinjstvo“ (1985.) „Kruh svagdanji“ (1987.) „More u meni“ (1987.) „Dom tajnovitosti“ (1993.) „Čarolije“ (1994.)