dr.lazo m.kostic - kradja srpskog jezika

5/24/2018 Dr.lazo M.kostic - Kradja Srpskog Jezika

1/125

Profesor LAZO M. KOSTI

KRAA SRPSKOGJEZIKA

KULTURNO-ISTORIJSKA STUDIJA

IZDANJE PIEVO

BADEN (VAJCARSKA)BADEN (VAJCARSKA)BADEN (VAJCARSKA)BADEN (VAJCARSKA) 1964196419641964


2/125

Ovo delo izlazi ba o stogodinjici smrti

VUKA STEF. KARADIA

koji je, genijalnom pronicljivou, uspeo da pronae najistije izvore srpskogjezika, da ga fiksira, potkrepi neprocenjivim narodnim blagom ije je sredstvo bio, ida ga tako proslavi.

Ta slava nije dala mira jednom narodu koji je slino govorio, i on je prosto taj jezikaproprisao! Neuven postupak u istoriji ive rei. Otuda i elja pisca da stvariraisti i razgranii, da svakome ostane svoje. Time se nesumnjivo oduuje i

samom Vuku.Srbi su inae, do dana dananjeg, ostali verni i Vuku i svom jeziku. Oni i ovom

prilikom izraavaju, povodom stogodinjice Vukove smrti, izraze svoga divljenja isvoje bezgranine vernosti.

Pisac

Uro Predi, Vukov portret(kreda, 1934.)


3/125

A) RANIJI JEZIK HRVATSKI (DO "ILIRSKOG PREPORODA")

I. Koji je zapravo bio "jezik hrvatski"?

Na pitanje koje je postavljeno u naslovu ovog odeljka jedva je mogue odgovoriti;precizno je to nemogue ustanoviti. Ovo je jedini narod sveta za koji se nije znalokoji mu je jezik.

U tome se sporila i nauka i praksa, i domai i strani strunjaci, i lingviste odn.filolozi i istoriari. Itd.

Najbolje je to primerima ilustrirati, jer itaoci ne moraju da veruju prostimtvrdnjama. Mi smo to ve jednom izneli, i to u knjizi "Sporni predeli Srba i Hrvata"(knjiga u Literaturi pod 1, str. 29-116). Bilo bi dobro, bar u izvodima, to ovde

ponoviti, ali usled krajnje tednje prostora moramo odustati od toga. Samo emosumarno izvesti ta tamo stoji, retko ponoviti koju reenicu i citirati po neki novpodatak koga tamo nema. itaoce koje taj problem posebno interesuje, upuujemona pomenutu knjigu (1).

Jedan od najveih etnografa prolog veka, Gijom Lean, kazao je u svojojEtnografiji Evropske Turske, izaloj paralelno na francuskom i nemakom jeziku(2), da

"nema valjda dva slavista ija se miljenja podudaraju o geografskom

rasporedu Hrvata", drugim reima o tome ta su Hrvati. U krajnjojliniji u tome ta je "hrvatski jezik".

ura Danii je malo potom u Glasniku Srpskog uenog drutva (116) dao ovajuvod svojim izlaganjima orazlici izmeu srpskog i hrvatskog jezika:

"Koliko je ime hrvatsko uveno u svijetu, sam je narod hrvatski vrlonepoznat. U istoj knjievnosti koja se najvie zove hrvatska raspra jekoje su Hrvati..."

Dakle, sami Hrvati nisu bili naisto ko su Hrvati, i jedanput su ove, drugi put oneproglaavali Hrvatima. Danii hoe da tu stvar izvede na istinu, pokuavajui dasam utvrdi ta bi mogao biti jezik hrvatski (dok je srpski jezik bio nesumnjivakategorija).

I.

To je zaista bilo skroz nesigurno i nepoznato do "Ilirskog Preporoda", odn.nekoliko decenija iza njega. Nas ovde, razume se, interesuje samo jezik, tj.

primarna osobina na osnovu koje su pisci utvrivali hrvatsku narodnost. Delimino

se o tome govori i u sledeem odeljku. Prvo emo navesti misli samih Slovena.


4/125

Najprvi meu njima, i nekad najuveniji, tzv. "patrijarh Slavistike" JosifDobrovski, inae katoliki kaluer, ustvari opat jezuitski, eh po narodnosti (iveood 1753 do 1829), "drao je samo kajkavski dijalekat Hrvatske, prema faktinimodnosima onog vremena, kao hrvatski, sve drugo bilo je za njega ilirski ili srpski."

To pie glavom Vatroslav Jagi, Hrvat, poznije najvei slavista meuJugoslovenima (roen 1838, u Varadinu, umro 1923 u Beu). Delo pod 3.

Zaista je Dobrovski u vie svojih studija kategoriki tvrdio da je jezik Dalmacijesrpski jezik i nije se dao u tome pokolebati. On je to svoje miljenje izneo i uuvenoj zbirci "Slavin" (110). Tamo je pisao:

"Granice izmeu pravog hrvatskog i srpskog (ilirskog) jezika uDalmaciji mogao bi najbolje da navede neki Hrvat koji je dobro vet uoba dijalekta. Ako nekoji, kao Zlatari u predgovoru svojih Pesama

(Mleci 1597), dalmatinsko - ilirski (srpski) jezik nazivaju harvackijezik, to nije tano govoreno; to se dogaa zbog politike veze saDalmacijom. Dalmatinsko-ilirski i srpski ja drim u sutini jo uvekkao isti jezik, a znam dobro da dalmatinski i srpski nisu sasvimistovetni govori. Ali, u osnovi, oba pripadaju, bez obzira na razne

provincijalizme i druga manja otstupanja, ipak samo jednoj jezinojvrsti, kao to su i stanovnici obe zemlje po svom poreklu srpskogstabla..."

Sasvim neznatno se od njega razlikovao drugi njegov sunarodnik (Slovak) Pavle

Josif afarik i takoe jedan od "vodeih" i prvih slavista uopte. I on je (1795 do1861) smatrao i u vie svojih dela izneo tvrdnju da srpski govore ne samo u Srbiji iCrnoj Gori, ve i u Bosni i Hercegovini, u Slavoniji i Dalmaciji. I za njega su samotri ranije upanije Provincijalne Hrvatske, gde se uglavnom kajkavski govorilo,nesporno hrvatske. Moda se on u izvesnom broju kvadratnih kilometara odvaja odDobrovskog, ali u sutini isto tvrde. U pomenutoj knjizi (Sporni predeli...) sva sunjihova gledita detaljno prevedena i preneta, a takoe navedena precizno i svaliteratura gde se ona nalaze.

Ovde samo jedan naknadni podatak, koga tamo nema. P. J. afarik je pisao 1833(82, s. 7):

"Stara Horvacija na jugu Kupe sa glavnim gradovima Biha udananjoj Bosni i Biograd u dananjoj Dalmaciji od vajkada je

pripadala, to se jezika tie, srpskom narodnom govoru; ono to starijipisci ovih predela nazivaju horvatskom, isto je srpski."

Tim se bavio jo jedan njihov savremenik (i Dobrovskog i afarika) Jernej(nemaki Bartolomej) Kopitar, Slovenac (roen u Kranjskoj 1780, umro u Beu

1844). On smatra, opet, kajkavce "Hrvate" kao nesporne Slovence, a bio bi voljanda Hrvatima prizna primorske akavce. Sve ostale koji govore na jezik svrstava i


5/125

on, kao i Dobrovski, kao i afarik, u Srbe. I njegove tvrdnje su u pomenutoj knjizidetaljno potkrepljene. Tamo se uvek iznosi sve ono to su pojedini pisci kazali oteritoriji pojedinog naroda, ali se zakljuci uglavnom baziraju na jeziku.

Ali, radei "Sporne predele...", mi nismo imali vanija dela Kopitara, ve smo seoslanjali uglavnom na njegova pisma objavljena u Jagievom "Arhivu". Sad smo ustanju da damo i neke njegove direktnije stavove iz naunih rasprava i knjiga, kojesmo morali traiti u bekim bibliotekama (preko vajcarskih biblioteka). Mnogerasprave je izdao 1857. Mikloi u zasebnoj knjizi (oznaenoj kao "prvi deo",meutim drugog dela nigde nema; jamano nije izaao). Ta knjiga nosi naslov"Manji spisi Jerneja Kopitara..." (4). I odatle emo neto ovde preneti, da se poveesa onim to se nalazi u knjizi "Sporni predeli...", mada su rezultati uvek isti (nijesamo ista argumentacija).

U lanku "Prilozi pregledu srpske literature u austriskom carstvu" objavljenom1811 u "Oteenstvenim Listovima" (5). Kopitar pie (Manji Spisi, I, 135):

"Pod srpskim (jezikom) mi ovde razumemo ono to se, dovoljnoneistoriski, naziva ilirskim... Predeo srpskog dijalekta se prostireod Istre, preko Dalmacije, Hrvatske Krajine, Bosne, Srbije,Bugarske do kolonija iseljenika iz ovih zemalja u Slavoniji iJunoj Ugarskoj. etiri do pet miliona govori to nareje... Ovaetiri miliona, pak, meu sobom su razdvojena; jedni, na zapadu,

pripadaju latinskom obredu, ali vei deo grkom... Grci (tj. Sloveni

grkog obreda) imaju, zbog njihovog veeg broja, zbog upotrebeirilske azbuke (koja je u IX veku naroito za slovenski jezik udeena)i zbog staroslovenskog crkvenog jezika, prirodne prednosti ispredLatina. Uskoro e ih oni ostaviti iza sebe..."

U svom prikazu prve knjige "Slavin" od Dobrovskog (izale na nemakom 1806),Kopitar kae kako staro ime Ilira treba sasvim zabaciti kao etniku oznaku (ManjiSpisi, I, str. 23). On kae:

"Ovoj pedantnoj antikvomaniji treba uiniti kraj i potene ljudenjihovim pravim imenom zvati; kao to se Francuzi ne zovu Gali, niTurci Traani, to i Ilirce treba rae zvati Istrani, Hrvati, Dalmatinci,Hercegovci, Bosanci, Srbi, Bugari, ugarski Srbi, slavonski Srbi (jersvi ovi govore jedan isti slovenski dijalekat, koga ak u svojimknjigama nazivaju sloveno-srpskim), i prema tome mogli bi senazivati zajednikim imenom Slaveno-Srbi..."

Kae kako je Slavonija "posle turskih pustoenja opet vaspostavljena pomounovih Srba..."


6/125

U odgovoru jednom piscu "Minerve", Arhenholcu, 1809, Kopitar ponovo naglaavada se jezik na jugoistoku "moe podeliti u dva varijeteta, slovenski u uem smislu,severno od Kupe i Save i slovenosrpski (kako sami uroenici sasvim prikladnokau) juno odatle".

Kopitar upozoruje pisca koji inzistira na pojmu Ilirije na svog zemljakaDobrovskog koji deli Slovene A) na istone i june i B) na zapadne ili severne."Prvi su Vindi (Slovenci) izmeu Dunava, Save i Kupe, Srbi izmeu Crnog Mora,Kupe, Save, Dunava i Hemusa..."

Na str. 54 ponavlja da Dobrovski bugarski smatra za dijalekat srpskog jezika.

To isto ponavlja Kopitar u svojoj studiji "Slovenska Lingvistika", upravo urecenziji nekoliko dela iz te oblasti u "Analima za literaturu i umetnost" 1811

(Manji Spisi, str. 40).Jo Kopitar: Manji Spisi I, str. 125:

"Ako mimoiemo kvantitativno neznatne dijalekte (kao luiki kogagovori pola miliona, vindski u unutranjoj Austriji, koga govorimilion i po), spomenuemo ovde samo eki (sa 6 miliona dua),

poljski (10-12 mil.) i ruski (24-30 mil.), koji svi ve imaju snanuknjievnost, i srpski (sa 5 miliona) koji ve moe da pokae poetakknjievnosti do krajnosti pun nade..."

U prikazu knjige aplovia "Slavonija i delom Hrvatska" 1820 pie Kopitar (ManjiSpisi, I, 339):

"Srpski dijalekat (nazvan jo i ilirski), koji govori 4-5 miliona ljudi,isto je kao i eki, poljski, ruski, hrvatski, kranjski, jedan slovenskidijalekat, koji ima svoju sopstvenu, veoma odreenu gramatiku kao inemaki; on nije nikakav pomeani jezik, kao to nije nistaroslovenski ili njegove gorepomenute sestre ili kao to nije ninemaki". (Kopitar govori o "sestrama" zato to je jezik na nemakom

enskog roda).

Katoliki Dalmatinci, Dubrovaki itd. pevaju i piu na ovom jezikuve vie od 300 godina..."

Ovim pitanjem se posebno bavio Jernej Kopitar u lancima bekih asopisapoetkom prolog veka. Tako po drugi ili trei put u asopisu "Knjievni List" kojije ureivao sam Kopitar, i gde svoje lanke nije potpisivao. Taj lanak, upravopovea studija, nosi naslov "Pogled na slovenske dijalekte..." (6), i tu se Kopitardetaljno bavi ovim pitanjem, ali uglavnom ponavlja sintetino ono to je drugde


7/125

razbijeno govorio. Ovde emo preneti samo mali deo njegovih izlaganja (mada smocelu godinu asopisa morali nabaviti iz Bea, iz "Dvorske biblioteke").

U III delu studije, koja nosi naslov "Dijalekti slovenskih jezika", Kopitar kae da se"Slovensko pleme, prema jeziku, deli na dva glavna stabla: jugoistoni iseverozapadni". Ovo prvo ima nekoliko grana: 1) rusku i runjaku (ukrajinsku), islovaku. 2) Slovenosrpsku, na jugu Dunava, Save i Kupe sve do Hemusa(Balkana, LMK), zajedno sa kolonijama u Junoj Ugarskoj i Slavoniji, ukupno petmiliona." Tree "Slovenci u Unutranjoj Austriji, Provincijalnoj Hrvatskoj iZapadnoj Ugarskoj sa oko milion i po."

(U drugo stablo spadaju esi, Poljaci i Luiki Srbi).

Malo dalje Kopitar deli slovenaki dijalekat u tri "podvrste": kranjski ili vindski

(slovenski) koji se govori u Kranjskoj, Donjoj Korukoj i Donjoj tajerskoj;hrvatski koji se govori u Provincijalnoj Hrvatskoj i opet vindski u Ugarskoj iistonoj tajerskoj.

Kao to se vidi, ovde Kopitar ak ni akavski jezik ne naziva hrvatskim, akajkavski u Zagorju izreno obeleava kao slovenaki odn. "vindski". Tako je tadanauka govorila! Po njemu je hrvatski samo podvrsta slovenakog!

Skoro svi pisci se slau da pravi hrvatski jezik govore iseljenici (begunci) izHrvatske posejani po Ugarskoj "neto malo i u Austriji. No ipak ni tu nisu ba svi

sloni: Kopitar u jednom svom pismu Dobrovskom (4) kae:

"Kad bih imao probe jezika tzv. Hrvata u aladskoj i ostalimupanijama, kladim se da bih naao da su i oni Slovenci".

II.

Na ovo emo nadovezati ta kae mnogo docniji slovenaki slavista Mateja Murko,bivi profesor univerziteta u Gracu, Lajpcigu i Pragu, poznati neprijatelj Srba(roen 1861 u tajerskoj kod Ptuja, umro izmeu ratova). On kae retrospektivno,

prikazujui stanje prve polovine devetnaestog veka (88, str. 240):

"U tri severozapadne upanije Hrvatske (u nekadanjoj ProvincijalnojHrvatskoj) nalazimo jedan dijalekt koji se po veini karakteristinihobeleja podudara sa slovenakim, naroito sa njegovim severno-istonim dijalektima. Svi istaknuti lingviste poev od Kopitara iafarika, i etnografi kao ernig, ove su Hrvate u pogledu jezikasvrstavali stoga u Slovence, i njihov interesantni dijalekt, koji jerazvio relativno nemalu literaturu i koji je do 1835 bio uobiajen kaoknjievii jezik, nije ak naao prijem u veliki Renik hrvatskog ilisrpskog jezika, koji Jugoslovenska akademija znanosti u Zagrebu


8/125

izdaje. Kad je ipak 1830 nabaeno pitanje zajednikog knjievnogjezika, odgovorio je mladi pravnik J. Derkos u svojoj latinskinapisanoj brouri Genije otadbine" (Genius patriae, Zagreb 1832)sasvim mirno filolozima...: Mi hoemo jedan zajedniki knjievni

jezik iz dijalekata nae tri kraljevine; od vremena kralja Hrvatske iDalmacije povezuje nas "najjaa veza, bratska i neka mistina ljubav"koja obavija sva srca; sa Kranjskom i tajerskom, naprotiv, minemamo nieg zajednikog.

To je bilo opte gledite, koje je od 1835 sprovedeno u praksu, tako dami imamo jedan visoko interesantan primer glavnog grada i duhovnogcentra, koji je otkazao svoj izraeni dijalekat i potinio se jezinoveini ostalog stanovnitva (time se mislilo u prvom redu na Bosnu iHercegovinu, na Srbiju i Crnu Goru), da bi se mogla stvoriti jedna

via kulturna zajednica."

Ovaj otsek emo zakljuiti sa izlaganjima najboljeg hrvatskog slaviste, hrvatskogZagorca, prof. Vatroslava Jagia (1838-1923) sa izlaganjima koja se retrospektivnoodnose na prolost, ali sintetino povezuje i prolost i sadanjost.

Jagi u studiji "Slovenski jezici" kae (80, str. 24):

"akavski dijalekat Severne Dalmacije, Istre i Ostrvlja zvao seodvajkada hrvatski..."

"U Severnoj Hrvatskoj, severno od reka Kupa i Korana do Mure, iistono preko Siska do Virovitice, vlada od vajkada kajkavskidijalekat, vrlo blizak sa jezikom zapadnih suseda tajerske ali ipak neidentian. Sad ga narod zove horvatski, a do kraja XVII veka ceo

predeo izmeu Save i Drave zvao se Slavonija; svojoj latinsko-madarskoj formi imena odgovaralo je u narodnom jezikuoznaavanje 'Slovensko kraljevstvo' ili "Slovenski orsag', otuda inaziv dijalekta 'slovenski jezik', kako se izrino zove u tampanimdelima XVI i XVII stolea. Moda se nekad ovaj dijalekat pod istimimenom prostirao i preko Virovitice. Ali je za vreme Turaka dananjaSlavonija dobila novo stanovnitvo koje je dolo s one strane Save agovori tokavski. Zbog toga je kajkavski dijalekat sada ogranien naseverozapadni deo nekadanjeg Regnum Sclavoniae, koji od krajaXVII veka nosi ime Hrvatska..."

"tokavski dijalekat Severne Dalmacije i Bosne (sa iskljuenjemDubrovnika i Boke) dobio je iz verskih razloga, isti naziv (hrvatski)da bi se razlikovao od (jezika) istonog pravoslavlja iji se pripadnici

nazivaju Srbima..."


9/125

III.

I u ranijoj prolosti nije bilo mnogo drukije. Evo takoe nekoliko podataka izXVII veka i njemu bliskih.

Kad je Bartol Kai, zasniva jezuitske rezidencije u Dubrovniku i njen prvi prior(roen u Pagu 1575, umro u Rimu 1650) podneo Rimskoj propagandi svoj prevodSv. Pisma na na jezik, o tome se mnogo raspravljalo ali do tampanja nije dolo.

U Arhivu Kongregacije za propagandu pronaao je bivi poslanik kod Vatikana dr.Mihailo Gavrilovi memorandum u kome se nalaze razlozi zato Kurija nije

pristala na tampanje (Lettere antiche, vol. 264, fol. 573-575). Prof. Jovan Radonije to posle objavio (92, s. 48 id.). U njegovoj etvrtoj taki stoji:

"Kao to su stari Grci imali nekoliko dijalekata, tako i juni Sloveni:tajerci, Kranjci i oni iz Koruke svoj, Primorski Dalmatinci sasusednim Hrvatima svoj, Srbijanci svoj od sviju najbolji (Servianisuam fere omnium optimam) i ostali Iliri pod Turcima. Svaki od ovihdijalekata suas proprias formulas ac modes loquendi et vocabula

propria habet (ima svoje sopstvene formule i naine govora, kao isopstvene rei, LMK)."

To je bilo oko godine 1635. Rimska kurija smatra Hrvatima primorske Dalmatincei susedne Hrvate. Zagorska Dalmacija tu otpada, a ne znamo dokle se prostire

"susedna Hrvatska". Bosna i Hercegovina uopte ne dolaze u obzir.

Istorik Johanes Lucijus ("Lui") pisao je 1666 (19):

"Ipak Dalmatinci i njima susedni Sloveni ne zovu jezik slovenskim,nego hrvatskim ili srpskim, prema tome koji je dijalekat u pitanju".

Tada su Dalmatinci svoj jezik (akavski) nazivali hrvatskim, ali je jo tada, posvedoanstvu Lucijusa, u polovini XVII veka, bilo Srba u Dalmaciji i njenojokolini. Jer su valjda samo Srbi nazivali svoj jezik srpskim? Ili ak i Hrvati?

Pavle Josif afarik u svojim poznatim Slovenskim staroitnostima (100) kae:

"Znaajno je da najstariji pisci provinciskih Hrvata, pravnik Pergoi1574, pisac Vramec 1578, izdavalac evanelija 1651 i drugi, ne zovunikad dijalekat na kome su svoje knjige pisali hrvatski, veslovenski."

Prvi renik na "hrvatski jezik" sastavljen je krajem XVI veka (g. 1595). Sastavio gaje katoliki prelat, potonji primas Madarske i kardinal Anton Verancijus, koga

Hrvati oznauju kao Antun Vrani. Ja ne znam koliko je to tano (to njegovo ime,jer je pisao latinski) ali njegov renik nosi (opet na latinskom) ovaj naziv: "Renik


10/125

pet najuglednijih evropskih jezika: latinskog, italijanskog, nemakog, dalmatinskogi madarskog". (Renik je izaao posle njegove smrti; on je bio roen u ibeniku1504, umro u Madarskoj 1573). Svoj jezik naziva dalmatinskim!

Prof. Jiriek pie (127, IV, s. 61): "Jo 1655 je Hrvat Kriani u Poliglotutampanom u Rimu (128) u ast Ferdinanda III objavio u formi bugartica tri

pesme, jednu na crkvenoslovenskom, drugu na hrvatskom (illirice moderne) ajednu na srpskom jeziku (sarbski)."

To to Jiriek naziva hrvatski, sam Juraj Kriani nazva ilirskim, a srpski oznaitano.

Hrvatski istoriar Ivan Kukuljevi je pisao pre sto godina (22):

"Petreti zove svoje kajkavsko, ili kako veli: zagrebako nareje uvjekslovenskim jezikom, znajui dobro da prava hrvatina stoprv (tek,prim. CM) preko Save, a poglavito preko Kupe poima."

Pod Petretiem Kukuljevi nesumnjivo misli na zagrebakog biskupa Petra, koji jeiveo od 1610 do 1667. Rodom je bio iz Ivani grada.

Sa svoje strane je Ivan Kukuljevi-Sakcinski, u jednom govoru odranom u Saborukraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, kazao:

"Jezik onaj to ga na narod hrvatski ispod Okia, oko Samobora, uZagorju i Turovom polju govori, nije po zakonih jezikoslovlja istihrvatski, premda se sad tako zove... Ta upravo imenom slovenskimnazivao ga je sam na narod jo u XVI i XVII vijeku."

Hrvatski literarni istorik Dragutin Prohaska pisao je 1911 (35, s. 1):

"Izmeu XV i XIX veka se pisalo za govorni jezik u Hrvatskoj"hrvatski", u Slavoniji "slavonski", u Dalmaciji "dalmatinski", u Bosnii Hercegovini "bosanski" itd. "A Dubrovani su po pravilu svoj jezik

zvali 'jezik slovinski'.

Malo podalje u toj istoj knjizi (s. 3) pie Prohaska:

"Katoliki bosanski pisci nazivaju skoro uvek njihov jezik 'bosanski';'hrvatski' nazivaju sasvim retko jezik oni koji stoje na dalmatinskom,dakle specijalno hrvatskom zemljitu..."

Spominje fratra Divkovia, koji svoj jezik naziva "bosanski", a pismo, irilicu,srpskim. Zatim pisac nastavlja:


11/125

"Specijalno srpski zovu se pravoslavni Bosne: mnogobrojni dokazi zato nalaze se u srpsko-pravoslavnoj knjievnosti".

U Splitu je na samom poetku XVIII veka, pod uticajem humanizma, osnovanajedna akademija za negovanje domaeg jezika, zauzimanjem vlastelina splitskog d-ra Petra Markija. Akademija se zvala na latinskom Akademia Ilirika, na naem

jeziku Akademija Slovinska. Njen pretsednik je preveo jedno francusko delo podnaslovom: Misli karstjanske za svaki dan miseca(tampano u Veneciji 1704) zakoje misli kae da su "parvi put pisane u francezki jezik... a sada prineene iiztumaene u Slovinski".U uvodu on govori o korisnosti prevoenja dobre straneliterature na slovinski jezik, jer se time dobro slui jeziku slovinskom po itavojDalmaciji, za koji kae da je u Dalmaciji opti "ili kako je obiajno rei maternji".A onda, o samoj Akademiji:

"Na tu plemenitu svarhu sastavila se jest u ovomu naemu gradu (tj. uSplitu) u kojemu najizvarsnije slovinske beside izgovaraju se.Academia Illyrica iliti vam Slovinska, ova po nainu mlaahnogastabla, ako bude zalivana s priinjenim znojem od ljudih uenih i

pomnjivih, podati e na svoje vrime mirisno i ugodno voe odkriposti".

Akademija je postojala do 1713. Nikad se nije ula ni objavila re o hrvatskomjeziku u njoj.

1723 godine je zagrebaki kapuciner P. Stefan drao predike u zagrebakomkajkavskom dijalektu i posle ottampao da budu od koristi malom narodu, kakoJagi kae, "Horvackoga, Slovenskoga i Dalmatinskoga naroda". Jedan Slavonac izsela Lonje kraj Save pisao je kako je zvat govorni jezik u njegovom kraju. To jeottampano u Kukuljevievom "Arkivu" 1863 (17). Ovde se prenosi iz knjigeerieva (16), u kojoj, naalost, nije navedeno vreme pisanja tog traktata od B.Modruia. Ja mislim da je to bilo u prvoj polovini XVIII veka. Modrui kae:

"Upita li pako kojom prilikom staro ili mlado, osim vojakah, koji sueto u najnovije doba po vojnah zapoviedih itd. od poglavarahrvatskome privikli, kojim jezikom govori, odrei e ti: rackim ilislavonskim. A pokrsti li ga sam onim, nadne te s istim i sistoimenoga mu zemljita izsmjehavati i glasu na ruglo izmetati".

Oni su, dakle, svoj jezik nazivali srpskim (rackim) ili slavonskim. Samo su isluenivojnici kazali kat-tad da govore hrvatski, jer su na vojsci tako instruirani. Ako biinae neko drugi to kazao, svet bi ga izvrgnuo ruglu!

Neki Joso Krmpoti, mislim Lianin, "pripevao" je i u Beu tampao "hraanski"

Pesmu Crnogorcima i vojvodi Filipu Vukasoviu 1789 (129).


12/125

Slavonac Matija Petar Katani, pesnik i arheolog, katoliki svetenik, profesorUniverziteta u Budimu, pisao je pred sam kraj XVIII veka (18): "Hrvati ovo

priam po svom znanju nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatnorazlikujemo, zovu sve Vlasima". Dakle, slavonski se znatno razlikuje od hrvatskog

dijalekta i ko je taj slavonski, a to znai tokavski dijalekat, govorio, zvali su gaVlahom pa bio pravoslavni ili katolik.

U istoj knjizi (budimsko izdanje 1798) pie Katani da Crnogorci, Srbijaici,Bonjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se odHrvata razlikuju (str. 108). Na prethodnoj strani kae: "Dobro znamo da se i u

prolosti i danas Hrvati razlikuju od Dalmatinaca i domovinom i nainom govora".Tamo izreno pie: Perfecto et hodie Croatos ab Dalmatis et patria et loquendiratione distinctos bene novimus.

Isti katoliki klirik i knjievnik iz Slavonije Matija Katani (1750-1825) napisaoje "prvi hrvatski tampani prijevod Svetog pisma", kako kae u "EnciklopedijiJugoslavije Ivan Slamnig knjievnik iz Zagreba. Ali ga Katani nije zvaohrvatskim, ve kae da je to Sveto pismo "u jezik slavno-iliriki izgovora

bosanskoga prinoeno". (Delo izalo u Budimu 1831, posle njegove smrti).

V. Jagi u svom Arhivu za slovensku filologiju (9, str. 580), kae da se kajkavskihrvatski govor "u preanim vekovima zaista zvao slovenski, kao to se i zemljazvala Slovenska kraljevina (Regnum Sclavoniae)" i on naroito naglaava da to nije

bio neki dijalekat, prelazni ili meani dijalekat, niti neki privesak slovenskog

jezika, ili akavskog ili srpsko-hrvatske tokavtine, ve pravi jezik koji je uliteraturi puna etiri stolea zauzimao sasvim samostalni poloaj.

IV.

Zagrebaki biskup Maksimilijan Vrhovac je cirkularom od 26 juna 1813. pozivaoklir da prikuplja "hrvatske i slavonske rijei" (ii, 55, str. 130). Katoliki paroh uSamarici kod Bjelovara Josip urkevaki izdao je 1826 knjigu pod naslovom"Jezinica hrvatsko-slavinska" (ii, 55, 131).

Nije tvrdio samo Mikloi da su jedini Hrvati akavci, odn. da je samo taj jeziknjihov, ve i mnogi drugi pisci, meu njima i hrvatski. Tako npr. Stanko Vraz (16,str. 157), koji je pisao 1843 godine (20):

"Po pravu (jeziku) to dakle ide ime jedino Harvate akavce tj. onugranu junoslavensku, to treba u svom govoru a mesto ta ili kaj, ati Hrvati stanuju od starine u Primorju, po veoj strani primorskihvaroih, Zadarskom okruju i po otocih primorskih i dalmatinskih".

Hrvatski knjievnik i zagrebaki kanonik Adolfo Tkalevi-Veber, koji je iveo od1825 do 1889 pisao je jednom da "pravi Hervati preko Kupe stanuju" (23).


13/125

Neki od ovih podataka su preuzeti od eria, 16, str. 157-8.

Hrvatski filolog i vokabularist Ivan Broz pisao je ovo (60, str. 164):

"Godine 1857 napisao je uro Danii, mimo Vuka najbolji znalacjezika hrvatskoga, razpravu, u kojoj je pokazao razlike izmeu jezikahrvatskoga i srpskog, drei narjee akavsko za jezik hrvatski, anarjee tokavsko za jezik srpski, dok mu je narjee kajkavsko biloosobito narjee jezika slovenskoga. Bavei se neprestance oko jezikahrvatskoga, taj je veliki uenjak izuio sve pojave jezika hrvatskoga ihistoriju njihovu, kao niko prije njega..." (!!?)

Naao sam negde da je u hrvatskom Glasonoi" od god. 1862, br. 15 pisac itijabana Ivana Maurania kazao: "...Oni zborovahu, da jesu i da ostaju Hrvati, ali da

ne priznaju nikakvog ilirskog jezika, pae da oni toga ni ne razumevaju toga"vlakog jezika".

Grga Marti,jedna od najistaknutijih linosti iz redova bosanskih franjevaca uprolom veku, pesnik, prevodilac, letopisac i politiki radnik, koji se etrdesetakgodina 19 veka pojavio u srpskoj tampi, obratio se 1858 godine molbom Drutvusrpske slovesnosti u Beogradu da mu tampa rukopis renika turskoga jezika. Uarhivu Srpske akademije nauka nalazi se i danas ta molba koja predstavlja jedan odmnogih primera kulturne saradnje bosanskih franjevaca sa Srbijom u vremekad su Bosna i Hercegovina bile pod turskom vlau.

"Imajui prigotovljen jedan rjenik turskoga jezika naim bosanskimiliti srpskim izgovorompo osnovima drugih rjenika istolmaen i zaslubu kako uevnijem tako i prostom redu naroda udeen, aoskudjevajui za izdanje potrebitim sredstvima", pie fra Grta Martiu svojoj molbi, "uzimam est s pristojnim poitanjem vamavisokopoitana i blagorodna gospodo upravitelji slavnog Drutvasrbske slovesnosti prijaviti se i ponuditi reeni rjenik na raspoloenjetome slavnome Drutvu..." itd.

Molba je upuena iz franjevakog manastira u Kreevu. Pisana je irilicom iVukovim pravopisom.

Gajevac Fran Kurelac (1811-1874), mnogostrani lingvista, bio je, prema BoiKovaeviu (32, str. 96) "pristalica tadanje filoloke kole koja je pod srpskim

jezikom podrazumevala tokavsko nareje, pod slovenakim kajkavsko, podhrvatskim samo akavsko..."

Prof. Jagi saoptava jedno pismo koje mu je uputio 14 septembra 1876 prof.

Valtazar Bogii (62, str. 356), u kome ovaj pie:


14/125

"Jer ko su pravi Hrvati? Da li kajkavci zapadne tri upanije, ili suHrvati samo akavci dalmatinskih otoka kao to je Danii mislio, ilisu Hrvati one naseobine u Ugarskoj (i u Burgenlandu) kojih je pesmeskupio Kurelec...?"

Van tih predela Bogii ne moe ni da zamisli Hrvate, a ovi ga danas zvaninoproglasie Hrvatom!

I veliki dalmatinski naunik Natko Nodilo je kazao (21): "Srbi zar tokavci, aHrvati akavci".

Franjo Fancev, docniji profesor starije hrvatske knjievnosti u Zagrebu, pisao je1907 o kajkavskom dijalektu Koprivnice i okoline (84), i tu je kazao:

"Narod se zove horvat, harvat, hrvat i jezik horvacki, harvacki,hrvacki. Ali pisani jezik, tokavski, mora se razlikovati odkajkavskog. Ako se govori tokavski, kau da se govori gospocki ilivlaki, a kajkavski, po prosto, prostaki, bogeki' ".

Drugi tada mladi slavista Mate Tentor pisao je, opet u Jagievom "Arhivu" (93),opisujui ostrvo Kres:

"U Kresu nema nijednog obinog oveka koji ume pisati hrvatski, vekorespondiraju talijanski...

Jezik se zove "fervaski", ali ime Hrvat ili bar Fervat nije poznato. Toje savim obrnuto od onoga to je bilo na poetku naeg politikogivota: posle naseljenja ovih predela prvo je dobiveno politiko imeHrvat i tada se naziv proirio na jezik"... (Citira Jagia (94)).

Poznati hrvatski oven dr. Ivo Pilar pisao je 1918 pod pseudonimom fon Sidland(81, 318):

"Kao i u svemu drugom, tako su Srbi mnogo jedinstveniji od Hrvata i

u jeziku. Oni imadu zapravo samo dva govora, ekavski i iekavski, aoba su tokavska, te se meusobno razlikuju mnogo manje nego trihrvatska narjeja: kajkavsko, akavsko i tokavsko...

Kajkavsko narjeje je neosporno proizvod mieanja etnike i jezinemjeavine Hrvata i Slovenaca, izmeu kojih uobe nema jasne etnikegranice...

Kajkavtina je ograniena na bansku Hrvatsku, i to na upanije:zagrebaku, varadinsku, modruko-rijeku i bjelovarsko-krievaku,

a obiljeeno je ekavtinom..."


15/125

(U Dubrovniku je nastao tzv. "makaronski jezik", tj. mieani jezik iz"hrvatskog" i talijanskog jezika).

V.

U mnogim krajevima dananji Hrvati nazivali su svoj jezik samo naki, i to uprolom veku i poetkom ovog veka. Evo nekoliko dokaza:

Nekadanji ruski konzul u Bosni i istoriar Aleksandar Fjodorovi Giljferdingpisao je pre malo vie od sto godina, poto je bio proputovao celu Bosnu iHercegovinu, kako se Srbi pravoslavni oseaju svuda jednako, znaju ta su i svoj

jezik nazivaju uvek srpski. Onda dodaje za katolike naeg jezika, koje onkonzenkvetno naziva Srbima katolike vere, ovo (124, s. 126):

"Srbin katolik odrie sve srpsko, poto je pravoslavno, i ne zna zasrpsku otadbinu i srpsku prolost. Kod njega postoji samo uaprovincijalna domovina; on sebe naziva Bosancem, Hercegovcem,Dalmatincem, Slavoncem, prema oblasti gde se rodio. On svoj jezikne zove srpskim, nego bosanskim, dalmatinskim, slavonskim itd. Akoon eli uoptiti pojam o tom jeziku, naziva ga nakim jezikom.On

pita napr. stranca: 'Umijete li vi naki'. No koji je to 'naki jezik' on neume da kae. On zato ne zna da taj jezik nazove svojim pravimimenom, jer on sam nema optu otadbinu, opte narodno ime. Vansvoje ue oblasti, u njega je samo jedna otadbina: Rimokatolika

crkva..."

Hrvatski filolog Marsel Kuar, profesor i direktor dalmatinskih gimnazija, pisao jekrajem prolog veka u reprezentativnoj ediciji "Austrougarska monarhija" (123),govorei o dalmatinskim narejima:

"Slovenski srpsko-hrvatski dijalekat koji vlada u Dalmaciji zove su uustima tamonjeg naroda hrvacki jezik u celoj severnoj i srednjojDalmaciji i na ostrvima tog dela Dalmacije. U junoj Dalmaciji od

Neretve pa sve do kraja, kao i na ostrvima Koruli, Lastovu, Mljetu imanjim okolo Dubrovnika, katolici odgovaraju kad ih neko pita kakogovore samo reju 'naki'..." (dok pra-voslavni, po samom Kuaru,kau uvek da govore "srpski jezik"...

Kod starih Dubrovana, kae Kuar najvie su oznaavali jezik kao"slovinski", termin koji se "u Dalmaciji prvi put upotrebljava u jednojlatinski sastavljenoj povelji kralja "Petra Kreimira iz godine 1069".

Slino tvrdi za sadanji Dubrovnik (na poetku ovog veka) profesor Univerziteta

Mateja Krek, Slovenac. On pie u jednoj svojoj raspravi (88, 236):


16/125

"Nezaboravne mi ostae rei jednog barkajola (vozaa amca) uDubrovniku, kad sam ga pitao da mi objasni ta znai ta re "naki'(kako on jezik naziva). On mi u punom miru odgovori: Gospodaru, migovorimo kako nas je mati nauila; da li je taj jezik srpski ili hrvatski,

o tome neka se spore gospoda' ".

Jo nekoliko gledita iz ovog veka, za vreme Prve Jugoslavije i posle nje.

Hrvatski publicista i politiar Milan Bani pisao je izmeu dva rata (38, str. 148):

"...Ne samo da su Srbi prodrli u najzapadnije dijelove Hrvatske, negoje Srpstvo dalo Hrvatstvu nov priliv svjee krvi, unijelo mu je umentalitet dio svoje tvrdoe i svog aktivizma, oslobodilo hrvatskunarodnu duu: nametnulo hrvatstvu svoj govor,svoju narodnu

pjesmu, dobrim dijelom svoje obiaje i navike..."U zbirci "Liki Grudobran" (101), a u lanku urednika Boa Katilinia "Lika iLiani'" stoji ovo (s. 73):

"Srbi u Lici govore narjejem tokavskim, govorom ijekavskim. Jabrojim Brinje i Otoac takoer u Liku. U ta se dva kotara govoriuglavnom akavski..."

Str. 75: "Likom u uem smislu zovemo one krajeve kroz koje protie rijeka Lika i

njezine pritoke, To je ona prava Lika. U irem smislu brojimo i Krbavu u Liku, a unajirem itavu bivu liko-krbavsku upaniju. Bosna i Dalmacija, pa Una Kapela iVelebit zatvaraju gotovo odasvud Liku".

U istoj zbirci u lanku Mila Starevia "Ekavica dra Ante Starevia" nalazimo naove podatke (101, str. 77):

"U Lici ne govori niko ekavski: Srbi su ijekavci, a Hrvati veinomikavci i manje ijekavci..."

Starevieva majka je govorila ijekavski, kako tvrdi pisac, a sam Ante ikavski, alije pisao ekavski! Str. 79: "Starevi je proglasio ekavicu hrvatskim narejem,hotei u prvom redu da za hrvatstvo spasi kajkavce i one ekavce koji su ponjegovom miljenju bili najblii hrvatstvu.

Pretsednik Hrvatske seljake stranke i kao neki voa hrvatskog naroda pisao jepoetkom 1961 (u muslimanskom listu "Svijest" koji izlazi u Engleskoj, to prenosikanadski "Hrvatski Glas" u broju od 13 februara) da mu je majka bila Slavonka.

Njen otac je bio negde od Slavonskog Broda, a majka iz Vinkovaca. "Oboje su sesmatrali do smrti Slavoncima", a baba Maekova je "tvrdila sve do svoje smrti daona govori slavonski, a hrvatski da govorimo mi Zagrebani"... "Slino je bilo i saDalmacijom".


17/125

Vlaho Rai, Hrvatski emigrantski pisac iznosi u jednoj svojoj knjiici (43) odjekena njegovu raniju knjigu (vrlo sumnjivih kvaliteta) "Hrvatska i Srbija", pa na strani44 navodi i ovo:

"Dr. Rudolf Barievi, poznati intelektualac uhrvatskoj emigraciji,napisao je za madridsku reviju 'Osoba i duh' opsean prikaz o mojojknjizi, u kojem meu ostalim veli: ...U vrijeme obnove historijskihistraivanja, kad historizam poinje dominirati drutvenimznanostima, Hrvati zaboravljaju i svoje narodno ime, a Saborraspravlja da li hrvatski jezik treba nazivati ilirskim, slovinskim,slavenskim, naim ili jugoslavenskim. I nije to bilo samo naputanjehrvatske sklonosti prema historizmu, nego i gubitak historijskog

pamenja, bez koga nema narodne svijesti..."

VI.

Dosad smo navodili samo slovenske pisce, preteno ak hrvatske. Sad emo i nekestrane, mada smo njih iscrpno naveli u knjizi "Sporni predeli Srba i Hrvata". Samomalo pabiraka.

Nemaki filolog (slavista) iz prve polovine prolog veka Ernst fon Eberg (pisao jesamo sa inicijalima svoga imena i muka je bila pronai njegovo pravo ime), izdao

je jo 1837 knjigu o istoriskom pregledu slovenskih jezika i knjievnosti (98).

Govorei o srpskom jeziku na strani 81, Eberg pie:

"Srpski jezik govori gotovo pet miliona lica i on se prostire, sa malimdijalektikim otstupanjima, preko turskih i austriskih provincijaSrbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore i Dalmacije, Slavonije iistonog dela Hrvatske. To je, dalje, idijom hiljada koje su se, zbogturskog pritiska pselile i naselile se na jugozapadnoj obali Dunava odZemuna do Sent-Andreje kod Budima. Jedan dijalekat toga jezika,koji ipak pokazuje znatna otstupanja, govore Bugari..."

Na str. 100 kae da Slavonci govore skoro isti jezik koji i dalmatinski Srbi, a na str.101 da Hrvati imaju dva jezika: u Vojnoj Hrvatskoj govore "dalmatinsko-srpskidijalekat sa neznatnim otstupanjima, a u Provinciskoj Hrvatskoj blizakSlovencima."

U nekad vodeem nemakom asopisu za inostranstvo stojalo je u jednom napisu o"junoslovenskim Ilircima" (33) i ovo:

"Srpski, ilirski, slavonski i dalmatinski jezik, to je jedan isti jezik...Narod koji hrvatski jezik govori pripada ipak srpskom narodnomstablu koje broji vie od pet miliona dua..."


18/125

"Prema tome, Juni Sloveni koje zovu Ilircima nisu Ilirci, niti govoreilirski jezik... nego srpski jezik, koji u Slavoniji nazivaju slavonskim,u Dalmaciji takoe dalmatinskim jezikom, a od koga je hrvatski jezikopet samo jedan dijalekat".

U jednom informativnom prikazu slovenskih jezika nemaki filolog Rudolf Rostpisao je 1867 u asopisu Globus (7, str. 82):

"...3) Srpski jezik.Predeo ovog jezika prostire se preko turskih iaustriskih pokrajina Srbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore iDalmacije, preko Slavonije i istonog dela Hrvatske."

Zatim govori sa najveim pohvalama o lepoti srpskog jezika, to smo preneli ujednoj drugoj knjizi. Potom Rost klasificira:

"Srpski jezik se deli na tri dijalekta:

a) Hercegovaki dijalekat,koji govore Srbi nastanjeniu Hercegovini, Bosni, Crnoj Godi, Dalmaciji iHrvatskoj, i jo u Srbiji od Mave do Valjeva iKaranovca (Kraljeva);

b) Resavski dijalekat,koji je svojstven Srbima uostalim delovima Srbije, naroito u Branievu, Resavi,

Levu, na Gornjoj Moravi, u Parainskom kraju i uCrnom Potoku do Negotina;

c) Sremski dijalekatkoji je kod kue u Sremu iSlavoniji, u Bakoj, Banatu i Srednjoj Ugarskoj, u Srbijiizmeu Save, Dunava i Morave."

Zatim pisac opisuje:

"4) Hrvatski jezik.Ovaj vlada u upanijama zagrebakoj,

krievakoj i varadinskoj sa okolnim predelima, i pribliuje se vieslovenakom nego srpskom..."

U Etnografiji Evropskog istoka, naroito Balkanskog poluostrva, od Difenbahapisalo je 1880 (34, str. 80):

"Po jeziku i narodnosti pripadaju srpskom plemenu Hrvati i Slovenci,koji su odeljeni narejem i politikom geografijom."

Da je strana nauka jezik Dalmatinaca smatrala srpskim, pored mnogobrojnih

navoda u knjizi "Sporni predeli Srba i Hrvata", evo jo nekih:


19/125

Veliki nemaki istorik Johan Kristjan fon Engel (1770-1814), koji je dao prvusolidnu istoriju Srba i koga Jireek smatra svojim prethodnikom, a takoe i istorijuBugara i Hrvata, kae u tom istom delu (95):

"Ako neki pisci, kao npr. Zlatari u predgovoru svojih pesama, Mleci1597, naziva dalmatinsko-ilirski (srpski) kao 'harvackij jezik', to nijetano govorio. To se dogodilo samo zbog politike povezanosti saHrvatskom".

Mi smo to direktno preneli od Engela. Ali nee biti na odmet ukazati da je to istozapazio i naglasio katoliki kanonik Dubrovnika dum Ivan Stojanovi. On kae:

"Poznati povjesniar Engel kori Zlataria to jezik Dalmacije zovehrvatskijem, te kae da je to posve krivo, poto je taj jezik isto

srpski, a da se ime hrvatsko spominje samo radi toga, to je Dalmacijabila neko vrijeme u politikijem svezama s Hrvatskom radi Ugarske".(40, 206). '

I drugi veliki nemaki istorik Ludvig Albreht Gebhardi (1735-1802), koji je jo preEngela u svojoj Optoj istoriji (96) dao dosta mesta Srbima, kazao je i ovo:

"Jezik dananjih Morlaka je vie raki nego hrvatski".

Nikola Tomazeo, italijanski veliki pisac (1802-1874), rodom iz ibenika, koji je

stalno tvrdio da se u Dalmaciji govori srpski, kae u svojoj knjizi "Dalmatinskopitanje..." (36. 32):

"Dalmacija je bolje sauvala sopstveni jezik nego Hrvatska sopstveniustav. Nekakav ustav bolji nego to je hrvatski, Dalmatinci, iako takomali, mogu da ga zamisle. Hrvati, pak, ne mogu da stvore od sebe

jezik ii i jai od onoga koji Dalmatinci govore i na kome narodpeva".

Na strani 48 kae da se u Dalmaciji, pored italijanskog, govori i "slovenski, veoma

lepo na kontinentu, manje isto od ostrvljana..." Sad hoe da imaju i "hrvatski"nainjen od "Hrvatotvoraca" (Croatificanti).

VII.

Kad sve ovo proitaju, itaoci e biti jamano jako razoarani. Tada tek nee nitaznati ta je to bio i koji je bio hrvatski jezik do Preporoda ilirskog. U stvari, to je

bio na cilj da ovo pokaemo i dokaemo. Ni Hrvati nisu bili naisto o tome, ninauka slovenska ni strana. Svak se kolebao, svak se predomiljao, svak je netodrugo uzimao kao "hrvatski jezik". Ovo je sve trebalo navesti da bi se razumeloosnovna ideja i intencija lica koja su proklamovala i izvela "Ilirski Preporod".


20/125

Mada se svi navedeni pisci ne slau u tome koji jezik treba smatrati hrvatskim, onisvi bez izuzetka, bar do "Ilirskog preporoda" a i znatno potom, iskljuujutokavtinu od hrvatskog jezika. Nijednom jedinom piscu od ranga (a ni ma komdrugom po naem saznanju) nije palo na pamet da ijedan deo junoslovenskih

tokavaca proglasi za Hrvate. Svi odreda ih pripisuju Srbima. Sve do "Ilirskogpreporoda", pa i dve-tri decenije potom. Dok taj "Preporod" nije poeo da putaplodove!

Govorei o Fridjungovoj i Zagrebakoj parnici hrvatski pisac "fon Sidland" kuka(8, str. 301):

"Na strani Srba bejae slubena znanost, prema kojoj su zapravo Srbisvi oni koji govore tokavski..."

Srpski filolog, profesor Beogradskog univerziteta Dr. Vasilije eri, pisao je predPrvi rat (16, s. 15):

"Otkad ima u akavaca narodnih spomenika, zvali su oni sebeHrvatima, a svoj jezik hrvatskim. A svi su tokavci od najstarijihvremena do XVI veka zvali sebe Srbima i svoj jezik srpskim..." Tek utom i sledeem veku neki knjievnici "upotrebljavaju vetaka imenailirski, iliriki, slovinski". Ali jamano samo katolici (LMK).

VIII.

Ima pisaca, ak veoma uglednih i strunih, koji ne priznaju (tj. nisu priznavali)posebnu ekzistenciju hrvatskog jezika ni do "Ilirskog Preporoda". Jedni od njih suutke preko njega prelazili u navoenju svih slovenskih jezika, drugi su izrenotvrdili da je to samo dijalekat srpskog jezika, trei su ak javno iznosili

miljenje da je to iskvareni, degensrisani dijalekat srpskog jezika. Itd. Nekolikoprimera e to najbolje pokazati.

Ali, pre nego bismo izneli neto podataka koje smo sami skupili (a te podatke smo

retko sakupljali), preneemo ta o tome kae najomiljeniji hrvatski pisac dr. IvoPilar, u svojoj pod pseudonimom L. fon Sidland objavljenoj na nemakom a i poslehrvatski prevedenoj knjizi o junoslovenskom pitanju (8, s. 192):

"G. 1885 izdao je Mikloi u Beu svoj "Skraeni rienik estslovenskih jezika" (9). Hrvati se tu ne spominju. 1890 izda profesorRiga u Moskvi djelo "Sintaksis slavjanskih jazikov". U toj knjiziobrauju se ovi jezici: staroslovenski, ruski, poljski, luiko-srbski,eki, slovenski, srbski i bugarski. Hrvatski se jezik tu i opet nespominje. A ja mislim da je taj nastariji slavenski dravotvorni narodzaista zasluio da se bar spomene."


21/125

Sidland sa ogorenjem pie dalje (8, str. 291):

"God. 1914 objelodanio je slavni slavist u Hajdelbergu A. Leskin"Gramatiku srbsko-hrvatskog jezika" (11) u kojoj se nalazi ovajodlomak: 'Raznim politikim promjenama iztisnuta su plemenskaimena i nadomjetena imenom Srbi, koje je sada skupno ime zaslavenske stanovnike Crne Gore, June Dalmacije, Hercegovine,Bosne, prijanjeg turskog Kosovskog vilajeta... kraljevine Srbije,Slavonije, Sriema i Banata'".

Sa svoje strane uzvikuje "Sidland":

"I taj slavni naunik ne moe se osloboditi skrbnitva velikosrbskihmisli"!!! Zatim, opet sa alou tvrdi: "Naravski da u Francuskoj i

Engleskoj nije bolje". Malo pred tim kae: "Isto tako izgleda itavaslavistika koja sve do danas poiva na radovima Dobrovskog,afarika i Mikloia."

Razume se: svi su oni pod tutorstvom Velikosrba, maltene plaeni, ako ne priznajuhrvatske megalomanske tenje.

Neto malo treba jo rei o tim piscima. Mikloi i Leskin su bili najvei slavisteXIX veka.

Franc Mikloi, roen 1813 u dananjoj Sloveniji, umro u Beu 1891, gde je bioprvi profesor Slavistike i tu disciplinu razvio tako, da je Be smatran kao jedan odglavnih centara Slavistike u svetu. Njegove studije su i danas bez premca.

August Leskin, slavista, roen u Kilu 1840, umro u Lajpcigu 1916. Predavao je uGetigenu, Jeni, Hajdelbergu, Lajpcigu. Svi su se nemaki univerziteti nadmeali daga dobiju u svoj sklop. Naroito su mu nezamenljiva dela o staroslovenskom

jeziku.

Ivo Pilar, 1874-1933, iveo je u Bosni, u Tuzli kao advokat. Poznat kao opasan

srboder. Sav se posvetio panjkanju Srba pod vidom nauke.

Sad dolazi nekoliko podataka koje smo sami sakupili. Prvo od Frederika GustavaAjhhofa, francuskog filologa i knjievnika roenog u Le Avru 1799, gde senastanio bio njegov otac trgovac iz Hamburga.

Taj Ajhhof, "bibliotekar francuske kraljice", kako se oznaio, izdao je 1839 jednuIstoriju slovenskih jezika i knjievnosti. (85). O hrvatskom jeziku se ovakoizraava (str. 72):

"Hrvatski, koga neki put smatraju kao jedan zaseban i razliit jezik,nije u stvari nita drugo nego sekundarni dijalekat, koji govore u


22/125

slovenskim kolonijama razasutim na granicama Austrije i Turske, ikoje su sve jednako liene kulture. On se s jedne strane pribliujesrpskom jeziku, a s druge vindskom, izmeu kojih se nalazi podeljen."

Str. 215: "Hrvati, iako obrazuju jedan razliit narod koji je uivao iefemernu vladavinu u borbama protiv carstva grkog i germanskog,esto su bili deljeni i meani sa ostalim slovenskim plemenima, da nesamo to nisu mogli da produciraju narodnu literaturu, ve je i sam

jezik njihov izgubio svoj karakter i asimiliran je, u oba njegovadijalekta, s jedne strane od srpskog a s druge strane od kranjskog

jezika. Oni su meutim mislili da moraju preuzeti poseban nainpisanja. Meu malim brojem pisaca ovoga naroda, mora se istaiBui..."

(O srpskom jeziku i srpskoj knjievnosti pisac se izjanjava reima najviepohvale.)

uveni nemaki lingvista Johan Severin Fater pisao je 1847 (68, s. 211):

"Jezik pravih Hrvata ili Horvata u jugozapadnoj Hrvatskoj, koji sezovu takoe Ilirci, naginje srpskom jeziku; stanovnici ProvincijalneHrvatske, pak, u okolini Zagreba, izmeu Save i Drave, govore jedandijalekat koji pripada vendskome (slovenakom) narodu."

Jedan nemaki naunik, Rozen, pisao je u uglednoj "Nemakoj Reviji" za 1880(99) ovo:

Str. 80: "Srpskom narodnom i jezinom krugu pripadaju Hrvati iSlavonci, koji su se odvojili dijalektom i politikom geografijom. ...Prema Mikloiu jezici Hrvata i Slovenaca, naroito u gradovima, poduticajem su srpskog jezika (u uem smislu)."

Jedan od najveih svetskih lingvista (indogermanista), Fridrih Karl Brukman,profesor u Lajpcigu (1849-1919) pisao je u jednoj od svojih mnogobrojnih knjiga

uporedne nauke o jeziku krajem prolog veka (15, str. 19):

"Slovenski jezici rastavljaju se na jednu istono-junu grupu i jednuzapadnu grupu... Prva grupa se sastoji iz rusko-bugarskog i srpsko-slovenakog (ili ilirskog)."

Str. 20: "Srpsko - slovenaka grupa obuhvata prvo srpski u uemsmislu i hrvatski u drugom i slovenaki."

Prof. Vigand u Lajpcigu kazao je u jednom svom popularnom univerzitetskompredavanju krajem prolog veka, govorei o nacionalnim stremljenjima balkanskihnaroda (10, str. 17):


23/125

"Takozvani hrvatski (jezik) nije nita drugo nego srpski napisanlatinskim slovima..."

U Velikom univerzalnom leksikonu XIX veka Pjera Larusa (12) nalaze se ovistavovi pod reju "srpski" (dok re "hrvatski" za oznaku jezika u njemu ne postoji):

"Srpski se govori u kneevinama Srbiji i Crnoj Gori, u turskimprovincijama Bosni i Hercegovini, u austrijskim provincijamaDalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji i Banatu. Stanovnici svih ovihzemalja, razdvojeni kaprisom sudbine, nisu nita drugo nego delovi(frakcije) jedne iste narodnosti i mogu da se obelee pod optimimenom Srba (et pouvaient etre designes sous le mom general desSerbes). Prema tome se srpski govori takoe u delu Ugarske i u

polovini Iskre, lajher smatra hrvatski i slovenaki, pored srpskog,

kao subdivizije fiktivnog jezika koji naziva ilirski. U stvari, srpski islovenaki su razliiti jezici. to se hrvatskog jezka tie, to nije negojedan iskvareni dijalekat srpskoga (un dialecte patois serbe). Glavnidijalekti srpskog jezika jesu: hercegovaki, raki, sremski i hrvatski."

Austriski etnograf Fridrih S. Kraus, roen u Slavonskoj Poezi, pisao je izmeuostaloga (117):

"(Posle bitke na Kosovu polju) Turci su Balkan samo politiki, a nesocijalno osvojili. Jedan znatan deo Junih Slovena srpskog plemena

razbeao se u Dalmaciju, u Primorje, u Hrvatsku i Istriju, i nadalmatinska ostrva. Tako je postepeno porastao jedan nasip protivromaniziranja Dalmacije i germaniziranja Hrvatske... S druge strane

poeo je hrvatski dijalekat pomalo da se utapa u srpski, koji jepokazivao veu ivotnu snagu i puniji zvuk, da bi konano sasvim seskoro u nj utopio. Kad se danas govori o hrvatsko-srpskom ili srpsko-hrvatskom jeziku ili literaturi, to treba pod tim razumeti slavenskidijalekat srpskog plemena i knjievnost sastavljenu u tom dijalektu."

I Valtazar Bogii je u jednom pismu pisanom Vatroslavu Jagiu, kako ovajsaoptava u svojim Memoarima (62, str. 356) tvrdio da su u Bosni i okolini Hrvati

primili od Srba jezik i pesme. On doslovno kae:

"Hrvati poprimie malopomalo srpsko narjeje, pa i pjesme, jer i uBosni i u Dubrovniku, gdje su stare pjesme ivele, sada nema negodesetarac srpski".

Mi smo u poetku ovog izlaganja o ignorisanju hrvatskog jezika u slovenskoj nauci(u Slavistici) naveli Franca Mikloia prema Ivu Pilaru. Ovaj, opet, to izvodi iz

samo jednog dela prof. Mikloia.


24/125

I u drugim svojim delima je Mikloi potcenjivao ili ak ignorisao hrvatski jezik,mada je stalno tvrdio da je to jezik razliit i odvojen od srpskog.

Tako je u svojoj studiji o stranim reima u slovenskim jezicima objavljenoj 1862(107) naveo stotine primera iz srpskog jezika i samo pojedinane iz hrvatskog, kaonpr. tane, tanec. Sve rei koje imaju Srbi on je oznaio kao srpske, bez obziraimaju li ih i Hrvati, a samo one rei koje Srbi nemaju obeleio je kao hrvatske. Npr.kod rei vitez stoji serb., kod rei tudeki (tako u Dubrovniku oznauju nemaki)stoji serb. Itd. Jo vie to vai za studiju "Slovenski elementi u arbanakom" (113),izdanoj malo docnije. To je razumljivo, jer Hrvati nisu imali veze sa Arbanasima.

No i u daljoj raspravi "Slovenski elementi u madarskom" (91) nalazi mnotvosrpskih rei preuzetih od Madara (jo vie slovenakih) a veoma malo hrvatskihiako su bili toliko vekova zajedno pa imali ak i "ugarsko-hrvatske", pardon:"hrvatsko-ugarske" kraljeve.

Tako isto postupa Mikloi u raspravi "Slovenska imena mesta iz apelativa" (108).Tamo npr. stoji:

"Venedig se zvala kod Srba isto tako Benetci... danas Mleci, kodSlovena Benetki".

Hrvate uopte ne spominje. Jo vie u Glosaru studije O dijalektima i lutanjimaevropskih Cigana (109). Sve su to studije izale u izdanjima beke Akademijenauka, i sve sam paljivo prouavao, ali naalost ne mogu tako opirno da svoje

beleke prenosim. Navedeni primeri dovoljno jasno pokazuju kakav je ugled imao"hrvatski jezik" kod najuticajnijih strunjaka Evrope sredinom prolog veka,nekoliko decenija iza "Ilirskog Preporoda".

Zavriemo jednom koliko interesantnom toliko i pikantnom izjavom NikoleTomazea, koga Hrvati proglauju Hrvatom.

Veliki italijanski pisac Nikolo Tomazeo, rodom iz ibenika, pravio je mnogekomplimente srpskom jeziku. Neke smo od njih naveli u drugoj knjizi (O srpskom

jeziku). Ovde emo samo preneti ta je rekao o hrvatskom jeziku tom prilikom i tou njegovom uvenom "Reniku italijanskog jezika". ak i u najnovijem izdanjutoga Renika iz 1929 stoji ovo (97):

"Srpski jezik... je jedan od etiri idioma, ne dijalekta, slovenskihnaroda... Govori se u Bosni i Hercegovini, Zagorskoj Dalmaciji i uSrbiji. Hrvatski dijalekat, kao i njihova rasa, samo su degeneracija."(Il dialetto croato, come la razza, e una degenerazione).


25/125

II. Raznovrsna nareja ipravopisi"hrvatskog" govora

Videli smo niko ivi nije mogao sa sigurnou utvrditi do pre sto godina ta je tohrvatski jezik. Najkompetentniji strunjaci nisu se u tome slagali, a ni sami Hrvatinisu o tome bili naisto. Ako se jedan dijalekat smatrao hrvatski, taj hrvatskikarakter je osporavan drugom, raznovrsnom dijalektu.

No ne samo to: iu okviru jednog dijalekta bilo je tako razliitih govora da se ljudinisu meu sobom razumevali. A "Ilirski Preporod" je sve to proglasio kaoneposredni hrvatski jezik!

Izneemo o tome nekoliko podataka iz samih hrvatskih izvora; naveemo Hrvatekako su se alili o mnotvu hrvatskih nareja. I to emo navesti pisce iz tri veka,

poevi od sedamnaestog.Na malom delu preostale Hrvatske iz druge polovine XVII veka, Pavle Vitezovinalazi mnotvo dijalekata. Evo ta o tome pie njegov biograf takoe hrvatskimegaloman prof. Vjekoslav Klai (57, str. 107):

"Kad on na teritoriju tadanjih ostataka kraljevine Hrvatske i Slavonijerazlikuje vie narjeja, kao slovensko ili slovinsko, onda majdako,

posavsko, podravsko, primorsko i kranjsko: sjeamo se da je prednjim ve g. 1662 Habdeli isto tako poznavao ta narjeja, te ih

nazivao: bezjako (oko Varadina), majdako (izmeu Save i Kupeoko Jastrebarskoga), solarsko (primorsko) itukavsko (kranjsko)..."

Interesantno je da se nijedno od tih "nareja" (dijalekata) ne zove hrvatskim.

Pavle Riter Vitezovi navodi rei zadarskog kanonika Zanetia (jamano Zanetti),ali ne stoji iz koje godine, no svakako pre 1700 (57, str. 144):

"Koliko gradova u ovoj krajini jest, mogu riti da tuliko vresti jezikovaili govorenja jest, i svaki svojim zakonom osobito govori, tako da svi

Hrvati jesmo, a da jedan drugomu svaku besidu ne razumimo".

Tri navedena pisca su iz tri razna kraja sadanje Hrvatske: Juraj Habdeli je izHrvatskog Zagorja (roen u Turopolju 1609, umro u Zagrebu 1678), bio je jezuit idirektor Jezuitskog kolegija u Zagrebu. Pavle Riter, koji je sam sebe prezvaoVitezovi (pohrvativi svoje nemako ime) bio je iz Hrvatskog Primorja (roen uSenju 1652, umro u Beu 1713). Kanonik Zaneti je bio Dalmatinac. U svim tim

predelima je vladala raznovrsnost nareja da se na razmaku od nekoliko desetinakolometara ljudi nisu vie razumevali mada "svi Hrvati jesu".

Tako je bilo i u drugim predelima dananjeg "hrvatskog jezika". Evo nekolikodaljih primera.


26/125

U svojoj studiji "Iz prolosti hrvatskog jezika" napisanoj 1864, saoptava VatroslavJagi (69, 52) da

"Dobreti 1782 pripovijeda" da smo svi "slavnoga ili ilirikog jezika"ali da je ipak teko svakome ugoditi, jerbo "koljari na jedan naingovore, na drugi gradovi pokraj mora, na drugi Dalmatinci koji sudaleko od mora, na drugi Dubrovani..."

Naalost nemam podataka o samom Dobretiu, ali mora da je bio primorac. Sadjedan stari (nedatiran) podatak iz Bosne.

Hrvatski literarni istorik Dragutin Prohaska pie 1911 (35, s. 2):

"Jedan bosanski franciskanac iz Velima (biskupija Skradin) pie:

"Dragi itaoe, imaj obzira prema mom jeziku, jer je teko u naemjeziku pisati latinskim slovima. Sem toga, na jezik se govori na vienaina, u svakoj dravi drukije, tako da ljudi jedva razumeju jedandrugoga. U Bosni se govori na jedan nain... Hrvati govore na etvrtinain, Dubrovani na peti, Dalmatinci drukije...'"

Tu Srbe nije spomenuo. Poto je ovaj citat preveden sa nemakog (retraduciran), nemora biti bukvalno istovetan sa pievim govorom, ali je to po sadraju.

Slovenski filolog, pohrvaen eh Dragutin Prohaska pie u Jagievom Zborniku

(70, s. 557), imajui u vidu 18 vek:

"Mnogi govore o nekom utjecaju Dubrovana na Slavonce, noispravnije je ostati pri injenicama koje nam potvruju samo slabododirivanje. Ne prelaze u Slavoniju iz Dubrovnika, ni iz Dalmacije,smjerovi knjievni, nego samo pojedina mjesta, citati, reminiscencije.Zato je tako, to dovoljno razjanjuje velika razlika kulturna tamo iovamo. A dijeli obje knjievnosti i raznoliko narjeje. Osobitodalmatinska akavtina, natrunjena talijanizmima, tua je inerazumljiva slavonskoj tokavtini naaranoj turskim, maarskim i

njemakim provincijalizmima. I politiko odijeljenje sprijeavalo jemeusobni saobraaj. U Slavoniji jak je nada sve kulturni utjecajnjemaki; pred njime iezava svaki drugi."

II.

Nije samo govorni jezik kod Hrvata bio skroz razliit, ve im je nejednak i razliitbio i pravopis upotrebljavan od malobrojnih pismenih lica (ta malobrojnost je bilaopta pojava, jednaka i kod Srba).

Hrvatski istoriar knjievkosti Anton Barac, za vreme poslednjeg rata urednik(ustake) Hrvatske enciklopedije pisao u Enciklopediji SHS (83) da su ranije u


27/125

hrvatskim predelima "pisci razliitih krajeva pisali i razliitim pravopisima, pa jesvaki na kraj iveo odvojenim ivotom, i kulturna nastojanja u jednom kraju slabosu nailazila na odziv u drugom."

Pre Ilirskog pokreta kod Hrvata koji su se sluili latinicom nisu stvarno postojaleneke posebne norme u pogledu pravopisa. Pisalo se kako je ko znao i umeo, sa

puno neujednaenosti. Pojedini glasovi, specifini naem jeziku, obeleavani su nanekoliko razliitih naina. S se, naprimer, moglo da pie istovremeno kao c, z, cz,cs. esto je jedan isti pisac u jednom istom tekstu obeleavao isti glas nedosledno razliitim slovima. Za ugled su sluila u prvom redu dva posebna tipa latinice venecijanski i maarski tip, ali je bilo i proizvoljnog izmiljanja slova kod

pojedinaca.

Ipak su se uglavnom pisci iz Dalmacije i Primorja sluili italijanskim pravopisom,

oni iz ue Hrvatske maarskim i nemakim.

Jernej Kopitar je u ve citiranoj svojoj studiji (Pogled na slovenske knjievnosti...,6) kazao kako je ranija "literatura katolikih Sloveno-Srba" "u Dubrovniku, uDalmaciji, Bosni i Slavoniji" koja je bila objavljena "latinskim pismenima"tampana "po raznim teutonskim kombinacionim sistemima". On tu literaturu nije

priznavao za hrvatsku, ali se radi o literaturi koju dananji Hrvati revindiciraju zasebe i na koju toboe nadovezuju svoju sadanju.

III.

Da bi se dobio samo jedan mali pojam kako je izgledao hrvatski jezik, naroitopisani hrvatski jezik, pre prihvatanja srpskog jezika, daemo nekoliko primera, pomogunosti iz raznih krajeva, neke ak i u originalnoj ortografiji, mada nemamosva slova za adekvatno reprodukovanje.

Prvo jedan iz Hrvatskog Primorja, iz kraja skoro akavskog. Pisac je Senjanin, vemalopre citiran.

Poetkom XVIII veka (negde oko 1702 godine) ali se Pavao Riter Vitezovi na

nejednakost i neuravnoteenost hrvatske ortografije. Da se vidi kako je on toopisao, izneemo taj stav odn. poetak njegovog "Pripomenka" doslovno (iz knjige

broj 57, strana 171):

"Najdes, moj Stavcse, v' ovih mallih knyishicah i pismo i ricsi nikoje,nad kimiches misliti, jesuli pravo pisane? jesuli pravo Hervatske?Stose pisma dostoi; nenajdoh jos niednoga Pisca ni Knyishnika koi bis' mallochom Diacskih aliti Latinskih slov obilve Hervatskoganassega jezika dobro ili pravo pisal..."


28/125

Ja bih to ovako preveo (ne garantujui punu tanost): "Nai e, moj itaoe, uovim malim knjiicama neko pismeno ili neke rei o kojima e sumnjati da li su

pravilno pisani i da li su isto hrvatski. to se pisanja tie, ja ne naoh nijednogpisca ni knjievnika koji bi sa lakoom akih ili latinskih slova dobro i pravilno

ispisao obilje naega hrvatskoga jezika..."

Ovo smo prvo naveli, jer u citiranom stavu Riter-"Vitezovi" govori ba o mnotvudijalekata i raznolikosti pisanja u XVII i XVIII veku. Sad jedan znatno stariji stav,ali, naalost, ve ortografski popravljan.

Izneemo nekoliko stavova iz prve polovine XVI veka iz "hrvatske redakcije"Letopisa popa Dukljanina od Marka Marulia i Dmina Popalia, i to posleamandiranja od strane prof. Ferda iia, koji je, shodno zahtevima nauke, jo teksttampao "dananjom ortografijom i interpunkcijom." Pa ipak emo preneti jedan

deo tog teksta sasvim s kraja, i to onaj gde opisuje kako su Hrvati ubili svoga kraljaZvonimira. Zatim stoji (13,415):

"I nevirni Hrvati vazee zlu misal i nepravden svit, i meju sobom zlovie uinie, i sebi i ostatku svome rasap i vinje pogrgjenje. I tako

poee upiti kakomo idove vapie na Isukrsta... I tako sramotni inevirni Hrvati poee govoriti, vapijui kako psi ali vuci... I ne inako,nere kako psi na vuke lajui kada idu, tako oni na dobroga kraljaZvonimira, komu ne dae ni progovoriti, nere z bukom i orujem

poee sii njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati svoga dobroga

kralja i gospodina, koji leei u krvi izranjen veliinu bolizni, prokletadaj nevirne Hrvate i ostatak njih bogom i svetimi njegovimi, isobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi vee Hrvati nigdar neimali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podloni

bili..."

Poto je ova recenzija nastala u Dalmaciji, za koju svi slaviste tvrde da govorisrpski, tekst je nesumnjivo Srbima razumljiviji nego prethodni (to nije tekst samogDukljanina!!!). Sadrina njegova je veoma interesantna, pa je i to bio razlog da seovaj tekst prenese. Originalan spis Marulia mi nismo imali u rukama, ve samoovaj pravopisno amandiran od prof. iia.

U Zagrebu su krajem XVIII veka, za vreme Francuske revolucije, pevane razne"revolucionarne pesme" (a i druge, antirevolucionarne). U jednoj od tih"revolucionarnih" nalaze se ovi stihovi:

Zakaj ili bi HorvatiProt Francuzu vovejvatiKi vas nigdar ni zbantuval

Kak vas vsaki bu valuval.


29/125


30/125


31/125

problema (godine 1836 objavljena je njegova uvena "Osnova slovnice slavjanskenareja ilirskoga"). Kao i Gaj, i on se bavio pitanjem reforme latinice. OdbacujuiGajev princip da se svaki glas obeleava jednim slovom, on je predloioobeleavanje pojedinih glasova spojevima od dva znaka: nj (= ), 1j (= ), dj (=

). Njegov nain pisanja bio je vrlo popularan kod Hrvata jo od poetka;vremenom je on potpuno potisnuo Gajevu ortografiju. I danas se jo u latinicipiu u nekim sluajevima za jedan glas spojevi od dva slova prema Babukievojreformi, iako je bilo pokuaja da se pisanje uprosti u duhu Gajevog pravopisa.

Raniji jezik viih slojeva Hrvatske

I.

Za poslednjih nekoliko vekova pre "Ilirskog preporoda" u svim predelima dananjeHrvatske bio je strani a ne hrvatski, ne uopte slovenski zvanini jezik. Sviistaknuti slojevi Hrvatske, koji su sainjavali narod u tadanjem dravno-pravnomsmislu (u Posavskoj Hrvatskoj to su bili plemii i svetenici), govorili su takoeizmeu sebe i sporazumevali se stranim jezikom. Precizne podatke emo iznetimalo za ovim, putajui druge, uglavnom strane (ne srpske) pisce da se o tomeizjasne.

I u prvobitnoj Hrvatskoj, srednjevekovnoj, nije bio hrvatski zvanini jezik, ve

latinski. O tome pie najvei hrvatski istorik Ferdo ii (13, str. 133) da je zarazliku od Bugarske i Srbije "gde je uvoenjem u crkvu slovenskog jezika onpostao i ostao stalno jedinim knjievnim jezikom u itavom narodu", "u Hrvatskojje slovenski jezik, pored dominantnoga latinskoga, samo ivotario, i ne obzirui sejo napose na ljutu borbu Latina i njihovih privrenika protiv njegove ekzistencije.Ovo dokazuje krupna injenica to se dosada iz itava vremena hrvatske narodnedinastije od 900 do 1100, dakle za punih dvesta godina nije naao ba nijedan

profani zapis, pa ak nijedan natpis uklesan u kamen slovenskim jezikom, dok ih nalatinskom ima srazmerno mnogo."

Kad je prestala hrvatska dravna samostalnost, jo manje se moglo oekivati da ezvanian jezik biti domai, hrvatski.

Nas, uostalom, daleka prolost ovde i ne interesuje, ve ona koja je bila od uticajana dananjost, naroito na pojave koje se imaju u ovom delu pretresti. Nekoliko

jezika dolaze ovde u pitanje, samo ne hrvatski.

Hrvati stalno trube o njihovoj hiljadugodinjoj dravnosti, ak neprekidnoj ineprekidanoj do 1918. A u toj njihovoj dravi, svaki jezik je mogao doi do

izraaja sem hrvatskog.


32/125

Dalmacija nije sainjavala sastavni deo Hrvatske, to svi znamo. Ona je nekolikovekova bila pod Mlecima. Da je zvanini jezik bio italijanski, i to znamo. I to jelogino. Ali da se sva drutvena elita katolika, sav gornji sloj, sam sluioitalijanskim jezikom (za razliku od pravoslavnih, koji su uvek i svagda srpski

govorili), to nije sasvim logino ni samo po sebi razumljivo. Pa ipak je tako bilo.

Evo ta o tome drugi kau, u prvom redu Hrvati sami. Mi se neemo dratihronolokog reda pisaca, ve emo pre svih drugih citirati prof. Ferda iia,najboljeg hrvatskog istoriara, jer se kod njega nalazi i istorijat celog predmeta.

II.

Posle Pounskog sabora celokupne Ugarske, koji je odran novembra 1805, i kojije prvi put uveo obavezan madarski jezik kao zvanian "unutar granica Ugarske",

"sastao se Hrvatski sabor u Varadinu (28 nov.) a taj zakljui na izvjetaj svojihpounskih poslanika da u ovim kraljevinama (D.H.S.) i u njihovim juridikim ipolitikim poslovima nikad, ni u jedno doba, nema biti maarski jezik slubenim,niti ikoji drugi ve samo latinski, jer su na ovom jeziku koji je isto takostarodrevan kao i ovo kraljevstvo i njezin ustav, napisani svi zakoni i zapisnici, akad bi se ukinuo, onda bi propala i kultura i narod, koji ne bi konano vierazumjevao svojih prava i zakona."

Ovo je preneto prema prevodu i tekstu prof. iia (55, str. 94). Kao to se vidi,Madari prvi put u istoriji uvode svoj nacionalan jezik kao zvanini. Hrvati ga

nee, i to im slui na ast. Ali oni inzistiraju na latinskom jeziku, koji je star kao isama "kraljevina" i na kome su svi akti njeni beleeni. Ako bi se on ukinuo, propala

bi i hrvatska kultura i hrvatski narod. Evo, na kakvim je temeljima poivao tajnarod! Na latinskom jeziku!!

Kad se krajem 1825 opet sastao Sabor u Pounu, pie ii (55, str. 102):

"zatrae Maari da se maarski jezik uvede u sve kole i urede posvim zemljama krune Sv. Stjepana, dakle i u Hrvatskoj, i to ovdje

poslije deset godina. No Hrvati to odbiju i odmah dometnu da trebanaglasiti 'unutar granica Ugarske', kao to je dosada bilo, ali na toskoi na njih itava Donja kua tvrdei da su po zajednikimzakonima i privilegijama i Hrvati 'roeni Ugri', dakle politiki Maari,i tako su duni uiti 'narodni jezik'.

Iza tromjesene debate konano stvar se svri uz pripomo Gornjekue, iji lanovi najveim dijelom nisu znali maarski, pa su Hrvati iopet spasli latinski jezik kao uredovni, ali su zato na usta svog

protonotara Josipa Kuevia... dne 28 februara 1826 priznali da

'uviaju korist i potrebu maarskog jezika, pak jer ele sreu i


33/125

napredak svojim potomcima, da e sve mogue uiniti da mladehrvatska naui maarski'...

I odista, kad se nakon raspusta Pounskog sabora sastao dne 10septembra 1827 Hrvatski u Zagrebu, bude na predlog poslanikazakljueno da mlade ima u svim kolama obligatno uiti maarski

jezik, jer da inae ne bi mogla nai namjetenja u zajednikimuredima..."

Posle su ove odluke razradile "upanije hrvatske: zagrebaka, varadinska ikrievaka, koje su tada sainjavale Kraljevinu Hrvatsku" (Drugo je bila Slavonija iVojna Krajina, LMK). upanija zagrebaka "stvori 15 maja 1830 ove zakljuke: 1)Ako koji puki uitelj znade maarski, neka odmah djecu stane uiti maarskiitati, a poslije neka se niko ne pusti u uiteljstvo koji ne bi znao jednako itati

maarski kao i hrvatski i latinski. 2) U latinskim kolama (gimnazijama, LMK)treba da bude od prvog razreda dalje maarski jezik obligatnim... Neka ue svakidan maarski. 3) Neka se odsada ne namjesti nijedan profesor koji ne bi znao bartoliko maarski da moe kolsku mlade u tome predmetu pouavati..."

Varadinski sabor je 21 jula zakljuio:

"Budui da Hrvati istom eljom gore za maarski jezik da ga nauekao i Maari, neka Sabor hrvatski uznastoji oko toga... da se zadovoljiova vrua elja Hrvata..."

upanijske skuptine su birale izaslanike za Zemaljski sabor, a ovaj za zajednikisabor u Pounu. Te iste godine (1830) sastao se Zemaljski sabor u Zagrebu koji jedoneo zakljuak:

"Stalei i redovi uviaju potrebu da se u ovim kraljevinama rairimaarski jezik... Stoga gospodi poslanicima nalau, neka nastoje okotoga da se zakonom uredi pitanje o uenju maarskog jezika kaoobligatnog predmeta u ovim kraljevinama". No slubeni jezik ostaje idalje latinski (ii, 55, 106). Na Pounskom saboru, septembra istegodine, Maari su opet pokuali da taj jezik nametnu Hrvatima. Jedan

poslanik je doviknuo: "Hrvatska je dio Ugarske, pa mora da sluasvoju materu zemlju".

Hrvatski sabor daje delegatima na zajedniki parlamenat u Pounu instrukciju 1832godine "da uvaju pravo latinskog jezika i neka se ne dadu muiti uvoenjemnepoznata jezika..." (ii, 55, str. 148).

I u Narodnoj enciklopediji SHS daje prof. ii koncizan pregled peripetija oko

jezika u Hrvatskoj. On tamo pie (73, sub voce Hrvati):


34/125

"Hrvati su i opet poli Maarima u susret kad su ovi obnovili uPounskom saboru (1825-1827) svoje nacionalne aspiracije. SadaHrvati uvedoe, na elju Maara, u svoje kole maarski jezik kaoobligatan predmet, to je imalo da bude prva etapa u izvrenju

pounskog saborskog zakljuka od 1830, kojim je maarski jezik uUgarskoj uveden kao slubeni u sve urede i kole. Doskora su poliHrvati jo i korak dalje, kad su upanije zagrebaka, varadinska ikrievaka zakljuile da Hrvatski sabor ima izraditi da se na iduemdravnom saboru primi zakon, koji e Hrvatima dati pravo, da nauemaarski jezik kao i Maari. Tako su Maari postigli 1830 najveisvoj uspeh: slubena Hrvatska bila je na putu da se izgubi u

jedinstvenoj Maarskoj".

ii dalje pie (56, str. 112) da

"hrvatski jezik nije u slubenim poslovima pravo rei ni kod kue uHrvatskoj prije 1848 ni postojao; u ono vrijeme nije trebalo znatidrugo nego u prvom redu latinski i madarski jezik, a onda jo injemaki..."

III.

Razume se da su to esto isticali i mnogi drugi hrvatski pisci, ali bi bilo suvieopirno i ne bi se mogla izbei ponavljanja kad bi se sve to prenelo. Zato emo

preneti sad samo pojedine stavove drugih pisaca od ranga, koje smatramokarakteristinim.

Veeslav Vilder pie to skoro, u emigraciji (73, str. 43):

"Iza one kapitulacije koja je 1790 utopila Hrvatsku u Ugarsku, dolazidaljnje navaljivanje madarskog nacionalizma, da najpre upanije, tekonano Sabor u Zagrebu stvori 1830 zakljuak: 'Stalei i redoviuviaju potrebu da se u kraljevinama (Dalmaciji, Hrvatskoj iSlavoniji) rairi madarski jezik, jer ele da se Hrvatska i Slavonijato vrom vezom uzmognu povezati sa saveznom KraljevinomUgarskom..!"

Hrvatski istorik Rudolf Horvat, osvrui se na dranje hrvatskih "nuncija"(izaslanika) na Pounskom saboru, kae (58, str. 35):

"aliboe, nije tada u hrvatskoga plemstva bilo toliko razbora, da seod Maara naue ljubiti svoju narodnost. Mjesto da se hrvatski nuncijizagriju za hrvatski jezik, stoje pred Maarima praznih ruku i posve

nemoni, jer smatraju svojom zadaom da brane pravo mrtvogalatinskoga jezika..."


35/125

U svojim Memoarima (62, II, 138) pie Vatroslav Jagi:

"Vrlo je zanimljivo bilo sluati Oegovia (baruna Metela) kad nam jepriao o borbi sa Madarima u Pounu, kad je kao reprezentantHrvatskog sabora protiv pokuaja madarizacije branio latinski

jezik! To je bilo dakako pre 1848 godine, dok su hrvatski feudalci, izprotivtine protiv ilirizma i 'ilirskog' jezika (tokavtine)) volelilatintinu".

Rekapitulativno kae Jagi u svojoj Istoriji jezika (76, str. 121):

"Jezik latinski, koji je po ostaloj zapadnoj Evropi srednjeg viekagospodovao u crkvi a ponjeto i u dravi, posta ovdje radineprirodnog saveza sredstvenom meusobnom porazumljenja,

jezikom drutvenim, ispod kojega je narodni hrvatski amio kaosuanj u tamnici".

Istorik hrvatski Ivan Kukuljevi objanjava ovu pojavu i smatra da je uslovljenabila vostvom katolike jerarhije (77).

Za razliku od "sljedbenika Istone vjere" "sljedbenici Zapada, sasvima biskupima i popovstvom, podae se kraljevima maarskim,koje podupirae papa. A na pola talijansko graanstvo nekih

primorskih gradova iae sliepo za gospodstvom mletakim".

Hrvatski istorik i politiar Ivan Kukuljevi-Sakcinski kazao je u svom govoruodranom 28 avgusta 1884 u Hrvatskom saboru, govorei o "svojoj mladosti":

"U ono doba kad je Hrvatska snom mrtvijem spavala, kada je svanjena inteligencija iskljuivo latinski govorila, kada se u enskimdrutvima ula samo nemaka rije, kada je naa aristokratija, najvie

plemstvo slalo svoje sinove u Madarsku, kao u Meku i Medinu, da senaui madarskom jeziku... Srbi su to bili koji su me nauili da ljubimsvoj narod i srodna slovenska plemena, da tujem i cijenim slovensku

ideju... Ovim Srbima neu nikad zaboraviti da su me oni poduili taje rodoljublje, kako se srpski narod borio kroz tri stotine godine isvojom hrabrou oslobodio od Turaka..." (Preuzeto izMilosavljevia, 37, str. 22, a ovaj iz "Dubrovnika" broj 8, 1937).

To stanje izbegavanja hrvatskog imena i hrvatskog jezika, koje je bilo takoreiopte u to doba u Hrvatskoj opevano je i u jednoj pesmi, katolikog svetenikaPavla tosa. (Nesumnjivo hrvatsko ime!). Ja sam respektivne stihove njegove

pesme itao prvo kod Hermana Vendela na nemakom, a posle naao, neto manje,

kod iia (55, 109). Po njemu pesma "Kip domovine", spevana na poetku 1831


36/125

prikazuje "majku domovinu" Hrvatsku kao u crno odevenu enu od svih ostavljenu,dok je nekad bila "ureena krunom i biserom", i ta Hrvatska toboe govori:

Narod se drugi sebi radujeA z menom sinko moj se sramuje,Vre i svoj jezik zabit Horvati hote,ter drugi narod postati!

Po Vendelu (72) sledea dva stiha izriu da mnogi preziru svoju narodnost, da odsrama pocrvene kad ih stranac Hrvatima naziva.

Ivan Derkos je meu prvima pledirao za jedan domai narodni jezik, i to 1832. Alije on svoj pledoaje morao da napie na latinskom jeziku da bi ga pismeni Hrvatirazumeli. Ta knjiga ima veoma dugaak naslov; u Literaturi e biti samo poetak

naveden (59). On je bio pod uticajem Jana Kolara, i tu dokazuje "da Hrvati imajunaravno i istorijsko pravo na uvanje i uzgajanje materinskoga jezika svoga" (58,str. 43). Hrvati i tu moraju da ustanove neko "pravo", naroito "historijsko" pa dauopte uzmu stvar u pretres. Nije dabe govorio pok. Adam Pribievi da nemanaroda na svetu koji vie govori o svojim pravima i "pravicama" nego Hrvati.Derkos kae da ostali slovenski narodi: esi, Poljaci, Rusi i Srbi rade naunapreenju svoje narodnosti, kroz jezik i inae, i dodaje (58, loko citato): "Samoova tri kraljevstva (Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) razoruju uspomenu svoga

postanka iz toga gnijezda. Da se to popravi, treba unapreivati hrvatskuknjievnost. U to ime Derkos predlae, neka se sva hrvatska narjeja sloe u jedan

jezik, koji ne bi bio puki, nego vii, knjievni". Puki, znai narodni, Narodnijezik Hrvati nee. To e posle olakati da prime tu, srpski jezik.

Dosad je govoreno samo o stanju u Hrvatskoj i Slavoniji, a slino je bilo i uDalmaciji. Pre nego preemo na Dalmaciju izneemo, kao rekapitulativno,objanjenje Milana Marjanovia za obe teritorije.

Hrvatski publicista Milan Marjanovi pie u knjizi "Savremena Hrvatska" (64, str.251) malo pred Prvi svetski rat:

"...jer je itava hrvatska inteligencija skoro u celom XIX vekuviejezina: u severnim krajevima jednako govori i osea nemaki ihrvatski, a u junim hrvatski i talijanski. Ona se ak mora uitinarodnom jeziku i privikavati se na duh narodnog jezika...

Ovaj kulturni internacionalizam, a kojiput i kozmopolitizam prematome je starog datuma; on je u jaoj meri poeo da se javlja pre etiriveka, u vremenu kada je dodir sa jaom talijanskom kulturom

primorsku inteligenciju naveo da prime latinicu a da napuste staro

narodno pismo, pa da i oni uestvuju u kulturnom radu zapadnihnaroda onog vremena..."


37/125

IV.

"Narodni Preporod" u Dalmaciji malo je bio zakasnio prema "Ilirskom preporodu"u Hrvatskoj. On se javlja u drugoj polovini XIX veka, upravo posle god. 1860.

Ali ima neto zajedniko i tamo i ovamo: kao i u Hrvatskoj, i u Dalmaciji moraju"preporoditelji" da na stranom jeziku vre hrvatsku propagandu i uveravajusunarodnike da su i oni i ovi Hrvati. U Dalmaciji to nije vreno ni latinski ninemaki, nego italijanski. Tako je 1860 poela u Zadru da izlazi "La voedalmatika", list u kome su saraivali dr. Kosta Vojnovi, dr. Klai i dr. On je biokratkog veka (41, str. 46). Tada su narodnjaci osnovali svoj organ na italijanskom

jeziku 'Il Nacionale', iji je urednik bio Natko Nodilo..." Od toga "Nacionala"nastao je posle "Narodni List", iji je prvi urednik bio poznati zaniska Srba donMiho Pavlinovi. Ali dugo godina jedva je meu pismenim katolikim Slovenima

Dalmacije bilo ikoga ko je znao da ita neto tampano na naem jeziku (dok suSrbi Dalmacije mnogo decenija pred tim izdavali svoje publikacije na srpskom,tako "Srpsko-Dalmatinski Almanah", "Srpsko-Dalmatinski Magacin" itd. Kod njihse nije javljala sumnja u svoj jezik i svoje pismo).

U Hrvatskoj je bilo isto tako ako ne i gore. Videli smo sluaj Ivana Derkosa; izcitiranja stranih pisaca videe se jo eklatantniji primeri. Ovde emo zavriti opetsa jednim navodom iz knjige hrvatskog publiciste Milana Marjanovia izdate 1911(64): Na strani 124 iste knjige stoji:

"Znaajno je da su narodni elementi morali da talijanskim jezikom nesamo brane od protivnika svoje stajalite, nego talijanskim jezikom

propagiraju kod neutralnih elemenata narodnu ideju. Tako je Gajmorao da otpone svoj rad na kajkavskom dijalektu, a Drakovi danemakom brourom pozove 'hrvatske keri' da odbace nemtinu i

prionu uz narodnu re."

V.

Ove okolnosti nisu mogle, razume se, da ostanu bez komentara i stranih pisaca. Imaih sijaset, od kojih smo mi u svoje vreme samo neke pozabeleili. Prvo ruske aonda ostale.

uveni ruski slaviste i istoriari knjievnosti Pipin i Spasevi (jedan Rus, drugiPoljak), pisahu (52, str. 259):

"Kao i u Ugarskoj, i ovde (u Hrvatskoj) bee latinski jezik crkve,vlade, knjievnosti i prosvete. Istinski dijalekat (kajkavtina) javlja se

prvi put u knjievnosti u 16 veku kad je Reformacija bila prodrla do

Hrvata i Slovenaca."


38/125

Ruski pisac Andreja Sirotinin pisao je u jednoj izrazito prohrvatskoj knjizi (53, s.419) malo pred Prvi svetski rat:

"Nema u Evropi naroda demokratskijeg od Srba... Kod Hrvata,naprotiv, masa naroda je bila zastrta irokim slojem aristokratije, kojase do poslednjeg vremena sasvim tuila od prostog naroda. A kako biga mogla razumeti i voleti kad mnogi od njih nisu znali ni pet reihrvatski..."

Str. 420: "Kad je jedan od prvih preporoditelja grof Janko Drakoviizdao svoju prvu politiku brouru na hrvatskom, da bi je uiniorazumnim itaocima on je tekstu priloio latinsko-nemaki renik.Mladii su izlazili iz latinske kole sa prezirom prema svom roenom,kako su govorili, varvarskom jeziku".

Slovak, jurist i teolog, aplovi, koji je nekoliko godina u poetku prolog vekaproveo u Pakracu, pie za Slavoniju (71, N, 300):

"Poslovni jezik je latinski. Na madarska pisma ugarskih upanijaodgovara se latinski" (mada malo ko od funkcionera ne znamadarski).

Madarski statistiar vartner pisao je krajem 18. veka (67, 1/1, s. 124):

"Jednu posebnu jezinu metodu je upotrebljavao nadbiskup grofGavriel Patai, 1745 u Kaloi. Patai sam Hrvat ali ugarskiarhiepiskop i patriota, hteo je da u svojoj rezidenciji povrati ivot ivlast madarskom jeziku koji je venuo. On je zabranio upotrebuslovenskog dijalekta i odredio je kaznu od 12 forinti ili 12 tapa zasvaki prekraj te naredbe; ova kura se pokazala kao uspena."

Nemaki publicista Vendel pie (72, 212):

"Jo 1843 je Virovitika upanija zamolila Kralja da se veno odri

latinski kao diplomatski jezik slavonskih upanija. Jo 1845 seHrvatski sabor opet jednom zauzeo za odranje latinskog zvaninog

jezika a tek je u oktobarskom zasedanju 1847 doneo znaajanzakljuak, ali na latinskom da se lingua croatico-slavonica linguanationalis horum regnorum naini i da se kao nastavni jezik uvede usve kole."

Italijanski pisac, ali roeni Dalmatinac, Nikola Tomazeo, pie 1861:

"...Fakat je da sami Hrvati, naroito u stvarima civilnim i u nauci,znaahu do jue bolje latinski nego slovenski..." (Delo pod 36, str.34).


39/125

Engleski naunik Don Padet opisuje u svom Putu iz Pete na Rijeku (18) Zagrebiz prve polovine prolog veka i kae meu ostalim:

"Naili smo na nekoliko dobrih duana koje naroito dre Raci (Srbi) iJevreji, koji spadaju meu najbogatije stanovnike i gotovo celutrgovinu dre u svojim rukama..."

"Jedna knjiara u koju uosmo bila je prilino velika i pokazivala jeiv promet. Ona je sadravala gotovo sva klasina nemaka dela ili unemakom prevodu. ...Jedna pregrada sadravala je sve madarskeknjige, izmeu njih i dela grofa Seenji. Knjiga na hrvatskom jeziku

bilo je tri ili etiri; do pre nekoliko godina taj je jezik bio sasvimnezapaen..."

Savremeni nemaki publicista Gilbert in der Maur, koji se sav bio posvetioistraivanju novije kulturne istorije Jugoslovena, pisao je malo pred Drugi svetskirat (65, II, 21):

"Uprkos pripajanja Zapadu injenica je da Hrvati nisu prema Srbimapokazali neku prednost (da ih nisu prebacili) u knjievnom inarodnokulturnom polju. Pre Obradovia nije bilo srpskog knjievnog

jezika, ali hrvatski i slovenaki behu samo dijalekti, a ne knjievnijezici, to je tek postalo stvarnost sredinom XIX veka, dakle 50godina posle Obradovia. Ova zaostalost u razvoju hrvatskog dijalekta

u jezik sasvim je razumljiva. Srpska raja nije preuzela jezikosmanliskih gospodara. Drukije je bilo u hrvatskim i slovenakim

predelima. Tu je 'obrazovani' govorio, nemaki, latinski, ak imadarski. Za narod i za narodni jezik nije se nimalo starao gornji slojogranien na strano dvorsko plemstvo. Rezultat je bio: Narodu semoe pomoi samo preko pripadnika samog naroda."

VI.

Dugo je trebalo, ak i posle "Ilirskog preporoda" da se to duhovno i nacionalnoustrojstvo kod Hrvata izmeni. Opet dva-tri dokaza od njih samih.

Imbro Tkalac u svojim "Uspomenama iz mladosti u Hrvatskoj" (74, str. 190),opisuje stanje Zagrebake kasine u polovini prolog veka, pa izmeu ostaloga veli:

"U kasinu je bilo pored njemakih samo maarskih novina..."Narodne novine" naelno su prezirali. Govorilo se kod njih hrvatski ilatinski, pa sam jedared uo, kako se glavari stranke gorko tue naizumiranje svoga "jezika otaca" (lingua patria). Brecnuo sam se, jer

mi se ta tuba inila udnom i primjetim, da se sada u drutvu ikavanama govori hrvatski vie nego ikad prije. Stari gospodin, vienik


40/125

banskog stola, pouio me, da je on govorio o latinskom jeziku.Morao sam se veoma siliti, da ne prasnem u smijeh, jer taj Hrvat, koji

je govorio latinski, nikako nije bio Rimljanin, a ni Cezar, ni Ciceronne bi ga priznali za svoga zemljaka. Kao sav stariji narataj govorae

on latinski gramatiki mnogo pravilnije nego hrvatski, jer je latinskimorao uiti u kolama, jer je bio i slubeni jezik, a hrvatski nije seuilo ni u jednoj koli, ve je samo bio jezik razgovora u privatnomivotu".

Herman Vendel saoptava (72, str. 347):

"Slovenac Trtina, koji je pedesetih godina (prolog veka) bionastavnik na Varadinskoj gimnaziji, jo uvek je mogao da uje starijesvetenike, profesore i advokate kako se meu sobom latinski

zabavljaju, ak je i kod ena nailazio na poznavanje Ciceronovogjezika, a esto je sluao i ispovest da je nemaki nobel, a slovenski zaprost svet."

Jagi pie Preradoviu 27/6 1869 (75, 622):

"Biste li vjerovali da Vam kaem da se ve na zgr. gimnaziji mladeiu koli govori ovako: Uite njemaki, jer bez njemakoga jezikanemate pristupa u nijednu potenu kuu. I zbilja naa se mlade togasavjeta vie dri nego kad joj tko drugi govori: ljubite hrv. jezik,

nemojte se stiditi svoga..."

U "Spomenima mojega ivota" Vatroslava Jagia itao sam da je njegova buduaena, kao verenica, morala da mu pie nemaki jer hrvatski pisati nije umela! A bila

je toboe Hrvatica!

U vodeem nemakom asopisu prolog veka "Inostranstvo" opisao je podinicijalima jedan saradnik Putovanje po evropskom Istoku (125), i tu kae kako uBeogradu nije knez Aleksandar Karaorevi hteo da ijednu re nemaku prozbori,dok "veina Zagrebana govori nemaki bolje od Belija, ali su sad postalislavomani" (1845 g.).

Hrvatski istorik Tadija Smiiklas (pohrvaeni Srbin iz umberka) pie u istoriji"Matice Hrvatske" (14) kakve je tekoe imao Antun Maurani u poetku svoje

publicistike delatnosti. Smiiklas pie (s. 290):

"Starac bi Antun proplakao kad je o tom stajao pripovjedati. Sastavitijedan broj politikih novina, to je bila velika muka. Njima je teko opolitikim stvarima drugaije razgovarati nego njemaki; manjkali su

im hrvatski izrazi za najobinije politike pojmove. Mladim ljudimapomae zbaeni s profesure Ljudevit Jelai, koji ih upuuje kako e


41/125

uiniti izvadke iz znamenite u ono doba Augsburger AlgemajneCajtung".

Antun Maurani je pisao 1852:

"Ni najueniji nai ljudi nisu mogli skladno i uglaeno ni deset rieiprogovoriti naim jezikom..." Mislio je na novousvojen "hrvatski"jezik (14, s. 191).

Antun Maurani je pisao 1852 (14, s. 291):

"Jo prije nekoliko godina skoro niti ko nije znao za starijudubrovaku litaraturu, i tko je to i znao, nemogae je razumeti...

Veina uenih Hrvata nije ni znala da su Hrvati, a i oni koji su sedrali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati zaHrvata..."

"Zagreb je govorio nemaki do kraja Prvog svetskog rata, jer zato bi inaeNarodno Vijee lepilo 1918 po Zagrebu naredbe Govori hrvatski'" (39).

B) PRISVAJANJE SRPSKOG JEZIKA

ILI TZV. "ILIRSKI PREPOROD"Stanje kako je napred opisano nije moglo da veno ostane: moralo se neto

preduzeti da Hrvati dou do svoga jedinstvenog jezika. Radilo se u prvom redu opisanom jeziku; govorni bi mu imao da sleduje.

Poto nijedan od njihovih hrvatskih dijalekata nije imao ni tradiciju niti je bioizgraen, a jo manje uven po svetu, to su tadanji aktivni hrvatski nacionalistidoli na dijabolinu ideju: da srpski jezik uzmu kao svoj. Njime su tada govorilimnogi katolici, ali nijedan svesan Hrvat. Govorili su katolici Slavonije, Bosne,

Hercegovine i malog dela Dalmacije.

Taj pokret upuen proglaenju zajednikog jezika koji je ispoekta zvat ilirskim akoji je bio vezan i za buenje nacionalne svesti koja je bila potpuno zamala (ako

ju je uopte i bilo) nazvan je Ilirski Preporod. Voe su mu bili uglavnom stranci;glavni akter, Ludvig ("Ljudevit") Gaj bio je Nemac roen u Hrvatskoj sa maternjim

jezikom nemakim (tek mu se otac doselio u Hrvatsku).

Mi smo nakupili toliko podataka o "Ilirskom preporodu" i miljenja drugih lica onjemu, da bi bilo suvino da ma ta svoje jo dodajemo. Preneemo ta tua

miljenja, iz kojih e itaoci ipak dobiti jasnu sliku cele pojave i njenog znaaja.Razume se da e prikazivanje biti malo razbivenije nego kad bismo ga sami


42/125

sistematski obradili, ali e se zato dobiti na nepristrasnosti. Niko nee moi da kaeda je to pristran i "ovinistiki" prikaz jednog "hrvatodera".

Citiraemo i hrvatske, i srpske, i strane pisce. Najvie same Hrvate, koji su o tomemnogo pisali. Zbog mnotva ovih podataka podeliemo ih u grupe premanarodnosti pisaca.

IV. Hrvatski pisci o razlozima i posledicamaIlirskog Preporoda

Sam tvorac "hrva

dr.lazo m.kostic - kradja srpskog jezika

Documents