Prikaz knjige: Katz Vera, Društveni i ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine

1945. – 1953., Institut za istoriju, Sarajevo, 2011. ( Amir Nesimović )

Autor knjige Vera Katz postavila je zadatak, odnosno otvorila na samom početku

nekoliko važnih pitanja, na koje pokušava dati odgovore. Bilo je potrebno jasnije odrediti

koliki je bio stvarni napredak Bosne i Hercegovine u poslijeratnim godinama u odnosu na ono

što je bilo bosanskohercegovačko društvo prije rata te koliko je bilo daleko u odnosu na

razvijenije dijelove jugoslavenske federacije. Nastoji da ocijeni gdje je mjesto

bosanskohercegovačkog društva u tom vremenu obnavljanja života poslije II svjetskog rata,

ali i poslije obimnih međunacionalnih sukoba unutar jugoslavenskog teritorija. Takođe, koliko

je Bosna i Hercegovina očekivala, a koliko je zapravo dobila s obzirom na teret koji je

podnijela tokom rata? Periodizacijski okvir knjige je 1945. – 1943., a svaka godina ovog

prvog desetljeća socijalističke Jugoslavije bila je bitna u tranzicijskom pogledu. Uz to, u

ovom periodu ostvareni su strateški i taktički ciljevi Komunističke partije Jugoslavije ( dalje:

KPJ ).

Autorica ističe da je od obimne arhivske građe prezentiran samo jedan dio istraženih

fondova. Korišteni su fondovi pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, odnosno

KP BiH od 1948. godine i fondovi Centralnog komiteta KPJ/SKJ koji se uglavnom odnose na

BiH. I pored postojanja sumnje u njhovu tačnost, kao izvor su poslužili i statistički podaci u

izdanju statističkih zavoda. To je bio jedini način da se ovaj period približi numeričkim

pokazateljima. Jednim dijelom, i ako nije obimna, korištena je i historiografska literatura, a

Katz ističe ime Branka Petranovića.

Da bi rad dobio cjelinu potrebno je bilo pisati o prirodnim resursima i historijskom

naslijeđu Bosne i Hercegovine. Prvo su predstavljeni državni okviri koji su bili aktuelni prije

rata, površina i geografski položaj zemlje, a onda, možda i najbitnije, prirodni resursi zemlje.

Zemljišni fond BiH činio je 20 % od ukupne površine Jugslavije. U periodu od 1947. do 1950.

godine najveći postotak teritorija BiH odnosio se na šume – 38,4 %, zatim na livade i

pašnjake 25,1 %, na oranice 22,8 %, vinograde i voćnjake 1,2 %, a čak 12,5 % zemjišta bilo

je neobradivo. Značajan energetski potencijal činile vodene snage, procijenjeno je da su ti

potencijali kod većih rijeka prelazili 20 milijardi kWh u prosječno vlažnoj godini. U

prijeratnom periodu taj vid energije nije bio dovoljno iskorišten, a poslije 1945. godine

očekivalo se više ulaganja. Druga vrsta energetsih izvora bile su rezerve uglja. Najviše je bilo

niskokaloričnog lignita, a daleko manje su bile rezerve mrkog i kamenog uglja.

1

Najstariji rudnik uglja je u Zenici ( otvoren 1881. ), Kakanjski ( 1902. ), Brezanski ( 1907. ).

Uz ove, postojala su još neka nalazišta, predstavljena u samoj knjizi. U ratu je potpuno

razoreno 38, a 49 rudnika je djelomično oštećeno, on industrijskih postrojenja uništeno je 98.

Takođe. predstavljeni su i detalji numerički podaci o uništenim poljoprivrednim resursima,

stoci, kao i veliki arhitektonski gubici. Bitan dio rada je i predstavljanje demografske slike

stanovništva što je obuhvatilo sam broj stanovnika, zatim spolne podjele, broj nepismenih,

obrazovanje i zaposlenost te ratne žrtve. Na ovaj način čitaoc je uveden u problem, odnosno

jasnije mu postaje koliko je obim onoga što je urađeno od 1945. do 1953., i koliko je to bilo

uspješno.

U poglavlju Narodna vlast i proces strukturalne transformacije u Bosni i Hercegovini

najprije je određen položaj BiH kao federalne jedinice. Odukom Drugog zasjedanja

Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije ( AVNOJ ) 1943. godine BiH je ušla

kao šesta federalna jedinica sa granicama iz 1918. godine, uz neke kasnije korekcije granica

kod Sutorine i na području tadašnjeg bosansko-grahovskog i bihaćkog sreza. Sama činjenica

da je BiH kao zajednica više naroda i nacionalnih manjina osigurala sebi ravnopravan status u

novoj Jugoslaviji potvrdila je da je postojala državno-pravna i politička tradicija. Na taj način

bila je moguća i brža obnova republike. Dalje se raspravlja o tome koja su historijska prava

BiH koja su joj omogučila ravnopravan status, kao i odnos ostalih republika prema novoj

članici. Posebno je naglašena teza da je opredijeljenje da BiH bude federalna jedinica,

omogučilo i Muslimanima da se kao cjelina materijalno i kulturno razvijaju i slobodno

nacionalno razvijaju. Predstavljena je i strukturalna organizacija ZAVNOBiH-a, odnosno

vijećnika prema njihovim strukama, kao i njihova zaduženja. Kao nužan zadatak postavila se i

nova administrativno-teritorijalna podjela, jer je postojeća podjela, naročito Oblasni narodno-

oslobodilački odbor za Bosansku Krajinu, postala organizacionom preprekom za daljnji

pravilan razvoj narodne vlasti. Reorganizacija je dovela do ukidanja oblasti, a ostala je samo

Hercegovina kao zasebna, na ostalom teritoriju formirano je pet okruga. Autorica donosi šire i

detaljnije rasprave u samim vrhovima vlasti o tim pitanjima. Argumenti za izdvajanje

Hercegovine kao posebne oblasti traženi su i u prošlosti, pa je jedan od vijećnika, a po struci

historičar istakao sljedeće: „(...) da se i mi u našoj teritorijalnoj podjeli moramo rukovoditi

istorijskim momentima kojima se rukovodilo i II zasjedanje AVNOJ-a, kada je donosilo

odluku o federativnom uređenju Jugoslavije“. Još je naglašavano da je Hercegovina od X

vijeka gradila svoju zasebnost, a uz to, izgradio se i poseban mentalitet kod naroda. U

konačnici, ZAVNOBiH je teritoriju BiH podjelio na pet okruga i jednu oblast, kako su i

2

zaključili 30. decembra 1944., a to su bili: Sarajevski okrug, Banjalučki okrug, Tuzlanski,

Travnički, Bihaćki te oblast Hercegovina.

Poslije dijela koji govori o KPJ, odnosno detaljnije o njenom članstvu i ulozi koju su

imali prvenstveno u političkom razvoju zemlje poslije rata, u poglavlju Uspostavljanje

državnog monopola nad gospodarstvom govori se o tome na koji način je stvorena državna

svojina, koje su osnovne karaktersistike gospodarstva u prijelaznom periodu, o sitomaštvu kao

odrednici gospodarskog razvoja. Za funkcioniranje političke vlasti KP neophodan uvjet bio je

ostvarivanje njene društvene moći, a da bi to postigla, s jedne strane je nastojala osigurati

političku podršku što širih krugova stanovništva, a s druge strane osvojiti državno – svojinski

monopol nad sredstvima za proizvodnju. Zbog postizanja takvih ciljeva stvarani su

narodnooslobodilački odbori, koji su imali zadatak da stvore „općenarodnu imovinu“. U BiH

taj proces počinje početkom 1944., kada je Predsjendištvo ZAVNOBiH-a uputilo statističke

formulare oblasnim narodnooslobodilačkim odborima, u kojima bi bilo evidentirano stvarno

gospodarsko i zdravstveno stanje na cijelom teritoriju. Sljedeći korak učinjen je poslije

drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, a na prvoj sjednici njegovog Predsjedništva kada je

osnovano šest odjeljenja, među kojima su bila odjeljenja za narodnu privredu i za narodnu

odbranu, a načelnici su imenovani iz reda članova Predsjednišva, a kasnije su to postala

resorna ministarstva. Autorica dalje pojašnjava da je planska šema naravljena vrlo detaljno,

ali da su trebala i ogromna financijska sredstva. ZAVNOBiH je naveo tri izvora prihoda:

pomoć od savezničkih zemalja i organizacija te naknada za ratnu štetu. Takođe, objašnjena je

i struktura tijela koja su bila zadužena za obnovu zemlje.

Prva konkretna stvar bila je onova rudnika kao najvažnijih energetskih izvora, i to onih

koji su uz manje opravke mogli početi proizvodnju, a i među njima prednost su imali rudnici

kojima je upravljala direkcija državnih rudarskih preduzeća u Sarajevu. Katz objašnjava u

koje su prganizacije bili uključeni ostali rudnici. Bilo je i onih rudnika koji su mogli odma

nastaviti sa radom, kao što je Brezanski jer je pretrpio minimalne štete u ratu. Uz to,

objašnjava se koje su bile obaveze vlade prema radnicima, i kako je ona te obaveze provodila.

Uslovi nisu bili povoljni, ali ipak se radilo na politici stvaranja „radničke klase“ i to

obrazovane. U tom smislu razna ministarstva su organizovala akcije slanja omladinaca u

strane zemlje radi izučavanja različitih zanata. Planirano je da to bude još jedan značajan

korak u izlasku iz siromaštva većine stanovništva.

3

U dijelu koji govori o Privrednom planu i kapitalnoj izgradnji po modelu

„socijalističke industrijalizacije“ ( 1947. – 1952. ) govori se ponajprije o privrednom planu

kao instrumentu promjene gospodarske strukture zemlje.

Prvi petogodišnji plan usvojen je u Narodnoj skupštini FNRJ, a na temelju načela ustava

FNRJ koji kaže da su sredstvaza proizvodnju u FNRJ opštenarodna imovina, odnosno

imovina u vlasništvu države. Ta sredstva država je mogla iskoristiti sama ili dati drugom na

korištenje. Ističu se saopštanje Tita i Hebranga, koja su ustvari pohvale na račun

petogodišnjeg plana, odnosno onoga što se sprovelo u prve dvije godine. Autorica Katz

kritički piše o tim saopštenjima i navodi da su u suprotnosti sa realnosti i u proizvodnji ali i u

životu stanovništva. Donosi svoje argumente koje prate tablice sa prikazom tepma razvitka

Jugoslovenskog gospodarstva, porasta investicija, porasta proizvodnje u industriji, rudarstvu i

elektroprivredi. Posebno zanimljiv je dio koji govori o mjestu Bosne i Hercegovine u

petogodišnjem planu. Za svaku od privrednih grana naveden je plan napretka ( Uvesti

proizvodnju građevinskih mašina i povećati 1951. godine proizvodnju na 530 tona. Isto tako

proizvesti 1951. godine 1.600 tona poljoprivrednih mašina i alata. Godine 1951. proizvesti 22.

000 tone betonskih prefabrikata...). Na ovaj način donešeno je pojašnjenje za svaku granu

privrede, opet uz odgovarajuće i detaljnije tabelarne prikaze. Konačno, u završnom poglavlju

autorica piše o tome kako se ustavni zakon, koji je donesen 29. januara 1953. godine, postavio

prema osnovama društvenog i političkog uređenja, kao i o društvenom planu Narodne

Republike Bosne i Hercegovine za 1953. godinu.

4