Politiki razvitak Hrvata Author: Dinko Antun TomaiPublisher: Zagreb : Izd. Hrvatske knjievne nakl. neovisnih knievnika, 1938.Series: Hrvatska savremena biblioteka, knj. 1PRVI DIOSUKOB SVJETSKIH SILA I POLITIKI RAZVITAK HRVATAI.Za vrijeme velikih seoba naroda, pa do poetka sedmoga vijeka, zavrilo se doseljavanje raznih slavenskih skupina u Podunavlje i na Balkan. Neke od tih skupina prodrle su do Alpa i zauzele itavu obalu Jadranskoga mora. U to doba zapoela je i borba meu nasljednicima rimskoga carstva; na Istoku je definitivno zavladao Bizant, a na Zapadu se je vodila borba izmeu rimskoga pape i franako-njemakih vladara, izmeu latinskog kranstva i germanske kulture. A upravo na toj tromei, gdje su se sukobljavali bizantski, germanski i rimski utjecaji, u sjevero-zapadnom dijelu Balkana, razvila se je u toku devetog i desetog vijeka prva hrvatska drava. Nema sumnje, da je sukob meu nasljednicima rimskoga carstva bio jedan od odlunih inilaca u postanku hrvatske sredovjene drave.Podruje, koje su naselili Hrvati, bilo je u gorskom dijelu teko prohodno, a u primorju vrlo podesno za gusarenje uslijed visokih planina, koje strmo silaze prema moru pravei mnoge luke, zaljeve i uvale, zatiene dugim nizom otoka. Hrvati, organizirani u ratnika plemena i zatieni tako strateki povoljnim poloajem svoje zemlje, nisu se dali pokoriti; jedina alternativa, koja je ostavIjena okolnim vlastima, bila je da pomau razvijanje to jae centralne vlasti kod Hrvata, pa da tako posrednim putem, s pomou kontrole nad tom centralnom vlaut ire svoj kulturni i politiki utjecaj na hrvatska plemena. Tako su Hrvati naizmjence, a esto i u isto vrijeme, bili podvrgnuti germanskom, bizantskom i latinskom politikom i kulturnom utjecaju, ve prema tome na koju su stranu naginjali njihovi vladari.iroki narodni slojevi u toj hrvatskoj dravi imali su svoju autohtonu slavensku kulturu, koja se je uvelike razlikovala i od germanske i od latinske, kao i od bizantskog naina ivota, miljenja, vjerovanja i drutvene organizacije. Zato je uvaanje tuega politikog i kulturnog utjecaja svagda izazivalo snaan otpor irokih narodnih slojeva; iroki narodni slojevi opirali su se uvaanju njima stranih shvaanja i njima strane drutvene organizacije.U itavoj daljnjoj povijesti sve do naih dana za politiki i kulturni razvitak Hrvata ostala su i dalje odluna ova dva osnovna inioca: hrvatsko je podruje bilo i ostalo granino podruje, na kome se kriaju i sukobljuju rimski, germanski, bizantski i slavenski utjecaji; i drugo: na hrvatskom je podruju postojao gotovo neprekidan sukob izmeu kulturne i politike orijentacije vladajue skupine i kulturne i politike orijentacije irokih narodnih slojeva. Uslijed toga je vrlo esto povijesni razvitak Hrvata i okolnih zemalja iao obratnim smjerom od onoga, kakav su eljeli oni, koji su nad Hrvatima vladali. U vezi s tim, pojedine okolne vlasti esto su pokuale da iskoriste nezadovoljstvo irokih narodnih slojeva kod Hrvata za svoje ciljeve i interese.II.Kad su srednjevjekovni hrvatski vladari konano doli u potpunu zavisnost od rimske crkve, Bizant se je oslonio na iroke narodne slojeve i irio svoj utjecaj meu njima u obliku borbe za slavenski jezik u crkvi, za istone crkvene obrede i za veu jednostavnost u crkvenoj organizaciji. U toj borbi naao se je nii kler, iroki narodni slojevi i manje ugledni rodovi na jednoj strani, a vii kler, vodei plemenski glavari i dvor na drugoj strani. Borba protiv latinskog utjecaja irila se je takoer i u obliku raznih hereza ("krstjani", "bogumili", "patareni"), koje su se takoer oslanjale na iroke narodne slojeve i koje su po svojoj crkvenoj organizaciji i po svojim shvaanjima bile blie puku nego to je to bilo latinsko kranstvo.Usprkos otre stoljetne borbe Rima protiv upotrebe slavenskog jezika u crkvenim obredima, Hrvati su ouvali taj privilegij sve do danas, iako je poslije raskola vei dio Hrvata definitivno pripao latinskoj crkvi. Ali upravo taj dualizam latinskoga i slavenskog obreda kod Hrvata ostao je u toku stoljea, pa sve do danas, podloga za ideju ujedinjenja istone i zapadne crkve, za koju su se uvijek naroito zalagali istaknuti hrvatski misionari i crkveni dostojanstvenici. Ideja ujedinjenja istone i zapadne crkve znai u stvari ekspanziju katolianstva prema istoku, a jedna od polaznih toaka i fronti toga prodiranja bio je hrvatski teritorij, na kome su se sukobljavali pravoslavno-bizantski, islamski, slavenski i latinsko-katoliki utjecaji i tenje.S druge strane, kad je germanstvo prodiralo prema jugu i istoku u obliku reformacije i protestantizma, katolika je crkva posvetila naroitu panju hrvatskom podruju, a s tim u vezi je pro-tureformacija bila u hrvatskim krajevima naroito aktivna. Taj stav prema protestantizmu bio je u interesu i hrvatskoga plemstva i hrvatskog sveenstva, jer su time ovi slojevi sprijeili prodiranje ugarskog protestantskog plemstva i sveenstva u Hrvatsku, a to je svakako znatno doprinijelo ouvanju hrvatske kulturne i politike posebnosti. Sprjeavanjem irenja protestantizma na granici Hrvatske i Ugarske osnaene su protuliberalne struje u hrvatskom kulturnom i politikom ivotu.III.U doba kad se je razvijala hrvatska drava na istonoj obali Jadranskog mora, trgovaka republika Venecija dola je do naroite moi i ugleda zato, to je drala gotovo itavu trgovinu s istokom u svojim rukama. Ali Venecija nije mogla biti sigurna za svoje

brodove sve dotle, dok su istonom obalom Jadrana vladali Hrvati, koji su traili od Venecije danak za sigurnu plovidbu u svojim vodama. Iz tih razloga je Venecija u toku stoljea sve do svoje propasti nastojala definitivno zavladati istonom obalom Jadrana, to joj je djelomino uspijevalo.Poslije ujedinjenja svih drava na Apeninskom poluotoku, nova nacionalistika Italija preuzela je u nasljedstvo ulogu Venecije, a s time i aspiracije za dominacijom istone obale Jadrana, na kojoj obitava iskljuivo hrvatski etniki elemenat.K razlozima, koji su Veneciju silili, da tei za dominacijom istone obale Jadrana, nadoli su jo i drugi. Industrijski razvitak Italije, zbog nedostatka sirovina, sili ovu dravu, da osigurava za sebe sirovine u balkanskim dravama; kako su te drave ujedno i najblia trita i prirodno zalee Jadrana, nastoji ih Italija dovesti pod svoj utjecaj i radi svojih ekonomskih i radi svojih stratekih ciljeva.Londonski ugovor iz 1915. god., kojim je Italiji obeana istona obala Jadrana za njeno sudjelovanje u ratu, zauzimanje otoka Sasena, zatim ekonomska i politika kontrola nad Albanijom, samo su logiki rezultati ove vjekovne tenje naega prekomorskog susjeda za dominacijom Jadrana i Balkana.Osim toga Italija se je poslije dolaska faizma na vlast razvila u pomorsku velevlast i od tenje za dominacijom Jadrana i Balkana razvile su se tenje za dominacijom itavoga Sredozemnog mora i za osnivanjem velikoga kolonijalnog carstva. Uslijed tih tenji Italija je morala doi u sukob s Britanskim carstvom, koje je dotle dominiralo Sredozemnim morem, a djelomino i Balkanom. Za Britansko carstvo je to more, kao i Balkan i Podunavlje, od vitalnog interesa uslijed poveanja strateke vanosti ovih krajeva poslije poljuljane ravnotee u Sredozemlju. Sredozemlje je najkrai put u britanske kolonije, od kojih zavisi opstanak i odranje samoga carstva. U vezi s tim sve jae prevladava meu engleskim dravnicima miljenje, da su Jadran i Dunav od odlune vanosti u pitanju obrane Sueskoga kanala.Tenja Italije za dominacijom Sredozemlja i Balkana ugroena je meutim jo i nastupom jedne nove svjetsko-politike sile, ugroena je aktivnim nastupanjem Sovjetskog Saveza u evropskoj politici. Sovjetski Savez na osnovu ugovora u Montreux-u i radi svoga uskog prijateljstva s Turskom osigurao je za sebe izvjesne mogunosti slobodne upotrebe Dardanela, ime je ispunjena vjekovna tenja Rusije za izlazom na Sredozemno more.U vezi s tim razvitkom i poremeenom ravnoteom u Sredozemlju nastala je borba za kontrolu njegova istonoga i krajnjeg zapadnog dijela; abesinski rat i panjolski rat samo su odrazi poremeene ravnotee sila u ovom dijelu kontinenta. Nije dakle nikakovo udo, to je s tim u vezi znatno porastao interes za istonu obalu Jadrana, za Podunavlje i za Balkan, i na strani Velike Britanije i na strani Italije.Interes i Velike Britanije i Italije za istonu obalu Jadrana nije nastao samo radi njihove meusobne borbe u Sredozemnom moru i tenje za kontrolom Balkana, nego i radi toga, to se obje osjeaju ugroene od mogunosti, da Sovjetski Savez s pomou prijateljskih ugovora izbije na Jadran isto onako, kao to postoji mogunost, da se pojavi u Egejskom moru. Posljedica ovoga razvitka i ovih mogunosti su i nedavni ugovori o prijateljstvu izmeu nekih balkanskih drava, kao i ugovori izmeu tih drava i Italije.S tim je u vezi isto tako i podjela interesnih sfera na Balkanu i u Podunavlju izmeu Njemake i Italije, jer je - za sluaj bilo kakvih komplikacija u Sredozemlju - za Italiju od odlune vanosti da ima osigurano zalee na istonoj obali Jadrana, u Podunavlju i na Balkanu.Borba velikih sila za promjenu sadanje ravnotee u Sredozemlju i za dominaciju Sredozemnog mora i Balkana u uskoj je vezi takoer s tenjom Njemake da izbije na Jadran, kao i s tenjom te drave, a preko Balkana osigura sebi prodiranje na istok. U sluaju pripojenja Austrije Njemakoj bila bi ta uveana Njemaka vrlo malo udaljena od Jadrana - a to je svakako najslabija toka na osovini Rim-Berlin. Taj e novi Reich nuno trebati izlaz na Sredozemno more i slobodan prolaz preko Balkana, bilo u obliku teritorijalnih osvajanja, bilo u obliku prijateljskih saveza i ugovora, jer je izlaz na Sredozemno more i put preko Balkana neophodno potreban za jednu od osnovnih tenja i predratne i dananje Njemake, a to je prodiranje na istok. Propaganda nacionalnog socijalizma i trgovaki ugovori s balkanskim i podunavskim dravama poslije dolaska Hitlera na vlast u Njemakoj, treba da poslue toj svrsi. I kao to su se nekad na hrvatskom podruju sukobile tenje Rima, Venecije, Franako-njemakog carstva i Bizanta, tako se ponovno sukobi ju ju na tom istom podruju interesi njihovih nasljednika: Italije, Njemake i Sovjetskog Saveza. Ideoloki rat protiv komunizma, voen s jedne strane od Njemake, a s druge strane od Italije, samo je novi oblik borbe protiv "slavenske opasnosti" i predznak politike i ekonomske borbe za kontrolu Balkana i Podunavlja.U sluaju sukoba izmeu Sovjetskog Saveza i Njemake, Njemakoj je neophodno potrebna kontrola Podunavlja i balkanskih zemalja radi ishrane i radi petroleumskih izvora, jer i na jednom i na drugom Njemaka oskudijeva. S druge strane, iz tih istih razloga, nastojat e Sovjetski Savez da sprijei prodiranje Njemake u ta podruja, jer o tome moe zavisiti ishod samoga rata. Tako e balkanske zemlje u sluaju ovakovog sukob

a u stvari postati prvo podruje borbe izmeu tih dviju svjetsko-politikih sila.Pojaano politiko i ekonomsko prodiranje Njemake u istoni Balkan i napori Sovjetskog Saveza za odranje prijateljskih veza i ugovora sa podunavskim i balkanskim dravama, simptomi su ovog novog oblika germansko-slavenskog sukoba. Meutim dok je za njemako carstvo neophodno potrebna ekonomska kontrola Podunavlja i Balkana, dotle je za Sovjetski Savez od vrlo velike vanosti u stratekom i politikom smislu, da izmeu ruskog i njemakog podruja postoji stabilan blok nezavisnih drava.IV.Kao to su ve u srednjem vijeku romanski narodi zaustavljeni u prodiranju na istok, a germanski narodi u prodiranju na jug, i to upravo na obalama istonoga Jadrana, tako su na isti nain i na istom podruju neto poslije njih zaustavljeni u prodiranju prema zapadu i sjeveru tursko-mongolski narodi: Maari i Turci.Konjiki nomadi Maari, koji su poetkom srednjega vijeka naselili Podunavlje i nametnuli se tamonjem slavenskom poljodjelskom stanovnitvu, pokuali su da prodru na Jadran. To im je djelomino i uspjelo, jer su bili u tome potpomognuti od rimske crkve. Osim toga iskoristili su unutranje borbe u hrvatskom srednjovjekovnom kraljevstvu, u kome su se iroki slojevi puka borili protiv kulturnog i politikog utjecaja latinske crkve, kojemu je podlijegala vladajua skupina. Ipak, uslijed neprohodnosti podruja i fizikog otpora hrvatskih plemena, Maari nisu bili u stanju, da potpuno politiki pokore Hrvate. Oni su samo djelomino podvrgli Hrvate svojoj vlasti s pomou ugovora s predstavnicima najistaknutijih hrvatskih rodova. Taj je ugovor ostavio potpunu unutranju nezavisnost hrvatskim plemenima na podruju izmeu Gvozda (obje Kapele i Lika Pljeivica) i Neretve. Hrvatska je ostala i dalje posebno kraljevstvo sa svojim posebnim saborom i kralj Ugarske morao se je posebno kruniti kao kralj Hrvatske. Pod utjecajem rimske crkve i Maara, predstavnici najistaknutijih hrvatskih rodova na tom podruju razvijali su se u feudalnu gospou i postepeno su prodirali prema sjeveru i istoku, kamo su prenijeli hrvatsko ime i tradicije o nezavisnosti hrvatskog politikog podruja. U toku itavoga srednjeg i novog vijeka, sve do propasti feudalnog poretka u Hrvatskoj (polovinom XIX. vijeka), ti su hrvatski feudalci u borbi za ouvanje svojih feudalnih interesa protiv presizanja sa strane maarskih feudalaca, ouvali hrvatsku dravnu ideju i s tim u vezi tenju za politikom, kulturnom i ekonomskom nezavisnou Hrvata.Meutim su u toku XV. vijeka Turci prodirali prema hrvatskim i ugarskim zemljama. Pritisak Turaka doveo je i ugarsku i hrvatsku feudalnu gospodu pod vlast austrijskih vladara, ali tako, da su i hrvatski i ugarski feudalci sauvali unutranju autonomiju svaki na svom podruju. To je bio poetak onoga politikog, kulturnog i ekonomskog trijalizma unutar austrijske monarhije, koji je uslijed neustaljene ravnotee izmeu germanske, maarske i slavenske komponente, konano doveo do propasti austro-ugarskog carstva. Hrvati su u ovoj unutranjoj borbi u austrijskom carstvu izvrili naroitu zadau; oni su zaustavili prodiranje Germana i prodiranje Maara na Balkan i na Jadransko more.Ali prodiranje Turaka s jedne strane, a pretenzije Maara, Nijemaca i Talijana s druge strane, imali su naroiti utjecaj na daljnji kulturni i politiki razvitak Hrvata, a s tim u vezi ti isti inioci znatno su utjecali i na velike obrate u svjetskoj politici.Ve su hrvatski feudalci pod pritiskom opasnosti od maarizacije i od germanizacije pokazivali tenje i kovali planove za potpunu politiku nezavisnost Hrvatske, a ideoloka podlog takav pokret bila je tradicija i uvjerenje, da je hrvatska drava nekad bila potpuno nezavisna, da nikad nije bila silom pokorena i da u stvari nikad nije ni prestala biti dravom. Tako je od kraja XIII. vijeka, pa do sredine XIV. vijeka nekolicina istaknutih hrvatskih rodova (Bribirski, Nelipii, Babonii) uspjela, da se potpuno emancipira od ugarskih vladara i da nezavisno vlada hrvatskim podrujem od Drave do Jadrana. Kasnije u XVII. vijeku hrvatsko plemstvo, graanstvo i seljatvo spremalo je odcjepljenje Hrvatske i Ugarske od austro-njemake dominacije (urota Zrinsko-Frankopanska), ali plan nije uspio, jer su katolike zemlje: Francuska, Poljska i Venecija odbile da pomognu Hrvatima u borbi protiv bekoga dvora.Poslije propasti feudalnoga poretka u austrijskoj carevini, sredinom XIX. vijeka, tradicije i tenje za nezavisnou preuzeli su hrvatski graanski slojevi u nasljedstvo od hrvatske feudalne gospode, jer su ti slojevi zamijenili feudalnu gospodu u politikom i kulturnom vodstvu Hrvata. Ali uslijed propasti feudalnog poretka u austrijskoj carevini opasnost od germanizacije i od maarizacije postala je jo vea, jer se je sada ta tenja pojavila u obliku njemakoga i maarskog nacionalizma, u tenjama tih nacionalizama ne samo za politikim i kulturnim zarobljivanjem, nego i u njihovim tenjama za ekonomskim iskoriavanjem Hrvata i hrvatskih krajeva. U hrvatskim naime krajevima austro-ugarski vladajui graanski slojevi ometali su razvitak industrija, jer su ti krajevi trebali da poslue samo kao trite za industrijske proizvode iz ostalih austro-ugarskih zemalja, a uz to i kao vrelo sirovina. Reakcija na tu politiku, ekonomsku i kulturnu zavisnost od Austro-Nijemaca i Maara izbila je kod

Hrvata u obliku hrvatskoga graanskog nacionalizma.Ovaj se je graanski nacionalizam kod Hrvata pojavio najprije u obliku sveslavenske ideologije, koja se je oslanjala na tradiciju o slavenskom podrijetlu Hrvata i bila ojaana jo i injenicom, da je slavenski elemenat u Austro-Ugarskoj sastavljao veinu stanovnitva, a ipak je taj elemenat bio i politiki i ekonomski i kulturno podinjen. Te su okolnosti veoma jaale solidarnost svih Slavena u Austro-Ugarskoj i bile su povod obrazovanju ideologija i pokreta, koji su u poetku ili za tim, da se austrijsko carstvo reorganizira tako, da i slavenski elemenat dobije u njemu odgovarajui utjecaj; no kad vladajui slojevi nisu izali ususret tim tenjama, razvile su se meu slavenskim narodima Austro-Ugarske ideologije i pokreti, koji su konano doveli do raspada Austro-Ugarske, do stvaranja nekolicine novih drava na tom podruju, a time je zaet zamreni posljeratni problem Srednje Evrope, Balkana i Podunavlja.V.U razvitku, koji je doveo do propasti Austro-Ugarske carevine i do novih posljeratnih problema, imali su Hrvati naroito vanu ulogu. Pod pritiskom provaljivanja Turaka u Evropu, pokretan stoarsko-nomadski elemenat neslavenskog i slavenskog podrijetla, prodirao je i bio naseljavan u hrvatskim krajevima. Budui da su ovi stoari dolazili iz krajeva, koji su bili pod utjecajem Bizanta, veim dijelom bili su pripadnici grko-istone crkve. Poslije dolaska u hrvatske krajeve, jedan dio tih stoara preao je na katoliku vjeru rimskog i istonog obreda, a i jedni i drugi, pravoslavni i katolici, postepeno su slavizirani, u koliko nisu bili slavenskog podrijetla.U toku razvijanja srpskog i hrvatskog graanskog nacionalizma grko-istonjaci su se identificirali sa srpstvom, a katolici s hrvatstvom i u tome je zaetak hrvatsko-srpskog sukoba, koji je kasnije pojaan drugim okolnostima i koji - uz znatne izmjene svoga izvornog sadraja - traje sve do danas. Ova pomijeanost Hrvata i Srba na istom podruju u Austro-Ugarskoj bila je, uz ranije navedene okolnosti, od naroitog znaenja po sudbinu Monarhije.Austro-ugarski vladajui slojevi dugo su pokuavali da iskoriste Srbe u Hrvatskoj u svojoj borbi protiv Hrvata, naroito dok je i kraljevina Srbija bila politiki i ekonomski zavisna od Austro-Ugarske. Ali kad je Srbija ekonomski i vojniki ojaala i traila poveanje svoga podruja i izlaz na Jadransko more, politika Srba u Hrvatskoj krenula je obrnutim pravcem: oni su naime poeli prihvaati jugoslavensku ideologiju, u cilju zajednike borbe protiv austro-njemakog i maarskog politikog i ekonomskog iskoriavanja, koja je borba bila u skladu sa ciljevima vanjske politike Srbije. To je bio poetak politike saradnje izmeu Hrvata i Srba u hrvatskim krajevima, ija je ideoloka podloga bila stvaranje kulturne, politike i ekonomske zajednice svih junih Slavena. Ovaj je pokret znatno doprinio ruenju Austro-Ugarske i stvaranju dananje Jugoslavije. Meutim poto je jugoslavenska ideja samo djelomino ostvarena i poto je ova ideologija iskoriena u cilju provaanja politike dominacije, hrvatsko-srpski sukob se je upravo u Jugoslaviji zaotrio do maksimuma, tako da se postojanje hrvatskog pitanja ve i slubeno priznaje.Stvaranje Jugoslavije, uslijed ulaska hrvatskih krajeva u ovu dravnu zajednicu, dovelo je Hrvate i Srbe, a prema tome i hrvatsko-srpsko pitanje u sredite mediteranskog, balkanskog i srednje-evropskog problema i nijedan se od tih problema ne moe pravilno shvatiti ni rijeiti bez poznavanja i rjeenja hrvatskoga pitanja. Koliko je ovo tano, vidi se i po tome, to je hrvatsko pitanje bilo do sada jedan od najvanijih inilaca, koji su utjecali na vanjsku i na unutranju politiku Jugoslavije.VI.U meuvremenu su i meu ire hrvatske slojeve poela prodirati shvaanja, da su oni u novoj dravi sprjeavani u svom kulturnom, politikom i ekonomskom razvitku. Reakcije Hrvata na ovu situaciju razvijale su se u nekoliko pravaca, koji su davali mogunosti najrazliitijim kombinacijama u svjetskoj politici sutranjice. Vanost Hrvata i hrvatskih krajeva u tima svjetsko-politikim kombinacijama je u tome, da one i poinju i zavravaju na obalama Jadrana, a ukljuuju uz to i ostali teritorij naseljen hrvatskim etnikim elementom.Za razliku od Srba, vei dio Hrvata po vjeri pripada katolikoj crkvi, pa su zato jo od poetka srednjega vijeka Hrvati i hrvatski krajevi posluili Vatikanu kao uporite za njegovu istonu politiku. Jedan dio Hrvata bio je upotrebljen u borbi kranstva protiv islama u toku XV. do XIX. vijeka; oni su za tu borbu pretrpjeli veliki gubitak u krvi, u meusobnom istrebljivanju i u materijalnim dobrima, koji su Hrvati dali u borbama za tue interese. No uslijed toga, to su se nalazili na graninom podruju izmeu kranstva i islama, Hrvati su usvojili djelomino i islamsku kulturu, tako da je islam isto tako kao i katolianstvo postao sastavni elemenat dananje hrvatske nacionalne kulture. Uslijed te okolnosti, kao i uslijed pomijeanosti s grkokatolicima i grko-istonjacima, slabio je utjecaj ekskluzivnog i netolerantnog katolicizma meu Hrvatima, a to je bio jedan od osnovnih preduvjeta za ideju sjedinjenja istone i zapadne crkve, za ideju ekspanzije katolicizma prema istoku.Meutim s druge strane pravoslavlje se je kod Srba oduvijek identificiralo sa srpstvom, a srpstvo se poelo smatrati gotovo sinonimom politike dominacije. Time je id

eja sjedinjenja crkvi pretrpjela snaan udarac, a s njome i onakove struje u hrvatskom katolicizmu, koje su teile za zblienjem Hrvata i Srba radi ideje sjedinjenja crkvi. Uslijed tih okolnosti pojaao se je meu Hrvatima ekskluzivni katolicizam, koji naglaava, da su hrvatstvo i katolianstvo isto tako identini kao to je srpstvo i pravoslavlje. Na ovoj ideolokoj podlozi ekskluzivnog katolicizma kod Hrvata, prave kombinacije one struje u svjetskoj politici, koje rade na ostvarenju bloka katolikih drava izmeu Baltika i Jadrana. Taj bi blok drava imao viestruku zadau u obrani i ekspanziji katolicizma: on bi sprjeavao utjecaje nacistike Njemake i Sovjetskog Saveza, razbio bi definitivno onaj sistem ugovora i saveza, koji je Francuska poslije rata izgradila u Srednjoj Evropi i Balkanu i sluio bi kao fronta katolikoga prodiranja prema istoku.Slian plan o bloku katolikih drava u srednjoj Evropi provaala je s uspjehom katolika crkva u srednjem vijeku. Tada su te drave posluile kao obrana od prodiranja pravoslavlja i islama. U skladu s tim intencijama rimski je papa uz pomo hrvatskih velikaa doveo poetkom XIV. vijeka na ugarsko-hrvatski prijesto dinastiju Anuvinaca. Ve god. 1370. ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Anuvinac, posto je postao i kraljem Poljske, vladao je dravom, koja se je protezala od Baltikoga do Jadranskog mora. Kad god je katolika crkva doivljavala gubitke i poraze na zapadu, oivljavala je ideja sjedinjenja radi nadoknade na istoku. Dananja aktivnost katolike crkve u borbi protiv Sovjetskog Saveza i protiv komunizma voena je u tom istom duhu i bit e sve jaa to je tei poloaj te crkve u Njemakoj i drugdje na zapadu. Utoliko vie, to je pravoslavlje izgubilo podrku carske Rusije, pa bi stoga pad sovjetskog reima otvorio velike mogunosti prodiranja katolicizma u Rusiju i dalje prema istoku. Hrvatski teritorij, gdje se kriaju i sukobljavaju i germanski i katoliki i slavenski utjecaji i interesi, ve danas ima vanu ulogu u ovoj borbi, a ta e uloga postati jo vanija u skoroj budunosti.Uz tu navedenu svjetsko-politiku kombinaciju Hrvati se nastoje iskoristiti i za neke druge tenje svjetskih razmjera, koje su naroito dole do izraaja poslije dolaska nacionalnog socijalizma na vlast u Njemakoj.Nesumnjivo je utvreno, da su iroki slojevi puka, koji su naselili podruje, na kojemu se je razvijala hrvatska drava, slavenskog podrijetla. Oni su mnoge osobine svoje slavenske kulture, kao to su jezik, obiaji, shvaanja i drutvena organizacija, sauvali ili u cijelosti ili djelomino do danas. Neki meutim sumnjaju, da li je ona mala ratnika skupina, koja je s pomou Rima, Franaka i Bizanta osnovala prvu hrvatsku dravu, bila slavenskog ili kakovog drugog podrijetla. U posljednje vrijeme, uslijed propagande njemakog nacionalnog socijalizma, ponovno je oivjela teorija, da je ta ratnika skupina, koja je osnovala srednjevjekovnu hrvatsku dravu, bila gotskog podrijetla. Tim putem su se ovakova shvaanja razvila u ideoloku podlogu za one svjetsko-politike kombinacije, koje u skoroj budunosti zamiljaju ostvarenje velikoga nordijsko-germanskog imperija, koji bi se protezao od skandinavskih zemalja do Jadrana. To bi bila podloga za svjetsko gospodstvo nacionalnog socijalizma i germanstva, kako to zamiljaju njihovi dananji ideolozi.VII.Kad je val velike Francuske Revolucije zahvatio Evropu i po prvi puta poslije Turaka ugrozio opstanak austrijskog carstva, ondanji vodei slojevi kod Hrvata: plemstvo, sveenstvo i inteligencija, stali su na stranu proturevolucije i doprinijeli su da se odri integritet drave, koja se je ve ruila uslijed revolucija vlastitih naroda. Tako se je dogodilo, da su Hrvati 1848. god. spaavali onu istu dravu, koju su 70. godina kasnije ruili zato, to su doli do uvjerenja, da su od drave, koju su pomogli stvarati i odravati, konano bili politiki i kulturno zarobljeni, a ekonomski izrabljeni. U toku tog politikog preokreta prodirale su meu sve slojeve Hrvata ideje Francuske Revolucije, to jest ideje politike i ekonomske demokracije i ideje kulturnog liberalizma.Te su ideje bile potpuno u skladu sa shvaanjima hrvatskih seljaka, koji su stoljeima ivjeli drutveno organizirani u zadrugama, u ustanovama potpune ekonomske, politike i drutvene jednakosti. Na tim temejg'ima, na idejama francuske revolucije, i na autohtonim shvaanjima i pogledima hrvatskog seljatva, razvijao se je hrvatski seljaki pokret. Ovaj je veliki pokret konano integrirao itavo hrvatstvo u jednu duhovnu cjelinu, a uz to je radi svojih liberalnih i demokratskih nazora i radi svojih socijalnih shvaanja pokazao veliku ekspanzivnu snagu irei svoju ideologiju na okolne krajeve i narode.Ideologija je hrvatskog seljakog pokreta potpuno u skladu sa velikim okupljanjem svih demokratskih snaga, koje se danas vri u itavoj Evropi u obranu graanskih i politikih sloboda, jer su te slobode dole u pitanje pod pritiskom raznih totalitarnih, diktatorskih i autoritativnih pokreta i reima.U obliku hrvatskoga seljakog pokreta Hrvati su uli u konanu fazu borbe za svoju politiku slobodu i za socijalnu pravdu, a od inilaca, koji odluuju u politici srednje-evropskih, mediteranskih i balkanskih zemalja, zavisi, da li e se ta borba razvijati u ovom dijelu svijeta s veim potresima ili bez njih.SADRINA HRVATSKOG NACIONALIZMAI.Narod moemo shvatiti kao skup drutvenih slojeva, koji su povezani idejom zajednikih

interesa i osjeajem zajednike pripadnosti. Te se ideje i osjeaji zasnivaju na zajednikoj kulturi, razvijaju se putem zajednikih tradicija, putem odgoja, pomou drutvene organizacije, a uvruju se i pomou simbola (ime, zastava, himna, heroji, spomenici, svetkovine, itd.).Ve u onoj najuoj skupini (porodica, ulica, selo) u kojoj se ovjek kree u svojem djetinjstvu, on razvija osjeaje ljubavi, mrnje, straha, pokornosti, otpora itd. Kada kasnije ovjek postane lan veih skupina (narod, stranka, crkva, drutveni sloj, drutvene klase) on prenaa te iste osjeaje na drugove, prijatelje, neprijatelje, voe, pokrete, i t. d.Simbolima je svrha, da te osjeaje privrenosti ili neprijateljstva, koji se razvijaju u najranijem djetinjstvu i u uoj sredini, prenaaju na vei skup ljudi, na vee podruje ili na itavo ovjeanstvo; tako nastaju lokalne i univerzalne tenje i osjeaji.Rekli smo da je narod skup drutvenih slojeva; ali interesi tih slojeva ne moraju u svakom pogledu biti identini; ta vie, mnogi interesi slojeva, od kojih se sastoji neki odreeni narod, esto su u meusobnoj protivnosti. Naroito se zapaaju te protivnosti izmeu puka i gornjih slojeva, izmeu seljatva, radnitva i malog graanstva s jedne strane i povlaenih slojeva s druge strane. Razlike u interesima ovih slojeva mogu doi do izraaja u razliitoj sadrini nacionalizma.Nacionalizam je tenja naroda, da se njegove vrijednosti (kultura, interesi, osjeaji, tenje) afirmiraju ili da prevladaju nad vrijednostima drugih naroda. Uslijed toga je osnovno kod svakog nacionalizma: tenja za kulturnom, politikom i ekonomskom samostalnou. Kad je ta samostalnost postignuta, razvija se u odreenim okolnostima tenja za politikom, kulturnom i ekonomskom ekspanzijom i konano, ako su za to okolnosti podesne, moe se razviti tenja za politikim, ekonomskim i kulturnim vodstvom svijeta.Meutim svaki je dananji narod sastavljen od vie slojeva, koji imadu razliite vrijednosti; uslijed toga u nacionalizmu dolaze do izraaja u prvom redu vrijednosti onoga ili onih slojeva, koji dominiraju, koji vode i odluuju u nekom narodu. Tako e sadrina nacionalizma biti drukija, ako vodi bogato graanstvo, drukija, ako je na vlasti radnitvo i drukija opet, ako dominira seljatvo. Radi toga moemo nai i u razvitku hrvatskoga nacionalizma utjecaje feudalnih, graanskih i seljakih ili pukih shvaanja.II.Poetke hrvatskog stalekog nacionalizma moemo vidjeti ve u tenjama hrvatskih narodnih vladara, njihovih biskupa i dvorjana, koje su ile za tim, da ujedine to vie hrvatskih plemena i da proire podruje hrvatske sredovjene drave. Meutim ovi su slojevi bili pod drukijim kulturnim i politikim uplivom nego to su bili iroki narodni slojevi, pa su u propagiranju svoje kulture, svojih tenja i interesa dolazili u sukob sa plemenskim glavarima i sa pukom. To je bio jedan od vanih uzroka kratkotrajnosti vlade narodnih kraljeva.Sporazum predstavnika hrvatskih plemena i ugarskog kralja Kolomana, poslije pada vladavine hrvatskih kraljeva, nastavak je ovog hrvatskog stalekog nacionalizma. Predstavnici nekolicine jaih hrvatskih plemena trae od Kolomana, da im prizna njihove plemenske posjede i da ih oslobodi plaanja zemljarine. Priznavajui Kolomana za kralja, ova su hrvatska plemena time osigurala svoje posebne plemenske interese na podruju izmeu Gvozda i Neretve. Oni su time sauvali rodovsko-plemensku drutvenu organizaciju protiv nastojanja nekih plemenskih glavara i sveenstva, koji su ili za tim, da srue plemenski poredak, da organiziraju centraliziranu dravnu vlast, da prisvoje jedan dio plemenskih zemalja i da nametnu svim podanicima poreze, dae i feudalne odnose. Iz tih razloga su se predstavnici hrvatskih plemena, koja su ugovarala sa Kolomanom, potpuno zadovoljili sa ekonomskom, kulturnom i politikom samostalnou u unutranjim poslovima na podruju izmeu Gvozda i Neretve, to jest svaki na svom plemenskom podruju. Njihova se tenja za politikom nezavisnou oitovala naroito u tome, to su traili od Kolomana, da se posebno kruni za hrvatsko-dalmatinskog kralja i da saziva posebni sabor za hrvatsko-dalmatinsku kraljevinu.Ovakav sporazum izmeu predstavnika hrvatskih plemena i Kolomana od osobite je vanosti za daljnji razvitak hrvatskog nacionalizma u tome, to se je od onda pa u toku itave hrvatske povijesti sve do danas sauvala tradicija, da Hrvati nisu bili pokoreni, nego da su slobodno, od svoje volje izabrali Kolomana ugarskog za svog kralja. Ta je ideja posebnosti i tenja za politikom slobodom i nezavisnou ponovno naroito naglaena u poetku XVI. vijeka, kada je hrvatsko vie plemstvo i sveenstvo izabralo Ferdinanda I. iz kue habsburke za svoga vladara. Interesi i tenje biskupa, opata i knezova hrvatskih, koji su se sastali na vijeanje u franjevakom samostanu na Cetinu, bili su ugroeni uslijed naglih i uspjenih provala Osmanlija.Nastaje ovdje pitanje, koje su to bile okolnosti, koje su omoguile naglo i uspjeno prodiranje Osmanlija i koje su time ugrozile interes vladajueg sloja u Hrvatskoj.Sociolozi se slau u tome, da su izvjesni demokratski i socijalni elementi, koje nalazimo u oto-manskom feudalizmu, u islamskoj vjerskoj organizaciji i u samim osnovnim naelima islama, znatno doprinijeli naglom irenju muslimanstva. Prije svega islamski feudalizam nije bio nasljedan i prema tome je bilo onemogueno stvaranje nekog posebnog feudalnog stalea. (Tek 1777. god. objavljeno je u Bosni pravo nasl

jedstva na spahiluke i poelo je stvaranje nasljednih islamskih feudalnih porodica). Vrijednost ovjeka kao ovjeka, bez obzira na njegov rad, zanimanje, vjeru, narodnost, bogatstvo i drutveni poloaj, vrlo je naglaena u islamu. Islamsko drutvo naglaava skromnost u privatnom ivotu i dozvoljava isticanje bogatstva i luksuza samo na javnim objektima. (Tako su i kod nas u Bosni najjai tragovi islamske civilizacije ostali u obliku mnogobrojnih damija, parnih kupelji, esama, itd.) Uz to je politiki sistem na kojemu je bila organizirana islamska drava davao mogunosti brzog drutvenog uspona iz najnie u najvie drutvene slojeve, bez obzira na nacionalne razlike. (Tako se je i moglo dogoditi, da su i mnogi Hrvati brzo poslije prelaza na islam doli do vanog poloaja u politikom i drutvenom ivotu otomanskog carstva).To su bili razlozi koji su omoguili, da se je muslimanska vjera irila i unutar islamskih drava i izvan njih na miran nain. Prisilna preobraenja i vjerski progoni protive se duhu islama i takovi su sluajevi bili relativno rijetki. irenju islama doprinijelo je i pomanjkanje nekog posebnog sveenikog stalea, jer se u islamu smatra za teologa svaki onaj koji poznaje vjerske propise i zakone, bez obzira na njegovo zanimanje. Na taj nain svaki musliman postaje propovjednik i iritelj muslimanske vjere.Vjerska, drutvena i nacionalna tolerancija islama omoguila je i kranima slobodan razvitak bez obzira na njihovu narodnost i vjeru. Utvreno je, da je i onda, kada je kransko stanovnitvo bilo podvrgnuto otomanskom feudalizmu, izbijalo manje potekoa izmeu kmetova i feudalnih gospodara, nego to je to bilo u zapadno-evropskom kranskom feudalizmu (kod nas je u Bosni i Hercegovini tek u drugoj polovici XIX. vijeka dolo do jaeg feudalnog pritiska). Tako se je i kod nas dogodilo, da su uslijed nasilja domaeg feudalnog plemstva kmetovi doekivali tursku vojsku kao neko olakanje, a mnogi su i bjeali u Turke: Kmeti bjee pred nepodnosivim nasiljem u vlahe ... i u Turke.gikomina je pojava, kako se knezi Zrinski i Erdedi, kapitul zagrebaki, biskup i dr. meusobice okrivljuju, da kmete bezduno taru, da e pobjei svi seljaci i tako opustiti Hrvatska it.. .. Moemo vjerovati tim optubam. Neprestane bune nevoljnika svjedoe o tih uasih .. .Sasvim je razumljivo da hrvatsko visoko plemstvo i sveenstvo, u ovakovom poloaju, dok je imalo vlastito seljatvo protiv sebe, nije bilo u stanju, da samo brani svoje feudalne i crkvene interese, koji su bili ugroeni i iz nutra i iz vani. Zato je to plemstvo i sveenstvo trailo na zapadu pomo protiv Otomanske carevine.Ferdinand se je obvezao, da e uzdravati za obranu Hrvatske 1000 konjanika i 200 pjeaka i radi toga ga hrvatski knezovi, biskupi i opati biraju za kralja. Meutim Ferdinand se nije drao svojih obeanja, i onda ga to isto plemstvo i sveenstvo moli, da se dri danog obeanja, jer da su ih svi napustili: i papa i Mleani, kao i slavonsko plemstvo i sveenstvo. Ipak i tom prilikom, iako je to visoko plemstvo i sveenstvo bilo nesposobno, da se samo brani, oni naglaavaju, da su nacionalno i politiki posebna, slobodna i nezavisna skupina: Neka znade vae velianstvo, da se ne moe nai zabiljeeno, da bi ikoji vladar silom zavladao Hrvatskom, jer smo se mi poslije smrti naega posljednjega kralja Zvonimira slobodnom voljom pridruili svetoj kruni kraljevstva ugarskoga, a poslije toga vaemu velianstvu.Daljnji je tok hrvatske povijesti ispunjen tenjama i austrijskih vladara i ugarskog plemstva, da se autonomija hrvatskih zemalja to jae suzi. Plemstvo i sveenstvo se brani od toga i trai na , saboru od 1606. od kralja Rudolfa: ... da od sada u budue podjeljuje slube i generalate u Slavoniji i Hrvatskoj domaim sinovima, a banu da se povrati stara puna vlast od Drave do mora i da ban stoji na elu kraljevstvu i Krajinama. Na istom se saboru zahtijeva, da u granicama Hrvatske i Slavonije bude priznata samo katolika vjera. Na ovaj nain je hrvatsko plemstvo i sveenstvo trailo za sebe takovu politiku i kulturnu samostalnost, koja je bila dovoljna da zatiti njihove feudalne i crkvene interese.Meutim sabori se nisu sazivali, njemake ete i njemaki generali i dalje su dolazili u Hrvatsku, Krajina je izuzeta ispod banske vlasti i centralistike tenje Bea bivale su sve jae. Ovakovo je stanje dovelo do urote Zrinskog i Frankopana.Petar Zrinski se je najprije obratio na katolike drave: Francusku, Poljsku i Veneciju, ali kada su te drave jedna za drugom odbile da ga pomognu, obratio se je Zrinski na Tursku.Cilj je Zrinskoga bio, da pomou sultana ostvari otcjepljenje Hrvatske i Ugarske od Austrije. Ta je nova drava trebala biti pod pokroviteljstvom Otomanskog carstva, ali uz uvjet, da e Turska vazda ostaviti netaknutu vjeru, slobodu i ustav zemlje.Od osobite je vanosti injenica, da su Petar Zrinski i Krsto Frankopan proglasili svojim kmetovima na Hrvatskom primorju i u Gorskom kotaru osloboenje, ako se za njih dignu na oruje. Moda je s ovim u vezi lijepa uspomena na Petra Zrinskog i Krstu Frankopana, koja se je odrala u narodnoj predaji na Hrvatskom primorju i u Gorskom kotaru, to inae nije sluaj sa drugim feudalcima u hrvatskim krajevima.Isto su tako i graani pristali da pomognu ustanak Zrinskoga. Zagrebako graanstvo sakupljeno na Markovom trgu (20. oujka 1670.) odmah je pristalo uz Zrinskoga jer hoe da uine ono to i ostala zemlja.Jedino se je sveenstvo usprotivilo ustanku, jer je visoko sveenstvo smatralo, da su interesi crkve bili bolje zatieni u centralistikoj Austriji, negoli u posebnoj hr

vatsko-ugarskoj dravi pod pokroviteljstvom Turske, gdje bi katolianstvo moglo biti ugroeno s jedne strane od ugarskog protestantizma, a s druge strane od Islama.I ako urota Zrinsko-Frankopanska nije uspjela, i ako rod Zrinskih i Frankopana sa svojim nasiljima nije ostavio najljepu uspomenu, ipak je ova urota od osobite vanosti za daljnji razvitak hrvatskog nacionalizma iz ova dva razloga: prvo, ovdje se javljaju svi hrvatski slojevi (izuzev visoko sveenstvo) ujedinjeni u cilju borbe za potpunu politiku nezavisnost, a drugo, tragedija Zrinskog i Frankopana ostaje u toku daljnje povijesti Hrvata simbol hrvatskog nacionalizma, to jest simbol rtava doprinesenih u borbi za nacionalnu slobodu i nezavisnost.III.Posljednje jae napore hrvatskog stalekog nacionalizma nalazimo u prvoj polovici XIX. vijeka, kada se hrvatsko plemstvo i sveenstvo bori protiv maarskog graanskog nacionalizma. Maarski graanski nacionalizam trai uvedenje maarskog jezika u Hrvatsku, slobodu vjeroispovijesti, dokidanje privilegija, ukinue kmetstva, centralistiko ureenje drave, ekonomsku i nacionalnu ekspanziju na Jadran.U to doba je politiki utjecaj hrvatskog graanstva minimalan, a politiki utjecaj seljatva nikakav, i zato hrvatsko plemstvo i sveenstvo brani svoje interese time, to trai odranje latinskog jezika, protivi se slobodi vjeroispovijesti i dokinuu kmetstva i bori se za politiku nezavisnost hrvatskog sabora. Hrvatski stalei i redovi, u borbi za svoje staleke i crkvene interese, bore se za svoje privilegije i za svoju politiku autonomiju, ali ne za potpunu nezavisnost Hrvatske. Njihov je cilj, da spase staleku Austriju i jedine reforme koje trae jesu federativno ureenje Austrije, jer bi u takovom ureenju Austrije njihovi staleki interesi bili najbolje sauvani.Za vrijeme graanskih revolucija u zemljama austrijske monarhije 1848. god. u hrvatskoj je graanski sloj jo uvijek nerazvijen i bez jaeg utjecaja na politiko vodstvo Hrvatske. U to doba Hrvatsku jo uvijek vodi visoko plemstvo i sveenstvo, koje je u uskim vezama sa bekim dvorom. Beki dvor u cilju suzbijanja revolucije rauna sa dva proturevolucionarna inioca: sa vojskom, u iju se lojalnost nije sumnjalo, i sa Hrvatskom, u kojoj je politiko vodstvo bilo vrsto u rukama proturevolucionarnih elemenata. U vezi sa takovim planovima postavljen je i Jelai za bana.Poto su postepeno silom ugueni pokuaji revolucije i ustanci u ekoj, u Galiciji i u samom Beu, ostalo je jo da se svlada revolucionarna Maarska. Maari su pokuali da se sporazume sa Hrvatima i da i njih pridobiju za revoluciju. Ili su tako daleko da su pristajali i na odcjepljenje Hrvatske od Maarske. Isto je tako i beki dvor polagao velike nade u Hrvate: Ovdje se oekuje, nada i eli, da e Ugarska biti tek onda pacificirana kad ti bude u Peti, pie barun Franjo Kulmer, lan jedne od dvorskih koterija, Josipu barunu Jelaiu, generalu i banu Hrvatske. I tako je ban Jelai sa hrvatskom vojskom preao Dravu i zapoeo rat sa Maarima. U meuvremenu je proglaena republika u Beu i kada su Maari htjeli pomoi revolucionarni Be, da ga oslobode od vojnike opsade, Jelai je to osujetio sa svojom vojskom, jer je zadrao maarsku vojsku od prodiranja prema Beu dotle dok Be nije pao. Tako je hrvatska vojska, u slubi feudalne Hrvatske, bila jedan od odlunih inilaca u pobjedi proturevolucije.Ipak se i ova staleka borba Hrvata vodi u ime naela narodnosti. U svojoj proklamaciji kae Jelai: ... Mi hoemo jednakost i ravnopravnost sviju pod krunom ugarskom ivuih naroda i narodnostih . . . Narodi, kao i pojedini ljudi imaju svoju ast i potenje, koje treba da im je pretenije od sama ivota.. . Tim putem je i rat Hrvata sa Maarima, usprkos toga to je voen za staleke interese, ipak utjecao na razvijanje nacionalne svijesti i nacionalnog ponosa Hrvata, i uspomena na rat sa Maarima i na bana Jelaia se je zadrala u tradiciji i povijesti kao simbol borbe Hrvata za nacionalnu nezavisnost.IV.Poslije 1848. staleki nacionalizam u Hrvatskoj postepeno ustupa mjesto graanskom nacionalizmu,ali utjee na nj, i taj se utjecaj zapaa sve do u najnovije vrijeme. Tako n. pr. dananje tenje za korporativnim ureenjem drave i nisu drugo nego nastojanja, da se zatite i uvrste staleki interesi izvjesnih povlaenih stalea protiv interesa irokih narodnih slojeva; to je u stvari tenja za povratak u staleko drutvo srednjega vijeka. Tako se u pastirskom pismu hrvatskog episkopata od 12 sijenja 1937. kae ovo:Liberalizam je poinio veliko zlo time, to je unitio sva staleka gospodarska drutva (cehove, bratstva, itd.). Premda ni ta ni jesu bila bez pogrjeaka, ipak se njihovim ispravcima ne bi nikad dolo do sadanjeg nereda u gospodarstvu. Taj sadanji nered mogue je zato popraviti opet samo stalekim organizacijama i meusobnim povezivanjem svih privrednih grana. Svi lanovi istih zvanja neka se zdrue u samoupravna socijalna tijela (organizme) korporacije, ove opet u via tijela, a interese sviju imala bi povezivati i nadzirati drava.Razumije se, da bi drava, o kojoj se ovdje govori i koja bi nadzirala korporacije, bila u stvari samo skup predstavnika nekolicine privilegiranih slojeva i stalea, koji bi tom korporativnom dravom upravljali kao i ranije stalekom, to jest u cilju zatite svojih uih interesa, a na tetu interesa irokih narodnih slojeva.Ovakova drava mora biti nuno organizirana na organskom i hierarhinom naelu ), to jest na naelu po kojemu postoji jedno vrhovno sredite, jedno vrhovno vodstvo, a svi o

stali dijelovi toga tijela imaju jedinu zadau da sarauju u skladu sa direktivama vodstva. Ovakova dravna organizacija je nuno i protuliberalna i protudemokratska i u protivnosti sa naelom, da je narod izvor svake vlasti.V.Krajem XVIII. i poetkom XIX. vijeka sve je vei broj intelektualaca u hrvatskim krajevima. Pored intelektualaca u redovima visokog klera i visokog plemstva ima mnogo intelektualaca iz graanskih, seljakih i malih plemiskih slojeva. Interesi ovih intelektualaca su identini sa interesima vieg plemstva i sveenstva; i jedni su i drugi naime bili ugroeni s jedne strane uslijed tenja Austrije za germanizacijom, a s druge strane uslijed tenja Ugarske za maarizacijom. Iz tih razloga hrvatsko graanstvo ne vodi borbu protiv hrvatskih feudalnih stalea, da ostvari naela francuske graanske revolucije, naela liberalizma i demokracije, nego naprotiv intelektualci i graanstvo sarauju sa plemstvom i sveenstvom, da bi ouvali one interese koji su im bili zajedniki, da bi ouvali svoje politiko i kulturno vodstvo u Hrvatskoj.Hrvatski graanski nacionalizam bio je uslijed takovih prilika vie nalik na njemaki kulturni nacionalizam, nego na francuski socijalni nacionalizam. I hrvatski graanski nacionalizam, kao i njemaki, naglaava u prvom redu kulturno jedinstvo i polae naroitu panju na narodni jezik i narodnu kulturu kao oznaku posebnosti i identifikacijunarodnosti. I hrvatski graanski nacionalizam kao i njemaki idealizira narodnu kulturu, a zaboravlja pri tome da ispituje realno stanje i realne potrebe irokih narodnih slojeva. Uslijed toga hrvatski preporoditelji mataju o sveslavenstvu, ilirstvu i jugoslavenstvu; ugroeni od pangermanstva i od maarizacije, a bez doticaja sa irokim narodnim slojevima, sa pukom, oni trae zatitu i pomo u zamiljenoj veliini sveslavenskog ili ilirsko-jugoslavenskog kulturnog i politikog jedinstva. Iz tih razloga su hrvatski intelektualci onoga vremena bili spremni i da napuste hrvatsko ime, jer im je to ime izgledalo previe lokalno i regionalno za njihove ekspanzivne tenje i za njihove knjievne ambicije.Kulturne slinosti i osjeaji zajednike pripadnosti sa ostalim Slavenima razvili su se uslijed zajednikog podrijetla svih Slavena, slinih okolnosti sredina u kojima su Slaveni ivjeli i slinosti jezika. Utjecala je na te slavenske osjeaje i tradicija iz ranije hrvatske knjievnosti, naroito one u Dalmaciji, i konano slina sudbina svih Slavena u Austriji, gdje su bili i politiki i kulturno i ekonomski zapostavljani, iako su sainjavali veinu stanovnitva.Meutim osim ovih okolnosti utjecala je na pan-slavenske osjeaje hrvatskih intelektualaca jo i katolika crkva sa svojim univerzalnim tenjama, a naroito sa idejom sjedinjenja istone i zapadne crkve. Ideju sjedinjenja je donijela protureformacija; to je bila tenja, da se nadoknadi gubitak, koji je rimska crkva pretrpjela na zapadu uslijed reformacije. S tim je u vezi i pokret unijaenja.Sa tom protureformatorskom idejom oduevio se je i Juraj Kriani, protureformator, misionar i najjai ideolog Sveslavenstva kod nas. Njegovo je gledite bilo da su svi Slaveni jedan narod, da treba da imaju jedan sveslavenski jezik, jednu crkvu i jednu dravu.I kasnije, kad je francuska revolucija zadala drugi teki udarac katolicizmu na zapadu, ponovno se javlja ideja sjedinjenja crkava, ideja saveza katolianstva i pravoslavlja za ouvanje crkvenog i monarhijskog autoriteta; to je bila garancija protiv revolucionarnih ideja Zapada, koje su ruile i monarhijski apsolutizam i crkveni univerzalizam, a umjesto toga postavljale naelo demokracije i naelo narodnog samoodreenja i nezavisnosti. Strossmayer, Raki, Pavlinovi i drugi neki istaknuti katoliki sveenici onoga vremena smatrali su, da je slavenstvo i jugoslavenstvo potpuno u skladu sa univerzalnim tenjama katolicizma i sa proturevo-lucionarnim i apsolutistiko-monarhijskim karakterom pravoslavlja.Ova je ideologija prevladavala kod jednog dijela katoliki orijentiranih Hrvata intelektualaca sve do u najnovije doba. Tako se u jednom lanku Seniorskog vjesnika tvrdi, da u glavnijim kulturnim i socijalnim pitanjima imaju katolicizam i pravoslavlje jednake nazore i interese.VI.Meutim ne moe se porei, da hrvatski graanski nacionalizam ve od svojih najranijih poetaka nije teio i za politikom nezavisnou Hrvata. Samo to je ta tenja za politikom samostalnou Hrvatske bila nepotpuna, bila je djelomina, i to ba radi toga, to su se graanski intelektualci politiki povezali sa feudalcima i crkvenim dostojanstvenicima, kojima je bilo u interesu odranje austrijske monarhije. Ipak, i kraj takovih prilika, hrvatski intelektualci u narodnim zahtjevanjima od 1848. trae: sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, posebnu hrvatsku vladu odgovornu saboru i potpunu autonomiju u unutranjim poslovima.Ali u daljnjoj borbi sa maarskim nacionalizmom, hrvatski su intelektualci, kao nosioci hrvatskog nacionalizma, postigli samo ono to je onda najbolje odgovaralo njihovim uim interesima, a to je bila autonomija u unutranjoj upravi na podruju vjerskom, sudbenom i prosvjetnom (Nagodba). Koliko je slaba veza bila tih intelektualaca i feudalaca sa irokim narodnim slojevima, vidi se najbolje iz toga to je hrvatski sabor sve do kraja XIX. vijeka imao staleki karakter (biskupi, velikai, visoki inovnici i predstavnici korporacija pozivlju se u sabor) i to je broj izbornika u

itavoj Hrvatskoj i Slavoniji jo 1910. bio svega oko 50.000.U meuvremenu sve vie sazrijeva meu vodeim intelektualcima ideja o potrebi ruenja Austrije u cilju potpune politike, ekonomske i kulturne emancipacije Hrvata. Hrvati su naime sve vie postajali svijesni, da su u monarhiji i ekonomski i politiki i kulturno bili zapostavljeni i iskorieni. Meutim ta ideja o potrebi potpunog prekida sa Austrijom razvijala se je u dva pravca. Jedno je bila ideologija Starevia i Kvaternika o potpuno slobodnoj hrvatskoj dravi, a drugo je bila ideologija narodnog i dravnog jedinstva svih junih Slavena.Ideja narodnog jedinstva bila je potpuno u skladu i sa tenjama Srbije i srpskog nacionalizma, koji su ili za ujedinjenjem svih Srba u jednu nezavisnu dravu. I tako dolazi do saradnje hrvatskog i srpskog graanskog nacionalizma u cilju ruenja Austrije i stvaranja zajednike drave. Razumije se, da su hrvatski intelektualci, koji su bili nosioci toga graanskog hrvatskog nacionalizma, bili uvjereni, da e njihovi interesi u toj buduoj zajednikoj dravi sa Srbima biti daleko bolje zatieni nego to su bili u Austriji. Zato su oni i zamiljali organizaciju te budue drave na takav nain, koji bi pruio najbolju garanciju za unapreivanje interesa graanske Hrvatske. Najrazraeniji plan za organizaciju budue Jugoslavije dao je Franjo Supilo, jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca onoga vremena. Supilo zamilja Jugoslaviju ureenu na federativnom naelu. Ta bi federativna drava imala zajednike vanjske poslove, zajedniku vojsku i zajedniku najviu nastavu. Osim toga bio bi zajedniki samo onaj dio financija, ekonomskih i saobraajnih poslova, koji bi bili potrebni za voenje zajednike administracije. Sva ostala uprava, kolstvo, sudstvo, vjerska uprava, poljodjelstvo, trgovina, financije i saobraaj bili bi autonomni za pojedine autonomne vlade. Supilo je zamiljao pet takovih autonomnih zemalja: Srbija i zemlje, koje e joj pripasti, Hrvatska sa Dalmacijom i Istrom, Slovenija sa svim slovenskim zemljama, Bosna sa Hercegovinom, Crna Gora i zemlje, koje e joj pripasti.Ideologija narodnog jedinstva konano je postala vodea ideologija hrvatske predratne inteligencije i bila je jedan od osnovnih inilaca koji su doveli do stvaranja Jugoslavije.Meutim, kao to je maarski graanski nacionalizam bio ranije jai u borbi sa hrvatskim feudalno-graanskim nacionalizmom, tako su i kod stvaranja Jugoslavije okolnosti pogodovale srpskom graanskom nacionalizmu, iji su nosioci smatrali, da je centralistiko ureenje drave najbolja garancija za zatitu njihovih uih interesa.Na taj su nain nosioci hrvatskog graanskog nacionalizma ostali s jedne strane bez zatite svojih stalekih interesa, a s druge strane bez ikakovog dodira sa irim narodnim slojevima i bez poznavanja potreba i tenja tih slojeva.Ve ranije je jedan dio hrvatske graanske inteligencije, uslijed nepoznavanja autohtone kulture svoga vlastitog naroda, usvojio simbole srpskoga nacionalizma, to jest junaku narodnu pjesmu, kosovski mit, ideju Duanovog carstva, ideju o superiornosti dinaraca, itd. Tim putem je jugoslavenstvo postalo gotovo identino sa srpstvom. Drugi jedan dio hrvatske graanske inteligencije, isto tako uslijed nepoznavanja tenja, shvaanja i potreba hrvatskog seljatva, pokuao je da usvoji izvjesne simbole pangermanstva, kao to je mit o superiornosti nordijske rase i s tim u vezi teorija o gotskom podrijetlu Hrvata i o gospodskom sloju Hrvata. Trei opet su htjeli usvojiti izvjesne simbole talijanskog faizma, kao to je na pr. rimski pozdrav (dizanje ispruene desne ruke).Isto tako uslijed nepoznavanja stvarnih potreba, tenja i shvaanja irokih narodnih slojeva, narodni se duh shvaao kao neto to potjee iz transcedentalnog svijeta i to je uvijek isto, stalno i nepromjenljivo od poetka do konca ivota svakog naroda, a narodna se ideja shvatila kao neto to je narodu upeaeno od providnosti i to odreuje vjene zakone o udesu naroda i o stvaranju kultura. Time se narodna borba prebacuje na neto to je izvan samog naroda, a to prijei da se pokrenu ive snage koje lee u irokim narodnim slojevima. Kada se ti slojevi ipak pokrenu i trae da se vodi rauna i o njihovim shvaanjima i potrebama, onda se javlja tenja hrvatskog graanskog nacionalizma za autoritativnim ureenjem drave i drutva.VII.Osim stalekog i graanskog nacionalizma razvijao se kod Hrvata od najranijih vremena jo i nacionalizam puka, nacionalizam najirih i zapostavljenih narodnih slojeva. U rodovsko-plemenskoj drutvenoj organizaciji ovi su najiri narodni slojevi bili zapostavljani i iskoriavani od rodovskih i plemenskih poglavica i od jaih rodova ve od doseljenja Hrvata u ove krajeve. Slabiji i manje ugledni rodovi, kao i oni slojevi stanovnitva, koji nisu pripadali rodovsko-plemenskoj organizaciji, koji dakle nisu bili plemeniti, nisu imali gotovo nikakovih prava i gotovo nikakove zatite. Na ovom zapostavljenom poloaju najirih narodnih slojeva zasniva se njihovo nezadovoljstvo i njihova tenja za otporom, to e sluiti kao glavna podloga razvitku nacionalizma puka, im se Hrvati sukobe sa stranim kulturnim utjecajima i tenjama stranih skupina za politikom, ekonomskom i kulturnom dominacijom nad Hrvatima.Na podruju gdje je dominirala rodovsko-plemenska drutvena organizacija ovaj je nacionalizam puka doao do izraaja u borbi protiv domaih kraljeva i u borbi protiv latinskog sveenstva. Otpor protiv latinskog sveenstva oituje se u borbi za narodni jezi

k i domae sveenstvo u crkvi i u borbi protiv uvaanja feudalnih odnosa.Nema sumnje, da je borba za glagolicu s jedne strane znaila borbu za vlast i proirenje ninske biskupije, kao i tenju za politikim i kulturnim utjecajem Bizanta, ali je s druge strane borba za glagolicu znaila i borbu za jedan crkveni sistem, koji je bio mnogo blii potrebama i shvaanjima puka. Borba za glagolicu znai istovremeno borbu protiv oduzimanja imanja i ustanovljivanja feudalnih odnosa na crkvenim imanjima, borbu za sveenstvo, koje se po svom govoru, po svom nainu ivota i po svom izgledu ne bi mnogo razlikovalo od obinog puka, i razumije se da su borci za glagolicu znali da iskoriste u tom cilju ope nezadovoljstvo puka protiv postojeeg drutvenog poretka. Iz tih razloga je puk ustrajao u toj borbi i protiv papa i protiv svojih vlastitih kraljeva i protiv biskupa i latinskog sveenstva, tako da su se glagolica, a s njom i demokratskiji nain crkvenog ureenja irili i obuhvatili konano skoro cijelu Istru, hrvatsko primorje, vojniku krajinu, dobar dio graanske i jedan dio posavske Hrvatske, pa Dalmaciju do Neretve. Jo u XVIII. vijeku na Loinju popovi nisu poznavali niti latinskih slova; u to doba se senjski kanonici zaklinju, da e braniti slovensku liturgiju i hrvatski jezik.Demokratsko shvaanje Hrvata u pogledu crkvene organizacije dolazi do izraaja ve u vinodolskom zakonu. Po tom zakonu je pop u mnogom pogledu izjednaen sa puanima i podvrgnut je disciplinskom sudu kneza i opine.I povijest Bosne, ini se, nije nita drugo nego posljedica borbe puka i bosanske narodne crkve protiv tenja rimske kurije, da i Bosni nametne svoje shvaanje kranstva i svoju crkvenu organizaciju. I puk i bosanska vlastela bili su uz bosansku narodnu crkvu. Puk zato to je on tu crkvu smatrao svojom, to ta crkva za razliku od rimske crkve nije poznavala desetine i nije nameala puku nikakovih naroitih tereta, zatim to je po jednostavnosti organizacije odgovarala demokratskim shvaanjima irokih narodnih slojeva u Bosni i konano zato to je sveenstvo te crkve i po svojim nazivima i po svojem odijevanju i nainu ivota bilo vrlo blizu puku.Bosanska su vlastela bila uz tu narodnu bosansku crkvu zato to je ta crkva bila izvjesna garancija za njihovu dravnu posebnost; bosanska crkva i bosanska drava bile su jedno i ta je okolnost doprinijela da se je Bosna dugo opirala i kriarskim vojnama i razliitim inkvizicijama, koje je rimska kurija upuivala da slomi Bosnu i da je podvrgne svojoj kontroli.Tenja za crkvenom organizacijom, koja bi bila blia shvaanjima puka, dola je ponovno do izraaja revolucionarne 1848. god. Te godine na narodnoj skuptini u Zagrebu, meu ostalim narodnim zahtjevanjima, trai se i: Ukinue celibata, i uvedenje narodnog jezika u cerkvu polag starinskoga hervatskoga prava i obiaja.VIII.Puk je vodio borbu ne samo protiv onog kranstva, koje je uvaalo feudalne odnose i tuu kulturu, nego isto tako i protiv svjetovne vlasti, koja je bila usko povezana sa crkvenom i iji su interesi takoer bili esto upereni protiv interesa puka. Ova veza izmeu crkvene i svjetovne vlasti i borba puka protiv jedne i druge, a u cilju obrane interesa najirih slojeva, naroito je dobro osvijetljena u pobuni hrvatskog puka protiv kralja Zvonimira, kako je to opisano u kronici popa Dukljanina.Prema toj kronici, hrvatski puk se buni protiv toga to kralj Zvonimir ie izvesti njih i en i die njih, i s papom ter s cesarom otimati mista, gdi je bog propet i gdi je greb njegov. A to je nam za to ? I Hrvati meju sobom... vie uinie... i kada ree poglavica: Bolje da jedan umre, nere tolik puk da pogine .. . Hrvati poee govoriti: Bolje da on sam pogine, ner da nas iz didine nae izvede cica boga i inim mista toliko daleko obujimati... I tako oni na kralja Zvonimira, komu ne dae ni progovoriti, nere z bukom i orujem poee sii njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati...U ovom je opisu pobune puka protiv vlastitog kralja jasno izraena tenja puka, da ostane gospodar na svom domu, da sam prosuuje svoje interese i da sam gospodari svojom sudbinom. Tu je dakle jasno izraena tenja i za kulturnom i za ekonomskom i za politikom emancipacijom naroda.Slinu pojavu imamo i u Bosni. Kad su bosanski vladari doli pod previe jak utjecaj Rima, bivali krunjeni od Rima i za uzvrat poeli progoniti pristalice posebne bosanske narodne crkve, izazvali su tim svojim radom itav puk i jedan dio vlastele protiv sebe. U opasnosti od Rima puk bosanski i jedan dio vlastele odravali su veze sa Osmanlijama i tako su poeli prvi utjecaji i prvi dodiri bosanskog puka i islama. Zajednika opasnost i zajednika borba, a zatim demokratske crte jednako i islama kao i bosanske crkve, omoguili su da je Bosna pala pod vlast sultana bez ikakovog otpora i da je islam naglo i bez potekoa bio prihvaen od bosanskog seljatva.Iste tenje zapaamo neprekidno u toku daljnjih vjekova hrvatske povijesti; te se tenje manifestiraju u stalnim pobunama irih narodnih slojeva protiv vladajuih slojeva, i to jednako u donjim i u gornjim hrvatskim krajevima, na podruju i plemenske i zadrune kulture.Seljaka buna u XVI. vijeku pod vodstvom Matije Gubca borba je za opu slobodu i staleku jednakost; za ope plaanje poreza i opu vojnu dunost za obranu domovine, te za dokinue carina i mitnica u korist trgovine i prometa. Seljatvo je tu bunu shvatilo kao borbu za staru pravicu, jer su ba tu izreku uzeli kao geslo pobune. Konano seljaci izjavljuju: Da smo gospodu pobijedili, osnovali bismo posebnu carsku vladu u Zagrebu; ovdje bismo sami pobirali poreze i dae, pa se i sami brinuli za uvanje granic

a. Seljaci nedvojbeno i ovdje izriu uvjerenje, da su oni sposobni, da sami sobom upravljaju, da oni sami najbolje znaju, koji su njihovi interesi i konano, da oni trae ureenje drutva na naelu ekonomske i politike demokracije. Snagu u toj borbi daje im tradicija i uvjerenje, da je negda postojalo ba takovo ureenje drutva, da je postajala stara pravica, ali da su im njihova prava oteta od gospode.I seljaki pokret u Hrvatskoj 18489. godine ponovno postavlja iste zahtjeve. I tada seljaci trae, da se ukine sudska vlast gospotija, da se seljacima dade barem pravo uivanja u vlastelinskim umama, livadama i panjacima i da se ukine iskljuivo pravo vlastele na krmarenje, mesarenje, kao i pravo na pijacovinu i mlinarinu. Konano trae i ovom prilikom seljaci, da se provede poreska jednakost. Seljatvo je tada ulo u otvorenu fiziku borbu sa gospodom za postignue svojih tenja, jer je seljatvo bilo svijesno, da je gospodi bilo samo do toga, da zatite svoje interese, jer su se gospoda 1848. god. borila u glavnom samo za postignue nacionalne nezavisnosti, ali ne i za postignue veih drutvenih reforma, koje bi zadovoljile tenje seljatva. Na pobune seljaka 1848. god. gospoda odgovaraju strijeljanjem i vjeanjem i tako ponovno uguuju pokret seljaka za bolji drutveni poredak.Tenju hrvatskoga seljatva za politikom vlau i za ureenjem takove drave, koja e najboljodgovarati interesima seljatva, izjavio je vrlo jasno u ime seljaka na saboru od 1848. god. zastupnik Pavlec ovim rijeima:Promatrajui sadanjost i proastnost vidimo da je u zakonotvorstvo uticala do sada samo jedna frakcija pod uasnim aristokracije imenom. Otud je slijedilo, da su svi zakljuci smijerali samo na ugnjetenje naroda u duhu aristokratinom, dakle narod nam nije imao historije kroz dvije stotine godina... Sve to se o slavi naroda govori, to je samo slava aristokracije, a slava naroda naega bila je ropstvo .. .Iste misli vodilje, koje su u toku stoljea pokretale hrvatski puk, da se bori za svoju kulturnu, ekonomsku i politiku slobodu, pokreu i danas seljaki pokret u Hrvatskoj. Antun Starevi, koga moemo smatrati kao preteu hrvatskog seljakog pokreta, ovako se izraava o poloaju seljatva u graanskoj dravi:Graani, uobe, imaju mnogo i lepa znanja i eto dosta imanja, i svu vlast u akah... a seljani su bez imanja i bez znanja, dakle bez prava, prem najvie rade i terpe za dobro obenito.Iz tih istih razloga Antun Radi i ostali osnivai Hrvatske Puke Seljake Stranke god. 1905. naglaavaju:HPSS e nastojati i raditi, da se itav hrvatski narod, koliko ivi na okupu, ujedini i uredi u svoju dravu sa svojim zakonima i uredbama i to na osnovu onakvoga miljenja o dravi i vladi, o pravu, zakonu i vjeri, kako se oituje u ivotu slavenskoga puka i slavenskih mislilaca, koji s pukom skladno misle i osjeaju, a sve obzirom na potrebe puka i itavoga naroda.U svom programu od 1921. Stjepan Radi precizira kako bi trebalo da izgleda drava, koja bi najbolje odgovarala potrebama puka. Stjepan Radi trai direktnu politiku demokraciju, to jest on trai da itav narod plebiscitom, pukom inicijativom i pukim referendumom neposredno stvara one zakone, koji su od naroitog znaenja za narodni ivot. Isto tako se u ovom programu trai potpuna ekonomska demokracija u duhu staroga obiajnoga prava, a u skladu sa dananjim miljenjem i potrebama seljakoga naroda. U toj dravi ne smije biti iskoriavanja ekonomski slabijih od ekonomski jaih, jer najoitiji je zahtjev pravinosti, da svakome pripadaju plodovi njegova rada... a drava kao privredna zajednica stvara posebni zakon o svaijem pravu na ljudski ivot. Isto tako se u toj dravi zakonom uvodi sveope osiguranje za sluaj privredne nesposobnosti, a naroito starosti, da nitko bez svoje krivnje ne ostane bez sredstava za ivot.U toku dugih stoljea hrvatski nacionalizam imao je jedan isti osnovni zahtjev: zahtjev za politikom, ekonomskom i kulturnom samostalnou. Meutim ta politika, ekonomska i kulturna samostalnost drukije je shvaena od stalea, drukije od graana, a drukije opet od seljatva i ostalog puka. Staleko i autokratsko ureenje drave najbolje odgovara interesima imunih graana i povlaenih stalea, dok seljatvo, radnitvo i malo graanstvo di u demokraciji, u vladi puka, najbolju zatitu svoje politike moi, ekonomske sigurnosti i kulturnog razvitka.IDEJE FRANCUSKE REVOLUCIJE I POLITIKI RAZVITAK HRVATAJo prije francuske revolucije reforme cara Josipa II., prosvijetljenog apsolutiste, imale su izvjesnog odjeka u hrvatskim zemljama. U cilju da uvrsti apsolutnu carsku vlast, Josip II. je poveo borbu protiv privilegija plemstva i sveenstva. To je bila borba ideje prosvijetljene centralistike drave protiv stalekog ureenja drutva. U skladu s tim tenjama ire se u zemljama austrijske monarhije spisi, koji izvrgavaju ruglu sveenstvo i plemstvo, trae dokinue kmetstva, vjersku toleranciju, unapreivanje trgovine i obrta i pridizanje prosvjetnog i ekonomskog standarda irokih narodnih slojeva.U vezi s tim idejama, a u cilju uvrivanja centralne vlasti, Josip II. izdaje patent o vjerskoj toleranciji, stavlja kler pod neposrednu kontrolu dravne vlasti, smanjuje prihode visokog sveenstva, konfiscira crkvenu imovinu i dokida neke crkvene redove. Istovremeno se proglauje lina sloboda kmetova, odjeljuje se sudstvo od uprave, dokida se tortura i batinanje i konano uvodi se opa poreska dunost.Ove ideje ondanjih pisaca kao i reforme Josipa drugoga nisu mogle ostati bez utjecaja na seljatvo i ostali puk, kao i na jedan dio intelektualaca podrijetlom iz niih drutvenih slojeva. Meutim pogrjeka je Josipa II. bila u tome, to nije vodio rauna

o nacionalnim osjeajima pojedinih naroda, Monarhije i to je svoje socijalno-revolucionarae ideje htio iskoristiti u cilju germanizacije austrijskog carstva. Na taj nain je car Josip imao protiv sebe ne samo plemstvo i sveenstvo, nego takoer i graanstvo u pojedinim zemljama Monarhije, jer dok je plemstvo i sveenstvo bilo ugroeno od tenji za dokidanjem staleke drave, dotle je nenjemako graanstvo bilo ugroeno od tenji za germanizacijom. Pod pritiskom svih tih utjecajnih slojeva i uslijed neuspjeha u vanjskoj politici, reforme Josipa II. doivjele su slom i staleka je drava ponovno uspostavljena kako u ostalim zemljama Monarhije tako i u Hrvatskoj.Meutim iako su reforme Josipa II. doivjele potpuni slom, tenje irokih narodnih slojeva, a naroito seljatva, za poboljanjem svog socijalnog i ekonomskog poloaja, nisu time bile slomljene, nego su ta vie, uslijed novih okolnosti bivale sve jae. Jedan od naroito vanih dogaaja, koji su pojaavali ove tenje hrvatskog puka za ekonomskom, politikom i kulturnom emancipacijom, bila je Francuska Revolucija i okupacija Dalmacije i drugih hrvatskih zemalja sa strane Napoleonovih eta.Dalmacija i ostale hrvatske i slovenske zemlje bile su potrebne Napoleonu radi prodiranja na istok, naroito u borbi protiv carske Rusije. Meutim francuske ete, koje su vodile ratove u ime naela slobode, jednakosti i bratstva, nisu se mogle zadovoljiti obinim fizikim osvajanjem zemalja, nego su nastojale opravdati ta osvajanja time, to su u osvojenim krajevima obarale stari i uvaale novi drutveni poredak.Velika razlika izmeu francuske revolucije i revolucije, koju je htio provesti prosvijetljeni apsolutizam, je u tome, to Francuzi ne samo to nisu dolazili u sukob s idejom narodnosti, nego su tu ideju jo i oivljavali uporedo sa revolucionarnim promjenama na podruju uprave i sudstva, zatim putem kulturnog i ekonomskog pridizanja irokih narodnih slojeva.Tako su u kratkom razdoblju svoje uprave u hrvatskim zemljama Francuzi donekle ukinuli postojee drutvene razlike i privilegije, odvojili su sudstvo od uprave, ustanovili su jednakost sviju pred sudom, ukinuli su torturu i batinanje, uveli su u sud branitelje, reformirali su tamnice, oslobodili su kmetove i u nekim krajevima su predali zemlju u vlasnitvo seljacima; podizali su kole za osnovnu, srednju, viu i strunu izobrazbu, unapreivali su poljodjelstvo, isuivali su movare, gradili su bunare u krajevima bez vode, unapreivali su stoarstvo i uveli su veterinarsku slubu; uveli su potansku slubu, organizirali su trgovinu, znatno su snizili razne namete na seljake proizvode, potpuno su ukinuli namete na vino i omoguili su vinu slobodan izvoz, uveli su higijensku slubu i unapreivali su zdravstvo; unapreivali su saobraaj i uveli su narodni jezik hrvatski kao slubeni, zapoeli su sa izdavanjem prvih hrvatskih novina, uveli su naelo poreske jednakosti i naelo sudjelovanja irih narodnih slojeva u dravnoj administraciji. Ukratko francuska uprava u hrvatskim zemljama dokinula je staleki poredak i uvela demokratsku organizaciju u cilju kulturnog i ekonomskog unapreivanja irokih narodnih slojeva.Za provaanje svih tih reforama bila su potrebna materijalna sredstva i francuska je uprava namicala ta sredstva djelomino putem oporezivanja, a djelomino putem zajmova. Posljedica je toga bila, da su bili oporezovani iri slojevi, a naroito seljatvo. To su iskoristili sveenici, pa su vodili meu masama aktivnu propagandu protiv bezvjeraca i jakobinaca. U tome su se naroito isticali upnici i red Franjevaca.Francuska uprava u hrvatskim zemljama nije bila naelno uperena niti protiv vjere niti protiv crkve. Za vrijeme njihove uprave bilo je ta vie osnovano pet sjemenita za odgoj katolikog, a jedno sjemenite za odgoj grkoistonog sveenstva, a u svim svjetovnim kolama, koje je podigla francuska uprava, bila je nastava gotovo iskljuivo u rukama sveenstva. Ali francuska je uprava unaala slobodarske ideje, ukidala privilegije i smanjivala prihode povlaenih slojeva i zato su ti slojevi organizirali otpor. Kolika je bila mrnja tih slojeva i koji su bili motivi te mrnje protiv jakobinske kuge, kao primjer neka poslui ovaj dokumenat, koji je naen na koricama matice krtenih upe Fuine. upnik te upe napisao je poslije odlaska Francuza ovo:15 studenog 1809 Francuzi posvojie ove pokrajine, te ih upravljahu barbarski i tiranski. Iz nezasitne pohlepe za novcem kao prodrvljive gusjenice, traili su kako bi novac iz samoga kamenja izvukli, dok ni jesu 17 kolovoza 1813. kad je buknuo rat protiv njihove prekomjerne strasti, da zavladaju cijelom Evropom, protjerani----U znak radosti nad odlaskom Francuza, taj je upnik spjevao pjesmu, koja meu ostalim ima i ove redke:Nigda Velci a sad Francuzislipci, tati i lupeikuga svita i morijaje franceska sliparija ...Ali to nije bilo i miljenje puka o idejama koje je donijela francuska revolucija i koje je propagirala francuska uprava u hrvatskim zemljama. Puk je imao o tome svoje miljenje i izraavao je to miljenje u svojim pjesmama, kao to je na primjer ova:Ovako Francuz sam govori,za to no i dan se bori,da potere gospoinu,i utvrdi sloboinu:grofi, popi, plemeniti,da se mogu skoreniti,da broj ljudeh bude dvojih,samo dobrih i zloestih.II.Meutim ideje francuske revolucije vrlo su teko prodirale meu vladajue stalee u Hrvatskoj, meu plemstvo i sveenstvo. U Ugarskoj, gdje je protestantizam otvorio put idejama graanskog nacionalizma, liberalizma i demokracije, ve na saboru od 18321836., prevladala je ideja o potrebi potpunog dokidanja kmetskih odnosa i demokratizacije drutva. Na tom istom saboru predstavnici hrvatskih stalea i redova bore se vrlo odluno protiv dokidanja kmetskih odnosa, jer da e hrvatsko plemstvo propasti, ako se

oslobode kmetovi i ukine tlaka. Predstavnici hrvatskog plemstva i sveenstva na tom saboru bore se i za odranje latinskog jezika kao slubenog na hrvatskom podruju i tek onda kad su uvidjeli opasnost, da im se nametne madarski jezik kao slubeni u Hrvatskoj, prihvatili su ideju, da se na hrvatskom podruju latinski zamijeni s hrvatskim narodnim jezikom. Isto su se tako predstavnici hrvatskih stalea i redova na tom saboru uporno borili protiv slobode vjeroispovijedanja, to jest protiv slobodnog irenja protestantizma na podruju Hrvatske.S jedne strane strah plemstva i sveenstva od protestantizma i socijalno-revolucionarnih ideja, a s druge strane ekonomski nerazvijeno, nedovoljno asimilirano i politiki neutjecajno graanstvo, bili su inioci, koji su odluili, da su hrvatski vladajui slojevi onoga doba prihvatili samo nacionalnu ideju francuske revolucije, dok su u pogledu socijalnih ideja bili potpuno na strani proturevolucije i zato su odbili ponudu revolucionarnih madarskih elemenata za zajedniku borbu protiv Bea i za ruenje Austrije.Hrvatski vladajui slojevi odluno su za ouvanje carske i staleke Austrije i kad austrijska carska obitelj pred revolucionarnim pokretom od 1848. bjei iz Bea u Innsbruck, banska konferencija u Zagrebu zakljuuje, da se zamoli cara i dvor, da se presele u Zagreb. U meuvremenu pod utjecajem revolucija u Parizu, Njemakoj, Beu i Italiji, Madarska je spremna, da se potpuno odcijepi od Austrije; madarski revolucionari trae u tom cilju ponovno pomo Hrvata i spremni su pristati ak i na potpuno odcjepljenje Hrvatske i Slavonije od Ugarske, ali umjesto toga hrvatska vojska u slubi hrvatskih stalea i redova ide u rat protiv Madara i u kritinom momentu pomae da se spasi carska i staleka Austrija i sprjeava, da ideje francuske revolucije prevladaju u politikom i socijalnom ivotu austrijskih naroda.Ovu ulogu ondanjih vladajuih slojeva u Hrvatskoj vrlo ilustrativno prikazuje Josip Horvat u svojem djelu Politika povijest Hrvatske i to na temelju Kulmerovih pisama Jelaiu. Kulmer, prijatelj Jelaiev, bio je lan dvorske klike u Beu. On je i doveo Jelaia za bana i Jelai je vladao u Hrvatskoj po Kulmerovim instrukcijama. U pismu od 29. VIII. 1848. obavjetava Kulmer Jelaia o akciji Madara, da pridobiju Hrvate za saradnju protiv Bea: ... Oni hoe uiniti Hrvatima sve koncesije, dapae i onu hrvatskog govora u ugarskom saboru. Slavonija neka ostane podvrgnuta banu i cijela granica; ali u budue da ban ima primati naloge od ugarskog ministarstva. Ako se ne bi s nae strane pristalo na to, onda su spremni pristati na podpuno odcjepljenje Hrvatske i Slavonije od Madarske. Horvat smatra da se je Kulmer bojao, da bi Hrvati mogli pristati na te madarske ponude, pa je traio od Jelaia da sa vojskom prijee Dravu i obeao mu u tu svrhu 80.000 forinti.III.U meuvremenu hrvatsko seljatvo nije ekalo, da feudalni odnosi budu dokinuti od hrvatske feudalne gospode i sveenstva. Hrvatsko je seljatvo naime, pod utjecajem revolucionarne propagande, samo poelo uskraivati tlaku i ostale dae plemstvu i sveenstvu:Dosta dugo jesu se neka gospoda s naim uljem i znojem hranila, a sada neka se sami hrane, jer tko ne ore, ne sije i ne kopa, neka ne jede i ne pije . . .Ove okolnosti, zatim propaganda, koja je prodirala iz Madarske, pa onda oekivanje rata sa Madarima, prisilile su hrvatske vladajue slojeve, da donekle legaliziraju faktino stanje.Meutim hrvatski su stalei i redovi nastojali, da to manje odstupe od svojih privilegija i da to vie sauvaju stari poredak. Oni pristaju samo na to, da se feudalni poredak samo djelomino dokine, to jest stalei i redovi, potpomognuti takoer i od graanskih slojeva, pristaju na to, da se dosadanjim kmetovima prizna uglavnom samo vlasnitvo oranica, dok trae za sebe iskljuivo pravo raspolaganja umama i livadama, a to se tie vinograda, da odnosi ostanu nepromijenjeni to jest, da seljaci, u koliko posjeduju vinograde na feudalnim posjedima, i dalje ostanu u kmetskim odnosima. Isto tako stalei i redovi, poduprti od predstavnika graanskih slojeva, hoe da zadre i dalje za sebe monopol trgovine (krmarenje, mesarenje, pijacovina, mlinarina, maltarina).Da bismo mogli pravo ocijeniti rad hrvatskog sabora od 1848. god., moramo znati, tko je sve sainjavao taj sabor. Tu su bili najprije patrijarh grko-istoni, biskupi jedne i druge crkve, podkapetan, viceban i protonotar, prisjednici banskog stola, gubernator rijeki, upravitelji dravnih imanja, veliki upani, upan turopoljski, svi kneevi, grofovi i baruni, koji su imali veleposjede u Hrvatskoj i Slavoniji. Osim toga bili su tu zastupnici svih kaptola i konzistorija jedne i druge crkve, kao i pravoslavni manastiri koji su posjedovali imanja. Zatim zastupnici pojedinih upanija i kotareva, zastupnici krajikih regimenta, zastupnici slobodnih gradova i varoi, poveljnih trgovita i opina, kao i jedan predstavnik zagrebake pravoslovne akademije. Predstavnici gradova i varoi bili su relativno dosta jaki na ovom saboru; meutim oni su, kao to je ve naglaeno, u glavnom podupirali zahtjeve plemstva i sveenstva.Nastaje pitanje, zato je hrvatsko graanstvo, u pitanjima od ivotnog interesa po seljatvo, bilo na strani plemstva i sveenstva, a protiv seljatva, i ako je poznato, da je u francuskoj revoluciji ba graanstvo oborilo feudalni poredak i da je u tome b

ilo potpomognuto od seljaka. Ima vie razloga, koji objanjavaju ovaj protuseljaki stav hrvatskog graanstva.Uslijed slabih prometnih veza, plemiskog i sveenikog monopola izvangradske trgovine, kao i uslijed nepokretnog okolnog poljoprivrednog stanovnitva, koje je ivjelo u autarhinim zadrugama i bilo nezavisno od okolnih trita, trgovina se nije mogla razvijati u veim razmjerima, tako da je graanski sloj u Hrvatskoj sredinom XIX. vijeka bio vrlo nerazvijen i relativno slab i ekonomski i brojano u odnosu prema plemstvu i sveenstvu. Zagreb, koji je bio najvei grad Hrvatske, imao je 1848. svega oko 16.000 stanovnika. Jedan dobar dio stanovnitva tih malih gradova u Hrvatskoj otpadao je na plemstvo, sveenstvo i njihovu poslugu, a ostalo su bili mali obrtnici i mali trgovci uz neto aka i graanskih intelektualaca. Jo od doba proturevolucije utjecaj je sveenstva na malo graanstvo bio vrlo velik. Od protureformacije broj sveenstva, a naroito vjerskih redova u Hrvatskoj bio je vrlo velik i sveenstvo je k tome imalo itavu nastavu u svojim rukama.Osim toga, ti su mali gradovi u Hrvatskoj uivali naroite privilegije: to su bili slobodni gradovi, koji su sami birali svoju upravu i imali svoje posebno sudstvo. Ta se je gradska uprava birala uvijek izmeu bogatijih graana i poloaji u gradskoj upravi bili su esto doivotni i prelazili ak i u nasljedstvo od oca na sina. Time se je stvarala posebna graanska aristokracija, koja je bila sastavni dio feudalnog poretka i nije imala razloga da se bori za dokidanje feudalizma i osloboenje seljaka.Iako su postojale stroge drutvene razlike izmeu plemstva i graanstva, ipak su ta dva sloja bila u uskim ekonomskim odnosima. Plemstvu je naime bio potreban novani kredit, pa je u pomanjkanju posebnih financijskih ustanova taj kredit nalazilo kod bogatijih graana, a ovi su opet smatrali, da su im uteevine najsigurnije uloene, ako ih daju u zajam feudalcima. Na saboru od 1848. jedan od zastupnika iz graanskih slojeva tako i opravdava svoj i svojih drugova stav protiv potpunog dokidanja feudalnog poretka:... Na utamanjenje pako ovih prava ne mogu pristati za to, jer bi time bili oteeni ne samo plemii, koji su u najnovije vrijeme dobra pokupili, ve bi oteena bila ona klasa ljudi, koja ilu ivotnu jedne drave sainjava, t. j. graani, jer ovi novce imadu kod boljara ...Treba k ovome dodati jo i tu okolnost, da je jedan relativno znatan dio ovog graanstva hrvatskog u ono doba bio nehrvatskog podrijetla i to graanstvo jo nije bilo dovoljno asimilirano, pa se nije osjealo ni ekonomski ni kulturno ni politiki povezano uz hrvatsko seljatvo; kuni i ulini jezik toga graanstva bio je njemaki, a isto tako i njegova kultura. To je stanje pojaavano centralistikim tenjama austrijskih vladara, koji su forsirali slanje njemakih inovnika i oficira u Hrvatsku. Ali i domae inovnitvo i oficiri bili su odgajani u njemakim kolama i zavodima, tako da su literatura, novine i kazaline predstave u hrvatskim gradovima onoga vremena bile gotovo iskljuivo na njemakom jeziku.U ovakovoj sredini razvijala se je hrvatska inteligencija onoga doba. Ta je inteligencija bila sastavljena od pripadnika plemiskih, sveenikih i graanskih slojeva; jedan neznatan dio graanske inteligencije dolazio je direktno iz seljakih i radnikih slojeva; seljaki su se naime sinovi uslijed nepokretnosti i zatvorenosti seljaka iz ovih krajeva malo kolovani, a oni, koji su od seljaka ili u kole, bili su veinom u sveenikim i vojnikim slojevima. Radnitva u pravom smislu jo nije ni bilo, jer je postojao u gradovima jo samo obrt, a ne industrija.Iz tih razloga nacionalno svijesna inteligencija, kao i nacionalno svijesno plemstvo i sveenstvo udruili su se u zajednikoj borbi protiv Madara, iji je nacionalizam i liberalizam ugroavao jednako i interese hrvatskog plemstva, kao i interese hrvatskog sveenstva i hrvatske inteligencije. Radi toga je borba ovih slojeva u obliku t. zv. narodnog preporoda bila samo politika, a ne i socijalna, to jest jednako graanska inteligencija, kao i plemstvo i sveenstvo ili su za tim da osiguraju za sebe politiku prevlast u Hrvatskoj protiv madarske ekspanzije, a nije im bilo do toga da se promijeni postojei drutveni poredak. U tom pogledu su ovi hrvatski slojevi bili potpomagani od Austrije, koja se je bojala snaenja madarskog nacionalizma i liberalizma, iji je konani rezultat morao biti odcjepljenje od Austrije.Na taj je nain seljatvo na saboru od 1848. ostalo bez svojih predstavnika. Bilo je samo nekoliko zastupnika, koji su shvatili seljake interese i koji su teili ne samo za politikim nego i za socijalnim promjenama i preureenjem hrvatskog drutva, ali je saborom dominiralo plemstvo i katoliko sveenstvo, potpomognuto od pravoslavnog sveenstva i od imunog graanstva.IV.Kazali smo, da je 1848. bilo nekoliko intelektualaca iz graanskih slojeva, koji su se borili za interese seljaka i traili korjenitu promjenu drutvenog poretka. Ovi su intelektualci bili pod utjecajem ideja francuske revolucije. Tako na primjer Saborske Novine, list intelektualne ljevice, u svom uvodniku od 10. srpnja 1848. kau ovo:Prancija oduevljena slobodom i pravdom to je dokazala one noi od 4. kolovoza godine 1789. jednim mahom prekinuvi sve vladanje i podajnitvo gospodsko, begluk i hara b

ez pogodbe i bez uvjeta, kojim se inom ona pope na visinu gdje jedina posvetjena i proslavjena stoji.. . Kervavi prizori franakoga prevrata nisu pripisati onim blaenim zakonotvorcem, no zlovoljnim onim vlasteljima, koji se posebne koristi svoje zavolj koristi domovine odrei nehtiae...Dok su ovako predstavnici intelektualne hrvatske ljevice htjeli da se reorganizacija hrvatskog drutva provede po uzoru Francuske, hrvatsko plemstvo i sveenstvo je uzimalo kao uzor Englesku, jer je engleski nacionalizam bio aristokratski nacionalizam i u engleskoj su aristokratski i vii sveeniki slojevi uspjeli da pravovremeno provedu izvjesne reforme, a da kod toga ipak zadre i dalje vlast u svojim rukama. S tim u vezi upozorava jedan od zastupnika na saboru 1848. hrvatsko plemstvo i sveenstvo, da je seljatvo hrvatsko u stanju da silom postigne svoje zahtjeve, ako plemstvo i sveenstvo dobrovoljno ne dokinu sve feudalne odnose:Vele neki, da sada valja uzet za primjer onu deravu, koja polako ali sigurno napred stupa, kao Engleska. To samo u mirno doba biti moe i nama se valja ugledat u primjer Francezke... sila je, nemoe se na manjinu pazit. Mi smo danas spodobni lai na uzburkanom moru, laa hoe da se udavi, treba je izbavit, treba izbacit desetak, petnaest, da svi s laom nepropanemo... Jel ni bolje, kad narod silu u ruci ima, svojevoljno odstupiti, nego se dati tome natjerati... U Francezkoj su se oni odrekli svega i pokazali su, da je bolje svojevoljno dati, nego da im se na silu otme.Meutim predstavnici seljakih interesa bili su preslabi na saboru od 1848. da zatite seljake, jer je saborom dominiralo plemstvo i sveenstvo potpomognuto od graanstva. Tek zahvaljujui austrijskom apsolutizmu, koji je trajao oko deset godina (1849 1859), bilo je omogueno, da se likvidiraju feudalni odnosi, da se uvede naelo poreske jednakosti i naelo jednakosti pred zakonom.Likvidacijom feudalnog poretka uvedena je u Hrvatsku birokratska uprava i poeo se jae razvijati kulturni i ekonomski ivot. S tim u vezi je i vlast od feudalaca poela prelaziti u ruke inovnitva, intelektualaca i imunih graana, a s tim u vezi se poeo razvijati i politiki ivot organiziran po pojedinim politikim strankama. Snaan kulturni utjecaj sveenstva i aktivno sudjelovanje sveenika u politikom ivotu zadralo se je i dalje kao ostatak iz feudalnog drutva.Moemo kazati, da se je daljnji politiki i kulturni ivot Hrvata od onda pa do danas razvijao pod utjecajem dviju oprenih ideolokih smjerova: autoritativnih i demokratskih. Autoritativne ideologije i tenje bile su na strani proturevolucionarnih slojeva, to jest onih slojeva za ije su interese i vlast ideje francuske revolucije predstavljale opasnost, a to je bilo sveenstvo, ostaci feudalaca, visoko inovnitvo i imuno graanstvo. Demokratske ideologije i tenje bile su na strani onih slojeva, koji su u idejama francuske revolucije vidjeli mogunost preuzimanja vlasti, a to je seljatvo, radnitvo i malo graanstvo.Cilj je graansko-autoritativnih ideologija bio iskljuivo kulturno-politiki, to jest odranje vlasti i putem vlasti provaanje kulturnih i politikih naziranja; cilj je seljakih i radnikih pokreta imao uz politiku svrhu jo i socijalno znaenje, to jest seljaki i radniki pokreti teili su za politikom vlau u cilju promjene postojeeg drutvenogoretka.Predstavnici graanskih ideologija formulirali su jo 1848. svoja gledanja, koja se nisu u mnogoem izmijenila sve do danas. Tako jedan od tih ideologa ovako definira narod:Ne razumijevam ja ovdje pod narodom mojim neuke mase, koje fanatizam, ushienje i zasljepljenje simo ili tamo nagnuti moe, ve ja razumijevam pod narodom one ljude, stare i mlade, koji su od poetka gibanja narodnoga sve do danas u svih kriah naega politikoga ivota narod ravnali, poduavali, tjeili i oduevljavali...Da je ta privilegirana graanska manjina uistinu samo sebe smatrala narodom, najbolje se vidi iz toga to su svoj kulturni standard ivota i svoje prihode izjednaili sa standardima zapadno-evropskog graanstva i to samo s pomou ekonomskog iskoriavanja irokih narodnih slojeva, a naroito seljatva, tako da se seljatvo mora boriti jo i danas da se dokinu razni nameti i dae, koje je francuska uprava u hrvatskim krajevima bila dokinula pred gotovo 150 godina.Uslijed toga je hrvatsko seljatvo poslije likvidacije feudalnih odnosa nazadovalo i ekonomski i u higijenskom pogledu, a u prosvjetnom i odgojnom pogledu nije ni malo napredovalo. Uvaanjem novane ekonomije razbila su se autarhina seljaka gospodarstva (skupina), a time je oslabljena i autohtona seljaka kultura, koja uslijed ekonomske osiromaenja seljaka nije mogla biti nadomjetena zapadno-evropskom civilizacijom. Umjesto da sve napore uloe u ekonomsko pridizanje seljatva, privilegirana manjina intelektualaca i inovnika, koja je imala vlast u rukama, ila je uglavnom za tim, da za sebe osigura unosne poloaje u inovnikoj hierarhiji, dok je ekonomski ivot zemlje u mnogom rtvovan interesima Madara. Toliko je bilo malo shvaanja kod te skupine za interese najirih narodnih slojeva, da kad su im predstavnici ondanje liberalne Madarske (Deak) prigodom sklapanja Ugarsko-Hrvatske Nagodbe predlagali financijalnu autonomiju za Hrvatsku, ovi su to odbili s motivacijom, da oni ne e odium utjerivanja poreza na sebe preuzeti.Kod takovog shvaanja nije nikakovo udo, da tek poetkom dvadesetog vijeka dolaze u H

rvatskoj do jaeg izraaja tenje za ekonomskom samostalnou. U vezi s tim dobro je napomenuti, da irokim narodnim slojevima nije dana nikakova mogunost da sudjeluju i da utjeu na politiki ivot Hrvatske, jer je sve do poetka dvadesetog vijeka pravo glasa bilo ogranieno visokim poreskim cenzusom, pa je uslijed toga svega 1% stanovnika u Hrvatskoj sudjelovao u politikom ivotu.Kada je uslijed izmijenjenih prilika pravo glasa postalo ope, pa uslijed toga seljatvo, radnitvo i malo graanstvo dolo do sve veeg politikog utjecaja, privilegirani graanski slojevi poeli su iritirasne teorije i razne autoritativne ideologije, koje su se u meuvremenu razvijale u Zapadnoj Evropi, jer pred organiziranim seljatvom, radnitvom i malim graanstvom jedino je autoritativni reim u stanju, da sauva vlast onim slojevima, koji su do sada vodili drutvo i organizirali ga sebi u korist.V.Demokratske ideologije i tenje razvijale su se u hrvatskim zemljama sjedne strane kao nastavak utjecaja francuske revolucije i seljakih pokreta iz 1848. god., a s druge strane opet kao reakcija na proturevolucionarne i autoritativne tenje vladajuih slojeva u Hrvatskoj, ija je uprava bila samo na tetu irokim narodnim slojevima, a naroito seljatvu. Te je demokratske tenje, formulirane u itav jedan politiki, ekonomski i kulturni sistem, izgraivala najprije Stranka prava, a kasnije su te iste ideje obnovljene i dalje razvijene u Hrvatskom seljakom pokretu. Moemo kazati, da su ovo dva temeljna shvaanja toga sustava:1. Tenja za samostalnou Hrvata u politikom, ekonomskom i kulturnom pogledu.2. Vlada puka (seljaka, radnika i malog graanstva) u interesu puka.Ve smo ranije vidjeli, da su se vladajui slojevi u Hrvatskoj (vie inovnitvo, vie sveenstvo i intelektualci) zadovoljili s vlau, koja je bila ograniena iskljuivo na ona podruja uz koja su bili vezani staleki interesi tih slojeva (autonomija na podruju unutranje uprave, vjere, sudstva i prosvjete).Nasuprot tome Stranka prava trai podpunu nezavisnost hervatske derave i podpunu suverenost hervatskoga naroda, a Antun Starevi, istaknuti ideolog i voa Stranke Prava, ovako to objanjava :Jedino u takovoj Hrvatskoj moglo bi se podignuti moralno i materijalno blagostanje naega naroda . . . drimo da pod dananjim sustavom nijedan zakonski rad ne e moi dobrim plodom uroditi, ve da e samo podravati dananje stanje, u kojem ne ima uvjeta za duevni ni materijalni napredak naega naroda... Jer, kako stoji narod, kojega sinovi stoje pod tuom zapovjeu? Kako e dignuti svoje tergovanje, svoju obertnost. itd. narod kojega celo narodno gospodarstvo stoji u tuih akah ? .. .Na potpuno istom stanovitu stoji i danas Hrvatski seljaki pokret u ije ime Dr. Maek izjavljuje, da je sasvim pogrjeno miljenje onih, koji dre, da se socijalna i ekonomska, pa i politika pitanja mogu uspjeno rjeavati pojedinano, bez rjeavanja pitanja Hrvatske nacionalne slobode i samostalnosti, koje je po svojoj sadrini skup svih tih problema.Vladajui su slojevi u Hrvatskoj i onu ogranienu vlast, koju su imali, odravali svim sredstvima iskljuivo za sebe i zazirali od utjecaja irih narodnih slojeva. Stranka prava meutim potpuno usvaja naelo Francuske Revolucije, da je izvor svake vlasti u narodu, a narod sainjava u prvom redu puk, to jest najiri narodni slojevi. Prema tome puk treba da ima vlast u dravi i da upravlja tom dravom u svom interesu. Evo kako to Antun Starevi objanjava:U oi prevrata, u Francezkoj biae osamdeset tisuah gospotinskih sudovah. Tu biae samovolja, globljenje, tlaenje, i sve na raun milosti boje, prava bojega. Po tom naelu biae ureeno celo poduavanje i uz-gojivanje naroda. Prevrat je to naelo omeo. Na mesto prava bojega, uvedena je samosvojnost naroda, t. j. naelo po kojemu sva javna vlast stoji u narodu, ter ju on p