1

DRUŠTVENI PROIZVOD

Prof. dr. Murat Prašo

Dr. sc. Amir Hrustić

Sažetak: Ovaj studentima korisni osvrt na društveni proizvod sistematski izlaže neke od

bitnih karakteristika tog makro pokazatelja, počevši od njegove definicije, vrsta društvenog

proizvoda, kao i metoda njegova utvrđivanja. Posebno su obrađeni problemi unutarnjih

cijena, a zatim međunarodnog upoređenja, kako po postojećem valutnom kursu, tako i

usporedbom pariteta kupovne moći. Obrađuje se i način statističkog praćenja dimenzija i

sastava proizvodnje, kao i njen obim i rast.

Ključne riječi: Društveni proizvod, statističke metode praćenja, unutarnje cijena, paritet

kupovne moći, proizvodna struktura, rast proizvosnje.

Summary: This brief presentation of some of the characteristics of the social product as a

macro indicator, useful to studets, start with its definition, explain the types of the social

product and the methodes of its statistical presentation. The article specifically deals with the

problem of internal prices, than follows the international comparison of the social product on

the basis of the official exchange rate, and on the base of the purchasing power parity.The

article also contains the explanation of statistic presentation of the dimensions and structure

of production, as well as its growth.

Key words: Social product, statistical methodes of presentation, internal prices, purchasing

power parity, structure of production, growth of production.

Uvod

Društveni proizvod je vrijednosni obim prodatih roba i pruženih usluga u određenom

periodu i na datom prostoru. Nezaobilazna je i polazna kategorija svih analiza i oslonac

donošenju najvećeg broja političkih odluka. Ipak, u shvatanju opsega i sadržaja tog pojma još

uvijek postoje znatne razlike ne samo između politički rivaliziranih sistema nego i unutar njih.

Stoga je ovdje potrebno objasniti definiciju privrede, društvenog proizvoda i dohotka te metode

njihovog mjerenja. S ovim su skopčana dva problema cijena. Budući da se vrijednost izražava

u domaćim cijenama iz perioda u kom je stvorena i realizovana a da cijene ne miruju, javlja se

najprije problem poređenja istih pokazatelja u različitim periodima. Drugi problem proističe iz

primjene različitih valuta a javlja se kad želimo vršiti međunarodna poređenja stvorenih ili

raspodijeljenih odnosno utrošenih vrijednosti. Zbog toga je potrebno objasniti i način na koji se

rješavaju problemi vremenskog i prostornog poređenja pomenutih kategorija.

2

1 Deficija privrede

U ekonomici nema nikakvog spora oko toga gdje se stvara vrijednost, ali se dva

najpoznatija "idealna" pristupa privredi - marksistički (u međunarodnoj terminologiji radije se

upotrebljava pojam planski) i kapitalistički (u istoj terminologiji: tržišni) veoma razlikuju u

pogledu definicije privrede. Rigidna planska terminologija pod privredom podrazumijeva samo

one djelatnosti koje stvaraju robe i koje im fizički omogućavaju da stignu do tržišta, uključujući

i promet roba (trgovina). Neprivrednim (ne znači i nepotrebnim) se smatraju sve ostale oblasti

usluga, kao što su bankarstvo, osiguranje, promet nekretninama itd. Po tržišnom konceptu koji

je prihvaćen od najvećeg broja zemalja u svijetu privredom se smatraju sve djelatnosti koje se

plaćaju novcem. Izvan te definicije također su ostale neke bitne i korisne djelatnosti kao što je

rad domaćica i humanitarni rad, te država i njene institucije. I unutar ove definicije postoje

razlike između pojedinih država, ovisno o tome koliko i koje djelatnosti su finansirane iz

budžeta države (prosvjeta, zdravstvo,...), a koje posluju ili mogu poslovati kao tržišni subjekti.

Tržišno-planski, kako se nazivao koncept privrede koji je funkcionisao u Titovoj Jugoslaviji,

predstavljao je srednje rješenje.

Razlika između tih dvaju koncepata nije samo ideološke prirode. Ona se, metodološki

gledano, veoma odražava na veličinu vrijednosti koja se statistički prikazuje kao proizvedena

na datom području. Prvi koncept, naime, osim što ne priznaje da se vrijednost stvara i u području

usluga, umanjuje vrijednost definisanu prema drugom konceptu za veličinu koja se kreće

između 15 i 40%. Ako bismo, dakle, primjenili obje metodologije na jedno područje i neki

zadani period, dobili bismo dvije vrijednosti društvenog proizvoda koje bi se međusobno

razlikovale za pomenuti procenat, zbog razlike u konceptu. Primjenom planskog koncepta

dobija se sistematski manja vrijednost od iste utvrđene tržišnim konceptom. To prilično otežava

međunarodna poređenja.

Kad se, nakon Drugog svjetskog rata i formiranja Ujedinjenih nacija, pokušalo

prezentirati nivo razvijenosti i obim bogatstva pojedinih zemalja postalo je vidljivo da se

metodologije prikazivanja rezultata veoma razlikuju međusobno. Tada je otvoren proces

harmonizacije metodologija, za koji se pokazalo da nije ni malo jednostavan. Taj proces bio je

intenzivan i u ranijoj Evropskoj ekonomskoj zajednici i današnjoj Evropskoj Uniji. Rezultat

cijelog procesa je Sistem nacionalnih računa1 (razvijen na osnovu međunarodne Standardne

klasifikacije svih djelatnosti)2. Sve djelatnosti se prema tom konceptu raspoređuju se u neku od

slijedećih:

A. Poljoprivreda, lov, šumarstvo;

1 System of National Accounts, SNA, engl. 2 UN: International Standard Industrial Classification of all Economic Activities, 1968 i kasnije izmjene i dopune.

3

B. Ribarstvo;

C. Rudarstvo i kamenolomi;

D. Prerađivačka industrija;

E. Proizvodnja električne energije, gasa i vode;

F. Građevinarstvo;

G. Trgovina;

H. Ugostiteljstvo;

I. Transport, skladištenje i komunikacije;

J. Finansijsko posredovanje;

K. Poslovanje nekretninama;

L. Javna uprava i odbrana i obavezno socijalno osiguranje;

M. Obrazovanje;

N. Zdravstvena i socijalna zaštita;

O. Ostale javne i lične uslužne djelatnosti;

P. Domaćinstva sa zaposlenim osobljem; i

Q. Eksteritorijalne organizacije i tijela

Unutar svake od navedenih djelatnosti izvršena je preciznija podjela na grane i grupacije od

kojih je svakoj od njih pridodato po jedno slovo a u detaljnijoj identifikaciji koriste se dvocifreni

brojevi. Razrada ove klasifikacije može, po potrebi, ići dotle da svako preduzeće nosi jedinstven

broj, koji vrlo precizno opisuje njegovo mjesto u privrednoj strukturi. Bit je u tome da ta

standardizovana klasifikacija omogućava da svako preduzeće koje proizvodi istu vrstu robe ili

pruža isti tip usluge bude svrstano pod istu šifru, kako bi bilo omogućeno prostorno i vremensko

praćenje i poređenje podataka. Međunarodnom klasifikacijom znatno su pojednostavljena

međunarodna poređenja svake numerisane kategorije i svakog klasifikacionog nivoa, zaključno

s djelatnostima u cjelini. U privredu se obično svrstavaju djelatnosti zaključno sa slovom K

(Poslovanje nekretninama). U literaturi ih često nalazimo pod nazivom “privatni sektor” jer se,

u principu, radi o djelatnostima u vlasništvu privatnih lica. Ostale djelatnosti (L…Q) su načelno

javnog karaktera i u kolektivnoj (ili državnoj) svojini, a nazivaju se i javnim sektorom.

Prednju podjelu na privredne i javne djelatnosti treba shvatiti uslovno. Preciznije

razgraničenje pripadnosti djelatnosti izvodi se primjenom, ranije pomenutog, kriterija plaćanja.

Po njemu djelatnosti čije robe i usluge se nabavljaju na tržištu i za njih vrši plaćanje novcem

predstavljaju privredne djelatnosti, a one koje se, uslovno, dobivaju besplatno smatraju se

javnim. Gornja klasifikacija ne respektuje do detalja ovu podjelu. U djelatnost obrazovanja ili

zdravstvene zaštite ući će i privatne i javne škole, iako ove prve svoje prihode stiču na tržištu,

a druge su finansirane iz budžeta države.

Državu, kao pravnog organizatora i finansijera javnog sektora u cjelini, također ne

možemo identifikovati s javnim sektorom. Ako se ona ispoljava kao suvlasnik ili vlasnik nekog

od preduzeća i, po tom osnovu, stiče prihode – to su prihodi ostvareni od njene privredne

djelatnosti stečeni na tržištu. Da li i u kojoj mjeri ona ta sredstva koristi za finansiranje javnog

4

sektora, zavisi od konkretnih prilika u svakoj od zemalja. Zbog navedenog postoji, također,

klasifikacija državnih djelatnosti kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije.

2 Vrste društvenog proizvoda

Društveni proizvod možemo posmatrati iz dva ugla: teritorijalnog i vlasničkog. U

prvom slučaju govorimo o stvorenoj vrijednosti na datom području i u određenom periodu, bez

obzira da li vlasnici kapitala investiranog u konkretnu zemlju žive u njoj ili na nekom drugom

području (državi). Ovaj oblik stvorene vrijednosti naziva se domaći proizvod3.

Po osnovu vlasništva na kapitalu, ono što je stvoreno na domaćem prostoru predmet je

razgraničenja s inostranstvom. Strani vlasnici kapitala koji se koristi u konkretnoj zemlji

ostvariće dio prihoda (po osnovu svojine) i izvršiće njegov transfer u zemlju svog domicila. Isto

tako, domicilni stanovnici mogu biti vlasnici kapitala koji se koristi u inostranstvu i po tom će

osnovu ostvariti priliv dijela tamo stvorene vrijednosti. Kad ove transfere iz zemlje i u zemlju

međusobno oduzmeno dobijamo neto transfere koje treba dodati ili oduzeti od domaćeg

proizvoda. U ovom slučaju dobijamo narodni proizvod4, proizvod koji se pripisuje domaćim

vlasnicima kapitala bez obzira gdje je proizvod stvoren odnosno pružena usluga.

Razlika između navedenih dvaju koncepata počiva na zaradi stranaca u konkretnoj

zemlji i zaradi domicilnog stanovništva u drugim zemljama. Neto razlika između priliva i odliva

(saldo transfera) predstavlja u suštini i razliku između domaćeg i narodnog proizvoda, a odraz

je otvorenosti konkretne zemlje i slobode kretanja kapitala. Ta razlika obično čini 3-5%

društvenog proizvoda, ali može biti i veća ili manja, ovisno o konkretnoj situaciji.

U međunarodnim poređenjima češće se kao pokazatelj koristi domaći proizvod jer je:

1. jednostavniji za mjerenja (teško se dolazi do podataka o transferima);

2. bolje pokazuje sposobnost privrede datog područja za kreiranje novih radnih mjesta i

3. većina zemalja ga je prihvatila pa se međunarodna poređenja mogu izvesti bez posebnih

preračunavanja.

I kod domaćeg i narodnog (nacionalnog) razlikujemo bruto5 i neto6 veličinu. Neto veličina

je manja od bruto veličine za vrijednost utrošenog kapitala i približno odgovara našem pojmu

amortizacije. Neto vrijednost, pak, odgovara pojmu narodnog dohotka, s tim da u slučaju

3 Domestic Product, engl. 4 National Product, engl. 5 Gross, engl. 6 Nett, engl.

5

domaćeg proizvoda možemo da ga shvatimo kao stvoreni, a u slučaju narodnog kao raspoloživi

za potrošnju u zemlji.

U utvrđivanju vrijednosti primjenjuju se dva pravila:

1. Pravilo aktuelnog perioda. Uračunavaju se samo proizvodi (usluge) stvarno stvoreni (dati)

u aktuelnom periodu. Ne uračunavaju se, npr., transakcije (kao što je prodaja auta, kuće,...)

u cjelini (obim prometa), nego samo dio (vrijednost pružene usluge, tj. provizija u prometu).

2. Pravilo tržišne cijene. Mnogi proizvodi (usluge) opterećeni su indirektnim porezom

(porez na promet proizvoda) i tako formirana cijena sadrži troškove faktora proizvodnje

uvećane za dio prihoda države. Tu razliku je ponekad teško identifikovati (kako, npr, uvrditi

količinu i vrijednost brašna kupljenog za domaćinstvo - iz njega treba isključiti porez na

promet, kad se želi utvrditi doprinos faktora proizvodnje odnosno njihovo učešće u cijeni).

Kad ove troškove nije moguće izolovati, tada se izdaci za državu utvrđuju na bazi stvarnih

troškova države (plate službenika) i to se tumači kao doprinos države ostvarenom

društvenom proizvodu. Razlika između ovako utvrđenog doprinosa države društvenom

proizvodu i doprinosa utvrđenog poreskim sistemom, mada u principu postoji, često se

zanemaruje.

3 Metode utvrđivanja društvenog proizvoda

Društveni proizvod je vrijednosni obim finalnih dobara i usluga proizvedenih u datoj

godini i na datom prostoru. Kad bi se na tržištu pojavljivale samo finalne robe, problem

utvrđivanja ostvarene vrijednosti društvenog proizvoda bio bi srazmjerno lako savladan: bilo

bi dovoljno utvrditi prodane količine i pomnožiti ih s važećim cijenama te dobiti društveni

proizvod. Budući da se na njemu pojavljuju sve robe i sve usluge, bez obzira kad su proizvedene

i kada će biti utrošene, da li služe proizvodnji ili finalnoj potrošnji, problem je složeniji.

Društveni proizvod predstavlja i zbir privatne, javne i investicione potrošnje te neto

izvoza. On također predstavlja zbir plata, neto profita i rente. Ovo pokazuje da je za utvrđivanje

veličine društvenog proizvoda moguće koristiti tri metode: realnu, prihodnu i rashodnu7.

3.1 Realna metoda

7 Uporediti s I.Vinski: Metode mjerenja društvenog bogatstva i narodnog dohotka. P. Samuelson navodi samo dvije metode:

robnih i tokova zarada. Vidjeti u P.A. Samuelson i W. D. Nordhaus: Economics, Fourteenth Edition, McGraw-Hill. Inc.,

1992.

6

Metoda počiva na stvarnim novčanim tokovima u svakom od preduzeća. Preduzeća su,

naime, obavezna da, periodično a najmanje jednom godišnje, dostavljaju poreskim organima i

statistici periodični obračun odnosno završni račun u kom su prikazani početno i završno stanje

imovine i bilans prihoda i rashoda u datom periodu kao i drugi podaci. Završni račun je predmet

pregleda i ovjere od države posebno ovlaštenih računovođa. On služi državi ponajprije radi

utvrđivanja poreskih obaveza preduzeća, ali i radi kontrole njihovog izvršenja.

Sve stavke završnog računa izvode se iz računovodstva preduzeća, koje se također vodi

po jedinstvenoj klasifikaciji i metodologiji knjiženja. Ono je postavljeno tako da se iz bilansa

prihoda i rashoda lako prepoznaju dvije osnovne grupe stavaka u troškovima: prenesena i

novostvorena vrijednost, a odbijanjem troškova poslovanja od prihoda, utvrđuje profit i

struktura njegove raspodjele. Sabiranjem profita s isplaćenim naknadama za rad, dobija se

dohodak preduzeća8.

Sve robe koje izlaze na tržište sadrže u sebi dio vrijednosti koji je prenesen na proizvod

i dio koji je proizvodu dodan u konkretnoj fazi. Metod izračunavanja može se lakše razumjeti

na primjeru proizvodnje hljeba. Ta se proizvodnja ostvaruje, načelno, u tri faze: proizvodnja

žitarice, proizvodnja brašna i proizvodnja hljeba.

1. U proizvodnji žitarice koriste se repromaterijali (sjeme, đubrivo, energija) radna snaga i

mašine. Prodajom žitarice formira se ukupan prihod, a oduzimanjem od njega troškova

repromaterijala (koji je već jednom prošao kroz tržište – nabavilo ga je preduzeće) dobija

se dodana vrijednost u proizvodnji žitarice. Treba uočiti da i mašine prenose dio vrijednosti

na proizvod, ali se ne tretiraju na isti način kao repromaterijali. Preneseni dio vrijednosti

ovdje se pokriva iz dobiti vlasnika, predstavlja dio preduzetničkog rizika i pravnog sistema

u tržišnim privredama.

2. U fazi proizvodnje brašna iz ukupnog prihoda ostvarenog prodajom brašna, potrebno je

isključiti troškove nabavke žitarice i slične materijalne troškove, tako da one iste kategorije

(plate, profit, porezi) predstavljaju vrijednost koja je žitarici dodata u ovoj fazi.

3. Slično je u proizvodnji hljeba, kod koje od ukupnog prihoda oduzimamo troškove brašna,

aditiva, vode i sl.

Na prednji način utvrđena vrijednost svih preduzeća predstavlja dodanu vrijednost stvorenu

u datom vremenu i prostoru.

8 Income, engl.

7

Pokazaćemo to i na primjeru u tabeli 1. Radi pojednostavljenja pretpostavićemo da

prethodno pomenute djelatnosti predstavljaju cjelokupnu privredu, da se jedino proizvodi iz

posljednje faze koriste u finalnoj potrošnji i da nema vanjske trgovine, tj. da se sve proizvodi

za domaće tržište. Također ćemo zanemariti činjenicu da u ovako datoj privrednoj strukturi

nema proizvodnje mašina, iako one očito učestvuju u proizvodnji i neko ih je prethodno morao

napraviti, iznijeti na tržište i prodati.

Tabela 1: Primjer utvrđivanja društvenog proizvoda (NJ)

Preduzeće Utrošeni

materijali

Dodana vrijednost Vrijednost

proizvodnje Mašine Rad Bruto profit Svega

1. Žito 30 20 10 20 50 80

2. Mlin 80 30 20 40 90 170

3. Pekara 170 50 40 50 140 310

Privreda 280 100 70 110 280 560

Preduzeće "Žito" imalo je ukupan prihod (kolona: Vrijednost proizvodnje) 80 NJ, a

utrošilo je 30 novčanih jedinica (u daljem tekstu: NJ) za nabavku reprodukcionih materijala,

energije, usluga itd. Stvorilo je novu vrijednost (Društveni proizvod) u visini razlike između

vrijednosti proizvodnje i vrijednosti repromaterijala (80-30=50). U stvaranju vrijednosti

učestvovale su mašine (20 NJ) i radna snaga (10 NJ), čiji je rad isplaćen. U preduzeću je ostao

Bruto profit (20 NJ) iz kojeg će platiti porez državi, a nakon čega će - ono što je ostalo (Neto

profit) - podijeliti na dividende vlasnicima preduzeća, a dio ostaviti za potrebe funkcionisanja

i razvoja preduzeća.

Cjelokupni obim proizvodnje preduzeća "Žito" kupilo je preduzeće "Mlin" (80 NJ) i

preradilo ga u brašno. U vrijednost repromaterijala preduzeća "Mlin" ušla je novostvorena

vrijednost preduzeća "Žito" (50 NJ) i u njemu utrošeni repromaterijal (20 NJ). Toj vrijednosti

je preduzeće "Mlin" dodalo naknadu za rad mašina (30 NJ) i radnika (20 NJ) angažovanih u

vlastitoj proizvodnji, a prodalo je cjelokupnu proizvodnju (za 170 NJ) tako da mu je ostala bruto

dobit (40 NJ). Stvorilo je društveni proizvod od 90 NJ, koji možemo izračunati kao zbir naknade

za rad mašina i radne snage i bruto profita (1) ili kao razliku između ukupnog prihoda i

materijalnih troškova (2) preduzeća "Mlin".

Preduzeće "Pekara" otkupilo je brašno od preduzeća "Mlin" (170 NJ) i koristi ga kao

repromaterijal u proizvodnji hljeba. Za njegovu proizvodnju moraće angažovati vlastite mašine

(50 NJ) i radnu snagu (40 NJ) i, budući da je hljeb prodalo (za 310 NJ), ostvarilo je razliku koja

predstavlja njegovu bruto dobit (50 NJ). Sabiranjem naknada za rad mašina i radne snage s

8

profitom ili oduzimanjem materijalnih troškova od ukupnog prihoda vidi se da je ostvarilo

dodanu vrijednost u visini od 140 NJ (50+40+50=310-170=140).

Društveni proizvod ostvaren (na pretpostavljenim prostoru i u datom periodu)

predstavlja prosti zbir istog pokazatelja ostvarenog u svakoj od faza procesa reprodukcije [50

("Žito)+90 ("Mlin")+140 ("Pekara")=280]. Da smo u račun uzeli vrijednost prometa na tržištu

(560 NJ) stvorili bismo vještačku sliku o realnom obimu proizvodnje jer je vrijednost

repromaterijala preduzeća "Žito" pojavila tri puta u finalnom proizvodu i trostruko uticala na

obim prometa, a dodana vrijednost u istom preduzeću dva puta. Druga faza prerade prenijela je

vrijednost svog repromaterijala i dodane vrijednosti trećoj, a da smo imali četiri faze prerade

dogodilo bi se to još jednom. Ovaj proces multiplikacije je utoliko intenzivniji ukoliko je broj

faza prerade primarnog prizvoda (u ovom slučaju žita) veći.

3.2 Prihodna metoda

Prihodnom metodom se utvrđuje prihod vlasnika pojedinih faktora proizvodnje (zemlja,

kapital, rad), s tim da se ovdje operiše direktno novcem kao pokazateljem stvorene vrijednosti,

a ne polazi od proizvoda i njegovog sadržaja. I kod ove metode koriste se podaci iz periodičnih

odnosno godišnjih izvještaja preduzeća u kojima se prikazani izdaci po osnovu rente, rada i

vlasništva na kapitalu. Sabirajem prihoda po osnovu vlasništva na zemljištu, dobivaju se ukupni

izdaci svih preduzeća za rentu, odnosno primici svih vlasnika zemljišta po istom osnovu.

Sabiranjem plata svih zaposlenih u državi dobijamo prihode stanovništva po osnovu rada, a

sabiranjem profita preduzeća primitke svih stanovnika i institucija po tom osnovu.

Način obračuna možemo nazrijeti i iz tabele 1. Tamo je prikazan zbir svih izdataka za

rad mašina u vlasništvu konkretnog preduzeća. Naslov je pojednostavljen radi lakšeg

razumijevanja postupka obračuna, ali se kolona "Mašine" odnosi na cjelokupni kapital u

preduzeću, uložen u procesu investiranja, a iskazana vrijednost predstavlja dio vrijednosti

ukupnog kapitala koji je prenesen na gotov proizvod. Taj dio vrijednosti se kod nas,

knjigovodstvenim rječnikom, naziva amortizacijom. Također, zbir izdataka za radnu snagu

predstavlja primanja zaposlenih u preduzeću. U primjeru nije rečeno da li je radnik, iz tog svog

prihoda, obavezan da plati porez državi ili je to poslodavac, ali to ne mijenja bitno smisao

metode. Da je bilans iz tabele razloženiji, svakako bi se vidjelo i na koji je način i u kom iznosu

izvršena raspodjela bruto profita.

Uzmemo li tabelu 1 kao osnovicu za objašnjenje, tada bi realnu metodu mogli shvatiti

kao horizontalni, a prihodnu kao vertikalni zbir doprinosa faktora proizvodnje društvenom

proizvodu područja.

9

S obzirom da koristi isti izvor informacija (bilans preduzeća) metoda bi zbirno trebalo

da daje isti rezultat kao realna. Budući da odražava principe raspodjele stvorene vrijednosti u

zemlji, pogodna je za analizu strukture te raspodjele.

3.3 Rashodna metoda

Rashodna metoda počiva na statističkim snimanjima obima potrošnje, odnosno izdataka

koje čini stanovništvo za pojedine kategorije dobara i usluga, te obima štednje. Grupisanjem po

proizvodima i vrstama usluga te po područjima i kategorijama stanovništva dobijamo različite

obrasce potrošnje koji mogu biti veoma značajni za analizu. Zbirno, izdaci za svaku od finalnih

roba daju nam sliku prometa na tržištu finalnih dobara i usluga, a zbir svih ušteđevina

predstavlja ukupnu akumulaciju društva u datom periodu.

Sve tri metode su uporedive i trebalo bi da daju isti rezultat. Zbog teškoća u prikuplja-

nju i sistematizaciji podataka često se javljaju razlike, ali svaka od metoda ima određene pre-

dnosti. Zbog toga su sve tri u upotrebi. Realna nam daje obim stvorenog društvenog proizv-

oda, prihodna nas informiše o raspodjeli, a rashodna o potrošnji istog.

4 Problem cijena

Dvije su kategorije diskutabilne kod poređenja ostvarenog društvenog proizvoda tokom

dvije ili više godina. To su kvalitet proizvoda i cijene. Pod pretpostavkom jednakih cijena,

kvalitativni sadržaj proizvoda koji kupujemo u jednoj godini razlikuje se od onog u narednoj

(personalni računari prije pet godina i danas), pa i posmatrajući različite zemlje u istom periodu

(korejski i američki automobili). U njih je naime ugrađen tehnološki napredak, što

podrazumijeva i tehnološke razlike. Problem tih razlika nije sasvim savladan ni teoretski niti

praktično u mjerenju ostvarenog ili raspodijeljenog društvenog proizvoda.

Kad bi cijene apsolutno mirovale dobijeni društveni proizvod mogao bi se smatrati

fizičkom veličinom ili agregatnom količinom proizvedenih (raspodijeljenih, utrošenih) dobara.

Međutim, cijene su nestabilna kategorija. Kolebanja cijena, pored uticaja konkurencije i odnosa

ponude i tražnje, na domaćem tržištu potiču od dva osnovna faktora:

1. kupovne snage novca, koja može sistematski opadati (inflacija) ili sistematski rasti

(deflacija) i

2. unutarnjeg sadržaja konkretnog proizvoda, koji obično definišemo kao kvalitativno

svojstvo istog, a ekonomski gledano sadrži uticaj produktivnosti rada koja - caeteris paribus

- vodi sniženju cijena.

10

Pri međunarodnim poređenjima javlja se dodatni problem svodne (zajedničke) valute što

poređenja znatno otežava.

4.1 Problem unutarnjih cijena

Ono što tokom godine utvrdimo kao stvorenu vrijednost izraženu u domaćoj valuti u

tekućim cijenama označavamo kao nominalni društveni proizvod. Nominalni društveni

proizvod iskazan za konkretnu godinu podrazumijeva prosječnu godišnju cijenu konkretnih

proizvoda i ona se može jako razlikovati od stanja krajem godine, kad se sastavljaju obračuni

preduzeća. Zbog navedenog utvrđuje se i realni društveni proizvod, koji dobijamo kad se iz

nominalnog isključe promjene u cijenama.

Kretanje cijena (p) utvrđuje se periodičnim snimanjem unaprijed određenog broja i vrste

proizvoda (q) u različitim mjestima u zemlji. Takva snimanja izvode se npr na zelenim pijacama

u gradovima za proizvode kao što su kupus, krompir, luk (ima ih tokom cijele godine) te

paradajz, paprike, voće (sezonska roba) itd.

Svakom od proizvoda pripisuje se “težina” (w) koja, približno, odražava učešće

konkretnog proizvoda u strukturi društvenog proizvoda. Ovdje nije riječ o realnoj težini svih

kupljenih prooizvoda nego o relativnom značaju konkretnog proizvoda u ukupnoj strukturi

društvenog proizvoda. Na pojednostavljenom primjeru dvaju proizvoda: mesa čija je cijena 10

NJ/kg i krompira sa cijenom od 1NJ/kg ćemo to objasniti. Ako je godišnja proizvodnja mesa

200 a krompira 1000 količinskih jedinica društveni proizvod bi iznosio (10*200=) 2000+

(1*1000=)1000 =3000. S obzirom da u ukupnoj vrijednosti proizvodnje meso učestvuje sa po

33,3%, a krompir sa 66,7% ponderi (pripisane težine) bi bili 0,333 odnosno 0,667 i primijenili

bi se na oba perioda.

Iz toga se dobiju indeksi (I) i stope promjene cijena (r) u tekućem (t) u odnosu na neki

bazni period (o):

Indeks cijena nam omogućava da društveni proizvod tekućeg perioda svedemo na bazni

period. Ako je npr indeks cijena u ovoj godini u odnosu na prethodnu I=1,2 (što znači da su

cijene u ovoj godini veće od istih u prethodnoj za 20%), prošlogodišnji DP možemo izraziti u

ovogodišnjim cijenama prostim množenjem prošlogodišnjeg s 1,2; a ako ovogodišnji DP

želimo izraziti u prošlogodišnjim – tada ćemo ovogodišnji DP podijeliti s istim indeksom.

n

ioi

n

i

ioiti

t

o

n

i

ioi

n

i

iti

t

o

nizawpwpprb

nizawpwpIa

111

11

.,...,2,1;)().1

,...,2,1.;).1

11

Najčešće se statistički prate cijene proizvođača, veleprodajne i maloprodajne te

potrošačke cijene. Njihov sintezni izraz je deflator, ponderisani indeks cijena svih proizvoda

koji učestvuju u formiranju DP na datom području. On predstavlja omjer između nominalnog

(BDPn) i realnog proizvoda (BDPr):

u čemu su:

Cd = deflator cijena,

pt = cijene u tekućem periodu,

po = cijene u baznom periodu i

wi = težine u tekućem periodu, za i=1,2,…,n.

Potrošački indeks cijena9 mjeri troškove kupovine jedne unaprijed fiksirane količine i vrste

proizvoda (korpa proizvoda) koja predstavlja kupovine urbanih potrošača. U odnosu na deflator

društvenog proizvoda ovaj se indeks razlikuje u slijedećem:

1. deflator mjeri znatno širu listu proizvoda (dakle i one izvan korpe proizvoda),

2. potrošački indeks cijena (maloprodajni indeks po svom karakteru) mjeri promjene cijena na

konstantnom i užem skupu proizvoda u toku više godina, pa predstavlja krutu strukturu, i

3. potrošački indeks cijena uključuje uvozne robe (kad se one nalaze u korpi), a deflator samo

robe proizvedene u zemlji.

Ova razlika se često koristi u utvrđivanju dinamike i obima uticaja cijena na neke kategorije

kupaca. Pri tome potrošački indeks brže reaguje na promjene cijena.

Postoji više grupa proizvoda (i djelatnosti) koje se prate radi analize kretanja cijena. Jedan

od njih je indeks cijena proizvođača10.) Može mjeriti cijene svih (većine) proizvođača ili samo

odabrani dio. U obje varijante on uračunava komponente sirovina i repromaterijala ali u jednoj

ranijoj fazi tržišnog sistema, kad je proizvod prodan trgovini. Predstavlja, zapravo, rani signal

promjene cijena, a razlika između njega i maloprodajnog indeksa pokazatelj je kretanja cijena

u vele i maloprodaji.

U inflatornoj situaciji ova tri pokazatelja stoje u slijedećoj relaciji:

3: CPI > PPI > Cd,

a u deflatornoj situaciji:

9 Consumption Price Index, CPI, engl. 10 Production Price Index, PPI, engl.

n

i r

n

ioi

n

i

itidBDP

BDPwpwpC

11

2

12

4: CPI < PPI < Cd.

Sa stanovišta dugog roka i kad se aktivno vodi politika cijena ove relacije mogu biti

znatno složenije i zahtijevaju posebnu i detaljniju analizu.

4.2 Problemi međunarodnih poređenja

Posebno složen problem nastaje u međunarodnim poređenjima. Pored problema cijena

odnosno utvrđivanja realnog društvenog proizvoda (domaćeg ili narodnog, bruto ili neto)

izraženog u domaćoj valuti, ovdje se javlja problem odnosa valuta. On se prevazilazi jednom

od tri metode: metodom deviznog kursa, metodom unutarnje kupovne snage novca11 ili

metodom međunarodne valute.

Metod valutnog kursa počiva na omjeru dvije ili više valuta prema nekoj baznoj ili

svodnoj valuti. Najčešće se koristi USD. Mana ovog pristupa je u tome što u formiranju kursa

učestvuju samo robe koje su predmet spoljnotrgovinskog prometa, a to je najčešće do 40%

društvenog proizvoda, a time se znatno deformiše slika. Stvar se dodatno komplikuje kad se

devizni kurs ne formira slobodno (plivajući kurs) nego ga određuje država, unaprijed ugrađujući

u kurs neku od zacrtanih politika. Prednost metoda je, međutim, što se relativno brzo mogu

približno izračunati željene veličine.

Metod unutarnje kupovne snage nastoji otkloniti nedostatke prethodnog a počiva na

unutarnjoj kupovnoj snazi novca. Zasnovan je na listi odabranih proizvoda koji se koriste

(proizvode, kupuju) u spisku zemalja što se žele porediti. Iz liste se, zatim, upoređuju cijene

svakog od proizvoda (usluge) i dobivaju pojedinačni kursevi, koji se zatim ponderišu u svodni

kurs. Smatra se objektivnijim, ali je znatno složeniji i zahtijeva posebna istraživanja. Po

standardizovanoj metodologiji podaci utvrđeni ovim metodom zasad kasne oko 5 godina iza

najaktuelnije godine analize.

Treći metod počiva na standardizovanoj (obično širokoj) listi proizvoda i jedinstvenoj

cijeni proizvoda utvrđenoj u nekoj međunarodnoj valuti (npr. međunarodni dolar, šiling i td.),

da bi se izbjegle deformacije koje potiču od svodne valute. Tako standardizovana

“međunarodna cijena proizvoda” primjenjuje se na obime proizvodnje datih proizvoda u

konkretnim zemljama.

Svjetska Banka primjenjuje vlastitu12, skraćenu, metodologiju koja omogućava

relativno brze informacije o društvenom proizvodu velikog broja zemalja u svijetu, a najčešće

11 Purchasing Power parity, PPP, engl. 12 Poređenjem ovih četiri metode uočavaju se znatne razlike. Vidjeti u UN: Trends in International Distribution of Gross

World Product, New York 1993, str 9-18.

13

se oslanja na devizni kurs i korekcije koje sama vrši. U svom godišnjaku “The World Bank

Atlas”, objavljuje podatke za oko 200 zemalja svijeta iz kojih je moguće napraviti grube rang

liste razvijenosti.

5 Dimenzije i sastav proizvodnje

Sve robe proizvedene na datom području računate po fiksnim (stalnim) cijenama,

umanjene za vrijednost koja se ponavlja, predstavljene su jednim jedinim pokazateljem: bruto

domaćim (ili bruto narodnim) proizvodom. Uzet kao cjelina, društveni proizvod nas zanima sa

stanovišta ukupne veličine (obima), dinamike, strukture i prostornog razmještaja. Sveden na

stanovnika također nas zanima radi vremenskih i prostornih poređenja. Ovdje će u osnovnim

crtama biti prikazana metoda analize ukupnog obima proizvodnje i privredne strukture.

5.1 Obim i rast proizvodnje

Dinamički posmatran, bruto domaći proizvod (BDP) pokazuje tendenciju rasta,

stagnacije ili opadanja i on je prvi pokazatelj uspješnosti odnosno neuspješnosti političkog

sistema ili stranke na vlasti. Kad BDP stagnira tada se politika koja se sprovodi na konkretnom

području načelno smatra neuspješnom. Osim toga, svojom masom BDP pokazuje kapacitet

konkretnog tržišta, a oscilacije (recesije, usponi) i njihovu periodičnost. Njihovim poređenjem

s aktuelnim politikama moguće je izvlačiti zaključke o mjerama koje treba poduzeti za

prevazilaženje teškoća odnosno za pospješenje razvoja. Oscilacije u nivou ostvarenog

društvenog proizvoda bolje će se razumjeti iz grafičkog prikaza 1.

14

Linija koja približno spaja vrhove prosperiteta tumači se kao potencijalni obim

proizvodnje13 (Rm) ili obim proizvodnje pri kom bi instalisani resursi bili potpuno zaposleni, a

razlika između njega i ostvarenog obima kao proizvodni jaz14 (Rj) . Postoji više metoda

izračunavanja potencijalnog obima proizvodnje, koje uglavnom počivaju na stopi

nezaposlenosti, ali se njihovi rezultati jako razlikuju međusobno15.

U stvarnosti se pod potencijalnim obimom proizvodnje podrazumijeva onaj obim

privredne aktivnosti u kom su privredni kapaciteti najbolje iskorišteni u konkretnim

okolnostima. I tada postoje, u nekim djelatnostima, rezerve u kapacitetima, dok se druge

ispoljavaju kao grla proizvodnje koja limitiraju druge djelatnosti. U vrhovima prosperiteta ta su

grla relativno najmanja. Postojanje recesija i kriza potvrđuje se i na primjeru Bosne i

Hercegovine . Rast obima proizvodnje, čak i u uslovima kad se privredni kapaciteti potpuno

koriste, nužan je ali nije dovoljan uslov za ocjenu uspješnosti neke poslovne politike. Prije

svega, postojeći kapaciteti mogu biti nedovoljni za zadovoljenje potreba stanovništva. Oni

mogu i zadovoljavati potrebe, ali da obim proizvodnje ne raste ili da se povećava sporije od

broja stanovnika. To upućuje na zaključak da društveni proizvod po stanovniku predstavlja

13 Potential Output, engl. 14 Output Gap, engl. 15 R. Dornbush & S. Fischer: Macroeconomics, International edition, McGrow-Hill, Inc., 1994, str.16.

Slika 1:Proizvodni jaz i proizvodni ciklusi

15

bolje mjerilo i opšteg i relativnog nivoa razvijenosti. Pokazatelj se dobija diobom ostvarenog

DP s brojem stanovnika sredinom konkretne godine. Primjer dinamike DP/S16 dat je slikom 2.

Urađena na osnovu podataka o društvenom proizvodu u cijenama iz 1972. godine i broju

stanovnika sredinom konkretne godine, slika pokazuje da je i u ovom slučaju moguće govoriti

o oscilacijama i utvrditi maksimalni i optimalni obim proizvodnje. U odnosu na njih moguće

je izračunati proizvodni jaz i cikličnu komponentu. Svi pokazatelji će imati nešto izmijenjeno

značenje, s obzirom i da je kod obima proizvodnje po stanovniku u račun uključen broj

stanovnika a kod obima proizvodnje nije. Uočava se, također, da postoje periodi stagnacije

(godine bez rasta: 1961, 1965, 1975, 1980, 1982), recesije (1960-1962, 1967) i krize (1986-90).

Godine stagnacije u obimu proizvodnje su signali upozorenja vladi da treba nešto mijenjati u

makroekonomskim mjerama, recesije zahtijevaju zahvate u ekonomskoj politici, a periodi krize

podrazumijevaju da ekonomsko-politički sistem treba radikalnije podešavati ili mijenjati.

Međunarodna poređenja mogu se izvesti prosto izradom rang-liste zemalja prema društvenom

proizvodu po stanovniku. Ona nije goli pokazatelj razvojne pozicije neke zemlje. U suštini ona

govori o tome koliko je stanovništvo konkretne zemlje uspjelo da razvije svoje umne i fizičke

sposobnosti u stvaranju materijalnih i duhovnih dobara za zadovoljenje vlastitih potreba.

Ostvareni društveni proizvod po stanovniku je, dakle, pokazatelj produktivnosti stanovništva,

16 Izvor podataka za sliku 2: Statistički godišnjak BiH 1991. Izd. RZS Sarajevo.

Slika 2: Društveni proizvod po stanovniku BiH, 1960-1990.

16

a mjesto na ranglisti pokazuje dokle je u tom razvoju stiglo, u poređenju s drugim zemljama.

Jedna takva serija podataka za različite zemlje17 data je na slici 3.

Na apscisi grafikona predstavljeno je 90 zemalja članica Svjetske Banke, poredanih

prema pokazatelju BNP/St, a na ordinati nivo ostvarene proizvodnje po stanovniku. Najmanje

razvijena zemlja (Ruanda) proizvodi svega 330 USD po stanovniku godišnje, a najrazvijenija

(SAD) 25880 USD/St. Ova druga, dakle, proizvodi po stanovniku 78,4 puta više, uslovno

rečeno svakog dana u godini i svakog sata u njemu. Razlike u nivou razvijenosti zemalja u

svijetu se, inače, povećavaju, jer se znanja i sposobnosti stanovništva u principu brže razvijaju

u razvijenim nego u nerazvijenim zemljama.

Na ovoj rang listi se Bosna i Hercegovina nakon rata, prema istom izvoru, nalazi u grupi

najslabije razvijenih zemalja, s ispod 700 USD po stanovniku. Radi poređenja, na rang listi se

također mogu vidjeti i pozicije Makedonije, koja je pred rat bila nešto slabije razvijena od Bosne

17 Izvor podataka za sliku.3: The World Bank: The Development Report 1996.

Slika 3: Ranglista zemalja članica Svjetske Banke prema BNP po stanovniku

17

i Hercegovine, i Slovenije, koja je bila najrazvijenije područje bivše SFRJ. Da nije bilo rata i

agresorskih dejstava, Bosna i Hercegovina bi, vjerovatno bila negdje oko razvojne pozicije

Makedonije. Ovo je ujedno očigledan dokaz razorne snage rata. Ovdje nisu u pitanju samo

izgubljene 4 godine proizvodnje tokom rata, nego se radi i o godinama koje će biti potrebne da

bi se dostigao predratni nivo. Da bi taj cilj bio dostignut trebaće više od narednih 4 godine, jer

je uvijek lakše razoriti nego rekonstrisati tržišne veze, a one pucaju najlakše. S druge strane,

budući da i rat počinje nekom političkom odlukom, jasno je kolika je odgovo-rnost nosilaca

takvih odluka, bez obzira je li u pitanju odbrambeni ili agresorski rat.

5.2 Sastav proizvodnje

Vrijednosni pokazatelji ne omogućavaju nam uvid u fizičke osobine proizvodnje. Da bi

se prepoznale robe koje se proizvode, odnosno usluge koje se pružaju, vrijednosni pokazatelji

se sistematizuju po djelatnostima iz kojih potiču. To nam omogućava da izvedemo analizu

privredne strukture, kakvu nije moguće uraditi na osnovu fizičkih polazatelja. Podaci o

privrednoj strukturi su, inače stabilniji nego oni vezani za obim, jer koriste relativne odnose

(procenat učešća, npr).

Na ovako organizovanoj obradi podataka moguće je veoma detaljno analizirati sadržaj

djelatnosti, uslove privređivanja, raspodjelu, potrošnju itd. Grub uvid u to šta se dešava s

privrednom strukturom u procesu razvoja možemo izvršiti ako posmatrano promjene učešća

Slika 4: Dugoročne tendencije u strukturi privrede i privredni razvoj

18

primarnog, sekundarnog i tercijarnog sektora na ranglisti zemalja svijeta. Takav uvid18 pruža

nam slika 4.

Ako zapazimo da se na lijevoj strani slike nalaze nerazvijene zemlje, a na desnoj

razvijene, moguće nam je zaključiti kakvu orijentacionu privrednu strukturu treba očekivati s

daljim privrednim razvojem zemlje.

Slika jasno pokazuje da na niskom nivou razvoja (300 USD/S) poljoprivreda ima

dominantnu ulogu (40-55% BDP), industrija minornu (5-10% BDP) a usluge učestvuju u

stvaranju društvenog proizvoda s oko 35-40%. U zemljama srednje razvijenosti učešće

poljoprivrede se smanjuje na 10-15%, učešće industrije povećava na 20-25%, a tercijarni sektor

nastavlja s tendencijom rasta povećavajući učešće na oko 45-55% U ovoj fazi razvoja industrija

je djelatnost koja pokreće i ubrzava razvoj. Na najvišim nivoima razvoja učešće industrije u

BDP stagnira na oko 30%, poljoprivreda nastavlja tendenciju smanjenja značaja, a tercijarne

djelatnosti dostižu 55-60% BDP. Na najvišim nivoima poljoprivreda kao da pokazuje

tendenciju poboljšanja svoje pozicije na račun tercijarnih djelatnosti (proizvodnja zdrave

hrane?).

Iz trendova, predstavljenih na grafikonu debljom linijom uz njegovu analitičku

interpretaciju, moguće je napraviti i grube projekcije, s tim da parametar ima vrijednosti

t=1,2,3,…, n u čemu je n=redni broj na ranglisti. Sporiji rast poljoprivrede upućuje na njenu

razvojnu neelastičnost (stopa njenog rasta niža je od prosječne), dok se druga dva sektora

ispoljavaju kao razvojno elastični. Pri tome, na višim nivoima razvijenosti se industrija

približava koeficijentu Ei,r=1 odozgo, a poljoprivreda odozdo.

Iz prednje analize ne smijemo izvlačiti zaključak da relativno smanjenje značaja

primarnog sektora proizvodnje znači i smanjenje apsolutnog obima proizvodnje u njemu. Kad

analiziramo strukturu, zapravo se iz nje vidi koja se djelatnost ili sektor brže razvija od prosjeka,

a koja sporije. Svako povećanje procenta učešća jedne djelatnosti znači, zapravo njen

natprosječan razvoj, a svako smanjenje ispodprosječan. U dobro osmišljenoj politici nastoji se

da se rast jedne djelatnosti ne ostvaruje na uštrb druge, da joj nije supstitut nego komplement,

da se oslanja na prvu u mjeri u kojoj ima mogućnosti i opravdanja za to. Svaki od sektora

moguće je dalje razložiti na djelatnosti i detaljnije anlizirati razvojne tendencije. To ostavljamo

čitaocu. Jasno je da je, iz trendova moguće izvršiti kvantitativne projekcije za neke buduće

nivoe razvijenosti, ali njih treba uzeti samo kao grub pokazatelj pravca a nikako kao preciznu

mjeru razvoja, jer budući razvoj također zavisi od političkih odluka donesenih u budućnosti.

Ono što će se dogoditi u budućnosti može ličiti na prošlost jedino ako pretpostavke ostanu iste.

18 Izvor podataka za sliku 4: UN Statistical Yearbook 1996, Forty second issue, New York,