DUBRAVKO JELAČIĆ BUŽIMSKI / BALKANSKA MAFIJA

hit BIBLIOTEKA MODERNE hitjunior OMLADINSKE LITERATURE junior

V

»Iz stvarnosti se oblikuju naše maštovite pripovijetke«

HANS CHRISTIAN ANDERSEN

Teti Zdenki,gospođi kojoj dugujem svoj odgoj.

VJETAR NA PUSTOM TRGU

Jak nalet vjetra prisilio ga je da se još dublje zavuče u nadsvođeni ulaz stare kuće. Mali, poplo­čeni trg bio je pust. Gradska svjetiljka na žici ra­zapetoj ponad trga ljuljala se lijevo-desno i svjetlo je obasjavalo čas kamenu fontanu s brončanom statuom čovjeka koji davi zmiju, čas veliki plakat nad ulazom u Gradski muzej na kojem je pisalo »IZLOŽBA KINESKE UMJETNOSTI«. Komad novi­na nošen vjetrom zapne mu za cipelu i on ga od­gurne. Premjesti se s noge na nogu da se ugrije. Bio je mjesec studeni, suh i svijetao, premda su večeri bile hladne i vjetrovite. Na kraju uličice što se strmo uzdizala od trga, čuli su se prigušeni zvu­ci glazbe iz disco-kluba. Red niskih, podrumskih prozora kluba bio je osvijetljen. Kuće na trgu bile su tamne, stare i tihe. S visokog zida obraslog u bršljan, iza kojeg se nalazilo Filatelističko društvo grada, lagano se došuljala mačka i oprezno gla­vom odmjerila okolinu. Njeno gipko tijelo izgubilo se ispod drvenih vrata što vode u vrt sljedeće kuće. Svjetlo je opet zaigralo po fasadama i osvijetlilo mu pola lica. Imao je tamnu kosu koja mu je po­krivala vrat, a jedan dugačak pramen poigravao mu je preko sredine čela. Bio je visok, stegnut u crnu kožnu vjetrovku, crne samtene hlače i cipele s gu­menim đonom. Iz cijelog tog crnila virilo je nje­govo blijedo lice. Desnom rukom pritiskao je velik buket ruža uz tijelo, jer je vjetar neprestano na­dimao i otvarao bijeli papir u koji su bile umo­tane. Zacuše se koraci. Bili su teturavi i teški i po­red njega prođe tamna prilika nekog pripitog čo­

9

vjeka. Ljuljao se u hodu i glasno podrigivao. Za­stao je uz fontanu, spuštene glave na prsima, dok je između njegovih nogu tekao hitri potočić iz kojeg se dizala para. činilo se da je zaspao sto- ječki. Naglo se itrgnuo, zavukao ruke u džepove i otklimao u drugu uliou. S te je strane dolazio je­dan mladi par. Mladić u kožnoj vjetrovci uvuče se još dublje u ulaz kuće i čvrsto pritisne buket uz tijelo. Par se sljubio, kao da se štiti od večer­nje hladnoće. Zastali su malo i poljubili se dok im je vjetar mrsio kosu. Stajali su desetak koraka od ulaza i on malo isturi glavu trudeći se da ih bolje vidi. Svjetlo žarulje opet se preselilo na drugu stranu i sada se lice mladića dobro vidje­lo. Bilo je blijedo kao od voska, a oči su mu sjale kao u groznici. Gnječio je cvijeće uz desnu nogu tako da je bijeli papir bio već potpuno izgužvan. Dvoje je prošlo pored njega polagano, tako da je jasno mogao razaznati njihova lica. Oni njega nisu vidjeli. Pratio ih je pogledom sve dok se nisu iz­gubili kroz podrumski otvor disoo-kluba. Iz gila mu se ote dubok uzdah i rukom prijeđe preko čela kao da nastoji odagnati ružne misli. Pogleda na sat i zacupka na mjestu da unese toplinu u ohlađene noge. Zatim se zagleda u dva zatvore­na prozora na kući preko puta. Drvene su rebre­nice bile zatvorene i iznutra je bilo mračno. Ona se mačka opet odnekud stvorila. Šuljala se tiho sre­dinom trga i on zakorači naprijed i pokuša je do­zvati. Zastala je u strahu dok su joj oči divlje svjetlucale.

— Mic, mic, dođi! — zvao ju je tiho i pružio ruku prema njoj.

Mačka je stajala kao ukopana. Tada se ponovo začuše koraci s druge strane trga i mačka se prebaci preko bršljanom obrasla zida. Mladić se hitro vrati u svoj stari položaj i pažljivo stade osluškivati. Koraci su bivali sve glasniji, odzvanja­li su po kamenim kockama, prilazili bliže i onda se zaustavili. On proviri. Vjetar je ljuljao lampu što je visila na sredini trga i trak svjetlosti padne

10

na djevojku koja je stajala pred ulazom u kuću preko puta. Bila je visoka, lijepo građena, a du­ge noge u uskim trapericama i svijetloplavim čiz­micama činile su je još višom. Stajala je okrenuta leđima i gusta, svijetla kosa padala joj je preko ovratnika bundice od bijelog sintetskog krzna. Ko­pala je nervozno po torbici i izvukla ključ. Sta­vila ga je u bravu i dva puta okrenula. On zako­rači prema njoj okrećući buket ruža iza leđa. Nije reagirala na njegove korake, već je gurnula vra­ta i zakoračila u mračan hodnik. On je pozove:

— Veronika!Zastala je ali nije okrenula glavu. Produžila je

dalje prema drvenim stepenicama. On potrči za njom i ponovi još glasnije:

— Veronika! Zar me ne čuješ?Potražila je prekidač i upalila svjetlo na hodni­

ku. Okrenula se i zagledala u njega. Stajao je pred njom, tijelo mu je drhtalo od uzbuđenja.

— Martine!? — izustila je napokon sporo, kao da joj se to ime lijepi za usnice. Odmjerila ga je cijelog i još jednom začuđeno i tiho ponovila:

— Martine!— Ja sam... ja — prišao je bliže — zar si me

zaboravila?Gledao ju je u oči držeći i dalje buket ruž§ iza

leđa.— Prošlo je... prašilo je skoro godinu dana —

rekla je zamišljeno.— Da — potvrdi on. — Izgledalo mi je kao vječ­

nost, ali sad više ne ...— Zašto nisi prije... — ona zastane i pogleda

preko njegova ramena.— Što?— Ništa — odmahne rukom. Martin je grizao

usnicu.— Kada si se vratila iz Beča? — upita je.Ona ga znatiželjno odmjeri od glave do pete i

prstom dodirne po obrazu. Najednom se počne glasno smijati. On je začuđeno pogleda. Vidio je da

11

su joj oči mutne, da unatoč smijehu gleda nekud preko njega prazno i odsutno. Uhvati je za ruku.

— Veronika, što je smiješno?— Ništa... ništa, tako, došlo mi je da se smi­

jem — rekla je, premda u njenom glasu nije bilo veselosti. — Ah, iz Beča! — kao da se najednom pribrala. — Prije tri i pol mjeseca.

— Bilo je zanimljivo, zar ne? Jesi li napredo­vala u violini?

— Napredovala? — rekla je kao da se i sama tome čudi. Onda je opet uhvati grčevit smijeh. — Od povratka je nisam pipnula. Tri i pol mjeseca nisam odsvirala nijedan usrani ton.

Smijeh je pratio njene riječi. Bio je pun prita­jene histerije, kao da njime nastoji prikriti pravo raspoloženje. On uhvati njenu ruku, nastojeći još uvijek zadržati cvijeće iza leđa, i zagleda joj se u lice. Bilo je lijepo, nježnih crta i velikih zele­nih očiju, premda su podočnjaci i izbočene jago­dice davali izgled mršave iscrpljenosti.

— Je li s tobom sve u redu? — upita je oprezno.— Zašto ne bi bilo? — uzvrati ona skoro ljuti­

lo i istrgne ruku iz njegove. Lice joj se najednom uozbiljilo.

— Izgledaš umorno — rekao je pomirljivo.— Ništa ti ne brini. Osjećam se O. K.— Dobro, ti najbolje znaš — reče on.Gledala ga je i gornja joj se usnica nekoliko pu­

ta trznula.— Malo sam se samo »napušila« — opet se na­

smiješila.— Što? — uzbuđeno će Martin.— »Napušila« — ona posegnu rukom u svoju

torbicu i počne prekapati. — Imam još malo »tra­ve«. Odlična je. Libanonska. Hoćeš i ti malo?

Izvadila je srebrnu tabakeru ,u kojoj je bilo smrvljenog duhana i cigaretnih papirića. Zatim uze malu papirnatu vrećicu, otvori je pažljivo i u njoj se ukazaše mali zelenkastosmeđi grumenčići.

12

— To je marihuana, zar ne? — pitao je drhta­vim glasom.

— Da.— Daj mi to odmah, čuješ!On pokuša istrgnuti kesicu iz njenih ruku, ali

je ona reagirala munjevito. Kao da su joj se svi uspavani refleksi naglo probudili.

— Jesi lud!? Prosut ćeš! Znaš koliko to košta?— Veronika, daj mi to! — ponovio je, blijed u

licu.— Napravit ću ti jednu, ne moraš tako divlje

trgati — podigla je usnice uvredljivo.— Neću da mi napraviš. Ne želim to i neću ni

da ti uzimaš!— Ako ti nećeš, O. K, ali meni nemoj soliti pa­

met. Mogu voditi brigu o sebi.Ona srdito spremi sve natrag u torbicu. Zabaci

je opet na leđa i drsko ga pogleda.— Molim te da to ne uzimaš — rekao je blagim

glasom. — Bilo bi strašno da se upropastiš.— Neću, ne brini — kratko je odsjekia. — »Joint«

te ne može upropastiti. Znači, nećeš? — upitala ga je tihim glasom. Ponovo se pokušala nasmijati.

— Što si radio sve ovo vrijeme kako se nismo vidjeli? Da li još uvijek odlaziš u svoju šumu? Da li još skačeš preko rječice?

— Ne. Ali to je duga priča. Veronika — opet će on ozbiljna lica — molim te, nemoj to više uzi­mati. — Ruku sa cvijećem držao je još uvijek iza sebe. Ona kao da je preoula njegovu molbu. Zna­tiželjno je zavirila iza njegovih leđa.

— Što to držiš? Što skrivaš? Pokaži! — smješ­kala se nezdravo.

— Nije važno. Više nije — reče on tužno. Ruka sa cvijećem mu se objesi.

— Ruže! — uskliknula je. — Koliko ih je? Daj da prebrojim!

On joj bezvoljno pruži buket.— Petnaest! Kupio si petnaest ruža?!— Da — gledao ju je s prijekorom i tugom. —

Za svaku godinu po jednu.

13

— Za svaku godinu... — ponovi ona nekontro­lirano veselo, ali onda joj usne zadrhte i pogled se susretne s njegovim. Oči su joj čudno sjale.

— Martine ... koji... koji je danas datum?— Prvi studenog. Datum kad ima razloga da ti

netko kupi petnaest cvjetova. Bilo kakvih. Ja sam kupio ruže.

— Moj rođendan! — jedva izusti. Veselosti je ne­stalo.

Uhvatila se za rukohvat i sjela na stepenice. Bez riječi se zagledala u pod.

— Zar si stvarno zaboravila? — on se sagne i zabrinuto je pogleda. Podigao joj je glavu. — Zar su svi zaboravili?

Ona nijemo potvrdi. Jedna za drugom skotnlja- še se suze niz njene upale obraze. On je uhvati za ruku i podigne. Stajali su na stepenicama jedno kraj drugog i uzbuđeno disali. Svijetlo se na stu­bištu ugasilo. On htjede ponovo upaliti, ali mu ona zaustavi ruku. Kroz ulazna je vrata dopirao slabašan trak uličnog svjetla i čuo se šum vjetra. Osjetio je njene dugačke, nježne prste kako mu miluju lice.

— Ti nisi — šaptala je — ti nisi zaboravio. Mar- tinel

Prislonila je glavu na njegovo rame. Treperio je od studeni i uzbuđenja, dok su mu njene tople, vlažne usnice dodirivale vrat.

— Zašto nisi došao prije? Mnogo toga se dogo­dilo.

— I kod mene, Veronika.— Mnogo ružnog, Martine. Ali sad si uz mene,

jel'da? Nećeš me ostaviti?Privila se uz njega kao da se boji da ga ne iz­

gubi. Taj ga je osjećaj punio snagom i ponosom. Osjećao je silnu potrebu da je zaštiti.

— Volim te, Martine, voljela sam te sve ovo vri­jeme što se nismo vidjeli.

— I ja tebe — dahnuo je i opet osjetio kako ga njena usta dodiruju po licu. Ona upali svjetlo.

14

Suze su joj raskvasile crnilo s trepavica i još više potamnile kolutove ispod očiju.

— Moramo razgovarati. Odmah! Imam ti puno toga reći.

Ona ga uhvati za ruku i krene stepenicama.— Gdje ćemo razgovarati?— Kod mene.— Kod tebe? — zaprepasti se on. — U ovo do­

ba? Što će reći tvoji?— Koji moji? — usnica joj zaigra u bolan smi­

ješak.— Kako koji?! Pa, mama i tata — još uvijek se

čudio Martin.— Nema problema. Samo dođi. Nema ih.— Otputovali su?— Ne.Gledala je preko njega u oljuštenu boju na zi­

dovima stubišta.— Gdje su onda? — navaljivao je Martin ne mi­

čući se, premda ga je ona povlačila za rulkav.— Mama je negdje vani. Koji put se vraća ujut­

ro — hladno reče Veronika.Nijemo ju je pogledao. Lice joj je bilo bez emo­

cija. Stojeći na stepenicama iznad njega, izgledala je strano i daleko. Onda se opet »mekša i obuze je sjeta. Tužno ponikne i susretne se s njegovim pogledom. U kući je vladala tišina. Kao da su svi pozaspaii.

— A teta? — jedva čujno će on. Usne su joj drhtale kao da će iz nje provaliti neobuzdani plač, ali se svladala.

— Tata je u zatvoru.— U zatvoru?! — zaprepasti se Martin. — Zar...

zar si sama?— Na neki način, jesam. Dođi, rekla sam ti da

maramo pričati.On 'krene za njom stepenicama koje su sablasno

škripale u tišini.

15

VIOLINA U NOĆI

Stan je bio u neredu. U kuhinji, kroz koju su prošli do njene sobe stajalo je puno neoprana suda po stolu i slivniku. Zgužvana kućna haljina s desenom velikih cvjetova nemarno je bila pre­bačena preko stolice, a pepeljara, puna opušaka s (tragovima ruža za usne, stajala je na kuhinjskom prozoru. Ona upali svjetlo u svojoj sobi i on za­mijeti da i tu vlada priličan nered. Doduše, kada je zadnji put bio itu prije godinu dana, nije bilo mnogo urednije, ali sada kao da je sve stvari pre­krila siva mrena. Zastao je na ulazu i sjetno prs­tima dodirnuo knjige na zidnoj polici. Ispod po­lice je stajao prazan stalak za note, a u kutu zaklopljena violinska kutija. Na njoj je bio debeo sloj prašine. Poput munjevitog filma projurile su mu slike kroz glavu.

Veronika je djevojka koju je volio.Šetali su se gradom, odlazili u kino i slastičar-

ne ili, zagrljeni, do šumarka na kraju grada kroz koji je tekla rječica. Tamo bi u tišini sjedili na travi i udisali miris prirode. Imao je tada još svog divnog, pametnog papagaja i osjećao se beskrajno sretan i zadovoljan, često je, ponesen tom atmo­sferom šume, trčao naokolo i preskakao rječicu ili visoke grane stabala. Bile su to velike visine i da­ljine i ona mu je zadivljeno pljeskala. Sve je bilo divno dok se nisu umiješali ljudi iz Državnog cen­tra za fizičku kulturu. Postao im je zanimljiv tom svojom nevjerojatnom sposobnošću i pokušali su ga privoljeti da nastupi na Svjetskom atletskom kupu. Ali nije išlo. Njihov je način od samog po­

16

četka bio lažan, arogantan i grub. Postali su mu neprijatelji, zagorčali život njemu i njegovom dje­du, penzioniranom brodskom kuharu, s kojim je živio nakon smrti svojih roditelja koji su poginuli u prometnoj nesreći. Onda je izgubio i nju. Ve­roniku! Otišla je na seminar violine u Beč. Bila je tamo pola godine. Eto, sada je ponovo tu, u njenoj sobi, svjestan da se mnogo toga promijeni­lo. Iz tog naglog leta kroz uspomene trgao ga je njen glas.

— Sjedni, zašto stojiš?Pokazala mu je na velik jogi madrac preko ko­

jeg je bila prebačena konjska koža. Na sredini su bili raznobojni jastuci, a uz uzglavlje gramofon s gomilom omota i razbacanih ploča. On se spusti na šarene jastuke i pogleda je odozdo. Prišla je stoliću gdje je stajala noćna lampica, pa je nju upalila umjesto velikog svjetla. Bilo je ugodnije. Zatim je stavila njegove ruže u veliku staklenu vazu okrnjena ruba. Prislonila ih je uz uzglavlje i njihov se miris raširio po sobi. Dok je tako sta­jala nad njim, pokušao je ocijeniti koliko se pro­mijenila. Protekla godina ostavila je snažan pečat na njoj. Premda je kao i prije bila vitka, djelo­vala je odiraslije.

»Imala je 14 godina kad je otišla«, mislio je gle­dajući njen pulover boje ciklame, ispod kojeg su se nazirale čvrste i ne više male grudi. Pod svjet­lom noćne lampe, utegnuta u traperice, dugih no­gu, nagnuta nad ormarićem iz kojeg je izvlačila bocu s pićem, djelovala je privlačno. Ipak, neka duboka sjena urezala se u njeno nježno lice. Uze­la je nekoliko jastuka s kreveta, pobacala ih na pod i sjela nasuprot njemu. Natočila mu je piće i uhvatila ga za ruku.

Mekan, topao dodir prstiju opet mu je uznemi­rio krv. Vani se čuo vjetar, a u sobi je vladala ti­šina.

— Sada se dobro osjećam. Da, sad se stvarno dobro osjećam — kao da je i sebe htjela uvjeriti.

2 Balkanska mafija 17

— Pričaj što se s tobom događalo sve ovo vrije­me?

— Zar ti nisi htjela mesni mnogo toga reći? — upita Martin.

— Jesam, ali moje nije lijepo.— Nije ni moje — brzo će on.— Svejedno, Mim čuti najprije sve o tebi. Ka­

ko su završile tvoje nevolje s Državnim centrom za fizičku kulturu?

On zausti da odgovori, ali mu onda Opet proju­riše pred očima slike nesimpatičnih lica.

— Nikako — procijedi stisnutih usnica.— A Falstaff, što je s njim? — opet ga upita

ona.On se snuždi. Falstaff se zvao njegov papagaj.— Nema više Falstaffa — reče tmurno. Raskop­

čao je svoju kožnu vjetrovku ispod Ikoje se po­kaže žućkasti pulover.

— Nema?— Ubili su ga tipovi iz Državnog centra. Htjeli

su me i na taj način prisiliti da nastupim.— Grozno! — reče Veronika i stisne mu jače

ruku. — Ali, ti si... ti si naprosto letio u onoj šumi. Zašto si toliko odbijao?

On opet htjede reći kako je u šumi bilo divno i drukčije, kalko je opijen prirodom i daleko od mnogobrojnih pogleda, naprosto mogao letjeti. Htjede reći kako su se ti tipovi grubo i ružno po­našali, ali ona je to manje-više znala. Jedino nije znala da mu je uspjelo jednom stvarno poletjeti. Svladati silu teže, srušiti sve zakone fizike i vinu­ti se u zrak. Učiniti nešto ravno čudu ili crnoj magiji, ali jednom, samo jednom, i nikad poslije. Imao je osjećaj da ta sposobnost još u njemu postoji. Kao neka pritajena, tajanstvena energija koju samo izuzetni trenutak može iznova aktivira­ti. Htjede joj to reći, ali se poboja da bi ispalo smiješno i nevjerojatno. On osjeti da ona još čeka odgovor i samo smrknuto reče:

— S tim se ljudima nije moglo. Osim toga, str­pali su mi i djeda u zatvor.

18

Veronika širom otvori oči.— I njega? Zašto?— Naši najdraži uglavnom su iza rešetaka.Na te riječi ona ‘povuče ruku i spusti glavu. On

je blago dodirne. Oči su joj bile vlažne.— Moj djed je izišao. Dobio je jedanaest mjese­

ci jer je bio istukao jednog funkcionera Državnog centra za fizičku kulturu. Htio je osvetiti Falstaffa.

— Jedanaest mjeseci? — začudila sa Veronika.— Sudac je rekao da je dobro prošao. Bilo bi

valjda manje da se nije radilo o funkcionaru. Već je mjesec dana kod kuće.

— Kako se osjeća?— Ne priča puno o tome, ali kao da više nije

onaj pravi. Vidiš, bili smo u pravom ratu. Zbog čega sjedi itvoj otac?

Ona se Sklupča do njegovih nogu. Vani se čuo fijuk vjetra i kotrljanje limenke po betonu.

— Ne znam, vjeruj mi, ne znam.— Kako ne znaš? — začudi se on. — Nisu ga

valjda iz čista mira?— Velim ti, ne znam. S mamom o tome uopće ne

govorim. Jedva se i viđamo. Ona živi svoj život.— Zar ga ne posjećujete? Koliko je dobio?— Još ništa. U istražnom je zatvoru i suđenje

tek slijedi. Ja ga posjećujem. Ona rijetko.— Zašto je takva? — oprezno će Martin1.— Ne znam. Možda je očajna zbog svega. On

je miran, tih, šutljiv, a ona snob. Možda ga više i ne voli?

— Nemoj tako. O tome ništa ne znaš.— Živim s njima, Martine! Vidjela sam. Zate­

kla sam ga jednom u sobi — zastala je i zamišlje­no se zagledala u zid. Onda nastavi: — Sjedio je na stolici i plakao. Bilo mu je užasno neugodno i izderao se na mene što sam ga zatekla. On koji nikad ne bi povisio ton! Bilo mi je strašno.

— Što ako se mama vrati? Prilično je kasno — oprezno reče on.

— Ne brini. Za nju je još rano — rekla je ci­nično. Onda nervozno dohvati torbicu koja je le-

2* 19

žala na stolici. Izvuče srebrnu tabakeru i onu pa­pirnatu vrećicu. On je čvrsto zgrabi za ruku. Ona pokuša otvoriti tabakeru, ali se njegov stisak po­jača.

— Hej! — viknula je ljutito. — Što ti je? Boli one.

— Nemoj to uzimati.— Jedan lagani »joint« će me opustiti.— Veronika, molim te!On ju je netremice gledao dok mu je ruka oba­

vijala njeno zapešće.Kao da se uplašila da ga je povrijedila, sve

stvari brzo potrpa u torbicu i zagrli ga.— Martine, nemoj se ljutiti.— Ne ljutim se — rekao je blago i pogladio ru­

kom mjesto gdje su ostali crveni otisci njegovih prstiju. — To me rastužuje. Možeš i bez toga. Ot­kad se drogiraš?

— Hej! — vikne opet ona, ali sad joj je glas bio veseo. — Pretvorio si me u narkomana. To je »trava«, Martine, obična mala »marica« koja ni­kom ne škodi.

— Mogla bi ti s vremenom postati preslaba.— Što to znači, s vremenom? Uzela sam deset-

-petnaest puta dosada. Shvaćaš to previše tragično.— Molim te da ipak prekineš.Ona ga je šutke i pozorno motrila.— Obećaj mi.— Dobro — rekla je nakon kraće šutnje. — Po­

kušat ću. Što ću, do vraga s ovim što mi je Bo- bo danas prodao?

— Tko?— Bobo. Jedan mali koji mućka s tim. Viđamo

se povremeno.— Viđaš se s njim?Osjetila je strogost u njegovom glasu. Spustio je

glavu među dlanove. Ona ga pomiluje po kosi.— Samo se viđamo. Ima jedno društvo s kojim

katkada popušim »travu«, slušam glazbu, popričam i ništa više. On mi je nabavlja. Stari mu je su-

20

dac. Jednom ga je izvukao kad ga je milicija uhva­tila na djelu. Mogao je nadrljati.

— Tatin sin — prezirno će Martin — za njih postoji imunitet.

— A ti si djedov unuk — nasmije se ona. On skoči kao oparen. Ljutito ju je gledao.

— Moj djed je pošten čovjek. Ono malo što ima, mukotrpno je zaradio. Kako možeš tako nešto re­ći? Ja ne trgujem drogom.

— Znam. Volim te. Sjedi.Ona ga povuče k sebi. Primakla je noge sasvim

uz njegove.— Ne misliš valjda da mi oni nešto znače? Ne­

mam gdje drugdje. Zašto si me pustio samu tako dugo? Znam da su puni love, švercaju ili im daju »starci«, uvijek je nekome stan slobodan... tako tuilumarimo d sve je bez veze.

On odmakne njenu glavu i zagleda joj se oštro u zjenice.

— Jesi li... — glas mu zamre, kao da se boji dovršiti rečenicu.

— Sto?— Jesi li s nekim... — opet nije izlazilo iz nje­

ga. Shvatila je što ga muči.— Jesam li spavala s nekim? To misliš?Lice joj se naglo uozbilji. Sad ona privuče nje­

govu glavu sasvim blizu svoje. Pogledi su im gro­zničavo gorjeli.

— Nisam, Martine.— A Beč? Bila si u Beču pola godine?— Mogla sam biti i dvije. Rekla sam da nisam,

jesi li gluh, nisam!! — Ljutito je vikala. Onda je sasvim tiho dodala: — Kad to budem učinila, bit će s nekim koga volim. Možda je romantično, mož­da glupo, ali jedino tako hoću.

Duboko je izdahnuo i uhvatio je čvrsto u zagr­ljaj. Optužili su se preko ležaja. Piće ga je ugri- jalo. Bilo mu je toplo, premda soba nije bila za­grijana.

— Voljela bih da ostaneš cijelu noć kod mene.

21

— I ja, ali djed bi se zabrinuo.Ležali su zagrljeni i nepomični, a vani je fiju-

kao vjetar.— Sutra ću posjetiti oca.— Poslije šlkole? — upita je on. Ona mu ne od­

govori. — Hoćeš li ići prije ili poslije škole? — ponovi. Ona se podigne, popravi svoj ljubičasti džemper i reče:

— Ne idem u školu.— Ne ideš u školu?! — zaprepasti se on.— Nisam se uspjela upisati igdje sam htjela. Pau­

zi rat ću ovu godinu.— Nevjerojatno! A tvoji? što su rekli?— Marna je najprije bila ljuta. Pokušala je neš­

to učiniti, ali bilo je kasno. Šimun ne zna...— Šimun? — začudi se Martin.— Moj otac. Neću mu ni reći. To bi ga još više

rastužilo.— Kako se to dogodilo?— Ne znam, neću nikoga kriviti. Spremala sam

ise, ali nije bilo dovoljno. Na direktorov razred ionako nisam mogla računati.

— Kakav »direktorov razred«? — opet se začudi Martin.

— Ti za to ne znaš? Zar toga u tvojoj školi ne­ma? čula sam da je svuda isto. Direktor ima pra­vo oformiti razred od najboljih učenika.

—• A nisu ga oformili?— Jesu, ali upali su oni s najboljim vezama i

najviše para. Svi znaju za tu korupciju, a nitko ništa ne poduzima niti može. Cijeli taj školski isistem jedna je Usrana kuhinja.

— Gadno.— Dok je tata bio na slobodi, ništa mi nije fa­

lilo. Sigurna sam .da je nevin.— Zbog čega su ga zapravo optužili?— Ne znam, a on ne želi ništa reći.— On je geolog, zar ne? — upita je Martin.— Da, bio je šef Geološkog instituta. Martine,

radio je pošteno kao crv, od jutra do mraka. Ne

22

mogu vjerovati da je nešto učinio. U zadnje vri­jeme je stalno putovao na teren, mislim, prije nego se (to dogodilo.

— Nešto su tražili?— Naftu. Ne znam zapravo puno. Trebali su da­

ti stručan nalaz o terenu za eksploataciju. Na­jednom ga je nešto zabrinulo. Postao je šutljiviji. Radio je dugo u noć na mapama. Nešto ga je griz­lo. Nije imao vremena ni za mene.

— Nije rekao što ga muči? Možda je rekao mami?

— Sumnjam. Čula sam jedne noći, prolazeći po­red njegove sobe — ona glavom pokaže u pravcu njenih vrata što su izlazila na hodnik — čula sam ga kako nervozno hoda i nešto mrmlja.

—• Čula si što je govorio?— Stalno je ponavljao: »Prokleta balkanska ma­

fija!«Martin se zamisli. Sjedili su šutke svaki u svo­

jem svijetu. On je pogleda ispod oka. Bilo mu je sad jasno otkud tolika sumornost na njenom inače veselom licu.

—■ Idem sutra s tobom do oca.— Ideš sa mnom?! — lice joj je prvi put za­

sjalo.— Moramo saznati o čemu se radi. Možda se ne­

što može učiniti. Ne možeš se samo tako prepus­titi sudbini.

Bacila mu se u zagrljaj. Osjeti kako joj je ti­jelo oživjelo, kalko ga dodiruju njene grudi, kako iz nje struji toplina i kako joj mišići drhte pod odjećom. Uzbudila ga je blizina i miris njene ko­že, kose, pulovera. Teškom se mukom svladavao da iz njega ne probije silna strast. Kao da je osjetila, ona se uzbuđeno dišući, odmakne i pri­đe gramofonu.

— Da stavim neku ploču?Postalo mu je toplo u sobici. Lice mu je gorjelo.— Radije mi nešto sviraj.— Sada? — začudila se. — Nisam cijelu vječ­

nost držala Violinu u rukama.

23

Ona se nasmije i s poda podigne gomilu notnog papira i kajdanki, pa jednu raširi na stalku. Ot­puhne oblak prašine s kutije i pažljivom kretnjom izvadi violinu.

— A da probam drugi put? — gledala je neo­dlučno. — Bit će grozno.

— Sada — rekao je on. — Zato što će onda drugi put biti oolje. Stvari su jednostavne. S ne­čim treba iznova početi, s nečim odmah prekinuti.

— Probat ću — rekla je veselo. Lice joj je po­novo oživjelo. Prislonila je violinu uz lijevi ob­raz i visoko podigla gudalo. Ruka joj je malo drhtala. On je naslagao jastuke pod leđa i prekri­žio ruke na grudima.

— Svirat ću ti »Bečki kapric« Fritza Kreislera. To je austrijski kompozitor, tu sam kompoziciju svirala pred seminarskom komisijom.

On ju je zadivljeno gledao. Kroz zatvorene pro­zore čuo se fijuk vjetra ulice, koji se harmo­nično uklapao u violinske tonove.

24

NEUMOLJIVI DJED

Sjedili su za stolom i u tišini jeli. Djed je, kao i obično, bio spremio ručak. Na tanjurima je bila kuhana govedina i blitva. Martin je preko zalogaja povremeno pogledavao u djeda. Djed je prinosio vilicom komade mesa i žile su na njego­vim jakim rukama iskakale kao metalne cijevi pu­ne plave teikućine. Bio je to vitalan i čvrst starac, svijetlih očiju i izborana lica, na kojem se vidje­lo da ga život nije štedio. On se, brinuo za Mar- tina, on ga je štitio i savjetovao, kuhao ukusna jela i dijelio s njim i dobro i zlo. Penzionirani brodski kuhar, dobar je broj godina proveo valja­jući se svim morima svijeta na velikim prekoocean­skim brodovima. Život mu je bio ispunjen doživ­ljajima, tijelo ožiljcima iz raznih luka i Martin je dobro znao mnoge djedove priče s putovanja. Djed je bio jedini pred kojim nije morao ništa tajiti i s kojim je mogao raspraviti sve svoje probleme. Sada mu riječi nisu išle preko usta. Sputavao ga je odsutan djedov pogled, ali isto tako i spo­znaja da ga ne smije ponovo uvlačiti u probleme u koje je zapala Veronika.

Prvi zatvor u djedovu životu ostavio je na nje­mu vidljiv trag. Kao da je izgubio nešto od svoje snage, postao melankoličan. Zato je Martin i okli­jevao, vrpoljio se na stolici i teško gutao.

— Djede — rekao je i dotakao ga po izbočenim olanoima šake — moram ti nešto reći.

Djed svme pogled s prozora u kojem su se vi­djele dvije velike grane bora što je rastao u dvo­

25

rištu. Prošao je svojim svijetlim pogledom poput lasera preko unukova lica. Poznavao ga je u dušu.

— Imaš problema? — nastojao je upitati neza­interesirano.

— U stvari... nemam ... nemam baš ja osobno, ali ima, točno je, proiblema ima — petljao je Mar­tin. Rukama je zbunjeno vrtio čuperak kose koji mu je visio preko čela.

— Martine, mene zanimaju samo tvoji problemi. Za ostale neka se brine tko hoće.

— Ali, djede — naglo će Martin — to su pro­blemi, hoću reći, nevolje, nekog do koga je meni stalo.

— Zar ih baš ja moram rješavati? Znaš da se ne želim više ni u šta upuštati.

— Djede, molim te, nisam ti još ni rekao o če­mu se radi.

— Točno, ali nisi rekao niti o kome se radi.Martin opet zašuti. Zagleda se u djeda kao da

želi dokučiti da li je on doista toliko ozlojeđen što je ležao u zatvoru da ga ništa više ne može ganuti, ili se boji svoje urođene osjećajnosti. Na licu starog brodskog kuhara nije se micao niti je­dan mišić.

— Sjećaš li se Veronike? — napokon prozbori Martin. Djed s mukom zadrža osmijeh iza kame­ne fasade lica. Slutio je gdje leži problem. Znao je za ljubav i simpatije koje je njegov unuk ga­jio spram te djevojke, koju doduše on nikad nije vidio. Bio je svjedok njegove tsnuždenosti i bez- voljnosti kad je ona bila otišla n'a seminar violi­ne u Beč.

— To je ona djevojčica što svira violinu? Zar se vratila iz Beča?

Martin potvrdi glavom.— Dobro — opet će djed — ako ima nekih pro­

blema, nek joj pomognu roditelji.— O tome se upravo i radi. Njih nema.Djed se naglo trgne. Kroz njegovu kamenu mas­

ku najednom se probi istinski grč zabrinutosti.— Nema ih? Kako nema?

26

— Isto ikao da ih nema.— 'Ajde do vraga, već si me uplašio da im se

nešto dogodilo.— Na neki način i jest. Majka nije previše za­

brinuta za nju, a Otac je ,u zatvoru.Sad djed privuče stolicu i zagleda se u krupne

oči svog unuka. Spominjanje zatvora pobuđivalo je u njemu neugodna čuvstva.

— Šta to govoriš? Kakvom zatvoru?— Istražnom, proces tek treba početi.— Što je učinio?— Ne znam. To ne zna ni Veronika. Bio je di­

rektor Geološkog instituta i onda je na ispitivanju terena u ...

— Direktor? — ubaci se djed. — Ako je bio direktor, onda su stvari jasne. Krao je. Ljudi na takvim položajima kradu, to se zna.

— Veronika se zaklinje da je nevin, da je poš­ten.

— Otac joj je, što joj drugo preostaje? — nemi­losrdno će djed.

— Ne vjerujem. Ne bi mi ona lagala. Osim to­ga, treba joj pomoći. Sama je, shvaćaš, sama, u velikoj nevolji i propast će ako joj netko ne po­mogne.

— Tu su socijalni radnici.— Kakvi vražji radnici? — plane Martin. Oči

su mu divlje svjetlucale. — Djede, molim te, ne­moj tako površno suditi. To je ozbiljno. Velim ti, moramo joj pomoći.

— Kako to mi? Što bih ja tu mogao učiniti? — ozbiljno upita djed.

Sad se i Martin zamisli. Možda se doista radi o najobičnijoj pljački društvene imovine kakve svaki dan pune stupce novina? Zar da se založi za takva čovjeka? Ali u pitanju je Veronika. Njoj je po­trebna pomoć.

— Trebalo ... trebalo bi učiniti nešto za nju.— Što? Preseliti je k nama? Oteti joj oca iz

zatvora?

27

— Zar i ti nisi nevin odležao? — raspali se Martin.

— Nisam nevin. Istukao sam čovjeka.— Da on nije bio ono što je bio, dobio bi ti

upola manje... Uostalom, ako nećeš, ne moraš — glas mu je podrhtavao od uzbuđenja. — Ja ću joj pomoći, pa makar kako.

— Makar kaiko se nikome ne može pomoći. Osim toga, meni je takvih avantura dosta. Kada bi po­stojao neki točno određen i moguć način da se pomogne, onda još hajde-de. Ali ovako... u zra­ku, bez ikakvih činjenica, na temelju osjećaja jed­ne osjetljive djevojčice? Ne, od toga nema ništa.

— Znači, nećeš? — Martin ga oštro pogleda.— Nisam rekao da neću. Nemoj nagliti. Rekao

sam da ne znam kako bih pomogao, a za igru privatna istražitelja nemam ni volje ni energije.

Martin ušuti. Koliko god su ga te riječi žalosti­le, nije im mogao opovrći razumnost. Ali on je bio obećao pomoći Veronici i prije bi sebi odgri­zao jezik nego se povukao poput kukavice. Dogo­vorili su se da zajednički posjete njena oca u istražnom zatvoru. Nema pravo biti ljut na djeda. Njegovi su argumenti točni. A mora da se i umo­rio. Martin se nalazio pred gustom i mračnom šu­mom. Osjećao je da sa šesnaest godina čovjek i nije baš svemoćan. Pogledao je sat na ormaru više djedove glave. Imao je još trideset minuta do sa­stanka s Veronikom. Ustao je od stola. Djed ga je gledao.

— Imam sastanak.Krenuo je prema svojoj sobi.— S njom? — upita djed. Martin potvrdi gla­

vom. — Molim te da ne činiš ništa nepromiš­ljeno.

— Ne brini — uzvratio je Martin kratko i za­tvorio vrata za sobom.

28

U ISTRAŽNOM ZATVORU

Premda je došao nekoliko minuta ranije, Vero­nika je već čekala na dogovorenom mjestu. Bio je to mali kafić u parku nedaleko od Okružnog suda. Vidio ju je kroz izlog kako pije voćni sok i nervozno gleda prolaznike. Tek kad ga je pri­mijetila, lice joj se razvedrilo i usta razvukla u osmijeh. Mahnula mu je rukom i izašla.

— Ako ne želiš što popiti, možemo odmah kre­nuti.

Odmahnuo je glavom i oni se uputiše prema zgra­di Okružnog suda. Hodali su po lišću koje je sa­svim bilo prekrilo put kroz drvored gigantskih pla­tana čije su krošnje bile sive i opustjele. Gusti lisnati pokrivač šuštao im je pod nogama. Veli­ka fontana u sredini parka iz koje ljeti prska voda, bila je sada tiha.

Na klupama uzduž parka sjedili su stariji ljudi u razgovoru i pokoji putnik s prtljagom, a na tra­tini oko fontane jurila su dva psa veselo lajući. Oni su šutke hodali. Kad su došli do velikih, ka­menih stepenica što vode u sud, Martin zastane i upita:

— Neće li ga smetati što si me dovela?— Ni govora — uzvratila je i brzo ga povukla

rukom, kao da se boji da će joj pobjeći. Unutra je bilo hladnije nego vani. Možda zbog tišine, sivi­la, hladnog mramornog poda i koraka koji su od­jekivali dugačkim hodnikom. Pored oglasnih ploča što su visdle na zidu, stajalo je desetak muškaraca i žena koji su imali zakazane sastanke sa svojima iza zatvorskih vrata, čelična vrata istražnog zatvo­

29

ra djelovala su doista impresivno. Teška i masiv­na, otvorila su se gotovo bešumno i na njima se pojavio mi'licajac u uniformi. Ljudi su mu šutke prišli i predali ceduljice na kojima su bile pro­pusnice istražnog suca za razgovor s optuženima. Martin i Veronika zbunjeno su se ogledavali na sve strane. Ulazilo se pet po pet i oni uđoše u prvoj grupi. Sobica u kojoj su se našli bila je bijelih zidova, a prepolavijala ju je od stropa do poda velika ploha neprobojnog stakla usađena u drveni okvir. Na mjestu gdje se staklo sastajalo s .drvom, bio je otvor toliko velik da si jedva mogao dotaknuti vrške prstiju onoga s druge stra­ne. Uz stablo su bile stolice. Posjetioci zauzeše mjesta. Stražar je stao sa strane, gotovo u kut, ali je Martin osjećao njegov ukočen pogled na le­đima. Svi su u tišini čekali da se pritvorenici po­jave s druge strane. Vrata su ’se otvorila i pet su­mornih prilika približi se prozirnom staklenom zi­du. U sobici zabrujaše glasovi. Visok, blijed čo­vjek guste smeđe kose prevučene sjedinama i du­guljasta sjetna lica, spazi ih i hitro priđe. Lice mu obasja smiješak i veselo mahne rukom.

— Tata — gotovo .uzvikne Veronika i nasloni dla­nove na staklo, dok joj se oči ispuniše suzama. Martin joj neprimjetno stisne rUku. Otac se sjet­no smiješio s druge strane. Pogledao je znatiželj­no Martina i prijazno mu klimnuo glavom. Martin šutke odzdravl.

— To je Martin — opet se javi Veronika — moj ... moj prijatelj.

— Čuo sam već za tebe — javi ce otac. — Ve­ronika te ije često 'spominjala.

Čuli su ga vrlo dobro iako je staklo bilo nepro­bojno. Martin .uoči na njemu velike zelene, pro­dorne oči, iste onakve kakvim ga je Veronika gle­dala. Sličnost (između oca i kćeri bila je u tim oči­ma očita. Martin je ocijenio da mu ije najviše če­trdeset i pet godina.

30

— Kaiko ti je? 'Da 'li ti što treba? — pitala je Veronika dodirujući mu prste u onom malom ot- 'voru.

— Sa mnom je sve u redu — nastojao je otac reći bezbrižno — reoi ml radije što ima novo kod tebe?

— Ništa.— Kaiko je u školi? Sigurno imaš puno za učiti?— U školi? — ponovi Veronika i njen glas od­

jeknu šuplje i odsutno. Otac je prodorno pogle­da. Očima odbludi iza njegove glave.

— Nadam se da je s ocjenama sve u redu?Martin je vidio da Veronika djelulje kao hipno­

tizirana. Nije stigla prirediti nikakvu laž.— Ona uči dobro. Ne morate za nju brinuti —

uskočio je Martin i ponovo joj neprimjetno sti­snuo ruku. Trgla se kao probuđena i, zbunjeno se nasmlijaiVši, potvrdila glavom.

— A violina? Sigurno ne vježbaš mnogo? Možda uopće ne sviraiš, ha?

On joj priprijeti prstom, ikao da se ljuti, iako mu je oko usana igrao smiješak.

— Tata, dokle ćeš biti ovdje?On ne odgovori odmah. Pogled mu se preselio

s njenog na Martinovo lice.— Sve dok traje istraga — reče tihim glasom.— Što to znači? — uzbuđeno je pitala Veronika.

— Rekli su dva mjeseca, a prošlo je dva i pol.— Produžili su — mimo odgovori otac.— Zašto? Ionako nisi /kriv. Zašto već ne počne

suđenje?Veronikin glas je opet zatreperio. Martin je po­

gleda. Oči su joj bile svijetle od suza ikoje je s naporom zaustavljala. Otac okrene malo glavu u stranu, Martinu se učini da su se i njemu oči ovla- žifle. Čuli su se prigušeni razgovori dragih posje­tilaca i Martin pogledom potraži stražara. Bio je nepomičan u svom kutu.

— Neću da se time previše mučiš — reče otac.— Bit će dobro. Ti uči, sviraj, redovito jedi i ču­

31

vaj svoje zdravlje. — Malo je zastao. — Kako je mama?

Martin je osjetio da pita bojažljivo, kao da mu je neugodno pred njim.

— Dobro je — suho odvrati Veronika. — Ona je dobro. Ako ti nešto treba, reci da ti donesem.

— Dovoljno mi je da te vidim. Martine, pripa­zi da ne napravi kakvu glupost.

— Neće — spremno odgovori Martin.— Kako je sve to gadno — promrmlja sebi u

bradu otac.— Možda bismo vam mogli pomoći? — reče Mar­

tin i osjeti kako mu crvenilo osvaja lice.— Pomoći? — začudi se otac.— Da zajednički nešto učinimo za tebe — do-

metne Veronika.On je šutio i gledao ih. Zadovoljni smiješak raz­

lije mu se licem i prvi se put izgubi trag sjete.— Ne, hvala vam, dragi moji, nema se tu što

učiniti. Pomoći ćete mi ako budete pazili na sebe. To će me najviše Obradovati. A ovo ostalo — za­stane i ođluta pogledom — ne, ne... ostalo je su­više prijavo i ružno. Nemate vi tu što učiniti.

— Baš zato — stisne Martin šake.Širnun, Veronikin otac, nasmije se. Gledao je

sa simpatijom tog momka i nježno lice svoje kćeri što je stajala kraj njega. Dirnula ga je njihova dobra namjera. Stajali su spremni i napeti poput luka da se bore za njega. To ga je ispunilo osje­ćajem sreće. Zavukao je oba dlana pod prorez na staklu i nježno dotaknuo njihove ruke.

— Ako baš navaljujete, dobro, učinite mi nešto. Veronika zamoli mamu da pita svog direktora u poduzeću za jednu uslugu. On je dobar sa sucem Smetljarevtićem, pa bi. .

— S kim? — prekine Veronika.— Smetljarevićem. Vladimirom Smeti jarevićem.

On je istražni sudac u mom slučaju. Obavlja izvi­đaj i produžio mi je pritvor za još mjesec dana.

32

Neka mama zamoli svog direktora da sazna da li će istraga završiti u tom roku.

Zadnje je riječi otac rekao prigušenim glasom, premda je u sobi bio žamor.

— Ne brini — prihvati Veronika.Otac se odmakne od stakla. Martin primijeti da

se stražar u kutu pomaknuo. Cipele su mu zastru- gale po podu Ikao diskretan' znak da je razgovor završen.

— Idite sad, djeco moja — rekao je otac, a Mar­tin primijeti kako mu je sjeta opet obuzela lice. Najednom se nekako pognuo, opustio ruke niz tije­lo i utonuo u misli. Veronika mu pošalje rukom poljubac. Oči joj se ponovo zamutiše. Martin mah­ne, a drugom rukom čvrsto uhvati njen dlan. Bio je vlažan i vruć. Grčevito mu je uzvratila stisak. Otac je izašao. Za njim je otišao još jedan čo­vjek, isto tako pognut i siv, samo s kraćom kosom i niži. Ostali su i dalje razgovarali. Oni krenuše prema Mazu. Martin se borio sa željom da se okre­ne i još jednom pogleda stražara. Znao je da ih prati pogledom, da stoji u kutu i osjeća se nad­moćno. Ili možda naprosto bezvoljno i bez po­sebne naslade obavlja svoj svakodnevni posao?

Martin je zatvorio masivna vrata za sobom a da se nije okrenuo. Dok su silazili kamenim stepeni­cama suda, podigao se lagan vjetar li uskovitlao lišće u parku. Veronika naglo zastane, zamisli se i reče:

— Kako je rekao da se zove sudac.. . Smetija- rević? — Onda se udari dlanom po čelu. — Da, kako se samo nisam sjetila. Ime mi je bilo tako poznato. To je otac mojeg znanca!

— Kojeg? — upita Martin.— Bobe, onog što petlja s drogom. Rekla sam

ti da mu je stari sudac i da ga je jednom izvukao liz dreka.

— Sigurna si?

3 Balkanska mafija 33

— Sto posto. On se preziva Smetljarević, a dva suca s takvim prezimenom sigurno ne postoje... D a . . . da . . . umjesto mame, može to Bobo učiniti.

Martin ništa ne odgovori. Sišli su kamenim ste­penicama. Pod nogama zašuštalo im je lišće.

34

TAJANSTVENI ŠVICARAC

Sumrak se tek hvatao kad se raskošno osvijet­ljenoj zgradi hotela INTERCONTINENTAL pribli­žio bijeli mercedes, čiji se lim sjajio kao da je tog trenutka izašao ispod čekića. Nečujno je pro­klizio pored glavnog ulaza i zaustavio se na prvom slobodnom mjestu na parkiralištu. Na okrugloj bi­jeloj tablici stajalo je CH, Švicarska. Iz njega je isto tako bešumno izašao elegantan čovjek, ured­no počešljan na stranu. Bio je nizak, premda nije bio debeo, djelovao je dežmekasto. Brada mu je bila spojena s vratom, gotovo da nije imao podbrat- ka. Ispod povijenog povećeg nosa, stršili su ured­no ošišani brci. Kroz naočale s velikim, smeđim okvirom, svjetlucale su sitne, živahne oči. Zalupi vratima i samo s manjim koferom u ruci uputi se prema ulazu. Korak mu je bio sitan i mek, go­tovo isto tako bešuman kao i rad njegovih luksuz­nih kola. Livrirani portir na osvijetljenom ulazu ljubazno se nasmijao i htio preuzeti torbu, ali ga on gestom zaustavi i produži prema recepciji. Pre­dvorje je bilo prostrano, svijetlo, a uz niske sto­love i bar sjedili su hotelski gosti i drugi namjer­nici. Neki su potiho razgovarali, neki čitali i pi­juckali, a po sjajnom mramornom podu promicali su hitri koraci hotelskog osoblja. Niski čovjek iz švicarskog mercedesa pruži pasoš recepcionaru ko­ji se uslužno rasmliješi. Recepcionar mu dade ključ sobe i Švicarac se uputi prema liftu. Tada začu­je iza sebe glas:

— Gospodine Tellemanne ...

3* 35

Bio je to recepcionar u čijoj je ruci bila bijela ceduljica. Švicarac se vrati.

— Gospodine Teilemanne, ovo je poruka za vas — recepcionar je govorio tečnim njemačkim.

— Kada je stigla? — kratko ga upita Švicarac.— Prije nepun sat.— Hvala — odvrati gospodin Telilemann i strpa

ceduljicu u džep. U liftu je razmota i pročita. Bi­la je samo jedna rečenica, ovaj put na engles­kom: »Mislio sam da si već stigao, ali doći ću opet u 20 sati. Pozdrav Andrija.«

On pedantno ponovo presavine cedulju i vrati je u džep. Lift se zaustavi i on produži hodnikom, dok su mu mala stopala jedva upadala u debeli sag. Otključao je vrata sobe, zatvorio ih, odložio torbu i raširio zavjesu na prozoru. Sjeo je na sto­licu, protrljao oči ispod naočala i zagledao se u svjetlucavu panoramu grada. Mrak još nije bio sa­svim nalegao na kuće i u daljini se vidjela viju­gava traka rijeke s nekoliko mostova preko kojih su hujali automobili a tramvaji. Sa sjeverne stra­ne dizali su se šumoviti obronci iz Ikojih je str- šao televizijski toranj, ikao da je itko zabio gigant­sku iglu u zemlju. Dva vitka, elegantna zvonika ka­tedrale bila su slabo osvijetljena, a nedaleko od njih, u šarenom svjetlu kupao se vrh staklenog nebodera. Prepustio se ugodnom raspoloženju uži­vajući u tišini i pogledu s visine na grad. Nije primijetio kako vrijeme odmiče. Tad ga prene ku­canje na vratima. Bila lje minuta do osam.

Otvori vrata i pred njim se pojavi nasmijano lice visokog tipa u sportskom odijelu, čovjek se smijao širokim osmijehom i to je njegovom pre­planulom i grubom licu davalo samouvjeren izraz. Imao je široka ramena i krupne šake a kretnje su mu bile elastične, kao da je upravo izišao iz gim­nastičke dvorane.

— Brend, my dear firiemd! — uskliknuo je ve­selo glasom i htio zagrliti prijatelja, ali se mali Švicarac makne u stranu i pruži mu ruku.

36

— Niče to see you again, Andrija! — rekao je naglašavajući R dok je izgovarao teško ime. Za­tvore vrata i sjednu svaki na svoju stolicu kraj sto­lića u sredini sdbe.

— Točan si kao moj sat, Andrija — nastavi go­spodin Tellemann pokušavajući u svoje ozbiljno li­ce punašnih obraza unijeti smiješak

Pri tom je okretao zlatni ilanac na zglobu za­jedno sa satom, čiji se mehanizam nije čuo kao nii mercedesov.

— Ha, takav sam — Andrija veselo slegne širo­kim ramenima.

—- Dogovor je dogovor. Kako si putovao?— Dobro, ali samo do vaše granice. Onda sam

naletio na nešto što nigdje u pristojnom svijetu ne nazivaju cestom. Izmorila me kao da sam na konju prošao kroz gudure. Loše su vam ceste.

Andrija samo prezirno odmahne rukom želeći dati do znanja malom Švicarcu da se potpuno sla­že s njim. Brend Tellemann otvori svoj mali ko­fer i pruži Andriji jednu kutijicu.

— Mali poklon za Jelenu.Andrija prihvati kutijicu.— Mali? — reče hineći prijekor. — Ti ne znaš

donijeti mali poklon.— Čuo sam jednom neku staru poslovicu —

reče živahno gospodin Tellemann. — »Ne zaboravi žene svojih prijatelja«. Toga se uvijek držim.

Obojica se nasmijaše, a pri tom Andrijin smijeh odjeknu sobom kao grmljavina. Htjede opet znan­ca potapšati po ramenu, ali ga Švicarac zaustavi pogledom i on spusti ruku. Gledali su se u tišini, a onda gospodin Tellemann ozbiljnim glasam pro­govori:

— Trebalo bi stvar požuriti. Je li ugovor pot­pisan?

— Nema problema. Danas sam telefonski razgo­varao s nijiim.

— Telefonski?! Zar on nije ovdje?— Nije. Morao je ostati na nekom sastanku, ali,

vjeruj mi, nema problema. Jesi Ii donio čekove?

37

— Andrijine oči bljesnuše. Konverzacija je tekla na dobrom engleskom jeziku. Mali Švicarac nas­tavi tonom u kojem se osjećala ljutnja.

— Nema problema, nema problema! To je naj­češća rečenica tu kod vas. A ja ti moram na žalost reći da problema ima i da će problema s čeko­vima biti sve dok se ugovor ne potpiše.

— Ali, Brend, ito je gotova stvar. On to mora samo još kroz neka tijela u općini progurati. Naš ti je sistem odlučivanja zapetljan, ali to je sve sad puka formalnost. Znači, nisi donio čekove? — ra­zočarano će Andrija. Brend Tellemann izvadi iz malog kofera kožni fascikl. Pažljivo izvuče iz nje­ga pet zelenkastih, duguljastih papira s imenom švicarske banke preko cijele stranice. Poslaže ih jedan kraj drugog na stol ispred Andrijinih očiju koje su bljeskale kao zjenice divlje mačke.

— Tu su! Investbanka u Ziirichu. Naznačene su sume, imena, svakome kako je dogovoreno, nedo­staje samo potpis firme i žig. Kao i na ugovoru. Ali bez potpisa i žiga to su bezvrijedni papiri. Vaš ugovor — naši čekovi. S tim se stvarima ne mo­žemo šaliti.

Andrija je buljio u zelene papire na stolu, či­nili su mu se gotovo nestvarni. Pogleda tamo gdje je pisalo njegovo ime: Andrija Kradović i sumu u dolarima koja je bila ispisana ispod imena. Sitne kapljice znoja orosiše mu čelo. On proguta plju­vačku i proknklja:

— Ali, Brend... možda je moglo ... velim ti, to je čista formalnost. Ja sam ga požurivao. To je sto posto riješena stvar. Sutra, možda preko­sutra, najkasnije za par dana. Mogao si riješiti to sa čekovima. Mi se poznajemo. Znamo se već se­dam, više, osam godina, od onog skijanja u Bad Kleinkircheimu. Lani sam ti dao ideju za sve, zar mi ne vjeruješ?

— Andrija, to je posao! Shvaćaš? Ogroman po­sao, i tu ne smije biti nikakvih propusta. Ne hih to učinio da je i za moju mamu. Napokon, što hoćeš? — On zgrabi jedan zelenkasti papir i zavr­

38

ti mu ga pred nosom. — Eto, tu je i moj dio! Zar bih radio protiv sebe? Zar se meni odugovlači? Ali s ovako velikim poslom nema šale. Pedeset mi­lijuna!! Pedeset milijuna dolara! Tu .glave padaju ako se radi neozbiljno.

Andrija je ušutio i zaneseno i dalje buljio u ma­gične papire koji bez potpisa firme i žiga nisu niš­ta vrijedili.

— Ja sam tu, na koncu, glavni posrednik, zar ne? — opet će gospodin Tellemann. — Isposlovao sam kraljevsku proviziju za sve. Posao ide pre­ko mene i ja ne mogu svoje ime stavljati na kocku. Firma će staviti potpis čim vaši potpišu ugovor.

— A postrojenja?— Već su pripremljena za transport, čeka se

samo ugovor.— Do vraga! — srdito izbaci Andrija i udari ša­

kom o šaku. — Moram mu .sjesti na leđa da to što prije progura. Ne smijemo više otezati.

Bretnd Tellemann elegantnom kretnjom pokupi svih pet zelenih čekova i vrati ih u kožni fascikl.

Andrija se digne sa stolice i prošeta velikim ko­racima po sobi. Mali Švicarac pratio ga je svojim živahnim očima iza naočala. Andrija je zbunjeno grizao usnu i udarao šakom po raširenom dlanu druge ruke.

— Postrojenja su, dakle, spremna? — pitao je više reda radi.

— Već sam ti rekao — mimo uzvrati Telle­mann. — Sve stoji i čeka. Nova ambalaža, nova glazura. Sve stvarno izgleda kao novo, kao da je netom izašlo iz tvornice. Komplet jednosekcijskih turbinskih bušilica s vretenom, rotary sistem, sa cijevima i pripadajućim kompletima cijevi za za­štitu bušotine, tako zvani carings. Zatim svi dije­lovi za gradnju tridesetmetarskih tornjeva skupa s postrojenjima za pridržavanje i izvlačenje cijevi, pogonskim i kontrolnim uređajima. Napokon, pre­ma dogovoru, i kompletna mala rafinerija loživih

39

ulja, koja sadrži postrojenje za destilaciju, za sla­đe® je ...

— Dobro, dobro — prekne Andrija tiradu malog Švicarca i nestrpljivo ispruži široki dlan, kao da mu želli začepiti usta. — Ionako se u to ne razu­mijem. što se tiče slađenja, meni će biti slatko tek kad mi ček bude u rukama. Meni je važna lo­va, Brend, shvaćaš, lova!!

Oči su mu svijetlile kao da su od fosfora.— Svima je važna lova, Andrija — nasmije se

Švicarac — nitko to ne radi badava. Ti bar ne možeš reći da oskudijevaš. Kuća s tenis-igralištem, najnoviji BMW, vila na mom, ma što vila, ako je onakva kao na fotografijama, to je mali dvorac s privatnom plažom, borovima i gliserom. A sve od jednog butika!? Zar ti stvarno tako dobro ide?

Andrija bespomoćno slegne ramenima, kao da ni­je za to nimalo kriv.

— Ha, snalazim se.— To je život kakav ni u Švicarskoj ne bi mo­

gao voditi, i to samo od jednog dućančića za od­jeću i kožu. Zar to nikome ovdje ne upada u oči?

— To nije moj problem. Metode su mi još uvi­jek efikasne — reče Andrija i iskesi se zadovoljno. Bahato se isprsi i žabi palce u revere sportskog sakoa. Švicarac ga je gledao; na njegovom se pu­našnom licu bez podbratka na trenutak pojavi gri­masa prezira, ali je on brzo pretvori u smiješak.

— Kad toliko voliš lovu, onda se pobrini da ona što prije stigne.

— I hoću! Ne brini — pucne Andrija prstima. Ovaj put je to stvarno lova. Brend, prijatelju sta­ri, izlaziš li nekud večeras?

— Zašto? — upita Tellemann.— Mislio sam, ako želiš, da dođeš k nama. Vo­

lio bih ti pokazati dvije prekrasne porculanske ki­neske vaze. Kupio sam ih prošli mjesec od jedne stare babe. Dinastija Ming iz XIV stoljeća, provje­rio sam u muzeju. Stara ih je jedva prodala. Cmiz­drila je da je to obiteljska uspomena, da joj se

40

srce para, ali je bila bez love i dobio sam ih kao na poklon.

— Vozio sam cijelo vrijeme iz Ziiricha. Stvarno sam umoran i želim se što prije ispružiti.

On izvadi iz džepa malu bočicu i na šaku istre­se dvije male žute pilule.

— Još uvijek poteškoće sa srcem? — upita ga Andrija.

Tellemann potvrdi glavom i ubaci pilulice jednu za drugom u usta. Proguta ih bez vode.

— Ne bih se smio uzrujavati, ali u ovom poslu je to nemoguće. Još jedan infarkt — reče on i lice mu poprimi umoran izraz — bio bi sigurno poguban.

— čuvaj se. Sutra te čelkamo — pucnu prstima Andrija. — Smatraj tu stvar završenom.

— U redu, Andrija — reče Tellemann i okrene se svom malom koferu da izvadi pidžamu i tor­bicu s toaletnim priborom. Bio je to očit znak da želi ostati sam i da ga umor sve jače svladava. An­drija se okrene na petama i, nonšalantno zabivši ruku u džep od kaputa, krene prema vratima.

— Good night, my finiend! — reče prije nego ih je zatvorio za sobom.

Brend Tellemann samo kratko odvrati:— Night!Noć se već doista bila spustila. Brend Tellemann

gotovo ljutit om kretnjom navuče zavjesu preko ci­jelog prozora, kao da se želi zaštititi i od onog svjetlucanja ispred velike zgrade hotela.

41

SPIS SUCA SMETLJAREVICA

Martin i Veronika stajali su naslonjeni na že­ljeznu ogradu što okružuje dvorište fakulteta, po­dalje od bučne, šarene gomile što se tiskala ispred velikih, staklenih prozora prepune kavane. Bilo je to sastajalište mladeži, uglavnom one s dubokim džepovima, modernom odjećom, motorima i auto­mobilima posuđenim ili kupljenim »tatinim« para­ma. Tu su navraćale pjevačke zvijezde rock-sasta- va, manekenke i mladi glumci, šverceri i narko­mani, kojekakvi mešetari i zgubidani svih boja i vrsta. Stajali su tako satima ili se muvali na ma­lom prostoru izmjenjujući pozdrave i škrte reče­nice, s maskom dosade i blaziranosti na licu. Ne­ki su šetali svoju novu odjeću, cipele, majice, hla­če i haljine kupljene u inozemstvu, neki su na­prosto šutjeli, sjedili na betonskim kockama u ko­jima je ljeti raslo cvijeće i satima buljili pred se­be. Bilo je to gotovo posvećeno mjesto, koje Mar­tin nije volio. Nije volio sve te »mamine« i »ta­tine« sinove i kćeri, što se previjaju i prepotentno smiju, tapšu po ramenima i blebeću gluposti. Dr­žao ih je razmaženim i nezanimljivim i, što je naj­gore, lažnim.

— Kako im se da cijelu večer tu prostajati? — rekao je Veronici koja je pogledom kružila po mnoštvu glava. U njihovoj blizini četiri su mladi­ća u kožnim jaknama i kacigama stajali naslo­njeni na teške motore i razgovarali. Veronika je prelazila pogledom s lica na lice neće li napokon ugledati svog znanca Bobu Smetljarevića. Dogovo­rili su se telefonom da se nađu ovdje i nestrplji­

42

vo je pogledavala na veliki sat. Bobo će joj doni­jeti vijest o eventualnom produžetku istražnog za­tvora. Vladimir Smetljarević, istražni sudac u slu­čaju njena oca, bio je rođeni otac Bobe Smetlja- revića. On joj je sveto obećao da će saznati što joj treba i zato ga čeka kao na iglama. Najednom ispruži ruku prema gomili.

— Eno ga, Martine, pničekaj me, odmah ću doći.Martin' je jedva stigao pogledati u smjeru koji

mu je bila pokazala rukom. Tamo je stajao mr­šav mladić, kukasta nosa i izrazito crne kose. Bila je dugačka i u rijetkim pramenovima padala mu niz vrat. Uz njega su stajala još dva mladića i jed­na djevojka. On je očito vodio glavnu riječ jer je široko gestikulirao, a oni su ga smijehom pratili. Martin zabije ruke u džepove i pogleda u pravcu fakulteta, ne bi ii suspregnuo zlovolju koja ga je naglo uhvatila. Drugim okom i dalje je motrio Ve­roniku kako prilazi, kako je crnokosi Bobo ljubi u obraz i kako se svi okreću u njegovom smjeru.

— Imaš sramežljivog prijatelja, Veronika — smi­jao se Bobo.

— Pusti sad to. Reci što je s onim?Ali Bobo je gledao Martina i čupkao prstima

sintetsko krzno njene bijele bundice.— Hajde, pozovi ga, nek dođe. Nismo kanibali.

Osim toga, imam dobru »travu« — reče nešto ti­šim glasom.

— Budi ozbiljan, Bobo. Što je s istragom?— Ozbiljan, ozbiljan — uporan je bio crnokosi

momak — zar stvarno nećeš malo? Dat ću ti is­pod cijene.

— Neću! — odrješito odbije Veronika, a lice joj oblije crvenilo. Ljutito ga je gledala. Svi su se nasmijali.

— No ... no, dobro, nemoj tako oštro — nasta­vio je Bobo podrugljivo — za starog pitaš? — Na­glo se uozbiljio, sitne crne oči, kao dva mala ko­mada ugljena, uperio je u njeno lice. — Ništa nisam uspio saznati.

43

— Zar ga nisi pitao? — drhtavim gjlasom upita Veronika.

— Jesam. Rekao sam da me je prijateljica za­molila, jer se radi o njenom ocu. Nije odgovorio, ali se naljutio. Rekao je da je istražni sudac, a ne šalter za informacije, i još jednom me poslao k vragu. Sve u svemu, nisam se baš proslavio tim pitanjem.

— Šteta — promrmlja Veronika. Osjetila je ka­ko joj se oči ponovo pune suzama. Okrenula je glavu u stranu.

— Učinio sam što sam mogao. Žao mi je, Vero­nika — rekao je prvi put normalnim glasom Bo- bo, ali je brzo promijenio ploču. — Hoćeš s na­ma, ili ćeš s njim u šetnju pod zvijezdama?

— Kamo ćete večeras? — automatski odvrati Ve­ronika.

— Tulum je kod Gaše — on glavom pokaže na jednog od one dvojice.

—- Ne... ne znam, pitat ću Martina, ako on bude htio, možda ...

Okrenula se i prešla cestu koja ju je dijelila od željezne ograde fakulteta uz koju je stajao Mar­tin. Gledali su za njom.

— Nišita — turobno reče Veronika — njegov otac ne želi ništa reći.

Zašutjeli su i zagledali se u pod. Cestom su jurili automobili, s druge strane, s prepunog ploč­nika, dopirali su žamor i smijeh. Premda je zima bila na pragu, hladnoća ih nije otjerala. Stajali su u grupama kao betonski cvjetovi. Ona četvorka u kožnim jaknama navukla je kacige na glave i, uz paklensku buku iz sjajnih cijevi, odjurila na svo­jim metalnim mrcinama.

— Veronika — naglo uzvikne Martin kao da želi nadglasati paklensku buku. — Sudac Smetljarević sigurno kod kuće drži cijeli predmet o tvojem ocu. To ti on mora nabaviti.

— Martine, ti nisi normalan. Kako? Nije uspio doznati ni tako malo, a sad...

44

— Mora! — gorjele su Martinu oči kao u groz­nici. Stiskao je šake i gledao preko bučne gomi­le glava. — Moramo saznati zbog čega ti je otac optužen kad sam ne želi ništa reći. Ti to moraš dobiti.

— Martine, pozvali su me na tulum... i tebe, ako hoćeš.

— I mene? Kod koga?— Kod Gaše. Onaj viši kraj njega.— I to je sin nekog »budžovana« — naroguši

se on. Veronika potvrdi glavom. — Fućka mi se za njihov tuluim. U stvari, može, idemo, ali neka naj­prije ode kući i .potraži taj spis. Nagovori ga. Shvaćaš?

— Što ćeš s tim? Opasno je. I on bi mogao na­stradati ako mu stari što opazi.

Martin pogleda na sat koji je stajao na stupu. Bilo je još desetak minuta do sedam.

— Znam ja što ću s tim. Ti ne brini. Važno je da se toga dočepamo. Moram to imati prije osam sati! Idi odmah prijeko i zatraži — zapo­vjedi ledeno Martin, tako da ga je začuđeno po­gledala. Bez prigovora je krenula prijeko. Martin je pratio njen hod. Vitke, lijepe noge u traperica­ma, dugu svijetlu kosu. Osjeti silnu nježnost. Sta­la je ponovo kraj njih. Zatim su se Bobo i ona izdvojili malo na stranu, sve do ruba travnjaka na kojem je bilo otpalog lišća. Zapodjeli su ozbiljan razgovor. Geste su joj bile odrješite, a Bobo je odmahivao glavom i .slijegao ramenima. Onda su oboje zastali i nijemo se pogledali. Martin' je na­peto pratio što se događa. Primijetio je kako se Bobo naginje, kako mu je lice nasmijano i kako nešto šapuće Veroniki u uho. Vidio je kako ona stoji kao skamenjena i gleda ga zaprepašteno, za­tim se naglo okreće i čvrstim korakom prelazi ce­stu. Ponovo je stala uz Martina, nijema kao drvo. Lice joj je bilo bez kapi krvi. Iza njihovih leđa jurili su automobili.

— Što je, što šutiš? — nestrpljivo će Martin.

45

— Ništa — rekla je promuklo. — Nema ništa od toga. To sve treba zaboraviti.

— Veronika, što ti je šaptao? — oštro je upita Martin. Ona mu nasloni glavu na rame. Oči su joj caklile od suza dok je krajnjim naporom sus- prezala plač.

— Rekao mi je ... — zastane — rekao je da zna gdje njegov otac drži sve svoje predmete i da ... — opet zastane — i da može ... ali...

— Da moraš spavati s njim — dovrši Martin kao da nožem para tkaninu. Ona potvrdi glavom. Martin je gledao u raskošnu zgradu kazališta što je stajala na sredini trga i susprezao se da pogled pun ubojite mržnje uputi crnokosom sučevom si­nu. Njegova ga je ucjena pebla kao rana. Savladao se kao i kad se nije okrenuo prema milicionaru u istražnom zatvoru. Pogleda na ulični sat:

— Idi prijeko i reci mu da pristaješ.Ona se odmakne od njega kao da se opekla.

Gledala ga je razrogačenim očima, bez snage da išta učini.

— Ti si lud! Kako mi to možeš reći?!— Mogu — odreže on. — Idi prijeko i pristani.— Martine, zar si i ti...Njenim lijepim licem sijevao je bijes, a zelene

oči pretvorile se u dva proreza, kao mačje zjenice u mraku.

— Rekao sam samo da pristaneš. Nisam ni u snu pomislio da to zbilja učiniš.

Nježno ju je pogledao. Taj je pogled bio po­put dodira čarobnog štapića. Lice joj se smekša- lo. Gledala ga je blago i dodimula prstima.

— Što (namjeravaš?— Malo nam je vremena ostalo. Čim donese taj

spis, moraš mi ga potajno dati, a njega zabaviti jedno pola sata.

— Kamo ćeš otići?— Do foto-kopiraonice. Rade do osam sati. Još

sat vremena. Pristani na tulum. Je li taj Gašo da­leko?

— U susjednoj ulici.

46

— U redu. Idem s njima premda su mi odvratni.— Dok te ne bude ... ako, ako on bude htio ...

ako bude navaljivao?—r Ne sumnjam da ćeš se znati braniti.— Hoću — potvrdi Veronika — tako mi je po­

stao antipatičan.— I da se nisi usudila uzeti »travu« — zaprijeti

joj Martin. — Ako hoćeš da nešto učinimo, mora­mo biti pribrani.

— Tvoje odgojne mjere već djeluju — nasmije se ona i oboje krenuše preko ceste. Društvo se pove­ćalo. Sad je uz njih troje stajao još jedan mladić s djevojkom. Imao je kosu jarkožutih, ofarbanih pra­menova, a njena je stršala na sve strane kao bod­lje u ježa. Jedva su se udostojali uzvratiti pozdrav Martinu, koji je s Veronikom stao kraj njih.

— Idemo — rekao je onaj kojeg su zvali Gašo. — Moji su u Italiji.

— Imaš cuge? — pitala je djevojka iz čije su glave stršale bodlje. Pitala je to poluspuštenih ka­paka, kao da joj se i samo pitanje čini suvišnim. Gašo klimne glavom i oni krenuše. Martin je išao naprijed, namjerno ostavivši Veroniku na dva—tri koraka iza sebe. čuo je kako ona i Bobo šapuću. Momak sa žutim pramenovima histerično se neko­liko puta nasmijao. Martin je bio koncentriran na zadatak. Cijelo je to društvo prezirao i u normal­nim okolnostima ne bi s njima ni riječi prozbo­rio. Ni sad to od njega nije nitko tražio. Bio je zadovoljan što se može prepustiti samo svojim mi­slima. Gašin je stan bio velik. Starinske sobe vi­sokih stropova napunjene novim »stilskim« namje­štajem. U sobi, u koju su ušli, visila su dva ogrom­na goblena jarkih boja. Na njima se vidjela šuma sa dva jelena koja se bodu rogovima. Na sredini je bio velik kamin od zelenih pločica, iznad ko­jeg su visile gusle, a na suprotnom zidu veprova glava, lovački trofej. Svi su odmah posjedali po naslonjačima uza zid. Dok je Gašo vadio piće iz staklene vitrine pune porculanskih figurica, ona djevojka s crnom, istršalom kosom stavila je plo­

47

ču Kim VVilde. Momak žutih pramenova zamotao je cigaretu, koja je ubrzo krenula ukrug. Plavkast dim i kiselkast miris ispuniše Martinu nosnice, dok je stajao uz prozor i gledao na ulicu. Veronika i Bo- bo tiho su razgovarali. Bobo naglo ustane i iziđe. Martin ga spazi kako žurno izlazi iz bude, kako trči niz ulicu. Okrene se Veroniki. Ona mu neprimjet­no namigne. Djevojka s kosom kao u ježa vrtjela se sama u ritmu melodije.

— Doći će odmah. Stanuje tu iza ugla — šap­ne Veronika.

— Stavi fascikl na onaj stolić kraj vrata.— Donijet će mi samo da pročitam i da odmah

vratim.— Za onu istu cijenu? — ironično je upita Mar­

tin.Veronika klimne glavom i nasmije se. Izvijali su

se plavičasti krugovi dima. Debela cigareta šetala je ukrug. Martin pogleda kroz prozor. U sobi je vladala polutmina. Samo je mala žarulja na lam­pi s velikim obodom bacala slab krug svjetlosti, od ulične svjetiljke kroz ogoljene krošnje keste­nova žućkasta je pruga padala po parketu. Bobo se vraćao trkom. U ruci je nosio mapu. Martin po­gleda na zidni sat. Dvadeset do osam. Morat će požuriti.

Bobo je ušao zadihan. Lice mu je bilo znojno. Veselo je prišao Veroniki. Martina nije ni pogle­dao. Pružio joj je mapu i ona ga poljubi u čelo. On je pokuša zagrliti, ali mu ona otkloni ruku i oči­ma pokaže na Martina. Bobo klimne glavom.

— Natoči mi nešto oštro — čuo je Martin. Bo­bo priđe vitrini s pićem. Djevojka istr šale kose i dalje je bila zabavljena plesom. Glas Kim VVilde metalno je odjekivao među zidovima. Veronika ne­primjetno spusti mapu na stolić kraj vrata i pri­hvati čašu koju joj je Bobo dodao. Martin se is­tog trena odvoji od prozora. Na njega nitko nije obraćao pažnju. Ni s kim nije izmijenio ni rije­či. Neprimjetno je podigao mapu, stavio je pod ru­ku i nečujno otvorio vrata. Oni što su pušili »tra­

48

vu« bili su šutljivi, djevojka s nazubljenom kosom je plesala, a sad su uz raju plesali Bobo i Veroni­ka. On ju je privukao uza se, ruke su mu klizile po njenim leđima, dok je ona netremice gledala u sat preko njegovih ramena. Za to je vrijeme Mar­tin jurio ulicom. Dva bloka dalje, u dvorišnoj zgra­di, bila je foto-kopiraonica. Zastao je pred ulazom da se ispuše, i onda uđe. Zatekao je samo jednog čovjeka koji je čekao da mu se umnože neki arhi­tektonski nacrti. Martin otvori mapu. Na korica­ma je pisalo ime i prezime Veronikina oca. či­nilo mu se da u ovoj hrpi papira leži velika tajna i srce mu je brže zakucalo. Nacrti su bili gotovi i čovjek plati i izađe. Martin pruži papire iz mape. Žena kraj mašine za kopiranje pogleda ga umor­no i automatski počne okretati papire jedan za dru­gim.

»Dobro što ne gleda«, pomisli Martin, »možda bi joj bilo sumnjivo«. Papiri su ispadali jedan za drugim. Ona ih složi u hrpu i pruži zajedno s ori­ginalom. Martin plati i hitro izleti van. Kopije je stavio pod košulju. Papir mu je hladio kožu, ali bio je na sigurnom mjestu. Trkom se vratio. Vra­ta su bila pritvorena kao što ih je bio ostavio. U trenutku kad je iz hodnika htio ući u sobu, su­dari se s Gašom. Ovaj ga začuđeno pogleda.

— Mislio sam da si otišao — reče.— Bio sam na WC-u — odgovori Martin, skriva­

jući iza leđa mapu. Gašo je bio malo pod gasom i nije ništa primijetio. On produži u kuhinju, a Martin se ušulja u sobu i neprimjetno spusti ma­pu na staro mjesto. Unutra je bilo zadimljeno, glaz­ba tiha i spora, u kutu je Izvaljena na podu le­žala djevojka s kosom poput ježa i meditirala. Je­dan od trojke pušača »trave« izvalio se bio preko niza naslonjača. Martin grozničavo potraži pogle­dom Veroniku. Nije bila u sobi. Osjeti kako mu krv struji cijelim tijelom, kako mu se vrućina pe­nje u glavu. Srce mu je tuklo u panici. Vrata što su vodila u drugu sobu bila su samo pritvorena.

4 Balkanska mafija 49

On se polako približi i ođškiine ih jače. Bobo i Veronika bili su unutra. Ona je ležala obučena na krevetu, a on pored nje pokušavajući je poljubiti u usta. Drugu je ruku nastojao zavući pod njenu majicu. Martiinov se pogled susretne s njenim. Dao joj je šutke znak glavom i maknuo se u stranu. Babo to nije vidio. Tad se iz sobe začuje jauk i onda još jedan nalik na krik. Prenuli su se čak i oni pod plavim kolutovima dima. Gašo je upravo ulazio u sobu iz kuhinje. Na drugim se vratima po­javi Veronika. Bila je raščupana i bijesna. Za njom odmah izroni Bobo. Držao se za usta i bojažljivo gledao u rulku nema li krvi na zubima. Scena je bila komična i Gašo se nasmijao. Nasmijao se i onaj momak sa žutim pramenovima. Gledali su u Martina, koji je mirno stajao. Tad se Bobo zale­ti prema Veroniki i grubo je uhvati za ruku.

— Tako se nismo dogovorili, huljo! Ti ćeš mene udarati!?

Martin je i dalje mimo stajao. Svi su se u sobi smijali.

— Jesi li čula? — derao se Bobo. — Dogovorili smo se nešto.

— Glupost. Ti si sebi nešto umislio — reče Ve­ronika.

— Gdje je mapa? — on uplašeno krikne. Ona priđe stoliću, uze je i grubo mu je gurne u prsa.

— Đubre! — prodera se Bobo i ruka mu poleti u zrak. Veronika se uplašeno sagne, ali dok je još ta prijeteća ruka visila nad njom, na pola puta obuhvati je Martinova šaka i svane Bobi na leđa.

— Hej, nećeš valjda slabiju od sebe? — govorio je tiho i prijeteći Martin. Bobo se svijao kao da ima škorpiona u gaćama. Pokušao je drugom ru­kom dohvatiti Martina, ali ga on još jače stegne s obje šake pa razjareni sin suca Smetljarevića pa­de na koljena.

— Nemoj me siliti da se tučem u tuđem stanu — oštro reče Martin.

50

— Pusti mi ruku, pusti... — stenjao je Bobo.— Hajde, pusti ga — priđe i Gašo.— Hoću, ali mora obećati da neće biti ratobo­

ran. Nema smisla da porazbijalo pola ovog lije­pog stana.

Bobo se pokušao osloboditi. Zamahnuo je nogom ali mu Martin kao kliještima svine ruku i on pro- cviii:

— Pusti... obećavam!Martin mu ispusti ruku i oprezno se pomakne ko­

rak nazad, spreman da uzvrati udarac. Bobo je klečao, a Gašo prijeteći gledao, ali nije ništa po­kušavao. Strah od loma u stanu bio je jači. Ona djevojka s kosom poput ježa smijala se u svom kutu. Ostali se nisu micali.

— Izlazi! — pokaza Gašo vrata Martinu. — I ti, Veronika!

Martin se posprdno nasmije, našto Gašo prije­teći zakorači. Martin istog časa zauze obrambeni stav.

— Nema smisla. Stan ti je još uvijek čitav, Gašo. Ako nešto pokušaš, prvo što ću ti nogom razbiti bit će ova lijepa vitrina.

Martin se smješkao dok su ga Gašo i Bobo kivno gledali.

— Platit ćeš mi to kad-tad — bijesno vikne Bo­bo trljajući ruku ispod zgloba i gledajući istovre­meno Martina i Veroniku.

— Van iz mojeg stana! — ponovi glasno Gašo.— To je jedino što i želim — ironično odvrati

Veronika.Njih dvoje korak po korak krenu prema vrati­

ma. Svi su pogledi bili uprti u njih. Zatim jedva čujno zatvore vrata za sobom. Za njima je doletjela kletva iz Bobinih usta, ali oni su već hitro stepe­nicama silazili na ulicu.

— Gdje je? — kao bez daha upita Veronika.— Tu! — On pokaza prstom na srce gdje je

ispod košulje držao kopiju spisa suca Smetljare- vića.

51

— Martine, ljubavi moja! — snažno ga zagrli i on osjeti kako njena usta klize preko njegovih. U jednom trenutku okrznuo je pogledom Gašin pro­zor i spazio kako se zavjesa pomakla. Dvije su mr­ke glave buljile u njih na ulici. Znao je da će, ako bude potrebno, držati svoje usne na njenima, sve dok se oni ne zamore od gledanja.

52

BUTIK »AMALIJA«

Tog jutra je Andrija Kradović došao u svoj bu­tik za kožu i odjeću natmurena lica. Ušao je i ne otpozdravivši mladoj djevojci, prodavačici, koja mu je nasmijana poželjela dobar početak dana. Zadr­žala je svoj osmijeh bojeći se da čime ne pokva­ri već ionako loše raspoloženje svoga gazde. Pro­šao je pored složenih haljina, sakoa, bluza i hlača, raznih desena i boja, izrađenih od finih materija­la, svile i kože. Sve je to visilo na vješalicama koje su bile nanizane na sjajnim, metalnim šipkama po cijeloj dužini inače malog dućana. Svirala je tiha glazba iz dva minijaturna zvučnika u kutovima. Nad staklenim ulaznim vratima, zlatnim je kičas- tim slovima pisalo: BUTIK AMALIJA.

Andrija je prošao kroz svoj pretrpani dućan i ušao u sobicu čija su vrata bila skrivena odje­ćom. Bila je to neka vrsta ureda, mala kockasta prostorija, u kojoj se od namještaja nalazio samo pisaći stol od mahagonija i udobna fotelja. Na sto­lu je stajao telefon i debela bilježnica. Po cije­loj dužini bočnog zida, u metalnom i tankom ali čvrstom okviru, stajalo je ogledalo. Bilo je tako namješteno da je površinom gotovo sasvim pokri­valo vrata čiji su se rubovi jedva nazirali. Ta su vrata vodila u drugu prostoriju, ali je Andriji očito bilo stalo da ih zakloni od eventualnih po­gleda posjetilaca.

čim je ušao, zavalio se u naslonjač, stavio no­ge na stol i nervozno okrenuo jedan broj. Bio je zauzet. On pokuša nekoliko puta, ali signal je upor­no odgovorao istim zvukom. Srdito je spustio slu­

53

šalicu i stegao lijevu šaku ikrupnim prstima des­ne. Tog trena zazvoni telefon. Hitro zgrabi sluša­licu ali mu se lice ne razvedri.

— Zdravo, Jakove! — reče. Slušao je neko vri­jeme glas s druge strane žice, da bi napokon re­kao: — Ne, nije još završeno.

— Kako niije? Zar nije došao?— Došao i otišao. Sinoć. Bio je samo dva dana.— A novac?— Novac će doći kad se potpiše ugovor.— Dobro, pa kad će to? Prošlo je već petnaest

dana kako si rekao da će sve biti sređeno.— Rekao sam, jer mi je Pero tako javio —

mrzovoljno odvrati Andrija. — Zezaju ga tamo na općini.

— Požurivali ste me da napravim ekspertizu što prije. Radio sam kao kotnj i sad je sve zapelo.

— Nije zapelo, Jakove. Samo odugovlače. Nije ni on svemoguć. Moraju se konzultirati kojekakva tijela i organi i sve mora proći redovnim putem. Nema smisla da zbog takvih stvari padne neka sumnja na sve. Evo, ja ga već nekoliko puta ju­tros pokušavam dobiti, ali ne ide. Zauzeto. Kao da je New York, a ne Mala Pisanica. Reci, odakle zoveš? Od kuće ili iz instituta?

— Od kuće. Bolje da o tome ne razgovaramo kad sam na poslu. Nikad ne znaš. Molim te, javi kad ponovo dođe.

— Bez brige, zdravo, Jakove!— Zdravo, Andrija!Andrija uhvati prstima donju usnu i zagleda se

u debelu teku punu bilješki i brojeva. Meditirao je časak, a onda opet uhvati slušalicu i okrene broj. Lice mu je bilo napeto. S druge strane se začuje dubok muški glas.

— Zdravo — nestrpljivo će Andrija — konačno sam te dobio.

— Bio sam na terenu — reče duboki glas.— Tellemann je bio ovdje. Jučer je otputovao.— Otputovao?! Je li donio čekove?— Donio i odnio — gotovo će zlurado Andrija.

54

— Hajde, bogati, kakve su to gluposti? — na­ljuti se bas na drugoj strani.

— Dok se -ugovor ne potpiše, nema potpisa ni na čekovima.

— Bogati, baš gnjavi. S tim kapitalistima nikad čovjeik na zelenu granu. U redu, bit će. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći, razumiješ ti mene, al’ ne mogu naglavačke. Ima tu još nekih koji za­pitkuju, traže objašnjenje za toliku investiciju, ali sam to manje-više sredio.

— Zvao je i Jakov. I on je nestrpljiv — reče Andrija.

— Neka bude sretan što smo ga izabrali za taj posao. Dobio je mjesto o kakvom je mogao samo sanjati, dobit će ogromnu lovu, i što još hoće? Po njušci! Da ga nismo ubacili u igru, ostao bi nula. Neka bude kuš i čeka — -ljutito je mumljao glas s druge strane.

— Kad ćeš konačno riješiti stvar? — nestrplji­vo će Andrija. .

— Za ikoji dan, nadam se. Javit ću ti. Kad se Tellemann vraća?

— Čim javim da je potpisano.Na drugoj strani čulo se samo teško dahtanje.

Kao da je čovjek prebolio astmu.— Stisnut ću, Andrija, ne brini!— Stisni, Pero! Lova nam stoji pred nosom,

ogromna lova, a mi se natežemo oko papira.— Ako je do sada išlo kao po loju, razumiješ ti

mene, onda se valja strpjeti još koji dan, ma­kar i tjedan. Kako je Jelena? — upita bas.

— Dobro — kratko odgovori Andrija i zabubnja prstima po stolu. Na ulaznim vratima njegove če­tvrtaste kancelarije pojavilo se nasmijano lice mla­de prodavačice. On joj dade rukom znaik da pri­čeka, pa vikne u slušalicu: — Pero, javit ću se, zapravo javi se ti meni čim središ stvar.

Spusti slušalicu. Provuče krupne prste kroz ko­su i upitno pogleda prema djevojci.

— Što ije?

55

— Treba vas Kameni. Došao je kombijem.Andrija veselo poskoči iz naslonjača i uđe u du­

ćan. Lice mu je zasjalo od zadovoljstva. Među go­milom odjevnih predmeta stajala su dva čovjeka. Jedan je bio u traper-odijelu i znatiželjno razgle­dao stvari na vješalicama i policama. Drugi, veli­ke glave, proćelav i kratko podšišan, buljio je pred sebe, a krupne, čupave obrve nad njegovim očima izgledale su kao dva tamna zastora. Ruke su mu visile niz tijelo, kao da ne zna kud bi s njima. Bio je nabijen, krivih nogu, poput buldoga, a tu je sličnost pojačavala izbačena donja vilica. Andri­ja se nasmiješi i potapše ga prijateljski po rame­nu, a momku u traper-odijelu klimne glavom. Dje­vojka je stajala sa strane i smiješak joj nije sila­zio s lica. Kombi je stajao tik pred ulazom u bu­tik i prolaznici su ga morali u širokom luku zao­bilaziti.

— Pomoći ćete mi istovariti robu — reče An­drija.

Djevojka vragolasto pogleda gazdu i upita:— I ja?— Ne! — kratko odvrati Andrija. — Ostani tu.

Dosta nas je.Izađoše i čovjek u traper-odijelu otvori stražnja

vrata. Andrija i glavonja izmijeniše hitre poglede.— Nije bilo nikakvih problema. Kameni? — is­

pod glasa upita Andrija.— Nikad nema problema.— Novac si predao? — pažljivo ga pogleda An­

drija.— Naravno — zaklima Kameni svojom velikom

glavom. — Nadam se samo da je sva isporučena ro­ba u paketima.

— To prepusti meni. Sigurno je na broju. Imam povjerenje u isporučitelja. Godinama već radimo.

Iznosili su velike, tankom špagom vezane i selo- tejpom zalijepljene pakete, i sve odlagali na stol i pod Andrijinog malog ureda. Kad su završili is­tovar, sobica je bila sva zatrpana. Andrija ih po­nudi pićem i oni ga iskapiše.

56

— Ti još imaš dosta posla — reče Andrija i značajno pogleda Kamenog. Na onoga u traper-odi- jelu nije obraćao previše pažnje, kao ni na dje­vojku koja se stalno smješkala. Kameni je očito bio stari znanac i osoba povjerenja.

— Moram preuzeti neke stvari i za »Zlatni ka­vez«. Da ih najprije dovezem amo ili odmah tamo?

— Tamo. Nema smisla da dva puta prebacujemo.Andrija se maši za džep svog sakoa pripijenog

uz tijelo i izvadi lisnicu. Snop krupnih novčanica bio je tu uredno poslagan. Vršcima prstiju pruži čovjeku u traper-odijelu dvije šuštave hiljadarke. Čovjek zahvali glavom.

— Mi ćemo srediti večeras u »Zlatnom kavezu« — reče Kamenom. Ispratio ih je do izlaza uz prat­nju vedrih zvukova iz minijaturnih zvučnika. Dje­vojka im mahne rukom i kombi nestane u vrevi gradskog prometa.

— Mene nema — obrati se kratko Andrija dje­vojci i zatvori vrata kancelarije. Jedva se micao me­đu gomilom paketa, škarama nervozno nasrne na konop i selotejp. Ispod kartonskih omota izroni roba. Uredno složene svilene haljine, bluze, košu­lje, lagani puloveri i veste nježnih boja. Na svima su bile inozemne, poznate konfekcijske marke i znakovi. On zadovoljno protrlja ruke. Onda otvori najveći paket i iz njega ispadoše, jedna za drugom, četiri bunde od srebrne lisice i nerca. Prinosio je rukav svake svojim četvrtastim vilicama, uživajući u nježnom, glatkom dodiru krzna. Stajao je među tim skupocjenim modnim stvarima kao znanstve­nik u svojem laboratoriju između epruveta i instru­menata. Soba je bila krcata kutijama, potrganim omotima, papirima i komadima špage. Na maha- gonijevom stolu dizao se cijeli toranj. On priđe ve­likom ogledalu i pažljivo ga makne u stranu. Bio je uglavljen na držačima. Iza velike plohe ukazaše se vrata. Otvori ih i poče unositi stvari. Skrovište je bilo gotovo tri puta veće od njegove kancela­

57

rije. U njoj je već bila uredno složena roba, na ve­likim drvenim policama. Počeo je slagati novu po­šiljku.

Kad je sve sredio, otpuhnuo je i zadovoljno zao­kružio pogledom po prostoriji. Tu je ležalo cijelo bogatstvo. Zatvorio je vrata i navukao natrag ve­liko ogledalo. Ta će roba najprije malo odležati, a onda će na prodajne police njegova butika. Zgrabio je bilježnicu sa stola i počeo upisivati brojke. Dok je računao, lice mu se zadovoljno sjalo.

— Odličan posao — šaptao je prelazeći olovkom preko cifara. Zatim se ponovo dohvati telefona i okrene brojčanik. Glas kao da je dopirao iz dalji­ne.

— Zdravo, stari, Andrija na telefonu. Ovaj čas je sve stiglo. Roba je odlična.

— Naravno, od mene nisi nikad drukčiju ni do­bivao.

— Kameni ti je uredno platio, zar ne?— Sve je u redu — reče zadovoljno daleki glas.— A bunde? — tiše upita Andrija.— Što bunde? — uzvrati glas.— Da li su sve kupljene?Na Andrjino pitanje s druge strane žice nije bi­

lo odgovora. On opet ponovi:— Bunde su jeftinije kupljene, zar ne?— Zašto te to zanima? Jesi li ih dobio? Jesi!

Jesu li prvoklasne? Jesu! Što ti još treba?— Volio bih znati da li ih mirno mogu proda­

vati?— Bez brige. Ako hoćeš, napisat ću ti garanciju

— nasmijao se onaj. — Roba je iz Italije, Andrija, stotine i stotine kilometara odavde, čega se bojiš?

— Neću nikakve neugodnosti. Osim toga, ako su nabavljene jeftinije, mogle bi i meni biti jeftinije.

S druge strane se začuje psovka, a onda onaj tamo Ijutito nastavi:

— Dakle, ti si stvarno gulikoža. Zaradit ćeš na njima tri puta više no što si platio, i još ti je malo! Čuj, Andrija, ako ti je skupo, možemo i

58

prekinuti. Ima onih kojima će to biti super po­voljno.

Andrija podigne ruku u zrak, kao da se brani od nevidljivog protivnika. Osjetio je da se zaletio.

— Nemoj se odmah ljutiti — pokuša Andrija udobrovoljiti kompanjona. — Hoćeš li uskoro ima­ti novu robu?

— Zavisi od tebe! Što trebaš? — nastavio je onaj hladno.

— Ne mogu ti sad reći. Morao 'bih... morao bih napraviti inventuru. Nazovi me za dva-tri dana.

— U redu!S druge je strane slušalica već s treskom pala.

Andrija se zamisli. Pogledao je na sat. Imao je dogovorenu tenisku partiju s jednim prijateljem, liječnikom. Već je ustao od stola, ali onda odluči okrenuti još jedan broj. Lupkao je kemijskom olov­kom po vršcima zubi dok je signal odzvanjao u slu­šalici.

— Halo — začuje s druge strane mladenački glas.— Trebao bih suca Smetljarevića — reče Andrija.— Nema ga kod kuće.— Tiko je na telefonu?— Njegov sin — reče mladenački glas. — Da

mu ostavim poruku? Tko zove?Andrija zastane trenutak. Vrtio je kemijsku olov­

ku i ona je hitro poskakivala među njegovim prs­tima.

— Ne, hvala. Nazvat ću kasnije.Spustili su slušalice gotovo istovremeno. Andri­

ja Kradović ustane od svog mahagonij evog stola i pogleda se u ogledalo. Bio je zadovoljan današ­njim danom i jutarnje je natmurenosti sasvim ne­stalo. Uze smeđu kožnu torbu iz koje je virio dr­žak teniskog reketa i gipkim korakom izađe iz svog butika. Ispratio ga je cvrkutavi pozdrav vječno na­smijane prodavačice. Za nju lošeg raspoloženja ni- ,je bilo. Smiješak je bio obvezni dio njena svako­dnevna posla.

59

PORTIR IZ MALE PISANICE

— Ne! Ne vjerujem! To je nemoguće! — odma­hivala je glavom Veronika, a u očima su joj se svi­jetlile suze.

Nervozno je hodala po sobi, dok je Martin sje­dio na jogi-madracu pokrivenom konjskom kožom i listao foto-kopiranu optužnicu njena oca, kao da ni sam ne vjeruje onom što je maločas pročitao.

Optužnica je doista bila teška. U njoj je stajalo da je Simun Ivanić, diplomirani geolog i direktor Geološkog instituta, dok je njegova ustanova bila angažirana na istraživanju potencijalnih naftnih te­rena u neposrednoj blizini mjesta Mala Pisanica, primijećen kako fotografskim aparatom potajno sni­ma vojne objekte. Primijetio ga je općinski por­tir Miško Lužan i obavijestio nadležne. Isti portir kasnije je vidio kako Šimun Ivanić povjerljivo raz­govara s nekim čovjekom koji je došao u bijelom BMW-u. Broj nije upamtio, ali bila je njemačka registracija, šimun je strancu predao veliku, žutu omotnicu, a on mu je dao crnu, kožnu torbu. Sve je to svojim očima vidio općinski portir Miško Lužan iz Male Pisanice, kao glavni svjedok op­tužbe. Poslije je u hotelskoj sobi, kad je izvršena premetačina, nađena torba identična opisu svjedo­ka. U torbi je bila velika svota dolara, a u ladici noćnog ormarića razvijen film sa snimkom područ­ja zabranjenog za fotografiranje. Šimun Ivanić po­rekao je u potpunosti sve optužbe tvrdeći da je nevin, ali je kompromitantni materijal bio dovoljan razlog da se stavi u pritvor, i da se nad njim provede istraga.

60

— Pročitaj još jednom — uzbuđenim glasom re­če Veronika. Martin polako iznova pročita tekst op­tužnice.

Bili su sami u stanu. Majka je bila na poslu. Martin je\ odlučio izostati jedan dan iz škole, sma­trajući da je u ovom trenutku tu potrebniji. Ve­ronika je zapalila cigaretu i vrtjela se u krugu dok ju je on zabrinuto gledao. Tad ona naglo stane, klekne pred njega i pogleda ga svojim zelenim oči­ma punim očaja.

— Martine — glas joj je podrhtavao — to je od početka do kraja laž! Užasna laž!

— I meni izgleda nevjerojatno, ali i opasno. Ovaj portir tvrdi da ga je dvaput vidio.

— Laže! Martine, moj se otac ne bi upustio u takvu svinjariju ni za što na svijetu. On obožava svoju zemlju. On nije izdajica, sve... sve bih još povjerovala, ali da je tako nešto učinio, nikad!

Martin slegne ramenima i ponovo se zapilji u optužnicu. Ona dohvati rukom ladicu u kojoj je stajala srebrna tabakera s duhanom, cigaretnim pa­pirićima i papirnata vrećica sa zelenkastim grumen­čićima. Pogled joj je bio odsutan, automatski. Od onog noćnog susreta nije to dirnula niti osjećala potrebu za tim. Spremila je sve iza knjiga na po­lici, ali sad je najednom povjerovala da će je ma­rihuana smiriti. Osjećala je slabost i bijes u isti mah.

— Veronika! — presiječe je Martin. Prijekorno je gledao. — Obećala si da nećeš više.

Kao da se trgla iz sna. Pogleda u svoje ruke i tek tada postade svjesna svojih kretnji. Sve baci natrag iza knjiga.

— Oprosti — tiho se ispriča. — Nervozna sam ...Okrene glavu prema prozoru da ne bi primije­

tio suze koje su joj navrle. On stisne šake tako da su mu članci pobijeljeli. Ustade s ležaja na ko­jem je sjedio i zagrli je.

— Nemoj plakati — reče i pomiluje je po licu. Na dlanu mu je ostao vlažan trag.

61

— Proiklet bio dan kad je otišao u tu Malu Pi­sanicu!

Martin se zagleda kroz prozor. Dolje je na sre­dini trga bila mala fontana sa statuom čovjeka ko­ji hvata zmiju za vrat. Ljeti je iz razjapljenih zmi- jinih usta šikljala voda poput samrtnog mlaza krvi, a sada su obje brončane figure stajale u nijemom grču. Čovjeku su mišići nabrekli, a lice mu bilo u grimasi straha i napora, kao da simboliziraju borbu koja nikad neće prestati.

— Možda je za njega bio nesretan, ali nadam se da za nas neće biti — reče on gledajući preko njezina ramena kroz prozor. Ona ga pogleda u ne­doumici.

— Kako to misliš?— Mislim tako, što ćemo i mi otići onamo.— Kamo? — začuđeno ga upita.— U Malu Pisanicu.Ona se odmakne od njega. Gledala ga je u nje­

gove stisnute oči koje su piljile kroz prozor i u čuperak kose koji mu je visio nad čelom. Izgledao je odlučno i tvrdoglavo, kao da želi glavom proći kroz staklo.

— Ti si lud! — reče ona glasom punim prita­jena oduševljenja.

— Idemo na autobusni kolodvor. Sigurno ćemo još uloviti neki autobus.

— Ali, što ćemo tamo?— Što? — ponovi on za njom i na trenutak se

zamisli. Napeto je slijedila njegov pogled. — Ide­mo zgrabiti zmiju za glavu.

Te su riječi zazvučale, prijeteći, patetično, ali is­todobno svečano i optimistički. Premda ih je iz­govorio tako uzvišenim tonom, nije imao jasne pre­dodžbe što mu taj put može donijeti.

— Idemo — reče Martin. Izvadi mali kožni nov­čanik iz džepa i prebroji novčanice. Imao je do­voljno za put, pa čak i za ručak i hotelsku sobu ako zatreba. Bio je to sav džeparac koji je do­bivao od djeda, i novac koji je zaradio noseći na­mještaj pri dvije selidbe.

62

Ona brzo skupi svoje stvari. Navukla je meki, ljubičasti, angora džemper i preko ramena zabacila smeđu torbicu. Preko ruke prebacila je žućkast ba­loner. Ono što je najviše voljela kod Martina, bila je njegova odlučnost s kojom je kretao u nepo­znato. Od prvog trenutka kad je saznao za njenu nevolju, odlučio je nešto učiniti, u uvjerenju' da će joj nekako pomoći. Premda je sve ovo u što su se upustili bilo mračno i nejasno, oni su silno željeli otkriti malu pukotinu kroz koju će se probiti svjetlo.

Kad god bi se u njoj javila malodušnost i uga­sila nada, Martin bi svojom energijom sve oživ­ljavao. Zbog toga je imala u njega silno povjerenje i bila spremna otići s njim bilo kamo.

— Hoćeš li ostaviti poruku mami? — upita Mar­tin.

Ona samo odmahne rukom i potraži ključ od stana.

Vani je bilo svježe i sa sjevera su se vukli vu- nasti oblaci. Uhvatio ju je za ruku i žurnim su korakom krenuli prema tramvajskoj stanici. Broj ikoji je vozio na autobusni kolodvor bio je krcat ljudima i oni se jedva uguraše. Kad su napokon izašli, činilo im se da su iskočili iz paklenog kotla. Čekaonica je bila zadimljena, prljava i, kao u tramvaju, prepuna ljudi. Kroz poluotvorena vrata WC-a sa strane dopirao je nepodnošljiv smrad mo­kraće. Posvuda po podu ležali su papiri, opušci i otpaci hrane. Martin pogleda na veliki kolodvorski sat. Imali su još osam minuta vremena. Njihov je autobus već stajao na peronu.

Kupili su karte i praktički minutu pred odlazak sjeli na svoja sjedala.

Autobus nije bio pun. Bilo je tiho, udobno. Kad je šofer upalio mašinu, Veronika nasloni glavu na Martinovo rame i sklopi oči. On je uhvati za ru­ku i nježno stisne. Bilo je to ohrabrenje i njemu, jer nije imao nikakve predodžbe o tome kako iz­gleda to mjesto do kojeg se moraju voziti puna

63

dva sata. U Maloj Pisanici nije bio nijednom u ži­votu.

Krajolik je hitro promicao. Kuće uz cestu, okru­žene vrtovima, prazna polja nakon jesenskih rado­va, s gomilama vrana što skakuću po oranicama. Zatim šume, gušće i rjeđe, s tragovima guma na puteljcima. Nebo je bilo puno duguljastih, bijelih oblaka. Na auto-putu promet je bio gust i mimo njih su fijuikali automobili i kamioni, ali čim su skrenuli na sporednu cestu što je vodila u Malu Pisanicu, razrijedila su se i vozila. Bilo je tu sad dosta traktora, bicikla, pa i konjskih zaprega. Sela su se nizala jedno za drugim i s mnogih su dim­njaka vijugale tanke trake dima. Nestalo je bre­žuljaka i blagih padina i pejzaž se pretvorio u močvarno tlo nad kojim se mjestimice vukla ma­gla. Autobus se na usputnim stanicama posve is­praznio.

U Maloj Pisanici sišli su samo oni i neki debeli čovjek. Stanica je bila mala, s nadstrešnicom na dva betonska stupa i neizbježnim bifeom koji je bio pun ljudi. Očito je da to sve nisu bili putnici.

Martin' se odmah raspitao za povratak. Imali su autobus još iste večeri. Upita debelog čovjeka gdje je općina, našto ovaj odgovori da upravo ide u tom smjeru i da mogu s njim. Mala Pisanica ni­je bila baš tako mala. Uz cestu, što je od stanice vodila u grad, s nizom malih mostova iznad vode koja je tekla, više nalik na velik potok nego rje­čicu, nizale su se kuće i dvorišta. Nakon nekoliko minuta hoda stigli su u centar. Tu su kuće bile zbijeni je, trg s uređenim cvjetn jakom popločen, i cio blok novih peterokatnica formirao je niz koji je završavao velikim domom kulture. Nasuprot nje­mu najveća zgrada od devet katova što je domi­nirala nad cijelim mjestom, zajedno s crkvenim tornjem u pozadini, bila je općina.

Debeli čovjek pokazao im je rukom i produžio u ulicu s novim zgradama. Martin i Veronika zna­tiželjno su razgledali novi prostor u kojem su se zatekli. Primijetiše da u krugu od đvjesto-tristo me­

64

tara ima nekoliko krčmi i kafića, a da nad ulazom u jednu zgradu stoji natpis Hotel »Mirni gaj«. Tu su također bili dućani i obrtničke radionice, prem­da na ulicama nije bilo puno prolaznika.

— Zgodno mjesto — reče Martin.Veronika ništa ne odgovori. Bila je oprezna. Tu

su počele nevolje njena oca.Uputili su se u visoku zgradu od čelika, betona

i stakla. Iza ulaznih vrata općine bila je portir- nica od stakla, ali u njoj nije bilo nikoga. Neki su ljudi sjedili na klupi u hodniku. U istoj se zgra­di nalazio i sud. Oni se nasloniše na zid. Minute su prolazile. Tad se zaustavi lift i izađe jedna že­na noseći poveću hrpu plavih i žutih fascikala.

— Oprostite — zazove je Martin. Ona zastane i zatreperi očima namazanim crnilom. — Trebali bi­smo druga Lužana, Miška Lužana. Znate li gdje ga možemo naći?

Ona se nasmije, a usta joj se posprdno iskrive.— Naravno — reče — njega je lako naći.Zatim uperi prst u jednu krčmu na kojoj je

bio nevješto nacrtan grozd i krupnim slovima pi­salo Buffet.

— Tamo je, kao i uvijek.Martin htjede još nešto upitati, ali je žena već

ođbrzala hodnikom.Držeći se za ruke prešli su preko trga do krč­

me. Unutra je bilo zadimljeno i mračno. Od če­tiri stola samo je jedan bio zauzet i za njim su se trojica kartali. Njihove šake tukle su po drve­noj ploči stola a karte su frcale na sve strane. Bučno su komentirali igru.

Uz šank je stajao oniži čovjek, mršav, uskih ra­mena i rijetke kose. Bilo je očito da mu čašica rakije u ruci nije prva. Iza šanka je, vedra lica i užurbanih ruku, krupna pipničarka prala čaše pod jakim mlazom vode. To su bili svi gosti. Njih dvoje sjedoše za jedan od slobodnih stolova i Mar­tin rukom pozva pipničarku. Nasmijala se i pri­šla. Ruke su joj bile mokre i brisala ih je o pre­gaču.

5 Balkanska mafija 65

— Izvolite!Martin naruči pivo, a Veronika voćni sok.— Gospođo — nagne se Martin prema njoj i

tihim glasom upita — trebali bismo Miška Lu- žana

— Miška?! — začudi se ona i glasnije ponovi: — Tamo vam je za šankom.

Slutio je Martin da je to čovjek koga traže, jer je bio u maslinastom sakou i hlačama nalik na uniformu. On na njih nije obraćao pažnju. Vje­rojatno nije ni čuo kad je gostioničarka glasno ponovila njegovo ime. U tom je trenutku slijevao u se zadnju kap iz čašice. Gledao je kroz stakle­na vrata na trg ljuljajući se malo u nogama.

— Dajte mu piće na naš račun — reče Martin.— Poznajete ga? — znatiželjno će gostioničarka.— Ne baš direktno. Samo po imenu — izvu­

kao !se Martin.Ona se vrati za šank. Spretno je ulijevala teku­

ćinu i stavila pred Miška čašicu u kojoj se šu­tjela rakija. On je pogleda u čudu, mašto se ona nagne nad njegovo uho i počne mu nešto šapu­tati.

Kartaši su se smijali glasno i karte su udarale po stolu. Začuđena lica, portir se okrene Marti- nu i Veroniki. Oni mu se nasmiješiše. Pipničarka stavi naručeno piće pred njih. Jedan od kartaša naruči novu litru i ona se vrati za šank. Martin pozove portira rukom da im se pridruži. Kolebao sc trenutak, a onda zgrabi čašicu i dogega se do njihova stola.

— Zar se mi poznajemo? — upita mršavi, mali čovjek gledajući ih svojim mutnim očima.

— I da i ne! — uzvrati Martin.— Ja vas ne poznajem. Svejedno, hvala na piću.Stajao je kraj stdla. Martin mu ponudi sjesti,

ali on odbije. Držao je čašicu u ruci i lagano se ljuljao.

— Što želite? — upitao je nešto nestrpljivije. U kutovima kapaka bile su nagomilane bijele grudice i nos mu je bio pun modrih žilica. Godine mu

66

je bilo teško odrediti. Martima je zbunilo naglo pitanje. Tek kad se sitni općinski portir okrenuo od njihova stola, s namjerom da ode, Martin iz­govori brzo i gotovo šaptom:

— Ovo je kći Šimuna Ivanića!Kao da je istog trena nestalo pijanstva iz por-

tirovih kretnji. Prostrijelio je Veroniku dugim, pro­dornim i pomalo uplašenim pogledom. Prišao je korak bliže, bez riječi. Veronika je pocrvenjela od zbunjenosti i pogledom zatražila od Martina po­moć.

— Tko vas je poslao? što hoćete od mene?Odložio je čašicu na stol, kao da se na taj na­

čin želi osloboditi bilo kakve veze s njima.— Nitko nas ne šalje. Došli smo da nam po­

mognete. Htjeli bismo razgovarati s vama.— Nemam ja vama što pomagati — rekao je

osorno. Gledao je čas nju, čas njega.— Vi ste svjedok u slučaju njena oca. Molim

vas, budite dobri i ispričajte i nama kako se sve to dogodilo.

— Nemam ja vama šta pričati — gotovo je vik­nuo, tako da su kartaši pogledali prema njihovom stolu, a pipničarka naćulila uši. — Sve što sam vidio, već sam rekao i stoji... da, stoji tamo na sudu.

— Je li stvarno bilo tako kako piše u optužnici? — zdvojno iga upita Veronika. On okrene glavu od nje i, stisnutih usnica, izusti:

— Šve!Veronika se tresla.Miško Lužan ponovo dohvati čašicu sa stola i

iskapi je do kraja. U Veroniku nije htio gledati.— Zar sam ja što kriv? -Rekao sam kako je

bilo, i točka.— Znači, vidjeli ste kad je njen otac davao one

fotografije...— Da, vidio sam — prekine ga oštro Miško Lu­

žan — vidio sam kad je onom strancu davao sli­ke, a ovaj njemu veliku kuvertu s novcem.

5* 67

— Stranac je njemu dao kuvertu s novcem? — upita Martin polako.

Portir je bio iznerviran. Ruke su mu se tresle i ljuljao se, što od pića, što od ljutnje.

— Naravno da sam vidio kuvertu. Nisam slijep. Našli su je ionako poslije u hotelu, što si ti? — reče i oštro se unese Martinu u lice. — Policajac, ha?

Prvi put ga je oslovio sa »ti«. Bilo je jasno da bi se razgovor mogao izroditi, jer je njegov ton postao grub i netrpeljiv, i zato Martin ušuti. Na­petost potraje neko vrijeme, a onda Miško nas­tavi:

— Što se ja tu s vama nadmudrujem? Što? Za jedno piće, je li? Mislite da možete kupiti čovje­ka ako mu platite jedno piće? Šipak!

Pokaza prostu kretnju i okrene im leđa. Bilo im je neugodno i bojali su se da njihov razgovor ne svrati suviše pozornosti na njih. Miško je već bez pozdrava izlazio iz krčme. Vidjeli su ga kako brza prema velikoj zgradi općine. Veronika je sjedila utučeno. Martin je pio pivo i buljio kroz ulazna vrata. Tad im priđe pipničarka.

— Zašto se naljutio? — upita ih. Obrazi su joj kao dvije pogačice bili rumeni i glatki. Martin slegne ramenima.

— Ma, pustite ga — opet će ona. — Stara pi- jandura! Sad se opet pravi važan otkako su ga primili natrag na općinu.

— Zar su ga bili otjerali? — zainteresira se Mar­tin.

— A tko će ga takvog? Pio je kao smuk i stal­no odlazio u kromu za radnog vremena. Onda je dobio otkaz. Nakon nekog vremena primljen je na­trag. Predsjednik općine se zauzeo za njega. Sad je opet sve po starom. Pije kao i prije.

— Otpustili, pa ponovo primili? — nastavljao je Martin znatiželjno.

Veronika je spustila glavu i gledala u pod.— Što su mogli? Djeca su tu. Troje djece, že­

na bolesna. A on po svome. Zašto ste zapravo htje­

68

li razgovarati s njim? — postala je sad i pipničar- ka znatiželjna.

— Mi... mi smo novinari iz jednog omladinskog lista — zapetljao se Martin. Veronika je potvrdila glavom. — Htjeli smo s njim obaviti razgovor, re­portažu. Tema je... tema je, znate, općinski por­tiri u provinciji — mućkao je Martin. Veronika je spustila glavu da sakrije osmijeh. Pipničarka br­zom kretnjom zagladi kosu i popravi bluzu. Gle­dala ih je s više poštovanja.

— Nismo imali sreće, ali uskoro... da, uskoro ćemo imati temu, krčme i njihovo osoblje. Ta­kođer po provinciji.

Veronika stavi ruku na usta da zatomi smijeh. Pipničarka zatreperi očima i sklopi ruke u ko­mičnu pozu. Martina je neodoljivo podsjetila na Miss Piggy iz Muppeta. Jedva se savlada da ne prasne u smijeh.

— Jeste za još jedno piće? Na moj račun.Ona ih oboje zagrli svojim vječno vlažnim ru­

kama, a Martin se postidi što su joj tako nalaga­li. Ustala je sva ustreptana i donijela im piće. Oni joj nazdraviše.

Martin hitrim potezima na komad papira napi­še Veronikinu adresu i telefonski broj. Zatim slo­ži ceduljicu i pruži je gostioničarki.

— Kad Miško bude opet dolazio, to mu dajte. Recite da nazove ili napiše pismo ako smatra da ipak ima smisla da razgovaramo.

Ona spremno klimne glavom i stavi ceduljicu u svoju glomaznu lisnicu. U krčmu su ušli muš­karac i žena s mnoštvom vrećica i paketa u ru­kama. Sjeli su i tiho razgovarali. Martin i Ve­ronika ustadoše od stola. Priđoše šanku i još se jednom pozdraviše s pipničarkom. Smijala se do­broćudno od uha do uha i veselo im mahnula.

Na trgu je sad bilo više svijeta. Miška Lužana nigdje. Očito se vratio na svoje radno mjesto. Od­lučili su da ga više ne uznemiruju.

Prošli su pored novogradnji, zatim kuća s dvo­rištima i uskoro se našli izvan mjesta. Pejzaž je

69

bio sumoran. Tu i tamo po koji šumarak na ne­preglednoj ravnici po kojoj su se ljeskale razljevene vode s trstikom i gustim šibljem.

Veronika je sjela na izvaljeno drvo uz cestu i zaokružila pogledom oko sebe.

— Martine, tuda je on ilutao i istraživao. Kad bi... kad bi bar ovo šiblje govorilo! Tko zna što se tu sve događalo? Zašto ne želi ništa o tome reći?... Onaj me vražji portir zbunio. Što misliš, da li laže?

Martin joj ništa ne odgovori. Zamišljeno je gle­dao u daljinu. Vrijeme je odmicalo. Lagano se spuštao sumrak i oni se vratiše cestom u mjesto. Hodali su po sredini držeći se za ruke. Tad za- čuše iza sebe buku mašine, bjesomučnu trubu i hitro odskočiše u stranu. Projurio je neki kombi, u kojem je šofer Ijutito gestikulirao i vikao kroz poluotvoreni prozor:

— Budale, kako to hodate?!Auto je kao munja prohujao pored njih, ali je

Martin uspio vidjeti veliku, proćelavu i kratko pod- šišanu glavu s isturenom donjom vilicom kao u buldoga. Htjede nešto viknuti za bezobraznim šo- ferom, ali je kombi nestao u oblaku prašine. Na­kon desetak minuta hoda našli su se opet na glav­nom trgu. Svjetla su bila upaljena. Dućani i rad­nje bili su osvijetljeni, a općinska vrata zatvorena.

Prošetali su se nekoliko puta popločenim trgom da prekrate vrijeme do odlaska. Nisu razgovara­li. Veronika je upala u blagu apatiju, a Martinu su se kovitlale razne misli glavom. Pokatkad bi se zagledao u neko lice u prolazu, u nadi da će opet ugledati portira. Uzalud. Miška Lužana nije bilo nigdje. S noge na nogu uputiše se prema maloj autobusnoj stanici. Martin ponovo kupi karte. Put­nika koji su čekali bilo je malo, premda je bife bio prepun. Napokon zacvile gume i s glavne ce­ste dojuri autobus pod nadstrešnicu na betonskim stupovima. Premda je šofer izašao i rekao da je polazak za pet minuta, oni su odmah ušli i uva­lili se na svoja mjesta. Autobus je bio polupra-

70

zan. Martin pogledom potraži šofera. Bio je u bi­feu sa sendvičem u jednoj ruci i kriglom piva u drugoj. Vrijeme za odmor već je bilo isteklo i šofer se lijeno dogega žvačući posljednje zalogaje. Pokrenuo je motor i osvijetljeni stanični bife os­tao je iza njih. Monotona traka ceste, prepolov­ljena bijelim prugama, opet je fijukala ispod gu­ma.

Veronika duboko uzdahne i nasloni mu glavu na rame.

— Uzaludan put — reče s tugom u glasu.— Nije uzaludan — mirno odvrati Martin.— Kako nije? — ona podigne glavu s njegova

ramena. — Što smo doznali? Ništa. Portir je re­kao da je sve onako kao što je naveo u istrazi.

— Nije — opet će mirnim glasom Martin.Veronika širom otvori oči.— Što hoćeš time reći? Ne razumijem?!— Hoću reći da sve vrijeme samo o tome i

razmišljam. Njegov se iskaz bitno razlikuje od onog što je nama rekao.

— Ali, Martine... — zausti Veronika, ali on odmah nastavi: — Rekao je da je tvoj otac pri­mio od stranca novac u kuverti. Pazi, u kuverti! Pitao sam ga polako i razumljivo, i to mi je dva puta ponovio.

— Pa što ... što ...? — gorjela je od znatiželje Veronika.

— U optužnici stoji da je tvoj otac primio crnu torbu s novcima. To su našli u njegovoj hotelskoj sobi, a nikakvu kuvertu. To je bio iskaz Miška Lu- žana. Znači, jedan od ta dva je lažan.

— Koji?— To nama nije važno. Važno je da Miško Lužan

ne govori istinu, ili da uopće ne zna što govori.— Znači, nade ima? Uplašila sam se da je sve

gotovo — opet uzdrhta Veronika.— Nade će biti sve dok ne pronađemo nešto

konkretno.

71

Veronika olakšano uzdahne i pripije se na sje­dalu uz njega.

— Volim te — nježno mu šapne na uho. On se umorno nasmije i zagrli je rukom. Autobus je ju­rio mračnom cestom. Samo su svjetla kuća kraj kojih su prolazili titrala u mraku, poput očiju ko­je ih nijemo gledaju i prate.

72

NEPOZNATE OCl VREBAJU

Djed pažljivo izvuče vatrostalnu zdjelu iz peć­nice i fini miris jela ispuni kuhinju. Teleći me­daljoni s gljivama i krumpirićima našli su se na tanjuru pred Martinom. Pečene paprike u ulju već su bile u posudici. Martin je sjedio za stolom, ru­kom zamišljeno trgao komadiće kruha i trpao ih u usta. Djedu nije promakla ta unukova rastrese- nost. On raširi svoj tvrdi dlan i nekoliko puta mahne Martinu pred očima, kao da briše nevidljivo staklo.

— Ku-ku, ručak je na stolu! — reče, dok mu je na licu igrao osmijeh. Martin se nasmije i pri­hvati se jela. Stari je brodski kuhar sa zadovolj­stvom gledao kako mirisno jelo nestaje u usti­ma njegova unuka. Kuhati za Martina bilo je naj­veće zadovoljstvo.

— Jesi li što poduzeo? — upita ga iznenada iz­među zalogaja.

— Kako to misliš? — začudi se Martin.— Za onu malu... Veroniku, jesi li štogod uči­

nio za nju?— Nisam — zataji Martin.Djed ne reče ništa, samo ga oštro odmjeri i

zabode zadnji komad mesa na vilicu. Držao je neko vrijeme taj zalogaj u zraku lagano ga nji­šući, kao da na nešto upozorava. Onda ga elegant­nim pokretom strpa u usta. Obriše ih marami­com i otpije gutljaj crna vina iz čaše.

— Mislim da ipak jesi — reče djed. — Vidim ja dobro da si se uvukao u sebe kao puž u kući­cu. Spremaš, smišljaš, nešto si počeo.

73

— Ne, ne, varaš se! — usprotivi se unuk,— Ne govorim to bez razloga, Martine. Primije­

tio sam čudne stvari.— Gdje?— Tu, oko kuće. Sinoć kad sam došao iz dućana,

jedan je čovjek stajao preko puta i gledao ova­mo prema prozorima. Doduše, pogledavao je na sat praveći se da nekog čeka, šetao gore-dolje, ali je ipak držao naša vrata i prozor stalno na oku.

— Stvarno? — Martin ga zabezeknuto pogleda. — Tko je to bio?

— To bih i ja volio znati. Činjenica je da ga je nešto ovdje zanimalo.

— Kako je izgledao? Da li se sjećaš?Djed skupi obrve kao da pokušava u svijest pri­

zvati sliku neznanca.— Bio je visok, dosta jak, valovite kose... u

dugom, smeđem baloneru. Prepoznao bih ga da se opet pojavi.

Martin se zamisli. Nije mogao pojavu tog čo­vjeka nikako vezati uz slučaj Veronikina oca.

— Zašto bi to imalo veze s Veronikom? — upi­ta napokon djeda.

— Nisam rekao da ima. Samo se prije takve stvari nisu događale. Otkako si odlučio pomoći svo­joj prijateljici, jedva te poznajem. Stalno si za­mišljen. Reci ako te štogod muči.

— Djede, zar nisi odbio da nam pomogneš? — odvrati Martin.

— Odbio sam zato što se nije imalo što pomoći. Ali ti si tvrdoglav, uporan. Uvjeren' sam da si se upustio u neku mutljavinu, a ništa mi ne govo­riš. Ne bih želio da te snađe kakva nesreća.

Martin pogleda djeda. Njegovo blago i izborano lice se namrštilo. Rukama je dohvatio rub stola i žile su iskočile na mišićavoj podlaktici. To ga je obradovalo. Djed, dakle, nije sasvim odustao. Na njega čovjek može računati ako stvarno do­padne nevolja. Razgalilo mu je to srce i on us­tane od stola da ga zagrli.

74

— Neće, čuvam se. Uostalom, ti si uvijek u bli­zini.

Djed ga potapše po leđima i nasmije se. Volio je tog svog zamišljenog i dobrog unuka, tog sta­sitog momka, kojeg je unatoč njegovih šesnaest godina držao za maloga dječaka. Bdio je nad njim kao nad zjenicom oka i bio bi u stanju slomiti šiju svakome tko ga dirne.

— Samo se ne upuštaj u gluposti. Nema smisla da zbog tebe opet imam posla s milicijom.

— Volio 'bih da ga imaju neki drugi — reče Martin. Pogledao je na veliki zidni sat i naglo us­tao od stola.

— Dižeš se kao vihor! Kamo ćeš?— Oprosti, ali za petnaest minuta moram biti

na jednom mjestu.Djed zaklima glavom i u kutovima usana zaigra

mu smiješak.— Još ti se ni ručak nije slagao. Nijedna po­

hvalna riječ za svog starog djeda! E, Martine, Mar- tine, kakav si ti to unuk?

— Užurban — dobaci Martin iz svoje sobe ne zatvarajući vrata. Navukao je crnu, kožnu vjetrov- ku i popravio smeđi čuperak koji mu je titrao nad čelom. U trku poljubi djeda i otvori ulazna vrata.

— E, moj Sherlock Holmes, tajanstven si kao budistički svećenik. Slutim ja da me čeka posao ...

Ali vrata su se već zalupila i Martin nije čuo kad je djed za njim viknuo:

— Nemoj doći prekasno!Stari brodski kuhar uzdahne i priđe prozoru. Vi­

dio je kako njegov unuk brza prema tramvajskoj stanici. Navuče zavjesu, sjedne na stolicu i do­hvati knjigu Ljudski faktor Grahama Greena. Pre­pustio se magičnim rečenicama velikog pisca. Za to vrijeme Martin se tiskao u tramvaju, nervozan i ljut, jer je vrijeme odmicalo, a s tramvajem se nikada i nikamo u gradu nije točno moglo stići. Dogovorio se s Veronikom da će se sastati kraj fontane ispred njene kuće i bilo mu je žao što ga

75

sigurno već deset minuta čeka po hladnom i vje­trovitom vremenu, čim se tramvaj zaustavio u centru grada, on iz sve snage pojuri uskom, str­mom ulicom probijajući se kroz gomilu svijeta. Dva puta se sudario s nekim ljudima koji su mu grubo dobacili prigovore i psovke, ali na to nije obraćao pažnju. Zadihan je stigao do fontane gdje ga je čekala Veronika. Nos joj je bio crven i dr­žala je ruke u džepovima svojeg kaputića.

— Oprosti — reče on kratko, ali ona samo od­mahne rukom. — Hoćemo li do tebe?

— Mama je kod kuće. Hajdmo do kafića »La­đa«. Moram ti nešto pokazati.

Produžili su još kojih stotinjak metara i ušli u topli podrum u kojem je dosta glasno svirala glaz­ba. Stolovi su bili zauzeti, ali su na povišenom mjestu u kutu bila dva slobodna stolca. Brzo sje­doše i naručiše dvije kave.

— Jučer po podne bila sam u posjetu kod tate — reče Veronika. Konobar je donio kave i Martin srknu crnu tekućinu iz koje se pušilo. — Izgleda da će mu produžiti istražni zatvor za još tri mje­seca.

— Zaista?! — zaprepasti se Martin.— Bila je i mama jučer sa mnom — ona malo

zastane, kao da očekuje učinak tih riječi, ali od­mah potom nastavi: — Plakala je kasnije, kod kuće. Rekla mi je da se interesirala kod svog di­rektora, znaš. onog koji poznaje suca Smetljare- vića, i da joj je on rekao da će se istražni zatvor produžiti.

— Jeste se pomirile? — upita je Martin, ali Ve­ronika ništa ne odgovori. Nastavila je dalje:

— Rekla sam tati da znamo tko je Miško Lužan, i da je to čovjek koji jednom govori jedno, a dru­gi put drugo.

— To si mu rekla? — iznenadi se Martin. — A on?

Ona prinese šalicu kave ustima. Gledala je pre­ko ruba po stolovima. Onda se nagne k njemu i tiše doda:

76

— Problijedio je i šutio neko vrijeme. Vidjela sam kako mu ruke drhte. Zatim je nervozno i lju- tito rekao: »Ne želim da se u to petljate. Niste vi njima dorasli. Ne želim!«

Oboje su zašutjeli i pogledali jedno drugo kao da očekuju spasonosnu rečenicu.

— Stalno spominje »njih« i »neke«. Znači da ih je više u igri?

— Sigurno — potvrdi Veronika. Rukom posegne u svoju torbu. Kopala je neko vrijeme i onda iz­vadila mali kožni notes. Martin je znatiželjno gle­dao. — To je tatin telefonski notes. Našla sam ga pod starim novinama kraj televizora.

— Zašto si ga donijela? — upita je Martin. Umje­sto odgovora, ona otvori notes i prstom pokaže na jedno ime, Martin pročita: — »Jakov Vitasek.«

Kraj imena su bila dva broja. Ispod njega je velikim slovima pisalo HULJA, potcrtano i s us­kličnikom, a ispod toga sitnim rukopisom »Struč­njak za lažne procjene«.

— Zanimljivo, zar ne? — reče Veronika.— Da, ali mi ništa ne govori — odvrati on u

nedoumici.— Vidiš ovaj prvi broj? — ona rukom pokaza u

notes. — To je broj Geološkog instituta.— Jesi li sigurna? ■— uzbuđeno će Martin.— Znam taj broj napamet. Oca sam bezbroj pu­

ta tamo zvala. Uostalom, već sam provjerila.Opet je srknula kavu. On ju je napeto gledao.— Nazvala sam jutros i tražila dotičnog Vitase-

ka. Stavila sam maramicu i govorila dubljim gla­som, jer me tamo poznaju. Javila se tajnica i re­kla da je drug direktor trenutno na sastanku.

— Drug direktor? — raširenih očiju upita Mar­tin.

— Da, to je čovjek koji je došao na mjesto mog oca. — Ona patetično ponovi: — »Stručnjak za lažne procjene«. Sad ti je jasno zašto uvijek spo­minje »njih«. Izgleda da ih stvarno ima. Taj Ja­kov Vitasek, pa Miško Lužan. Tko zna tko su os­tali?

Martin je šutio. U kafiću je treštala glazba i zrak je bio nabijen dimom i žamorom. Samo bi izvana doprla svježina kada bi novi gosti ula­zili.

— Misliš da je i taj tip upleten? — upita Martin.— Naravno, zašto bi inače uz njegovo ime sta­

jalo »hulja«?— Morali bismo to nekako saznati — češkao

je bradu Martin.— I hoćemo. Ovaj čas. Nazvat ćemo ga iz javne

govornice na ovaj drugi broj. Mora da je kod ku­će.

Veronika je preuzela inicijativu. Martin osjeti kako je vrijeme da se trgne i ponovo preuzme stvar u svoje ruke.

— Ja ću s njim govoriti — spremno reče.Ona pristane:— Imaš pravo. Meni bi možda prepoznao glas.Martin je ustao.— Idemo! — reče i rukom pozove konobara da

plati. Vani ih dočeka hladan zraik ulice i ona ga uhvati pod ruku. Telefonska govornica bila je sto­tinjak metara dalje. Uđoše i ona zaustavi dah dok je on okretao broj. Telefon zazvoni tri puta prije nego se začulo »halo« s druge strane.

— Drug Vitasek? — upita službeno Martin.— Da, izvolite, s kim razgovaram?Glas je bio imekan i meketav. Martin pokuša

zamisliti kako izgleda taj Vitasek.— Izvolite — ponovi uljudno iglas na drugoj stra­

ni jer je Martin šutio.Onda on polako i razgovijetno upita:— Druže Vitasek, zar vas nije stid da dajete laž­

ne procjene? Mi sve o tome znamo.Muk. Sekunde su prolazile. Onda Martin istim

jednoličnim tonom, u kojem se razabirala prijet­nja, reče:

— Za to biste mogli odgovarati, druže Vitasek.S druge strane se začuje uzbuđen povik:

78

— Tko je tamo? Kako se usu... — ali je Mar­tin u tom trenutku spustio slušalicu. Oboje pras- nuše u smijeh.

— Napunili smo mu gaće, Veronika.— Misliš?— Ako nismo prvi put, onda ćemo sad.Ponovo izvadi kovanicu i ubaci je u aparat. Okre­

nuo je isti broj. Telefon je ovaj put zazvonio sa­mo jednom prije nego je čovjek s druge strane žice podigao slušalicu. Martin se pritajio. Čulo se disanje s jedne i s druge strane. Tad meketavi glas, nakon što mu se nitko ne odazva na »ha­lo«, bijesno prosikta:

— Svinjo, uhvatit će te milicija, kako se usuđu­ješ tako nešto? Bitango!

Nakon kanonade uslijedila je šutnja i Martin poluglasno reče:

— Gadno ćete nastradati, druže Vitasek!Nastavak kanonade nije čuo jer je slušalica le­

žala već na svom postolju. Napolju se brzo pira- čilo. Sivi, vjetroviti dan polako se gasio. Ulične lampe još nisu bile upaljene, ali su se na tamnim fasadama žut jela svjetla u prozorima. Martin za­korači da izađe iz telefonske .kabine, kad ga ona uhvati za ruku.

— Još samo jedan razgovor — reče.— Koga ćeš nazvati? — začudi se on.— Suca Smetljarevića.— Njega?! — uskiikne Martin. — Zašto?— Moram mu reći za Miška Lužana.Martin se zamisli. Ideja mu se nije činila loša.— Nazovi ga od kuće — predloži on.— Ne mogu. Mama je još famo. Ne želim da

sazna koga nazivam.Ona ubaci kovanicu i okrene broj. Ispred govor­

nice je stajala neka mala, debela žena s torbom punom namirnica. Nervozno je čekala da oni za­vrše.

— Što ako se javi Bobo? — šapne Martin dok je signal tulio u slušalici.

19

— Spustit ću — odvrati ona, ali s druge strane se javi ozbiljan' muški glas.

— Suca Smetljarevića, molim.— Na telefonu.Veronika je zastala. Oči su joj bule uplašene. Mar­

tin je ohrabri stiskom ruke.— Ovdje kći šimuna Ivanića — reče mimo,

premda joj je glas malo podrhtavao.— Tko? — upita sudac kao da ne čuje dobro.

Veronika ponovi. S druge strane je zavladao muk.— Odakle znate moj broj? — glas je najednom

postao odbojan i leden.— Saznala sam ... pitala sam na sudu — snaš­

la se na brzinu.— Što želite? — još ledenije je zapitao sudac.Martin je opet stisne za lakat i ona nastavi:— Htjela bih... da porazgovaramo o slučaju

mog oca. U stvari — brzo nastavi bojeći se da je ne prekine — u vezi s nekim novim izjavama portira iz Male Pisanice, Miška Lužana.

Opet je nastala tišina u slušalici. Ovaj put je du­že potrajala. Na drugoj strani ceste, preko puta osnovne škole, zaustavio se bijeli golf. Čovjek za volanom naslonio je glavu na sjedalo pušeći. Lice mu se u polumraku nije dobro vidjelo. Martin ga samo okrzne pogledom i uhvati Veroniku za ruku, da je ohrabri.

— Drag Smetljarević? — plašljivo pozove ona.— Vi poznajete Lužana? — ledeno će sudac.— Da, upoznali smo se i neke njegove izjave

nisu kao u... — tog trena joj Martin prstom da­de znak da šuti i ona zastane. S druge strane najednom doleti pitanje.

— Nisu kao u... kao u čemu?— Hoću reći... neke su njegove izjave čudne

— napokon izusti Veronika. — Voljela bih da od­vojite nekoliko minuta za mene. 6 tome bi tre­balo porazgovarati. Kada bih mogla doći u vašu kancelariju?

SO

— Zauzet sam ovih dana — odbojno je odvratio. Debela žena pred govornicom nervozno je pocup- kivala i gledala ih neprijateljskim pogledom.

— Recite kad možete — s molbom u glasu ja­vila se Veronika.

— Ne znam... stvarno ne znam, nazovite još jednom... u velikoj sam gužvi. Upravo radim na važnom poslu. Oprostite i do viđenja!

Kao kockice leda u kristalnoj čaši odzvanjale su njegove riječi. Nije stigla pozdraviti, jer je si­gnal prekinute veze već odzvanjao u slušalici. Iza­šli su i debela žena namrgođena lice utrpa se unutra.

— Dao sam ti znak da ne spominješ optužnicu, jer bi onda znao da smo je vidjeli.

— Dobro si se sjetio. Čuo si kako je odbojan?— Znam jabuku s tog stabla koja nije pala da­

leko. Ništa me ne čudi — ironično će Martin.Krenuli su u smjeru njene kuće, zastali kraj

fontane i oprostili se.— Moram ponoviti gradivo iz matematike i po­

vijesti za sutra — reče Martin kao da se ispriča­va. Ona skrene pogled u stranu. Izgubila je godi­nu i zbog toga što ne ide u školu ima suviše vre­mena koje u njoj samo još povećava osjećaj kriv­nje.

— U redu — reče tiho — čitat ću nešto i vjež­bati violinu.

On se žurno spusti malom ulicom do tramvaj­ske stanice. Pokušao je u mislima složiti cijeli mo­zaik događaja i osoba dok je tramvaj tutnjao ši­nama, ali mu je sve bilo nejasno i maglovito. Si­šao je na stanici. Do njegove je kuće bilo još nekoliko minuta hoda. Bio je to kvart niskih kat- nica, s vrtovima i dvorištima, raznim obrtničkim radionicama iza kojih je slijedio blok novih stam­benih zgrada. Ulične su svjetiljke na mnogim mje­stima bile razbijene, tako da je rasvjeta bila os­kudna. Cestom su prolazili rijetki automobili.

Upravo u trenutku kad se našao nadomak kuć­nim vratima, cestom je naišao bijeli golf. Šofer je

6 Balkanska mafija 81

nonšalantno jednom rukom držao volan, a dru­gom cigaretu. Išao je sporo, kao da traži neku adresu, i Martin ga ponovo okrzne pogledom. Uči­nilo mu se da je to onaj isti golf koji je bio par­kiran blizu telefonske govornice, dok su on i Ve­ronika odande zvali. Auto je produžio i Martin ne zatvori sasvim vrata za sobom na kući. Virio je čekajući da se automobil zaustavi, ali su nje­gova svjetla nestala u tamnoj ulici. »Možda mi se samo učinilo? Zakleo bih se ipak da je to onaj isti golf,« sa zebnjom je pomislio. Prođoše mu dje­dove riječi kroz glavu. Zar je moguće da ga net­ko u stopu prati?

Ispunilo ga je to strahom. Stvari su se očito zakomplicirale i djed je imao pravo kad mu je spočitnuo da se upustio u »mutljavinu«. Upalio je svjetlo u svojoj sobici. Djed je gledao krimina­listički film. Iz njegove sobe dopro je krik pra­ćen reskim zvukom metaka.

Martin sjedne za stol i stavi pred sebe knjigu s matematičkim zadacima. Brojike su mu plesale pred očima, nije se mogao koncentrirati. Stalno mu je kroz glavu jurio bijeli golf. Nije, na žalost, uspio dobro pogledati šofera. Je li imao valovitu kosu? Ili je bio u žutoj kabanici? Mučile su ga te slike. Tad najednom začuje kucanje s vanjske stra­ne prozora. Protrnuo je. Djedova je kućica bila pri­zemnica i Martinov prozor gledao je na vrt. Kraj prozora su rasla dva bora. Jedna dugačka grana gotovo je dodirivala staklo. Martin pomisli da ju je možda vjetar zatresao, ali kucanje se ponovi i on bez daha priđe prozoru. Pogleda van i spazi Veroniku. U mraku se sagnula kao da se boji da je netko ne primijeti. Na ulici, pored kuće, bio je parkiran automobil i mašina mu je radila. I to je bio bijeli golf — ali mu je na krovu svijet­lila tablica s natpisom TAXI.

— Veronika, zaboga, što je? — osjetio je kako mu usne drhte od hladnoće i uzbuđenja. Ona se malo podigne i glava joj prijeđe okvir prozora,

82

— Ljubavi moja, Martine — rekla je uzbuđeno i pružila mu ruke — ne ljutiš se što sam došla?

— Što se dogodilo? Zašto nisi pozvonila? Uđi!— Ne, neću. Ne želim da se djed uznemiruje. Do­

jurila sam taksijem. Čeka me.— Hoćeš li mi napokon reći što se dogodilo? —

uzrujavao se Martin.Vani je puhao vjetar i unosio im kosu u lice,

dok su se grane borova njihale lijevo-desno.— Samo što si otišao, zazvonio je telefon. Ma­

ma nije čula jer je gledala film na televiziji. A d bolje da sam ja podigla.

— Tko je zvao?— Miško Lužan, portir iz Male Pisanice.Držali su se za ruke i drhtali od hladnoće i

uzbuđenja. Šofer je u taksiju pušio i čekao.— Što je htio?— Rekao je da je dobio cedulju od pipničarke,

da je dugo razmišljao, da ga sve to užasno muči i neka dođemo ponovo u Malu Pisanicu, jer preko telefona mi ne želi i ne može ništa reći. »Tiče se vašeg oca«, rekao je na kraju i spustio slušalicu. Morala sam te o tome obavijestiti — završi Vero­nika.

— Ipak je zvao — ponovi Martin kao u bunilu. — Možda saznamo neke važne stvari. Samo — nastavi on — na žalost, ne mogu izostati ovaj tje­dan iz škole.

— Ne, nisam ni mislila da idemo prije nedjelje — reče Veronika.

— Za pet dana, znači? — promrmlja Martin kao da sebi upućuje pitanje.

— Idem, jer inače neću imati dovoljno novaca za taksi — reče ona i privuče mu glavu na po­ljubac. Obrazi i nos bili ju joj hladni, ali su usne bile vrele. Dok je trčala prema kolima, on joj nekoliko puta mahne. Auto je krenuo i ona mu je odmahivala iza stakla rukom nalik na svi­lenu maramu koja vijori u noći. Ostao je još neko vrijeme na prozoru gledajući prema cesti, a

6* 83

tad mu se sledi krv u žilama. Ne, nije više bilo sumnje! Bijeli golf, isti onaj za koji mu se bilo učinilo da ga bešumno prati, kao da je nastojao stići taksi koji se izgubio. Uspio je vidjeti samo konture lica i vječi i žar cigarete u ustima. Je­dino još nije znao ima li taj nepoznati pratilac valovitu kosu i nosi li na sebi dugački, smeđi ba­loner.

84

NEOBIČNA SMRT U POTOKU

Kad su drugi put autobusom stigli u Malu Pi­sanicu, činilo im se da već dobro poznaju to mje­sto. Premda je bila nedjelja, bife na stanici je, kao i obično, bio prepun gostiju. Krenuli su istim pu­tem prema centru grada. Ulica je bila gotovo pus­ta, projurio bi po koji automobil ili biciklist. Mi- moišli su se s nekolicinom mještana.

Martin i Veronika svih su pet dana razgovarali o čudnom pozivu portira Miška. Nagađali su sto­tine razloga, ali nisu mogli dokučiti što im za­pravo želi reći. Gorjeli su od nestrpljenja da se što prije sastanu s njim. Pretpostavljali su da će ga zateći na njegovom stalnom mjestu — u krčmi s nacrtanim grozdom nad ulazom. U centru mjes­ta, na popločenom trgu, bilo je dosta svijeta. Lju­di su uglavnom sjedili po okolnim krčmama i re­storanima ili šetali ukrug, jer je unatoč prohlad­nom vremenu dan bio sunčan i vedar.

Martin i Veronika uđoše u krčmu i nestrpljivo zaokružiše pogledom naokolo. Svi su stolovi bili puni, a nekoliko ljudi stajalo je uz šank. Bilo je bučno i zadimljeno. Miška Lužana nisu vidjeli. Martin još jednom provjeri pogledom, ali mršavog, sitnog portira nije bilo.

— Možda još nije došao? — tiho primijeti Ve­ronika. Njihova prisutnost izazvala je pažnju ne­kih gostiju i oni zapaziše kako ih radoznalo mo­tre. Pipničarka je bila za šankom i njene su ruke hitro i vješto baratale čašama. Kad ih je ugle­dala, mahne im da priđu.

85

— Došli ste opet! — rekla je veselo premda joj je lice djelovalo umorno.

— Imamo sastanak — reče Martin i odmah na­stavi — recite, danas još nije dolazio?

— Tko? — upita ona, zaokupljena pranjem ča­ša pod jakim mlazom vode.

— Miško Lužan — reče. — Moramo s njim raz­govarati.

Ona odloži čaše i mokrom nadlanicom popravi kosu, gledajući u njih s takvim izrazom kao da su nešto skrivili.

— Hoćete razgovarati s Mišikom?! Zar vi ne znate?Lice joj se iskrivilo u čudu i Veronika sa stra­

hom upita:— Nešto se dogodilo?Pipničarka ih još jednom odmjeri od glave do

pete i prigušenim glasom reče:— Miško je mrtav. Jučer je pokopan.Udarilo ih je to poput biča. Veronika se uhva­

ti za Martkiiovo rame. Lice joj je probiijedjelo. On se rukom uhvati za drvenu ogradu šanka i jedva protisne kroz grlo:

— Miško je mrtav?!Pipničarka se odmakne da natoči piće gostima.— Miško je mrtav? — ponovi Martin kao da još

ne vjeruje u tu vijest. Veronika je šutjela i nije­mim, bespomoćnim pogledom zurila u red flaša na policama. Pipničarka se vrati.

— Hoćete li štogod popiti? — upita.— Ne, ne, hvala — odvrati on odsutno. — Ka­

ko se to dogodilo?— Našli su ga u potoku.— U potoku?! — zaprepasti se Martin. — Zar

se utopio?— Vjerojatno. Bilo je hladno. Popio je užasno

puno te večeri. Ja sam mu drugi dan po vašem odlasku dala onu cedulju. Bio je najprije ljut, ali onda se smirio i uzeo je sa sobom. U zadnje se dane čudno ponašao.

— Znači, našli su ga u potoku?

86

— Pred njegovom kućom. Srušio se, izgleda, niz jarak. Bilo je kasno, a on pijan. Utopio se u me­tar i pol dubine.

— Strašno! — reče Veronika, ikoja je sve to vri­jeme bez riječi pratila razgovor.

Pipničarka bespomoćno slegne ramenima. Neki su je gosti glasno dozivali. Martin je čekao da se vrati. Misli su mu grozničavo jurile ikroz glavu.

— Rekli ste da je bio čudan? — upita je kad se ponovo približila.

— Čudan, hm... da, moglo bi se tako reći. Po­znavala sam ga godinama. Cijelo je imanje osta­vio u ovoj gostioni. Nije bio loš, ali pijanac, zna­te. Bože moj, od čega će sad oni njegovi jadnici živjeti?

— Kako to mislite: čudan? — uporan' je bio Mar­tin.

— Razgovarao je sam sa sobom. Mumljao u bradu kao da je lud. I s Kamenim se te večeri strašno posvađao.

— S Kamenim? — znatiželjno će Martin.— Da, to mu je bio dobar prijatelj. Radio je kao

dostavljač, zatim kao šofer na općini...— Taj Kameni? — prekine Veronika.— Da, ali sad već dugo ne živii ovdje. Navrati

samo povremeno.— Zbog čega su se svađali? — upita Martin.-— Ah, tko će ga znati? Sjedili su tamo — gla­

vom pokaže na stol u kutu gdje su sada živo raz­govarala tri muškarca.

— Niste ništa čuli? — upita Veronika još uvijek blijeda u licu.

— Ne ... ne ... — prisjećala se pipničarka. — Kameni je samo nekoliko puta glasno viknuo: »To nećeš! To ne smiješ!« I pri tom je lupao šakama po stolu. Oprostite — okrene se ona flašama na po­lici — moram poslužiti goste.

Veronika se stisne uz Martina. Galama, dim, kuc­kanje čaša i pogledi gostiju u krčmi unosili su osjećaj nemira u nju i ona se osjećala zaštićena tek uz njega.

87

— Mairtine, što se to događa? — U njenom je glasu odzvanjao strah. — Imam osjećaj da nas čekaju neke grozne stvari.

On je privine k sebi da je umiri i zamišljeno prijeđe dlanom preko čela.

— Taj čovjek nam je htio nešto saopćiti. Re­kao je da se tiče tvog oca. Sad je već pod zem­ljom. Pijan se utopio. U tako kratkom vremenu, to­liko čudnih događaja!

— Tko je taj Kameni? — upita ga tiho Vero­nika, kao da se boji da je ne čuju dvojica koji su kraj njih ispijali rakiju. Martin slegne ramenima.

— Čula si što je rekla. Ni ja ne znam više.— Moramo posjetiti Miškovu obitelj. Pitaj gdje

stanuju.Martin je nastojao pipničarku dozvati pokretom

ruke, ali ona je bila zauzeta točenjem pića. Krčma se punila. Izvana su pristizali novi gosti, a nitko nije odlazio. Dim cigareta bio je toliko gust da se poput magle kovitlao nad glavama prisutnih. Napokon ga je primijetila i prišla.

— Još nam samo jedno recite, molim vas. Gdje stanuje njegova obitelj?

Ona im se unese u lice. Oči u njenim mesnatim obrazima ispitivački su ih mjerile.

— Zašto?— Posjetili bismo ih.— Zašto ste tako zapeli za njega?— Htjeli bismo pomoći. Rekli smo vam da smo

novinari u omladinskom listu, sjećate se?— Kako ne, kako ne! — živne ona i široko se

iskesi. — Kad ćete raditi onu drugu emisiju? — Martin je na trenutak zbunjeno pogleda, ali ona mu odmah pomogne: — Onu o provincijskim krč­mama?

— Hoćemo — spremno je prihvatio. — Posjetit ćemo vas tada sigurno!

— Lako ćete naći kuću — najednom se ona raz­vedrila. — To je ona prva, trošna, na početku uli­ce koja vodi u mjesto. Izgleda kao malo veći ko-

88

košinjac. Naći ćete lako, tim ste putem došli sa stanice.

Martin dade Veronici znak očima da ovdje ne treba gubiti više ni minute. Na brzinu se pozdra­ve s pipničarkom koja im, još dok su bili na vra­tima, dovikne da je ne zaborave.

Hladni zrak osvježio ih je kao mlaz vode. Kre­nuše hitrim korakom prema kući pokojnog Miška Lužana.

Kućica Miška Lužana doista je izgledala kao ko- košinjac. Mala ulazna vrata i dva prozora s ko­jih je davno bila otpala boja. Fasada je popucala na mnogo mjesta i pootpadala. Iz uskog dimnja­ka na krovu vijugala je siva traka dima. Do ku­ćice se dolazilo mostićem ispod kojeg je tekla pr­ljava voda nabujalog potoka, tako kobna za op­ćinskog portira.

Martin je zastao i dobro sa svih strana odmjerio potleušicu.

— Zar ljudi i u tome žive? — tihim glasom upi­ta ga Veronika.

— Žive i u gorem — tvrdo odvrati Martin i pri­jeđe most.

Ona ga je slijedila. Dva puta oštro zakuca na vrata, ali nitko se ne javi. Martin ponovi kucanje. Iznutra dopre slabi ženski glas.

— Tko je?— Miškovi prijatelji — reče Martin. Vrata su se

odškrinula i jedno oko provirilo. Onda se otvoriše sasvim i na njima izroni sitna, žuta žena ogrnuta maramom. Gledala ih je plavim, isplakanim oči­ma, s kojih su se prema ustima spuštale dvije oš­tre bore.

— Vi znate da je Miško... — ona zastane još uvijek nespremna da ih pusti unutra.

— Znamo — potvrdi Martin. — Poznavali smo Miška. Došli smo vam izraziti sućut prije nego otputujemo.

Ona sagne glavu i tog se trenutka kraj njenih nogu pojavi djevojčica u vesti čiji su rukavi bili predugački za njene male ručice. Imala je najviše

89

šest-sedam godina i znatiželjno je uperila svoja dva živa, plava oka u njih.

— Htjeli bismo vas još nešto pitati — obzirno nastavi Mantin.

Žena se zakašlje i prinese ruku ustima.— Izvolite, uđite!Tek tada im dokraja otvori vrata i oni uđu. Sve

je unutra bilo sirotinjsko. Prostorija u koju su ušli služila je kao kuhinja. Na starom, zarđalom štednjaku kuhalo se neko jelo, a za stolom u sre­dini sjedio je dječak od kojih deset godina i či­tao knjigu. Kad ih ugleda, sklopi korice i pris­tojno pozdravi. Ona im ponudi stolice i oni sjed­nu. Miris kiselog kupusa širio se po cijeloj pro­storiji iz lonca na štednjaku. Šutjeli su nekoliko trenutaka, kao da tih zatečena bijeda sili na neku vrstu sućuti.

— Vidite kakva nas je nesreća snašla! — tiho reče žena nastojeći obuzdati kašalj koji ju je mu­čio. — Još imam jednog sina. Vaših je godina, ali je rijetko kod kuće.

— Kako se to dogodilo? — oprezno će Martin bojeći se da ne povrijedi ženu čije su rane još otvorene.

— Našli smo iga tu... tu, pred kućom, u poto­ku. On se i prije znao vraćati takav... mislim u takvom stanju. I sada... ne mogu vjerovati... ne mogu...

Suze su je gušile. Djevojčica se pripije uz nju i glasno zaplače. Dječak se uzvrpoljio. Veronika osjeti kako je u grlu steže i kako ne bi smjeli još poticati tugu u kući, u kojoj je ionako ima na­pretek.

— Ja sam kći Šimuna Ivanića — rekla je naglo. — Nadam se da vam je poznato to ime?

Žena obrisa suze dlanom i zamisli se na trenutak.— Ivanić... Ivanić... — ponavljala je — zar

nije to. . . onaj slučaj u kojem je Miško bio svje­dok?

Veronika klimne glavom.

«

90

— Bio je jako uzrujan zbog svega toga u zad­nje vrijeme — nastavi žena.

— Je ii vam što rekao? — upade Martin.— Nije. Bio je nervozan, dosta je pio. . . da. . .

jedne noći se probudio i vikao »Ne mogu« ... »ne mogu« ... »dosta mi je« ... »dosta« ...

— To je vikao? — upita Martin.— Čak me i probudio. Bio je sav u znoju, ali

ništa mi nije 'htio reći. Digao se, otišao u kuhi­nju i pio do jutra. Teško je bilo s njiiim. Bez nje­ga će biti još teže.

Oči su joj bile pune suiza.— Radio je na općini? — upita je Martin.— Nedavno su ga primili natrag. To nas je spa­

silo da ne gladujemo. Molila sam ga da ne pdje, jer je zbog toga izgubio posao. Ali krenuo je po starom.

— A Kameni? —■ naglo će Martin.Žena samo odmahne rukom.— To je bitanga! Zar ga poznajete?— Ne.. . onako, čuli smo za njega. Bili su do­

bri prijatelji, zar ne?— Miško je bio naivan. Kameni je mnogo mla­

đi, ali je premazan svim mastima. Miško je bio i ostao portir, a Kameni živi na visokoj nozi.

— Više nije tu?— Bila sam sretna kad je otišao. Dok je bio

dostavljač, znao bi izvući zadnju paru od Miška, a kad mu je pošlo nabolje, okrenuo mu je leđa. Buldog! Izgleda kao pas buldog. Čula sam da vo­di nekakav kafić ili tako nešto. Miško mi je to jednom spomenuo.

— Kafić? — začudi se Martin. Žena potvrdi gla­vom i ustane sa stolice. Otišla je u drugu sobicu. Martin i Veronika nestrpljivo su čekali da se vra­ti. Ona se pojavi s papirićem u ruci.

— Evo, Miško je jednom zapisao kako se zove taj kafić. Našla sam ovo u ormariću. »Zlatni ka­vez«.

— »Zlatni kavez«? — u jedan glas povikaše Mar­tin d Veronika.

91

Oboje su to mjesto dobro znali. Bilo je to ta­kozvano »šminkersko« sastajalište koje je radilo dugo u noć, ali oni nisu odlazili tamo.

— Gospođo — reče prijateljski Martin i blago joj stavi ruku na rame. — Žao nam je što vas je snašla takva nesreća. Ali nije ni nama lako. — On pokaže glavom prema Veroniki. — I ona je ostala na neki način bez oca, jer se nalazi u is­tražnom zatvoru. S obzirom da je vaš pokojni muž bio svjedok u tom slučaju, mislili smo da nam nešto važno želi reći kad nas je pozvao da dođe­mo. Eto, taj tragični događaj je sve omeo — Mar­tin raširi ruke kao da je to jedino što je u stanju učiniti.

— Žao mi je što vam ne mogu pomoći — reče iskreno žena. — Meni nije ništa povjerio. Rekla sam vam sve što znam.

— Svejedno, puno vam hvala — pruži joj Vero­nika ruku.

Oprostili su se na vratima. Dječak se prihvatio svoje knjige, a djevojčica se šuljala uz majčine sku­te i šutke ih gledala. Dok su išli prema autobus- noj stanici, Veronika reče:

— Poslat ću joj mamine stvari koje ona više ne nosi. Misliš da je to neće uvrijediti?

Martin zastane i pogleda u njeno svijetlo lice na kojem su sjale zelene zjenice. Osjetio je kako ga uz to biće veže sve više dubokih osjećaja. Pri­vuče je sebi i nježno poljubi. Nije htio glasno pred njom izgovoriti misli koje su mu se motale po glavi.

Miško Lužan, portir iz Male Pisanice, glavni svje­dok u slučaju njena oca, bio je mrtav. Ostao je samo njegov iskaz i dokazni materijal. Nije znao olakšava li ta činjenica ili otežava položaj Šimuna Ivanića. Krug upletenih ljudi se proširio. Vitasek, Miško Lužan kojeg više nema, i sada se pojavio novi čovjek s čudnim imenom ili nadimkom — Kameni! Premda nije znao kamo ga smjestiti i što on predstavlja u cijeloj zavrzlami oko Veronikina

92

oca, bilo je očito da nije sasvim čist. On i Miško bili su dobri prijatelji. Na dan smrti oštro su se posvađali. Zbog čega? Zašto je Kameni uopće do­lazio ovamo, ako se već odavno bio odselio? Zar je moguće da je »Zlatni kavez« njegov? Nagla Miš- kova smrt najednom je postala sumnjiva. Je li se zaista utopio zato što je pijan pao u potok, i l i . . . Na žalost, iza tog »ili« sve je još bilo u dubokoj tami.

93

SPASILAC ISKAČE IZ TAME

Mučio se Martin mislima sve vrijeme do stanice, i kasnije, za dvosatne vožnje. Veronika je primi­jetila da je »otputovao« i nije ga htjela zamarati pitanjima. Šutjeli su cijelim putem, a on je kom­binirao, slagao, montirao kockice tog mozaika u kojem je svaka osoba ili podatak nosio niz no­vih nepoznanica. Umjesto da se sastavi, slika se ras­padala i bivala sve nejasnija. Kad su prispjeli na autobusni kolodvor, bio je već mrak. Pješice su se uputili do Veronikine kuće.

— Kakav dan! — reče ona. — Koliko se toga dogodilo!

Pozvala ga je k sebi. Htjela je još biti s njim, ali on reče da će djed biti zabrinut, jer ga cijeli dan nije vidio.

— Bit će najbolje da odmah odem — reče.Oprostili su se brzo jer je počelo puhati.Odlučio se spustiti prečacem, ispod šetališta. Bio

je to strm prolaz ograđen zidom koji je završa­vao drvenim stepenicama. Po zidu se penjao brš- Jjan. Osvjetljenje je bilo slabo. Tek tri plinske la- teme s kojih je svjetlost u zelenkastom preljevu obasjavala stabla i prazne klupe na šetalištu iz­nad zidića. Bilo je sasvim pusto, jedino je vjetar tresao suhim granama u drvoredu i kovitlao lišće na sve strane.

Martin je hodao užurbano, obuzet mislima, tako da nije primijetio kad se iz jedne udubine u zidu odlijepila tamna prilika. Prošao je još dva koraka i gotovo se sudario s drugom tamnom prilikom. On se automatski povuče, tek toliko da opazi

94

kako se s njegove desne strane pojavljuje i treća. Taj je stajao uz pano na kojem su bili izlijepljeni plakati. Baš kao da se odvojio s jednog od njih. Nisu prilazili, samo su stajali u prijetećoj tišini i tmini. On shvati da će najbolje biti ako se okrene i dade petama vjetra putem kojim je došao.

Ali bilo je prekasno. Čuo je šuštanje iza sebe što nije prouzrokovao vjetar već cipele na hrpi lišća. Četvrti je stajao pet koraka iza njega. Nije pri­mijetio kad ga je prošao. Bio je opkoljen. Sa stra­ne zidovi, iznad njega prazno i mračno šetalište, a oko njega šutljive spodobe od kojih nije mogao očekivati ništa dobro.

»Protiv četvorice ništa ne mogu« mislio je. »Pre- bit će me. Ako navale, pozvat ću u pomoć, premda je mala šansa da će itko naići. Zašto sad nigdje nema milicajca?«

Onaj tamni lik, što se bio prvi pojavio, zakorači i prekine napetu tišinu.

— Rekao sam ti, Martine, da ćemo se kad-tađ sresti.

Prepoznao je glas, a onda na zelenkastoj svje­tlosti izroni glava i kukasti nos Bobe Smetljarevi- ća. Cerio se pobjednički i stisnutih mu šaka pri­lazio.

— Ovdje nema vrijednih stvari. Ne treba se bo­jati da će se nešto razbiti, osim tvog nosa — za­čuo je Gašin glas iza sebe.

Lišće je ponovo zašuštalo pod cipelama. Onda na svjetlost plinske laterne izroni i treći. Taj nije ništa rekao, samo je rukom popravio žute prame­nove koji su mu padali na oči. Martin prepozna i žućka s onog slavnog tuluma kad je ugrabio spis suca Smetljarevića.

Četvrti također izroni šutke i približi se, ali nje­ga nije poznavao. Taj je bio najkrupniji i djelovao najopasnije.

— Hajde, frajeru, budi sad malo prepotentan — smijao se sučev sin.

Martin je šutio, napetih mišića čekajući prve udarce. Znao je da iz ove situacije može samo on

95

izvući deblji kraj. Samopouzdanje ga ipak nije na­puštalo.

— Jesu li to svi ili si još i taticu pozvao da se obračunaš sa mnom?

— čuješ ga, Gašo, on se šali! — prosikta Bobo.— Još malo, neka mu, može još malo — promu­

klo se odazove Gašo.Stezali su krug oko njega, ali nisu ga napadali.

On je vrebao poput mačke. Tijelo mu se treslo vi­še od uzbuđenja nego od straha.

— Pokaži sutra onoj tvojoj glupači legitimaciju, jer te možda neće prepoznati — isceri se Bobo.

On je najviše uživao u ovoj prijetećoj igri, koja je sličila okrutnom plemenskom obredu u kojem žrtva nemoćno čeka.

— U redu, tko će prvi? — čekao je Martin is­pruženih i stegnutih šaka. — Ja ću nastradati, ali prvi koji navali pit će sutra samo vodu jer će mu zubi ovdje ostati.

Nitko od njih više ne učini ni korak. Stajali sui čekali

— Gašo — zaurlao je Bobo — Dino. Žic. idemo! Svi zajedno!

Nasrnuli su kao četiri divlja pijetla, ali je mržnja i nakupljeni gnjev potjerao sučevog sina za korak brže od ostalih. Dok je zamahivao rukom, Marti- nova se glava izmakla i Bobova je ruka samo okrznula kosu i iz sve snage udarila u hrapav zid.

Naletio je na snažan, kao iz opruge izbačen uda­rac Martinove šake, koji mu je zatvorio oko. Nje­gov se krik prolomio tihim i tamnim prostorom, kao kojotov urlik u noći. Pao je na koljena hva­tajući drugom mlitavu šaku iz koje je kapala krv. Istodobno se na Martinovu glavu, leđa, trbuh i no­ge srušila kiša udaraca. I on je pokleknuo poku­šavajući se zaštiti rukama, ali je jedna od šest ša­ka uvijek nalazila put do njega. Tad najednom za­čuje jaki muški glas koji je dopro iz mraka u še­talištu iznad njihovih glava.

— Dosta, zar vas nije stid toliko vas na jednoga?

96

Oni začas zastaše i pogledaše gore. Tamo je sta­jao visok muškarac, ali mu se u mraku lice nije vidjelo.

— Vozi dalje, majmune, ako nećeš i ti porciju— zadere se onaj četvrti.

Umjesto odgovora, čovjek se vještom kretnjom uhvati za željezni rukohvat šetališta, prebaci obje •noge na drugu stranu i poput mačke skoči među njih.

— Nemojte me ljutiti, momci, jer će biti batina— rekao je prijeteći neznanac. Pokreti su mu bili gipki kao da je od gume.

— Sredimo i njega — junačio se četvrti koji je iznenadno dobio dar govora. On je izgledao naj- robusniji. Zajedno s Gašom krenuo je prema ne­znancu. Momak s plavim pramenovima nasrtao je opreznije.

Martin i Bobo ležali su skvrčeni na zemlji. Ne­znanac se naglo zavrtio na vršcima prstiju lijeve noge kao da izvodi piruetu, dok mu je ispružena desna noga poletjela zrakom i zaustavila se na bra­di robusnog napadača. Pao je kao pokošen.

Gašo je istog trena naletio na ispruženi i skvrče­ni lakat što mu je izbio dah pogodivši ga u vrat. Momak s plavim pramenovima zaustavio se na vri­jeme. Bilo je očito da ovaj čovjek izvanredno po­znaje borilačke vještine. On je stajao na nogama dok su ostali puzili po podu zajedno s Martinom i Bobom. Onda neznanac vještom kretnjom uvuče ruku u njedra i izvuče pištolj.

— Dok nabrojim do pet, da vas više ne vidim. Upozoravam vas da imam pravo upotrijebiti ovu stvar, premda vidite da mi ne treba. Jedan, dva, tr i . . . hajde, gubite se, ako nećete gore posljedice.

Oni se stenjući pridignu i teturavo otrče niz str­mi prolaz. Na zelenkastom traku svjetlosti izgleda­li su kao četiri rasklimane figure na koncu. Martin htjede također otići, ali ga neznačev glas zaustavi.

— Ti ne! S tobom moram razgovarati.Ostali su sami. Martin je čistio svoju crnu ko­

žnu vjetrovku od prljavštine, pipao otečeno lice i

7 Balkanska mafija 97

razbijenu usnu koja je krvarila. Pošao je s nepozna­tim čovjekom prema mjestu gdje je bilo više svje­tlosti. Tek kad su zastali, on se lecne. Pod svjetlom plinske laterne jasno se vidjelo da čovjek ima gu­stu, valovitu kosu i da na sebi ima smeđi, u pasu stegnut baloner. Osmjehnuo se, a osmijeh je na njegovom ozbiljnom i pomalo hladnom licu izgle­dao kao neki čudni prorez.

— Martine, da sam malo zakasnio, možda bi ti stvarno trebala legitimacija da dokažeš tko si.

— Vi znate moje ime! — zaprepasti se Martin.— To je moj posao.Pogledao je pažljivo Martina. Rukom mu je po­

digao bradu prema svjetlu.— Dobro je — reče — tih nekoliko masnica

brzo će proći.On vrati pištolj u džep balonera.— Tko ste vi? — naglo će Martin.— Mirko, inspektor Mirko. Kao što vidiš, nisam

tržni, već milicijski inspektor.On se ponovo maši u džep balonera i rutinskom

kretnjom pokaže smeđu lisnicu. Vrati je u džep i pruži Martinu ruku. Martin oprezno uzvrati po­zdrav. Jak nalet vjetra zavitlao je lišće, bačene pa­pire i opuške kraj njihovih nogu. Bilo je pusto. Samo njih dvojica pod plinskom laternom.

— Kako ste. . . — Martin zastane — kako ste znali gdje sam?

— Važno je da sam stigao na vrijeme, zar ne?Inspektor Mirko se opet nasmije i rukom zagla-

di kosu. Mogao je imati između tridesetpet i če­trdeset godina. Visok, vitak, košćat i širokih rame­na, odavao je dojam čovjeka koji u svakom tre­nutku zna što hoće.

Taj su dojam pojačavale njegove oči, mirne ali ledene, čak i kad se smijao.

— Lako je vama stići na vrijeme kad je golf brz auto — reče drsko Martin gledajući ga ravno u lice.

Inspektor se opet nasmije.

98

— Vidi ti lopova! Primijetio si me, znači? A ja sve vrijeme uvjeren da tajnovito obavljam posao.

— Inspektore, što hoćete od mene? — najednom će nervozno Martin.

— Odrješit si momak. To mi se sviđa. Mar- tine, primijećeno je da si se upustio u nekak­vu privatnu istragu. Ispituješ, putuješ po pro­vinciji, odlaziš u posjete u istražni zatvor. Zar nam kaniš oduzeti kruh?

Inspektor se opet nasmijao. Trudio se ostaviti dobar dojam i steći povjerenje.

— Kakve vi imate veze sa slučajem koji mene zanima? — upita Martin.

— To se tebe ne tiče. To je posao naše službe, a ne privatnih lica. Pogotovo tako mladih.

— Zar je strašno što želim pomoći?— Ne, to je lijepo od tebe, ali zato postoje obu­

čeni ljudi i posebna služba. Nema smisla da ti se nešto dogodi. Zamisli kad bi svi postali istražitelji. Kamo bi nas to dovelo?

— Došli ste me zapravo upozoriti da ne zaba­dam nos u zabranjene stvari — mrzovoljno će Martin.

— Da nisam došao na vrijeme, ne znam da li bi ti ostalo nešto od tvog nosa.

Martin zamišljeno obori glavu.— Hoćeš da te odbacim kući?— Može — Martin oprezno dodirne masnicu is­

pod oka koja je bila otekla. — Ionako znate put.— Baš si zlopamtilo — veselo će inspektor.Krenuli su starim prečacem prema centru grada.— Recite, druže inspektore — pažljivo počne Mar­

tin — ako netko izvan vaše službe nasluti da su neke stvari nepravedne ili izuzetno prljave, komu da se obrati?

— Nama, Martine, naravno, nama.— Vi znate za slučaj geologa šimuna Ivanića?Inspektor Mirko hodao je šutke i prstima dva

puta zagladio valovitu kosu. Onda je zavukao ruke u džepove balonera i nastavio koračati dalje.

7* 99

— Znam — rekao je tiho — gadna optužnica, ali na tom se tek radi. Ne mogu ti ništa više reći, jer je to u interesu istrage. Radi se na tome... — reče kao da je u mislima nekamo odlutao — da... radi se.

Trg u centru grada bio je osvijetljen. Veliki sat na željeznom stupu odbrojavao je minute. Tram­vaji su treštali u jednom i drugom smjeru i putni­ci su ulazili i izlazili.

Oni skrenuše prema visokim zvonicima katedrale u čijem je podnožju bio parkiran bijeli golf. Mar- tinu se učini nestvarnim što sjeda u auto koji ga je još do neki dan tajanstveno pratio. Zavalio se na sjedalo i slušao tiho zujanje mašine. Inspektor iz malog pretinca dohvati cigarete i upaljač i po­nudi i njega. Martin odbije pokretom ruke. Šutke su se vozili kroz prorijeđeni gradski promet. Kad se bijeli golf zaustavio pred Martinovom kućom, on htjede odmah izaći, ali ga inspektor zaustavi rukom.

— Martine, jesmo li se dogovorili?— Mislim da jesmo — neraspoloženo odgovori

Martin.— U redu! Nekim stvarima još nisi dorastao. To

ti mora biti jasno.Martin se zagleda inspektoru u lice. Inspektor

Mirko bio je naočit čovjek, trudio se biti vedar i simpatičan, ali oči su mu bile hladne i proračuna­te. Spasio ga je doduše od grdnih batina, ali je u njegovom sigurnom i zapovjednom tonu bilo neče­ga što Martin nije volio. Osim toga, na njegov za­htjev, koliko god bio logičan, srcem nikako nije mogao pristati.

Inspektor Mirko se nasmije i potapša ga po le­đima. Martin zalupi vratima automobila i krene prema kući. Čuo je trubu kako ga pozdravlja i zvuk guma na kolniku. Ne okrećući se, nasmijao se i on.

— O tome čemu sam dorastao dragi inspektore — promrmlja sebi u bradu — ja odlučujem bez vas.

100

NERVOZA RASTE

Tiha, ugodna i diskretno osvijetljena kavana ho­tela »Palača« bila je gotovo prazna. Na visokim prozorima bile su navučene masivne, bijele zavje­se, a za barskim pultom naslonjen je stajao ko­nobar i besposleno motrio naokolo. Jedva čujno dopirala je neka klasična melodija s klavira. Sto­lovi su se sjajili poput ogledala, a veliki naslonja­či bili su presvučeni jarkocrvenim plišom.

Za jednim su sjedili muškarac i žena i tiho raz­govarali. Malo podalje, u kutu ispod velike slike kupačice, zavalio se neki starkelja i čitao knjigu.

U fotelju uz sam ulaz sjedio je čovjek duguljas­ta lica, tankih obrva i tankog, potkresanog brka. Bio je srednjeg rasta i elegantno obučen. Drugom je rukom prinosio cigaretu ustima i uvlačio du­boke dimove. Pepeljara pred njim bila je gotovo puna. Nervozno je tuckao prstima po obodu sivog šešira koji je ležao na stolu. Očima, sitnim i pla­šljivim, povremeno bi zaokružio po cijeloj prosto­riji, a onda bi se nastavio igrati šeširom. Vidjelo se da nekog očekuje, jer bi se na svaki šum trznuo i nestrpljivo pogledao da li će se tko pojaviti na ulaznim vratima.

Taj netko se uskoro pojavio. Visok, plećat, če­tvrtastih vilica, krupnih šaka i gipka koraka, na­smijan je ušao Andrija Kradović. Lice mu je bilo preplanulo, kao da se tog časa vratio s ljetnog sunčanja.

Pruži ruke prema čovjeku sitnih očiju i tanka brka i veselo ga pozdravi:

— Zdravo, Jakove, nadam se da ne čekaš dugo!

101

Jakov je samo odmahnuo rukom. Zapalio je no­vu cigaretu i otpuhnuo dim prema stropu. Andrija sjedne kraj njega i naruči piće. Osmijeh mu nije silazio s lica.

— Kako si? Izgledaš mi nekako zabrinut.— Imam i razloga, Andrija — odvrati Jakov.Glas mu je imao meketav prizvuk. Jakov je prs­

tima bubnjao po obodu svog šešira.— Što je? Nestrpljiv si? — Onda nastavi tiše:

— Ugovori će biti potpisani za najviše devet do deset dana.

— Nije to ...— Produžilo se, na žalost, ali čim se potpišu, do­

bit ćeš lovu.— Nije mi do love.Nervoznim prstima ugasi napola popušenu ciga­

retu.— Nije ti do love?! — zaprepasti se Andrija.— Nazivaju me telefonom.— Tko te naziva?— Ne znam. Već nekoliko puta. Stvar je ozbilj­

na. Znaju o čemu se radi — reče Jakov.Andrija Kradović unese se u lice svojem sugo­

vorniku. Šake su mu zgrčene počivale na koljeni­ma.

— Jesi li poludio?! Šta to pričaš? Tko su to »oni«? Tko zna?

— Ne znam tko, ali netko me uporno naziva i... i... — zapetlja se Jakov Vitasek — spominje mo­ju ekspertizu zemljišta.

Andrija ga je napeto slušao. Na četvrtastim vi­licama živo mu je poigravao mišić.

— I što kažu? — upita muklo.— Znaju da je lažna i.. .i. ..— I? — nestrpljivo će Andrija.— Vele da ću zbog toga odgovarati.Zadnju riječ jedva je istisnuo iz sebe. Lice mu

se orosilo. Crta od brka nad usnicom trzala se ne­mirno dok je rukama tražio novu cigaretu. Ras­kopčao je kravatu i time malo narušio svoj ele­

102

gantni izgled. Prstima je prešao preko tankih obr­va kao da želi odagnati neke slike pred očima.

— Ne slutiš tko bi to mogao biti? — zabrinuto će Andrija.

I njegovo je lice sada posivjelo. Jakov bespo­moćno slegne ramenima. Dohvatili su čaše i šutke pili gledajući netremice jedan u drugog.

— Pero danas dolazi — reče napokon Andrija. — Bit će tu za pola sata. Dogovorio sam da se svi skupa tu nađemo.

—- Ne, ja vam ne trebam — odmahne rukom Vi- tasek. — Ja ću otići.

— Zbog čega si me onda zvao? Nisi valjda sa­mo zbog tih anonimnih telefonskih svinjarija?

— Ja se želim povući iz svega.Poniknuo je pogledom. Andrija ga zaprepašteno

pogleda, a onda mu prstom kao klinom podigne glavu. Lice Jakova Vitaseka bilo je blijedo.

— Zar si ti stvarno poludio? — sijevnuo je An­drija. — Sada se povući? Što bi to trebalo značiti?

— Ja... ja bih povukao- svoj nalaz.— Povukao? ' '*V—■ Neka to netko drugi napravi. Bojim se, An­

drija. Ne spavam već nekoliko dana ... živci su mi otišli k vragu... to me užasno muči.

Andrija Kradović prijeteći digne prst. Na kru­pnoj šaci nabrekle su mu žile. Preplanulo lice gru­bih crta smrklo se kao da mu se ispod kože na- diže oluja.

— To me dolazi u obzir! — reče oštro i prijeteći. — Bez tog nalaza propada cijeli projekt, je li ti jasno?

Snažni »butigdžija« raširi cijeli dlan pred licem Jakova Vitaseka dajući mu do znanja da više o tome ne želi razgovarati.

— Ako se nešto dogodi, tko će ...— Neće se ništa dogoditi — opet ga mrko pre­

kine Andrija. — Zar si se toliko uplašio od neko­liko bezveznih poziva?

— Nisu bezvezni.

103

— To ćemo srediti, a onda će taj telefonist za­plesati na čavlima. Sve ide po planu. Razumiješ? Tolika nas lova čeka, a ti melješ ovakve gluposti.

— Strah me je — gotovo plačnim glasom reče Vitasek.

— Ne... ne, ti si stvarno lud. Da to učiniš — Andrija zastane i uperi ubojit pogled u znojno i preplašeno lice elegantnog direktora Geološkog in­stituta — mislim da bih ti zaokrenuo vratom.

Prsti su mu zaigrali kao na nevidljivoj klavija­turi i Jakov proguta slinu što mu se bila nakupila u ustima. Svjestan svoje grubosti, široko se nasmi­je i potapša Jakova po ramenu.

— Bez brige, stari moj! Nema straha. Nitko nam ništa ne može. Za desetak dana bit ćemo ljudi s najviše para u ovom gradu.

On pogleda na sat.— Uskoro bi Pero trebao stići. Hoćeš li još je­

dno piće?— Ne, hvala — odvrati Jakov i ustane. U ruka­

ma je vrtio sivi šešir.— Zar ideš?— Umoran sam. Ranije bih legao. Ti razgovaraj

s njim.Andrija je pratio pogledom svaku kretnju.— U redu — složio se. — Pamet u glavu, Jako-

ve, i nemoj se više opterećivati glupostima. Ne zaboravi da si direktor, jer smo to mi sredili.

Opet je zazvonila ona karakteristična prijetnja, tako česta u rečenicama vlasnika butika »Amalija«. Zbunjeno se meškoljio Jakov, nabio šešir na glavu, pozdravio i žurno krenuo prema izlaznim vratima.

Nekoliko minuta kasnije ta su se vrata ponovo otvorila i ušla je osoba posve različita od pretho­dne. Nabijen, onizak tip, u sivom konfekcijskom odijelu koje je na njemu izgledalo kao da se je­dva u nj uvukao. Sako je bio nategnut na trbu- šini i zakopčan samo jednim dugmetom. Kratki, ■mali prsti desne ruke držali- su putnu torbu, a li­jeva je bila u džepu od hlača. Gust brk, lukave prodorne oči i okrugla glava s krakom kosom.

104

Veselo pruži ruku Andriji. Andrija ustane i zagrli ga. Iznova naruči piće, a nabijeni tip se iz­vali u fotelju odloživši torbu kraj noge.

— Gdje si ostavio kola? — upita ga Andrija.— Nisam došao svojima. Dovezao me šofer op­

ćinskim autom. Pustio sam ga da ode — odvrati on dubokim glasom.

— Sigurno si umoran? — opet će Andrija, našto došljak samo odmahne rukom *i odmah uzvrati protupitanjem:

— Ima li što nova od našeg zadnjeg razgovora?Konobar nečujno stavi piće na sjajnu plohu sto­

la pred njima. Andrija pričeka da se on udalji.— Radije bih ja to tebe pitao. Je li konačno sve

sređeno?Čovjek se samozadovoljno osmjehne i potvrdi

glavom.Lice Andrije Kradovića se ozari. Spusti svoju

ogromnu šaku na njegovo rame.— Znači, mogu pozvati Tellemanna?— Izgurao sam nekako — zamumla duboki glas

— iako je bilo gadnog natezanja. Bit će potpisano za osam dana.

Andrija je zračio od sreće.— Nema šta, veliki si maher, Pero — nazdravi

mu pićem. Čovjek u tijesnom, konfekcijskom odi­jelu zadovoljno pogladi kratko ošišano tjeme i udari raširenim dlanom po staklenoj plohi stola tako da je sve zazvonilo.

— A što si mislio? Kad se Pero Grdobina uhvati s nečim ukoštac, razumiješ ti imene, onda to ne ostaje na pola puta. Čekaš li još koga?

Osmijeh naglo iščezne s Andrijina lica.— Ne čekam — reče. — Bio je Jakov domalo-

čas, ali je rekao da je umoran pa je otišao.Pero prodornim pogledom prijeđe preko natmu­

renog lica svoga sugovornika.— Došao je u strahu jer ga navodno netko stal­

no plaši telefonom.Sad se i lice Pere Grdobine smrklo.

105

— Plaši?— Rekao je da taj nepoznati zna za njegovu eks­

pertizu i da će zbog toga nastradati. Zamisli — lju­ti to nastavi Andrija — da mi je znati tko to zbija šale, noge bih mu iščupao... Pero, neki vrag se ipak dešava.

— Nesumnjivo — potvrdi Pero u basu. — Naj­prije je Miško poblesavio. Pijandura! Htio je sve izlajati. Vodio je nekakve razgovore u krčmi. Pi­tao sam pipničarku. Dolazio je neki balonja, no­vinar, što li, i neka cura. Lutali su po mjestu, ra­zumiješ ti mene, ostavili su i telefonski broj...

— Čiji? — nestrpljivo će Andrija.— Saznao sam ... ali ne mogu vjerovati da bi...

To je telefon Šimuna Ivanića — gotovo prošapće Pero.

Andrija odloži čašu, a onda jednim gutljajem istrese cijeli sadržaj u grlo. Snažan drhtaj prođe mu tijelom i ponovo se zagleda u Peru.

— Znači... to je ...— To može biti samo njegova kćerka Veronika.

Kćerka Šimuna Ivanića.— A momak?Pero samo slegne ramenima.— Ne znam.— Misliš da joj je Šimun nešto rekao? — upita

ga Andrija.— Ne znam.Andrija se polako pribirao. Skupio je šake u ve­

liku čvornaiu grudu i prsti su mu zapucketaii kao da lomi granje.

— E, nema čekanja. Tu treba odmah nešto po­duzeti.

Pero potvrdi glavom. Andrija mrko spusti kru­pnu novčanicu pored praznih čaša i oni se uputiše prema izlazu.

106

ples na Čavlima

Martin i Veronika pokušavali su otvoriti ladicu u pisaćem stolu njena oca. Bila je to jedina za­ključana ladica i njen je sadržaj golicao njiho­vu znatiželju. U ostalima su bili stari računi, nekoliko stručnih knjiga, pisma povezana špagom koja nisu dirali ni otvarali, te hrpa olovaka i flo­mastera. Bili su sami u stanu i prijedlog da nasil­no otvore ladicu dala je Veronika:

— Zašto je samo ona zaključana?Ključ nisu našli i Martin je tankim nožem, na­

lik na stilet, pokušavao pomaknuti mali metalni dio brave. Podizao je, gurao, ali je ladica odolije­vala.

— Možda nije red da mu zavirujemo unutra? — kolebao se Martin, ali je Veronika bila uporna-

On ponovo zavuče vršak noža, pritisne i snažno povuče prema sebi. Nešto škljocnu, komad drva se otkine, nož se napola svine, ali ladica izleti van.

— Bravo! — uzvikne Veronika.Bile su tu razne mape, tlocrti zemljišta, papiri

ispisani pisaćom mašinom, prazne kuverte i dva kompleta indiga. Napokon se na dnu ukaza plavi fascikl na kojem je krupnim slovima pisalo: STRU­ČNI NALAZ I KLASIFIKACIJA LEŽIŠTA. Ispod to­ga nešto sitnijim slovima: Lokacija — MALA PI­SANICA. Ona drhtavom rukom pruži fascikl Mar- tinu i om počne listati. Bili isu tu mnogobrojni crteži tla s koso ispresijecanim linijama, zatim grafikoni i različite, njima posve nerazumljive ma­tematičke operacije, računi i tabele. Sve je to pra­tio gusto otipkan tekst.

107

— Je li ti išta jasno od svega toga? — zabrinuto ga upita Veronika.

On je šutio i čitao. Napokon dođe do zadnje strane na kojoj je pisalo: Rezime. Bila je to samo jedna stranica i on je nekoliko puta pročita. Ve­ronika je nestrpljivo čekala. On sklopi fascikl i značajno udari njime nekoliko puta po raširenom dlanu.

— Sve su to sami stručni izrazi i proračuni.— Do vraga!— Ali čovjek bi trebao biti budala da ne razu­

mije ono što piše na kraju.Ona ga je napeto gledala. Htjede uzeti fascikl iz

njegove ruke, ali ga on brzo sakrije iza leđa.— Nalazište je antiklinalno. Obavljena su geo­

loška i geofizička ispitivanja, to jest, gravimetrij- ska, seizmografska i magnetska. Utvrđeni su i broj­ni znakovi destrukcije, relativno niski tlakovi, a nafta je specifički teška, oksidirana ...

— Martine — srdito će ona — nemoj mi držati predavanje koje ni sam ne razumiješ, a ja još ma­nje. Reci samo ono što bi i budala shvatila.

On se nasmije.— Radi se o tome — reče — da to nije nalazi­

šte nafte već plina. I to vrlo bogato nalazište.— Ne razumijem — bespomoćno je rekla Vero­

nika.— Tvoj otac je ustanovio i napisao da je nala­

zište nafte zanemarivo, ekonomski potpuno neza­nimljivo, ali đa zato plina ima u izobilju.

— Ili sam stvarno toliko glupa, ili je to previše komplicirano, ali još ništa ne shvaćam.

— Kako ne? Stvar je jasna. Ako je tvoj otac na­pisao da je Vitasekov nalaz lažan, onda to znači da je ovaj ustvrdio nešto suprotno. Dakle?

— Što?— Da nafte ima.— A zapravo nafte nema — zaključi ona.— Točno. Tamo nafte nema. U Maloj Pisanici

ima samo plina.

108

— Znači, nekom je stalo da se izda stručni na­laz Geološkog instituta da tamo nafte ima. I zato je moj otac u zatvoru?

— Ne znam da li zbog toga — oprezno odvrati Martin — ali Vitasek je za nekoga i radi nečeg na­pravio lažnu analizu zemljišta.

— Sad mi je tek sve nejasno. Zašto je nekome toliko u interesu da tamo bude nafte koje nema, a ne plina kojega zapravo ima? Zar i plin nije ko­ristan?

Martin je nemoćno gledao u pod. Na to pitanje ni on nije imao odgovora.

— Sumnjam da su Vitasek, pokojni Miško i Ka­meni jedini ljudi kojima je to u interesu — reče Veronika i zagleda se u fascikl s nalazom svoga oca.

— Naravno da nisu — trgne se Martin. — Ali jedino za njih znamo. Još uvijek, međutim, ne zna­mo u kakvoj su vezi s cijelim slučajem tvoga oca. To je također zagonetka.

— Što nam preostaje? — upita ona.— Ništa, osim da malo uznemirimo geologa Vi-

taseka — reče Martin.On podigne slušalicu i okrene broj. Signal je du­

go odzvanjao, a kad je napokon netko podigao slu­šalicu, Martin se pritaji. Vladala je napeta tišina s obje strane. Vitasek je očito znao tko ga zove i čekao je napad. Napokon plašljivo reče:

— Halo?— Martinov glas bio je jednoličan i dubok.— Tamo nema nafte, druže Vitasek. Nema! Za­

što ste je izmislili?Vitasek je uzbuđeno disao, ali nije spuštao slu­

šalicu niti se javljao kao da želi zauvijek zapam­titi zvuk nesnosnoga glasa u ušima. Martin je pu­stio da rečenica djeluje, a onda opet u istom tonu ponovi:

— Bit će gadno kad se sazna da nafte nema, druže Vita...

— Huljo! — dreknu glas s druge strane. — Kad te ulovimo, zaplesat ćeš po čavlima!

109

Martin naglo spusti slušalicu. Oboje su se glasno nasmijali.

— Sasvim ćeš ga izluditi — reče Veronika. — — Kako je to rekao da ćemo plesati?

— Na čavlima.— Što misliš, može li nas otkriti?Martin samo odmahne glavom.— Duga je to procedura. Morao bi dati staviti

lovca ma telefon, a onda ga još uvijek možemo na­zvati iz javne govornice.

Tog trena zazvoni telefon. Oni se zgledaše. Te­lefon je uporno zvonio i Veronika digne slušalicu.

— Molim Veroniku Ivanić — začuje muški glas.— Na telefonu — odgovori oma.Glas je s druge strane bio prigušen. Martin je

vidio kako joj se oči pune strahom, a lice blijedi. Onda kao hipnotizirana sporo spusti slušalicu.

— Tko je? — zabrinuto je upita.Uplašila ga je ta nagla promjena u njenom ra­

spoloženju. Sjela je na stolicu i duboko udahnula.— Hoćeš li mi reći tko je bio?— Ne znam. Nepoznati glas.— Što je rekao?— Rekao je — reče Veronika dok su joj prsti

drhtali — da se ne igramo policajaca, da se ni­kad više ne pojavimo u Maloj Pisanici i da ne smijemo više nikoga uznemiravati telefonom, jer ćemo... — ona zastane.

— Što...?— Jer ćemo inače zaplesati na čavlima.Šutjeli su, blijedi u licu, kao da im je tko oš­

trim čavlom napravio rupu kroz koju je istekla sva krv.

110

POTRAGA ZA KAMENIM

— Zabrinut sam zbog njega — rekao je djed čovjeku koji je sjedio nasuprot njemu.

Pogledao je prema zatvorenim vratima Martino- ve sobe. čovjek se nasmijao i otpio gutljaj vina iz čaše. Bila je to ljudeskara, blagih očiju i dobro­ćudna lica.

— Ne pretjeraj — uzvratio je. — On je već pra­vi momak. Još ćeš ga razmaziti.

— Ne, ne, — tvrdoglavo se opirao djed i nas­tavio prigušenim glasom, kao da se boji da ga tko ne čuje. — U nešto se upetljao.

Krupni se čovjek nasmije i iskapi čašu do kra­ja. Djed natoči sebi i njemu i nazdravi.

— Pusti momka da se bavi svojim stvarima, sta­ra podrtino — reče on veselo žmirkajući očima.

Spustio je prijateljski svoju veliku ruku na dje­dovo rame i otpio (gutljaj. Bio je to djedov prija­telj iz mladosti, također kuhar. Dok je djed tu­marao morima, njegov krupni prijatelj proveo je život po restoranima i hotelima. Obojica su bili u penziji i slobodno vrijeme prekraćivali posjetima uz čašicu i razgovor. Krupni čovjek pokuša skre­nuti razgovor na neku dragu temu, ali je Martin za djeda trenutno bio najvažniji.

— Neki je dan došao sav u masnicama. Jed­no oko zatvoreno — nastavi djed. — Pitao sam ga tko ga je tako sredio, znaš da bih za njega pola grada pobio — škrgutne djed zubima — ali mi nije htio ništa reći.

111

— Ne bi se trebao toliko uzrujavati — primijeti krupni. — Momci se u tim godinama vole potu­ći. Sjeti se kakav si ti bio.

Djed zabrinuto pogleda kroz prozor. Grane bo­ra ljuljale su se pod vjetrom i povremeno udarale u staklenu površinu. Mračilo se.

Upravo kad je htio još nešto reći, otvore se ulazna vrata kućice i uleti Martin. Lice mu je bilo crveno od studeni. Pozdravio je i odmah krenuo u svoju sobu. Na vratima ga sustigne djedov glas:

— Zar ti danas nećeš ništa jesti?— Oprosti, djede — ispriča se Martin' i vrati se

do stola. Krupni ga djedov prijatelj pogladi po glavi.

— Ljutiš li djeda? — upita kroz smiješak i na­gne velik gutljaj.

— Ni govora! — jednako vedro odvrati Martin, premda je teško skrivao nervozu. Stalno je pogle­davao na veliki sat što je visio na zidu.

Djed je pažljivo pratio svaku njegovu kretnju i položio preda nj tanjur s pirjanom lećom i pe­čenicom. Martin navali na jelo s velikim apetitom. Dok je jeo, djed i krupni prijatelj u tišini su pi­juckali i gledali kako se tanjur prazni. Po brzini kojom trpa zalogaje u sebe i nervoznom drmusa­nju nogom pod stolom, djed nasluti da se unuk sprema brzo odmagliti.

— Ponovo izlaziš?— Moram — potvrdi Martin punim ustima.— Što znači, moram? — strožim glasom upita

djed.— Znači da imam sastanak.— Neću te pitati s kim jer mi sigurno nećeš

odgovoriti.— Zašto da ti odgovorim ako me ne pitaš —

veselo odvrati Martin.Djed se bespomoćno okrene svojem prijatelju.— Jesi vidio? Tako on sa mnom! E, pa dobro,

kad već hoćeš, pitat ću. S kim?Martin se zagleda u djedovo lice. Osjeti silnu

nježnost i ljubav spram tog dobrog čovjeka koji

112

toliko strepi nad njim. Ustade od stola i zagrli ga. Kao da je tko po oštrim i naboranim djedo­vim obrazima prosuo med.

— Iako znaš odgovor, ipak ću ti reći. S Vero­nikom!

— Nemam ništa protiv — reče djed i obujmi ga rukom na kojoj su žile iskočile kao telefonske ži­ce. Gledajući djedove ruke čovjek je imao dojam kako njima može proći kroz najdeblja vrata bez većih problema. Iz njega je snaga još naprosto isi­javala.

— Nadam se da te ne zanima još i gdje? — re­če Martin s prizvukom drskosti.

— Da, zanima me — spremno će djed. — I od­sada te molim da mi kažeš na koja mjesta odla­ziš.

— To je smiješno. Ne misliš me valjda slijediti?— Ako bude potrebno... povisi djed glas. —

Ali, ne moraš se bojati. Ti si Sherlock Holmes, igraj se i dalje.

— Ne igram se — ljutito će Martin. — Nije to nikakva igra.

— E, zato baš! — sijevnuše djedu oči. — Zato što se i meni čini da to nije igra, želim znati gdje si. Još ti je lice natečeno od zadnje pustolovine.

— Moglo je biti i gore — reče on više za sebe.— Dakle, molim te, reci mi kamo ćeš večeras?Martin mu ne odgovori odmah. Na licu mu je

poigravao mišić.— Idem u »Zlatni kavez« — reče napokon.— Kamo? — drekne djed. — Kakav kavez?— Zar ti ne znaš za »Zlatni kavez«? — upade

u riječ njegov prijatelj. — Kafić, zar ne? — obrati se on Martinu koji potvrdi glavom.

— Što ćeš tamo? — s jednakim nestrpljenjem nastavljao je djed.

— Hajde, pusti ga! — reče dobroćudni djedov prijatelj. Djed ne odgovori, već se samo namrgo­di i prekriži ruke na prsima. Martin se digne od stola, pogleda na zidni sat i ode u svoju sobu. Djed se nagne na uho svom prijatelju i šapne:

8 Balkanska mafija 113

— Dolazi kasno, odlazi još kasnije. Bojim se da ne izgubim kontrolu nad njim.

— Prepadaš ga bez razloga.— Ne mogu smisliti te kafiće — djedu se obrve

Ijutito skupe. — Dižu ogromnu lovu na lak način, a prevaranti su jedan veći od drugog.

— Što ćeš, ljudi se snalaze.— Snalaze, veliš? Do vraga i takvo snalaženje!

Jedan takav mućkaroš zaradi mjesečno kao pede­set radnika u tvornici., Žive ko bubreg u loju, a ostali glođu kruh.

Djed Ijutito iskapi čašu s vinom i odmah je na­puni dopola. Sobna vrata naglo se otvore i Mar­tin užurbano krene prema izlazu. Zastane kraj dje­da i poljubi ga u tjeme. Stari je brodski kuhar još uvijek bio natmuren.

— »Zlatni kavez«, veliš? — gunđajući upita. Umje­sto odgovora, Martin se svečano nakloni.

— Tamo me možete naći kao raspjevanog kana­rinca, vaša stroga preuzvišenosti — rekao je sa­vladavajući se da ne prasne u smijeh.

— Dat ću ti ja preuzvišenosti — uzvikne djed hi­neći ljutnju i zamahujući rukom kao da ga želi udariti po stražnjici.

Martin se vješto izmakne i izjuri kroz vrata.Trčećim je korakom stigao do tramvajske sta­

nice, ali tramvaja po običaju nije bilo. Skakutao je na mjestu, što od studeni, što od nervoze. Lju­di su uvlačili vratove u ovratnike, jer je vjetar "bio jak i neugodan. Napokon se dokotura čelična, plava kutija na kotačima, puna svjetla i putnika.

Kasnio je deset minuta, ali Veronika ga je če­kala kod kuće. Kao da su telepatski vezani, istog časa kad je stigao pred kuću, ona je pomakla za­vjese na prozoru i mahnula mu. Za nekoliko tre­nutaka bila je kraj njega, umotana u svoju bi­jelu bundicu od sintetskog krzna.

— Nije te nitko zvao telefonom? — nestrpljivo je upita Martin.

Ona odmahne glavom. Stajali su šutke jedno po­red drugog.

114

— Ima li smisla nastaviti? — upita ga ona u strahu.

— Naravno da ima! — spremno će on.— A ... ako opet nazove onaj ?— Neka nazove!— Mogli hi nam stvarno nešto učiniti — upla­

šeno je nastavljala.— Veronika — obuhvati joj on dlanovima obra­

ze — već smo to raspravili. Zar sad da od svega dignemo ruke?

Iz podrumskih prostorija omladinskog disco-klu- ba na kraju uličice dopirali su, pomiješani, Jagge- rov i Bowijev glas: »Dancing in the Street«. Oko nji­hovih su nogu plesali listovi, papiri i kojekakvi otpaci nošeni vjetrom.

— Ne bojiš se da bi on mogao biti grub s nama?— Bojim se — uzvrati on — ali ništa nam dru­

go ne preostaje.Uhvatili su se za ruke i krenuli prema »Zlat­

nom kavezu«. Bio je prepun, ako je to prava ri­ječ za zadimljenu, poluosvijetljenu prostoriju u ko­joj su gosti bili zbijeni kao sardine u konzervi. Šanku se uopće nije mioglo prići, a jaki žamor glasova miješao se s još bučnijom glazbom iz če­tiri ogromna zvučnika.

Zastali su kraj samog ulaza jer dalje se nije mo­glo. Gurali su ih laktovima, koljenima, gazili po nogama. Sve je to više sličilo sauni, nego mjestu na kojem bi čovjek nešto popio. Sastav gostiju bio je sličan onom ispred kavane gdje je prvi put bio ugledao Bobu Smetljarevića, i na trenutak s nelagodom pomisli da bi ga i tu mogao sresti. Na­dao se jedino da bi ovaj put sve prošlo mirnije, jer je lekcija inspektora Mirka bila prilično opip­ljiva. Sjeti se toga čudnog čovjeka u bijelom gol­fu. Tko zna iz kojeg kuta sad njegove oči vrebaju?

Tko zna gdje je tu taj Kameni? Nije ga još ni­kada vidio. Mogao se jedino osloniti na šturi opis koji mu je bila dala Miškova žena. U ovoj gun­guli nije mnogo vrijedio. Iza šanka je stajala mla­

8 * 115

da djevojka, kojoj je kosa pokrivala pola oka, i hitrim kretnjama dijelila piće. Veronika uhvati nje­gov pogled.

— Ne vidiš ga? — zapita.On rezignirano slegne ramenima.Kafić se praznio i punio, ali je nakon nekog

vremena bilo lakše disati.Dokopali su se šanka i naručili kave. Martin je

odmjeravao djevojku što je posluživala. Ona nije na njih obraćala pažnju. Smijala se glasno dok joj je mladić, naslonjen s druge strane šanka, šapu- tao nešto u uho. Strpljivo su i šutke ispijali ka­vu. Postajalo je sve tiše i ugodnije. Iz zvučnika se razlijegala polagana jazz melodija. Djevojka je povjerljivo razgovarala s onim mladićem.

Ostalo je svega još osam gostiju. Kazaljke na satu iznad polica s pićima pokazivale su da se bliži vrijeme zatvaranja.

Tad se na ulaznim vratima pojavi nizak, nabijen i proćelav čovjek velike glave. Djevojka za šan­kom naglo se odvoji od mladića s kojim je raz­govarala i ljubazno pozdravi pridošlicu. Martinu se to lice učini poznatim. Kao da ga je već negdje bio zapazio. Njegov se pogled susretne s Veroni- kinim. On joj značajno dade znak glavom.

Niski čovjek krene prema vratima koja su bi­la pored ulaza u WC, otključa ih i uđe. Djevojka za šankom pratila ga je pogledom. Mladić što je cijelo vrijeme s njom razgovarao, pozdravi, ustane i izađe. Ubrzo izađoše još tri muškarca u živom razgovoru. Ostala su samo još dva para. I Martin i Veronika.

šankerica je skupljala gomile bijelih papirića po­red kase i olovkom nešto zbrajala. Martin pogleda na sat. Bilo je deset minuta do ponoći. Osjetio je ka­ko mu bilo otkucava u sljepoočicama i kako uz­buđenje u njemu raste. Šankerica podigne pogled i nasmije se smiješkom koji ih je zapravo tjerao van. Ona dva para spremala su se platiti račun. Kazaljke su se lagano spajale na broju dvanaest. Ostali su jedini gosti u lokalu.

116

— Zatvaramo — umornim i neljubaznim glasom upozori ih djevojka za šankom ne dižući pogle­da sa svojih papirića. Martin ustane i priđe joj.

— Trebali bismo Kamenog! — reče nastojeći da mu glas ne drhti.

Ona začuđeno podigne pogled. U tom se času otvoriše ona vrata kraj WC-a. Nabijeni, krivonogi čovjek velike glave stajao je u drvenom okviru.

— Mene trebate? — upitao je grubo. Martin skre­ne pogled na njega.

Ono što je najviše upadalo u oči na tom čovje­ku bile su čupave obrve svinute nad očima kao dvije guste zavjese. Djelovao je poput buldoga ko­ji se sprema ugristi. Tad Martinu sine. Sjetio se gdje ga je već vidio. Bilo je to za njihova prva posjeta Maloj Pisanici, kada su se bili odšetali pus­tom cestom iz mjesta u močvarni pejzaž. Projurio je tad pored njih kombi bijesno trubeći i šofer im je Ijutito doviknuo da su budale. Da, nema sumnje, usjeklo mu se u pamet lice drskog šofera. I sad je to isto lice stajalo na nekoliko metara od njega. To je, dakle, taj Kameni!

Martin se zagleda u buldoga i jezikom obliže suhe usne. Nije bio u stanju ni riječi prozboriti. Kameni ponovi upit i priđe bliže. Male, srdite oči strijeljale su čas njega, čas Veroniku.

— Htjeli bismo vas nešto pitati — izusti napo­kon Martin.

— Ne poznajemo se! — odsječno reče Kameni. Otvoreno je pokazivao neprijateljstvo prema njima.

— Točno — potvrdi Martin. — Ali vi zato po­znajete Miška Lužana. Mi smo ga također pozna­vali, pa bismo vas u vezi s njim nešto željeli pi­tati.

Kameni se lecne. S njegova lice nestade strogos­ti i pojavi se zaprepaštenje. Djevojka iza šanka pomno je pratila sve promjene na buldogovoj fi­zionomiji. Sad i ona pogleda Martina i Veroniku. Kameni zaokruži pogledom po prostoriji, a kad se uvjeri da su sami, priđe Martinu, unese mu se u lice i prijeteći ga upita:

117

— A što se vas tiče Miško Lužan?— Pokojni Miško Lužan — ispravi ga Martin.Kameni se iznova lecne. Pristupi Martinu, dohva­

ti ga kvrgavim prstima za revere njegove kožne vjetrovke i okrene prema izlaznim vratima.

— Mi više ne radimo. Tamo su vrata.Martin se otrgne, ali ga Veronika hitro uhvati

za ruku.— Martine — reče uplašeno — hajdemo kući!— Nisam vam ništa uradio da sa mnom ovako

postupate — usprotivi se Martin.— Momče, nemoj me ljutiti! Lijepo sam ti re­

kao da više ne radimo. Vrijeme je da budeš u krevetu. Hajde, izlazi!

— Pustite me, ne morate me gurati, pristojno sam vas pitao... — bunio se Martin', ali su ga čvrste ruke podigle u zrak i kao stolicu ponijele kroz kafić.

Djevojka iza šanka glasno se smijala. Veronika je nasrnula na čelične ruke, ali buldog njen na­pad nije ni osjetio. Martin je batrgao nogama, ali su mu ruke bile kao okovane u nemilosrdnom stis­ku. Tog trena ulazna vrata kafića s freskom se otvore i Martin začuje kako se netko prodere:

— Racija! Što se tu događa?

118

RACIJA U »ZLATNOM KAVEZU«

Kameni ga u hipu spusti na zemlju i zaprepaš­teno pogleda dvojicu mrkih tipova koji su krenuli prema njemu.

Martin pomisli da će se onesvijestiti. Glas je od­mah prepoznao. Djed — i njegov krupni prijatelj! Htjede radosno uzviknuti, ali ga djed ošine pogle­dom i gurne u stranu.

— Osobne karte — reče djed ledenim glasom i iz unutrašnjeg džepa izvadi nekakvu iskaznicu, mahne njome kroz zrak i odmah je spremi.

Kameni je zabezeknuto gledao. Martin htjede ne­što reći, ali djed ponovo zatraži od njega osobnu kartu. Okrenut leđima Kamenom, namigne mu. Mar­tin promuca:

— Nemam osobne karte.Isto se tako krupni djedov prijatelj obratio Ve­

roniki. Opasno i prijeteći su se doimala ta dva umi­rovljena kuhara s uzdignutim reverima i ledenim li­cima. Reklo bi se da su cijeli život u ruci držali pištolje i lisice, a ne kuhinjski pribor. Djevojka za šankom se sledila. Kameni se vrpoljio na mjestu.

— Kako maloljetnici smiju do ovog doba biti u lokalu? — obrati se on strogo Kamenom.

— Baš smo ih... baš smo se zbog toga posva­dili. Tjerao sam ih kući.

Djed je strogim i ispitivačkim pogledom kružio uokolo. Kameni je bojažljivo pratio njegove kret­nje. I krupni prijatelj hodao je ukrug, s rukama na leđima.

119

— Stanite tamo — pokaza djed Martinu i Vero­niki na kut. — I da nisam čuo ni riječi. Poći ćete s nama.

Kameni se nasmije. Prijateljski potapša djeda po ramenima.

— Druže, otvorite onu prostoriju — uperi djed naglo prstom u vrata, pored WC-a. Kameni se oz­biljno lecne. I djevojka za šankom se uznemiri.

— Ali, zašto, druže... druže inspektore... To je privatni prostor — petljao je Kameni.

— Nemojte da se prepiremo — prekine ga djed.— Zbog čega sve ovo? — usprotivio se malo oš­

trije Kameni.— Je li ovo vaš lokal? — upade naglo djedov

prijatelj.— Jest... ovaj, nije... — zapetljao se iznova

Kameni. — Ja sam tu..', ja zamjenjujem...— Na koga glasi ovaj kafić? — Na čije ime? —

neumoljivo će krupni djedov prijatelj.— Na Jelenu Kradović ali, znate, ja vodim sve

poslove.— Otvorite ta vrata — zapovjedi djed.Martin potajno dotakne rukom Veroniku i očima

joj dade znak. Prošao ih je prvobitni strah i čuđe­nje i s užitkom su pratili djedovu igru.

— Ja ću se žaliti.— Ako nije ništa važno, otvorite. Pokaži mu na­

log, sad mi je već dosta! — plane djed i okrene se svojem drugu. Ovaj ga zbunjeno pogleda, ali se odmah maši za unutrašnji džep kaputa.

Istodobno i Kameni posegne u svoj džep i hit­ro izvuče ključ.

— Evo, evo — reče — ne morate.Ruke su mu drhtale. Okrenuo je ključ i stao u

stranu. Djed upali svjetlo. Bila je to neka vrsta ostave pretrpana stvarima.

— Tu držimo robu — javio se Kameni iza dje­dovih leđa.

Djed ne reče ništa. Samo je pogledom strijeljao po nizovima polica. Na podu je bilo pretnaest ot­vorenih kartonskih kutija domaćeg viskija. Djed

120

pogleda police u kafiću. Tamo su stajale samo strane marke: Black and White, Ballantine's, Johnny Walker, White Horse. Od domaćeg lažnog viskija ni traga. On pogleda oštro Kamenog.

— Gdje točite taj domaći viski? Ne vidim ga na policama.

— Ne, ne točimo ga. To je za privatnu upotrebu.— Sve sami popijete. Baš fino! Probat ću i ja

malo.Djed se sagne i otvori bocu domaćeg viskija.

Otpije gutljaj. Onda priđe policama iza zaplašena lica djevojke za šankom i natoči malo iz boce Johnny Walkera. Otpije zatim jedan gutljaj White Horsea, pa iz flaše Ballantine’sa i sve tako redom. Kameni se skamenio. Djed ga probode pogledom.

— Malo za privatnu ali mnogo više za javnu upotrebu, zar ne? Sve je to ista tekućina, draška­ne! Hoću reći, jednako loša. Domaći viski u bo­cama skupih, stranih i vrhunskih marki. Znate li da je to kažnjivo?

— Nije to... — pokuša nešto Kameni, ali mu riječi zapnu u grlu.

— Hoćete da ovo odnesem na stručnu eksperti­zu? Jest da nije u našoj nadležnosti, ali ako vas prijavimo, ni bog vas neće spasiti — zaprijeti djed.

Kameni je šutio i gledao u pod. Djed se ponovo vrati u spremište. Priđe kutu gdje je velika hrpa stvari bila pokrivena rasparanim vrećama. Kameni se uhvati rakama za dovratak. Lice mu je bilo bi­jelo kao kreda.

— A ovo? — polagano upita djed upirući no­gom u gomilu.

— Ništa — prošaputa.— Tako mnogo ničega? — začudi se djed i vr­

hom cipele podigne vreću.Pojavilo se nasmijano lice crnca otisnuto na zlat­

noj podlozi paketa kave od jedne kile. Djed još vi­še podigne vreću i pokazaše se dva nova crnca sa zlatnih paketa na kojima je pisalo »Brazil-Caffe«. On skine pokrov do kraja i ukaza se malo brdo

121

paketa. Najmanje pet stotina kila. Isturena brada buldoga lagano se tresla.

— Najprije ništa, a onda cijelo crnačko ple­me! Tko bi rekao? Brazil?! Brazil! — zapjevuši djed poznatu sambu. — Znate li gdje je Brazil?

— Daleko. U Južnoj Americi — istisne Kameni.— Točno. Divna i daleka zemlja, ali kažu da

proizvode izvrsnu kavu. Sigurno je niste odande do­premili? A kod nas se ne može kupiti, zar ne?

Kameni je buljio u pod.— A otkud onda vama? Hoćete da vam ja ka­

žem? Prošvercana iz Italije ili Austrije. Je li tako? Ako nije, pokažite mi carinske papire.

— Možda bismo se mogli nagoditi, druže... — pokuša molećivo Kameni.

— Još i 'to?! — vikne djed. Na licu mu se oči­tavao stvaran bijes i prezir. — Nije vam dosta prljave rabote, još biste i miliciju u to uvlačili? Kako se usuđujete?

Kameni se pokunji. Istraga ga je paralizirala.Djed zatim uze paket kave, stavi ga nasred po­

da uprljanog cipelama i opušcima i nogom naglo stane na njega. Crna, sitna zrnca razletjela su se unaokolo. Kameni zakorači u želji da ga spriječi, ali mu poput teške rampe pade na rame ruka go­lemog djedovog prijatelja. Djed polagano priđe po­licama i skine bocu na kojoj je pisalo Johnny Wal- ker. Djevojka ga je zabezeknuto gledala. Martin i Veronika pratili su bez daha što se događa. Kame­ni je izbezumljeno buljio. Djed otčepi bocu i nag­ne je nad rasutu kavu. Žuta je tekućina u mlazu tekla po crnom zrnju. Odloži praznu flašu iza šan­ka. U kafiću je vladala grobna tišina.

— Pokazao sam vam što ćete učiniti.— Kako? — zaprepasti se Kameni.— Nema kako, već krenite odmah! Imate samo

pola sata da uništite to smeće što prodajete pod viski i tu prošvercanu kavu, ako nećete da podne­sem prijavu koja će vas papreno koštati. Najvje­rojatnije zatvaranjem lokala. Ako učinite odmah što sam rekao, sklon sam vam ovaj put oprostiti.

122

Kameni i djevojka gledali su u njega kao opči­njeni. Onda poskočiše kao da ih je tko iglom pod- bo. Začas su paketi s crncima pucali i stotine, tisuće, stotine tisuća zrna kao gusti dažd padalo je i gomilalo se na prljavom podu kafića. Dok se Kameni bavio kavom, djevojka je hitro skidala boce viskija i prolijevala iz njih lažnu tekućinu. Gomila mokre kave je rasla, žuti potočići tekli su na sve strane.

Djed je stajao naslonjen na šank i gledao kroz prozor .na ulicu, kao da ga se sve to skupa nima­lo ne tiče. Kad je i posljednji paket puknuo i kava se prosula. Kameni dlaoom obriše oznojeno čelo i teško otpuhne.

— To je sve — reče gotovo s olakšanjem.Djed ga prezirno pogleda. Onda dade znak svom

prijatelju i pokaže na Martina i Veroniku.— Njih povedi. S nama će na stanicu.Martin i Veronika pokorno su ustali i krenuli

za njima. Na vratima se djed još jednom okre­nuo. Kameni i djevojka djelovali su poput osoba koje se bude iz duboka sna.

■— Nadam se da je ovo bilo zadnji put! — strogo će djed. — Imate sreću što sam po priro­di mekan čovjek. Upozorite i ostalu bagru iz slič­nih kafića da se pripaze.

I djed zalupi vratima. Vani ih dočeka hladan zrak. To ih sasvim otrijezni. Martin se htjede ba­citi djedu u zagrljaj.

— Ne budali! — spriječi ga djed. — Nastavi mir­no dalje. Ako nas vide, sve ćeš upropastiti.

Iza ugla Martin zagrli djeda, a onda i njegovog prijatelja. I Veronika poleti djedu u zagrljaj. On je nježno pomiluje po kosi.

— Djede, ti si genij! Ti si... ti si fantastičan! — vikao je Martin.

— Divno ste to izveli. Divno! — uživala je Vero­nika. _

— Svaka ti čast, stari! — pruži mu ruku prija­telj kuhar. Djed se zadovoljno smješkao.

123

— E, moj preuzvišeni, Sherlock Holmes, odnio bi ti gaće na štapu da ti nema... ma kako se, do vraga, zvao onaj njegov pomoćnik?

Pustom ulicom projurio bi tek po koji automo­bil.

— Vidiš li sad da je korisno da koji put znam kamo odlaziš? — opet će djed uz smiješak.

— Zar se niste bojali da ne otkriju da niste pravi? — upita Veronika.

— Važan je prvi efekt iznenađenja — reče djed. Izvadi svoju ribičku dozvolu u smeđoj navlaci. — Nisu primijetili ni kakva je ovo iskaznica. Ovim bih mogao, eventualno, jedino nekog šarana uhapsiti. Strah zaslijepi ljude.

— Ipak sam se oznojio kad si rekao da izvadim nalog — iskesi se veliki kuhar. — Što bi bilo da ga je stvarno htio vidjeti?

— Sve bi propalo — mimo će djed. — Ali, kao što vidiš, nije.

— Što ako sad oni ovo prijave na miliciju? — zabrinula se Veronika.

— Neće. Pune su im gaće. Nakon ovog će mož­da točiti i pravi viski! — reče Martin. — Mislio sam da će im biti sumnjivo, jer ovako se ne po­naša prava milicija. Ovako poput tebe, osvetnički i neumoljivo, kao u američkim filmovima. Zamisli što bi bilo da se milicija zbilja tako ponaša?

— Da — namignedjed i nasmije se — zamisli!Hodali su pustom ulicom bez prolaznika, bez

tramvaja, bez automobila. Njih su četvoro čvrstim korakom, poput revolveraša, prkosili vjetru.

124

OPASNE PRIJETNJE

Martin je sjeo na klupu u parku nasuprot par­kiralištu Sekretarijata za unutrašnje poslove. Do njega je dopirao miris pečena kestenja iz male ba­rake. I ne odoli. Kupio je mjericu i počeo ih čis­titi još onako miče, dok mu je na jagodicama ostajalo crnilo.

Došao je prilično rano i raspitao se u zgradi Se­kretarijata da li je stigao inspektor Mirko. Portir mu je rekao da ga još nema, pa ga je odlučio pričekati vani. Dok je jezikom prebacivao vruće kestenje u ustima, pokušavao je srediti gomilu doj­mova i podataka koji su ga zapijusnuli u tako kratkom vremenu. Pojavljivali su se novi ljudi, a neki su naprasno nestajali. Jedno je evidentno: Šimun Ivanić, Veronikin otac, u istražnom je za­tvoru. Optužnica je teška i kazna bi mogla biti velika. Međutim, sve oko toga je mutno i vjero­jatno je čovjek nepravedno okrivljen. Sve je oči­tije da je nastradao zbog toga što, kao šef Geo­loškog instituta, nije htio izdati lažni nalaz o zem­ljištu u Maloj Pisanici.

Nafte nema! Plina ima, ali nekome je stalo do toga da nafte ipak ima. Kome? Zašto? Novi je direktor Geološkog instituta, Vitasek, izdao lažni nalaz.

Napokon je upoznao i Kamenog, grubog, neote­sanog tipa koji vodi tuđi kafić pod imenom »Zlat­ni kavez«. Kako je rekao djedu: na koga kafić glasi? Ah, da, na neku Jelenu Kradović. Ima li ona kakve veze sa svim ovim? Kameni je također bio iz Male Pisanice.

125

Kao krhotine skupocjene vaze rasute na sto stra­na, tako je Martin lijepio u glavi zbrkane infor­macije, svjestan da možda lijepu vazu nikad neće složiti. Cijeli je slučaj silno zamršen i tajanstven i očito je da su još mnoge osobe u igri. Kako do njih doći?

Prenuo se kad je ugledao bijeli golf kako laga­no klizi na parkiralište. Onda je vidio leđa u srne- đem baloneru i valovitu kosu svog znanca, inspek­tora Mirka. U trenutku kad se spremao ući u zgradu, Martin se stvori kraj njega.

— Inspektore! — zovne ga, našto se čovjek trg­ne, okrene i začuđeno pogleda.

— Martine? — uzviknuo je. Smiješak je ubrzo zamijenio prvotnu zbunjenost premda su oči osta­le hladne i upitne. — Zar smo zamijenili uloge? Ti sad mene slijediš!

— Htio sam vas obavijestiti o nekim novim stva­rima ... — Martin zastane.

— U vezi sa slučajem geologa Ivanića? — naglo ga upita inspektor i smrkne se. Martin potvrdi glavom. Stajali su opkoljeni automobilima na par­kiralištu, nasuprot stepenicama koje vode u Sekre­tarijat.

— Znači, nisi me poslušao? — u glasu mu se osjećala ljutnja.

— Kako nisam? — usprotivi se Martin. — Zar niste rekli da se treba vama obratiti ako su neke stvari nepravilne ili nepravedne?

Inspektor je zabio ruke u džepove svog srne- đeg balonera i uperio pogled u njega.

— Njuškao si i dalje?— Nisam — uzvrati Martin.— Jesi! Što si ti to sebi zabio u glavu?— Ništa, vjerujte inspektore, ništa tako strašno.

Saznao sam slučajno, stjecajem okolnosti, da tako kažem, zanimljiv podatak o novom direktoru Geo­loškog instituta...

— Vitaseku? — izleti Mirku, ali se onda ugrize za usnu, kao da želi povući riječ. Martin ga za­čuđeno pogleda.

1 2 6

— Poznajete ga?Inspektor ne odgovori ništa. Doduše, nešto je

promumljao, ali ga Martin nije razumio. Pomisli kako inspektor zapravo dosta toga zna, ali se pred njim uopće ne želi otvoriti.

— Što si saznao o tom direktoru? — reče napo­kon inspektor Mirko.

— Saznao sam da je dao lažan izvještaj o zem­ljištu u Maloj Pisanici. Tamo po svoj prilici nema nafte, a on je dao stručnu procjenu da je ima.

Dok je govorio, mišić je na inspektorovom licu nervozno poigravao. Bilo je očito da ovaj momak sa čuperkom kose na čelu i svijetlim očima ostav­lja na njega snažan dojam.

— I što bi ti sad? — protisnuo je.— Htio bih da v i . . . da se pokuša saznati zašto

je to učinio.— Misliš da je to važno za cijeli slučaj?— Ne znam, možda, ali u svakom slučaju važno

je za vas.— Za mene?— Zar to mije protuzakonito? Dati lažan izvješ­

taj u tako važnoj stvari?— Je li to sve?Martin osjeti da je najbolje da ne spominje su­

kob s Kamenim i telefonske pozive, jer bi to oči­to još više ozlovoljilo njegova sugovornika. On po­tvrdi glavom.

— Ako je to sve, onda u redu — reče inspektor i krene.

Martin ispruži ruku da ga zaustavi.— Poduzet ćete nešto? — upita ga.Inspektor mu ne odgovori. Oneraspoložio se. Mar-

tinu nije bilo jasno zašto su ga te činjenice toliko ozlovoljile.

»Da nije ljubomoran« pomisli, »što ja saznajem neke stvari prije njega?«

— Poduzet će se sve što treba — reče inspektor. — A ti, Martine — tu uperi u njega kažiprst — ne igraj se više s tim! Lijepo sam te upozorio da sve ostaviš na miru. Nije to kriminalistički film.

127

»Nije ni crtani«, pomisli Martin, ali ništa ne reče, već pogne glavu. Tek tada mu inspektor Mir­ko položi ruku na rame:

— Hajde, posveti se učenju i onoj lijepoj djevoj­ci, a ovakve stvari prepusti onima kojima je to pro­fesionalna obaveza. Jesi me čuo? Nemoj da se posvađamo.

Martin pristane i inspektor ga pljesne rukom po ramenu. Zatim zagrabi stepenicama i izgubi se iza ulaznih vrata Sekretarijata. Martin je ostao zatečen, ali znao je da ipak neće odustati. Što ako se i posvadi s inspektorom? Jedan drugom su ionako stranci. Sreli su se svega dva puta u životu. Po­gleda u vrhove svojih prstiju koji su bili crni od pečenog kestenja.

Požurio je prema Veronikinoj kući. U gradu je bila gužva. Probijao se kroz nju i razmišljao kako je možda cijeli njegov napor uzaludan. U taj svi­jet mračnih igara upustio se zbog svoje naivnosti i neiskustva, tko zna kakvu bi cijenu još mogao platiti. Ali pred njim je stalno lebdjelo Veronikino lice. Žurio je da je što prije ugleda i obavijesti o posljednjem susretu. Pozvonio je na njenim vra­tima. Najprije kratko, a onda dugo. Nitko se nije javljao. Začuje korake koji se zaustave pred vrati­ma i njen glas kako oprezno i uplašeno pita:

— Tko je?— Martin! — vikne nestrpljivo.Vrata se otvore i ona mu se baci u zagrljaj.

Drhtala je cijelim tijelom i oči su joj bile u su­zama.

— Veronika, zaboga, što je?— Maloprije je bio tu.— Tko? — zabezeknu se on.— Kameni! — reče Veronika i pogleda preko

njegova ramena na stepenice, kao da se plaši da se iznova ne pojavi.

— Kameni? — prenerazi se Martin — Bio je tu?— Prije deset-dvadeset minuta.— Kako je saznao gdje stanuješ?

128

Ona nemoćno slegne ramenima. Još su uvijek sta­jali na poluotvorenim vratima i ona ga za ruku uvede unutra. Uđoše u njenu sobu. Majka je bila na poslu. Martin sjede na jogi-madrac kao u bu­nilu.

— što je htio? — upita je nakon kraće stanke.— Prijetio mi je — reče Veronika.— Prijetio? — ponovo se zaprepasti on.Sjela je kraj njega i obujmila rukama njegova

koljena.— Pozvonio je na vratima. Otvorila sam1 a da ni­

sam upitala tko je. Mislila sam da je poštar. Ni­kad ne pitam tko je, ali odsad ću uvijek pitati. Kad sam ga ugledala, doslovce sam se ukočila. — »Veronika,« počeo je odmah strogo, »moram te upo­zoriti na neke stvari«.

— Otkud zna tvoje ime?— Nemam pojma. Htjela sam zatvoriti vrata, ali

je stavio nogu između praga i vrata.— Zašto nisi vikala u pomoć? Je li ti išta učinio?

— usplahireno će Martin.—■ Nije. Zastao mi je glas u grlu. On je gurnuo

vrata, ali nije ulazio. Stajao je i počeo prijetiti. Još je izvadio cigarete i . . .

— Š t o . . . što?— Zapalio je. Rekla sam da ću zvati miliciju,

ali mi je zaprijetio da ostanem mirna i da ga dobro slušam ako neću da bude težih posljedica. Poručio je da se i ti pripaziš.

— I mene je spominjao?— Ne imenom. Rekao je: »Neka i onaj tvoj se-

ronja pripazi«.Martin se namršti.— Seronja? Znači da mu nije bilo dovoljno? Tre­

bao mu je djed cijeli »Zlatni kavez« istresti na ulicu. Nije bio nasilan? Mislim, fizički?

— Nije — odvratila je. — Prije nego je otišao, zaprijetio mi je prstom i rekao da će naš drugi susret biti mnogo gori ako ga na to prisilim.

9 Balkanska mafija 129

Zašutila je i naslonila mu glavu na rame. I on je šutio i buljio u zid. Osjećao se nemoćan. Na Vitaseka inspektor Mirko nije reagirao, kako bi rea­girao na priču o Kamenom?

— Da odustanemo? — ona bojažljivo prekine šut­nju.

On ne odgovori. Digao se i popravio čuperak na čelu. Pomno je pratila svaki njegov pokret. Kre­nuli su prema vratima. U trenutku kad je htjede zagrliti, ugleda na podu bijeli, pravokutni koma­dić papira. Sagnuo se da ga podigne. Bila je to posjetnica s imenom ispisanim zlatnim slovima.

— Butik »Amalija«, vlasnik Andrija Kradović — pročita glasno. — Otkud to ovdje?

Veronika začuđeno pogleda.— Možda je od tvoje mame? — reče on vrteći

plastificirani papir između prstiju.— Sumnjam.— Možda je njemu ispalo?— Možda, dok smo se natezali na vratima. Ili

dok je vadio cigarete.— Kradović... Kradović ... — mrmljao je Mar­

tin. — Gdje sam već čuo to prezime? — Udari se naglo dlanom po čelu. — Pa da, znam! Kameni je to ime spomenuo djedu. Jelena Kradović je vla­snica »Zlatnog kaveza«, sjećaš se?

Ona spremno potvrdi glavom.»Butik Amalija« — ponovio je sebi u bradu. Smi­

ješak mu preleti licem. Vraćalo mu se raspolo­ženje. Krv mu se uzburkala. — Pitala si da li da odustanemo? — rekao je novim glasom. — Moj odgovor je: NE!

Zahvalno ga je pogledala. Privukla je njegovu glavu i poljubila ga u usta.

— Martine — uperi ona u njega svoja dva ve­lika, zelena oka — gdje mi to živimo?

— Mislio sam da ću se to zapitati u kasnijim godinama, ali vrijeme je, izgleda, neumoljivo — reče on. Ta mu se rečenica učini prilično pamet­nom.

130

Gurnuo je posjetnicu sa zlatnim slovima u džep i krenuo niz stepenice. Okrenuo se još jednom pre­ma njoj. Stajala je lijepa, snuždena i bespomoćna na otvorenim vratima, sve je nade polagala u nje­ga. Pošalje joj rukom poljubac, jednim skokom preleti sve ostale stepenice i meko se dočeka na noge. Cuo je njen smijeh iza sebe. Bio je opet pun snage i bez trunke straha.

Ako čovjek već živi u paklu, treba se prilagoditi tome da hoda po žeravici.

9* 131

BRBLJAVA PRODAVAČICA

Dugo je Martin stajao s druge strane ulice i gle­dao u dućan za kožu i odjeću. Nad ulazom su se kočila zlatna slova: BUTIK »AMALIJA«. Kroz sta­klenu plohu izloga vidjele su se sjajne, metalne šip­ke na kojima je visiia roba. Kroz tu gomilu tka­nine, svile i kože prošla bi povremeno mlada pro­davačica i pogledala na ulicu. Kad bi tko ušao unutra, dočekala bi ga smiješkom i ljubaznim po­zdravom. Martin je čekao da se butik isprazni. Ot­vorivši vrata, začuo je ugodan cilik zvona i njen cvrkutavi pozdrav:

— Dobar dan, izvolite!Mogla je imati pet-šest godina više od njega,

ali zbog svoga nastupa i profesionalnog smiješka iz­gledala je starija. U butiku je bilo svijetlo, toplo i njen se miris miješao s mirisom odjeće. Iz zvuč­nika na zidovima prigušeno je dopirala glazba, a djevojka je u ritmu pjevušila i ljuljala se.

— Htio bih pogledati neke ... neke košulje ...Ipak je bio zbunjen.— Izvoli, tu! — ona će uz smiješak obraćajući

mu se odmah s »ti« i ljupkom kretnjom pokazu­jući cijeli niz muških košulja. Polako je prišao i počeo razgledati. Još uvijek nije znao kako da poč­ne. Pomišljao je >na to da bi se naglo mogao po­javiti i vlasnik butika, čije je ime na posjetnici sa zlatnim slovima držao u džepu. Prebirao je košulje i panično smišljao rečenicu kojom bi po­čeo razgovor. Premda ga je oštra zvonjava tele­fona. Ona je podigla slušalicu.

— Ne, nema ga. Danas nije dolazio.

132

Dok se igrala pramenovima svoje kose i gledala kroz veliko staklo izloga na ulicu, Martin ju je motrio ispod oka i pažljivo slušao.

— Ne ... ne ... ne znam — odgovarala je u slu­šalicu. — Danas sigurno neće. Otputovao je u Ma­lu Pisanicu.

Košulja koju je držao u ruci skliznula mu je na pod. Mala Pisanica. Bilo je to kao udarac u po­tiljak. Vratio je košulju na metalnu šipku i obri­sao znojne dlanove o hlače. I Andrija Kradović, vla­snik ovog butika, otišao je u to zagonetno malo mjesto. Zar svi putovi vode u Malu Pisanicu? Taj ga je podatak istodobno ohrabrio. Znao je sad ka­ko da zapodjene razgovor s prodavačicom.

— Jesi našao nešto? — upitala ga je.— Jesam, ali je skupo. Hoće li gospodin Andrija

doći?— Neće. Danas ga nema.— On bi mi dao puno jeftinije.Prodavačica ga pažljivo odmjeri od glave do pete.— Siguran si? — upita ga.— Siguran. Kameni mi je rekao, kad god ho­

ću neku dobru stvar, neka odem u »Amaliju« i neka se na njega pozovem.

— Ti znaš Kamenog?— Mi smo rođaci — lagao je Martin ni na tre­

nutak se ne zbunivši. — Rekao je da će mi gospo­din Andrija uvijek dati u pola cijene.

Prodavačica je šutjela. Jz zvučnika je dopirao glas Georgea Michaelsa iz grupe Wham.

— Moraš onda doći kad je on ovdje. Ja, na ža­lost, ne mogu prodavati ispod cijene.

— Shvaćam — spremno prihvati Martin. — Zna­či, danas ga uopće neće biti?

— Ne. Otišao je u Malu Pisanicu.Martin ovaj put spremno dočeka obavijest. Nije

ni trepnuo.— I Kameni je s njim — nastavi prodavačica.— I on? — začudi se Martin.

133

— Svi su otišli — opet će prodavačica. Okre­nula se ogledalu na zidu i popravila kosu. Bila je lijepa djevojka.

— Kako mislite: svi? — oprezno će on.Pogledala ga je tako kao da bi on to morao

znati.— I gospođa Jelena — reče i namjesti košulje ko­

je je on bio pregledao.— I ona? — familijarno će Martin.— Pa ona je iz Male Pisanice — začudi se pro­

davačica.Martin se uhvati za jedan sako i opipa ga prs­

tima. Nastojao je sakriti zbunjenost.— Nisam znao. Kameni je odande, ali da je i

gospođa Jelena, ne, to nisam znao.— Otišli su kolima jutros.— Sigurno u posjet njenim roditeljima — na-

doveže on.— Ne! Roditelji su joj mrtvi. Tamo joj je samo

brat.Martin odluči da se više ne izlaže nepotrebnom

riziku. Netko tko je dalji rođak Kamenog morao bi više znati o obitelji Kradović. Šutio je i pustio nju da sama priča, čemu je očito bila sklona.

— Brat joj je tamo velika zvjerka. Predsjednik općine.

Martin klimne glavom ali ne reče ništa.— Kako se ono preziva... — stisla je oči pro­

davačica pokušavajući se prisjetiti. — Ah, da, Gr­dobina! Pero Grdobina.

— Ali ona je zgodna — napamet će Martin.Lijepo, nasmijano lice prodavačice odmah se

uozbilji. Pogledala ga je prijekorno, gotovo nepri­jateljski.

— Prije je bila ljepša — reče suho. — Sad se deblja. Andrija se drži pet puta bolje od nje.

Oči su joj sjetno klizile po stvarima u butiku. Napetu šutnju prekinulo je zvonce na vratima. Ona se okrene. Na ulazu je stajala jedna djevojka.

— ’Bar dan, izvolite — izgovori ona uvijek istim ljubaznim tonom.

134

Djevojka priđe i pokaže na plavu bluzu od svi­le. Na njoj je bila cijena prosječne mjesečne pla­će. Dok je prodavačica stavljala skupi predmet u plastičnu vreću, djevojka pruži novac.

»Kako takva bluza može toliko koštati? Tko toj djevojci daje toliku lovu?« mislio je Martin.

Djevojka pozdravi i ode. Prodavačica mu ponovo priđe.

— Dobar promet, zar ne? — preduhitri je on pi­tanjem ne ibi li još malo ostao i štogod saznao. Ona neodređeno slegne ramenima.

— Kako kada — reče lukavo, kao da pred njom stoji porezni inspektor. — Onda, jesi li se odlučio ili ćeš doći drugi put? — upita ga pokazujući oči­ma na niz košulja. Shvatio je da ga tim pitanjem na ljubazan način nastoji izbaciti iz butika. On ponovo dohvati košulje. Stajao je u nedoumici.

Zvonjava telefona ponovo ih prene. Polako je po­digla slušalicu. Lice joj najednom poprimi zbunjen izraz.

— Yes ... Yes, »Amalija« ... no, don’t under- stand ... no, don’t understand... one moment, plea- se — ona poklopi rukom slušalicu i, sva crvena u licu, okrene se Martinu.

— Znaš engleski?Naravno da je znao. Učio ga je u školi već ne­

koliko godina, provjeravao u filmovima i glazbi, či­tao knjige, znao se dobro sporazumjeti i, napokon, volio taj jezik. Spremno potvrdi.

— Netko treba Andriju — nastavi ona šapćući.— Neki stranac. Preuzmi, molim te!

Martin dohvati slušalicu. Ruka mu je malo za­drhtala.

— Hallo, good moming! What can I do for you?— Good morning. That’s O. K., but who are you?

— pitao je glas s druge strane žice. Martin zasta­ne na trenutak.

— I am working for mister Andrija. I am his seller — reče i pogleda u prodavačicu koja je stajala sa strane i grickala pramen kose.

— Where is he now? — pitao je stranac.

135

— Tođay he want to Mala Pisanica. He'H be back tomorrovv.

— My name is Tellemann. Brend Tellemann — reče nepoznati glas.

— Just a moment. I will write this down.On poklopi dlanom slušalicu i zatraži od proda­

vačice papir i olovku. Ona mu hitro donese. Za­pisao je ime. Čovjek s druge strane nastavio je go­voriti. Martin je pažljivo slušao.

— On Saturday — ponavljao je. — This Satur- day? Today iz Wednesday, so it means in three days you will be there... Where? Oh, yes, Inter- continental hotel. In your appartement, at 9. p. m. O. K. dont’ worry, I will teli him. Good-bye!

On spusti slušalicu. Prodavačica ga je nestrpljivo gledala.

— Što ... što je poručio?— Poznaješ li nekog gospodina Tellemanna? —

uzvrati on pitanjem oslovivši je prvi put s »ti«.— Ne — kratko odvrati ona.— Zvao je iz Ziiricha. Ovdje je poruka. Zapiši!Martin je bio oprezan. Njegov bi rukopis mogao

izazvati sumnju. Djevojka uze blok papira i olov­ku.

— Gospodin Brend Tellemann poručuje gospodi­nu Andriji da ove subote mora doći u devet sati navečer u hotel Intercontinental. Čeka ga u svo­jem apartmanu. Nije rekao broj, ali Andrija to valjda zna. Ponovio je da je važno. Jako važno!

Ona je hitro zapisivala.— Puno hvala, spasio si me. Reći ću Andriji da

si mi pomogao.— Ne treba.— Zašto? — začudi se ona.— Bolje da misli da si sve sama obavila, zar

ne? — lukavo ubaci on. Vidio je da djeluje. Lice joj se ozarilo smiješkom. Činilo se da ovog puta nije lažan.

— Hvala! — rekla je još jednom.Martin joj pruži ruku. Ona je srdačno prihvati.

136

— Dala bih ti rado košulju uz popust, ali ako je Kameni tako rekao, dođi kad Andrija bude tu.

— Nema problema — odmahne rukom Martin. — Nemam trenutno novaca ni za pola cijene.

Ona se glasno nasmije. On krene prema izlazu. Zvonce na vratima se oglasi. Prelazeći cestu on spazi kako mu maše kroz veliki izlog. Ruka joj je nježno lepršala ispod kičastih slova BUTIK »AMALIJA«. Uzvrati joj pozdrav i pomisli kako ona i ne zna njegovo ime, a tako su se srdačno na- pripovijedali. Radosna je što će dočekati gazdu ne­čim što je za njega važno. Očito joj je stalo do gazdine naklonosti. Kada bi Kradović znao tko je za njega primio poruku, ne bi ni minutu ostala u tom butiku punom skupe robe. Možda bi tad Kameni osvanuo i pred njegovim vratima. S tim buldogom se više ne bi volio susresti. A nepozna­ti gospodin Tellemann iz Ziiricha? Ima li i on ka­kve veze s događajima? Možda je čovjek napros­to poslovni partner ili prijatelj? Rekao je da je strašno važno. Danas je srijeda, a do subote su još tri duga dana.

137

POSLJEDNJI PUT U ISTRAŽNOM ZATVORU

Opet su se penjali velikim, kamenim stubama što vode u zgradu Okružnog suda. Opet ih je do­čekala hladnoća, sivilo i tišina hodnika. Držali su se za ruke i Martin je zabrinuto ustanovio da se u Veronikine oči iznova uvukla sjeta i obrazi joj upali. Znao je da to više nije od »trave« i noćnih tuluma. Šutjela je, a on je nije nastojao navesti na razgovor. Kasnili su i mala, bijela soba za raz­govore, pregrađena staklenom plohom, bila je već otvorena. Posjetioci su bili nagnuti nad mali pro­rez između drvenog okvira i stakla. Nije ih bilo mnogo. Pritvorenici su bili s druge strane. Stražar je stajao na svom mjestu i Martin iznenađeno us­tanovi da je to onaj isti od posljednji put. Vero­nika naglo stane. Martin primijeti da zuri u že­nu koja razgovara s njenim ocem.

— Što je? — upita je tihim glasom.— Mama je tu! — pokaže glavom prema pla­

voj ženi vitke figure. Sjedila je držeći diskretno podvučene noge, s rukama u krilu. Lice joj je bilo tužno i zabrinuto. Martin zbunjeno zastane, ali ga Veronika povuče za sobom.

šimun Ivanić vidno je bio oslabio. Obrazi mu se još više uvukli, jagodice ispale, a ramena ušiljila. Samo su mirne oči bljesnule zelenkastom vatrom kad je ugledao Veroniku. Pritisne dlan na stakle­nu pregradu i nasmiješi se. I Veronika pritisne dlan' na staklo. Majka pažljivo odmjeri Martina.

— Kako si? — zabrinuto upita Veronika oca.— Tako... tako ... — nastojao je on unijeti ve­

drinu u svoje riječi. — Zdravo, Martine! — klim-

138

ne glavom preko Veronikinih ramena. Martin se nasmije.

— Ja sam Veronikina majka — reče plava žena i pruži Martinu ruku. On bojažljivo uzvrati poz­drav. Jedva je istisnuo svoje ime.

— Nisam znala da ćemo se svi sresti — upade Veronika.

Otac je napeto kroz staklo pratio susret kćeri i žene. Majka je uzdahnula i pognula glavu. Ve­ronika priđe i zagrli je. Objema su bile suzne oči. Martin se zbunjeno odmakne, a otac prođe dugim, mršavim prstima kroz kosu. Kao da je za ovo krat­ko vrijeme dobio još više sjedina. Njegov se po­gled susretne s Martinovim.

— Drago mi je što ste svi ovdje, što ima novo vani? — reče on.

— Puše vjetar već danima, dani su sve hladni­ji, vremenska prognoza kaže da će zima biti oštra — odvrati Veronika.

šimun Ivanić je šutio. Zagledao se u vrhove svo­jih prstiju.

— Ima li što novo kod tebe? — upita Veronika njega.

— Baš smo o tome maločas razgovarali — usko­či majka.

Martin promotri njeno lice. Bilo je lijepo, a Ve­ronika je imala njeno držanje. Ipak, kao da je i nju načela briga i nesanica. Podočnjaci i bore nazirali su se ispod tankog sloja pudera.

— Pitala sam svog direktora. On je prijatelj is­tražnog suca — nastavila je tiše — i nastojao je što više od njega izvući.

— I? — upita Veronika.— Ne želi mu ništa reći. Kao da se radi o ne

znam kakvim stvarima.— I radi se — dobaci šimun kroz staklenu ogra­

du.— Ali to nije istina! — vikne Veronika. Ostali

u sobi je pogledaše. Martin iskosa pogleda stra­ćara. Bio je nepomičan i nijem, samo mu se obr­

139

ve na licu skupile i pogled postao stroži. Šimun se zbunjeno nakašljao. Ovdje se pazilo kako se i o čemu govori.

Veronika se rasplače. Majka je privuče u naru­čaj i pogladi po kosi. I njoj su suze bešumno tek­le kroz tanki sloj pudera na obrazima. Prsti Šimu­na Ivanića grčevito su stezali rub drvene pregra­de. Martin osjeti kako ga nešto steže u grlu. Si­lan bijes od nemoći potrese mu cijelo tijelo.

— Meni je važno da mi vi vjerujete — reče mirnim glasom Šimun. Bio je blijed i upalih obra­za, ali mu je iz cijelog držanja izbijao ponos.

— Zar ima goreg nego kad je nevin čovjek u zatvoru? — opet je Veronika digla glas. On joj dade rukom znak da govori tiše.

— Gore je kad još njegovi najmiliji zbog toga pate — reče Šimun.

Pomilovao ih je pogledom. Veronika je opet bi­la slična ocu. Oštre crte prkosa zasjekle su joj obraze, a zelene oči zaplamtjele.

Šimun je pogledao preko njihovih glava kao da traži pogled dežurnog stražara.

— Čini mi se da se moramo rastati — opet su mu ruke nervozno poigravale na drvenom postolju. Martin se primakne bliže staklu i tiho reče:

— Želio bih da mi nešto kažete.Svi troje su se znatiželjno pogledali. Šimun’ klim­

ne glavom.— Tko je Brend Tellemann? — jedva čujno upi­

ta Martin.Šimun Ivanić se trgnuo. Pogledao je Martina u

čudu i strahu. Nije odmah odgovorio. Samo ga je ispitivao očima. Veronika i majka su šutjele. Ši­mun se pribrao i kratko odvratio:

— Nije važno.— Molim vas, recite! — navaljivao je Martin.— Rekao sam da nije važno, i bolje bi bilo da

se oko toga ne natežeš.— Reci mu, nema smisla biti toliko tvrdoglav

— upade Veronika.— Ne... ne ... — branio se Šimun.

140

— To je tako strašan tip da ne smijemo znati tko je? — Ijutito će Veronika.

— Molim vas, recite — pokušao je još jednom Martin.

Šimun ih je oboje promotrio. Iskreno im se divio.

— On je — reče Šimun — agent prodaje firme »Gulb and Enkian«. Firme u Švicarskoj.

— Čime se bavi to poduzeće?Šimun Ivanić se nasmiješi. Sviđao mu se taj čvr­

sti, otresiti momak s pramenom kose na čelu kao u Kairosa, neuhvatljivog boga sreće. Podigao je ruke u visinu njegove glave, kao da želi dohvatiti taj pramen, ali ih je dijelilo nekoliko centimetara neprobojnog stakla.

— Poduzeće se bavi prodajom postrojenja za eksploataciju nafte.

— A Tellemann?— On je taj koji ugovara i prodaje.Martin htjede još nešto upitati, ali ga Šimun

uzdignutom rukom zaustavi.— Toliko — reče energično — ništa više! Sve

ti to lijepo zaboravi.U sobi su zaostali samo oni. Iza staklene pregra­

de još samo on. Stražarevi koraci zaškripali su na parketu. Trebalo je otići.

Šimun je mahnuo rukom i okrenuo se. Oni se istodobno uputiše prema izlazu. Šutke su prošli pustim hodnikom. Vani se naglo smračilo i ulična su svjetla bila upaljena. Dani su bivali sve kraći.

— Otprati nas do kuće — reče Veronika.Njena majka potvrdi glavom. Išli su jedno iza

drugoga, jer su duž cijelog pločnika bili parkirani automobili i prostora je bilo tek toliko da se pro- vuče jedan čovjek.

— Kako si saznao za tog Tellemanna? — šapne Veronika.

— Slučajno — odvrati joj Martin tiho. — Pri­čat ću ti. Drago mi je što ste se pomirile.

Glavom je pokazao na majku koja je, utonuvši u misli, koračala nekoliko metara ispred njih.

141

— Bilo mi ju je žao — reče Veronika. — Iona­ko smo svi u dreku. Bojim se za tatu, Martine!— reče zabrinuto. — Dosta je propao. Bojim se da ga zatvor do kraja ne uništi.

— Još nije u zatvoru — odvrati Martin.— Ništa se više ne da učiniti.Nije joj protuslovio. Bojao se tako nešto i sam

sebi priznati. Došli su do ulice u kojoj se moglo normalno hodati po pločniku. Nastavili su zajedno.

— Rekla mi je Veronika da si joj mnogo pomo­gao — obrati mu se njena majka. On ponikne po­gledom. — Drago mi je što se družite.

Godilo mu je to čuti, jer ona nije uvijek imala dobro mišljenje o njemu. Niti on' o njoj, na os­novi Veronikina pričanja. Najednom mu je posta­la nekako bliža.

»Ljudi se mijenjaju, i to je dobro«, pomisli.— Hoćeš li k nama? — upita majka. Veronika

ga nesvjesno uhvati za ruku.— Vrlo rado, ali drugi put. Imam još dosta za

učiti.Veronika ga je čeznutljivo pogledala, ali nije niš­

ta izustila. Pozdravili su se i on joj pri odlasku dovikne:

— Nazvat ću te sutra!Hodao je užurbano dok su mu se glavom ko­

vitlale misli kao oblaci. Još uvijek je u njemu bi­lo suviše nakupljene srdžbe na sve te prljave ti­pove koji su skovali podlu zavjeru. Uletio je u prvu javnu govornicu i okrenuo Vitasekov broj. Glas koji se javio bio mu je dobro poznat, prem­da Vitaseka nije nikad vidio. Šutio je kao da se priprema na udarac.

— Halo! — ponovio je Vitasek s druge strane.— Slušaj, ti đubre — prijeteći je počeo Martin

— možda ćemo mi zaplesati na čavlima, ali ti ćeš plesati s robijaškom kuglom na nogama.

Vitasek je bijesno tresnuo slušalicom. Martin okrene broj još jednom. Dugo je zvonilo. Kad je već pomislio da Vitasek neće odgovoriti, začuo je

142

zvuk s druge strane. Vitasek nije odolio. Ali sada Martin svom snagom tresne slušalicom.

— Mora da mu je gadno odzvonilo u uhu — pomisli i krene u pravcu »Zlatnog kaveza«. Kao i obično, u to je vrijeme sve bilo krcato. Stajao je neko vrijeme, smišljajući što da učini, a onda se uputi prema pošti. Od šest javnih govornica radile su samo tri. Kabine su bile prljave, pune smeća i zaudarale su na mokraću. Telefonski imenik bio je išaran i napola poderan. Na svu sreću, brojeve ko­je je tražio brzo je našao.

— »Zlatni kavez?« — upita kad se javio ženski glas. — Trebao bih Kamenog... kako?... — na­prezao se da čuje glas koji je dolazio iz jakog žamora — .. .Doći će svaki čas? ... dobro, čim do­đe, recite mu da se zapalio butik »Amalija« ... da, da, dobro ste čuli, zapalio! Neka brzo dođe tamo!

Spustio je slušalicu. Potražio je novu kovanicu. Novi broj koji je okrenuo bio je broj telefona u vili Andrije Kradovića. Opet se javio ženski glas. Bio je mekan i ugodan. Martinu se čak svidio.

— Molim vas Andriju Kradovića — reče.— Upravo se kupa. Tko ga treba? — pitao je

ugodni glas. Martin uzbuđeno povikne:— Molim vas, hitno je, recite mu da se butik

zapalio.Čuo je ženski vrisak s druge strane.— Kada? Tko zove? — uzbuđeno je vikala žena.— Odmah, odmah ga pozovite da dođe! — po­

vikne Martin. Čuo je ženu kako uzbuđeno viče: »Andrija, Andrija... zapalio se...« Spusti slušalicu.

Stajao je u govornici neko vrijeme, kao da po­kušava dokučiti dimenzije svoje male podvale. Bio je svjestan da je uznemirio ljude i da oni sada izbezumljeni jure na mjesto izmišljenog požara. Andrija vjerojatno iskače iz kade, briše se na br­zinu, navrat-nanos navlači odjeću i kao manijak juri automobilom u grad. S druge strane, iz »Zlat­nog kaveza« u svom kombiju hrli grubi buldog — Kameni. Mogao je zamisliti bijes koji će ih obuze-

143

ti kad ustanove da su prevareni. Nasmijao se za­dovoljno i uputio se prema tramvajskoj stanici.

»Zar je moguće da ne postoji način da se kazni nepravda?« — mislio je dok se treskao u tram­vaju.

Izišao je iz tramvaja. Mučilo ga je to isto pita­nje. Najednom je i njegova osveta izgubila smisao, prestala ga je radovati. Osjećao se tužan, nemoćan i umoran. Trgnuo ga je tek zvuk automobila koji je prošao pored njega. Bijeli golf! Ima ih na sto­tine, na tisuće u gradu, ali ovog bi prepoznao i u najvećem mraku. Na svu sreću, vozač ga nije vidio. Ali je on vidio njega.

Auto je produžio sve do njegove kuće i zausta­vio se pred ulazom. Inspektor je izašao i pozvo­nio na vratima. Otvorio je djed. Vidio je da su iz­mijenili nekoliko riječi, a onda se inspektor vra­tio u kola. Zapalio je cigaretu i zavalio se na sje­dalu. U tišini tamne ulice čuo se svaki korak. Zato Martin nastavi šuljajući se.

»Uskratit ću vam zadovoljstvo ovoga puta, dra­gi inspektore«, mislio je preskačući ogradu. »Ne­mam volje ni za kakve razgovore.«

Dočepao se stražnjeg dijela svoje kuće. Prozor na njegovoj sobi nikad nije bio zatvoren. Ni lje­ti ni zimi. I sad, po ovoj hladnoći, držao ga je pritvorenim. Oprezno je rukom podigao iznutra ku­ku. Poput mačke, bešumno i spretno uskočio je unutra i, ne paleći svjetlo, zatvorio ga. Duboko je udahnuo čekajući da mu se oči pri viknu na mrak. Znao je što mu je činiti.

Potiho će otvoriti vrata od sobe i sve objasniti djedu. Mora ga samo oprezno upozoriti da je sti­gao, kako djed ne bi pomislio da neki lopov njuška po sobi. Djed će ga shvatiti i složiti se s tim da inspektora Mirka ostave koji sat uzalud čekati. Ionako mu sve to ide u rok službe.

»Možda nisam svemu tome dorastao«, proleti mu veselo kroz glavu, »ali rastem, inspektore, rastem.«

Oprezno pokuca na kuhinjska vrata:— Ja sam, djede! Martin!

144

SVE HULJE NA BROJU

Bila je subota i grad je živio uobičajenim tem­pom. Restorani i kafići bili su puni, kina i kaza­lišta također. Martin je stajao zaklonjen stablom uz parkiralište hotela Intercontinental i nijemo zu­rio u prozore na velikoj betonskoj zgradi. Raskoš­no osvijetljen ulaz odavao je udobnu i ugodnu at­mosferu unutrašnjosti, od koje mu se činilo da je udaljen' kilometrima, a ne svega stotinjak me­tara. Vani je bilo prohladno, pa je držao ruke u džepovima grozničavo misleći kako da započne svo­ju akciju. Imao je plan i, premda mu se činio te­žak i nemoguć, odlučio ga je provesti u djelo.

Na Veronikinim je vratima prije odlaska ostavio cedulju:

»Krenuo sam u akciju. Nešto važno će se danas dogoditi u Interkontiju i to ne smijem propustiti. Bit će tamo i onaj Tellemann. Nisam te htio u sve to petljati, jer bi moglo biti opasno. Zato idem sam.

Volim te, Martin.«Nije rekao ni djedu kamo se uputio, jer bi ga

on sigurno u tome nastojao spriječiti. A plan je doista bio hrabar, čak pomalo i luckast. Vidio je jasno zidni sat nad recepcijom, kazaljke su poka­zivale da je osam sati. Imao je svega još sat vre­mena. Žurnim korakom uputi se u telefonsku go­vornicu na uglu ulice. Imao je kod sebe broj ho­tela. Začuo je glas recepcionera.

— Hotel Intercontinental, izvolite!— Gospodina Tellemanna — rekao je nastojeći da

mu glas zvuči što ozbiljnije.

10 Balkanska mafija 145

— Samo trenutak — rekao je recepcioner — sad ću vas spojiti.

Taj trenutak je potrajao. Signal je bio dobar, broj nije bio zauzet, ali nitko- nije dizao slušalicu.

— Nitko se ne javlja — začuje opet recepcione- rov glas.

— Možete li ini reći broj apartmana? — zamo­li ga ljubazno Martin. Nakon kratke stanke recep­cioner mu reče broj. Martin se zahvali i spusti slušalicu. To je i priželjkivao. Apartman je prazan.

Izletio je iz govornice i opet se stvorio pred svijetlim ulazom i livriranim vratarom. Veliki auto­bus stajao je nekoliko metara dalje i iz njega su izlazili mladići koji su se glasno smijali i razgo­varali. Očito sportaši koji su upravo stigli i koji će vjerojatno prenoćiti u hotelu pred sutrašnji na­stup. Ležerno im se pridruži. Veliki je hol bio ras­košno rasvijetljen. Mramorni pod se sjajio kao da ga je tko taj čas premazao uljem, a udobne fote­lje bile su pune gostiju. Sportaši su navalili na recepciju i on mimo produži prema liftu. Jedan je upravo kretao. Uskočio je u zadnji trenutak, za­kvačivši laktom nekog ćelavog starkelju koji je za ruku držao mladu djeVojku. Starkelja mrzovoljno primi njegovu ispriku, dok ga je djevojka sa sim­patijom pogledala i udijelila mu osmijeh svojim jarko namazanim licem. Lift je bešumno jurio i još bešumnije se zaustavljao. Starkelja zagrli dje­vojku i oni izađoše. Martin je gledao za njima ka­ko ulaze u jednu od soba u hodniku, a onda se vrata lifta opet zatvoriše.

Apartman gospodina Tellemanna bio je na zad­njem katu. Izašao je. Koljena su mu blago kleca­la. Najednom osjeti strah. Kamo dalje? Pred njim su bila otvorena vrata kavane na vrhu zgrade, svjet­la su diskretno osvjetljavala stolove i stolice. Na uzdignutom mjestu stajao je bar pun pića. Nije vi­dio nijednog gosta. Bilo je suviše rano. Barmen za šankom raširio je novine i čitao ih.

Martin krene lijevim hodnikom nenametljivo za­gledajući brojeve na vratima soba. I taj je oprez

146

bio suvišan jer je hodnik bio posve prazan. Nije morao ići daleko. Broj koji je tražio bio je pred njim. Drhtaj mu prođe cijelim tijelom. Tu je, da­kle, taj zagonetni Brend Tellemann! Osvrnuo se pažljivo. Pritisne kvaku. Bio je to riskantan potez, ali su vrata bila zaključana. Stajao je zatečen po­put lopova u krađi. Iz te glupe situacije morao se hitro izvući. Krene natrag, prema otvorenim vratima kavane. Pogleda unutra. Nije više bilo ni barmena. Novine su raširene ležale na šanku. Nigdje ni žive duše. Misli su mu sumanutom br­zinom tekle kroz glavu. Gdje li je barmen? Što li će reći ako ga ovdje zatekne? Mora da je na WC-u. Treba hitro djelovati.

Nečujnim je korakom prošao cijelim prostorom i zaustavio se u kutu kraj klavira. To je mjesto bilo gotovo sasvim u mraku. Pogleda kroz prozor. Grad je svjetlucao tisućama raznobojnih žarulja. Okrenuo je kvaku na prozoru i malo ga odškrinuo. Kao rez žiletom uletio je hladan zrak u toplu ka­vanu. Gurnuo je glavu da vidi ima li u podnožju kakva izbočina na koju bi mogao stati. Umjesto iz- bočine, bila je tu udubina. Uska i plitka, kao po­vučena ravnalom, protezala se cijelom dužinom zgrade ispod svih prozora. Ocijenio je na brzinu da u nju, u najboljem slučaju, može ugurati pola stopala. Ista takva udubina bila je i iznad pro­zora. Dolje se čula buka automobila.

Najednom začuje korake na drugoj strani kava­ne. Nije bilo vremena za razmišljanje. On prebaci nogu preko okvira prozora i, uhvativši se rukama grčevito za gornju udubinu zida, gurne obje noge što je mogao dublje u donju. Dobro je procijenio. Stalo mu je pola stopala. Poput pauka se pripio uz fasadu iz čije je hrapave površine izbijala hlad­noća. Jak vjetar nadimao mu je nogavice i uvlačio se u rukave i ovratnik. Pogleda još jednom unu­tra.

Barmen se vratio na svoje mjesto, uzeo novine i nastavio čitati. Povratka više nije bilo. Morao je nastaviti. Ne usuđujući svrnuti pogled u dubinu,

10* 147

milio je centimetar po centimetar prema balkonu susjedne sobe. Nad glavom su mu svijetlila ogrom­na slova INTERCONTINENTAL-HOTEL i njihova sablasna, zelenkasta svjetlost osvjetljavala mu put. Pripijen prstima i stopalima uz udubine zida, uvu­čena trbuha, ravan' kao da je progutao metlu, puže­vim je korakom osvajao stravični prostor. Pogrešan potez sunovratio bi ga u dubinu. Napokon mu je bal­konska ograda bila pod prstima. Odahnuo je i nag­nuo se preko ograde da prikupi snagu. Unutra je neki čovjek na krevetu čitao džepnu knjigu. Zavi- dio mu je na sigurnosti.

Balkon Tellemannovog apartmana bio mu je na­dohvat ruke, slijedeći po redu. Krenuo je dalje. Se­kunde su se beskrajno otegnule, prsti mu se kočili od hladnoće, osjećao je kako mu raste bod u no­gama od silna napora.

U jednom mu se trenu učini kako ne može dalje. Nemoć mu je obuzela tijelo, oči mu se sklopile. Pomislio je kako bi bilo najlakše prepustiti se praznini ispod sebe, ali stisnuo je zube, izvukao posljednji atom snage iz sebe i dohvatio se spaso­nosne ograde. Prebacio je u panici obje noge pri­jeko i, okupan znojem, šćućurio se u kutu balkona teško dišući. Kad se malo pribrao, uspravio se i oprezno odškrinuo vrata. Dala su se otvoriti i iz­vana i on uđe u Tellemannov apartman. Pričeka da mu se oči priviknu na tamu. Okružila ga je toplina. Krv mu je opet živo kolala, ruke su mu bile vrele kao žeravica. Uzbuđenje ga nije napu­štalo. Pipajući, dohvatio je lampu kraj kreveta i upalio je.

Apartman je bio prostran i luksuzan. Dvije so­be, televizor, kupaonica. Na zidu iznad kreveta vi- sila je velika uljena slika ledenjaka u moru. Na podu kraj kreveta stajala su dva velika kožna kofe­ra, ali ono što ga je najviše začudilo, bio je sprem­ljen stol i pet udobnih stolica u krugu. Na stolu su bili sendviči, keksi i velik izbor alkoholnih pi­ća i sokova.

148

Pala mu je luda ideja na pamet. Ormar nasuprot stolu u prvoj sobi bio je prazan. Tellemann ga očito nije namjeravao koristiti, jer je garderobu odložio u drugi. U njemu je bilo dovoljno prosto­ra da se smjesti. Ugasio je lampu i u tami napi­pao vrata ormara. Uvukao se unutra i udobno sjeo. Okružen mrakom i tišinom, prvi put osjeti olak­šanje.

čekao je. U takvom stanju čovjek nema točnu pre­dodžbu o vremenu. Nije bio siguran nije li za tre­nutak zadri jemao. Učinilo mu se da netko otvara vrata. Živci su mu se napeli kao strune. Zausta­vio je dah. Svjetlo se upalilo i on ustanovi da se kroz otvor u vratima ormara vrlo dobro vidi ve­lik dio sobe, naročito stol s jelom i pićem na sre­dini.

U sobu je ušao oniži, dežmekast čovjek nalik na miša. Čovjek je imao velik, povijen nos ispod ko­jeg su stršali sijedi, uredno ošišani brci, kao čet­kica za zulbe. Brada mu je bila gotovo spojena s vratom, dok su pod naočalama poskakivale sitne, nemirne oči. Iza njega je ušao nasmijan tip širokih ramena i grubog lica. Hodao je elastično kao da u cipelama ima ugrađene opruge. Za leđima mu se pojavio treći, najniži i najdeblji. Sivo, konfekcijsko odijelo bilo mu je jednim dugmetom zakopčano na napetom trbuhu. Nosio je crnu, putnu torbu, obuhvativši ručku kratkim prstima. I on je imao gust brk, ali mu je glava bila kao kugla, pa se či­nilo da mu se komad kratko podšišane kose za­vukao pod nos. Odmah sjedoše za stol. Mali kon­fekcijski tip dograbi sendvič i strpa ga u usta glas­no žvačući. Onaj nalik na miša prišao je prozoru i zagledao se u daljinu. Tip širokih ramena priđe mu i potapše ga.

— Finally, my friend!— Where are the others? — nestrpljivo odvrati

onaj sa sijedim brcima.— They will come, they will come on time,,

đon't worry.

149’

Martin je bez muke pratio tu konverzaciju. Onda se visoki okrene debelome koji je imao puna usta i reče:

— Do vraga, mogli su već doći. Bojim se da Vi- tasek u zadnji čas nešto ne zasere.

Martin stisne šake. Znači, vidjet će napokon i tog Vitaseka! Onaj do prozora mora da je Tellemann, jer se samo njemu obraćao na engleskom.

»Ali tko su ova dvojica?«, mislio je.— Ne brini, Andrija — reče dubokim glasom

mali žvačući već drugi sendvič. — Razgovarao sam s tom budalom jučer. Sve će biti u redu.

To je, znači, Andrija Kradović!! Vlasnik butika »Amalija«, muž Jelene Kradović čiji kafić, »Zlat­ni kavez«, vodi Kameni.

— A što ako nešto zapetlja? — opet će zabri­nuto Andrija.

Tellemann se sasvim isključio. Gledao je u svje­tlucavu panoramu grada. Iz džepa je izvukao sta­klenu bočicu i na dlan istresao žutu pilulicu. Brzo ju je stavio u usta i progutao.

— E, u tom slučaju — u basu će mali debeljko — ne zvao se ja Pero Grdobina, razumiješ ti me­ne, ako mu ne zavraem šijom.

To je, dakle, taj Pero Grdobina, brat Andrijine žene! Veliki šef Male Pisanice! Konačno su pred njim pravi maheri cijele zavjere. Tellemann, Kra­dović i Grdobina!

Martin osjeti kako mu srce tuče, kako mu je desna noga utrnula jer se na nju bio oslonio, ali se ne pomakne ni za milimetar. Bojao se i naj­manjeg šuma.

Tellemann se odlijepi od prozora i nervozno po­gleda na sat. Istog se trena začuje kucanje na vratima i Andrija s olakšanjem vikne:

— Slobodno!Na vratima se pojavi duguljasto, pomalo upla­

šeno lice. I na tom je licu bio brk, ali tanak poput crne crte nad usnicama, a takve su mu bile i obr­ve zbunjeno podignute uvis. Čovjek koji je bojaž­

150

ljivo ušao bio je elegantno obučen, a u ruci je vrtio sivi šešir.

— Hajde, Jakove, uđi, uđi! — priđe mu Andrija i pruži ruku.

Pero Grdobina dohvati novi sendvič, a slobodnu ruku ispruži i površno se rukova. Jakov Vitasek rukovao se i s Tellemannom glasno izgovorivši svo­je ime. Martin bi ga prepoznao i da nije rekao ka­ko se zove. Taj glas je bio upoznao preko telefon­ske žice i činilo mu se strahovito čudnim što tu, na nekoliko metara daljine, potajice gleda toga is­tog čovjeka. Vitasek je odmah upalio cigaretu i stao malo po strani. Oči su mu nervozno plesale. U sobi je vladala tišina. Čulo se samo Perino mljac­kanje i nervozni koraci gospodina Tellemanna. On je neprekidno gledao na sat. KradoVić se okrene drugoj dvojici.

— čudim se što Vlado kasni? Već je devet i de­set. Javio sam mu da bude točan.

— Hajde, bogati, nije to tako strašno — punih usta promumlja Grdobina.

— Neugodno mi je zbog njega. On voli točnost — Andrija očima neprimjetno pokaže na Telleman­na koji je opet prišao prozoru. Pero samo od­mahne rukom i natoči pola čaše votke. Iskapio ju je u jednom gutljaju i oblizao se jezikom. Na vrati­ma se opet začuje kucanje.

— Napokon — odahne Andrija i odmah ih ot­vori. Na vratima je stajao visok, mršav čovjek ku­kasta nosa i crne kose, koja je bila zalizana i sjajna kao da ju je premazao briljantinom. Imao je strog pogled i pomalo ukočene kretnje.

— Mr. Tellemann, let me introduce Mr. Vladimir Smetijarević — teatralno raširi ruke Andrija.

Martin nije vjerovao svojim ušima. Vladimir Smetljarević?! Zaboga, zar je to istražni sudac od kojeg su bezuspješno tražili pomoć? Pred očima mu se pojavi lice Bobe Smetijarevića. Isti povijen nos, ista tamna kosa. Da, nema sumnje. To je on!

Andrija svima natoči čaše i nazdravi:

151

— Za dobro obavljeni posao!Podigoše čaše, iskapiše i ponovo sjedoše.Brend Tellemann je stavio ispred sebe kožni fas­

cikl. Oni su ga bez daha gledali. Zatim pažljivo, kao da drži porculansku šalicu, izvuče pet zelen­kastih, duguljastih čekova. Pero Grdobina iz svoje torbe istodobno izvuče dva velika spisa i stavi ih pred sebe na stol.

— Dopustite da budem posrednik u razgovoru — reče Andrija. Oni su spremno zaklimali glava­ma. — Kao što znate, naš projekt je završen. Bi­lo je dosta muke i natezanja, ali priveli smo stvar kraju. Ovdje je ugovor — dohvati spise koje je Pero držao kraj sebe — o kupnji svih postro­jenja Gulb and Enkian Co. za eksploataciju nafte u Maloj Pisanici. Također i ugovor o kupnji kom­pletne male rafinerije. Pero je to uspješno pro­veo premda mu nije bilo lako, i zato je red da mu čestitamo.

On zaplješće, što usrdno prihvatiše i ostali. Pri­druži im se i Tellemann premda nije razumio niti jedne riječi. Andrija mu odmah sve prevede na engleski. Tellemann zadovoljno klimne glavom. Uze spise u ruku i pažljivo ih prolista. Napokon se usne ispod njegovog bijelog brka razVukoše u za­dovoljan osmijeh. Sad on uze zelene čekove i pre­da ih Andriji, kojem su oči najednom zasjale kao u groznici. Jednog je Švicarac zadržao za sebe. Dok se na engleskom obraćao okupljenima za sto­lom a Andrija prevodio, lica svih nazočnih sjala su od zadovoljstva.

Trgovinski zastupnik GULB and ENKIAN Co. iz­razio je zadovoljstvo što je cijeli posao napokon uspješno završen. Rekao je da će pošiljka biti is­poručena već drugi tjedan i da sa zadovoljstvom može uručiti zasluženu nagradu svima za trud ko­ji su uložili u tom poslu. Novac će također biti doznačen na račun Invest-Banke u Ziiriehu drugi tjedan u onim iznosima u kojima je naznačeno na čekovima.

152

Andrija drhtavom rukom raspodijeli vrijedne pa­pire. U njegovoj su šaci izgledali kao pet malih,, zelenih listova. Svi su ih s vidnim uzbuđenjem pri­mili kao da ni sami nisu sigurni drže li zaista to silno bogatstvo u rukama. Sad oni zapljeskaše Brendu Tellemannu.

— Nazdravimo još jednom! — veselo uzvikne An­drija. čaše se ponovo napuniše. Ustali su.

U trenutku kad se čaše blago dodimuše u zra­ku, iz ormara se začu prigušeno, ali dosta glasno kihanje. U tišini je odjeknulo kao pucanj.

Martin nije izdržao. Nešto mu je uletjelo u nos, zrnce prašine, mušica, što li. Pritisnuo je dlanom nos i usta, ali, poput čepa iz prodrmane boce šam­panjca, izletio je prodoran zvuk.

Iz ruku Brenda Tellemanna i Jakova Vitaseka ča­še ispadoše na stol i s praskom se rasuše na ko­madiće. Strogo lice suca Smetljarevića izobličilo se u zaprepaštenu grimasu, a Pero Grdobina zakolu­tao je očima kao da je zagrizao najljući feferon. Prvi je Andrija Kradović hitro prišao ormaru i širom otvorio vrata.

Nagla svjetlost zaslijepi Martina. Osjetio je is­tog časa ruku oko vrata, čvrstu poput kliješta,, koja ga izvuče van.

— Jesus Christ! — uzviknuo je Tellemann i uhva­tio se za srce.

Jakov Vitasek zaprepašteno je buljio, a tanke obrve mu se podigle.

— Bogamu, tko je taj klipan? — kao iz duboke bačve javi se Grdobina.

— Tko si ti i kako si se uvukao ovamo? — si­jevao je očima Andrija. Martin je šutio, našto ga on grubo prodrma i opali mu snažan šamar. — Govori! — proderao mu se u uho.

— Pusti me! — napokon izusti Martin.Jakov Vitasek uperi prst u njega.— To je ... — dahtao je — to je...— Tko, do vraga? — vikne Andrija ne ispušta­

jući Martina iz ruku.— To je glas koji me stalno zvao.

153

Andrija Kradović zavrne mu ruku i Martin pa­de na koljena.

— Ti si dakle taj misteriozni telefonist, je li? Ti se s nama igraš? Da nisi ti taj što njuška po Ma­loj Pisanici? — prodera se Andrija.

— Pustite me — stenjao je Martin.— Možda si i meni podvalio s onim požarom

neki dan?Još jedan šamar zalijepi mu se na lice. Obrazi

su mu gorjeli. On se pokuša otrgnuti, ali ga če­lični stisak prikuje za pod.

— Gade mali, njuškalo smrdljivo! Tko te je poslao?

— Bogamu, kako je ušao? — zabrunda Grdobina.— Kako si ušao? — ponovi Andrija — Govori!Dva snažna šamara pogodiše mu obje strane lica.— Vidjet ćeš sad što znači plesati po čavlima

— urlao je Andrija.Martina probi znoj. Osjetio je kako mu obrazi

otječu, kako mu se smrtni strah zavlači pod ko­žu. Znao je da su ovakvi ljudi spremni na sve.

— Treba ga zavezati dok ne odlučimo što ćemo s njim — reče Vitasek uplašenim glasom.

— Imaš pravo — Složi se Andrija i posegne ru­kom da otkopča kravatu.

Martin je munjevito reagirao. Životinjskom sna­gom iščupao je rulju tako da se Andrija zaljuljao. Pojurio je prema vratima.

— Drž’ ga — dreknuše svi uglas, a Andrija se ispruži cijelim tijelom za njim. Letio je kroz zrak, promašio, ali ga je u padu sapleo, zbog čega je Martin zateturao. Do vrata više nije mogao stići, jer se ondje već bio ispriječio sudac Vladimir Smet- Ijarević. On odmah pojuri u drugu sobu. Andrija mu je bio za petama, a ostali su ga slijedili.

— Bogamu, drž'te tog klipana! — čuo je du­boki glas Pere Grdobine.

Bilo je mračno, jedino je kroz prozor ulazilo ma­lo svjetlosti. Martin u panici pojuri prema njemu i jednom ga kretnjom otvori. Hladni zrak presiječe ga kao sablja. Nije znao da li da zakorači prijeko

154

i pokuša dohvatiti prstima onu udubinu u zidu ili da se preda na milost i nemilost svojim pro­goniteljima. Zastao je načas, možda dvije-tri se­kunde, cijelim tijelom nagnut nad otvorenim pro­zorom.

Osjeti odjednom kako ga guraju prsti u leđa, od udarca mu se tijelo zanese, noge podignu u zrak i on izgubi ravnotežu. Padao je u dubinu.

Iz sobe je odjeknuo stravičan krik: — Neeee!— Zaboga, Andrija, ubio si ga! — jedva dahne

Grdobina.— Bacio si ga dolje! — jedva procijedi Vitasek.— He... he... fell down — zamuca Tellemann,

prinoseći ruku srcu.— Moramo brzo odavde — prvi se pokuša sna­

ći sudac Smetljarević.Okvir prozora bio je prazan. Tupo su zurili u

prazni kvadrat mraka, ali u nečemu su se preva­rili.

Martin nije pao. Onog trenutka kad mu se ti­jelo našlo s druge strane prozora, ugledao je li­ca Veronike, djeda i šimuna, divna nasmijana lica, kao tri svijetleće zvijezde što su zaigrale oko nje­ga.

Izgledalo je da mu tijelo čudesno visi nekoliko sekundi u zraku. Divlja, tajanstvena energija, koju je već jednom okušao, kao da se opet poigrala neu­moljivim zakonima fizike i, umjesto da se poput kamena strovali u dubinu, vršci prstiju žarili su mu se u betonsku udubinu.

Stajao je opet pripijen uz fasadu na vrhu ogrom­ne zgrade hotela. Dolje je tekao promet. Nogama je napipao donju udubinu. Opet je sve bilo na početku, kad je mukotrpno, centimetar po centi­metar, osvajao hrapavi zid. Bio je tu, gore, živ, pri­pijen kao školjka uz hladnu fasadu, a nadohvat ruke bio mu je okvir prozora kroz koji je malo­čas bio ispao.

Iz sobe se više nije ništa čulo. Tad on s obje ruke čvrsto zgrabi rub prozora i mišićima se uz­

155

digne do pojasa u metalnom okviru. Mora da je izronio poput utvare iz vode, jer iznutra najednom dopriješe uplašeni krici, psovke, komešanje, tup udarac tijela u parket, ali sve to zagluši strašan tre- sak razbijenih vrata.

On je, nalik na Ariela, dobrog duha iz Shakes- pearove Oluje, lebdio s vanjske strane prozora. Kroz razvaljena je vrata u sobu poput vihora uletio čo­vjek u žutom baloneru, valovite kose, s pištoljem u rukama. Iza njega, ali ovaj put u stvarnosti, pojaviše se izbezumljena lica njegova djeda i Ve­ronike.

— Ruke uvis!! Da se nitko ne miče!! — zaurlao je Mirko premda je to bila suvišna zapovijed.

Oni koji su se još mogli micati nisu pokazivali ni najmanju namjeru da to učine.

156

PROPAST BALKANSKE MAFIJE

Martin napokon zakorači u sobu i zatvori pro­zor.

Brend Tellemann ležao je ispružen na podu i nije se micao. Desna mu se ruka prilijepila na srce, a kraj nogu mu se iz bočice rasule žute pi- lulice. Bilo je očito da ga je srce izdalo.

Jakov Vitasek, novoizabrani direktor Geološkog instituta, uplašen, elegantan čovjek tankog brka i još tanjih obrva, sjedio je na rubu fotelje drš­ćući kao šiba na vodi, a niz lice su mu tekle suze. Tupo je gledao u prozor i neprekidno izgo­varao rečenicu:

— Ja nisam ništa kriv.Andrija Kradović, plećati, snažni, bahati vlasnik

luksuznog butika »Amalija«, skakutao je s jedne na drugu nogu i veselim glasom pjevušio: — Do- š’o nam je anđeo, a dia, dia, de,...

Veselo je mahao zelenim čekom iznad glave, smi­jao se i pocupkivao kao harlekin u kazališnoj pred­stavi. Bilo je očito da je nevjerojatan Martinov po­vratak iz dubine, njegova sablasna i neočekivana pojava na prozoru, učinila da onaj tko ga je gur­nuo naglo skrene umom.

Pero Grdobina i Vladimir Smetijarević stajali su mirno, mrko i bez riječi. Na njima nisu bile vid­ljive nikakve promjene, osim što su im na ruč­nim zglobovima bili metalni okviri lisica. Inspektor Mirko nagne se nad nepomičnog Švicarca na po­du i prisloni mu glavu na prsa.

— Gotov je! — reče kratko. — Mora da je in­farkt ili izljev krvi u mozak. Pozovi liječnika da

157

konstatira smrt — obrati se on jednom od troji­ce što su za njim bili nahrupili u sobu. Martin je zbunjeno gledao u prizor koji je očito bio izaz­vao njegov nagli povratak od mrtvih. Veronika mu se zaleti u naručaj i njeni vlažni obrazi smoče mu vrat. Grčevito ga je držala i šaptala kao u zanosu:

— Ludi moj... ludi...Djed je stajao sasvim u pozadini. Na blijedom

mu je licu poigravao mišić. Podigne šaku i zapri­jeti mu.

— Dobit ćeš, znaš! Ti... ti, samozvani Sherlock Holmese. Da ti nema Watsona... — onda zasta­ne i udari se po čelu — pa da, naravno, tako se zvao onaj pomoćnik slavnog detektiva. Watson, da. . . da. . .

Inspektor Mirko priđe Martinu i strogo ga po­gleda.

— Zaslužio si dobre batine — reče hladno.— Jedan dio sam već ovdje dobio — odvrati

Martin.Inspektor se okrene dvojici svojih ljudi. Oni su

također bili u civilu.— Vodite ih — odsiječe.Andrija Kradović još je pocupkivao i pjevušio

svoju pjesmicu. Vitasek je kroz suze nešto mu­cao. Oni poslušno krenuše u sobu u kojoj su još maloprije nazdravljali jedan drugome. Za njima, pognutih glava i sputanih ruku, krenuše općinski šef Male Pisanice — Pero Grdobina i sada već biv­ši istražni sudac Okružnog suda — Vladimir Smet- ljarević. Kad su prolazili pored stola na kojem je još uvijek bilo pića i sendviča, Pero Grdobina se okrene Martinu i uputi mu pogled pun mržnje.

— Vidiš li ovu sliku, mali klipane?On podigne ruke u lisicama prema velikoj slici

na zidu iznad kreveta. Bila je to uljena slika le­denjaka u moru.

— Pogledaj dobro nešto što nikad nećeš razu­mjeti!

158

Martin se zagleda u bijelu masu leda što je ne­pomično virila iz zelenog obruča mora.

— Ako misliš da si sve sredio, varaš se. Nikad nas nećeš sve uloviti! Nikad, budalo mala, nikad!!

Zadnje riječi izgovorio je Grdobina svojim basom punim bijesa, ali ga zaustavi snažna ćuška od ko­je mu glava poleti na drugu stranu. Inspektor Mir­ko bio je brz kao munja. Njegovi udarci bili su izvježbani, jaki i točni.

— Dosta — presiječe poput skalpela. — Ni jed­nu riječ više! Vodite ih dolje.

Ona dvojica izguraše mafijaše kroz vrata na ho­telski hodnik. Martina su se kosnule riječi Pere Grdobine. Zamišljeno upita inspektora:

— Što je mislio kad je rekao da ih nikad neću sve uloviti? Što znači to da neću razumjeti ovu sliku?

— Martine, zar tebi stvarno nikad nije dosta? — prijekorno će inspektor. — Dokle ćemo se sva­đati?

— Niste bili iskreni prema meni, inspektore. Ni­ste mi rekli da vi vodite ovaj slučaj.

— A ti si bio iskren prema meni? Koliko sam ti puta rekao da se ne petljaš u ono što nije za tebe?

— Vidite i sami da to nije baš točno! — sa stanovitim ponosom u glasu reče Martin.

— Što da vidim? Vodimo ovaj zapetljani slučaj i onda se ti samozvano umiješaš i skoro sve upro­pastiš. Što misliš, tko si ti? Da nije Veronika obavijestila tvog djeda, nakon što je našla poru­ku na vratima, a on mene, jer sam ga upozorio na tvoje postupke i molio da mi javi kuda se krećeš, grdno bi se proveo.

Martin spusti glavu, ali je odmah prkosno digne i čuperak mu se nad čelom zaljulja.

— Niste imali pojma gdje vam se kriju ti ti­povi. Tapkali ste u mraku — bez mene.

Inspektor Mirko Ijufito se podboči. Hladnoća nje­govih očiju spadala je očito u dio posla.

159'

— Još ti da meni čitaš lekciju! Jednom sam te spasio dobrih batina, ovaj put možda i nečeg go­reg.

Martin isturi bradu:— Zbog toga sam vam već zahvalio. Ipak ste

dosta zakasnili, druže inspektore.— Zakasnio?!— Bili su već napola gotovi.Sad se inspektor nasmije.— Sjajno! Što hoćeš reći? Da si ih ti ulovio?Martin ga uvrijeđeno pogleda:— To ne, ali to ne možete ni vi reći. Uostalom,

ionako još nije sve gotovo.Inspektor Mirko ga zaprepašteno pogleda.— Kako.. . kako to misliš da nije sve gotovo?!— Čuli ste što je rekao Grdobina? Ostali su još

mnogi na slobodi.Lice inspektora Mirka se smrkne.— Dosta! — vikne oštro. — Neću se više s to­

bom natezati. Ovaj slučaj je završen. Razumiješ? Završen!

Martin ušuti. Inspektor primijeti da su prijekori snuždili njegovog samozvanog pomagača i pogladi ga po kosi.

— Nitko ne kaže da nisi puno učinio. Dapače! Stvarno si mi simpatičan, da znaš. Ali bilo bi do­bro da što prije shvatiš neke stvari, da se kojim slučajem nas dvojica jednog dana ne nađemo na suprotnim stranama.

Martin zadrži dugi pogled na njemu.— Ja ne mislim da smo mi i sada na istoj stra­

ni — reče polako, kao da mjeri težinu svake izgo­vorene riječi — iako ste i vi meni simpatični.

— Hoćeš li reći da je između nas prijateljstvo nemoguće? — gotovo veselo primijeti inspektor.

Martin tužno klimne glavom:— Na žalost, tako je.—» Zašto? — upita ga inspektor ozbiljno.— Zato što je ovaj slučaj za vas završen, a bo­

jim se da za mene neće nikad biti.

160

Te je riječi izgovorio u svečanom tonu. Osjetio je to i sam Martin. Osjetili su to djed i Veronika. Osjetio je to, napokon, i inspektor Mirko. On se pažljivo zagleda u tog momka koji je prkosno bio isturio bradu. Gledali su se kao osobe sa dvije daleke obale.

Gledali su se kao da žele ponijeti sliku jedan drugog za neke buduće dane.

MAGLOVITI KRAJ

U stanu šimuna Ivanića bilo je živo.Na svečano prostrtom stolu u velikoj sobi sta­

jali su tanjuri s ostacima obilate gozbe. Na sredini stola bio je velik srebrn svijećnjak u kojem su pucketale tri bijele svijeće. Iz zelene peći u kutu širila se toplina po cijeloj sobi.

Na vrhu stola sjedio je Šimun Ivanić. Mršav, upalih obraza, ali sretnih očiju i ponosita držanja. Bio je obučen u tamno odijelo, bijelu košulju i kravatu.

Njemu s lijeve strane sjedila je Veronika u me­kom zelenkastom džemperu koji joj je otkrivao komad leđa i isticao lijepe grudi. Bila je u crnoj suknji i crnim čarapama. Nije to više bila dje­vojčica, već privlačna djevojka, gotovo žena. Na- mazala je diskretno usta i obojila trepavice. Smi­jala se neprestano gr leći oca. Zelene oči sjale su joj kao dva semafora.

Martin je sjedio s desne strane. I on je bio obukao sako od crnog samta i zelenkastu košulju. Slušao je smijeh i veselje oko sebe, puštao da ga Šimun Ivanić s vremena na vrijeme snažno zagrli, ali mu je u očima bila sjena ozbiljnosti.

Veronikina je majka bila obukla svečanu halji­nu s dubokim izrezom u kojem su sjali biseri. To­čila je svima vino i nazdravljala. Kraj nje je sje­dio djed. I on se uparadio kao za feštu. Staro mor- narsko odijelo ponovo je izašlo iz tmine ormara i na njemu izgledalo kao saliveno.

Bilo je razloga za slavlje. Šimun Ivanić bio je na slobodi. Nakon propasti mafije u luksuznom

162

apartmanu hotela Intercontinental, postupak protiv Šimuna Ivanića je prekinut. Vraćen mu je posao u Geološkom institutu, uz ispriku, koja naravno ni­je mogla nadoknaditi dane provedene u istražnom zatvoru.

Brend Tellemann prevezen je furgonom u Zii- rich i ondje pokopan.

Jakov Vitasek je počeo mucati i takav će usko­ro na suđenje.

Andrija Kradović smješten je u bolnicu za umno poremećene i stanje mu se nije nimalo popravilo.

Pero Grdobina i Vladimir Smetljarević našli su se na istom mjestu gdje je još donedavno njiho­vom krivnjom sjedio Šimun Ivanić.

I oni čekaju da ih izvedu pred sud.— Kako je to zapravo sve počelo? — obrati se

djed Šimunu.— Kako? — zaklima ovaj glavom kao da mu

se teško prisjetiti.— Kao na filmu, vjerujte. Jednog sam dana na

Geološki institut dobio pismo iz Male Pisanice da se javim u njihovu općinu. Otišao sam kolima i tamo me je primio predsjednik Pero Grdobina. Bio je ljubazan i rekao da postoje indikacije da na po­dručju Male Pisanice ima nafte, pa da bi bilo do­bro da se naš institut time pozabavi. Pristao sam i rekao da ću osobno doći to istražiti. Vratio sam se nakon nekog vremena s instrumentima i prio­nuo na posao. U početku je bila jedna ekipa iz mog instituta, ali sam nastavio sam. Doista je bilo razloga da se ode tamo. Nakon svih obavljenih is­pitivanja, ustanovio sam da nema nafte, to jest, da je nema u isplativim količinama, ali da ima plina. Veliko nalazište plina. Napravio sam stručni elaborat i predao ga općini Mala Pisanica. Među­tim, predsjednik Pero Grdobina rekao mi je da su oni voljniji eksploatirati naftu. Začudila me ta želja na kojoj je on silno inzistirao. Usprotivio sam se tvrdeći da je to ludost, jer nafte praktički ne­ma. On nije popuštao, štoviše, tražio je da napra­vim elaborat o bogatom naftnom nalazištu.

U* 163

— Zašto? — prene se Martin.— Vrlo jednostavno — nasmije se Simun. —

Sad u igru ulaze druge osobe. Prije svega Andrija Kradović.

— Vlasnik butika »Amalija« — reče djed.— I kafića »Zlatni kavez«, premda službeno gla­

si na njegovu ženu — nastavi Šimun. — Andrija Kradović je čovjek koji je švercom, kartama i ko­jekakvim beskrupuloznim poslovima došao do pa­ra, otvorio butik, upoznao i oženio Jelenu, rođenu sestru predsjednika općine Mala Pisanica. Impe­rij je rastao. Šverc tekstilom i kožom iz Italije sa­mo je dio prljavih poslova Andrije Kradovića. Iz­gleda da je tu bilo i šverca zlatom, a možda čak i drogom. Povećao se apetit, pa je uskoro otvorio i kafić »Zlatni kavez«. Potkupio je ljude na nad­ležnom mjestu da dobije dozvolu na tako atrak­tivnoj lokaciji i pri tom nije imao nikakvih pro­blema. Takva mjesta pravi su rasadnik zlatnih jaja bez velika truda. Šverc i šminkeraj idu zajedno kao par rukavica.

— Točno — složi se Martin.:— Dakle, Andrija Kradović bio je nezasitan čo­

vjek — pričao je šimun dalje. — Grub, bahat, kao mladić potucao se po Engleskoj i naučio dobro je­zik. Tamo je bio na dnu, a tu je htio u visine. Stekavši bogatstvo, odlučio je živjeti na visokoj nozi. Automobili, kuće, bazeni, teniska igrališta, gli­seri, skijanje na vodi, skijanje na snijegu, sve se slagalo kao domino... Da, baš to, skijanje na snijegu, dovelo je do novog, presudnog poznanstva. Pošto mu domaća skijališta nisu bila dovoljno do­bra, putovao je u Italiju, Austriju, Švicarsku.

— U Švicarskoj je valjda upoznao Tellemanna? — primijeti majka.

— Ne, upoznao ga je u Bad Kleinkircheimu, u Austriji. Tamo su on i njegova žena proveli dva tjedna. U hotelu su se sprijateljili s Brendom Tel- lemannom.

— On je Švicarac? — upita Veronika.

164

— Bio je Švicarac — cinično će Martin aili se nitko ne nasmije.

— Brend je bio spretan poslovni čovjek — na­stavio je šimun. — Radio je kao agent prodaje za GULB and ENKIAN Co. To je moćna kompanija koja prodaje postrojenja za proizvodnju nafte i za njenu preradu, to jest rafinerije. Tellemann je pričao Andriji kako je sve teže prodati postrojenja, kako je konkurencija velika, pa je Andriji palo na pamet da napravi dobar posao. Rekao je Telle- mannu da će mu naći kupca. Zatim je obavijestio Peru i izložio mu cijeli plan. Pero je preko općin­skih organa morao isposlovati da se ta postrojenja kupe, jer se za područje oko Male Pisanice uvijek pričalo da ima nafte. Ali taj plan nije išao lako. Ogromna je to investicija.

— Na nesreću, tamo ima samo plina — primijeti majka.

— Na sreću, jer to je bogato nalazište i moći će se dugo eksploatirati — zadovoljno reče Šimun. — Najveća nesreća je u tome što su se Tellemann i Kradović dogovorili, doduše, da sklope posao, ali su postrojenja bila kompletno zastarjela.

Svi ispustiše uzvik iznenađenja.— Da, da — nastavi Šimun — u tome je glavni

problem. GULB and ENKIAN Co. imala je na la­geru staru kramu, željezo za otpad, i Brend Telle­mann htio ga.se riješiti pod svaku cijenu. Narav­no, onome tko pristane, obećao je visoku provi­ziju.

— Znači, oni su se dogovorili da to kupe? — opet reče djed. — Općina Mala Pisanica?

— Pero Grdobina — ispravi ga Šimun. — On je prisilio sve organe da se postrojenja za naftu kupe. Stara, pokvarena postrojenja, po cijeni no­vih suvremenih. Morala je zaraditi i GULB and ENKIAN Co, to jest Tellemann.

— A Vitasek i sudac Smetijarević, kako su se oni u to upetljali? — upade Martin.

— Kad sam ja odbio izdati potvrdu za naftno nalazište, pozvao me Pero Grdobina nasamo na

165

razgovor i ponudio mi novac da to učinim. Još ga čujem kako mi viče nad glavom: »Vi mora da ste ludi, šimune, odbiti takvu ponudu?! Ludi! Ludi!

— Tu sad dolazi i jadni Miško na red — pri­mijeti Veronika.

— Da, Miško Lužan. Siromašni općinski portir ko­ji je zbog pijanstva izgubio posao. Potucao se po mjestu, više gladan nego sit. Grdobina ga je po­zvao i obećao ga vratiti na posao, ako nešto za njega učini. U hotelskoj sobi su mi podmetnuli crnu torbu s dolarima, a u ladicu noćnog orma­rića film nekih vojnih objekata u okolici. Peri, kao predsjedniku općine, nije bilo teško doći do takvog materijala. Onda su nagovorili Miška Lu- žana da izjavi kako me je vidio gdje razgovaram s nekim strancem u njemačkim kolima, kome sam tobože dao nekakvu omotnicu s fotografijama za­branjene zone.

— Zašto nam nisi htio reći ni riječi o svemu tome? Zašto? — prijekorno će opet Veronika.

— Nisam htio i vas uvaliti u nevolje. Oni su bili dovoljno beskrupulozni da ih se čovjek ozbiljno uplaši. Morali su u zavjeru uvući još neke ljude. Sljedeći je bio istražni sudac Vladimir Smetljare- vić.

— Koliko su mu dali? Koliko su uopće dobili za taj mračni posao? — znatiželjno će Martin.

— Inspektor Mirko mi je rekao da su Grdobina, Kradović i Tellemann sebi namijenili svaki po 150 000 dolara!

Djedu se ote glasan zvižduk.— Nevjerojatno! To su užasne pare. Kakvi lo­

povi! Trebao sam mu razbiti cijeli lokal.—■ Smetljarević i Vitasek svaki po 30 000! —

nastavi šimun. — Trebao im je samo stručni na­laz koji ja nisam htio dati. Vitasek je, naravno, dao odmah, s potpisom i žigom instituta. Nafte ko­liko voliš. Za cijeli život. Mogli su krenuti u po­sao.

— Ali ipak nisu — slavodobitno će Martin i na­migne Veroniki. Ona mu rukom pošalje poljubac.

166

— Zahvaljujući vašoj ludoj istrazi — veselo re­če Šimun. — Bojao sam se za vas, ali kad vidim kako je završilo, stvarno mi je žao što vam nisam više pomagao.

— Dobro, a što je s Kamenim? — zainteresira se Veronika. — Kakve veze on ima sa svim tim?

— Kameni je naprosto propalica — odgovori joj otac. — Lokalni probisvijet i snagator koji se sve vrijeme vucarao po Maloj Pisanici, radio kao šo- fer na općini, dok ga Krađović nije poveo sa so­bom. Takav mu je tip trebao. Prevozio mu je šver­canu robu, brinuo se o kafiću koji je glasio na Jelenu. Kako mi je inspektor Mirko rekao, i nad njim će biti provedena istraga jer postoji oprav­dana sumnja da je skrivio smrt Miška Lužana.

— Zar stvarno? — zabezekne se Veronika.— Meni je ta smrt odmah bila čudna — reče

Martin. — Da umre tako nenadano, baš kad se pokajao?! Kameni ga je najvjerojatnije, onako pi­janog, gurnuo u potok.

— Jadan čovjek — sažali se i Šimun. — Ali to treba tek dokazati. U svakom slučaju, dobro je što će i Kameni onkraj brave.

— Rasula se »balkanska mafija«! — veselo uz­vikne Veronika.

Svi se nasmijaše osim Martina. On je ostao oz­biljan. Zabio je glavu u dlanove i zamislio se. Pade mu na pamet ona rečenica Pere Grdobine. Naglo ustane od stola.

— Veronika — reče ozbiljno — donesi mi, molim te, enciklopediju. Slovo L!

Ona ustane. Znala je da je najbolje da ga ne pita zašto mu treba. Ode u sobu i vrati se s debelom knjigom.

On hitro otvori na mjestu gdje je pisalo: Ledeni brijeg! Tamo je stajalo da te plutajuće kompaktne mase leda, što morske struje nose katkada i do ekvatora, iznad površine strše samo jednim manjim dijelom svoje površine. Ostalo se nalazi pod mo­rem. Skriveno.

On sklopi knjigu i zamisli se.

167

— To je, znači, mislio onaj debeli! Htio je reći da sam otkrio samo dio. One skrivene neću nikad naći. Da, da, to mi je u bijesu poručio Pero Gr­dobina. Onda mu je inspektor Mirko opalio ša­mar, jer on kao pravi inspektor ne trpi nedovr­šene slučajeve. Ovaj je slučaj za njega bio pot­puno riješen. Ledeni brijeg! Kakva usporedba! Ni­je bez vraga taj bivši općinski šef iz Male Pisa­nice! Možda mi je zlobno dao signal da nastavim dalje ne bih li navukao gnjev onih koji misle da je sve gotovo? Možda je htio da se nasučem kad sam već njih pred samim ciljem upropastio? Htio se osvetiti. Želio je da stradam kao »Titanic«.

Osjetio je na sebi poglede. U sobi je vladala ti­šina. To ga zbuni. Ustao je i krenuo prema vra­tima.

— Kamo ćeš? — vikne Veronika.— Molim vas da me ispričate. Nemojte me krivo

shvatiti, ali me nešto muči... neke misli... htio bih malo na svjež zrak.

— Zar nije kasno? — primijeti Šimun.— Ne... ne, nije.— Idem s tobom! — krene Veronika za njim. On

je zaustavi rukom.— Nemoj, molim te, hoću biti sam.— Martine... — pridigne se djed na stolici, ali

je njegov unuk već zatvorio vrata za sobom. Na­vukao je crnu kožnu vjetrovku i izjurio.

Bilo je prohladno kao i obično u to doba go­dine. Gotovo trkom siđe do stajališta taksija. Šo- feri su drijemali nagnuti nad volan. Pokucao je prvome na prozor, otvorio vrata i zavalio se na sjedalo.

— Na vrh Pantovčaka! — reče.Šofer ga sumnjičavo pogleda, ali bez riječi upali

mašinu. Farovi osvijetiliše tamu. Bilo je mirno, bez vjetra. Debeli su se repovi magle vukli oko ku­ća. Bila je sve gušća, ponegdje se činilo kao da su uletjeli u ogromnu posudu s mlijekom.

Auto je monotono brujao u drugoj brzini. Što su se više uspinjali, magla se razrjedi vala, rasplinja-

168

vala u tanke pramenove uz šumu pored ceste, da bi se napokon sasvim izgubila. Bili su na vrhu bri­jega, tu je 'bilo čisto. Martin plati i taksist brzo okrene auto i vrati se istim putem.

Visoko iznad grada, na vrhu brijega, bilo je hlad­no i Martin podigne ovratnik. Bio je sam. Pogle­da onamo dolje gdje se inače tako lijepo vidio njegov voljeni grad.

Zagreb je utonuo u maglu. Gusta i neprozirna pre­krivala je svjetla i zvukove. Nikad nije bio toliko svjestan tišine koja ga je okruživala. Nebo je bilo tamno, samo su zvijezde Velikog i Malog medvje­da svijetlile kao jake baterije u daljini. Iz guste su magle u podnožju izranjali vitki zvonici katedrale, tvornički dimnjaci i dvadesetak nebodera. Sve os­talo je ležalo pod debelim, bijelim pokrivačem.

— Kao ledeni brijeg! — šapne zadivljeno i uči­ni mu se da to u ovoj tišini glasno zazvoni. Po­kuša procijeniti gdje je kućica njegova djeda, gdje je Veronikin stan, njegova škola, ali je to bio uza­ludan napor. Kroz maglu se nije ništa vidjelo.

— Sve je skriveno. Donji dio ledenjaka — pro­mrmlja sebi u bradu. — Da mi je znati gdje je ostatak mafije? Koliko se novih pripadnika spre­ma u prljave akcije? Gdje se kriju? U kojoj mes­nici, dućanu, restoranu, kafiću, butiku, radionici, poduzeću, ustanovi, školi, bolnici, sudu, državnoj ustanovi?

Ima pravo Grdobina! Balkanska je mafija kao ptica feniks. Stalno se obnavlja iz vlastitog pepe­la. Crna novinska kronika pravi je dnevnik njene neuništivosti. Zavukla se u sve pore njegovog li­jepog i starog grada. Pretrpala ulice skupim auto­mobilima, zaposjela barokne i secesijske zgrade, sa­gradila kičaste vile i luksuzne vikendice, šverca, podvaljuje, ogovara, otkucava, krade, vara i pod­mićuje. Zagadila je zrak kao najgori smog. Osjeća njenu nazočnost poput bolnog osipa na koži. Pod ovako gustom koprenom magle kao da je i pri­roda odlučila stati u njenu obranu.

169

Podigne pogled. U tišini je svjetlucanje malobroj­nih zvijezda djelovalo mistično.

— Da mi se vinuti prema njima — poželi čez­nutljivo. — Otići odavde! Izbaviti se!

Spusti pogled osjećajući kako njegove želje ni­su hrabre. Zastidio se svoga kukavičluka. Magla je kao nemilosrdan obruč još uvijek stezala grad. Ta­mo dolje ostali su njegov djed, Veronika, Šimun, ljudi koje je volio, mnogi nepoznati, pošteni i vri­jedni stanovnici grada za koje je vrijedilo izložiti ži­vot naporu i neizvjesnosti.

Shvati kako oblak prema kojem treba letjeti ni­je nad njegovom glavom, već pod njegovim noga­ma.

— Dolazim — viknuo je radosno i glas mu je od­jeknuo preko cijelog brda poput zvona. Onda se, pun snage i sreće, zatrči niz crnu traku ceste što se, kao opasna pista, gubila u neprozirnoj bjelini...

170

SADRŽAJ

VJETAR NA PUSTOM TRGU 9VIOLINA U NOĆI 16NEUMOLJIVI DJED 25U ISTRAŽNOM ZATVORU 29TAJANSTVENI ŠVICARAC 35SPIS SUCA SMETLJAREVIĆA 42BUTIK »AMALIJA« 53PORTIR IZ MALE PISANICE 60NEPOZNATE OČI VREBAJU 73NEOBIČNA SMRT U POTOKU 85SPASILAC ISKAČE IZ TAME 94NERVOZA RASTE 101PLES NA ČAVLIMA 107POTRAGA ZA KAMENIM 111RACIJA U »ZLATNOM KAVEZU« 119OPASNE PRIJETNJE 125BRBLJAVA PRODAVAČICA 132POSLJEDNJI PUT U ISTRAŽNOM ZATVORU 138 SVE HULJE NA BROJU 145PROPAST BALKANSKE MAFIJE 157MAGLOVITI KRAJ 162

171

Nakladni zavod Znanje, Zagreb Ul. socijalističke revolucije 17

Za izdavača: Dragutin Brenčun Recenzenti: Zdravko Zima i Ivan Kušan

Korektor: Štefica Konjevod Tehnički urednik: Srećko Jolić

Tisak: Štamparski zavod »Ognjen Priča« Zagreb, Savska c. 31

Naklada: 6000 primjeraka ISBN 86-313-0064-0

1986