Naslov originala ALEXSANDRE DUMAS LE COMTE DE MONTE-CRISTO Prevela s francuskog ANDREJA MILIEVI Odgovorni urednik LJILJANA CIKOTA CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna i univerzitetna biblioteka Bosne i Hercegovine Sarajevo 840-31 DUMAS, Alexandre Grof Monte Kristo / Aleksandar Dima ; [prevela s francuskog Andreja Milievi]. - Sarajevo : Svjetlost, 1991. 3 sv. ; 20 cm. - (Mladi dani) Prevod djela: Le comte de Monte Cristo / Alexandre Dumas Knj. 1.-601 str. ISBN 86-01-01800-9 1731590 ISBN 86-01-01803-3 Na osnovu miljenja Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i fiziku kulturu SR BiH br. 02-413-45 a od 19. 3. 1991. godine na ovaj proizvod obraunava se porez iz tarifnog br. 8 taka 1 alineja 11. i 12. Tarife osnovnog poreza na promet (SI. list SFRJ br. 4/51) na koji se primjenjuje posebna povlatena poreska stopa. Aleksandar Dima GROF MONTE KRISTO PRVA KNJIGA SVJETLOST SARAJEVO

DOLAZAK U MARSELJ Na dan 24. februara 1815. godine, straar na tornju crkve Notr-Dam de la Gard objavi dolazak velike jedre -njae Faraon, koja se vraala sa putovanja iz Smirne, Trsta i Napulja. Kao to je bilo uobiajeno, jedan obalni krmar poe odmah iz pristanita, plovei du same tvrave If, i pristade uz lau izmeu rta Morion i ostrva Rion. Odmah zatim, kao to je takoe bilo uobiajeno, topovska platforma na tvravi Sen-an ispuni se mnogobrojnim radoznalcima. Jer, za Marselj je uvijek bio veliki dogaaj dolazak nekog broda, a naroito kad je taj brod, kao to je bio sluaj sa Faraonom, bio sagraen, opremljen i natovaren u tome starom gradu, nekadanjoj Fokeji, i kad je pripadao jednom tamonjem brodovlasniku. Meutim, brod je dolazio sve blie. On je sreno prebrodio moreuz to ga je neki vulkanski potres izdubio izmeu ostrva Kalazarenja i ostrva arosa; potom je oplovio Pomeg i sad se pribliavao sa svoja tri etvrtasta jedra, velikim prednjim i zadnjim jedrom, ali se kretao, tako sporo i sumorno, da su se radoznalci pitali, predosjeajui nagonski neku nesreu, kakav li se to nemio dogaaj odigrao na brodu. Ipak, oni koji su se razumijevali u moreplovstvo zapazili su da taj nemio dogaaj nije mogao da se dogodi samoj lai, jer ona se kretala kao brod kojim se savreno dobro upravlja: kotva mu je bila spremna za sputanje, uad to dre prednje jedro bila su oputena, a pored obalnog krmara, koji se spremao da provede Faraon kroz uzani ulaz u pristanite Marselja, nalazio se jedan mlad ovjek ivahnih pokreta i budna pogleda, koji je pazio na svaki pokret broda i ponavljao svako nareenje obalnog krmara. Nejasna zabrinutost to se bjee nadvila nad gomilom okupljenog svijeta naroito je obuzela jednog posmatraa na platformi tvrave Sen-an, tako da on nije mogao saekati da laa ue u pristanite, ve skoi u jedan amac i naredi da se vesla u susret Faraonu kome prie naspram malog zaliva Rezerve. Kad vidje kako ovaj ovjek dolazi, mladi pomorac napusti svoje mjesto pored obalnog krmara i prie sa eirom u ruci, pa se nalakti na ogradu broda. Bio je to mladi od osamnaest do dvadeset godina, visok, vitak, lijepih crnih oiju i kose crne kao abonos. itava njegova linost odavala je onaj duevni mir, i odlunost koji su svojstveni ljudima to su od svoga djetinjstva navikli da se bore sa opasnostima. - Ah, to ste vi, Dantese! - uzviknu ovjek iz amca. -ta se to dogodilo, i otkuda taj tuni izgled na itavom vaem brodu? - Velika nesrea, gospodine Morele! - odgovori mladi. - Velika nesrea, naroito za mene: naspram ivita-Vekije izgubili smo naeg hrabrog kapetana Leklera. - A tovar broda? - zapita brzo brodovlasnik. - Prispio je sreno u odreeno pristanite, gospodine Morele, i ja mislim da ete u tom pogledu biti zadovoljni. Ali, na jadni kapetan Lekler... - Pa ta mu se to dogodilo? - zapita brodovlasnik oigledno malo umiren. - ta je to zadesilo toga hrabrog kapetana ? - Umro je. - Pao u more ? - Ne, gospodine, ve je umro od zapaljenja mozga, u najuasnijim mukama. Zatim, okrenuvi se svojim mornarima, ree: - Hej, pazi! Svak na svoje mjesto, pripremi se za pristajanje! Posada izvri nareenje. Istoga trenutka osam do deset mornara to su sainjavali posadu jurnue jedni ka konopcima za privezivanje jedara, drugi ka uadima za vezivanje preaga na jedrima, trei ka uadima za dizanje jedara, etvrti ka prednjem jedru, i najzad ostali ka uadima za skupljanje jedara. Mladi pomorac baci nemaran pogled na taj poetak manevrisanja, pa videi da e njegova nareenja biti izvrena, vrati se svome sagovorniku. - Pa kako se dogodila ta nesrea ? - produi brodovlasnik, nastavljajui razgovor ondje gdje ga mladi pomorac bjee prekinuo. - Boe moj, gospodine, onako kako se niko nije nadao: poslije jednog dugog razgovora sa zapovjednikom pristanita, kapetan Lekler otplovio je iz Napulja veoma uzbuen; dvadeset i etiri asa kasnije obuze ga groznica, a tri dana poslije toga bio je mrtav... Mi smo ga sahranili po naem obiaju, i sad on poiva, pristojno umotan u jednu mornarsku plahtu, sa jednim uletom od trideset est funti na nogama i drugim na glavi, naspram ostrva El iljo. Nosimo njegovoj eni njegov orden poasnog krsta i njegov ma. Eto ta mu je vrijedilo - nastavi mladi sa tunim smijekom - to je deset godina ratovao sa Englezima, kad je doekao da umre kao svaki obian ovjek, u svojoj postelji. - Eh, ta ete, gospodine Edmonde - nastavi brodovlasnik, koji je izgledao sve vie utjeen - svi smo mi smrtni ljudi, pa je potrebno da stari naine mjesta mladima, jer inae ne bi bilo napretka. A poto me vi uvjeravate da je brodski tovar... - ... u najboljem redu, gospodine Morele, za to vam ja jamim. Savjetujem vam da ovo putovanje ne eskontirate za dvadeset i pet hiljada franaka zarade. Potom, poto su ve bili minuli okruglu kulu, mladi pomorac viknu:

- Skupljaj glavna jedra, prednje i zadnje! Zaustavljaj! Nareenje bi izvreno sa skoro istom brzinom kao na ratnom brodu. - Sva jedra dolje! Na ovu posljednju komandu, sva jedra se spustie, i laa je sad plovila skoro neosjetno, napredujui samo usljed ranijeg zaleta. - A sad, ako hoete da se popnete, gospodine Morele - ree Dantes videi brodovlasnikovo nestrpljenje - evo vaega raunovoe, gospodina Danglara, koji ba sad izlazi iz svoje kabine i koji e vam dati sva obavjetenja koja moete poeljeti. A ja moram da pazim na pristajanje i da stavim zastavu u znak alosti. Brodovlasnik nije ekao da mu se dvaput kae. On dograbi jedno ue koje mu Dantes bjee dobacio, pa sa okretnou koja bi inila ast svakome mornaru, pope se uz preage ukucane u ispupeni bok lae, dok se Dantes vraao svome mjestu drugog kapetana, ostavljajui da razgovor nastavi onaj koga je on nazivao imenom Danglar i koji je iziavi iz svoje kabine zaista iao u susret brodovlasniku. Ova nova linost bio je ovjek od dvadeset i pet ili dvadeset i est godina, lica prilino natmurena, ponizan prema svojim pretpostavljenima a drzak prema potinjeni-ma. Zbog toga, pored njegovog zvanja raunovoe, koje je uvijek mrsko mornarima, posada ga je isto toliko malo marila koliko je, naprotiv, Dantesa voljela. - Dakle, gospodine Morele - ree Danglar - uli ste za nesreu, zar ne? - Da, da. Jadni kapetan Lekler! Bio je to valjan i estit ovjek! - A naroito odlian moreplovac, koji je svoj vijek proveo izmeu neba i vode, kako i dolikuje ovjeku kome su povjereni interesi tako znaajnog preduzea kakvo je firma Morel i sin - odgovori Danglar. - Ali - ree brodovlasnik pratei pogledom Dantesa, koji je traio mjesto za pristajanje broda - meni se ini da se ne mora biti dugogodinji moreplovac kao to vi kaete, Danglare, pa da ovjek poznaje dobro svoj zanat, jer ini mi se da na prijatelj Edmond vri svoj posao kao ovjek koji ne mora nikoga da pita za savjet. - Jest - ree Danglar bacivi na Dantesa kos pogled u kome bijesnu odsjev mrnje - jest, taj je mlad i taj misli da sve zna. Tek to je kapetan umro, a on je odmah preuzeo zapovjednitvo ne pitajui nikoga za savjet, i zbog njega smo izgubili dan i po na ostrvu Elbi, umjesto da smo se vratili pravo u Marselj. - to je preuzeo zapovjednitvo broda, to mu je bila dunost kao drugog kapetana; a to je izgubio dan i po na ostrvu Elbi, tu je pogrijeio; osim ako nije trebalo opraviti neki kvar na brodu. - Laa je bila zdrava kao to sam i ja sam zdrav, i kao to elim da i vi budete, gospodine Morele. A to smo izgubili dan i po, to je uinio isto po svojoj udi, radi zadovoljstva da izie na kopno; eto u emu je stvar. - Dantese - ree brodovlasnik okreui se mladiu - ta doite ovamo. - Izvinite, gospodine - ree Dantes - biu vam na raspolaganju za koji trenutak. Zatim se obrati posadi i ree: - Sputaj sidro! Sidro odmah pade, i lanac se poe uz zveket odmotavati. Dantes ostade na svome zapovjednikom mjestu, i pored toga to je tu bio i obalni krmar, sve dok i ovaj posljednji manevar nije bio svren. Zatim ree: - Spustite zastavicu na pola katarke, savijte glavnu zastavu, ukrstite preke! - Eto vidite - ree Danglar - on je uobrazio da je ve kapetan, tako mi asti. - I on je to zaista - ree brodovlasnik. - Jest, osim to nema prava da potpisuje vaeg ortaka i vas, gospodine Morele. - Boe moj! Zato ga ne bismo ostavili da vri tu dunost? - ree brodovlasnik. - On je mlad, to znam, ali mi se ini da je sav predan svome poslu i veoma izvjeban u svome zanatu Danglarovo elo se natmuri. - Oprostite, gospodine Morele - ree Dantes prilazei. - Sad poto je brod usidren, stojim vam potpuno na raspolaganju. Vi ste me zvali, ini mi se? Danglar odstupi jedan korak. - Htio sam vas zapitati zato ste se zaustavili na ostrvu Elbi? - Ne znam, gospodine. Uinio sam to da bih izvrio posljednji nalog kapetana Leklera, koji mi je na samrti predao jedan paket za velikog marala Bertrana. - Edmonde jeste li ga vidjeli? - Koga ? - Velikog marala? - Jesam. Morel se obazre unaokolo, pa povue Dantesa u stranu. - A kako je car? - zapita ivo. - Dobro je, koliko sam mogao da ocijenim svojim oima. - Vi ste dakle vidjeli i cara? - On je uao kod marala za vrijeme dok sam ja tamo bio. - I razgovarali ste s njim? - To jest, on je razgovarao sa mnom, gospodine - ree Dantes osmijehnuvi se. - Pa ta vam je kazao?

- Postavljao mi je pitanja o brodu, o tome kad je poao ka Marselju, kojim je putem iao i kakav teret nosi. ini mi se, da je brod bio prazan, i da sam ja bio njegov vlasnik, on bi imao namjeru da ga kupi. Ali sam mu rekao da sam ja samo drugi kapetan, i da brod pripada firmi Morel i sin. A! gle! rekao je on, poznajem ja njih. Morelovi su brodovlasnici od oca na sina, i bio je jedan od Morelovih koji je sluio u istom puku sa mnom kad sam bio u garnizonu u Valansu. - To je zbilja tano! - uzviknu brodovlasnik sav radostan. - To je bio Polikar Morel, moj stric, koji je postao kapetan. Dantese, rei ete mome stricu da ga se car sjetio, pa ete ga vidjeti kako plae, taj matori namor. Dobro je, dobro - nastavi brodovlasnik tapui prijateljski mladia po ramenu. - Dobro ste uinili, Dantese, to ste postupili po uputstvima kapetana Lekle-ra i to ste se zaustavili na ostrvu Elbi, mada, kad bi se saznalo da ste predali nekakav paket maralu i da ste razgovarali sa carem, to bi moglo da vas ozloglasi. - Zato mislite, gospodine, da to moe da me ozloglasi? - ree Dantes. - Ja ak nisam ni znao ta nosim, a car mi je postavljao pitanja kakva bi mogao postavljati ma kome drugom ovjeku. Ali, oprostite - nastavi Dantes. - Evo dolaze nam sanitetski i carinski pregledai. Vi ete mi dopustiti, zar ne? - Izvolite, izvolite samo, dragi Dantese. Mladi se udalji, i poto se on udaljavao, Danglar se priblii. - Dakle - zapita on - izgleda da vam je on naveo dobre razloge za svoje pristajanje u Porto-Feraju? - Odline, dragi gospodine Danglare. - Ah, utoliko bolje - odgovori ovaj - jer je uvijek neprijatno vidjeti svog druga da ne vri svoju dunost. - Dantes je svoju izvrio - odgovori brodovlasnik - i tu nema ta da se zamjeri. Njemu je kapetan Lekler bio naredio to zaustavljanje. - to se tie kapetana Leklera, zar vam nije predao jedno pismo od njega? - Ko? - Dantes. - Meni nije! Zar ga je imao? - Ja sam mislio da mu je kapetan Lekler, osim onog paketa, povjerio i jedno pismo. - O kakvom to paketu govorite, Danglare? - Pa onom to ga je Dantes predao pri prolasku pored Porto-Feraja! - Otkud vi znate da je on imao da preda neki paket u Porto-Feraju? Danglar pocrvenje. - Prolazio sam pored kapetanovih vrata, koja su bila odkrinuta, pa sam vidio kad je predao taj paket i to pismo Dantesu. - On mi o tome nije nita kazao - ree brodovlasnik. -Ali, ako ima to pismo, on e mi ga predati. Danglar je za trenutak razmiljao. - Onda, gospodine Morele, molim vas - ree on - da o ovome ne govorite nita Dantesu. Vjerovatno sam se ja prevario. Toga trenutka mladi se vraao. Danglar se udalji. - Dakle, dragi Dantese, jeste li sad slobodni? - zapita brodovlasnik. - Jesam, gospodine. - Taj pregled nije dugo trajao. - Nije; dao sam carinicima spisak nae robe. A to se tie pristanine policije, ona je zajedno sa obalnim krmarem poslala i jednog straara, kome sam predao nae isprave. - Onda, vi nemate ovdje vie nikakva posla? Dantes se hitro obazre oko sebe. - Nemam, sve je u redu - ree on. - Onda moete poi s nama na veeru? - Oprostite, gospodine Morele, oprostite mi, molim vas, ali moram najprije da posjetim svoga oca. Ali sam vam veoma zahvalan na asti koju mi ukazujete. - Tako je, Dantese, tako je. Ja znam da ste vi dobar sin. - A... - zapita Dantes sa izvjesnim oklijevanjem - da li znate kako je moj otac sa zdravljem. - Pa ja mislim da je dobro, dragi Edmonde, mada ga nisam skoro vidio. - Jest, on ne izlazi nikud iz svoje sobice. - To je bar dokaz da mu za vrijeme vaeg odsustva nije nita nedostajalo. Dantes se osmjehnu. - Moj otac je ponosit, gospodine, pa i kad bi mu sve nedostajalo, sumnjam da bi ma ta zatraio od ikoga na svijetu, osim od boga. - Pa lijepo! Ali poslije te prve posjete, mi raunamo na vas. - Oprostite mi jo jedanput, gospodine Morele, ali poslije ove prve posjete imam da uinim jo jednu, koja mi je isto toliko draga. - Ah, zaista, Dantese, zaboravio sam da u Katalanu ima neko ko vas oekuje vjerovatno sa isto toliko nestrpljenja kao i va otac: to je lijepa Mercedes. Dantes se osmjehnu.

- Ah, ah - ree brodovlasnik - sad se vie ne udim to je ona dola triput da me pita za novosti o Faraonu. Vraga, Edmonde, vi niste za aljenje, i imate u njoj lijepu draganu! - Ona nije moja dragana, gospodine - ree ozbiljno mladi moreplovac. - Ona je moja vjerenica. - To je ponekad jedno isto - ree brodovlasnik smijui se. - Ali ne za nas, gospodine - odgovori Dantes. - Dobro, dobro, dragi Edmonde - nastavi brodovlasnik - neu da vas due zadravam. Vi ste sasvim dobro vodili moje poslove, pa treba i ja vama da dam punu slobodu da svravate svoje. Je li vam potreban novac? - Nije, gospodine. Sauvao sam sve svoje plate za vrijeme putovanja, a to e rei skoro za tri mjeseca. - Vi ste uredan mladi, Edmonde. - Dodajte tome da ja imam sirotoga oca, gospodine Morele. - Da, da, znam ja da ste vi dobar sin. Idite da posjetite svoga oca. I ja imam sina, pa bih se jako ljutio na onoga koji bi ga poslije tri mjeseca putovanja zadrao daleko od mene. - Onda, doputate? - ree mladi pozdravljajui. - Da, ako nemate vie nita da mi kaete. - Ne. - Nije li vam kapetan Lekler, na samrti, dao jedno pismo za mene? - Bilo mu je nemoguno da pie, gospodine. Ali me to podsjea da u morati da traim od vas odsustvo od dvije nedjelje dana. - Za vae vjenanje? - Najprije radi toga, a zatim da bih otiao do Pariza. - Dobro, dobro! Uzet ete dopusta koliko hoete, Dantese. Za istovarivanje lae bit e nam potrebno najmanje est nedjelja, a novo putovanje nee moi poeti prije tri mjeseca... Samo, za tri mjeseca bit e potrebno da budete ovdje, jer Faraon - nastavi brodovlasnik, lupnuvi po ramenu mladog moreplovca - nee moi da otputuje bez svoga kapetana. - Bez svoga kapetana! - uzviknu Dantes radosnih oiju. - Pazite to time kaete, gospodine, jer ste ovim zadovoljili najskrivenije nade moga srca. Je li vaa namjera da me imenujete za kapetana Faraona? - Kad bih ja bio sam, pruio bih vam ruku dragi Dantes, i rekao bih vam: Stvar je svrena. Ali ja imam jednog ortaka, a vi znate talijansku poslovicu: Tko ima ortaka, ima i gazdu. Pa ipak je polovina toga posla gotova, jer od dva glasa ve imate jedan za sebe. Oslonite se na mene da dobijete i onaj drugi, a ja u se potruditi to bolje mogu. - Oh, gospodine Morel - uzviknu mladi pomorac hvatajui suznih oiju brodovlasnika za ruku. - Gospodine Morel, ja vam zahvaljujem u ime svoga oca i Mercedes. - Dobro, dobro, Edmonde. Za dobre ljude postoji bog na nebu, nego ta! Idite da se vidite sa svojim ocem i sa Mercedes, pa poslije toga doite k meni na razgovor. - Ali, zar neete da vas vratim na obalu? - Ne, hvala; ostau da pregledam raune sa Danglarom. Jeste li bili njim zadovoljni za vrijeme putovanja? - To zavisi kakav smisao pridajete tome pitanju, gospodine. Ako mislite na dobro drugarstvo, onda ne, jer mislim da me on ne voli od onoga dana kada sam nainio glupost pa sam mu, poslije jedne nae svae, predloio da se zaustavimo desetak minuta na ostrvu Monte Kristo i da se tamo razraunamo. Pogrijeio sam to sam mu to predloio, a on je imao pravo to je taj prijedlog odbio. A ako tim pitanjem mislite na njega kao na raunovou, onda mislim da mu se nema ta da zamjeri i da ete biti zadovoljni njegovim nainom rada. 2 Grof Monte Kristo I 17 ( - Ali - zapita brodovlasnik - recite, Dantese, kad biste vi bili kapetan Faraona, da li biste rado zadrali Danglara pored sebe? - Bio ja kapetan ili njegov zamjenik, gospodine Morel - odgovori Dantes - ja u uvijek imati obzira prema onima koji uivaju povjerenje mojih brodovlasnika. - Dobro, dobro, Dantese, vidim da ste u svakom pogledu valjan mladi. Neu vas due zadravati. Idite, jer vidim da jedva ekate da poete. - Znai da sam dobio dopust? - zapita Dantes. - Idite vi samo, kad vam kaem. - Doputate li da da uzmem va amac? - Uzmite. - Do vienja, gospodine Morel, i hvala vam po hiljadu puta. - Do vienja, dragi Edmond, i elim vam svaku sreu. Mladi moreplovac skoi u amac, sjede na krmu i naredi da se pristane kod Kanebijere. Dva mornara polegoe odmah na vesla, i amac pojuri to je bre mogao, provlaei se izmeu hiljadu laica koje su zakra-vale uzan prolaz to vodi izmeu dva reda brodova, od ulaza u pristanite do Orleanskog keja.

Brodovlasnik ga je pratio pogledom osmjehujui se sve do obale, vidje ga kako iskoi na ploe pristanita i kako se odmah izgubi u arenoj gomili koja od pet sati ujutru do devet uvee vrvi po onoj uvenoj ulici Kanebijer, kojom se dananji Fokejci toliko ponose da kau najozbiljnije i sa onim naglaskom koji toliko istie sve to oni kau: Kad bi Pariz imao Kanebijeru, Pariz bi bio mali Marselj. Kad se okrete, brodovlasnik vidje iza sebe Danglara, koji je prividno oekivao njegove naredbe, ali je uistinu, kao i on, pratio pogledom mladog moreplovca. Samo, bila je velika razlika u izrazu tih dvaju pogleda koji su pratili istoga ovjeka. 18 V II OTAC I SIN Ostavimo Danglara neka se bori sa zloduhom mrnje i neka pokuava da protiv svoga druga doapne neku zlobnu sumnju na uho brodovlasniku, pa poimo za Dantesom, koji, poto je proao itavom duinom Kanebijere, zae u ulicu Noaj, ue u jednu kuicu na lijevoj strani Mejlanskih Aleja, pope se brzo na etvrti sprat mranim stepenicama, pa pridravajui se za ogradu stepenica jednom rukom, a utiavajui snano kucanje svoga srca drugom, zaustavi se pred jednim odkrinutim vratima kroz koja se mogla potpuno sagledati unutranjost jedne sobice. To je bila sobica u kojoj je stanovao Dantesov otac. Vijest o dolasku Faraona ne bijae jo doprla do starca, koji je ba tada, stojei na stolici, drhtavom rukom podupirao nekoliko dragoljuba pomijeanih s paviti, koji su puzali du ogradice na njegovu prozoru. Odjednom on osjeti kako ga neko obuhvati oko pasa, i jedan dobro poznat glas uzviknu iza njega: - Oe, dobri moj oe! Starac uzviknu i okrete se; zatim, videi svoga sina, baci mu se u naruje, sav uzdrhtao i potpuno blijed. - to ti je, oe? - uzviknu mladi zabrinuto. - Da nisi bolestan ? - Ne ne, sine moj, dijete moje, nisam; ali te nisam oekivao, te radost, uzrujanost to te vidim tako iznenada... Ah, boe moj! ini mi se da u umrijeti! - E, pa priberi se, oe! To sam ja, to sam zaista ja! Svijet kae da radost ne zadaje, bol, i eto zato sam uao ovdje bez pripreme. Hajde, osmjehni mi se umjesto to me sad tako gleda unezvijerenih oiju. Ja sam se vratio, i sad emo biti sreni. - Ah, utoliko bolje, sine! - nastavi starac. - Ali, kako emo biti sreni? Znai da me vie nee ostavljati? Hajde, objasni mi svoju sreu! - Neka mi bog oprosti - ree mladi - to se radujem srei koja je zasnovana na alosti jedne porodice! Ali, sam bog zna da nikad ne bih poelio takvu sreu. Ona je dola, i ja nemam snage da se zbog nje alostim: estiti kapetan Lekler je umro, oe, i vjerovatno da u uz pripomo gospodina Morela ja zauzeti njegovo mjesto. Razumije li sad, oe? Kapetan broda u dvadesetoj godini, sa sto zlatnika plate i udjelom u zaradi! Zar to nije vie nego to je zaista mogao oekivati jedan siromaan mornar kao to sam ja? - Jest, sine, jest, zaista - ree starac. - To je srea. - Zato hou da prvim novcem to ga budem primio vi dobijete jednu kuicu, sa batom, u kojoj ete gajiti svoje dragoljube, paviti i orlove nokte... Ali, ta ti je oe? Izgleda kao da ti je pozlilo? - Strpi se, strpi se, nee to biti nita! I kako ga je snaga izdavala, starac se zaturi unazad. - Hajde, hajde! - ree mladi - popijte malo vina, oe. To e vas okrijepiti. Gdje drite vino? - Ne, hvala, nemoj traiti; nije mi potrebno - ree starac pokuavajui da zadri svog sina. - Treba, treba, oe, pokaite mi gdje je. I on otvori dva ili tri ormana. - Uzalud... - ree starac. - Nema vie vina. - Kako to, nema vie vina! - ree Dantes i poblijedje sad on. Gledao je as u upale i blijede obraze stareve, a as u prazne ormane. Kako to, nema vie vina! Da li vam moda nije nedostajalo novaca, oe? - Nije mi nita nedostajalo, poto si ti sad ovdje - ree starac. - Pa ipak, - promuca Dantes otirui znoj to mu je tekao sa ela - ipak, ja sam vam bio ostavio dvjesta franaka prije tri mjeseca kad sam poao na put. - Jest, jest, Edmonde, to je istina; ali si bio zaboravio pri polasku jedan mali dug naem susjedu Kadrusu. On me je na to podsjetio i rekao da, ako ja ne platim za tebe, on e otii da se naplati od gospodina Morela. I onda, razumjee, bojei se da ti to ne nakodi... - Pa? - Pa, eto, platio sam ja. - Ali, - uzviknu Dantes - ja sam dugovao Kadrusu sto i etrdeset franaka. - Jest - promuca starac. - I vi ste ih dali od onih dvjesta franaka koje sam vam ja ostavio? Starac klimnu glavom.

- Znai da ste ivjeli tri mjeseca sa ezdeset franaka! -proapta mladi. - Pa ti zna kako su male moje potrebe - ree starac. - Oh, boe moj, boe moj, oprosti mi! - uzviknu Edmond padajui na koljena pred tim dobrim ovjekom. - ta to ini ? - Oh, vi ste me ojadili! - Eh, ti si ovdje - ree starac osmjehujui se. - Sad je sve zaboravljeno, jer je sad sve dobro. - Jest, evo me - ree mladi - evo me, sa lijepom budunou pred sobom i neto novaca. Evo, oe -ree on uzmi, uzmi i poalji da se odmah donese neto. I on izrui na sto sadrinu svojih depova, u kojima je bilo dvanaestak zlatnika, pet ili est talira od pet franaka i sitan novac. Lice staroga Dantesa se razvedri. - ije je sve to? - ree. - Pa, moje!... tvoje!... nae!... Uzmi, kupi hrane, budi srean, a sutra e ih biti jo. - Polako, polako - ree starac osmjehujui se. - Ako dopusti, ja u se umjereno koristiti tvojom kesom, jer bi svijet pomislio, kad bi me vidio da kupujem mnogo stvari odjednom, da sam morao ekati na tvoj povratak pa da mogu kupovati. - ini kako hoe, ali prije svega uzmi jednu sluavku, oe. Ja neu da ti i dalje bude sam. Imam krijumarene kafe i odlinoga duvana u jednoj maloj putnikoj torbi na dnu broda, i ti e to ve sutra dobiti. Ali, pst! Evo nekoga. - To je Kadrus, koji je svakako saznao za tvoj dolazak, pa sad vjerovatno dolazi da ti poeli dobrodolicu. - Eto, opet e usne govoriti jedno, dok e srce misliti drugo - proapta Edmond. - Ali, svejedno, to je susjed koji nam je nekada uinio uslugu, pa neka je dobrodoao. I zaista, u trenutku kad je Edmond zavravao ovu reenicu apatom, u okviru ulaznih vrata pojavi se crna i bradata glava Kadrusa. Bio je to ovjek od dvadeset i pet ili dvadeset i est godina; drao je u ruci komad tkanine, od koga se - poto je bio kroja - spremao da naini peeve kaputa. - A, vratio si se, Edmonde? - ree on sa veoma jakim marseljskim naglaskom i irokim osmijehom koji je otkrivao njegove zube bijele kao slonovaa. - Kao to vidite, komija Kadruse, i spreman sam da vam uinim svaku uslugu - odgovori Dantes, skrivajui nedovoljno svoju hladnou pod ovom ponudom usluno-sti. - Hvala, hvala! Sreom, meni nije nita potrebno, ve su ponekad ak drugima potrebne moje usluge. (Dantes se tre.) Ja to ne kaem zbog tebe, mladiu; ja sam ti pozajmio novaca, i ti si mi ga vratio; tako se radi meu dobrim susjedima, i sad smo izravnati. - Nismo nikad izravnati sa onima koji su nas obavezali - ree Dantes. - Jer i kad im ne dugujemo vie novac, ipak im dugujemo zahvalnost. - Zato da govorimo o tome! to je bilo, bilo. Bolje da govorimo o tvome srenom povratku, mladiu. Eto, ja sam bio otiao tek onako, da na pristanitu dokupim kestenjaste ohe, kad sretoh prijatelja Danglara. Ti u Marselju? Eh, pa dabome - odgovori mi on. A ja sam mislio da si ti u Smirni. Mogao bih biti i tamo, jer se ba sada otuda vraam. A Edmond, gdje je taj momi? Pa kod svoga oca, svakako - odgovori Danglar. - I onda sam doao - nastavi Kadrus - da sa zadovoljstvom stegnem ruku jednom prijatelju! - Taj dobri Kadrus - ree starac - on nas toliko voli. - Pa razumije se da vas volim, i da vas jo i cijenim, poto su poteni ljudi rijetki! Ali, izgleda da ti postaje bogata, mladiu? - nastavi kroja bacajui kos pogled na pregrt zlata i srebra to Dantes bjee stavio na sto. Mladi zapazi bljesak udnje koji sijevnu u crnim oima njegovoga susjeda. - Eh, boe moj! - ree on nemarno. - Taj novac nije moj. Ja sam izrazio ocu sumnju da li nije za vrijeme moga odsustva bio lien neega, a on - da bi me uspokojio -ispraznio je svoju kesu na sto. Hajde, oe - nastavi Dantes - vratite taj novac u vau kesicu, osim ako sad naem susjedu Kadrusu nije moda potreban, u kome sluaju mu stoji potpuno na raspolaganju. - Ne, mladiu - ree Kadrus - meni nije nita potrebno, i bogu hvala, zanat ishranjuje onoga koji radi. Zadri svoj novac, zadri ga, jer ga nikad nije suvie; ali sam ti ipak zahvalan na tvojoj ponudi kao da sam se njom koristio. - Ponudio sam od sveg srca - ree Dantes. - Ja u to ne sumnjam. Dakle, sad si u najboljim odnosima sa gospodinom Morelom? Ti si umiljat mladi. - Gospodin Morel je uvijek bio dobar prema meni -odgovori Dantes. - U tom sluaju grijei to si odbio da rua kod njega. - Kako odbio da rua? - prihvati stari Dantes. - Zar te je on bio pozvao na ruak? - Jest, oe - odgovori Edmond smijeei se zbog uenja koje je izazivala kod njegova oca prevelika poast koja

mu je ukazivana. - A zato si, sine, ti to odbio? - zapita starac. - Da bih se to prije vratio k vama, oe - odgovori mladi. - Hitao sam da vas to prije vidim. - To je svakako bilo neprijatno tome dobrom gospodinu Morelu - nastavi Kadrus. - A kad neko cilja da postane kapetan broda, onda grijei ako se protivi eljama svoga brodovlasnika. - Ja sam mu objasnio uzrok moga odbijanja - odgovori Dantes - i on je to razumio, nadam se. - Ah, znate, da bi neko postao kapetan broda, treba pomalo da ugaa svojim gospodarima. - Ja se nadam da u biti kapetan i bez toga - odgovori Dantes. - Utoliko bolje, utoliko bolje! To e biti prijatno svima vaim starim prijateljima, a ja znam nekoga onamo, iza tvrave Svetoga Nikole, ko se nee ljutiti zbog toga. - Mercedes? - ree starac. - Jest, oe - prihvati Dantes - i sa vaim doputenjem, sad poto sam vas vidio, sada kad znam da ste zdravi i da imate sve to, vam je potrebno, zamoliu vas za odobrenje da odem u posjetu u Katalan. - Idi, dijete moje - ree stari Dantes - i neka te bog blagoslovi kroz tvoju enu, kao to je mene blagoslovio kroz moga sina. - Njegova ena! - ree Kadrus. Kako vi to hitate, ia-Dantese! ini mi se da ona jo nije to. - Nije, ali po svemu izgleda - odgovori Dantes - da e to uskoro postati. - Svejedno, svejedno - ree Kadrus. - Dobro si uinio to si pohitao, mladiu. - A zato ? - Zato to je Mercedes lijepa djevojka, a lijepe djevojke ne oskudijevaju u udvaraima; ova naroito, jer je bar njih dvanaestak prate. - Zbilja? - ree Edmond sa osmijehom kroz koji je probijala izvjesna laka zabrinutost. - O, da - odgovori Kadrus - i to su sve dobre prilike za udadbu. Ali, zna, ti e postati kapetan broda, pa tebe ve nikako nee odbiti! - to znai - prihvati Dantes sa osmijehom koji je nedovoljno skrivao njegovu zabrinutost - da kad ja ne bih bio kapetan... - Eh, eh! - ree Kadrus. - Neka, neka - ree mladi - ja imam ljepe miljenje nego vi o enama uopte, a o Mercedes posebno, ubij eden sam da e mi ona ostati vjerna, pa bio ja kapetan ili ne. - Utoliko bolje, utoliko bolje! - ree Kadrus. - Uvijek je dobro, kad neko namjerava da se eni, da ima povjerenja. Ali svejedno; vjeruj mi, mladiu, ne treba vie da gubi vrijeme, nego pohitaj i objavi joj svoj dolazak i saopti joj svoje nade. - Evo, polazim - ree Edmond. On zagrli svoga oca, pozdravi Kadrusa glavom i izie. Kadrus ostade jo malo; zatim, oprostivi se sa starim Dantesom, sie i on otie da nae Danglara, koji ga je oekivao na uglu ulice Senak. - ta je - ree Danglar - jesi li ga vidio? - Sad sam se ba rastao od njega - ree Kadrus. - A da li ti je govorio neto o svojoj nadi da postane kapetan ? - On o tome govori kao da je to ve gotovo. - Polako! - ree Danglar. - On se malo suvie uri, ini mi se. - Eh, pa izgleda da mu je to obeao gospodin Morel. - I on je sad veoma radostan? - ak je zbog toga i drzak. Ponudio mi je svoje usluge kao da je on nekakva velika linost; nudio mi je da mi pozajmi novac, kao da je neki bankar. - I vi ste to odbili ? - Pa razumije se; mada sam mogao to i da primim, poto sam mu ja stavio u ruku prve srebrnjake kojima je on raspolagao u svome ivotu. Ali sad gospodinu Dantesu nee vie niko biti potreban, jer e postati kapetan. - Eh - ree Danglar - on to jo nije. - Bogami, bolje da to i ne postane - ree Kadrus - jer inae nee ovjek moi s njim ni da razgovara. - Pa, ako bismo mi htjeli - ree Danglar - on bi ostao ono to je, pa bi ak moda postao i neto manje nego to je sad. - ta ti to govori ? - Nita, ja to govorim za sebe. A on je jo uvijek zaljubljen u lijepu Katalonku? - Zaljubljen do uiju. Otiao je k njoj. Ali, ili se ja jako varam, ili e on imati neprijatnosti na toj strani. - Objasni to to kae. - Eh, emu to? - Eh, emu to? - Vanije je to nego to ti misli. Ti ne voli Dantesa, zar ne ? - Ja ne volim nadmene ljude.

- E, pa onda mi kai ta zna o Katalonki! - Ne znam nita pouzdano. Samo, vidio sam neke pojave zbog kojih mislim, kao to sam ti rekao, da e budui kapetan imati neprijatnosti na putu ka Starim Bolnicama. - A ta si vidio? Hajde, priaj. - E, pa eto, vidio sam da uvijek kad Mercedes odlazi u varo, nju prati jedan snaan momak Katalonac, crnih oiju, rumena lica, veoma mrk i veoma vatren, i da ga ona naziva roakom. - Gle, zbilja! A misli li ti da joj se taj roak udvara? - Ja to pretpostavljam, jer koga vraga moe initi jedan momak od dvadeset godina sa jednom lijepom djevojkom od sedamnaest? - I ti kae da je Dantes otiao u Katalan? - Poao je ispred mene. - Ako bismo i mi poli na istu stranu, mogli bismo se zaustaviti kod Rezerve i tamo, uz au malgeskog vina, oekivati novosti. - A ko bi nam ih saoptio ? - Mi bismo bili na ulici, te bismo po Dantesovom licu vidjeli ta se dogodilo. - Hajdemo - ree Kadrus. - Ali ti e platiti pie? - Razumije se - odgovori Danglar. I obojica se uputie brzim korakom ka oznaenom mjestu. Kad stigoe tamo, naruie da im se donese boca vina i dvije ae. ia-Pamfil ree da je vidio prije nepunih desetak minuta Dantesa kad je proao tuda. Znajui pouzdano da je Dantes u Katalanu, oni sjedoe ispod mladog lia platana i javora, u ijim je granama veselo jato ptica slavilo prve lijepe dane proljea. III KATALAN Na sto koraka od mjesta gdje su dva prijatelja, pogleda uprtih u daljinu i nauljenih uiju, iskapljivali pjenuavo malgesko vino, uzdizao se - pozadi jednog golog breuljka izgrizenog suncem i sjevercem - selo Katalan. Jednoga dana pola je iz panije jedna tajanstvena grupa naseljenika i pristala uz obalu rta na kome i danas ivi. Ona je dola iz nepoznatoga mjesta i govorila je nepoznatim jezikom. Jedan od njenih starjeina, koji je razumijevao provansalski jezik, zatrai od optine grada Marselja da im pokloni taj goli i neplodni rt, na koji oni bjehu, poput antikih mornara, izvukli na obalu svoje barke. Njegovoj molbi izioe u susret, i poslije tri mjeseca, okolo dvanaest ili petnaest barki koje bjehu dovezle te morske ergare uzdizalo se jedno seoce. To selo, sagraeno na udan i ivopisan nain, pola mavarsko pola panjolsko, jeste isto ono koje je danas nastanjeno potomcima tih ljudi, i oni govore jezikom svojih otaca. I poslije tri ili etiri stoljea oni su jo uvijek ostali vjerni tome malom rtu na koji su se sruili kao jato morskih ptica, ne mijeajui se ni u emu sa marseljskim stanovnitvom, sklapajui brakove izmeu sebe i sauvavi obiaje i nonju svoje postojbine kao to su sauvali i njen govor. Potrebno je da itaoci pou sa nama jedinom ulicom toga seoceta i da uu sa nama u jednu od onih kua kojima je sunce spolja dalo onu lijepu boju uvelog lia to se vidi na svim zgradama toga kraja, a iznutra rapavu prevlaku bijele boje, koja je jedini ukras panskih domova. Jedna stasita djevojka kose crne kao gar, oiju umilnih kao u gazele, stajala je naslonjena leima na sobni zid i svojim tankim prstima antikog oblika gnjeila jedan struk nevinog vrijesa sa koga je cupkala cvjetie i iji su otpaci ve leali u gomili na podu. Osim toga, njene miice gole do lakata i njene preplanule ruke, no koje su izgledale kao da su izmodelirane poput ruku Venere iz Arla, podrhtavale su od nekakvog grozniavog nestrpljenja, i ona je lupkala u pod svojim vitkim i ispupenim stopalom, te se nazirao ist, ponosan i smion oblik njene noge, utegnute u arapu od crvenog pamunog konca sa sivim i plavim uglastim arama. Na tri koraka od nje, sjedei na stolici koju je ljuljao naglim pokretima i nalaken na stari crvotoni sto, jedan visok mladi od dvadeset do dvadeset i dvije godine posmatrao ju je sa licem na kome su se borile zabrinutost i srdba. Njegove oi su ispitivale, ali je vrst i prav pogled djevojin gospodario njenim sagovornikom. - Pa eto, Mercedes - govorio je mladi - uskoro e opet Duhovi, a to je trenutak za svadbu; odgovorite mi! - Ja sam vam ve sto puta odgovorila, Fernande, i vi mora da ste zbilja svoj sopstveni neprijatelj kad me i dalje pitate! - Pa lijepo! Ponovite to opet, preklinjem vas, ponovite opet, da bih uspio da u to povjerujem. Recite mi po stoti put da odbijate moju ljubav, koju je vaa mati odobravala; ubijedite me sasvim da se vi igrate mojom sreom, da moj ivot ili moja smrt za vas nita ne znae. Ah, boe moj, boe moj! Sanjati deset godina da u postati va mu, Mercedes, pa izgubiti tu nadu koja je bila jedini cilj moga ivota! - Ja bar nisam nikad hrabrila tu vau nadu, Fernande -odgovori Mercedes. - Vi nemate da mi zamjerite ni za kakvu koketeriju prema vama. Uvijek sam vam govorila: Volim vas kao brata, ali ne traite nikada od mene neto drugo osim toga sestrinskog prijateljstva, jer moje srce pripada drugome. Zar vam nisam uvijek tako govorila, Fernande ? - Jest, ja to znam dobro, Mercedes - odgovori mladi. - Jest, vi ste mi uinili svirepu ast da budete iskreni. Ali,

zar vi zaboravljate da meu Katoloncima vai sveti zakon da se ene i udaju meu sobom? - Varate se, Fernande, to nije zakon, to je samo obiaj; i vjerujte mi, bolje je da ne prizivate taj obiaj u svoju korist. Vas nisu uzeli prilikom regrutovanja, Fernande, i sloboda koju su vam ostavili samo je prosta trpeljivost; svakoga trenutka vas mogu pozvati pod zastavu. Kad postanete vojnik, ta biste inili sa mnom, sa jednom sirotom djevojkom bez roditelja, jadnom, bez imanja, ija se jedina imovina sastoji od jedne ruevne kolibe, gdje visi nekoliko pocijepanih mrea, bijedno nasljedstvo to ga je moj otac ostavio mojoj majci, a moja majka meni? Pomislite, Fernande, da od prije godinu dana otkako je ona umrla, ja ivim skoro od milostinje svojih sugraana! Ponekad vi se inite kao da sam vam ja od koristi, a to zato da biste imali prava da podijelite sa mnom ribu koju ste ulovili, i ja to primam, Fernande zato to ste vi sin jednoga brata moga oca, zato to smo zajedno odrasli, a jo vie zato to bi vam to, vie od svega, zadalo suvie bola ako bih vas ja odbila. Ali ja osjeam dobro da riba koju ja nosim da prodam i da dobijem novac kojim kupujem konoplju da je predem, ja osjeam dobro, Fernande, da je to milostinja. - A ta mari, Mercedes, ako vi, mada sirota i usamljena, odgovarate mojim eljama vie nego erka najponositijeg brodovlasnika ili najbogatijeg bankara iz Marselja! ta treba ljudima kao to sam ja? estita ena i dobra domaica. Gdje u ja nai bolju od vas i u jednom i u drugom pogledu? - Fernande - odgovori Mercedes vrtei glavom - ena postaje rava domaica i ne moe da jami da e ostati potena ena kad voli drugog ovjeka, a ne svog mua. Zadovoljite se mojim prijateljstvom, jer, ponavljam vam, to je sve to vam mogu obeati, a ja obeavam samo ono to znam pouzdano da mogu dati. - Da, razumijem ja to - ree Fernand. - Vi podnosite strpljivo svoju bijedu, ali se bojite da ja ne zapadnem u nju. E, vidite, Mercedes, kad biste me vi voljeli, ja bih okuao sreu; vi biste mi donijeli sreu, i ja bih postao bogat: ja mogu da proirim svoj ribarski posao; mogu da stupim za pomonika u neku trgovinu; mogu i sam da postanem trgovac! - Ne moete vi pokuati nita od svega toga, Fernande. Vi ste vojni obveznik, a to ste ostali u Katalanu, to je stoga to nije ratno stanje. Ostanite, dakle, ribar; ne bavite se snovima zbog kojih bi vam se stvarnost mogla uiniti jo strasnijom, i zadovoljite se mojim prijateljstvom, poto vam ne mogu dati neto drugo. - Zbilja, Mercedes, vi ste u pravu. Ja u biti mornar; umjesto odijela naih otaca, koje vi prezirete, nosiu eir od lakovane koe, prugastu koulju i plavu bluzu sa kotvama na dugmadima. Zar ne treba biti tako obuen pa da vam se neko svia? - ta hoete time da kaete ? - zapita Mercedes bacajui jedan zapovjedniki pogled. - ta hoete time da kaete? Ja vas ne razumijem. - Hou da kaem, Mercedes, da ste vi tako strogi i tako svirepi prema meni samo stoga to oekujete nekog koji je tako obuen. Ali onaj koga vi oekujete moda je nestalan, a ako on to nije, onda je more nestalno za njega. - Fernande - uzviknu Mercedes - mislila sam da ste dobri, ali sam se varala! Fernande, vi imate zlo srce, kad prizivate u pomo vaoj ljubomori gnjev boji! E pa lijepo, jeste, neu da krijem: ja oekujem i volim onoga na koga vi mislite, pa i ako se on ne vrati, umjesto da se tuim na tu nestalnost koju vi spominjete, ja u rei da je on umro volei me. Mladi Katalonac tre se bijesno. - Ja vas razumijem, Fernande: vi ete kriviti njega to vas ja ne volim; vi ete ukrstiti svoj katalonski no sa njegovim bodeom! A ta e vam to koristiti? Da izgubite moje prijateljstvo ako budete pobijeeni, ili da vidite kako se moje prijateljstvo pretvara u mrnju ako vi pobijedite. Vjerujte mi, zapodijevati svau sa nekim ovjekom rav je nain da se neko dopadne eni koja voli tog ovjeka. Ne, Fernande, vi neete dopustiti da vas povuku vae zle misli. Kad ve ne moete da me imate za enu, zadovoljiete se da me imate za prijateljicu i sestru. A uostalom - dodade ona oiju zamagljenih i punih suza - priekajte, priekajte, Fernande; vi ste sami kazali maloas da je more podmuklo, a ve je etiri mjeseca otkako je on otputovao; za ta etiri mjeseca ja sam izbrojala dosta bura na moru! Fernand ostade neosjetljiv; on ne pokua da otare suze koje su se kotrljale niz Mercedesine obraze; pa ipak, za svaku od tih suza on bi dao au svoje krvi; ali su te suze tekle za drugoga. On ustade, proe kroz kolibu i vrati se, pa stade pred Mercedes mrka pogleda i stisnutih pesnica. - Hajde, Mercedes - ree on - odgovorite jo jedanput: jeste li se na to vrsto odluili? 3 Grof Monte Kristo I 33 - Ja volim Edmonda Dantesa - ree hladno djevojka -i niko drugi osim Edmonda nee biti moj mu. - I voljeete ga uvijek? - Dokle god budem iva. Fernand obori glavu kao obeshrabren ovjek, pusti jedan uzdah koji je liio na jecanje, zatim odjednom die glavu, pa stisnutih zuba i rairenih nozdrva ree: - Ali ako je on umro? - Ako je on umro, umrijeu i ja. - Ali ako vas on zaboravi? - Mercedes! - viknu jedan veseo glas izvan kue. -Mercedes!

- Ah! - uzviknu djevojka kliknuvi od radosti i pole-tjevi puna ljubavi. - Sad vidi da me nije zaboravio, poto se, eto, vraa! I ona jurnu ka vratima, pa ih otvori i viknu: - Hodi, Edmonde! Evo me! Fernand, blijed i uzdrhtao, ustuknu kao to ini putnik kada ugleda zmiju, pa naiavi na svoju stolicu, pade na nju. Edmond i Mercedes bili su u zagrljaju. arko marselj-sko sunce, koje je prodiralo kroz otvorena vrata, zasulo ih je talasom svjetlosti. Isprva oni nisu vidjeli nita od onoga to ih okruuje. Neizmjerna srea izdvajala ih je od ostalog svijeta, i oni su govorili samo onim isprekidanim rijeima koje izraavaju polete jedne tako ive radosti da izgleda da su izrazi bola. Odjednom, Edmond spazi Fernandovo mrano lice, koje se u sjenci ocrtavalo blijedo i zloslutno. Jednim pokretom, koga nije ni sam bio svjestan, mladi Katalonac drao je ruku na nou zadjenutom za pojas. - Ah, oprostite - ree Dantes namrtivi se takoe. -Nisam bio zapazio da nas je troje. Zatim, okrenuvi se prema Mercedes, zapita: - Ko je taj gospodin? - Gospodin e biti va najbolji prijatelj, Dantese, jer je on moj prijatelj, moj roak, moj brat. To je Fernand, a to e rei, ovjek koga poslije vas, Edmonde, volim najvie na svijetu. Zar ga ne poznajete? - Ah, da, poznajem ga - ree Edmond. I ne putajui Mercedes, iju je ruku drao stegnutu u svojoj, on prui srdanim pokretom svoju drugu ruku Kataloncu. Ali Fernand, i ne pomiljajui da odgovori na taj prijateljski pokret, ostade nijem i nepomian kao kip. Tada Edmond pree ispitivakim pogledom sa Mercedes, uzbuene i uzdrhtale, na Fernanda, mranog i zlokobnog. Taj jedan pogled otkri mu sve. Ljutnja mu planu na licu. - Nisam znao da sam se toliko urio da doem k vama, Mercedes, da bih ovdje naiao na jednog neprijatelja. - Neprijatelja! - uzviknu Mercedes pogledavi gnjevno u svoga roaka. - Neprijatelja u mojoj kui, kae ti, Edmonde! Kad bih ja to vjerovala, uzela bit te pod ruku i otila u Marselj, ostavljajui ovu kuu da se vie nikad u nju ne vratim. Fernandovo oko bijesnu kao munja. - I kad bi tebe zadesila nesrea, moj Edmonde - nastavi ona sa isto neumoljivom hladnoom koja je pokazivala Fernandu da je ta djevojka pronikla do dna njegove kobne misli - ako bi se tebi dogodila nesrea, ja bih se popela na rt Morion i bacila bih se strmoglavce na stijene. Fernand uasno poblijedi. - Ali si se ti prevario, Edmonde - nastavi ona - ti nema ovdje nikakvog neprijatelja; ovdje je samo Fernand, moj brat, koji e ti stegnuti ruku kao odanom prijatelju. - I pri ovim rijeima djevojka okrete svoje odluno lice ka Kataloncu, koji kao opinjen tim pogledom prie polako Edmondu i pruu mu ruku. Njegova mrnja, slina nemonom ali ipak bijesnom talasu, slomila se o mo koju je ta ena imala nad njim. Ali tek to je dodirnuo Edmondovu ruku, a on osjeti da je uinio sve to je mogao uiniti, te jurnu iz kue. - Oh! - uzviknu on trei kao pomaman i hvatajui se rukama za kosu. - Oh, ko e me osloboditi ovoga ovjeka? Teko meni! Teko meni! - Hej, Katalone! Hej, Fernande! Kud juri? - ree jedan glas. Mladi se naglo zaustavi, pogleda oko sebe i spazi Kadrusa kako sjedi za stolom sa Danglarom pod svodom od zelena lia. - Hej! - ree Kadrus - zato nee da doe k nama ? Zar ti se toliko uri da nema vremena da se pozdravi sa svojim prijateljima? - A naroito kad oni imaju pred sobom jo jednu skoro punu bocu - dodade Danglar. Fernand pogleda u ta dva ovjeka tupo i ne odgovori nita. - Izgleda sasvim pokunjen - ree Danglar gurajui koljenom Kadrusa. - Da li se mi nismo prevarili, te da e nasuprot naem predvianju - Dantes pobijediti? - Eh, to treba vidjeti - ree Kadrus. Pa okrenuvi se mladiu, ree: - E, pa ta je, Katalone, jesi li se rjeio? Fernand obrisa znoj koji mu se slivao sa ela i ue polako pod hladnjak, iji hlad kao da malo povrati mir njegovim ivcima, a svjeina malo prijatnosti njegovom iscrpljenom tijelu. - Dobar dan! - ree on. - vi ste me zvali, zar ne? I on se srui vie nego to sjede na jednu od stolica koje su bile oko stola. - Pozvao sam te zato to si trao kao mahnit, i zato to sam se pobojao da ne ode i ne skoi u more - ree smijui se Kadrus. - ta, vraga! Kad neko ima prijatelja, to nije samo radi toga da im ponudi au vina, ve i zato da ih sprijei da ne popiju tri ili etiri litra vode. Fernand pusti jedan uzdah koji je liio na jecaj i obori glavu na ake ukrtene na stolu. - E, sluaj! Hoe li da ti ja kaem, Fernande - nastavi Kadrus, zapoinjui razgovor sa onom grubom naglou

prostih ljudi koji zbog radoznalosti zaborave na svako lukavstvo. - Sluaj, ti lii na postienog ljubavnika! I on proprati ovu alu glasnim smijehom. - Eh, odgovori Danglar - momak skrojen kao to je ovaj ne treba da bude nesrean u ljubavi. Ti se to samo ali, Kadruse. - Ne, bogme - prihvati ovaj. - Bolje sluaj kako uzdie. Hajde, hajde, Fernande - ree Kadrus - digni nos i odgovori nam, jer nije lijepo ne odgovoriti prijateljima koji nas pitaju za zdravlje. - Moje zdravlje je dobro - ree Fernand steui pesnice, ali ne diui glavu. - Ah, vidi, Danglare - ree Kadrus namigujui okom na svog prijatelja - evo u emu je stvar: Fernand, koga vidi ovdje i koji je dobar i estit Katalonac, jedan od najboljih ribara u Marselj u, zaljubljen je u jednu lijepu djevojku koja se zove Mercedes. Ali, na nesreu, izgleda da je ta lijepa djevojka, opet, zaljubljena u drugog kapetana Faraona. A kako je Faraon ba danas uao u pristanite, onda valjda razumije? - Ne, ja ne razumijem - ree Danglar. - Jadni Fernand mora biti da je dobio otkaz - nastavi Kadrus. - Dobro, pa ta je s tim? - ree Fernand dignuvi glavu i pogledavi Kadrusa kao ovjek koji trai nekoga na kome bi iskalio svoj gnjev. - Mercedes ne zavisi ni od koga, zar ne? I ona je slobodna da voli koga ona hoe. - Ah, ako ti tako uzima tu stvar, onda je to neto drugo! - ree Kadrus. - Ja sam vjerovao da si ti pravi Katalonac, a meni su priali da Katalonci ne doputaju da ih neki suparnik istisne. ak su isticali da je Fernand strahovit u svojoj osveti. Fernand se osmjehnu alostivno. - Zaljubljen ovjek nije nikada strahovit - ree on. - Jadni mladi! - prihvati Danglar pravei se da saa-ljeva mladia iz dubine due. ta e? On se nije nadao da vidi Dantesa kako se odjednom vraa. Mislio je da je on moda mrtav, nevjeran, ko zna? Te su stvari utoliko bolnije ukoliko nas zadese iznenada. - A, bogme, u svakom sluaju - ree Kadrus koji je pio dok je govorio i na koga je opojno malgesko vino poinjalo da dejstvuje - u svakom sluaju Fernand nije jedini kome smeta srean dolazak Dantesa, zar ne, Danglare ? - Nije, to si tano rekao, i ja bih skoro smio da kaem da e mu to donijeti nesreu. - Ali, svejedno - nastavi Kadrus nalivajui jednu au vina Fernandu i punei po osmi ili deseti put svoju au, dok je Danglar jedva i srknuo iz svoje - svejedno, on se ipak eni Mercedes, lijepom Mercedes; on se barem vratio radi toga. Za to vrijeme je Danglar obuhvatio pronicljivim pogledom mladia, na ije su srce Kadrusove rijei padale kao rastopljeno olovo. - A kad e biti svadba? - zapita on. - O, to jo nije svrena stvar! - promrmlja Fernand. - Nije, ali e biti - ree Kadrus - isto tako sigurno kao to e Danglar biti kapetan Faraona, zar ne, Danglare? Danglar uzdrhta na ovaj neoekivani ubod, pa se okrete Kadrusu i poe sad da ispituje njegovo lice da bi vidio je li taj napad bio unaprijed smiljen; ali on zapazi samo zavist na tome licu ve skoro otupjelom od pijanstva. - E, pa onda - ree on punei ae - pijmo u zdravlje kapetana Dantesa, mua lijepe Katalonke! Kadrus prinese au ustima otromjelom rukom i iskapi je odjednom. Fernand uze svoju au i razbi je o zemlju. - E, e, e! - ree Kadrus - ta ja to vidim onamo, navrh breuljka, u pravcu Katalana? Pogledaj, Fernande, ti ima bolji vid od mene. ini mi se da ja ve ne vidim jasno, jer, zna, vino je podlo: rekao bi ovjek da su to dvoje zaljubljenih koji idu jedno pored drugoga drei se za ruku. Neka mi bog oprosti, ali oni i ne slute da ih mi vidimo, i eno ih gdje se ljube! Danglar nije gubio iz vida nijedan znak duevnih muka Fernandovih, ije se lice naglo krivilo. - Poznajete li ih vi, gospodine Fernande? - ree on. - Da - odgovori ovaj potmulim glasom. - To su gospodin Edmond i gospoica Mercedes. - A, vidi molim te - ree Kadrus - a ja ih nisam poznao ! Ej, Dantese! Ej, lijepa djevojko! Hodite malo ovamo i recite nam kad e biti svadba, jer ovaj gospodin Fernand je tako tvrdoglav da nee to da nam kae. - Hoe li utati! - ree Danglar pretvarajui se kao da zadrava Kadrusa, koji se sa pijanikom upornou naginjao izvan hladnjaka. - Potrudi se da se dri uspravno, a ostavi zaljubljene neka se na miru vole. Evo, pogledaj gospodina Fernanda, pa se ugledaj na njega: on je razuman ovjek. Moda je Fernand, razdraen do vrhunca, podbadan od Danglara kao bik malim kopljima, htio najzad da jurne, jer se ve bio digao i izgledalo je da prikuplja snagu kako bi skoio na svoga suparnika. Ali Mercedes, nasmijana i prava, podie lijepu glavu, i zablista svojim bistrim pogledom. Tada se Fernand sjeti njezine prijetnje da e umrijeti ako Edmond umre, te ponovo pade obeshrabren na svoju stolicu. Danglar pogleda jedno za drugim ta dva ovjeka: jednoga zaglupjelog od pijanstva, i drugoga savladanog ljubavlju. - Ja neu nita izvui od ove dvojice zvekana - promrmlja on - i sve mi se ini da se ja ovdje nalazim izmeu jednog pijanice i jednog plaljivca, jer evo jednog zavid-ljivca koji se opija vinom, dok bi trebalo da se opija

ui; a evo i jednog velikog glupaka kome su oteli djevojku ispred nosa i koji se zadovoljava da plae i da se ali kao kakvo dijete. A meutim taj ima oi plamene kao oni panjolci, Sicilijanci i oni Kalabrezi koji tako dobro umiju da se osvete; taj ima pesnice kojima bi mogao da razmrska glavu volu isto tako sigurno kao mesarski malj. Zbilja, Edmondova sudbina e pobijediti. On e se oeniti tom lijepom djevojkom, bie kapetan broda i rugae nam se. Osim ako... (jedan blijed osmijeh ocrta se na Danglarovim usnama) osim ako se ja u to ne umijeam - dodade on. - Hej! - vikao je i dalje Kadrus upola uspravljen i sa pesnicama na stolu. - Hej, Edmonde, zar ti ne vidi svoje prijatelje, ili si moda ve postao suvie ohol da bi razgovarao s njima? - Ne, dragi moj Kadruse - odgovori Dantes - ja nisam ohol, ve sam srean, a srea zasljepljuje, mislim, jo vie nego gordost. - Hvala bogu! To je bar jedno objanjenje. E, dobar dan, gospoo Dantes. Mercedes mu ozbiljno otpozdravi. - To jo nije moje ime - ree ona - a u mome zaviaju to donosi nesreu, kau, kada se djevojka naziva imenom svoga vjerenika prije nego to taj vjerenik postane njen mu. Zovite me dakle Mercedes, molim vas. - Treba oprostiti ovome dobrom susjedu Kadrusu -ree Dantes. - On se vara samo za malo! - Znai, svadba e biti ubrzo, gospodine Dantese? -ree Danglar pozdravljajui dvoje mladih. - to je mogue prije, gospodine Danglare; danas e se sve ugovoriti kod tate Dantesa, a sutra ili prekosutra, najkasnije, vjereniki ruak ovdje, kod Rezerve. Bie tu i prijatelji, nadam se, to znai da ste i vi pozvani, gospodine Danglare; a to znai da si i ti pozvan, Kadruse. - A Fernand - ree Kadrus sa glupim osmijehom na licu - da li je i Fernand pozvan? - Brat moje ene je i moj brat - ree Edmond - i nama bi bilo veoma ao, Mercedes i meni, da vidimo kako se on nas kloni u takvom jednom trenutku. Fernand otvori usta da odgovori, ali mu glas zamre u grlu, te ne mogade izgovoriti nijedne rijei. -Danaszaruke, a sutra ili prekosutra vjeridba... Vraga! Vama se mnogo uri, kapetane. - Danglare - nastavi Edmond osmjehujui se - ja u vam rei kao to je Mercedes maloas kazala Kadrusu: -ne nazivajte me tim nazivom koji mi jo ne pripada, jer bi mi to moglo donijeti nesreu. - Oprostite - odgovori Danglar. - Htio sam samo to rei da izgleda da se mnogo urite. ta, vraga! Pa mi imamo dosta vremena, jer Faraon nee poi ponovo na put prije tri mjeseca. - ovjeku se uvijek uri da bude srean, gospodine Danglare, jer kad je neko patio dugo vremena, njemu je veoma teko da povjeruje u sreu. Ali mene ne nagoni na to samo sebinost: potrebno je da odem u Pariz. - Ah, zbilja, u Pariz! I to je prvi put da idete u Pariz, Dantese? -Da. - Imate tamo kakva posla ? - Ne radi sebe: imam da izvrim jednu poruku naega jadnog kapetana Leklera. Vi razumijete, Danglare, to je sveta dunost. Uostalom, ne brinite se nita, trebae mi vremena samo koliko da odem i da se vratim. - Da, da, razumijem - ree sasvim glasno Danglar. Zatim sasvim tiho: - U Pariz, jamano da preda na oznaenu adresu pismo koje mu je veliki maral dao! To pismo mi je izazvalo jednu misao, jednu odlinu misao! Ah! Dantese, dragi prikane, ti jo nisi zabiljeen u registar Faraona pod brojem 1. Zatim se okrete ka Edmondu, koji se ve udaljavao, i doviknu mu: - Srean put! - Hvala! - odgovori Edmond okreui glavu i propraa-jui taj pokret prijateljskim mahanjem ruke. Zatim dvoje zaljubljenih nastavie put, mirni i radosni kao dvoje izabranih koji odlaze u raj. IV ZAVJERA Danglar je pogledom pratio Edmonda i Mercedes sve dok dvoje zaljubljenih ne iezoe iza jednog ugla tvrave svetog Nikole; potom, okrenuvi se, ugleda Fernanda, koji se bjee ponovo sruio blijed i uzdrhtao na stolicu, dok je Kadrus natucao rijei neke vinske pjesme. - Aha, dragi gospodine - ree Danglar Fernandu - evo jednog vjenanja koje ini mi se nee usreiti svakoga? - Mene ono dovodi do oajanja - ree Fernand. - Vi ste, znai, voljeli Mercedes? - Ja sam je oboavao! - Odavno? - Otkada se poznajemo, ja sam je uvijek volio. - I vi sad ovdje upate kose, umjesto da potraite neki lijek tome! ta, vraga! Ja nisam vjerovao da tako ine vai sunarodnici. - ta biste htjeli da uinim? - zapita Fernand. - A ta ja znam? Zar se to mene tie? Nisam ja, ini mi se, zaljubljen u gospoicu Mercedes, nego vi. Traite, kae Jevanelje, i nai ete. - Ja sam ve bio pronaao.

- A ta to ? - Namjeravao sam da ubijem noem toga vojeka, ali mi je djevojka kazala da e se ubiti ako se dogodi nesrea njenom vjereniku. - Eh! To se samo tako kae, ali se ne ini tako. - Vi ne poznajete nimalo Mercedes, gospodine: kad je ona zaprijetila, ona e to i uiniti. - Glupae! - promrmlja Danglar. - Neka se ona ubije ili ne ubije, ta ja marim, samo da Dantes ne postane kapetan broda. - A prije nego to bi Mercedes umrla - nastavi Fernand nepokolebljivo odlunim glasom - ja bih i sam umro. - To se zove ljubav! - ree Kadrus sve pijanijim glasom. - To je ljubav, ili znai da se ja u tome vie ne razumijem! - Sluajte, - ree Danglar - vi mi izgledate dobar mladi, i ja bih eleo - neka me vrag odnese - da vas izvuem iz nevolje; ali... - Jest - ree Kadrus - da ujemo. - Dragi moj - nastavi Danglar - ti si tri etvrtine pijan: dovri tu bocu, pa e biti potpuno. Pij, a ne mijeaj se u ono to mi inimo. Za na posao potrebno je imati bistru glavu. - Ja pijan? - ree Kadrus - ta batali! Popio bih ja jo etiri od tih tvojih boca, koje nisu vee od boca kolonjske vode! ia-Pamfile, daj vina! I da bi dodao dokaza svome tvrenju, Kadrus lupnu aom o sto. - ta vi ono rekoste, gospodine? - nastavi Fernand oekujui nastavak prekinute reenice. - ta rekoh? Ne sjeam se vie. Ta pijanica Kadrus pobrkao mi je misli. - Samo ti priaj da sam ja pijanica. Utoliko gore za one koji se plae vina, jer to znai da oni imaju neku zlu pomisao, pa se boje da se zbog vina ne izreknu. I Kadrus poe da pjeva dva posljednja stiha jedne pjesme koja je tada bila mnogo u modi: Svi opaki ljudi vode piju mnogo, Kao dokaz potop sluiti bi mog'o. - Vi rekoste, gospodine - nastavi Fernand - da biste me izvukli iz nevolje; ali, dodadoste... - Jest, ali, dodao sam ja... da bih vas izvukao iz nevolje, dovoljno bi bilo da se Dantes ne oeni onom koju vi volite; a vjenanja moe sasvim lijepo i ne biti a da Dantes pritom ne umre. - Jedino bi ih smrt mogla rastaviti - ree Fernand. - Vi mudrujete kao koljka, prijatelju - ree Kadrus -a evo tu je Danglar, koji je lukav, prepreden, majstor, i on e vam dokazati da se vi varate. Dokai, Danglare. Ja sam odgovorio umjesto tebe. Reci mu da nije potrebno da Dantes umre. Uostalom, bilo bi alosno da Dantes umre. To je dobar mladi, i ja volim Dantesa. U tvoje zdravlje, Dantese. Fernand se die nestrpljivo. - Ostavite ga neka kae ta misli - prihvati Danglar zadravajui mladia. - A, uostalom, ma koliko da je pijan, on se ba mnogo ne vara. Odsutnost razjedinjuje isto koliko i smrt; a pretpostavite da izmeu Edmonda i Mercedes budu zidovi neke tamnice, oni e onda biti razdvojeni ni manje ni vie nego kao kad bi to bila nadgrobna ploa. - Jest, ali se iz tamnice moe i izii - ree Kadrus, koji se sa preostatkom svoga razuma hvatao vrsto za razgovor. - A kad neko izie iz tamnice i kad se taj neko zove Edmond Dantes, onda on hoe da se osveti. - ta mari! - promrmlja Fernand. - Uostalom - nastavi Kadrus - zato bi Dantesa bacili u tamnicu? On nije ni ukrao, ni ubio, ni izvrio zloin. - uti! - ree Danglar. - Neu da utim - ree Kadrus. - Ja hou da mi se kae zato bi Dantesa bacili u tamnicu. Ja volim Dantesa. U tvoje zdravlje, Dantese. I on iskapi jo jednu au vina. Danglar je pratio u bezizraznim oima krojaevim napredovanje pijanstva, pa okrenuvi se Fernandu ree: - Pa, dakle, razumijete li sad da nije potrebno da on bude ubijen? - Ne, svakako, ako bi, kao to ste vi maloas rekli, bilo naina da se Dantes uhapsi. Ali, imate li takav nain? - Ako bi se bolje potrailo, - ree Danglar - mogao bi se nai. - Ali koga vraga se ja mijeam u to? Zar se to mene neto tie? - Ja ne znam da li se to vas neto tie - ree Fernand hvatajui ga za miicu - ali ja znam da vi imate neki lini razlog da mrzite Dantesa; jer onaj koji i sam mrzi, ne vara se u osjeanjima drugih. - Ja da imam razloga da mrzim Dantesa? Nikakvog, na asnu rije. Ja sam vas vidio nesrenog, i vaa nesrea me je zainteresovala, to je sve. Ali kad vi vjerujete da ja radim za svoj lini raun, onda zbogom, dragi prijatelju. Izvlaite se iz neprilike kako moete. I sada se Danglar naini kao da hoe da ustane. - Nemojte - ree Fernand, zadravajui ga - ostanite! Na kraju krajeva, malo me se tie da li vi mrzite Dantesa ili ga ne mrzite: ja ga mrzim, i to kaem otvoreno. Pronaite taj nain, a ja u ga izvesti, samo da ne bude pri tom prouzrokovana smrt, jer je Mercedes kazala da e se ona ubiti ako Dantes bude ubijen. Kadrus, koji je bio oborio glavu na sto, podie elo, pa gledajui u Fernanda i Danglara sanjivim i bezizraznim

oima, ree: - Ubiti Dantesa! Ko ovdje govori o ubijanju Dantesa? Ja neu da on bude ubijen, jer je on moj prijatelj. On je jutros ponudio da podijeli svoj novac sa mnom, kao to sam ja podijelio svoj novac s njim. Ja neu da Dantes bude ubijen. - A ko ti kae da e ga ubiti, glupae! - odgovori Danglar. - Ovo e biti samo jedna prosta ala. Pij u njegovo zdravlje - dodade on punei au Kadrusu - a nas ostavi na miru. - Da, da, u Dantesovo zdravlje! - ree Kadrus praznei svoju au. - U njegovo zdravlje!... eto! - Ali, nain... nain? - ree Fernand. - Zar ga jo niste pronali? - Ne, vi ste se primili tog zadatka. - Istina je - nastavi Danglar - da Francuzi imaju to preimustvo nad pancima to panci smiljaju, a Francuzi izmiljaju. - Onda ga izmislite - ree Fernand nestrpljivo. - Kelner - ree Danglar - dajte pero, mastilo i hartiju. - Pero, mastilo i hartiju! - promrmlja Fernand. - Jest, ja sam raunovoa: pero, mastilo i hartija su moj alat, a bez svoga alata ja ne umijem nita da uinim. - Pero, mastilo i hartiju! - viknu sad Fernand. - Ima to to elite ondje na onom stolu - ree kelner pokazujui na traene stvari. - Onda nam ih donesite. Kelner uze hartiju, mastilo i pero, pa ih spusti na sto pod hladnjakom. - Kad ovjek pomisli - ree Kadrus sputajui ruku na hartiju - da se pomou ovoga moe ubiti ovjek sigurnije nego kad bi ga neko ekao u zasjedi u umi da ga ubije! Ja sam se uvijek bojao pera, boce mastila i lista hartije vie nego maa ili pitolja. - Taj prikan nije jo toliko pijan koliko izgleda - ree Danglar. - Sipajte mu jo da pije, Fernande. Fernand napuni Kadrusovu au, a ovaj, kao pravi pijanac, die ruku sa hartije i prinese je svojoj ai. Katalonac je pratio pogledom taj pokret dok Kadrus, skoro savladan tim novim napadom, spusti ili, bolje rei, ispusti au na sto. s - Pa, dakle? - nastavi Katalonac videi da ostatak Kadrusova razuma poinje da iezava od te posljednje ae vina. - Pa dakle, ja rekoh, na primjer, - nastavi Danglar -poslije jednog putovanja kao to je ovo skoranje Dantesovo, pri kojemu je on pristajao u Napulju i na ostrvu Elbi, kad bi ga neko potkazao dravnom tuiocu kao bonapartistikog agenta... - Ja u ga potkazati! - ree brzo mladi. - Jest, ali e od vas traiti da potpiete svoju dostavu, pa e vas suoiti sa onim koga ste potkazali: ja u vam dati podatke kojima ete potkrijepiti svoju optubu, to je istina; ali Dantes ne moe vjeito ostati u tamnici: jednoga dana on e iz nje izii, a onoga dana kad on iz nje izie, teko onome ko ga je u nju otjerao! - O, pa ja samo to i traim - ree Fernand - da on doe da me izazove! - Jest, a Mercedes! Mercedes, koja e vas omrznuti ako, za nesreu, samo okrznete kou njenog milog Edmonda ! - To je tano - ree Fernand. - Ne, ne - nastavi Danglar - ako bismo se odluili na tako neto, vidite, onda bi bilo mnogo bolje uzeti prosto ovo pero, evo ovako, zamoiti ga u mastilo pa napisati lijevom rukom - da se ne bi poznao rukopis - jednu dostavicu ovako sastavljenu. I Danglar, dodajui primjer svojim navodima, napisa lijevom rukom i izvrnutim rukopisom, koji nije imao nikakve slinosti sa njegovim obinim rukopisom, ove redove, koje dodade Fernandu i koje Fernand proita poluglasno: Gospodina kraljevskog dravnog tuioca izvjetava jedan prijatelj prijestola i crkve da je Edmond Dantes, potkapetan broda Faraon, koji je jutros stigao iz Smirne poto je prethodno pristajao u Napulju i u Porto-Feraju, dobio nalog od Mirata da preda jedno pismo uzurpatoru, a od uzurpatora jedno pismo za bonapartistiki odbor u Parizu. Dokaz za njegovu krivicu dobie se ako se on uhapsi, jer e se nai to pismo bilo kod njega, bilo kod njegova oca, ili u njegovoj kabini na Faraonu. - Tako se to radi - nastavi Danglar. - Ovako e naa osveta biti mudra, jer se ona nikako nee moi okrenuti protivu vas, i stvar e ii sama od sebe. Trebalo bi jo samo saviti ovo pismo, evo ovako, i napisati odozgo: Gospodinu kraljevskom dravnom tuiocu. Tim e se sve kazati. I Danglar napisa adresu lako kao od ale. - Jest, sve e biti kazano - uzviknu Kadrus, koji je jednim posljednjim naporom razuma pratio itanje pisma i koji je nagonski shvatio kakvu sve nesreu moe da izazove takvo potkazivanje. - Jest, sve e biti kazano; samo,

to bi bila krajnja podlost. I on isprui ruku da uzme pismo. - I zato - ree Danglar izmiui pismo izvan domaaja njegove ruke - zato ovo to ja kaem i to inim, to je sve ala. I meni bi prvom bilo veoma ao ako bi se neto dogodilo Dantesu, tome dobrom Dantesu! I zato, evo... On uze pismo, zguva ga u rukama i baci ga u jedan ugao hladnjaka. - Tako i treba - ree Kadrus. - Dantes je moj prijatelj, i ja neu da se njemu ini zlo. - Eh, pa ko, vraga, i pomilja da mu uini neko zlo! To ne bismo uinili ni ja ni Fernand! - ree Danglar ustajui i gledajui u mladia, koji je i dalje sjedio, no ije je oko iskosa piljilo u potkazivaku hartiju baenu u jedan ugao. 4 Grof Monte Kristo I 49 - U tom sluaju - nastavi Kadrus - neka nam se donese jo vina, jer hou da pijem u zdravlje Edmonda i lijepe Mercedes. - Ti si, inae, pio ve suvie, pijanico - ree Danglar -i ako tako produi, morae da prenoi ovdje, jer se nee moi vie drati na nogama. - Zar ja - ree Kadrus ustajui uobraeno kao pijan ovjek - ja da ne mogu da se drim na nogama! Kladim se da u se popeti na zvonaru Akula, i to da se ne zaklatim! - E, pa lijepo, neka bude! - ree Danglar. - Primam opkladu, ali za sutra, a danas je vrijeme da se vratimo kui. Uhvati me pod ruku i poimo kui. - Da poemo - ree Kadrus - ali mi za to nije potrebna tvoja ruka. A ti, Fernande? Hoe li i ti sa nama natrag u Marselj ? - Neu - ree Fernand - ja se vraam u Katalan. - Grijei; bolje hajde sa nama u Marselj, hajde! - Nemam ja ta da traim u Marselj u, i neu tamo da idem. - Kako ti to ree? Nee, prikane! E, pa dobro, radi kako hoe! Svakome je slobodno da ini to hoe! Hajdemo, Danglare, i pustimo gospodina da se vrati u Katalan, poto on tako hoe. Danglar iskoristi taj trenutak Kadrusovog raspoloenja da bi ga odvukao u pravcu Marselj a. Samo, da bi ostavio krai i laki put Fernandu, on umjesto da se vrati pored pristanita Nove Obale, vrati se kroz kapiju Svetoga Viktora. Kadrus je iao s njim, povodei se i drei se za njegovu miicu. Poto pree dvadesetak koraka, Danglar se okrete i vide Fernanda kako jurnu ka pismu, koje strpa u dep. Potom, istravi iz hladnjaka, mladi odmah zaokrete ka Pijonu. - ta je, to on to radi? - ree Kadrus. - On nas je slagao; rekao je da ide u Katalan, a on ide u varo! Hej, Fernande! Prevario si se, mladiu! - To ti ne vidi jasno - ree Danglar. - On ide pravo putem ka Starim Bolnicama. - Zbilja! - ree Kadrus. - E, ja bih se zakleo da je skrenuo desno. Zaista, vino je podlo. - Dobro je, dobro je - promrmlja Danglar. - ini mi se da je stvar dobro upuena i da je sad treba samo pustiti da ide svojim tokom. V VJERIDBENI RUAK Sutradan je bio lijep dan. Sunce je izilo isto i sjajno, i prvi purpurno crveni zraci proarae svojim rubinima pjenuave vrhove talasa. Ruak je bio prireen na prvom spratu one iste Rezerve sa ijim smo se hladnjakom ve upoznali. Bila je to velika dvorana koju je osvjetljavalo pet ili est prozora, a iznad svakoga od njih (ko bi znao zato!) bilo je ispisano ime jedne od velikih varoi u Francuskoj. Ograda od drveta, od ega je i cijela kua bila sagraena, pruala se du ovih prozora. Iako je ruak bio zakazan tek za podne, ipak je iza te ograde bilo jo od jedanaest asova puno nestrpljivih etaa. Bili su to povlaeni mornari sa Faraona i nekoliko vojnika, Dantesovih prijatelja. Svi su oni, da bi ukazali poast vjerenicima, obukli svoja najljepa odjela. Meu buduim gostima kruio je glas da e vlasnici Faraona poastvovati svojim prisustvom vjeridbeni ruak svoga potkapetana; ali je to od njihove strane bila tako velika poast ukazana Dantesu da niko nije smio u to da povjeruje. Meutim Danglar, stigavi sa Kadrusom, potvrdi takoe tu vijest. On se toga istog jutra vidio sa gospodinom Morelom lino, i gospodin Morel mu je kazao da e doi na ruak u Rezervu. I zaista, trenutak poslije njih gospodin Morel ue takoe u sobu, a mornari sa Faraona pozdravie ga jednodunim oduevljenim pljeskom. Prisustvo brodovla-snikovo znailo je za njih potvrdu glasa koji je ve kruio da e Dantes biti naimenovan za kapetana broda; a kako je Dantes bio jako omiljen na brodu, to su ovi estiti ljudi zahvaljivali na taj nain brodovlasniku to je bar jedanput njegov izbor bio' saglasan sa njihovim eljama. Tek to gospodin Morel ue, poslae svi slono Danglara i Kadrusa da poure ka vjereniku. Njihov zadatak je bio da obavijeste o dolasku te vane linosti, ija je pojava izazvala tako ivo uzbuenje, i da mu kau da pohita.

Danglar i Kadrus pooe trei, ali ne bijahu preli ni sto koraka, kad ugledae naspram barutane malu grupu koja je dolazila. Ova mala grupa sastojala se od etiri djevojke koje su bile prijateljice Mercedes, i Katalonke kao i ona, i koje su pratile vjerenicu, koja je ila pod ruku sa Edmondom. Pored budue nevjeste koraao je ia Dantes, a za njima je iao Fernand sa svojim zlobnim osmjehom. Ni Mercedes ni Edmond nisu vidjeli taj zlobni osmjeh Fernandov. Ti jadni mladenci bili su tako sreni da su vidjeli smao sebe i lijepo vedro nebo koje ih je blago-siljalo. Danglar i Kadrus izvrie svoj zadatak izaslanika. Zatim, poto se sa Edmondom vrlo snano i vrlo prijateljski rukovae, oni se rasporedie tako da Danglar poe sa Fernandom, a Kadrus pored ia-Dantesa, koji je bio sredite opte panje. Taj starac bio je obukao svoj lijepi kaput od crne svile sa reljefnim prugama, ukraen irokim elinim dugmetima kristalna oblika. Njegove tanke ali snane noge epurile su se u divnim pjegastim arapama od pamunog konca, koje su na milju daljine odavale englesku krijuma-arenu robu. Sa njegovog trorogog eira sputao se itav mlaz bijelih i plavih traka. Najzad, on se oslanjao na drven tap uvijen i pri vrhu povijen kao antiki pedum. Pomislilo bi se da je to jedan od onih kicoa koji su paradirali godine 1796. po vrtovima Liksambura i Tiljerija, koji tek to su bili ponovo otvoreni. Pored njega, kao to rekosmo, bio se privukao Kadrus, Kadrus koga je nada na dobar ruak naposljetku pomirila sa oba Dantesa, Kadrus kome je u sjeanju ostala nejasna uspomena na ono to se dogodilo sino, kao to pri buenju ujutro naemo u pameti sjenku sna to smo ga usnili te noi. Danglar, pribliujui se Fernandu, bjee upravio na razoaranog ljubavnika jedan dubok pogled. Fernand, koraajui iza buduih supruga, potpuno zaboravljen od Mercedes, koja je u mladalakoj i divnoj ljubavnoj sebinosti vidjela samo svoga Edmonda; Fernand je bio blijed, potom rumen u naglim nastupima koji su iezavali da bi ustupili mjesto sve veem bljedilu. S vremena na vrijeme pogledao bi ka Marselju, i tada bi sav uzdrhtao od nervozne i nehotine drhtavice. Izgledalo je da Fernand oekuje ili bar predvia neki veliki dogaaj. Dantes je bio skromno obuen. Poto je pripadao trgovakoj floti, imao je na sebi kaput koji je bio neka sredina izmeu vojne uniforme i graanskog odjela, a u tom odijelu njegovo dobroudno lice, iju su vedrinu jo poveavale veselost i ljepota njegove vjerenice, bilo je savreno lijepo. Mercedes je bila lijepa kao jedna od onih Grkinja sa Kipra ili Keosa to imaju oi kao abonos i usne kao koral. Ona je ila slobodnim i lakim korakom kao to idu Arlezijanke i Andaluanke. Neka varoka djevojka bi moda pokuala da sakrije svoju radost velom ili bar svojim gustim trepavicama, ali se Mercedes osmjehivala i gledala pravo u sve one koji su je okruivali, a njen osmjejak i pogled govorili su isto toliko otvoreno koliko bi govorile ove rijei: Ako ste vi moji prijatelji, radujte se zajedno sa mnom, jer sam istinski srena! im vjerenici i njihova pratnja stigoe na mjesto gdje su ih oni iz Rezerve mogli vidjeti, gospodin Morel sie i poe takoe njima u susret, a za njim su ili mornari i vojnici sa kojima je on bio ostao i kojima je ponovio obeanje ve dato Dantesu da e on stupiti na mjesto kapetana Leklera. Kad ga vidje da dolazi, Edmond pusti ruku svoje vjerenice i provue je ispod miice gospodina Morela. Brodovlasnik i djevojka dadoe tada primjer penjui se prvi uz drvene stepenice koje su vodile u sobu gdje je ruak bio spremljen, i koje su punih pet minuta kripale pod tekim koracima gostiju. - Oe - ree Mercedes zaustavljajui se kod sredine stola - vi ete s moje desne strane, molim vas; a lijevo od mene sjedie onaj koji mi je zamjenjivao brata - ree ona sa izvjesnom blagou, koja prodre do dna srca Fernandu kao ubod noa. Njegove usne pomodrie, i pod mrkom koom njegovoga mukoga lica moglo se jo jedanput vidjeti kako se krv postepeno povlai da bi potekla ka srcu. Za to vrijeme Dantes je uinio isto: sa svoje desne strane ponudio je mjesto gospodinu Morelu, a sa lijeve Danglaru; zatim je rukom dao znak da svaki sjedne gdje mu je volja. Ve su oko stola obnosili arlske kobasice, koje su bile mrke i jako mirisne; morske rakove sa sjajnom ljuturom, ruiaste koljke; morske jeeve, koji lie na kestenje obvijeno njihovom bodljikavom korom; koljke kamenjarke, koje pokuavaju da oholo zamijene sladokuscima sa Juga ostrige sa sjevera; najzad, sva ona fina predjela koja talasi valjaju po pjeskovitim obalama i koje zahvalni ribari oznaavaju zajednikim nazivom morsko voe. - Lijepa tiina! - ree starac naslaujui se aom vina utog kao topaz, koje je ia Pomfil lino iznio pred Mercedes. - Zar bi se pomislilo da ovdje ima trideset osoba koje gore od elje da se smiju. - Eh, mu nije uvijek veseo - ree Kadrus. - Istina je - ree Dantes - da sam ja odvie srean u ovom trenutku da bih bio veseo. Ako tako mislite, susjede, onda ste u pravu. Radost ponekad proizvodi udan utisak: ona titi kao bol. Danglar pogleda u Fernanda, ija je osjetljiva priroda primila i odraavala svako uzbuenje. - Kojeta! - ree on. - Valjda se ne plaite neega? ini mi se, naprotiv, da sve ide prema vaim eljama! - Pa to me ba i plai - ree Dantes. - ini mi se da ovjeku nije dato da tako olako stekne sreu! Srea je kao oni dvorci na zaaranim ostrvima, ije kapije uvaju zmajevi. Mora se boriti da bi se osvojili, i ja zaista ne znam

ime sam zasluio sreu da budem mu Mercedes. - Mu, mu - ree Kadrus - jo to nisi, kapetane. Pokuaj malo da izigrava mua, pa e vidjeti ta e dobiti! Mercedes porumeni. Fernand je bio na mukama na svojoj stolici, uzdrhtavao je na svaki um, i s vremena na vrijeme obrisao bi krupne grake znoja, koje su izbijale po njegovom elu kao prve kapi plahovite kie. - Boe moj - ree Dantes - vi, susjede Kadruse, ne morate da me pobijete zbog takve sitnice. Mercedes jo nije moja ena, to je istina... (On izvue svoj asovnik). Ali, kroz sat i po ona e to biti! Svi uzviknue iznenaeno, izuzev ia-Dantesa, iji iroki osmjejak pokaza njegove lijepe zube. Mercedes se osmjehnu i nije se vie stidjela. Fernand stee grevito drak svoga noa. - Kroz jedan sat! - ree Danglar poblijedjevi i sam. -A kako to? - Jest, prijatelji - odgovori Dantes - zahvaljujui kreditu gospodina Morela, ovjeka kome poslije svoga oca ja dugujem najvie na svijetu, sve tekoe su, uklonjene. Mi smo platili da se ubrza objavljivanje vjeridbe, te nas u dva i po sata predsjednik Marseljske optine oekuje u optinskoj zgradi. A kako je odzvonilo jedan sat i etvrt, mislim da se ne varam mnogo kad kaem da e se kroz jedan sat i trideset minuta Mercedes zvati gospoa Dantes. Fernand zatvori oi: vatreni oblak zaari mu one kapke; on se osloni o sto da ne bi klonuo, pa i pored svih svojih napora ne mogade zadrati potmulo jecanje, koje se izgubi u larmi smijeha i estitanja okupljenih gostiju. - To znai brzo raditi, zar ne? - ree ia Dantes. - Zar smatrate da se to zove gubiti vrijeme? Prispio jue ujutru, a oenjen danas u tri sata! Samo mornari mogu tako hitro da zavravaju poslove. - A ostale formalnosti - primjeti bojaljivo Danglar -brani ugovor, dokumenta?.. - Brani ugovor - ree Dantes smijui se - on je gotov: Mercedes nema nita, a ni ja isto tako! Sve to imamo bie zajedniko! Nije trebalo mnogo vremena da se to napie, a nee imati da se za to mnogo plati. Ova ala izazva nove uzvike radosti i odobravanja. - Prema tome, ono to smo mi smatrali da je vjeridbeni ruak - ree Danglar - to je stvarno svadbeni ruak. - Ne - ree Dantes - vi neete nimalo biti na gubitku, ne brinite. Sutra ujutru odlazim u Pariz. etiri dana za odlazak, etiri za povratak, jedan dan da izvrim savjesno nalog koji mi je dat, i prvog marta u opet biti ovdje. Prema tome, drugoga marta bie pravi svadbeni ruak. Ovaj izgled na jo jednu gozbu udvostrui veselost toliko da je ia Dantes, koji se u poetku ruka alio na tiinu, sada uzalud pokuavao da usred opteg razgovora odri govor za sreu buduih supruga. Dantes pogodi misao svoga oca i odgovori na nju jednim osmjehom punim ljubavi. Mercedes poe da pogleda u zidni asovnik, pa klimnu glavom Edmondu. Za stolom je vladala ona buna veselost i slobodno dranje koji se kod ljudi iz nieg stalea javljaju pri kraju objeda. Oni koji nisu bili zadovoljni svojim mjestom bijahu ustali i otili da potrae druge susjede. Svi su poeli da govore u isti mah, i niko se nije brinuo da odgovori na ono to mu je sagovornik govorio, ve samo da iskae svoje sopstvene misli. Fernandovo blijedilo bjee skoro prelo na Danglarove obraze, a sam Fernand bio je van sebe od uzbuenja i liio je na ukletu duu u paklenom ognju. On meu prvima bjee ustao sa svoga mjesta i etao se uzdu i poprijeko po dvorani, pokuavajui da ne uje buku pjesama i zveket aa. Kadrus mu se priblii u trenutku kad i Danglar, koji mu bjee priao u jednom uglu dvorane, a koga Fernand kao da je izbjegavao. - Zaista - ree Kadrus, kome lijepo ophoenje Dante-sovo i naroito dobro vino ia-Pamfila bjehu oduzeli i posljednju mrnju koja se u njegovoj dui bjee zaela usljed neoekivane sree Dantesove - zaista, Dantes je ljubak mladi; i kad ga vidim kako sjedi pored svoje vjerenice, kaem u seb^ da bi bila teta ako biste mu priredili onu runu alu to ste je jue snovali. - Pa zato si i vidio - ree Danglar - da od toga nita nije bilo. Ovaj jadni gospodin Fernand bio je toliko uzrujan da sam se isprva saalio na njega, ali poto se on pomirio sa sudbinom i pristao da bude djever na svadbi svoga suparnika, onda je sve u redu. Kadrus pogleda Fernanda; ovaj je bio modar u licu. - To samoodricanje je utoliko vee - nastavi Danglar -to je djevojka zaista lijepa. Vraga! Srean je ugursuz taj moj budui kapetan. Volio bih da se zovem Dantes makar samo dvanaest asova. - Hoemo li da poemo? - zapita Mercedes ljupkim glasom. - Evo ve otkucava dva sata, a nas oekuju u dva i etvrt. - Da, da, poimo! - ree Dantes ustajui urno. - Poimo! - ponovie jednoglasno svi gosti. U istom trenutku Danglar, koji nije putao iz vida Fernanda dok je ovaj sjedio na ivici prozora, vidje ga kako otvori unezvjerene oi, podie se nekakvim grevitim pokretom, pa zatim sjede malaksalo na ogradu prozora. Skoro istoga trenutka odjeknu nekakva potmula lupa na stepenicama; odjek tekih koraka i nejasan agor glasova izmjeanih sa zveketom oruja nadjaae uzvike gostiju, ma koliko da su ovi bili buni, i privukoe optu panju, koja se ispolji istoga trenutka zabrinutom tiinom. Lupa koraka se priblii: tri udarca odjeknue na vratima; svako pogleda u svoga susjeda sa zauenim licem.

- U ime zakona! - uzviknu jedan gromki glas, kome niko ne odgovori. Odmah zatim vrata se otvorie, i jedan policijski komesar, opasan zvaninom earpom, ue u dvoranu, a za njim etiri naoruana vojnika, koje je predvodio jedan kaplar. Zabrinutost se pretvori u strah. - ta je to? - zapita brodovlasnik prilazei komesaru, koga je poznavao. - Uvjeren sam da je ovo neka pogreka. - Ako je pogreka, gospodine Morele odgovori komesar - vjerujte da e ta pogreka biti brzo popravljena. Meutim, ja imam pri sebi jedan nalog za hapenje, i mada ja sa aljenjem ispunjavam ovu dunost, ipak moram da je izvrim. Ko je od vas, gospodo, Edmond Dantes? Svi se pogledi okretoe ka mladiu, koji, veoma uzbuen ali sauvavi svoje dostojanstvo, prie korak naprijed i ree: - Ja sam to, gospodine; ta hoete od mene? - Edmonde Dantese - nastavi komesar - u ime zakona, ja vas hapsim! - Vi me hapsite! - ree Edmond poblijedjevi malo. -Ali zato me hapsite? - Ja to ne znam, gospodine, ali ete saznati prilikom prvog vaeg sasluanja. Gospodin Morel uvidje da se ne moe nita uiniti protiv neumitnosti toga stanja, jer jedan policijski komesar, opasan zvaninim pojasom, nije vie privatan ovjek, ve je statua samoga zakona, hladna, gluva, nijema. Starac, naprotiv, jurnu ka oficiru, jer ima stvari koje srce jednoga oca ili majke nee nikad razumjeti. On je molio i preklinjao, ali suze i molbe ne pomogoe nita. Meutim, njegovo oajanje bilo je tako veliko da je komesar bio dirnut. - Gospodine - ree on - umirite se. Moe biti da je va sin zanemario neku carinsku ili sanitetsku formalnost, te e vrlo vjerovatno, kad se od njega dobiju potrebna obavjetenja, biti puten na slobodu. - A, tako dakle! ta ovo znai? - zapita namrtenih obrva Kadrus Danglara, koji se pretvarao da je iznenaen. - Otkud ja to znam ? - ree Danglar. - Ja kao i ti: vidim ta se dogaa, ne razumijem nita, i zbunjen sam. Kadrus potrai pogledom Fernanda, ali je on bio ie-zao. Cijela sinonja scena izie mu tada pred oi u uasnoj jasnoi. Reklo bi se da je ta katastrofa zderala veo to ga je sinono pijanstvo bilo stavilo izmeu njega i njegovog pamenja. - O! o! - ree on rapavim glasom. - Da nee ovo biti posljedica one ale o kojoj ste jue govorili, Danglare? U tom sluaju, teko onome koji ju je nainio, jer je ona veoma kobna. - Kojeta! - uzviknu Danglar. - Ti dobro zna, naprotiv, da sam ja poderao ono pismo. - Ti ga nisi poderao - ree Kadrus - nego si ga bacio u jedan ugao, i to je sve. - uti tu, ti nisi nita vidio, jer si bio pijan. - Gdje je Fernand? - zapita Kadrus. - Otkud ja to znam! - odgovori Danglar. - Vjerovatno je otiao svojim poslom. Ali umjesto da se bavimo tim, bolje da pruimo pomo ovim jadnim oaloenim osobama. I zaista, za vrijeme ovoga razgovora Dantes se sa osmjehom na licu rukovao sa svima svojim prijateljima i poao u haps govorei: - Ne brinite nita, ova pogreka e se objasniti, i vjerovatno da neu ak otii ni do tamnice. - O, na svaki nain, ja bih za to jamio - ree Danglar pribliujui se toga trenutka, kao to rekosmo, glavnoj grupi. Dantes sie niz stepenice, predvoen policijskim komesarom i okruen vojnicima. Jedna kola, ija su vrata bila irom otvorena, ekala su na izlasku iz kue, i on se pope u njih, a za njim uoe dva vojnika i komesar. Vrata se zatvorie, i kola pooe natrag putem ka Marselju. - Zbogom, Dantese! Zbogom, Edmonde! - uzviknu Mercedes jurnuvi ka ogradi prozora. Uhapenik u ovaj posljednji uzvik, koji je potekao kao jecaj iz ojaenog srca njegove vjerenice. On pro-vue glavu kroz prozor na vratima, uzviknuvi: Dovie-nja, Mercedes! i ieze iza jednog ugla tvrave svetog Nikole. - ekajte me ovdje - ree brodovlasnik. - Uzeu prva kola na koja naiem, odjuriu u Marselj i donijeu vam vijesti. - Idite! - uzviknue svi prisutni. - Idite i vratite se brzo! Poslije ovoga dvostrukog odlaska nastupi meu svima koji bjehu ostali trenutak uasnog zaprepaenja. Starac i Mercedes ostadoe neko vrijeme usamljeni, svako u svom sopstvenom bolu; ali se naposljetku njihovi pogledi sretoe. Oni osjetie da su dvije rtve pogoene istim udarcem i bacie se u naruje jedno drugome. Za to vrijeme Fernand se vrati, nasu sebi au vode i popi je, pa sjedne na jednu stolicu. Sluaj je htio da na oblinju stolicu padne Mercedes otrgnuvi se iz starevog naruja. Fernand, jednim nesvjesnim pokretom, povue natrag svoju stolicu. - On je to uinio - ree Kadrus Danglaru, koji nije isputao iz oiju Katalonca. - Ne vjerujem - odgovori Danglar. - On je bio suvie glup. U svakom sluaju, neka se taj udarac povrati na onoga koji ga je zadao. - Ti mi ne spominje onoga koji je to savjetovao - ree Kadrus.

- Eh, boe moj - ree Danglar - kad bi ovjek bio odgovoran za sve to kae tek onako! - Dabome, kad ono to kae tek onako padne natrag i ubode nekoga. Za to vrijeme grupe gostiju pretresale su to hapenje na sve mogue naine. - A vi, Danglare, ta vi mislite o ovom dogaaju ? - ree neko. - Ja - ree Danglar - mislim da je on moda donio sa putovanja nekoliko denjia zabranjene robe. - Ali kad bi to bilo, vi biste to morali znati, Danglare, jer ste vi raunovoa na brodu. - Da, to je istina. Ali inovnik na brodu zna samo za one bale koje su mu prijavljene: ja znam da mi na brodu nosimo tovar pamuka, i to je sve; da smo to utovarili u Aleksandriji od gospodina Pastreta, a u Smirni od gospodina Paskala; ali ja dalje nita ne znam. - Oh, ja se sad sjeam - proslovi tiho jadni otac hvatajui se za tu dasku spasenja - da mi je jue rekao kako ima za mene jedan sanduk kafe i sanduk duvana. - Eto vidite - ree Danglar - to je to; za vrijeme naeg odsustva carinici su vjerovatno pregledali brod Faraon i svakako otkrili tajnu. Mercedes nije nikako vjerovala u to; jer njen bol, uguivan do toga trenutka, izbi odjednom u jecajima. - Hajde, hajde, treba imati nade! - ree ia Dantes, ne znajui ni sam ta govori. - Nade! - ponovi Danglar. - Nade - pokua da promrmlja Fernand. Ali ga je ova rije guila; usne mu se pokretoe, ali nikakav zvuk ne izie iz njegovih usta. - Gospodo - uzviknu jedan od gostiju koji bjee ostao da straari na ogradi prozora - gospodo, jedna kola dolaze! Ah, to je gospodin Morel! Budite hrabri, budite hrabri! On nam svakako donosi dobre vijesti. Mercedes i stari otac potrae ka brodovlasniku, koga sretoe na vratima. Gospodin Morel bio je veoma blijed. - Dakle? - uzviknue oni jednoglasno. - Dakle, dragi prijatelji - odgovori brodovlasnik vrtei glavom - stvar je ozbiljnija nego to smo mislili. - Oh, gospodine - uzviknu Mercedes - on je nevin! - I ja tako mislim - odgovori gospodin Morel - ali njega optuuju... - A zbog ega? - zapita stari Dantes. - Da je bonapartistiki agent. Oni moji itaoci koji su ivjeli u doba kada se dogaa ova povijest sjetie se kako je uasna bila tada optuba koju je izrekao gospodin Morel. Mercedes jauknu, a starac se srui na jednu stolicu. - A - promrmlja Kadrus - vi ste me prevarili, Danglare, i ona ala je izvrena. Ali ja neu dopustiti da umru od bola ovaj starac i ova djevojka, i ja u im sve rei. - uti, nesrenie - uzviknu Danglar zgrabivi Kadrusa za ruku - ili neu odgovarati za ono to ti se dogodi. Ko ti kae da Dantes nije zaista kriv? Laa je pristala kod ostrva Elbe, on je tamo siao na kopno i ostao cio jedan dan u Porto-Feraju. Ako bi se kod njega nalo neko pismo koje bi ga okrivljavalo, onda bi oni koji su mu pomagali bili smatrani za njegove sauesnike. Kadrus, brzim nagonom sebinosti, shvati svu opravdanost ove tvrdnje. On pogleda Danglara oima otupjelim od straha i bola, pa poslije jednog koraka to ga bjee uinio naprijed, odstupi za dva unazad. - Onda priekajmo - promrmlja on. - Dabogme, priekajmo - ree Danglar. - Ako je on nevin, pustie ga na slobodu; ali ako je kriv, onda je beskorisno natovariti na sebe krivicu zbog jednog zavjerenika. - Onda poimo/ja ne mogu dalje ostati ovdje. - Jest, hajdemo - ree Danglar oaran to je naao druga za povlaenje. - Hajdemo, i ostavimo ih da se iz toga izvuku kako mogu. Oni pooe. Fernand, postavi opet djevojin oslonac, uze Mercedes za ruku i odvede je natrag u Katalan. Dantesovi prijatelji tako isto otpratie u ulicu Mejlan skoro onesvijeenog starca. Uskoro se ta vijest, da je Dantes uhapen kao bonapartistiki agent, rairi po cijeloj varoi. - Zar biste vi to vjerovali, dragi Danglare? - ree gospodin Morel sustiui svoga inovnika i Kadrusa, jer se i on urio da se vrati u varo da bi dobio neposredno kakvu vijest o Edmondu od zamjenika glavnog dravnog tuioca, gospodina od Vilfora, koga je neto malo poznavao. - Zar biste vi to vjerovali? - Boe moj, gospodine - odgovori Danglar - ja sam ve rekao da je Dantes bez ikakva povoda pristao kod ostrva Elbe, i to pristajanje, kao to znate, uinilo mi se sumnjivo. - Ali, da li ste te vae sumnje saoptili jo kome osim meni? - Toga bih se dobro uvao, gospodine - dodade apatom Danglar. - Vi dobro znate da zbog vaeg strica, gospodina Polikara Morela, koji je sluio pod Napoleonom i koji ne krije ta misli, sumnjie i vas da alite za Napoleonom; bojao sam se da ne nakodim Edmondu, a zatim i vama. Ima stvari koje jedan slubenik mora da kae svome brodovlasniku a da strogo uva od drugih. - Vrlo dobro, Danglare, vrlo dobro! - ree brodovlasnik. - Vi ste valjan mladi, zato sam ve unaprijed mislio na vas, u sluaju da je ovaj jadni Dantes postao kapetan Faraona. - Kako to, gospodine?

- Jest, ja sam unaprijed zapitao Dantesa ta on misli o vama i da li mu nee biti neprijatno da vas zadri na vaem poloaju; jer ne znam zato, uinilo mi se da sam zapazio da ste vas dvojica u hladnim odnosima. - A ta vam je on odgovorio? - Da zaista misli da se, u izvjesnoj prilici koju mi nije rekao, neto ogrijeio o vas, ali da svaki onaj ko uiva povjerenje brodovlasnika, uiva i njegovo. - Podlac! - promrmlja Danglar. - Jadni Dantes! - ree Kadrus. - Istina je da je on odlian mladi. 5 Grof Monte Kristo 1 65 - Jest, ali u ovom trenutku - ree gospodin Morel - evo Faraona bez kapetana. - O - ree Danglar - treba se nadati, poto mi moemo ponovo krenuti na put tek kroz tri mjeseca, da e dotle Dantes biti puten na slobodu. - Svakako, ali ta emo dotle? - E, pa dotle sam ja tu, gospodine Morele - ree Danglar. - Vi znate da ja umijem da upravljam brodom isto tako dobro kao ma koji kapetan duge plovidbe. To e vam ak biti od koristi da se posluite mnome, jer kad Edmond bude izaao iz zatvora, vi neete imati nikoga da otputate iz slube: on e zauzeti svoje mjesto, a ja svoje, i to je sve. - Hvala, Danglare - ree brodovlasnik - tako e se zaista sve urediti. Preuzmite dakle zapovjednitvo broda, ja vas ovlaujem, i nadgledajte iskrcavanje, jer ne treba nikad, ma kakva se nesrea dogodila pojedincima, da poslovi od toga stradaju. - Ne brinite nita, gospodine. Ali, da li e moi bar da se vidi taj dobri Edmond ? - To u vam uskoro kazati, Danglare. Pokuau da razgovaram sa gospodinom od Vilfora i da se zauzmem kod njega u korist uhapenika. Ja znam da je on oduevljeni pristalica kralja, ali ta, vraga! Ma koliko da je pristalica kralja, i njpgov dravni tuilac, ipak je i on ovjek, a ja ne vjerujem da je on zao. - Nije - ree Danglar - ali sam ja uo da je slavoljubiv, a toje veoma slino. - Najzad - ree gospodin Morel sa uzdahom - vidjee-mo. A sad idite na brod, pa u i ja doi k vama. I on ostavi dva prijatelja da bi se uputio sudskoj zgradi. - Eto vidi li sad - ree Danglar Kadrusu - kako se ta stvar okrenula? Ima li jo i sad elju da ide i da potpomae Dantesu? - Ne, razumije se; ali je ipak uasno da jedna ala ima takve posljedice. - Eh, a ko ju je nainio? Ni ti, ni ja, zar ne? To je Fernand. Ti dobro zna da sam ja bacio ono pismo u jedan ugao; ak mi se ini da sam ga i pocijepao. - Nisi, nisi - ree Kadrus. - Oh, to se toga tie, ja to znam pouzdano! Jo kao da ga i sad vidim u uglu hladnjaka, sasvim izguvano, uvijeno, i ak bih veoma volio da je i sad ondje gdje mi se ini da ga vidim! - ta e? Moda ga je Fernand uzeo, moda ga je Fernand prepisao ili dao da se prepie, a moda se Fernand nije potrudio ni to da uini; i sad mi pada na pamet... Boe moj, on je moda poslao moje pismo! Srea je to sam iskrenuo rukopis. - Pa ti si, znai, znao da je Dantes zavjerenik? - Ja nisam znao nita pod milim bogom. Kao to sam ti rekao, mislio sam da nainim samo jednu alu, i nita drugo. Izgleda da sam, poput glupog Avgusta, kazao istinu smijui se. - Svejedno - nastavi Kadrus - ja bih dao mnogo ta samo da se ovo nije dogodilo, ili bar da nisam u to bio nikako umijean. Vidjee da e nam to donijeti nesreu, Danglare! - Ako to donese nekome nesreu, donijee je pravome krivcu, a pravi krivac je Fernand, a ne mi. Kakva nesrea misli da nam se moe dogoditi? Mi treba samo da budemo mirni, da ne kaemo nikome ni rijei o tome, i bura e proi i bez groma. - Amin! - ree Kadrus mahnuvi Danglaru rukom u znak oprotaja i uputivi se ka alejama Mejlan, vrtei glavom i govorei sam sa sobom, kao to ine ljudi koje more velike brige. - Dobro je! - ree Danglar. - Stvari uzimaju