JAMES THURBER

TRINAEST SATOVA

Ova je knjiga toplo posvećena Japu i Heleni Gude; oni su autora oslobodili ne jedne čarolije što su ih vještice i čarobnjaci običavali baciti na nj.

Prvo poglavlje U turobnom zamku na samotnu brijegu, u

kojemu se nalazilo trinaest satova koji nikako nisu radili, življahu hladni nasilni Vojvoda i nećakinja mu, kraljevna Saralinda. Ona bijaše topla, bez obzira na vjetar i vrijeme, ali on uvijek bijaše hladan. Njegove su ruke bile hladne kao njegov smiješak i gotovo jednako hladne kao njegovo srce. Spavao je s rukavicama, a nosio ih je i inače, što mu je otežavalo podizanje pribadača ili novčića ili orahovih jezgri, a smetalo mu je i dok bi slavujima čupao krila. Bio je visok metar i devedeset, u četrdeset i šestoj godini, čak hladniji no što je i sam mislio. Preko jednoga oka nosio je baršunast povez; drugo je svjetlucalo kroz monokl, zbog čega se jedna polovica njegova tijela pričinjala bližom od druge. Oko je izgubio kada mu je bilo dvanaest godina; rado je, naime, zavirivao u gnijezda i jazbine u potrazi za pticama i životinjama koje je mučio. Jednoga poslijepodneva, mečutim, neka mama svraka njega je prva bocnula. Noći su mu prolazile u zlim snovima, a dane je posvećivao opakim planovima.

Zadubljen u te opake planove, šepesao bi i škripu tao duž hladnih hodnika zamka, smišljajući nove nemoguće junačke podvige što su ih morali izvršiti Saralin-dini prosci. Nije želio nikomu dati njezinu ruku jer je to bila jedina topla ruka u čitavom zamku. Čak su se sledile kazaljke njegova sata i svih onih trinaest satova. Sve su se sledile istodobno, jedne snježne noći prije sedam godina, i otada je u zamku uvijek bilo deset minuta do pet. Putnici i mornari gledali bi turobni zamak na samotnu brijegu i govorili: "Ondje je vrijeme zalečeno. Uvijek je Nekoć. Nikad nije Sada."

Hladni se Vojvoda bojao toga Sada, jer Sada posjeduje toplinu i žustrinu, a Nekoć je mrtvo i pokopano. Sada bi moglo donijeti nekakvog viteza, obdarenog veseljem i blistavom hrabrošću ... Ali, ne! - mrmljao je hladni Vojvoda. - Kraljević će pokleknuti na novom i strašnom zadatku: stići na mjesto što leži previsoko, naći predmet što se nalazi predaleko, podignuti odveć težak teret. - Vojvoda se bojao Sada, ali je, iz nekakve čudne nastranosti, čeprkao po satovima da vidi hoće li proraditi, moleći se istodobno neka ne prorade. Kotlokrpe i poneki mačioničar koji bi se zatekao u blizini pokušavahu pokrenuti satove alatom ili čarobnim riječima, drmusanjem ili kletvama, ali ništa se nije pokrenulo niti zakucalo. Satovi ostajahu mrtvi; naposljetku, mozgajući o tomu, Vojvoda zaključi da je očito on sam ubio

vrijeme, da ga je probo svojim mačem, krvavu oštricu obrisao.o njegovu bradu i ostavio ga ležati, krvariti satima i minutama, razmotanih i opuštenih opruga, s njihalom koje se raspada.

Vojvoda je šepao jer su mu noge bile različite dužine. Desna je postala duža od lijeve jer je u mladosti provodio mnoga jutra udarajući tom nogom psiće i mačiće. Znao bi reći nekom proscu: - Kakva je razlika u dužini mojih nogu? - pa ako bi mladac odgovorio: - Jedna je kraća od druge - Vojvoda bi ga probo mačem što ga je nosio u štapu i bacio guskama za hranu. Prosac je trebao reći: - Jedna je duža od druge. - Mnogi je kraljević bio proboden zbog pogrešno izražene razlike. Drugi su bivali ubijeni zbog jednako beznačajnih uvreda: jer su pogazili Vojvodine kamelije, jer nisu pohvalili njegovo vino, jer su predugo buljili u njegove rukavice, jer su predugo zurili u njegovu nećakinju. Oni koji bi preživjeli njegov prijezir i njegov mač, morali su izvršiti nemoguće zadatke kako bi zadobili ruku njegove nećakinje, jedinu toplu ruku u tom zamku gdje se jedne snježne noći vrijeme sledilo i stalo u deset minuta do pet. Bivalo im je rečeno neka odrežu komad mjeseca ili neka pretvore ocean u vino. Bivali su poslani da pronaču stvari koje nisu postojale i da izgrade stvari koje ne mogu postojati. Oni bi dolazili i pokušavali i sustajali i iščezavali i nikad se nisu vraćali. A neki su, kao što rekoh, bili ubijeni jer su spomenuli imena koja počinju sa X, jer su

ispustili žlicu, jer su nosili prstenje, ili jer su s premalo poštovanja govorili o grijehu.

Zamak i Vojvoda postadoše hladniji, a Saralinda, kao što priliči kraljevnama, čak i ondje gdje se vrijeme sledilo, postade starija, ali tek nešto malo starija. Gotovo je navršila dvadeset i prvu onoga dana kada je jedan kraljević, prerušen u minstrela,*( Minstrel -

srednjovjekovni pjevač lutalica) pjevajući došao u grad što ležaše podno zamka. Bijaše uzeo ime Xingu, koje nije bilo njegovo ali koje je bilo opasno jer je počinjalo

- i još uvijek počinje - sa X. Kao što je red, bijaše sav u dronjcima i zakrpama, pravi odrpani minstrel koji pjeva zbog nekoliko novčića i ljubavi spram pjesme. Xingu, kako se nesmotreno nazvao, bijaše najmlači sin jednog moćnog kralja, ali, zamoren bogatim opravama i gozbama i turnirima i kraljevnama koje mu bijahu na raspolaganju u vlastitom kraljevstvu; čeznuo je za djevojkom svojih snova koju bi pronašao u kakvoj dalekoj zemlji. Stoga je krenuo na put; pjevajući, upoznavao je život puka i kadšto ubio ponekog zmaja.

U krčmi "Kod srebrnog labuda" u gradu podno zamka, gdje su se skupljali stalni gosti, putnici, brbljavci, pijanice, svačalice i druga gradska čeljad, čuo je za Sa-ralindu, najljepšu kraljevnu na svih tisuću otoka diljem mora i oceana.

- Ako umiješ pretvoriti kišu u srebro, bit će tvoja

- podrugljivo će jedan od stalnih gostiju. - Ako si u stanju ubiti strašnog Vepra

Ljudoždera, bit će tvoja - naceri se drugi. - Ali strašni Vepar Ljudožder ne postoji, što otežava čitavu stvar.

- A još je više otežava prijezir i mač njezina ujaka

- iskesi se neki brbljavac. - Taj će te rasporiti kao kakvu krpu.

- Vojvoda je dva metra visok, a samo mu je dvadeset i osam godina, to jest u najboljim je godinama - zaveže jedan pijanica. - Ruka mu je dovoljno hladna da zaustavi sat, dovoljno snažna da zadavi bika i dovoljno brza da uhvati vjetar. On minstrele drobi u juhu poput krekera.

- Ovaj naš minstrel pjesmom će zagrijati starčevo srce, zabljesnut će ga draguljima i zlatom - smijuljio se svačalica. - Pogazit će Vojvodine kamelije, prolit će mu vino, otupit će mu mač, kazat će da mu ime počinje sa X, a Vojvoda će na kraju reći: - Izvolite uzeti Sara-lindu, uznositi kraljeviću od Krpa i Dronjaka, jahaču sunca, uz moj blagoslov!

Svačalici bijaše stotina i još koji kilogram, ali ga minstrel podiže i baci uvis, zatim uhvati i vrati na mjesto. Onda plati i iziče iz "Labuda".

- Već sam negdje vidio toga momka - zamišljeno će jedan putnik zagledavši se za

Xinguom - ali tada nije bio ni odrpanac ni minstrel. Čekaj malo; gdje li je to bilo?

- U juhi - reče pijanica - poput krekera. Drugo poglavlje Napolju je žuti mjesec, ljuljajući se i držeći

bijelu zvijezdu na svom rogu, osvjetljavao noć. U turobnom zamku na brijegu jedna je svjetiljka svjetlucala i gasila se, primicala se i udaljavala kao da se sablasni Vojvoda šulja od odaje do oiiaje probadajući šišmiše i pauke, ubijajući miševe. - Zabljesnuti Vojvodu draguljima - glasno reče minstrel. - U tomu ima nečega, ali što je to i gdje, ne pada mi na um. - Pitao se da li će mu Vojvoda narediti da prouzroči padanje grimiznog snijega ili da napravi stol od piljevine, ili će ga naprosto rasporiti kao kakvu krpu i kazati Saralindi: - Eno ga, tamo leži vaša najnovija budala, nekakav bezimeni minstrel. Naložit ću slugama neka ga bace guskama. - Minstrel zadrhta na mjesečini pitajući se da li će biti rasporen uzduž ili poprijeko. Razmišljao je kako i zašto i kada bi mogao zaposjesti zamak. Nitko još nije čuo da vojvode pozivaju odrpane minstrele za stol, da im zadaju neke zadatke ili da im dopuštaju susret s kraljevnama. "Smislit

ću nekakav način", pomisli kraljević. "Nešto ću već smisliti."

Noć bijaše poodmakla; iz krčama i svratišta istetu-raše i kućama počoše posljednji pijanci, nijedan u krpama i nijedan u dronjcima, neki pak u baršunu. Trećina gradskih pasa zalaja. Minstrel skinu lutnju s ramena i složi pjesmicu. Smislio je način.

Vau, vau, budni su psi, Al tek svaki treći laje. Meta mu je čeljad u baršunu, Za me taj ne haje. Neki brbljavac, klimajući se na putu u

postelju, nasmija se pjesmi, a svačalice i pijanice počeše se skupljati i slušati.

Vojvodi je baršun mio, Stoga vas će na čaj zvati. Meni pale zbog dronjaka Poziv nikad neće slati. Ljudi su okružili minstrela, smijući se i

uzvikujući: - Gle odrpanka, to se zove hrabrost, kako

samo izmišlja pjesmice o Vojvodi! - zakikota neki hvalisavac koji se pridružio gomili. Minstrel nastavi:

Vau, vau, budni su psi, A Vojvoda voli mačkice. Drob im jako rado vadi, Krzno čuva za rukavice. Gomila zamuknu od strahopoštovanja i

čučenja; jer gradski su žitelji znali da je Vojvoda

ubio sedam ljudi samo zbog toga što su malo bolje pogledali njegove ruke u baršunastim rukavicama što su sjale od pustih rubina i dijamanata. Plašeći se da ih tko ne vidi u kobnom i pogibeljnom društvu ludoga minstrela, pijanci se pokunjeno odšuljaše da bi o svemu ispričali svojim ženama. Jedino se onaj putnik, kojemu se pričinilo da je pjevača već negdje vidio, zadržao da ga upozori na pogibelj koja mu prijeti.

- Viñao sam vas kako blistate na turnirima – reče

- kako obarate vitezove u bitkama, kako lomite ljude kao da su suhi kruh. Mora da ste vi Tristanov ili Lancelotov sin, ili ste možda Roland ili Siegfried?*( Tristan,

Lancelot, Roland, Siegfried - junaci srednjovjekovnih viteških legendi)

- Ja sam minstrel-lutalica - odgovori minstrel - stvoren od krpa i zakrpa. - Smjesta se ugrize za jezik zbog nespretnog izraza koji mu se upravo bio omaknuo.

- Čak da ste moćni Zoro od Zoroa - nastavi čovjek

- ne biste mogli umaknuti Vojvodinu gnjevu.

Taj će vas rasporiti, odavde dovde. - On dotaknu minstrelov trbuh i grlo.

- Sada barem znam koje dijelove tijela treba čuvati

- odahnu minstrel.

Nekakav crn lik s baršunastom krinkom, kukuljicom i plastom zamaknu iza drveta.

- To je glavni uhoda hladnoga Vojvode - reče putnik - zove se Nečujko. Sutra će umrijeti. - Minstrel čekaše daljnje objašnjenje. - Umrijet će zato što će, da bi naveo vaše grijehe, morati spomenuti rukavice. Smjesta odlazim u drugu zemlju jer sam i sam spomenuo rukavice. - On uzdahnu. - Nećete doživjeti da se oženite njegovom nećakinjom. Umrijet ćete kao obična hrana za njegove guske. Zbogom, laku noć, žalim vas.

Putnik iščeznu poput muhe u žabljim ustima, a minstrel ostade sam u mračnoj napuštenoj ulici. Negdje je sat slao u noć otkucaje poput kamenja. Minstrel je ponovno zapjevao. Jedan nježan prst dodirnu mu rame i on, okrenuvši se, vidje nekakva čovječuljka kako se smiješi na mjesečini. Na glavi mu bijaše neopisiv klobuk, oči mu bijahu razrogačene i zaprepaštene kao da se sve oko njega zbiva prvi put; imao je crnu ali opisivu bradu.

- Ako nemaš ništa bolje od tih pjesama - reče čovječuljak - zbilja nisi bogzna što, tek nešto malo više od ništice.

- Ja to na svoj način - reče minstrel, zasvira na lutnji i zapjeva.

Vau, vau, budni su psi, A kukavice idu u krevet. Neki će sutra pozdravit sunce, Ali Nečujko će umrijet.

Sa starčeva se lica izgubi smiješak.

- Tko si ti? - upita minstrel. - Ja sam vilenjak Svevid - ponosno

odgovori Svevid - jedini Svevid na svijetu, a ne običan vilenjak-sluga.

- I sličan si vilenjaku - potvrdi minstrel - baš kao što je Saralinda slična ruži.

- Sličan sam samo polovici stvari za koje tvrdim da im nisam sličan - nastavi Svevid. - Drugih je pola slično meni. - On uzdahnu. - Dužnost mi je uvijek se naći pri ruci kada su ljudi u pogibelji.

- Moja je pogibelj samo moja - izjavi minstrel.

- Polovica je tvoja, a polovica Saralindina. - Toga se nisam sjetio - uzdahnu minstrel.

- Evo, poklanjam ti svoje povjerenje; ti vodi, a ja ću za tobom.

- Ne tako brzo - reče Svevid. - Pola mjesta na kojima sam bio nikad nije postojalo. Ja izmišljam stvari. Pola stvari za koje kažem da postoje ne može se naći. Jednom, kad sam bio mlad, ispričao sam priču o zakopanom blagu i ljudi sa svih strana kopali su u šumi. I sam sam kopao.

- Ali zašto? - Mislio sam da bi priča o blagu mogla biti

istinita. - Ali rekao si da si je izmislio. - Znam da sam rekao, ali tada nisam znao

da sam je izmislio. Naime, zaboravljam stvari. - Minstrel se osjeti nekako manje sigurnim. - Ja,

doduše, pravim pogreške, ali sam na strani Dobra - nastavi Svevid - što je čista slučajnost. Kad mi je bilo dvije godine, svi su izgledi bili da ću postati zao, ali sam kasnije jednom zgodom zatekao krijesnicu kako gori u paukovoj mreži i spasio žrtvi život.

- Krijesnici? - upita minstrel. - Pauku. Onaj žmirkavi palikuća potpalio

je mrežu. - Minstrelova se nesigurnost poveća, ali dok je razmišljao kako da se izgubi, začu se duboka zvonjava iz zamka, pojaviše se mnoga svjetla i neki glasovi počeše izvikivati narečenja i zapovjedi. Niz tamu poteče potok svjetiljki.

- Vojvoda je čuo tvoje pjesme - reče Svevid. - Ulje je na vatri, kocka je bačena, svemu je kraj, guska je pečena, ode mačak iz vreće.

- Kucnuo je moj čas - reče minstrel. Zatim začuše nejasan hrapav zvuk izdaleka, kao da netko na kamenu oštri čeličnu oštricu.

- Vojvoda se sprema da tobom nahrani svoje guske - reče Svevid. - Moramo izmisliti nekakvu priču koja će zaustaviti njegovu ruku.

- Kakvu priču? - upita minstrel. - Takvu -objasni Svevid - koja će Vojvodu

uvjeriti da će, ubije li te, nečije srce obasjati svjetlost. On mrzi svjetlost u ljudskom srcu. Stoga moraš reći da se stanoviti kraljević i kraljevna ne mogu vjenčati sve do druge večeri nakon što Vojvoda tobom nahrani svoje guske.

- Kad to barem ne bi toliko ponavljao! - uzdahnu minstrel.

- Priča zvuči istinito - izjavi Svevid - i jako je slična vještičjoj čaroliji. Vojvoda se pribojava vještičjih čarolija. Siguran sam da će obuzdati svoju ruku - to jest, tako mi se čini.

Sve se više bližio zvuk teških koraka. Vojvodini oklopnici napraviše krug; vidjelo se svjetlucanje njihovih svjetiljki, kopalja i oklopa. Čuo se zveket i štropot.

- Nemojte uhititi moga prijatelja - ponizno zamoli mladac.

- Kojeg prijatelja? - zareza kapetan. Minstrel se osvrnu i pogleda naokolo, ali

nije bilo nikoga. Jedan oklopnik prasnu u smijeh:

- Možda je vidio Svevida! - Ne postoji nikakav Svevid. Ja sam išao u

školu i znam - odreza kapetan. Minstrelova se nesigurnost ponovno poveća. - U stroj! - riknu kapetan. - Priključi!

- Čuo si zapovijed. Priključi! - okosi se narednik. Stupajućim korakom minstrel bijaše vočen u podzemnu tamnicu. Potok svjetiljki polagano je strujao uzbrdo.

Treće poglavlje Bijaše jutro. Hladni Vojvoda buljio je kroz

prozor kao da promatra cvijeće u cvatu ili ptice

u letu. Gledao je kako oružnici Nečujkom hrane guske. Zatim se okrenu, odšepa tri koraka i zabulji se u minstrela, koji je svezanih ruku stajao u velikoj dvorani zamka.

- O kojem kraljeviću govoriš i koju li djevu ljubi, kako bi se reklo riječima bez smisla i uvjerljivosti? - Vojvodin je glas zvučao poput željeza što pada na baršun.

- O jednom plemenitom kraljeviću i jednoj plemenitoj gospi - uzvrati minstrel. - Njihovo će vjenčanje razveseliti milijune ljudi.

Vojvoda izvuče svoj mač iz štapa i zagleda se u nj. Zatim došepa do svog zarobljenika, zapilji se u njega, vrškom mača blago mu dodirne jabučicu i trbuh, zatim uzdahne, namršti se i spremi mač.

- Smislit ćemo za tebe neki veseli zadatak - izjavi. - Ne svičaju mi se tvoje smicalice i lukavštine. Mislim da nema toga kraljevića i te kraljevne koji će se vjenčati ako tebe probodem, ali nisam posve siguran. - Onda se naceri i ponovi: - Za tebe ćemo smisliti nešto veselo.

- Ali ja nisam kraljević - usprotivi se minstrel - a jedino se kraljevići smiju natjecati za Saralindinu ruku.

Hladni se Vojvoda i dalje cerio. - E pa, onda ćemo te pretvoriti u kraljevića

- reče. - Kraljević od Dronjaka i Praporaca. - Zatim pljesne rukama u rukavicama i pojave se, bez ijedne riječi ili zvuka, dva oklopnika. -

Vodite ga u tamnicu - zapovjedi Vojvoda. - Hranite ga vodom bez kruha i kruhom bez vode.

Oružnici su upravo izvodili minstrela iz velike dvorane, kadli niz mramorne stube poput oblaka doplovi kraljevna Saralinda. Vojvodino oko zasja poput kristala. Minstrel se, zatravljen, zagleda u nju. Kraljevna Saralinda bijaše visoka, s f rezi jama u tamnoj kosi i vedrinom što je zračila sjajna poput duge. Razlikovati njezina usta od ruže ili njezino čelo od ljiljana ne bijaše nimalo lako. Glas joj bijaše glazba što dopire iz daljine, a oči svijeće što gore u spokojnoj noći. Kretala se prostorijom poput lahora meču ljubičicama, a njezin se smijeh iskrio u zraku, kojemu njezina nazočnost darova blag, neslućen miris. Njezina je ljepota kraljevića sledila ali ne i ohladila; a Vojvoda, koji bijaše hladan ali ne i sle-čen, podiže dlanove u rukavicama kao da je ona vatra na kojoj će ogrijati ruke. Minstrel vidje kako krv toplo navire u obraze hromoga Vojvode.

- Ova stvar u ritama i dronjcima sudjelovat će u našoj maloj igri - reče on svojoj nećakinji. Glas mu bijaše poput željeza na baršunu.

- Želim mu dobro - odgovori kraljevna. Minstrel potrga lance i uze njezinu ruku,

ali hitri Vojvodin štap smjesta je odgurne. - Vodite ga u tamnicu - reče. Kroz svoj

monokl hladno se zagleda u minstrela. - Ondje ćeš naći najzabavnije šišmiše i paukove.

- Želim mu dobro - ponovi kraljevna, a oružnici odvedoše minstrela u tamnicu.

Kad su se velika željezna vrata podzemne tamnice s treskom zatvorila, minstrel se obreo sam u mraku. Viseći na tanahnoj niti svoje mreže, jedan se pauk ljuljao amo-tamo. Lepet šišmiševih krila odzvanjao je od zidova. Minstrel zakoraknu pazeći da ne nagazi na zmije i nešto se pomaknu.

- Pazi - reče Svevid - stojiš mi na nozi. - Zbog čega si ovdje? - viknu minstrel. - Nešto sam zaboravio. Zaboravio sam

kakav će ti zadatak zadati Vojvoda. Minstrelu pročoše kroz glavu jezera koja su

preširoka a da bi ih se moglo preplivati, tekućine koje valja pretvoriti u kamen i kosturi bez kostiju koje valja pronaći.

- Kako si došao ovamo? - upita. - I hoćeš li moći otići?

- Nikad se ne zna - reče Svevid. - Moja je mama bila vještica, ali prilično osrednja. Kada bi pokušala neki predmet pretvoriti u zlato, od njega bi nastala ilovača; a kad bi svoje protivnike pretvarala u ribe, u pravilu bi nastajale sirene. - Minstrelovo srce obuze nesigurnost. - Tata mi je bio vještac - nastavi njegov prijatelj - i često je znao samoga sebe začarati kada bi popio koju čašicu. Upali svjetlo ili posvijetli svjetiljkom! Nešto sam imao na umu, ali mi je izmaklo.

Minstrel zadrhta.

- Zadatak - podsjeti ga. - Došao si mi kazati što će biti moj zadatak.

- Doista? Ah, da. Mom tati nedostajala je moć koncentracije; za redovnike i svećenike to je loše, za vješce još gore. Slušaj! Reci Vojvodi da bi rado ulovio Vepra Ljudoždera, ili triput obišao oko Mjeseca, ili pretvorio studeni u lipanj.

Sada se velika željezna vrata širom otvoriše i svjetlost svjetiljke ispuni tamnicu.

- Vojvoda zapovijeda da dočeš k njemu - zareza oklopnik. - Što je ono?

- Koje ono? - Što ja znam! - reče oklopnik. - Pričinilo

mi se da sam čuo nečiji smijeh. - Boji li se Vojvoda smijeha? - upita

kraljević. - Vojvoda se ničega ne boji - reče oklopnik.

- Čak ni Neuma. - Neuma? - Neuma. - Što je Neum? Jedan pramen oklopnikove kose postade

bijel i zubi mu zacvokotaše. - Neum, to ti je čvak! i žvak! - reče. -

Ispušta zvuke poput zečjeg pištanja i vonja po starim prostorijama koje se nikada ne otvaraju. On čeka da Vojvoda u nečemu ne uspije, da recimo, tebi zada zadatak koji možeš izvršiti.

- A što će se dogoditi ako izvršim taj zadatak? - upita kraljević.

- Neum će ga čvaknuti i žvaknuti - objasni oklopnik. - On je čavolov sluga; dužnost mu je kažnjavati zlotvore ako učine manje zla no što bi trebalo. Ali, previše govorim. Hajde! Vojvoda čeka.

Četvrto poglavlje Vojvoda je sjedio na jednom kraju crnog

hrastova stola u sobi obloženoj crnom hrastovinom, osvijetljenoj gorućim zubljama što su bacale crven odsjaj na oklope i koplja. Vojvodine su rukavice svjetlucale kada bi pomaknuo ruke. Mrzovoljno je buljio kroz monokl u mladoga kraljevića Zoroa. Rugao mu se; zbog toga je izgledao još hladniji.

- Ti bi, dakle, ulovio Vepra Ljudoždera - reče - ili triput obišao oko Mjeseca, ili pretvorio studeni u lipanj. - Nasmija se, a jedna se zublja ugasi. - Saralinda u studenom pretvara studeni u lipanj. Svaka krava može triput obići oko Mjeseca, čak i više. A svatko može naprosto uloviti Vepra Ljudoždera. Za tebe imam drugi zadatak. Sam sam ga smislio prošle noći dok sam ubijao miševe. Poslat ću te da pronañeš tisuću dragulja i doneseš ih ovamo.

Kraljević problijedi, odnosno pokuša problijedjeti.

- Pa ja sam samo putujući minstrel, imam samo ...

- Rubine i safire. - Vojvodin je kikot zvučao poput štropota leda u kotlu. - Ti si, naime, Zoro od Zoroa - nastavi šapatom. - Škrinje, kovčezi i podrumi tvoga oca sjaje od silnih dragulja. Za šezdeset i šest dana možeš otploviti u Zoro i vratiti se.

- Mom ocu uvijek trebaju trideset i tri dana da bi donio neku odluku - uzviknu kraljević.

Vojvoda se naceri. - Upravo sam to želio doznati, naivni moj

kraljeviću! Htio bi, znači, da ti dadem devedeset i devet dana?

- To bi bilo pošteno - uzvrati kraljević. - Ali kako znate da sam ja Zoro?

- Jedan moj uhoda, zove se Dugo Uho - objasni Vojvoda - našao je u tvojim odajama dolje u gradu tvoju kraljevsku odjeću sa stanovitim oznakama, pečatima i natpisima i donio ovamo. Idi i obuci je. - On pokaza prema željeznim stubama. - Naći ćeš je u odaji na čijim se vratima crni jedna zvijezda. Obuci se i vrati. U mečuvremenu ću razmišljati o bubama i sličnim stvarima. - Vojvoda došepa do stolice i ponovno sjede, a kraljević se poče uspinjati željeznim stubama pitajući se gdje li je Svevid. Odjednom zastade, okrenu se i upita:

- Nećete mi, dakle, dati devedeset i devet dana. Koliko ćete mi dati?

- Smislit ću neku ljupku brojku - podrugljivo će Vojvoda. - Idi!

Zoro se vrati u svom kraljevskom ruhu, ali su mu Vojvodine uhode bili zapečatili mač te ga nije mogao izvući iz korica. Vojvoda je sjedio i zurio u čovjeka s baršunastom krinkom, plaštem i kukuljicom.

- Ovo je Dugo Uho - reče - a ono Prisluško. - Mahnuo je štapom u prazno.

- Ali tamo nema nikoga - reče Zoro. - Prisluško je nevidljiv - objasni Vojvoda. -

Pri-sluška se može čuti, ali ne i vidjeti. Njih dvojica su ovdje da bi čuli sadržaj i opseg tvoga zadatka. Dajem ti ne devedeset i devet dana, već devedeset i devet sati da pronačeš tisuću dragulja i doneseš ih ovamo. Kada se vratiš, svi satovi moraju otkucati pet sati.

- Satovi u zamku? - upita kraljević. - Ovih trinaest satova?

Satovi u zamku - potvrdi Vojvoda - ovih trinaest satova.

Kraljević pogleda dva zidna sata. Kazaljke su pokazivale deset minuta do pet.

- Kazaljke su slečene - reče kraljević. - Satovi su mrtvi.

- Upravo tako - potvrdi Vojvoda - a k tomu, što tvoj zadatak čini zbilja dražesnim, ne postoje dragulji koji se mogu naći za devedeset i devet sati osim onih koji se nalaze u mojim podrumima i ovih ovdje. - Podiže uvis svoje rukavice i one zasvjetlucaše.

- Zgodan zadatak - reče Dugo Uho. - Nadahnut - oglasi se Prisluško.

- I mislio sam da će vam se svidjeti - reče Vojvoda. - Skinite pečate s njegova mača. - Nevidljive ruke otpečatiše kraljevićev mač.

- A ako uspijem? - upita Zoro. Rukom u rukavici Vojvoda mahnu prema

željeznim stubama, na kojima Zoro ugleda Saralindu.

- Želim mu dobro - reče ona, a njezin se ujak nasmija i pogleda Zoroa. - Unajmio sam jednu vješticu - reče - da na nju baci jednu čarolijicu. U mojoj nazočnosti može jedino reći "Želim mu dobro". Sviña ti se to?

- Lukava čarolija - reče Dugo Uho. - Strahovita čarolija - oglasi se Prisluško. - Kraljević i kraljevna nijemo su se

sporazumijevali očima, sve dok Vojvoda ne viknu: - Idite! - Saralinda se pope stubama i nestade.

- A ako ne uspijem? - upita Zoro. Vojvoda izvuče svoj mač iz štapa i rukom u

rukavici opipa oštricu. - Rasporit ću te odavde dovde i baciti

Neumu. - Čuo sam o njemu - reče Zoro. Vojvoda se

osmjehnu. - Čuo si tek o pola Neuma - reče. - Druga

je polovica još gora. Sastoji se od ogromne šupljine. Čini se kao da je mrtav najmanje dva tjedna, ali se giba poput majmuna ili sjenke. - Kraljević izvuče svoj mač i vrati ga natrag. - Neuma se ne može ubiti - blago će Vojvoda.

- Samo zine ... - reče Dugo Uho. - Tko zine? - upita kraljević. Vojvoda, Dugo Uho i Prisluško prasnuše u

smijeh. - Gubiš vrijeme, kraljeviću - podsjeti ga

Vojvoda. - Imaš još samo devedeset i osam sati. Želim ti najneobičniju od svih sreća! - Odjednom se na kraju sobe otvoriše široka hrastova vrata i kraljević ugleda munje, mrkli mrak i pljusak. - Posljednja riječ i opomena - završi Vojvoda. - Ja ne bih previše vjerovao Svevidu. On ne razaznaje ono što može biti od onoga što ne može. K tomu, rijetko razlikuje ono što bi trebalo biti od onoga što već jest.

Kraljević baci pogled na Vojvodu, na Dugo Uho i na mjesto gdje je mislio da se nalazi Prisluško. - Vidimo se kada svi satovi otkucaju pet sati - reče i iziče iz sobe. Smijeh Vojvode, Dugog Uha i Prisluška pratio ga je do vrata, niza stube i u mrak. Odmaknuvši nekoliko koraka od zamka, on pogleda jedan osvijetljen prozor i učini mu se da ondje vidi kraljevnu Saralindu. Do nogu mu pade jedna ruža; dok ju je podizao, u sobi obloženoj hrastovinom smijeh Vojvode, Dugog Uha i Prisluška postade glasniji i zatim utihnu.

Peto poglavlje Tek što se malo udaljio od zamka, kraljević

osjeti blag dodir prsta na svom laktu. - Evo Svevida - začu se ponosan Svevidov

glas. - Jedinog Svevida na svijetu! Kraljević nije bio raspoložen za starčevu

vedrinu i veselje. Sada mu se Svevid nije činio nimalo čudesnim; čak je i njegov neopisiv klobuk odjednom postao opisiv.

- Vojvoda misli da nisi tako pametan kao što, po njegovu mišljenju, sam o sebi misliš - reče kraljević.

Svevid se nasmiješi. - Ja pak mislim da on nije tako pametan

kao što, po njegovu mišljenju, ja mislim o njemu. Bio sam ondje. Poznat mi je rok. Mislio sam da samo leptiri i ančeli razmišljaju o vremenu, a nikada nisam bio ni leptir ni ančeo.

- Kako si bio ondje? - iznenačeno će kraljević.

- Ja sam Prisluško - objasni Svevid - odnosno, on misli da sam Prisluško. Nikada ne vjeruj uhodi kojega ne možeš vidjeti! Vojvodina je hromost veća od broja mojih godina, a moje tijelo kudikamo manje od njegove hladnoće, ali je, što te možda iznenačuje, moja pamet bolja od njegove.

Kraljeviću se poče vraćati hrabrost.

- Mislim da si ti najsjajniji stvor na svijetu.

- Komu fakat taj od ročenja jasan nije, taj bogme ne razlikuje popa od popadije - hvalisavo će Svevid. - Zatim se smrknu. - Sada još imamo samo devedeset i osam sati za pronalaženje dragulja.

- Rekao si da imaš još planova - podsjeti ga kraljević.

- Kakvih planova? - upita Svevid. - Nisi rekao kakvih - odgovori Zoro. Svevid

zažmiri i pljesne rukama. - Postoji jedan potonuli brod s blagom, ne

više od četrdeset sati odavde - reče. - Ali, kad bolje razmislim, Vojvoda je pretražio brod i opljačkao dragulje.

- Toliko o tomu - uzdahnu Zoro. Svevid ponovno razmisli.

- Kad bi padala tuča - reče - i kad bismo je mogli natopiti krvlju, možda bi se pretvorila u rubine.

- Nema tuče - reče Zoro. Svevid uzdahnu. - Toliko o tomu. - Zadatak je težak - reče Zoro - i ne može

se izvršiti. - Ja umijem učiniti mnogo toga što je

nemoguće učiniti - reče Svevid. - Umijem naći predmet koji ne vidim i vidjeti predmet koji ne umijem naći. Prvo je vrijeme, drugi mrlja pred mojim očima. Umijem osjetiti predmet koji ne mogu dodirnuti i dodirnuti predmet koji ne

umijem osjetiti. Prvo je tuga i jad, drugi tvoje srce. Što bi ti bez mene? Kaži "ništa".

- Ništa - reče kraljević. - Tako je. Znači, bespomoćan si i ja ću ti

pomoći. Rekao sam da imam i drugi plan; upravo sam ga se sjetio. Na ovom otoku živi neka žena kojoj je otprilike osamdeset i osam godina, obdarena najneobičnijim od svih darova. Kada plače, što misliš da roni?

- Suze - reče Zoro. - Dragulje - reče Svevid. Kraljević se

zabulji u nj. - Ali to je odveć čudesno a da bi bilo

istina. - Ne vidim zbog čega - spokojno će Svevid.

- Čak i najobičnija školjka pravi bisere a da pri tom ne upotrebljava ni oči, ni ruke, ni bilo kakav alat; a biseri su dragulji. Školjku naprosto čvakneš i žvakneš, a žena je ipak žena.

Kraljević se sjeti Neuma i u jabučici osjeti nekakvu zimicu.

- Gdje prebiva ta čudesna žena? - upita. Starac zastenja.

- Preko brda, preko rijeka, stazom groma i oluje, u kolibi visokoj il dubokoj - nikad ne mogu zapamtiti kakvoj - ne može se vidjeti golim okom. - On ustade. - Valja nam krenuti - reče. - Trebat će nam devedeset sati, nešto više ili manje, za odlazak i povratak. Idemo ovuda ili onuda. Odluči se.

- Ali kako? - upita kraljević.

- Imaš jednu ružu - podsjeti ga Svevid. - Uzmi je u ruku. - Princ izvadi ružu i držaše je u ruci, a njezina se stabljika polako okrenu i stade. - Ovuda - viknu Svevid i oni se uputiše u smjeru što ga je pokazala ružina stabljika. - Ispričat ću ti priču o Jagi - reče Svevid.

Kada je Jagi bilo jedanaest godina, započe on, jednoga je dana berući u šumi trešnje i sunovrate naišla na dobrog kralja Alana od Tule, koji se uhvatio u vučju stupicu. - Plači zbog mene, djevojko - reče joj kralj - jer ovakav, s nogom u stupici, izazivam smijeh i porugu. Nisam više moćnik jer sam izgubio moć. Pucketanjem prstiju ili pljeskom ruku često sam mijenjao ljudske sudbine, ali sada ne mogu osloboditi vlastitu nogu iz ove stupice.

- Nemam vremena za suze - reče djevojka. Poznavala je tajnu te stupice i upravo je htjela osloboditi uhvaćenu nogu, kadli se neki seljak s obližnjeg imanja poče smijati. Kralj baci prokletstvo na njega i njegovu ženu i pretvori ih u skakavce, stvorenja koja izgledaju kao da su im noge uhvaćene u stupicu čak i kada nisu.

- Gle, djevojka mi je oslobodila nogu- kliknu kralj vidjevši da je to učinjeno - ali je posve drvena, kao da je nečija tuča, a ne moja vlastita. - Djevojka mu je skinula cipelu i trljala nogu sve dok nije nestalo ukočenosti i kralj ponovno mogao čvrsto stajati. Zbog njezine uslužnosti zahvalni joj je kralj darovao moć da umjesto suza roni dragulje. Kad su ljudi doznali

za neobičan dar kojim je kralj obdario Jagu, počeli su dolaziti sa svih strana, noću i danju, po žezi i studeni, ne bi li je rastužili. Nije se dogodila nijedna nesreća a da ona nije za nju čula i plakala. Ljudi su dolazili s bolom u duši, a odlazili s biserima i rubinima. Putovi su bili popločeni biserima, a rijekama su tekli rubini. Na ulici su se djeca igrala sa safirima, a psi su glodali opale. Svaki puran imao je najmanje devet dijamanata u želucu, a jedan, zaklan na Dan Velikih Žderonja, imao ih je trideset i osam. Porasla je cijena kamena i šljunka, a cijena dragulja osjetno pala; naposljetku su sve one koji su tjerali Jagu da plače bacali u tamnicu, a bogme i vješali. Jednoga su dana, na kraljevu zapovijed, svi dragulji rastopljeni na ognju strahotnom. - Sam ću je jedanput godišnje navoditi na plač - odredio je kralj - te će od sada pritjecanje dragulja biti svedeno u razumne granice; osigurat će se smisao i ravnomjernost. - Ali, jao i pomagaj, djevojka se više nije mogla rasplakati ni zbog kakve priče o tragedijama ili patnjama. Ostavljale su je hladnom gospe koje su proždrli zmajevi, slomljena srca, izgubljena djeca, uskraćene ljubavi. Nikad nije zaplakala, ni danju ni noću, ni po žezi ni po studeni. Navršila je šesnaestu godinu, zatim dvadeset i šestu, trideset i četvrtu, četrdeset i treću, sve do pedeset i sedme - a sada, u osamdeset i osmoj, čeka tebe i mene. Nadam se - nastavi Svevid - da je ovo istina. Ja, znaš, izmišljam stvari.

Mladi kraljević uzdahnu i reče: - Znam. Ali, ako Jaga više ne plače, zbog

čega bi onda plakala baš za tebe i mene? Svevid razmisli. - Osjećam da je ona slaba i nemoćna.

Vjerujem da je tužna i žalosna. Nadam se da nije mrtva ili na umoru. Smislit ću neku vrlo tužnu priču. Nešto o velikoj žalosti i velikoj samoći. Izvadi ružu, mislim da smo zalutali.

Zapleli su se u trnjiku, a drveće u šumi u koju su ušli bilo je visoko i debelo. Trnje je počelo derati kraljevićevu odjeću. Sijevale su munje i tutnjali gromovi; sve su staze naprosto nestale. Kraljević izvadi ružu i držaše je u ruci. Stabljika se poče okretati i pokaza u jednom smjeru.

- Idemo onuda - reče Svevid. - Ondje je svjetlije. - Našao je usku stazu koja je vodila pravo naprijed. Hodajući stazom - Svevid prvi, a kraljević za njim - susretoše nekog kicoša čija je odjeća visjela u dronjcima.

- Ispričao sam Jagi sve svoje priče - reče im - ali Jaga više ne plače. Pričao sam joj o ljubavnicima što nestaju u travnju. Pričao sam joj o djevama što umiru u lipnju. Pričao sam joj o kraljevićima što su hrana guskama. Čak sam joj ispričao kako sam bez svoje najmlače nećakinje ostao.

- To je tužno - reče Svevid - i postaje sve tužnije.

- Put je dug - reče kicoš u dronjcima - i postaje sve duži. Put ide neprestance uzbrdo, čak i dalje. Želim vam sreću - završi. - Trebat će vam. - Zatim nestade u trnjiku.

Jedinu svjetlost u šumi pružale su munje; kada bi koja bljesnula, motrili su ružu i hodali u smjeru što ga je pokazivala. Na taj su način stigli, drugoga dana, u jednu dolinu. Ondje im se približi neki dokonjak, sav poderan.

- Ispričao sam Jagi sve svoje priče - reče im - ali Jaga više ne plače. Pričao sam joj o ljubavnicima što su nestali na morima i utopili se u vodoskocima. Pričao sam joj o djeci što su se izgubila po šumama i gorama. Nije zaplakala. Put je mračan, a postaje sve mračniji. Koliba je visoko, čak i više. Želim vam sreću. Ona ne postoji. - I nestade u trnjiku.

Guštik i trnjik postajahu sve gušći i trnovitiji uz cvrčanje cvrčaka na čvornovitim čvorištima. Malo dalje čuo se bučan kreket kreketuša, zelenih i živahnih na svojim lopočima. S neba je dopiralo zujanje muha; putnici preskočiše preko ovce koja je blejeći gacala po usnulorn potoku, u kojemu su se praćakale hitre zmije i šaptale griješne tajne.

Jedna kometa prohuji nebopi i pri njezinoj svjetlosti oni ugledaše Jaginu kolibu, visoko na Jaginom brijegu.

- Ako je umrla, u kolibi su možda nepoznati ljudi - reče Svevid.

- Koliko nam je sati preostalo? - upita kraljević.

- Ako je uspijemo rasplakati za jedan sat - odgovori Svevid - taman ćemo dospjeti.

- Nadam se da je živa i tužna - reče kraljević.

- Osjećam da je umrla - uzdahnu Svevid. - Osjećam to u želucu. Radije me ponesi. Umoran sam.

Zoro od Zoroa ga podiže i ponese. Šesto poglavlje Na Jaginu brijegu vladala je studen; šiljci

zvijezda uzorali su po njemu svježe brazde. Neki se seljak u purpurnom radnom odijelu šuljao i bacao sjeme po brazdama iz kojih se dizao dim. U zraku je, pomisli Svevid, nekakav miris, pomalo nalik na Vječnost ali izmiješan s nečim slabim i manje trajnim, zacijelo mirisom kakva cvijeta.

- Nema svjetla na njezinom prozoru - reče Svevid - a sve je mračnije.

- Nema dima u njezinom dimnjaku - reče kraljević - a sve je hladnije.

Svevid glasno uzdahnu. - Najviše me zabrinjava ova paučina na

vratima koja se proteže od šarki do zasuna. Mladi kraljević osjeti nekakvu prazninu u

želucu.

- Pokucaj na vrata - reče Svevid; glas mu bijaše tako visok da je podrhtavao. Prekrižio je prste i tako ih držao. Zoro pokuca. Nitko se nije javljao.

- Pokucaj opet - viknu Svevid i kraljević Zoro ponovno pokuca.

Jaga bijaše ondje. Pojavila se na vratima i zagledala u njih, ni mrtva ni na umoru, a očito ne starija od trideset i devet godina. Svevid je, što se starcima često dogača, bio precijenio njezinu dob za pedeset godina.

- Plači za nas - viknu Svevid - inače se ovaj kraljević nikada neće vjenčati sa svojom kraljevnom.

- Nemam više suza - reče Jaga. - Nekoć sam plakala kada bi kasnili brodovi ili presušili potoci, kada bi mandarinke postale prezrele ili ovcama nešto palo u oči.

Više ne plačem. - Jagine oči bijahu suhe poput pustinje, a usta kao da ih je tko klesao iz kamena. - Otpravila sam tisuće ljudi bez dragulja sa svog praga. - Učite - pozva ih. - Više ne plačem.

Jagina soba bijaše mračna, osim stola i stolice, u jednom kutu stajaše nešto nalik na škrinju od hrastovine s mjedenim okovima. Svevid se nasmiješi, zatim navuče žalostan izraz i reče:

- Od mojih bi priča i krvnik zaplakao, a oko svakog čudovišta orosilo bi se od tuge. Od

mojih bi priča zmaju miran sanak presahnuo, a čak bi i Neum uzdahnuo.

Pri spomenu Neuma, Jagina kosa istoga trena posivje.

- Nekoć sam plakala kad su se djevojke udavale pod vrbama u travnju. Danas ne plačem ni kada ih pokapaju, makar to bilo i usred lipnja.

- Imaš osjećaje kao riba - razdraženo će Svevid. Onda sjedne na pod i ispriča o kraljevnama što ginu, stvarima što minu i dječici ubogoj koju zlotvori tjeraju u nigdinu.

- Nemam suza - Jaga će nato. Svevid zatim opisa brojna nedjela

biljoždera, mesoždera, ljudoždera, sveždera i ostalih ždera.

- Ja više ne plačem - uzvrati Jaga. - Ali, Jago - zavapi Svevid - kraljevna

Saralinda neće moći poći za ovoga momka sve dok on ne položi tisuću dragulja na stanoviti stol!

- Rado bih plakala za Saralindu - uzdahnu Jaga - kad bih mogla!

Kraljević je odšetao do škrinje od hrastovine. Čvrsto je uhvatio poklopac i podigao. Istoga trena sobu ispuni sjaj obasjavši i najmračnije kutove. U škrinji bijaše najmanje deset tisuća dragulja, upravo onakvih kakve je htio imati Vojvoda - iskričavi dijamanti, plameni rubini, sjajni safiri, jarki smaragdi. Svevid i kraljević upitno pogledaše Jagu.

- To su dragulji smijeha - objasni Jaga. - Kad sam se probudila, ima tomu dva tjedna, našla sam ih u postelji. U snu sam se nečemu smijala do suza. - Svevid zagrabi punu šaku dragulja, zatim još jednu, uz krikove oduševljenja. - Vrati ih na mjesto - reče Jaga. - Moraš, naime, znati nešto o draguljima smijeha. Oni se nakon dva tjedna uvijek pretvaraju u suze. Najljepše takve dragulje stavila sam u ovu škrinju prije točno dva tjedna.

U tom trenu, njima na očigled, sjaj dragulja potamnje i uminu. Dijamanti iščezoše, smaragdi nestadoše; svi dragulji Jagina smijeha u hipu se pretvoriše u suze, uz jedva čujan zvuk, nalik uzdahu. U škrinji ostade tek prozirna tekućina koja im se cerila i namigivala.

- Moraš se sjetiti - viknu Svevid. - Moraš se sjetiti čemu si se nasmijala u snu.

Jagine oči bijahu prazne. - Ne znam, jer to se dogodilo prije dva

tjedna. - Misli! - reče Svevid. - Misli! - reče Zoro od Zoroa. Jaga nabra

čelo i reče: - Nikad ne pamtim snove. Svevid prekriži ruke na lečima i zamisli se. - Koliko se sjećam - reče - dragulji tuge

traju vječno. Takvom je moći tebe obdario dobri kralj Alan. Usput, što je on tada radio tako daleko od Tule?

- Lovio - reče Jaga. - I to, sjećam se, vukove.

Svevid se namrgodi. - Ja sam, na svoj način, čovjek logike. Što

se onoga dana dogodilo i navelo ga da više cijeni tugu negoli smijeh? Zašto su se ovi dragulji nakon dva tjedna pretvorili u suze?

- Naišao je nekakav seljak s obližnjeg imanja i smijao se - Jaga če. - "Kad bolje razmislim", tako je rekao dobri kralj, "ima nekih izmjena koje se tiču dara što sam ti ga upravo dao. Dragulji tuge neka traju zauvijek, al' draguljima smijeha neka je kratak vijek!"

Svevid zastenja. - Ako išta na svijetu mrzim - reče - mrzim

izmjene. - Odjednom mu se oči zacakliše i on pljesnu rukama. - E pa, natjerat ču je da se smije do suza!

I ispriča smiješne priče o stvarima što postoje sada i što postojahu nekoć - ali Jagine oči ostadoše suhe poput suhe drenovine a usta tvrda poput kremena.

- Ne smijem se ničemu što je postojalo nekoć ili sada - reče ona.

Svevid se osmjehnu. - Onda ćemo smisliti stvari koje će

postojati, a nema ih sada niti ih je bilo. Već ću ja nešto smisliti. - Mislio je i smislio.

Zmaj je jedan bio ljut Jer mu plamen bješe žut, A ne crven ili modar. Zato više ne bje bodar, U sjetu je tešku pao i u fratre otišao.

Jaga se smijala do suza; niz njezine obraze skotrljalo se sedam ahata i zazveckalo na tlu.

- Ona plače poludrago kamenje! - zakuka Svevitl. Pokušao je još jedanput.

Drugom je zmaju liječnik rekao Da čir je grdan na želucu stekao. Zmaj je na to ljuto zakukao: Ostavit mi valja slasnu čovjetinu i od sada žderat djetelinu.

Jaga se smijala do suza; niz njezine obraze skotrljalo se sedam briljanata i zazveckalo na tlu.

- Granati! - zastenja Svevid. - Sada pak plače lažni nakit!

Zatim se u pripovijedanju smiješnih priča okušao kraljević, ali njegovi napori bijahu nagračeni tek kišom turmalina, jednim krisoberilom i poplavom bisera.

- Vojvoda mrzi bisere - zaječa Svevid. - Misli da ih prave ribe.

U sobi se sve više smrkavalo te se jedva moglo vidjeti. Nestalo je mjesečine i svjetlosti zvijezda. Stajali su ondje, nepomični poput kipova. Svevid se nakašljavao. Kraljević je prekrižio ruke, zatim ih spustio, onda opet prekrižio. Odjednom, bez povoda i bez rime, izvan vremena i ciče zime, Jaga se nasmija i nastavi smijati. Nitko nije izgovorio riječi, nitko nije ispričao priču. Možda je to prouzročio huk sove. Možda puzanje puža. Tek, Jaga se smijala i smijala, a dragulji su joj cakleći se klizili niz obraze i iskrili se na tlu, sve dok se koliba nije

do gležnjeva napunila dijamantima i rubinima. Svevid izbroji jednu tisuću i spremi u baršunastu vreću koju je donio sa sobom.

- Volio bih da se nasmijala nečemu što sam ja rekao - uzdahnu.

Zoro od Zoroa dodirnu Jagi ruku. - Neka ti, s božjom pomoći, zimi bude

toplo a ljeti svježe - zaželje joj. - Zbogom - reče Svevid - i hvala. Jaga se neprekidno smijala; safiri su

blještali na tlu i osvjetljavali Svevidu put do vrata.

- Koliko nam sati preostaje? - viknu kraljević. Jaga je sjedila na škrinji i neprestance se smijala.

- Samo četrdeset, rekao bih - napokon će Svevid - ali je cijelim putom nizbrdica.

Izišli su u noć bez mjesečine i u mraku zvjerali oko sebe.

- Mislim da je ovo put - reče Svevid i oni se uputiše tuda, bio put ili ne bio.

- A što ćemo sa satovima? - upita Zoro. Svevid žalostivo uzdahnu.

- To je drugi problem za drugu prigodu. U kolibi je meču draguljima zasjalo nešto

crveno i veće od rubina. Jaga posegnu za tim. - Ruža - reče. - Mora da im je ispala.

Sedmo poglavlje U sobi od crne hrastovine na zidovima su

sjale i pucketale žute zublje; njihov je plamen grijao koplja i štitove. Vojvodine su se rukavice iskrile.

- Koje je doba noći? - hrapavo će Vojvoda. - Mjesec je zašao - odgovori Dugo Uho. -

Nisam čuo satove. - Nikad ih nećeš čuti! - riknu Vojvoda. -

Ubio sam vrijeme u ovom zamku prije mnogo studenih i snježnih godina.

Dugo Uho se bezizražajno zagleda u nj; činilo se kao na nešto žvače.

- Ovdje se vrijeme smrzlo. Netko je ostavio otvorene prozore.

- Tlja! - Vojvoda sjede za donji kraj stola, zatim ponovno ustade i poče šepati amo-tamo. - Vrijeme je na ovom podu iskrvarilo sate i minute. Vidio sam vlastitim očima. - Dugo Uho je žvakao dalje. S onu stranu gotskih prozora tutnjali su gromovi. Neka sova proletjela je kraj zamka.

- Dragulji ne postoje - zaurla Vojvoda. - Morat će mi donijeti šljunak iz mora ili liskun s kakve livade.

- Zatim prasnu u onaj svoj grozan smijeh. - Koje je doba noći? - ponovno upita.

- Brojio sam vrijeme - reče Dugo Uho - i čini se da im preostaje otprilike četrdeset minuta.

- Nikad neće uspjeti! - vrisnu hladni Vojvoda. - Nadam se da su se utopili, da su slomili noge ili zalutali.

- Približi se Dugom Uhu tako da im se nosovi gotovo dodirnuše. - Kamo su otišli? - šapnu promuklim glasom.

Dugo Uho ustuknu sedam koraka. - Prije otprilike sedam sati susreo sam

nekog kicoša - reče. - Mimoišli su se s njim na putu prema Ja-ginom brijegu. Sjećate li se Jage, jeste li pomislili na nju?

Od Vojvodina grohota zatresoše se štitovi. - Jaga više ne plače - on će. - Jaga nema

suza. Nije zaplakala čak ni kada je čula o djeci zatvorenoj u mom tornju.

- Meni je to bilo odvratno - izjavi Dugo Uho.

- A meni se svičalo - reče Vojvoda. - Nema tog djeteta koje smije spavati u mojim kamelijama. - On ponovno poče šepati po sobi i zabulji se u noć. - Gdje je Prisluško? - upita.

- Slijedio ih je - odgovori Dugo Uho - Svevida i kraljevića.

- Nemam povjerenja u njega - progunča Vojvoda. - Volim uhodu koga mogu vidjeti. Oko sebe moram imati vidljive ljude. - Zatim viknu: - Prisluško! Prisluško! - prema stepenicama i kroz

prozor, ali se nitko ne javi. - Hladno mi je - zakrešta.

- Uvijek vam je hladno. - Još mi je hladnije - zareza Vojvoda. - I da

mi nikad nisi govorio o onomu što mi je uvijek! - Izvukao je mač i njime probadao zrak i tišinu. - Nedostaje mi Nečujko.

- Njime ste nahranili guske - reče Dugo Uho. - Činilo se da im prija.

- Šuti! Šta je ono? - Kako je zvučalo? - Kao da se kraljevići šuljaju uza stube,

kao da Saralinda odlazi. - Vojvoda došepa do željeznih stuba i ponovno probode zrak i tišinu. - Kakav je on na dodir? Jesi li ga kada pipnuo?

- Prisluško? Visok je metar i pol - odgovori Dugo Uho. - Ima bradu i na glavi nešto što ne umijem opisati.

- Svevid! - ciknu Vojvoda. - Opipao si Svevida! Njega sam unajmio za uhodu, a pojma nisam imao!

Jedna grimizna lopta sa zlatnim zvijezdama doskakuta željeznim stubama, namigujući i žmirkajući poput golog djeteta koje pozdravlja svećenike.

- Kakva je ovo bezobraština? - okosi se Vojvoda.

- Što je ovo? - Lopta - reče Dugo Uho. - To vidim! - vrisnu Vojvoda. - Ali čemu?

Što znači njezina sablasna pojava?

- Meni izgleda - reče Dugo Uho - baš poput lopte kojom su se Svevid i ona djeca običavali igrati.

- Onda su na njegovoj strani! - Vojvodu zamalo da nije udarila kap. - Njihovi su duhovi na njegovoj strani!

- On ima mnogo prijatelja - reče Dugo Uho.

- Tišina! - zaurla Vojvoda. - On ne razlikuje mrtvo od umirućeg, ono gdje je bio od onoga kamo ide, satova koji otkucavaju od satova koji šute.

- Da mi je znati zbog čega mi se čini da razlikuje?

- Uhoda prestade žvakati. Nešto što je nalikovalo nečem nevičenom doskakuta niza stube i protrča kroz sobu.

- Što je sad ovo? - Vojvoda je problijedio. - Nemam pojma što jest - reče Dugo Uho -

ali svakako nešto dosad nevičeno. Vojvodine ruke u rukavicama zadrhtaše i

zatreperiše. - Sve njih pobacat ću Neumu i guskama!

Zatvorit ću ih u tamnicu s Bezglavim! - Pri spomenu Neuma baršunasta maska Dugog Uha posivje. Vojvodino se oko prevrnu u svojoj šupljini. - Sve ću ih posmicati! - zalaja. - Tu dušicu i njezina prosca, onog škiljavog klauna! Čuješ li?

- Čujem - otpovrnu Dugo Uho - ali postoje pravila i obredi, stariji negoli zvuk zvona i planinski snijeg.

- Nastavi - tiho će Vojvoda gledajući stube. - Morate dopustiti da istekne njihov rok,

da se vrate i pokrenu satove u zamku tako da otkucaju pet sati.

- Satovi u zamku su ubijeni - reče Vojvoda. - Vlastitim sam rukama ubio vrijeme jednog snježnog jutra. Još se uvijek vide smeče mrlje na mom rukavu, gdje su sekunde iskrvarile i umrle. - Nasmija se. - I što još? - upita.

- Znate jednako dobro kao ja - reče Dugo Uho. - Kraljević mora imati vremena i mogućnosti da položi na onaj stol tisuću dragulja.

- I što ako položi? - Tada dobiva ruku kraljevne Saralinde. - Jedinu toplu ruku u zamku - Vojvoda će.

- Tko gubi Saralindu, gubi vatru. Time mislim na vatru zalazećeg sunca, a ne hladan i neveseo plamen dragulja. Njezine su oči svijeće što gore u kapelici. Njezina su stopala poput dviju golubica. A prsti joj cvatu na grudima poput cvijeća.

- Ovako se baš ne govori o nećakinjama - dobaci Dugo Uho.

- Nije ona moja nećakinja! Ukrao sam je! - povika Vojvoda. - Ukrao sam je iz nekog

kraljevskog zamka! Još imam ožiljke na rukama gdje me je ugrizla.

- Kraljica? - Kraljevna - riknu Vojvoda. - Koji je to kralj bio? - upita Dugo Uho.

Gospodar ga osinu mrkim pogledom. - Nikad nisam doznao - promrsi. - Moj se

brod u oluji nasukao na neki otok. Nije bilo ni mjeseca ni zvijezda. Nikakva svjetlost nije gorjela u onom zamku.

- Pa kako ste onda mogli naći kraljevnu? - začudi se Dugo Uho.

- Zračila je svjetlošću. Sjala je poput zvijezda na grudima svoje majke. Shvatio sam da taj sjaj moram imati u svom zamku. Namjeravam je ovdje držati sve dok ne navrši dvadeset i jednu godinu. Toga ću se dana njome oženiti - a taj je dan sutra!

- Zašto to niste učinili već ranije? - upita Dugo Uho. - Ovaj je zamak vaše carstvo.

Vojvoda se osmjehnu i pokaza gornje zube. - Jer se ispostavilo da je njezina dadilja

vještica koja je na mene bacila jednu čaroliju. - Kako glasi ta čarolija? - upita Dugo Uho. - Ne mogu se oženiti Saralindom sve dok

ne navrši dvadeset i jednu godinu, a taj je dan sutra.

- To ste već jednom rekli. - Moram je čuvati u jednoj odaji gdje je

zaštićena od mene. To sam učinio. - Taj mi se dio sviña - reče Dugo Uho.

- Meni je odvratan - zareža Vojvoda. - Moram svakom kraljeviću osigurati pravo da zatraži njezinu ruku. I to sam činio. - On sjede za stol.

- U toj vrsti čarolija - reče Dugo Uho žvačući - uvijek se nače nekakva kvaka s pomoću koje onaj pravi i savršeni kraljević može dobiti njezinu ruku unatoč ma kakvom zadatku što mu ga zadate. Kako je vještica formulirala taj dio?

- Ovako. "Nju može spasiti a tebe uništiti samo kraljević čije ime počinje i ne počinje s X." A kraljević čije ime počinje i ne počinje s X ne postoji!

Dugom Uhu skliznu maska s lica i on je namjesti, ali prije toga Vojvoda ugleda osmijeh u njegovim očima.

- Taj je kraljević Zoro od Zoroa - reče Dugo Uho - ali na vaš užas i gačenje, on se nekoć predstavljao kao minstrel. Tada se i zvao i nije zvao Xingu. To je kraljević čije ime počinje i ne počinje s X.

Vojvodin mač zadrhta. - Meni nitko ništa ne govori - promrmlja

za sebe. Niza stube doskakuta druga lopta, crna s grimiznim sovama. Hladni je Vojvoda gledao kako se kotrlja po podu.

- Kakva je pak ovo bezobraština? - povika. Dugo Uho priče stubama i osluhnu, zatim se vrati i reče: - Netko je gore.

- Netko je gore.

- Djeca! - zakrešta Vojvoda. - Djeca su mrtva - reče Dugo Uho - a zvuk

što sam čuo proizvele su žive noge. - Koliko im još preostaje vremena? - viknu

Vojvoda. - Pola sata, rekao bih - odgovori Dugo

Uho. - Rasporit ću ih mačem pa će vidjeti što

znači poigravati se sa mnom! - Vojvoda krenu prema stubama i zastade. - Gore su, svi. Pozovi oklopnike! - zalaja na Dugo Uho.

- Oklopnici čuvaju satove. Sami ste tako htjeli. Ima jedanaest oklopnika i svaki čuva jedan sat. Vi i ja čuvamo ove. - Dugo Uho pokaza dva sata na zidu. - Sami ste tako htjeli.

- Pozovi oklopnike - ponovi Vojvoda te njegov sluga pozva oklopnike. Dotutnjali su u sobu poput lokomotiva. Vojvoda šepajući krenu uza stube, uz svjetlucanje izvučenog mača. - Za mnom! - riknu. - Sada je na redu druga igra! Ubit ću Svevida i kraljevića i oženiti se Saralindom! - Oklopnici zatutnjaše stubama poput lokomotiva. Dugo Uho se osmjehnu, nastavi žvakati i krenu za njima.

Soba od crne hrastovine bijaše prazna punih sedam sekunda. Tada se u jednom zidu otvoriše tajna vrata. U sobu se ušulja Svevid, a za njim kraljevna Saralinda. Ruke mu bijahu oguljene i krvave od penjanja po lozi do Saralindine odaje.

- Kako ste mogli u mraku naći zamak bez moje ruže? - upita ona. - Vojvoda mi nije dopustio da zapalim zublju.

- Na svom ste prozoru sjali poput zvijezde te smo izdaleka mogli vidjeti zamak - reče Svevid. - Naše se vrijeme sada broji minutama. Pokrenite satove!

- Ne mogu pokrenuti satove - uzdahnu kraljevna. Oni začuše zvuk borbe negdje visoko iznad sebe.

- On se bori s trinaestoricom - povika ona - a to je teško!

- Mi se borimo s trinaest satova - uzvrati Svevid - a to je još teže! Pokrenite satove!

- Kako mogu pokrenuti satove? - zavapi kraljevna.

- U vašoj je ruci više topline negoli hladnoće u snijegu - reče Svevid. - Dodirnite prvi sat! - Kraljevna dodirnu sat. Ništa se nije dogodilo. - Još jedanput! - Saralinda ponovno dodirnu sat i ponovno se ne dogodi ništa.

- Propali smo - ustvrdi Svevid ne okolišajući, a Sa-ralindino se srce ukoči.

- Upotrijebite čarolije! - viknu ona. - Ne mogu se pouzdati ni u kakvu čaroliju

- za-stenje Svevid. - Pokušajte s drugim satom! Kraljevna pokuša pokrenuti drugi sat.

Ništa se nije dogodilo. - Onda upotrijebite logiku! - zaplaka

Saralinda. Kroz tajna vrata čuli su kako oklopnici potiskuju Zoroa i približavaju se.

- Da vidimo - poče Svevid. - Ako možete dodirnuti satove i ne pokrenuti ih, onda ih možete pokrenuti a da ih ne dodirnete. To je, koliko ja znam i poznajem, logika. Držite ruku na ovoj udaljenosti! Ne tako daleko. Bliže! Sada malo dalje. Maaaalo dalje. Tako! Mislim da je to to! Ne mičite se!

Ukočeni mehanizam sata poče se kretati. Začuše jedan "tik!" i zatim tiktakanje. Kraljevna Saralinda lebdjela je od sobe do sobe poput vjetra u djetelini i držala ruku na potrebnoj udaljenosti od satova. Nešto nalik strvinaru raširilo je krila i odletjelo iz zamka.

- To bježi Nekoć - reče Svevid. - Došlo je Sada - veselo će Saralinda. U dvorištu je granula zora kakva nikad do

tada nije granula. Oglasio se pijetao koji nikad do tada nije kukurikao. Jutarnja je svjetlost natopila prozore, a u hodniku zamka hladni Vojvoda zaječa: - Čujem zvuk vremena. A ipak sam ga ubio i njegovom bradom obrisao svoj krvavi mač! - Mislio je da je Zoro od Zoroa umaknuo oklopnicima. Neprestance je mačem udarao po tami i jedanput opalio po vlastitom koljenu - misleći da je to Svevid. - Iziñi, bijedna huljo! - povika Vojvoda. - Ovamo, Zoro od Zoroa!

- Nema ga - reče uhoda. Začuše divlji zveket mačeva.

- Imaju ga! - kreštavo će Vojvoda. - Jedanaest na jednoga!

- Možda ste čuli za Galahada*( Galahad - junak iz legende o vitezovima Okruglog stola) - reče Dugo Uho - koji je imao snagu desetorice.

- Što znači da još uvijek ostaje jedan koji će ga dokrajčiti - zaurla Vojvoda. - Pouzdajem se u Drobilicu, najjačega od svih mojih oklopnika, najboljeg mačevaoca na svijetu, osim jednoga. Neki nepoznati kraljević pobijedio ga je prije godinu dana na nekakvom otoku. To ne može nitko drugi.

- Taj nepoznati kraljević bio je Zoro od Zoroa - obavijesti ga Dugo Uho.

- U tom slučaju, sam ću ga ubiti! - Vojvodin je glas odzvanjao u tami i odbijao se od tajnog stubišta.

- Krvavom rukom koja sada drži tvoju ubio sam vrijeme, a vrijeme je veće negoli Zoro od Zoroa!

Dugo Uho opet poče žvakati. - Nema tog smrtnika koji može umoriti

vrijeme - spokojno će on - a čak kad bi i mogao, postoji nešto drugo: sat u djevojačkom srcu koji otkucava sate mladosti i ljubavi, koji razlikuje labuda što leti na jug od snijega usred zime i ljetno poslijepodne od doba u kojemu cvatu tulipani.

- Smučilo mi se od tvog pekmezastog brbljanja - zareza Vojvoda. - Jezik ti je čisti šećer! Ja ću probosti tog odrpanog kraljevića ako je to Drobilica propustio. Kad bi se ovdje vidjelo, pokazao bih ti smeče mrlje na mom

rukavu, gdje su iskrvarile i umrle sekunde. Ubio sam vrijeme u ovim tmurnim odajama i krvavu oštricu obrisao ...

- Ah, zavežite - prekide ga Dugo Uho. - Vi ste najgora hulja na svijetu. Oduvijek vam to želim reći i drago mi je što napokon imam priliku.

- Tišina! - vrisnu Vojvoda. - Gdje se nalazimo?

- Oteturali su tajnim stubištem. - Ovo su tajna vrata - reče Dugo Uho -

koja vode u sobu od hrastovine. - Otvaraj! - urliknu Vojvoda i čvršće

stegnu mač. Dugo Uho poče pipati i napokon pronačñe tajno dugme.

Osmo poglavlje Sobu od crne hrastovine obasjavale su

goruće zublje, ali je i njih nadmašivala svjetlost što je zračila iz Saralinde. Sjaj tisuće dragulja što su svjetlucali na stolu zabljesnu hladno Vojvodino oko. Otkucavanje satova zagluši ga poput zvonjave.

- Jedan! - reče Dugo Uho. - Dva! - viknu Zoro od Zoroa. - Tri! - jedva čujno prošapta Vojvoda. - Četiri! - dahnu Saralinda. - Pet! - likujući vrisnu Svevid i pokaza

stol. - Zadatak je obavljen, uvjeti su ispunjeni!

Hladan Vojvodin pogled polako prošeta po sobi.

- Gdje su moji oklopnici? - zakrešta Vojvoda. - Gdje je Drobilica, najsilniji meñu njima?

- Namamio sam ih u toranj - reče Zoro - i ondje zaključao. Jedan je zavezan konopcem, a taj je Drobilica.

Vojvoda se zabulji u dragulje na stolu. - Lažni su! - progunña. - Mora da je to

obojeni šljunak! - Uzeo je jedan dragulj, uvjerio se da je pravi i vratio ga na stol.

- Zadatak je obavljen - oglasi se Dugo Uho - uvjeti su ispunjeni.

- Nije, dok ih ne izbrojim - zareza Vojvoda. - Ako nedostaje jedan jedini, sutra se ženim kraljevnom Saralindom! - Svi u sobi se ukočiše; moglo se čuti njihovo disanje.

- Ovako postupati s nećakinjom zbilja je užasno! - zgrozi se Svevid.

- Kakva nećakinja! - podrugljivo će šepavac. - Ukrao sam je jednom kralju. - Naceri se, otkrivši donje zube. - Svi imamo nekakvu manu; moja je u tome što sam zao. - Zatim sjede za stol i poče brojiti dragulje.

- Tko mi je onda otac? - viknu kraljevna. Uhodine se crne obrve podigoše.

- Mislio sam da vam je Svevid rekao, ali on, naravno, nije u stanju išta zapamtiti.

- Osobito imena kraljeva - potvrdno će Svevid.

- Vaš je otac - objavi uhoda - dobri kralj Alan od Tule.

- Znao sam to - uzdahnu Svevid - ali sam u mečuvremenu zaboravio. - Okrenu se Saralindi. - Znači, dar kojim je vaš otac obdario Jagu naposljetku je poslužio vašoj sreći!

Vojvoda diže pogled i iskezi zube. - Ta je priča odveć ljupka za moj ukus -

zareža. - Odvratna mi je. - I nastavi brojiti. - Baš je skladna - usprotivi se Dugo Uho -

i, za moj ukus, djeluje osvježujuće. - Skinuo je masku. Oči mu bijahu sjajne i vesele. - Dopustite da se predstavim - nastavi - ja sam sluga toga kralja, dobrog kralja Alana od Tule.

- O tomu nisam imao pojma - začudi se Svevid. - Pa mogao si već odavno spasiti kraljevnu!

Lice kraljeva sluge se rastuži i on reče: - Ovaj mi je dio priče mrzak; začarala me

je, naime, neka vještica. - S dužnim poštovanjem prema mami -

uzdahnu Svevid - vještice me pomalo umaraju! Vojvodin smiješak otkri njegove gornje

zube. - Ne mogu imati povjerenja čak ni u uhode

koje vidim - promrsi. Pogled mu je staklasto kružio naokolo i pao na Svevida. - Slugo sluganski! - zareza. - Bijedo najbjednija! Ti jedan Svevid na sklapanje!

- Umukni, molim te - prasnu Svevid - lupežu nad lupežima!

- Devetsto dedeveset i osam - brojio je Vojvoda.

- Devetsto devedeset i devet. - Izbrojio je sve dragulje i stavio u vreću. Na stolu nije ostao ni jedan jedini. Vojvoda osinu sve nazočne jezovito sjajnim pogledom. - Kraljevna je moja! - objavi on.

Sobu ispuni samrtan muk. Svevid problijedi i ruka mu zadrhta. Sjetio se da mu je u mraku, silazeći niz Jagin brijeg, nešto očešalo zglob, zacijelo safir ili rubin što je ispao iz vreče. - Tisuću! - zastenja Vojvoda, neizmjerno iznenañen. S njegove je lijeve rukavice otpao jedan dijamant, ali to nije vidio nitko osim Svevida. Vojvoda se uspravi i iskesi. - Što još čekate? - zaurla. Odlazite! Odete li zauvijek, ni to neće biti odveč dugo! Ne budete li se nikad vratili, i to će biti odveć skoro! - Polako se okrenu Zorou. - Kakvim si uzlovima zavezao Drobilicu? - zareza.

- Turskim uzlom - odgovori mladi kraljević. - Taj sam uzao naučio od svoje sestre.

- Gubite se! - ponovno vrisnu hladni Vojvoda i zaroni ruke u rubine. - Moji će dragulji trajati zauvijek! - zakrešta. - Svevid, koji nikad nije kikotao, sada zakikota. Velika vrata sobe od hrastovine širom se otvoriše i oni ostaviše Vojvodu kraj stola, ruku zaronjenih u dijamante.

- Tula se nalazi na polovici našega puta - reče kraljević. Stajali su pred zamkom.

- Držite, ovi će vam trebati - reče Svevid. Pruži im uzde dvaju bijelih konja. - Vaš je brod usidren u luci. Za jedan sat diže sidro.

- Brod polazi u ponoć - ispravi ga Dugo Uho.

- Ne mogu valjda sve zapamtiti - reče Svevid. - Satovi moga oca uvijek su kasnili. A manjkala mu je i moć koncentracije.

Zoro je pomogao kraljevni da se popne u sedlo. Ona baci posljednji pogled na dvorac.

- U smjeru Tule puše dobar vjetar - reče kraljević. Svevid baci posljednji pogled na kraljevnu.

- Utoplite se - preporuči im. - Jašite jedno uz drugo. Ne zaboravite smijeh. Trebat će vam čak i na blaženim otocima Zauvijek Odsad.*( Naziv tog (izmišljenog) otočja.)

- U štalama nije bilo konja - mozgaše kraljević.

- Odakle ovi bijelci? - Svevid ima mnogo prijatelja - reče Dugo

Uho. - Vjerujem da mu daju konje kada ih

treba. Ali, s druge strane, možda ih je izmislio. Kao što znate, on izmišlja stvari.

- Znam da izmišlja - uzdahnu Zoro od Zoroa. - Ti ćeš s nama u Tulu?

- Moram ostati još dva tjedna - odgovori Dugo Uho. - Tako glasi čarolija moje vještice. Za to ću vrijeme sve srediti, a takoñer odvezati Drobilicu.

Osvrnuli su se tražeći dobrog starog Svevida, ali više ga nije bilo.

- Kamo je otišao? - viknu Saralinda. - Oh - reče Dugo Uho - taj zna mjesta i

mjesta. - Odnesite mu moje pozdrave - reče

Saralinda - i ovo. - Dugo Uho uze ružu iz njezine ruke.

Dva bijela konja frkćući su njuškala snježnu izmaglicu na prohladnom zelenom proplanku što se spuštao prema luci. Lagan vjetar puhao je u smjeru Tule i, gledajući daleko prema pučini, kraljevni se Saralindi pričinilo da vidi, kao što se ljudima često pričinja, daleko sjajno žalo otočja Zauvijek Odsad.

Vi pogañate baš kao i ja (na tom svijetu mnogo toga sja) - ali uvijek sam vjerovao i uvijek ću vjerovati da je ona to otočje uistinu vidjela.

Epilog Dva tjedna kasnije Vojvoda se naslañivao

svojini draguljima u sobi od hrastovine, kadli se oni iznenada pretvoriše u suze, uz tih zvuk nalik uzdahu. Krajevi njegovih rukavica bijahu natopljeni Jaginim smijehom. On se teturajući uspravi, izvuče mač i viknu:

- Nečujko!- U dvorištu zamka šest uplašenih gusaka prestadoše loviti puževe i digoše pogled prema sobi od hrastovine.

- Kakva je ovo podvala? - uzviknu Vojvoda, gledajući s gañenjem lokvicu rastopljenih dragulja što mu se cerila sa stola. Monokl mu je pao; mačem je probadao zrak i tišinu. Nešto sušnu u sobi, nešto nalik majmunu i sjenci. Ugasiše se zublje na zidovima, dva sata stadoše, soba postade hladnija. Osjeti se vonj starih prostorija koje se nikad ne otvaraju i zvuk zečjeg pištanja.

- Doñi, ti čvak! i žvak! - urliknu Vojvoda. - Možda umiješ smrtno preplašiti hobotnice, ti grbavi okote mržnje i groma, ali ne i Vojvodu od Lijesova Zamka! - On zakikota podrugljivo. - Nakon što su se moji dragulji pretvorili u vodurinu, zbilja mi nije najveća želja živjeti osamljen i sam! Brani se, pljesniva nemani! - Neum učini čvak i žvak. Začu se prigušen krik i zatim nastade tišina.

Kad je Dugo Uho ušao u sobu držeći upaljenu svjetiljku iznad glave, ondje nije bilo nikoga. Vojvodin je mač svjetlucao na podu, a sa stola su kapali dragulji Jagina smijeha, koji ne traju zauvijek poput dragulja tuge već se nakon dva tjedna opet pretvaraju u suze. Dugo Uho stade na nešto i ono se izmače ispod njegove noge i bubnu u zid. On to podiže i prinese svjetiljci. Bijaše to mala crna lopta s grimiznim sovama. Posljednjem uhodi Vojvode od Lijesova Zamka, samom i osamljenom u turobnoj sobi, pričini se kao da iz nekakve daljine čuje zvuk nečijeg smijeha.

ČUDESNO A Tedu Gardineru i njegovim Julijama i

Patricijama s ljubavlju i ostalim dobrim riječima koje imaju A

Prvo poglavlje Veliki sat polako je s nekog tornja ispustio

dvanaest otkucaja u tminu. Olujni oblaci vukli su se nisko na obzorju, a mjeseca ne bijaše ni blizu. Jedino je sjetan zbor žaba prekidao posvemašnje bezvučje. Tada u noćnoj sanenosti iskrsnu nekakav lik, neočekivano poput reskog zvuka lovačkog roga usred uspavanke. Čovjek je ušao u krčmu kraj mora; tračak svjetlosti sijevnuo je u tami i iščezao kad su se za njim zatvorila vrata od stare hrastovine.

Pridošlica bijaše pomorac; njegova je pojava izazvala muk u krčmi. Zeleni papagaj sjedio mu je na ramenu, a niz leča visio perčin premazan katranom. Bio je bez štake, budući da je imao obje noge, a u hodu se gegao poput guske. Kad je progovorio, glas mu bijaše dubok poput gonga u grobnici.

- Zovite me Ljutmir! - urliknu te su ga gosti u krčmi zvali Ljutmirom.

Neki mršav, šutljiv čovjek za stolom u jednom mračnom kutu, u crnom plastu i sa

crnim rukavicama, migom pozva pridošlicu i ovaj mu sjede nasuprot.

- Izgledaš mi kao čovjek s kartom - prošapta čovjek u crnom.

- I jesam čovjek s kartom - hvalisavo če Ljutmir.

- To je karta jednog dalekog i samotnog otoka na kojemu je obilje dragulja, safira, smaragda i rubina. Tražim čovjeka s brodom.

- Ja sam čovjek s brodom - reče čovjek u crnom.

- I posadom koja njime upravlja? - I posadom koja njime upravlja. - Jesi li čovjek s imenom? - upita Ljutmir. - Ime mi je Crni - reče čovjek imenom

Crni. Oni pružiše ruke, jedan tešku i golu, drugi mršavu i u rukavici; u jedan poslije ponoći postignut je sporazum:

- Dvije trećine plijena dijelimo nas dvojica, preostalu trećinu dobiva posada.

Crni se nasmiješi, a kad god se smijao, vidjeli su mu se donji zubi.

- A sada, da vidim kartu - reče. Uzeo je kartu i proučavao. - Ovdje nema nikakvih križića ili drugih znakova. Svakako bi trebalo biti križića i znakova koji pokazuju gdje su sakriveni dragulji.

- Postoji još jedna karta sa znakovima i križićima, ali nikom znano nije gdje ona jest, gdje li se krije - reče Ljutmir.

- Naći ćemo tu kartu; a ako je ne načemo, naći ćemo dragulje i bez nje - izjavi Crni. Buljio je u Ljutmira kao da je on kakva slagaljka u kojoj je previše ili premalo dijelova. - Ti se ponašaš i govoriš poput čovjeka iz prošlosti. Odakle si?

Mornar se naceri: - Ne iz krajeva gdje je čvrsto tlo, druškane.

Uzet ću kartu. - Kod mene je na sigurnom - primijeti

Crni. - Bit će sigurnije raspolovimo li kartu -

reče Ljut-mir i prereza je svojom mačetom. Crni uze jednu polovicu a Ljutmir drugu.

U dva sata bijahu na palubi. - Ne mogu pročitati ime broda - reče

Ljutmir. - Kako se zove? - Eiou - odgovori Crni. - Neobično i neugodno ime - primijeti

mornar. - Pomalo zvuči kao krik noćne ptice. - Ima sve samoglasnike osim A - objasni

Crni. - Mrzim to slovo još od one noći kad je moja mama zaglavila u vratnicama. Nismo je mogli uvući pa smo je morali izbaciti na drugu stranu, to jest u more. - Protrnuo je i pogled mu otvrdnu. - Kako se zove taj otok?

- upita, otresajući pomisao na A. - Aaraa - reče Ljutmir, a Crni ponovno

protrnu.

- Odvratna li imena! - procijedi naposljetku. - Zvuči poput dva para sablasti što se naslanjaju na jedno R. Ja ipak govorim riječi u kojima ima A, tako da ih mogu ispljunuti. - Začu se nekakav krik. - Noćna ptica - šapnu Crni. - Mornari kažu da je to mama. Hajdemo dolje! Imam punu kabinu ruma.

Drugo poglavlje U svanuće se Eiou, jedara crnih poput

gavranovih krila, niti najoštrijim okom i najjačim dogledom nije više mogao vidjeti s obale. Vrijeme bijaše lijepo a plovidba duga. A onda je jednoga dana rano u zoru brod pristao u jedinoj luci dalekog i osamljenog otoka. Crni i Ljutmir izišli su na obalu, prvi potiho a potonji razmetljivo, a za njima njihovi otresiti i goropadni momci.

- Došli smo po vaše dragulje - reče Crni predstavniku mirnih otočana - s mačetama i pištoljima.

- Sa sjekirama i lopatama i toljagama - dometnu Ljutmir.

- U nas nema nikakvih dragulja - reče otočanin - osim plavetnila mora, rumenila na obrazima naših djevojaka i zelenila naših polja.

- Došli smo po vaše dragulje - ponovi Crni. - Imamo samo ahate, granate i ostalo

poludrago kamenje - objasni predstavnik.

- Poludrago kamenje, poludrago kamenje! - za-kriča papagaj.

- Postoji jedna karta - nastavi Crni - tajna karta s oznakama i križićima, na kojoj se vidi gdje su sakriveni dragulji.

- Ne znam za takvu kartu - reče predstavnik. Crni se naceri i ponovno pokaza donje zube.

- Rastavite grad na sastavne dijelove! - viknu i mornari počeše sjekirama i lopatama i toljagama rastavljati grad na sastavne dijelove; razbijali su kvake, zavirivali ispod poklopaca na kutijama, provaljivali u ormare i ostave, ali našli su jedino ahate, granate i drugo poludrago kamenje, medaljone i ljubavna pisamca, programe i izvještaje, autograme, telegrame, zapise i druge spise, ali ni drago kamenje ni bilo kakvu kartu.

- Kopajte u šumama! - naredi Crni. - Kopajte na livadama! - zapovjedi

Ljutmir. I mornari su kopali u šumama i na livadama, ali našli su jedino lastu na hrastu, mahovinu i djetelinu, mak i slak, granje i kamenjeT

- Isušite rječice! - zareza Crni. - Isušite barice! - zaurla Ljutmir. I mornari

su isušili rječice i barice, ali su našli jedino pastrve i daždevnjake, žapce i punoglavce i, u jednoj mlaki, utopljenog gavrana.

- Lastu na hrastu, lastu na hrastu! - kričao je papagaj.

Zatim se mornari sjekirama i toljagama oboriše na kule i fontane, ali njihov znoj i trud bijaše nagračen jedino kamenjem od kojega su sazidane kule i ljeskanjem vode iz fontana.

Te su noći Crni i Ljutmir sjedili za stolom u kremi i pili rum iz vrčeva za pivo.

- Moraju postojati safiri - šapne Crni. - I smaragdi i rubini - progunča Ljutmir. - Ahati i granati - zakriči papagaj. -

Ljubavna pisamca, autogrami, telegrami. Lasta na hrastu, mahovina i djetelina, gavran - jadan!

- Prekini njegovo kreštanje - uzvikne Crni - ili ću mu pritegnuti šiju tako da mu duša iziče na jezik.

- Da mu duša iziče na jezik, da mu duša iziče na jezik - zakriči papagaj.

- Ipak, drago mi je što je imenovao stvari koje smo našli - reče Crni malo kasnije. - Sve što načemo ima u svom nazivu A, i kamo god gledamo, i što god otvo rimo - ostava i ormar, šuma i livada.

- Kuća i koliba - dometne Ljutmir - rječica i barica.

Crni je buljio u svoj vrč dok je sat u krčmi otkucavao šezdeset puta.

- Mrzim stvari koje u sebi imaju A - vrisne zatim Crni. - To se odnosi na satove, na papagaje takočer. - Onda zavitla vrč prema satu i razbi ga, ali unutra bijahu samo kotačići, a ni traga rubinima, smaragdima, safirima ili karti.

- Papagaj se zove Oto - primijeti Ljutmir. - Barem je to bez A.

- Pritegni mu šiju - zakrešti papagaj. - Pritegni mu šiju.

- Niti ovdje nema A - doda Ljutmir. Crni se uspravi i tresne šakom po stolu.

- Riješit ću se ja tog A, nalazilo se ono gdje mu drago - vikne on. - Izdat ću proglas. Iz svih riječi sa A u knjigama i natpisima, A će se izbrisati ili prebojiti. Tiskat ćemo nove knjige i naslikati nove natpise bez A!

Tako je bravar postao brvr i papučar ppučr, a ljudi su izgovarajući te riječi šaptali kao urotnici. Antigona i Majka Guska stanjile su se kao probušeni baloni. Papir je postao ppir a kralj Artur krlj Rtur. Mila mala Maca izgubila je svoja A, cicamaca takočer: prva je zvučala kao šapat, a potonja poput ključa koji se uzalud okreće u brvi. Postalo je nemoguće naglas čitati "Bubamaru Amaliju" pa su roditelji odustali od čitanja djeci, a neki su odustali od čitanja kao takvog ... i potraga za draguljima se nastavila.

Onog poslijepodneva nakon noći u krčmi, dok je slovo A bivalo brisano iz knjiga i natpisa te su krve bježale od trve* tnjuri trčali za žlicm, a urar postao urr i slastičar slstičr, Crni je pbznanio nove naloge za pretres.

- Tražite u glasovirima i gitarama! - naredi Crni.

- Tražite u trubljama, fagotima i flautama! - grm-ne Ljutmir. I mornari su rovali po

glasovirima i gitarama, trubljama, fagotima i flautama, harfama i orguljama, ne nalazeći ništa, jer iz njih ionako nije izlazilo ništa osim glazbe.

Te noći u krčmi, nakon trinaestog vrča ruma, Crni zapjeva glasom gladne ptice kreštalice:

Ne želim ići ulicom strave Ni gledati stravične ljude Rado ću trknut uza stube hude Što vode do kule grde Do miša ludih i šišmiša hudih I mačaka iz kule grde, Al neću ići ulicom strave Ni gledati stravične ljude. Dok je pjevao, gosti se zagledaše u nj,

zatim ostaviše svoja pića nepopijena, platiše i šmugnuše u noć.

- Regbi da puku glas tvoj i pjev odveć se milim ne čini - primijeti Ljutmir.

- Otet ću im sve što svira a sadrži A! - zagrozi se Crni.

I tako slijedećeg jutra mornari krenuše od kuće do kuće njuškajući za glasovirima i gitarama, trubljama, fagotima i flautama, citrama i harmonikama, vibrafonima i saksofonima, lutnjama i balalajkama i svim ostalim glazbalima sa A, pa i udaraljkama. Jedan bračni par koji je običavao svirati u duetu

mandolinu i klarinetu morao se razvesti. Djeca, kojoj je češalj bio zabranjen, nisu više mogla svirati celofanom na češlju. Ostatak poslijepodneva mornari su proveli razbijajući neku bačvetinu koja je trulila na jednom pitomom proplanku, u uvjerenju da je to talambas.

- Preostali su im jedino - naslačivao se Crni - zvončići i rogovi i violončelo.

- I spineti i korneti - dometne Ljutmir - gusle, rožnice, dvojnice i slične trice.

- E, baš će im to pomoći! -obrecne se Crni. - Još ja nisam gotov sa A u glazbi, u harmoniji i kontrapunktu, što će reći u skladatelj stvu. Od sada neće imati partiture ni orkestre, notne stalke ni dirigentski štapić, a ukinut ću i dirigiranje. Neće moći izvoditi simfonije ni rapsodije, sonate ni kantate. Oduzet ću im madrigale i korale, base, alte i soprane, baritone, kontraalte i ostale muzikante. Ostat će im tek divertimento, rondo, scherzo i grosso concerto.

- Ipak zadržavaju podoknice - upozori Ljutmir. Crni nestrpljivo odmahne rukom uz opak izraz lica.

- Ne mogu se pjevati podoknice damama na prozorima ako nema okana. Neka samo cvile svoje rekvijeme! - Crnom se zacakliše oči dok je nabrajao ostale nazive sa A kojima je sučeno da nestanu: - Allegro, ada-gio, andante, grave, largo i pesante! Stihotvorci će ostati bez hrane

jer neće biti ni palme ni grane. - On zgnječi u šaci zamišljenu granu. - Raduje me što ljudi neče moči plesati ni valcer ni tango, ni sambu ni mambo. Volio bih da zažale za tim, ovi Rljani, ali bojim se da neče.

- Rljani? - upita Ljutmir. - Pa znaš da sam izbacio A iz tog

odvratnog imena Aaraa - objasni mu Crni. - Otoci sa A u nazivu malobrojni su i izrazito nemaju sreće. Recimo, Atlantidu je progutalo more. Načinio sam popis postojećih otoka, a niti u jednom nema ni sjene A. To nije bez vraga. - Izvukao je iz džepa listinu i počeo čitati bezAve otoke: - Šikoku, Kiušu, Honšu, Šoto, Seto, Gotoreto, Vis, Mljet, Iž, Krk, Novosibirski otoci, Komsomolec, Cejlon, White, Hebridi, Borneo, Portoriko . . .

- A kapetan Cook? - prekine ga Ljutmir. - Nisu li njime omastili bradu u Honoluluu?

- Domovina kapetana Cooka bila je Britanija - odvrati Crni. - Ondje je počela njegova zla kob. - I bio bi nastavio sa čitanjem popisa, da ga nije izdao glas.

Ljutmir se nije predavao; namignuvši, reče: - Izostavio si jedan. Moj prijatelj Ben

Gunn živio je ondje, ako se to uopće može nazvati životom.

- Neka ti bude taj Stevensonov otok! - zahriplje Crni.

Treće poglavlje Te su se noći u šumi potajice skupili žitelji

grada i okolice. Sazvao ih je pjesnik Mimo; za zagrijavanje je glasno pročitao, odnosno pokušao pročitati svoju netom objavljenu pjesmu Zljubljeni pod sjjem zvijezd. U toj je pjesmi, mečutim, pjesništvo umrlo zajedno sa slovom A.

- Uskoro će nam Crni i Ljutmir zabraniti da živimo u kućama, jer kuća ima A - reče Mimo.

- I u kolibama - doda kovač - jer i koliba ima A, kao i vila.

- Morat ćemo živjeti u brlogu, gnijezdu, debelu i pueblu - javi se pekar -- bez zidnih satova, stepenice bez katova, krovovi bez kuća, ključevi bez brava, noževi bez vilica i žlica, krletke bez ptica, strehe bez lastavica, bicikli bez žbica. Neće biti ognja za naše ognjište, jastuka za krevet ni brašna za kruh.

- Znači, uzet će mi brašno - zacvili pekar. - A meni zlato - oglasi se zlatar. - Meni pak nakovanj - uzdahne kovač. - A meni platno - zaplače krojač. - A meni slad - promrmlja pivar. U tom trenutku ustane čovjek imenom

Žmugl i reče: - Slad sjeda na želudac. Ali zato nam

ostaje ulje i pepermint. Triput hura za Crnog i Ljutmira, koji će nas osloboditi svih ića i pića!

- Žmugl je odvjetnik - podsjeti Mimo - pa će mu ostati njegovi klijenti i procenti.

- Ostat će mu stol i pero - reče pekar. - I crnilo i sušilo - reče zlatar. - I propisi i spisi - reče kovač. - I žigovi i trikovi - reče krojač. - I sudovi i druge trice - završi pivar. Ali

odvjetnik odmahne na sve to. - Svi čemo imati jednako malo prilika -

reče on glatko i slatko. - Svima če nam dopasti jednaka količina ničega. Mora da postoje nekakvi dragulji, inače se Crni i Ljutmir ne bi bili otisnuli na tako dalek put. Predlažem da sami pretražimo sva lovišta i skrovišta, svaki kutak i zakutak.

Tek neki se sa Žmuglom složiše, a ostali se Mirnu prikloniše.

- Moramo smisliti nekakav način da sačuvamo svoje domove - reče pjesnik. I oni posjedaše na zemlju i smišljahu sve dok mjesec nije zašao. A dok su oni tako razbijali glavu, Crni, Ljutmir i njihovi mornari razbijali su ormare, sanduke stare i orahe, ali su našli jedino ono što se obično nalazi u ormarima, starim sanducima i orasima.

Slijedećeg je jutra Mimo šetao sa svojim jazavčarom po potaracanoj ulici odakle je sav tarac bio povačen u potrazi za draguljima, kadli se stvoriše Crni i Ljutmir.

- Sada ste slični - zareži Ljutmir. - On je ps, a ti pisc, što se na isto hvata. Jer A je

izbačeno iz pasa i pjesama, iz kitica i cezura, jamba, blank verse i daktila, ottava i šesta rima.

Jazavčar pokaza zube. - Mrzim jazavčare! - odreže Crni. - Imaju

čak tri A. - Moj je psič Englez - objasni Mimo. - On

je ne samo dog, što je na engleskom "pas" nego i badger dog.

A izgovara se, kao što znate, bedzerdog i znači "jazavčar" .

- Bedzerdog! - zakriči papagaj. - Bedzerdog!

- Onda ču se riješiti svih ostalih domaćih životinja sa A! - drekne Crni i odmah izda proglas u tom smislu. Na otoku je zavladala panika jer su ljudi smjeli držati piliće i kokoši, ali ne i perad; smjeli su piti mlijeko, ali nisu smjeli držati krave; purice su bile sigurne tako dugo dok koja ne bi natrčala na kakva purana; hrčci su smjeli živjeti u zajednici tako dugo dok se koji ne bi osamio i postao hrčak, što je značilo gubitak imuniteta. Djeca su ostala bez janjadi, a seljaci bez prasadi, teladi, koza, ovaca, jaraca i magaraca.

Sporni su se slučjevi neprestance povlačili po sudnicama, odnosno sudnicm, kako su se sada nazivale. - Netko će morati svakomu razjasniti zakon, inače nitko neće znati gdje je komu mjesto - govorili su ljudi. I stoga je Crni imenovao odvjetnika Žmugla braniteljem, sucem i glavnim razjašnjivačem. - Što nejasnije

razjašnjenje, to bolje - upozorio ga je Crni. - Imaj na umu koliko mi je mrsko slovo A!

To je baš pogodovalo Žmuglovoj žmuglerskoj i, sve u svemu, lisičjoj ćudi. - Moje je načelo nerazred - tvrdio je Žmugl. - To znači obaviti razjašnjenje, a spasiti nered. - Odlučio je da seljaci smiju posjedovati krave ako ih drže u krdu i da moraju izbjegavati jata ali smiju imati kokoši. Tako su ljudima ostali mlijeko i vrhnje i sir.

- Držite kokoš i piliće podalje od jata - savjetovao je Žmugl - jer je jato ne samo jato, već, štoviše i perad.

- Nemamo graha, graška, mahuna i patlidžana - zavapile su domaćice jednog dana.

- U vrtu su, to se zna, biljke većinom bez A - okosi se Žmugl. - Mogao bih vam navesti dvadesetak - dodade šepireći se - a vi biste jednoglasno ciknule: "Hoćemo rabarbaru!" Uostalom, evo vam: kelj, zelje, luk i poriluk, peršun, celer, hren i pelin, i još bijeli luk! Ali znam ja vas žene: po glavi će vam se vrzmati zabranjeno voće: banana i ananas, jagoda, naranča i nar - a imate limun, kokos i kikiriki, i to koliko vam srce hoće! A za grepfrut ne želim ni čuti! Mrzim njegov okus i zabranio sam ga pod francuskim nazivom pamplemousse.

Drugi put neka se domaćica žalila da joj nedostaju začini:

- Gdje mi je papar i paprika,mažuran i šafran?

- Imate sol i curry, lovor, chilli, džumbir, cimet, kim i piment. Nemate, doduše, čaja, ali imate jogurt. U obzir dolazi čak i kefir.

Neka se tkalja raspitivala o sudbini slova A u tkaninama i odjeći.

- Neke su vam stvari zabranjene - priznade Žmugl - Platno, baršun, svila, koža, vuna, hlače, gaće, frak, kabanica i krinolina, marama i pelerina. Ali vam zato ostaju muslin, sukno, frotir, jeans, cic, velur, jersev i crepe de chine*( Čitaj: džins, džersi, krep de šin.), a sve to za proljeće, jesen, zimu i ljeto.

Noštromo s broda Eiou imenom Tres bijaše alergičan na maćuhice, a kormilar imenom Trus na dragoljub. Stoga Crni zaključi da je i cvijeće sa A protiv njega pa naredi mornarima da satru sve dragoljube i maćuhice po vrtovima na otoku, sve ljiljane i azaleje, tratinčice, ljubičice, visibabe, jaglace i cicamace i sve ostalo što bi moglo mirisati na A.

- Ali ja živim od karanfila i ivančica, mimoza i potočnica - požali se neki vrtlar.

- Možeš uzgajati kukurijek, koji i bolje zvuči - uputi ga Žmugl. - A imaš i smilje i bosilje i kovilje. Uostalom, križanjem sam došao do nekih vrlo uspjelih vrsta. Križanjem runolista i ždralinjaka dobije se plemenita biljka žderilist. A križanjem zečjeg brka, centaurea calcitrapa, i visibabe obične nastaje visibrk.

- To je blasfemija, hereza ili nešto slično! - vrisnuše žene.

- Niste čuli ni pola - odvrati Žmugl. - Križajući djevojačko oko i svinjski rep nastaje djevojčin rep; križajući zmijsko lišće i smrdoluč nastaje smrdolist; a pomislite kakva bi ržuća zvonjava odjekivala kad bi se križali veliki zvončić i konjski bosiljak!

Ponižene i uvriječene, žene ustadoše i napustiše sudsku dvoranu bez imalo udvornosti.

Jednoga dana Crni upita: - A zašto se zapravo ne bismo riješili svih

trava, cvjetova i općenito bilja? Jer svaka biljka u sebi ima A.

- Pomišljao sam na to - odvrati Žmugl - ali moramo poštedjeti skupne imenice kao što su hrana i roba, gospoda, vlastela i momčad sviju fela. Drvodjelji sam oduzeo metar i blanju. Još uvijek mu ostaje previše, bilo da se A piše il' ne piše. Ima klin i čekić, svrdlo, dlijeto i sječivo, strug i prislon, vreteno i brus; a kao prvo, ostaje mu svako drvo. Ali što mu sve to vrijedi, ako može napraviti stol bez stolaca, plot bez kolaca, brod bez krme, jarbola i pramca, drveni molo bez čamaca, prozorski okvir bez stakla i, eventualno, ploču za čovječe-ne-ljuti-se.

- Najradije bih izbacio svako A i tako se riješio svakoga! - Crnom se oči zakrijesiše kao par rubina. - Otpala bi anatomija i morfologija, fiziologija, fiziognomija i psihologija. Nestalo bi osoba i, uopće, bića. Ta me ideja opsjeda iz noći u noć. Jer sva su tijela prepuna A: abdomen,

pupak, šupak i glava, od svega toga hvata me strava.

Žmugl tiho zvizne. - Što se mene tiče, sagradio bih kudikamo

boljeg čovjeka od solidnije grače, i to od bujne mu kose do noge bose, a koristio bih samo E i I i U i O, i dobio bih biće to. Oko, uho, grlo, nos, zub i zglob i prst i kost, stegno, bedro, kuk i bok, jezik, nepce, tjeme, list, crijevo slijepo i debelo, srce puno rujne krvce, bubreg, filek, krvni sud i pokoji drugi ud ... - Crni posta posve žut. Žmugl, ali, skrsti ruke i nastavi bez po muke: - ... ždrijelo, bronhij, žuč i lice, rebro, rectum*( čitaj: rektum,), duodenum ...

- Tišina! - urlikne Crni. - Želio bih da više stvari ima A.

Žmugl uzdahne i reče: - Ali nema baš sve A, i tu se ne da ništa

učiniti. - Neću ih ostaviti bez larinxa*( čitaj:

larinks.), usnica i glasnih žica, ali ću ih natjerati da se pošteno oznoje prije no što izgovore riječi bez A!

I tako se jezik opasno suzio, stanjio i skvrčio dok su ljudi morali izbacivati A iz uporabe. Nije se čulo "Ha, ha!" ni "Haj!" pa ni "Dobar dan!". Kazalištima je prijetilo zatvaranje jer su komadi kao što je Ahilova baština postali besmisleni budući da je Ahil postao Hil, a baštinu su mu rasuli i prije početka predstave. Neke su izreke postale nerazumljive kao da ih

govore na nepoznatom jeziku. "Pl muh u kjmk p ostl crn" značilo je "Pala muha u kajmak pa ostala crna" - ali to su znali samo škol-nici. Izgovorene riječi postale su šištanje, mrmljanje, mumljanje i brundanje. Kad bi netko zapitao Adama Adamova kako se zove, on bi samo profrfljao "dmdmov". A Rita Anina svoje ime nije mogla izgovoriti od srama, a uz prezime je morala objašnjavati da je to ona, a ne neki grdić na Jdranu.

- Ne možemo razlikovati vrapce od vrpce - potuži se kovač na jednom tajnom sastanku.

- Niti mravca od mrvce - doda pekar. - A što je još gore - reče Mimo - strava je

postala što i strv, a krava krv!!! Moramo smjesta nešto poduzeti, inače nećemo znati što govorimo.

I bio je u pravu. Ljudi su se dovijali pa su jedni - da im ne

bude grd - grad nazivali gredom, a drugi grudom i, naravno, nisu se razumjeli. Autor romana "Supružnici žive od praštanja" čitao je svojoj životnoj družici kako "supružnici žive od prštanja" i nakon toga uskoro odustao od bavljenja književnošću.

- Zamisli, molim te - potuži se Crni jednoga dana Žmuglu. - Nakon svega što sam im učinio još uvijek se čuje smijeh.

- U smijehu nema A - podsjeti ga Žmugl. - Kao ni u hihotu, cereku, smijuljenju. Doduše,

smiješak ima A, ali ga zato nemaju ni grohot ni osmijeh.

- Prestani izvoditi svoje igre sa mnom! - zareži Crni. - Igre - ponovi žvačući tu riječ kao da je slatkiš.

- kad smo već pri tom, oduzmi im šah i šnaps, raub i preferans, damu, skrivača, kamena-s-ramena, smrt-bijela-kost, brusim-brusim-škarice, išla-majka-s-kolodvora, graničar i licitar. Košarku ... -

Žmugl ga prekine odlučnom kretnjom. - U košarci je, na žalost, najvažniji koš, a

u njemu nema A. Crni nastavi nabrajati zabranjene igre. - Od sada će igrati samo žmire, vije i

domino - zaključi. Žmugl je zavrbovao momčad za kontrolu, a

uskoro je još jedna momčad pomagala u otkrivanju igrača pasijansa i kanaste u mračnim podrumima.

- Živimo u pogibelji i opasnosti - izjavi jednoga dana Mimo okupljenim ljudima. - Neće dugo potrajati i imat ćemo jednako malo riječi kao i igara. Pročitat ću vam jedan svoj sastav. On pokazuje u kakvom smo škripcu. - I Mimo pročita:

"Posijn je kos. Gdje nm je sps? Gdje nm je utjeh? Ptnici smo i jdnici. Dni su przni, svud je čm. I tm. Čk zvijeri po šumm imju kkv-tktv skld. Nprijed, brt do brt! Zlotvorim skršimo vrt!"

- Kakvo je to blebetanje i klepetanje? - vikne kovač.

- Naš jezik - odgovori Mimo - bez A. - I onda ponovno pročita, ali ovaj put kako valja, to jest sa zabranjenim slovom A. Tek su tada ljudi shvatili, jer mnogi nisu u kosu prepoznali kaos ni u vrtu vrat, dok su neki čuli da do brata treba stati krt.

- Kako da se odagna ta mora? - upita pekar, aka-jući sve u šesnaest.

- Odgovor mora da se nalazi - reče Mimo - u onomu što je napisano. Predlažem da pročitamo sve što leži po knjižnicama i ondje potražimo tajnu ili čaroliju koja bi mogla stati na kraj Crnom i Ljutmiru.

U šumi je te noći bilo mračno te Mimo i njegovi sljedbenici nisu primijetili da Žmugl prisluškuje, sakriven iza jednog drveta. Njega su, naime, otočani izopćili iz svojih redova te, prema tomu, i sa svih skupova. Slijedećeg je jutra taj vrli pravnik, sada pravi zbir, otišao Crnom i ispričao što je čuo.

- Uništi sve knjige koje bi im mogle pomoći - naredi mu Crni - osobito one koje se odnose na predmete i znanosti sa A. Neka nestanu astronomija, agronomija, gastronomija, astrologija, matematika, semantika, skolastika, dinamika, metodika, poetika, artimetika i algebra, zoologija, anatomija, geologija, dinamika, aeronautika, aerostatika i svaka druga logija, nomija i tika.

Mornari se poletno baciše na posao i u prvom naletu počeše haračiti po knjigama i papirima. Zatim su nastradali kajdanka i kajde, olovka, ravnalo, kreda, ploča, šestar, gumica i bugačica, a loše su prošli i asistenti, nastavnici, predavači, znanstvenici a bogme i akademici. Nije ostalo nikoga tko bi prevodio svoj materinji jezik na svoj materinji jezik. Uskoro je tepanje novoročenčadi imalo jednak smisao kao i govor njihovih roditelja.

Četvrto poglavlje Na otoku je živjela i ljepotica djevojka

imenom Mimi. Jedne noći, tragajući za tajnom i čarolijom koja bi mogla djelovati na vandale i otjerati ih, ona je u biblioteci svoga oca pronašla neku drevnu knjigu o magiji. Slijedeće je noći Mimi donijela tu knjigu na tajni sastanak u šumi. Mimo je osjećao stanovitu bojazan, jer ženama nije bilo dopušteno sudjelovati na sastancima. Pjesnik se bojao da bi ženama moglo biti narečeno neka se gube s otoka zbog A koje imaju i u jednini i u množini.

- Ukinut će i majke - reče Mimo, zaboravivši da mora govoriti izostavljajući A.

- Djevojče je sigurno, dokle god je djevojče - naglasi Mimi - odnosno dok je s drugima. Oni ne diraju kevice i djevice, sekice, usidjelice i udovice.

- I dok je zovu micek i picek i muci i buci - nastavi Mimo. - Ali ti si ipak žena.

- Netko me može uzeti za nevjestu i suprugu - reče Mimi. - A to je više od žene.

- Tada bi bila običan babac - nije se predavao Mimo - i, tko zna, možda bez balonja i žvalonja, drekavca i kmečavice i uopće bez dječice. Buuu!

- Dosta tog pileža i cvileža! - jaukne kolar. - Ja nemam žbica za moje kotače, a kotači bez žbica su što i riječi bez A.

- Meni je oduzet vosak za svijeće - potuži se svje-ćar - a svijeće bez voska nisu svijeće.

- Nemojmo se bojati izgovarati A - naposljetku će Mimi. - Ne možemo živjeti ni govoriti bez nade, a nada bez A je ništa, a čak ništa je manje od ništa kada je ništ i podsjeća na prišt. Nada sadrži najduže od svih A. Ne smijemo je izgubiti. - I s tim riječima dade Mirnu knjigu što ju je našla u očevoj biblioteci.

- Zove se Začarani zamak - pročita Mimo. - Poznajem tu knjigu - javi se drhtavim

glasom neki starac s bijelom bradom - i mogu vam ispričati što u njoj piše. Prištedjet ću vam vrijeme i trud oko čitanja knjige u kojoj nema A.

- Onda nam ispričaj - vikne Mimo - to više jer obiluje bilješkama i marginama, odnosno bilješkm i mrginm.

Starac pročisti grlo i započne: - Slušajte, djeco moja, i doznat ćete o

čarobnom zamku što će se pojaviti za mjesec

dana od dana današnjega. - I ispričao je priču o začaranom zamku, a ljudi su ga u tišini slušali. - Prije tisuću godina ovim je otokom vladao jedan kralj, ali ga je iz zamka otjerala ista takva banda razbijača i uništavača kakva nas danas opsjeda. Srušili su i rastavili dvorac, kamen po kamen, tražeći dragulje ili nekakvu kartu kojih ondje nije bilo, ili koje se, ako ih je bilo, nije moglo pronaći. Kralja su otjerali s otoka, ali je na odlasku bacio jednu krasnu čaroliju na tlo gdje je nekoć stajao zamak. - Starac zastane da bi se počešao po glavi.

- Kako glasi ta čarolija? - upita Mimo. - Možda se ova djevojka sjeća. Pamćenje

mi više nije kao što je nekoć bilo - odgovori starac.

- Zamak će se pojavljivati svakih stotinu godina - reče Mimi - kao slika i prilika začaranog zamka kakav djeca vide u snu.

- A tko može ući onamo? - upita Mimo. - I čemu? I kamo?

Mirni napravi kretnju rukama koja je značila "nemam pojma".

- Posljednja stranica knjige se izgubila - odgovori.

- Na posljednjoj stranici te knjige nalazila se jedna karta - promrmlja starac. - Pamćenje mi nije kao nekoć, ali toga se sjećam. - Neko je vrijeme šutio, a zatim nastavi: - Tko nače tu kartu, naći će dragulj u svemu što otvori. Pamćenje mi nije kao nekoć, ali toga se sjećam.

- Gdje je ta karta? - nestrpljivo će Mimo. - Možeš li se toga sjetiti?

Starac je mislio i mislio prije no što će odgovoriti.

- Nalazi se na jednom zidu, kao da se prisjećam, starom zidu u tom zamku. Tko je nače, naći će i stanoviti dragulj bez kojega ljude čeka propast.

- U tom ćemo se slučaju prvi naći na licu mjesta čim se pojavi zamak - vikne Mimo.

Starac turobno odmahne glavom. - U zamak mogu ulaziti samo zli ljudi -

objasni. - Tako glasi kraljevska čarolija. Ne znam zbog čega, a ako sam i znao, u mečuvremenu sam zaboravio.

- Onda nas čeka propast - reče Mimo. - Ne možemo propasti jer je propast ostala

bez A - reče starac. - Ili možda možemo? Ostali se okrenuše u stranu kako bi sakrili

izraz očaja na licu. Starac se ponovno javi. - Čini mi se da čujem nekakvo neobično i

novo zvono, staro i poznato, zvono što ga nikad nisam čuo, zvono kojega se sjećam.

Ljudi se ponovno okrenuše i zapiljiše u nj. U općoj potištenosti Mirni prošapće:

- Zvono pobjede, ili mrtvačko zvono? - Vrijeme će kazati - uzdahne starac.

Peto poglavlje Slijedećeg dana vandali su haračili po

kulama i kupolama razbijajući arhitrave, zabate i apside; nije ostala poštečena nijedna rozeta - romanička, gotička, renesansna ni barokna. Bavili su se, dakle, sakralnom arhitekturom, i to temeljito.

Pod sjekirom Crnog mrvila su se antička poprsja: Pitagora, Protagora, Platon i Katon, Sokrat i Hipokrat, Anaksimandar i Aleksandar, kojega je isklesao Fidija.

- A da otvorimo grobove u arkadama? - upita jednog dana Ljutmir. - Dragulje često sakrivaju onamo.

- Arkade su na groblju - odvrati Crni. - A počeo sam gajiti duboko poštovanje prema riječima bez A. Zbog toga ćemo poštedjeti svećenike, redovnike, čislo, križ, zvonce i škropilo. Ciborij takočer.

- Ne obuzimlje li te možda strava poradi kakve sablasti ili vampira? - podrugne se Ljutmir. - U njima A upravo zavija, kao i u zlim patuljcima, nakazama i inim nemanima. Vještac takočer ima A, ali nepostojano.

- Mrzim svako nepostojano A! - naježi se Crni.

- Abeceda je posve preuzela vlast! - požali se Ljutmir. - Ono što je nekoć bilo slovo zakona, sada je postalo zakon slova.

- Ipak nećemo pretraživati mjesta bez A - izjavi Crni. - Zato ostavljamo na miru krš i golet, grm i lug, trnjik, borik, lipik, guštik, ivik i ćumeze razne, pune i prazne. Osim toga, oni su puni zvjeradi sa E i I i O i U: slon, i muflon, bizon, gibon, nosorog, ćuk, puh, jež i tu-tumiš, netopir i šišmiš, gnu i emu. Te mi se životinje pomalo svičaju.

- A mene pomalo prolaze srsi i trnci pri spomenu onih sa A - odvrati Ljutmir. - A da razlog tomu jasan mi nije ni znan.

- Slučajno znam da nema životinja sa A - reče Crni - i otkrit ću ti zašto ih nema. Meču posadom imam jednoga koji se zove Dugoprstić.

- Spretno momče. Znam ga - prihvati Ljutmir.

- I taj je svojim spretnim prstima iščeprkao nekakav prastari spis negdje meču ruševinama koje smo ostavili za sobom - nastavi Crni.

- I što zbore ta požutjela slova? - upita Ljutmir. Crni se naceri i otkri donje zube.

- Tamo pišu nekakve bljezge o tome kako je nekom matorom kralju tko zna kad aligator gricnuo nećakinju pa je senilac najurio iz pustinje i prašume, iz močvara i vriština sve veće zvjerke sa A: aligatore, kajmane i ga-vijale, mravojede i tapire, jaguare, kuguare, geparde i leoparde, lavove i šakale, udave i anakonde, pavijane i babune, divojarce, divokoze i sve živo

iz te loze. Nestalo je orangutana i čimpanza, dabrovi i lasice istjerani su iz brloga i duplji.

- A što se dogodilo s mamutima, dinosaurusima i ihtiosaurusima? - upita Ljutmir.

- Izumrli su, beštije! - odgovori Crni. - Na otoku nije ostala ni jedna jedina živina sa A osim onih sitnih pikavaca, koji nam ionako ne mogu naškoditi.

Te je noći u krčmi ponovio: - Nema nijedne životinje sa A koja bi nam

mogla naškoditi. Njegove je riječi čula i zapamtila

pipničarka. Čim je otpravila posljednjeg gosta, pohitala je na tajni sastanak u šumu, gdje je otočanima ponovila sve što je Crni govorio u krčmi. U tom se trenu, kao grom iz vedra neba, pojavi glavom i bradom Žmugl.

- Vaši su krznati, ljuskavi i pernati prijatelji ili nestali, ili ih nije nikad ni bilo - prodere se. - Hipopotami, mastodonti, brontosaurusi i plesiosaurusi, čudnovati kljunaši, divovske kornjače s Galapagosa! - Zatim se okrene Mirnu i sarkastično dobaci: - Sve ostale životinje sa A postoje samo u mitovima. Zašto ti, kao pjesnik, ne bi dovabio koju od njih?

- Koje su to životinje kojih nikad nije bilo? - upita starac. - Pamćenje mi nije kao što je nekoć bilo pa se ne mogu sjetiti onoga čega nikad nije bilo.

- Mamon ljuti i Gorgona, Minotaur i Kentaur, ak-rap, ala i aždaja, Himera i Harpija, čudovište s Caprija, čovjekoliki gmaz komu je domaja Aljaska i neman što po Loch Nessu pljaska. A ako ti nije dosta velik kvorum, neka ti još doču karakončul i kokalorum.

Mjesec se sakrio iza oblaka pa se studen i zebnja uvukoše u otočane kao da su odjednom ostali bez ijednog saveznika.

- Životinje sa E i I i O i U su na strani Crnog i Ljut-mira - zaključi Žmugl. - A druge niti ne postoje. Osim ako ne počnete vjerovati u bića sa A iz bajki, legenda i priča. Meču njima su Baba Roga, Todal, nosati patuljak, ljudožder podal, pijanica Varlaam, Karabas Barabas, Baš-Čelik, mačor Svrzivrag ...

- U životu nisam čuo za Svrzivraga! - prekine ga starac. - Niti za Todala.

- Nije ni čudo - otpovrne Žmugl - jer ta se čeljad samo u knjigama krije, a ni tamo čitava nije kad joj se svako A odbije.

S tim riječima Žmugl napusti skup i nestane medu drvećem, odakle je još dugo odzvanjao njegov podrugljiv grohot.

Mirni je do tada šutjela, ali sada se oglasi kao da deklamira:

- Postoje četiri riječi sa A koje se ne smiju izgubiti. Otkrijte ih i naučite rabiti.

- Nada je jedna od njih - javi se Mimo. - I ljubav - pridometnu Mirni. - I srčanost, rekao bih - začuje se starac.

Zatim su pokušali sjetiti se četvrte riječi i stoga navodili hrabrost, misaonost, razložnost, odanost, rad i radišnost.

- Nijedna nije prava - reče Mirni. - Prepoznat ću je kad je čujem.

I tako su sve do zalaska mjeseca nabrajali mnoge riječi sa A: mašta i vjera, predanost i blagost, čast i spas, zdravlje i slavlje.

- Nijedna od tih nije prava - ponavljala je Mirni.

- Prepoznat ću je kad je čujem. - Nadam se da ćemo je pronaći na vrijeme

- reče starac. - Nije li to možda razum? - Razum je važna riječ, ali najvažnija

sigurno ne - odvrati Mirni. Ostatak noći proveli su u potrazi za tom

najvažnijom riječi. Nizali su se mladost, radost, pobjeda, slava, klicaj, žudnja, strast, lagoda, ugoda, lova do krova, majčinstvo i domaćinstvo (i još mnogo drugo instvo).

Ali Mirni je na svaku riječ odmahivala svojom ljupkom glavicom. Nije prihvatila čak ni zadovoljstvo, a posve je odbacila dažbine i slične ažbine.

- Nedostaje mi A u usudu, dobi i životu - požali se starac. - A nam, na žalost, donose propast, napast, rasap i uholaža.

Unatoč općoj obeshrabrenosti, traganje se nastavilo u rasponu od najcrnjeg očaja do ushita. U jednom trenutku starac je, gladeći

bradu, prozborio: - Sic transit verbi gloria*( Latinska izreka - Tako prolazi slava riječi.)

No nije baš svima zamrlo A na ustima. Meču njima bijaše i neki splavar, kojemu se nije tek tako mogao prodati rog za svijeću.

- Ti si još uvijek moja zakonita, a ne moj zkonit - govorio je svojoj plahoj ženi - a to gdje boravimo još je uvijek soba, a ne sob. Još uvijek izračujem splavi, a ne splvi. Kad idem na put, oblačim kaput, a ne kput.

- Gdje si do sada? - upita jednog dana svog najmlačeg sina.

- U prku - odgovori dijete. - Ne prči na mene! - drekne otac. - Dosta

mi je toga da, kad mi zatreba aloj, naturaju mi loj. Kamen ostaje kamen - i to je amen. Jučer se u krčmi neki čovo žalio da mu opada kosa...

- Opd kos! - ispravi ga sin. - Kuš! - urlikne otac. - Bolje reci što si

danas naučio u školi? - U prvu uvijek prvo ide prvo, no prvo nije

uvijek u prvu. Nato se otac digne poput uragana, stavi

šešir, svuče ppuče, čizme obuče i kroz rupu od negdašnjih vrata odfijuče.

- Kmo si numio? - zamumlja njegova znatiželjna žena.

- Vn! - vrisne on i ode vn. - Što si reko d se tt od gnjev rspd? - upita

mama maloga.

- U prvu uvijek prvo ide prvo, no prvo nije uvijek u prvu - izvergla sin.

I mnoge su se čudnovate zgode i nezgode dogačale šegrtima i meštrima. Neki je zaljubljeni mladac sipao pohvale vitom vrtu svoje drage, a za uzvrat je dobio šmr-činu. I tako su se nedaće gomilale: nekoliko je dragana ostalo bez dragana, mnogo ljudi bez strpljive ćudi, a većina na putu da poludi.

Jednog dana Crni dade pozvati Žmugla. - Neki me ljudi pozdravljaju kad prolazim

- zareži. - Znaš li zašto? - BezAvost se u nekim krugovima

prometnula ideologijom - izvijesti ga Žmugl. - Bezrednost se pretvara u urednost, s nerednošću kao vrijednošću, a svaki besmisao dobiva smisao čim ga prihvate više od dva vola, to jest čopor. Ljudi često poštuju ono što ne shvaćaju, jer mnogi ne umiju razlučiti dobru od zle kobi, sreću u nesreći od nesreće u sreći. To se pokazuje i u igrama koje su im još uvijek dopuštene. Rebusi zahtijevaju više napora no što pružaju zadovoljstva; slijepi miš, šije-šete i bridž takočer. BezAvizam možda postane izam budućnosti. Sa svih strana svijeta hrlit će hodočasnici i prinositi žrtve paljenice na tvom grobu.

Crni pokaže zube i ispali: - Uklanjanje jednog slova iz abecede

trebalo bi pojednostaviti život kao takav.

- Ne vidim zašto. Ako usijanoj glavi oduzmeš G, dobiješ usijanu lavu - as njom se bogme nije šaliti. Dodavanje slova jednostavno čini jednostavnijim, a oduzimanje pretvara čovjeka škrta u krta. - Slegnuvši ramenima i podsmjehnuvši se, Žmugl napravi nalijevo krug i odmaršira. Crni je gledao za njim i čelo mu se sve više mračilo.

- Previše je lukav - zaključi naglas - a da bi to bilo dobro za njegovu kožu. Za moju takočer.

Šesto poglavlje Nije bilo satova koji bi obilježavali hod

vremena jer ih je Crni odavno razlupao. Bijaše listopad, ali to nije nitko znao jer je Crni iz kalendara istrgao sve mjesece i ostavio samo kolovoz i studeni. Zapravo je malo toga ostalo uspravno, čitavo ili netaknuto. Grad bez kula, okolica bez fontana i bazena te šume bez hrastova i jablanova činili su se napuštenima. Kanarinci i vrapci su odletjeli, a slavuji nisu više pjevali. Tada je uslijedila noć koju je starac bio najavio.

Crni i Ljutmir pili su za svojim stolom u krčmi, kadli začuše ciku, vrisku i dječje povike. Psi bez A - buldozi, pinčevi i foksterijeri - udariše u žalostivo zavijanje. Čudesna se svjetlost preli preko neba.

- Kakva je to sad terevenka? - obrecne se Crni.

- Znano mi nije - odgovori Ljutmir - niti mi se mili.

- Niti mi se mili, niti mi se mili - zakriči papagaj Oto, a Crni mu, kao što se odavno grozio, pritegne šiju te je ovom duša došla do jezika.

- Duša na jeziku! - zakrklja papagaj. Crni i Ljutmir upute se prema mjestu gdje

su nekoć stajala vrata, gazeći po golom podu jer su se daske morale povaditi. Vani se zabulje u nebo. Ogroman zamak, blještav kao da ga osvjetljava strostruka mjesečina, dizao se na brijegu kilometar udaljenom.

- Zamak! - vikne Crni. Trljao je rukavice i uživao. - Dragulji! - derao se. - Smaragdi, rubini, safiri!

- Ne tako brzo - upozori Ljutmir. - Brže! - vrisne Crni i zabrza kroz noć,

spotičući se o povačeni tarac na ulicama dok su mu upaljene oči bile prikovane uz zamak.

- Ne tako brzo! - ponovno će Ljutmir. - Nos mi kazuje da tamo nam se klopka sprema.

- A ja njušim dragulje! - vikne Crni. - Njušim kartu!

Oko njih se skupiše mornari sa sjekirama, lopatama i toljagama, tuleći kao čopor gladnih pasa tragača. Svi su jurnuli prema zamku, a Tres i Trus su ih požurivali.

Sakriveni u jednoj razrušenoj apsidi, promatrali su ih Mirni i Mimo.

- To je njihova najbješnja, a nadam se i posljednja noć - šapne Mimo.

- Ponavljajte NADA - reče starac, koji se odnekud stvorio kraj njih - jer će nam ona itekako trebati.

- U onoj knjizi postoji bilješka koju sam zaboravila spomenuti - sjeti se Mirni.

- Kako glasi? - upita Mimo. - Ne nače li po zamku bijesno tragajući

zlotvor predmet svoje pohlepe do slijedećeg podneva, zauvijek gubi bitku.

- Pred njima je sati deset i dva, a ima ih čak stotina - uzdahne Mimo.

- Da sam mlači, pronašao bih tu kartu sam samcat za podrug ure! - javi se neki otočanin.

- Nije karta predmet njihove pohlepe, već dragulji - reče Mirni. - U onoj knjizi piše i nešto o nepreglednoj šumi strave.

- Kako glasi taj dio? - upita Mimo. - Taj je odlomak vrvio slovima A, koja su

sada zbrisana - odgovori Mirni. - Ne razumije se bogzna što kada je krava krv, brava brv, strava strv i kad se mramor pretvara u mrmor.

- Ili kad vlast postaje vlst, taraba trb i kad junak postaje junk a junačine obični junčine - uzdahne starac.

- Ili kada nam uz čaj serviraju očaj - nastavi Mirni.

- Te život nije čak ni čaša rujna vina - završi Mimo.

Sedmo poglavlje Crni, Ljutmir, Tres i Trus i svi ostali

mornari raštr-kali su se po zamku kao čopor pomahnitalih babuna; od njihove cike i vriske opasno su se ljuljali štitovi na zidovima.

- Amo dragulje ili kartu! - urlali su Crni i Ljutmir. - Amo dragulje ili kartu! - vikali su Tres, Trus i svi ostali mornari. Svaka vrata i svaka brava pucala je pod udarcima njihovih sjekira i toljaga; provaljivali su u ostave, razvaljivali ormare, odbijali poklopce sa škrinja, razbijali satove. Sati su odmicali, a halabuka je rasla. Otvarali su, trgali i razbijali sve što je imalo A - divane, kauče, otomane, predmete od slonovače, hrastovine, mahagonija, jelovine i od drva javorova, od zlata, jantara, stakla i platine, jastuke i jastučnice, blazine, plahte i madrace, čak i čaše i vazice. Mornari su ispijali vino iz pehara - crno, bijelo i rose - a potom razbijali pehare. Parket i mramor s podova bučno su podizani, ali dragulja i karte ni od korova.

Mjesec zače, a sunce izače. Cika i vriska kao da su zamrli. Sve što se moglo razbiti bijaše razbijeno. Krhotine i iverje, strugotina i staklovina ležali su na podu, odnosno ondje gdje je nekoć bio pod. Tada divljooki Crni podiže stisnute pesti u rukavicama put nebesa - i u

tom trenutku ugleda kartu. Visjela je na jedinom netaknutom zidu.

- Taj zid nisam prije vidio - vrisne Crni. - Ni bilo ga nije sve do malo prije - odvrati

Ljutmir. - Riječ bih svoju za to dati mogo. Skinuli su kartu sa zida, rastvorili je na

nekoj dasci, nadvili se nad nju i naposljetku odgonetnuli sve križiće i oznake.

- Blago je zakopano pet tisuća stopa od mjesta na kojemu se ceri ova lubanja - prodera se Crni. - Na j prije moramo doći do gromom rascijepljenog hrasta i odbrojati pedeset koraka.

- Sjever-sjeveroistok - vikne Ljutmir. - Dragulji su naši! - oblizne se Crni. -

Sada smo pravi knezovi! - Kraljevi! - cikne Ljutmir. - Kraljevi - ponoviše Tres, Trus i svi ostali

mornari poput jeke, ali ta jeka ne dobi odjeka jer ne bje zida od kojega bi se odbila.

Pred njima se pružala mračna i nepregledna šuma dokle god je oko moglo dosegnuti.

- Amo lopate i za mnom - zapovjedi Crni. Svi su mornari zgrabili lopate i prošli za

Crnim i Ljut-mirom, Tresom i Trusom u mračnu i nepreglednu šumu.

- Koje je doba dana? - upita Crni. - Za dva sata bit će podne - odgovori

Ljutmir. - Mrzim zvuk podneva! - zareži Crni.

- Možda zato što se tada glasaju zvona - primijeti Tres.

- Ili zato što dan postaje topao - dopuni Trus.

- A blago valja iskapati noću - upozori Ljutmir.

- Tišina! - grmne Crni. - Za mnom! Čudna li vremena. Mrzim tako vrijeme.

- Slutnja mi neka ko breme mori tjeme - obznani Ljutmir. - Kao da nam sila kakva zajedništvo rasut želi. - Nije ni izgovorio, a već se našao sam kao zalutali kostur. Zvao je i zazivao, ali odgovora niotkuda.

- Ovuda! - vikne Crni. - Svi za mnom! - Naprosto osjećam kako mi dragulji plamte na dlanovima. Tu je karta. Tu je kompas. Prema tome, valja naći onaj hrast. - Glas mu se izgubi u krkljanju i hripanju. A tada mu se oči iskolače od straha, prsti zadrhte, klecnu koljena. Stajaše sam samcat, kao i svi ostali. Zemlja pod nogama razmekšala se i razmrvila od mnoštva kr-tova koji su rovali i rovali dokle god je nisu izrovali.

- Nema ni izlaza ni prolaza! - vikne Crni. - Sve je muljavo i kaljavo!

Milijuni moljaca nadlijetali su mu ramena, a nebrojeni kameleoni mijenjali su boje sred turobna raslinja. Ljeskave trakavice ljeskale su se sa svih strana. Crni nije razaznavao gdje se nalazi i kamo mu je ići. Tada se pojaviše leptiri.

- Leptiri nemaju A - obraduje se Crni. Ali prerano. Mrtvački plašt, mrtvačka glava, kalinov

prndelj, gubar i mravolovac te svi njihovi pajdasi i drugari zbili su redove. Nestalo je sunca i činilo se kao da je opet noć.

- Kakva je to šuma strave? - zacvili Crni, ali mu nitko ne odgovori.

- Kakva je to šuma strave? - ponovi Ljutmir, sam i napušten na drugom kraju iste šume.

Bijaše takav mrak da se nije vidio ni prst pred nosom.

- Odakle izvire ovo silno mumljanje i zujanje? - zavapi Ljutmir. I tada ugleda izvor zlokobna zvukovlja: zunzare i bumbari, zrikavci, skakavci i ostali zujavci nalijetali su u rojevima i flotilama.

- Dok je one svoje proglase izdavao, Crni se na sitne stvari nije obazirao - jaukne Ljutmir. Polako je napipao put u neki čudnovat gaj, ali mu se ondje ispriječe muhare, ludare, bljuvare, čkalj, agava, pasnjača, rosulja, mandragora i slične biljke otrovne i ogavne. Lijane su se spuštale poput užadi za vješanje, a španjolske kame džikljale su iz zemlje. Od silnih brada, kopriva i trava Ljutmir se poboja da puknut će mu glava: brada jarčja, kozja, ovčja (i jedan bradavičnjak), kopriva smrdljiva, grčka, pjegava, crna, žara te trava gujina, pasja i pijana, kravlja smrdolisna i kravlja dugoljuskava, hajdučka, konjska i jeguljina, od crnog prišta, od izdati, od čame i od tame, trava božja i bogorodičina.

Ubojite bodlje divovskih kaktusa prijetile su da će mu odrati kožu.

- Kakva je to šuma strave? - zaskviči Žmugl, sam i napušten na trećem kraju šume. Zaslijepila su ga čudnovata svjetla koja su blještala, titrala, žarila i palila: polarna svjetlost, krijesničin zadak, bengalska vatra, sumporna baklja. - Pa to su noćna, a ne danja svjetla! - zaječi Žmugl. - A zakleo bih se da je zora svanula još prije nekoliko sati! - On se zagleda u nebo ne bi li vidio sunce, ali ga nemilice prostrijeli hladno A iz sa-zviježda Strijelca. Zvijezde Malog Medvjeda ustremiše se na nj poput strašnih čaporaka, a asteroidi i repatice sijevali su nebesima poput užarene tanadi. Mali i Veliki Sirijusov Pas, Djevica, Jarac, Rak i mnoge druge zvijezde plamtjeli su groznim plamom te Žmuglu pade mrak na oči od pustih zvijezda i sazviježča.

Zatim svjetlosti nestade i ponovno zavlada tama, koju odjednom prekide vatromet. S drveća se rušio srebrni svjetleći slap, rakete su pravile piruete, praskale su žabice i prskalice, a šareni lampioni plesali su sablasnu tarantelu. Onda se stvoriše jastrebi, škanjci (mišolovni, bjelorepi, pustinjski i gaćaši), kraguji, lještarke, kamenjarke i ostale strvinarke. Jedan orao s nastrijeljenim krilom obrušavao se na Žmugla kao bombarder. Žmugl je bauljao po lišajevima i mahovini, progonjen jatima komaraca i gomilama mikroba i mikroorganizama što su

navirali sa svih strana, kroz granje i šipražje, guštaru i šikaru. Žabe krastače zaplitale su mu se meču noge, daždevnjaci su mu puzali oko gnjata te je njegovo napredovanje bilo neprestance ugrožavano. - Nebitno, nevažno i sporedno! - mrmljao je odvjetničke fraze koje njegov soj govori u tri kopije. Iznenada ga napade par tetrijebova. - Prigovor! - krikne Žmugl. - Tetrijeb nema A. - Ali tada uvidi da su to pijetao i kokoška, odnosno mužjak i ženka. - Prokleta bila stvorenja koja malo imaju, a malo nemaju A! - Crnonosi medvjedić režao je iz mraka. - Koala! - cikne Žmugl. Piton ga osinu repom. - Udav! - jaukne Žmugl. Odjednom se pred njim stvori jelen.

- Gle, sjeverni sob! - poveseli se Žmugl. - Sad ću ga uzjašiti i odavde odmagliti.

- Jok, gnjido! Ja sam irvas - grmne zvjerka. - Ostaj zbogom! - dobaci i ode odmahnuvši rogom.

- Nezamislivo, nedokazljivo i neuvjerljivo! - prokune Žmugl.

Neki mu se kos unese u nos. - fm a blackbird, fm a blackbird!*( Engleski:

Ja sam kos.) - zviždukao je. - Nisko, podlo, nedolično! - propenta

Žmugl. Tri medonje promoliše njuške, što bi se pravničkim jezikom reklo: pojaviše se, dočoše, pristigoše.

- Bear si*( Engleski: Medvjedi.) - vrisne Žmugl. - Takočer, k tomu, štoviše: polarni,

malajski i usnati medvjed. - Žmugl izvede nevješt skok i složi se koliko je dug i širok.

Osmo poglavlje Najednom se pred Crnim raščisti put, tama

nestade i sunce ga ponovno obasja. Tlo pod nogama činilo mu se čvršćim. Nestalo je prijetećeg drveća i na čistini se naziralo tek ono što je preostalo od gromom rascijepljena hrasta. Tada Crni ugleda visoku štrkljastu priliku Ljutmira, ugleda Tresa i Trusa i sve ostale mornare; izujedani i izgrebani, raščupani i u dronjcima, skupili su se oko jednog mjesta, pokazivali lopatama na nj i pocikivali od veselja i zadovoljstva.

- To je ono mjesto! - vikne Ljutmir. - Kopaj! - naredi Crni. Mornari tek što nisu zaboli lopate, kadli im

ruke zaustavi zlokobna lomljava, kiša strijela i zveket oružja. Mnoštvo likova na konjima i vlastitim nogama nasrnu na mornare, koji ispustiše lopate.

- Likovi iz mašte! Njihovim žilama ne teče krv.- zakuka Crni.

- Kopaj! - vrisne Ljutmir. Ali nitko ga ne posluša. Stajali su kao ukopani i buljili u prikaze.

- Tinta teče njihovim žilama, besmrtna tinta, tinta pjesama i priča! - Bijaše to Mimov glas. Pojave su takvom brzinom dolazile meču

njih da Mimo nije stizao izgovoriti sva njihova imena. Iznad glava im je kao kakav barjak lepršala njihova književna slava. Lancelot i Ivanhoe, Tristan, Roland, Cyrano, Athos, Hamlet, Aramis, Hiawatha, Minehaha, barba Maras, Buljba Taras, Sibinjanin Janko, Kraljević Marko, Petrica Zgubidan i Gubec Matijaš, Donalban i Petar Pan, Karlo Veliki, Mali i Ćelavi, Galahad i Valiant, Poeov Gavran i ostalih taman da bez po brige napune knjige.

- Ova čeljad sa A je, regbi, neuništiva - zavapi Ljutmir.

- Knjige se mogu spaliti! - drekne Crni. - Ali će se, kao i sve što bilo pod pepelom,

ponovno roditi poput feniksa*( Ptica - simbol besmrtnosti.) - javi se Mimo.

- Imam osjećaj kao da mi zla sreća reže groce sa svima svojima A - potuži se Crni. Odjednom mu se lice razvedri: - Utvare nestaju! - vikne. - Lopate u ruke!

To kao da bijaše signal ili znak jer se zrak napuni iznenadnim smijehom i drugi likovi počeše kružiti oko i iznad vandala kao Indijanci na konjima, predvočeni Majkom Guskom na metli.

- Kakav je to okot more i groznice? - upita Crni. Ovaj put mu odgovori Mimin glas:

- Snjeguljica i sedam patuljaka sišli su sa brežuljaka. Aladin je od duha pobjegao i opakog grifona zauzdao. Ribar Palunko vozi čun probranih junaka pun. Alica i Češerska Mačka

imaju pune ruke maslačka. Stiže i Nebojša iz Grimmovih bajki. Kozlići strugnuše od svojih majki.

- To su samo sjene! - zaurla Crni. - Iščupao sam A iz junaka i luda.

- Ali ne i iz ljubavi - začu se Mirni. - Niti iz osjećaja, sjećanja i pamćenja.

- Lopate u ruke! - zapovjedi Crni, nasmijavši se ne bi li se i njegovi ljudi nasmijali, ali se to ne dogodi.

Tada se s neba poput grmljavine sručiše nove čete sjena: Amazonke, Argonauti, Ikar, Dedal, Tantal, Tal, Apolon i Adonis, Ahilej i Ajant, a na čelu im braća dična, Agamemnon i Menelaj,*

( Likovi iz grčke mitologije.) bogovima slična. Zatim se pojaviše divovi: Atlas, Samson i

Goli jat, Titani i Giganti (koji nisu foliranti). A za njima se dovalja grozni Jeti s Himalaja.

Mornari su se šćućurili i zatvorili oči pred tim pojavama.

- Kopaj! - prodere se Crni - inače ću vas posmi-cati! - On izvuče pištolj, a Ljutmir potegne mačetu. Bojeći se neposredne smrti više negoli prikaza i utvara, mornari prionuše kopati. Dok su kopali, začuše se otkucaji sata - nevidljivog sata. Tlo iznenada otvrdnu i sledi se, a lopate se saviše i slomiše.

- Zapeli ste o škrinju - vikne Crni - okovanu željezom i hrastovu! - Ali ono o što su zapeli bijaše ugalj i antracit, granit surac i

apatit te koješta mahom znano kao kalcit. Sat ne prestajaše otkucavati.

- Uništio sam sve satove! - zapjeni se Crni. - Sve osim jednoga - upozori Mirni. - Sata

što nam u svijestima kuca. Duboki tonovi sata nisu prestajali sve do

jedanaestog otkucaja. Jedanaesti je otkucaj izazvao neobičnu

pojavu. Uokolo se pojaviše skupine predmeta, svaki drukčiji.

- Spremišta! - Crnom glas bijaše šupalj. - Morao sam uništiti sve kamo se nešto može spremiti i sve stvari ondje. Neka je proklet Žmugl i njegove skupne imenice!

- Što krije se u njima reći ne bih znao, ali da je bez A, za to bih glavu dao! - zamekeće Ljutmir buljeći u neobičnu zbirku: kovčeg, vrč, bure, koš, sef, termos, kredenci i frižideri.

- Urne, boce, vreće, škrinje! - vikne Crni pun gačenja. Oči mu se zamute, ali iznenada planuše grozničavim sjajem: - Dragulji! - vrisne. - Drago kamenje!

Crni i Ljutmir, Tres i Trus i svi ostali mornari počeše otvarati bezAva spremišta, ali u svakom načoše tek jedan jedini papir. Na svakom papiru pisala jedna jedina riječ, blještava, treperava i sjajna. Sat otkuca dvanaest.

- Podne! - drekne Crni, a svi mornari ponove poput jeke: - Podne!

Zatim se začu zvonjava dalekog zvona, dolazeći sve bliže i bliže, odzvanjajući sve čišće i čišće, sve dok se čitavo nebo ne ispuni glazbom kao da je posrijedi čarolija.

- Sloboda! - uzvikne Mimo, izrekavši tu riječ, riječ blještavu, treperavu i sjajnu, riječ što su je ljudi napokon pronašli.

- Sloboda! - ponovi Mirni poput jeke, a na zvuk te najvažnije riječi vandalima nestade posljednja kap krvi iz lica.

- Znao sam da ta riječ ne može biti sudba - reče starac - niti jad. Pribojavao sam se, mečutim, da bi mogla glasiti SUTRA.

Deveto poglavlje A tada se, kao nekim čudom, vandali

načoše na žalu, okruženi svim otočanima. - Vaša je ura otkucala - reče im Mimo. -

Eno vam broda i odlazite! - Mostič i palublje muljavi su od školjaka!

- jau-kne Crni - jakovskih kapica, rakova i hobotnica. A sabljar ke lomata ju sabljama ispod morske površine i ganja ih strašno jato jarosnih pliskavica.

- Ciklopi i oktopodi - trabunjao je Žmugl - alias hobotnica, jedrilac, muzgavac. Deseterolovke i četveroškrižnjici, alias liganj obični, sipa malena, svjetiljka čudesna i lačica indijska. - Zatim mu se pričini da vidi cvrčke, meču kojima je cvrčak grbavi, cvrčak carski,

cvrčak crvenopjegavi i evropski lučonoša, a uz njih i puževe, to jest vinogradnjaka, balavca i barnjaka, potonjega u društvu jednog balegara. Žmugl se okrene i odjuri, dok mu za petama bijahu glodavci veliki i mali, zec i kunić, pustinjski skočimiš, slijepo kuče, krt i puh.

Nevidljivi sat otkuca jedan. - Čuj kako kukavica kuka iz staroga sata -

reče Ljutmir. I posada, uspinjući se na brod i razvijajući jedra crna poput krila gavranovih, vidje stvari kojih nema i nikad ih nije bilo. Brod polako zaplovi prema pučini. Iza daleka obzorja zatutnjaše i digoše se vjetri i oluje, svako s jednim ili više A: orkan, tajfun i uragan, bura, smorac, razvigorac, a pojaviše se i pijavice, gromovi iz vedra neba, oblačine i magluštine, grad i kiša i ine padavine, svaka sa svojim A. Sve je obavila mrkla tama i otočani sa žala ugledaše u svjetlosti munje, ili im se pričini da vide, diva Adalberta kako izranja iz mora a niz bradurinu mu se cijede slapovi morske pjene i u njoj pusti ježinci, trpovi, zvjezdače, moruzgve i oglo dani riblji kosturi. Otočani zatim ugledaše, ili im se pričini da vide, osvetničko brodovlje velikih istraživača a na mostovima su stajali glavom Magellan, Marco Polo, Amerigo Vespuci, Vasco da Gama i Balboa, pa čak i oni najdrevniji kao što su Jason i otac Noa.

Od tada se nikad više ne ču o Crnom i Ljutmiru, Tresu, Trusu i svim ostalim mornarima. Jednoga je dana more izbacilo na

žalo slomljen jarbol i jednu crnu rukavicu, ali to bijaše sve. Odvjetnik-izopćenik Žmugl neprestance je tragao za kvakom u zakonu kojom bi mogao otvoriti bilo kakav izlaz, sve dok nije naletio na jednu od tih kvaka čije ga je A proburazilo svojim šiljcima. Padajući, pričini mu se da čuje još jedno cvrkutavo A iz grla laste na granama mahovinom obrasla hrasta koje je zazvučalo kao marcia, i to funebre.

- Kvragu i A - Žmugl izusti i dušicu pusti. Deseto poglavlje Srčanošću, ljubavlju, nadom i pregalačkim

radom otočani su vratili A u sve odakle bijaše izbačeno. Cica-maca je ponovno dobila baršunaste pupove pune A. Svaki je ključ dobio svoju bravu, krava je opet pasla travu. Razvedeni bračni par ponovno se spojio i nastavio svirati u duetu mandolinu i klarinetu. Rita Anina više nije imala neprilično ime, niti joj je prezime zvučalo kao gradić na Jadranu. Adam Adamov mogao se predstaviti bez frfljanja. U jezik i gramatiku vratilo se dostojanstvo. Splavar je u miru gradio svoje splavi i nitko mu nije, umjesto aloja, gurao pod nos loj. Točno se znalo tko je kos, a što kaos. Bravi su se opet mogli makljati na brvi, strava se počela lučiti od strvi i lijepo se vidjelo tko je pravi a tko prvi. U gradu su se ponovno kočili toranj do tornja, a voda je radosno prskala iz fontana. Čvorak i

drozdak naganjali su se izmeču javora i jablana. Sve je postalo kao za starih dobrih dana. Ljute rane što su ih nanijeli Crni i Ljutmir vičane su pijavicama, travama ljutim i sunovratom žutim. Jednog travanjskog jutra vjenčaše se Mirni i Mimo.

- Moglo je biti i gore - dobaci starac dok su se ostali vraćali iz crkve. - Mogli su ukinuti E. Tada ne bismo imali ovo vjenčanje, cvijeće ni kočije. - On se zamisli nad mogućim gubitkom Ega (jer tada ne bi bilo ni njega) i otare suzu što mu je orosila oči. Naišavši na mladi par pod rascvalom voćkom, upita ih: - Što bi se dogodilo bez nerazdvojivosti?

- Ili, kad smo već pri tom, bez nepobjedivosti? - nado veže se Mimo.

- Nepobjedivost se tiče A - naglasi starac. - Kojeg A? - upitaju Mirni i Mimo

jednoglasno. - Onoga A koje se, ne zaboravimo - potcrta

starac - nalazi u riječi SLOBODA. Njihovo duboko razmišljanje odjednom se

preobrati u smijeh. - Pritegni mu šiju! - začuje se kriještanje papagaja.

- Mora da je zakasnio na brod - reče Mirni.

- Sada se smije derati do mile volje - reče Mimo. Ponijeli su Ota u svoju kolibu i naučili ga da kriješti "Gledaj more!". Čim bi se čulo to upozorenje, otočani bi pojurili na nasipe i grudobrane, budno motreći pučinu ne bi li

ugledali kakav opak brod opakih jedara. Prošlo je mnogo godina. Jednog je dana neki jako stari starac duge bijele brade stajao podno uznosita mramorna postolja na kojemu se visoko dizalo jedno jedino slovo abecede, blještavo, treperavo i sjajno po svakom vremenu i u svako doba.

- Vidi, čudan spomenik! - vikne dječačić. - Podigli su spomenik šestaru.

- Baš je čudan - nasmije se djevojčica. - To je spomenik trokutu.

Starac uzdahne, počeše se po glavi i nakon duga razmišljanja prozbori:

- Njegova je povijest neobična i čudesna. - Radi se o nekakvoj bici? Jesmo li mi

pobijedili? - upitaju djeca. - Mlačahan i nisam više; vremena to bjehu

davna, al' pobjeda bješe slavna. Plamene zrake sunca zlaćanoga grlile su

vitak lik čudesnog A. ZAHVALA Prevodilc njtoplije zhvljuje drmtičru Borisu Senkeru za surdnju BILJEŠKA O PISCU Američki humoristički pripovjedač JAMES

THURBER (1894-1961) poznat je širom svijeta kao vrstan satiričar: prikazujući svijet

suvremene gradske Amerike, koji čovjeka zbunjuje i plaši kako nečuvenim obiljem naprava tako i neočekivanim obratima u vlastitom jeziku, Thurber je stvorio poseban tip humora koji su od njega preuzeli i drugi autori. Osobito je poznata njegova zbirka Basne za naše vrijeme, te Thurberov karneval, neobična kolekcija autorovih crtežima popraćenih kratkih anegdota. Pripovijest Tajni život Waltera Mittyja, koja ocrtava sve veće gubljenje čovjeka današnjice u vlastitim snovima i manijama kao posljedica suvremene neurotiziranosti, poslužila je kao osnova za scenarij istoimenog filma, prikazivanog i u nas. U izdanju zagrebačkog nakladnog poduzeća "Stvarnost" objavljen je 1962. izbor danas već klasičnih Thurberovih humoreski pod naslovom Dobro došli u moj svijet, u prijevodu Nade Šoljan.

Pripovijesti Trinaest satova i Čudesno A, premda po fabuli pripadaju vilinskom svijetu bajki, pisane su s velikom dozom ironije, koja ih za odraslog čitatelja predstavlja kao svojevrsne stilske vježbe na području predaje i, osobito, jezika.

uredila za vas: BABAC