elektivni predmet: policija i društvo · pdf file2 ova skripta predstavlja separate...

Ramo Masleša

Elektivni predmet:

Policija i društvo

Priština, februar 2008.

2

Ova skripta predstavlja separate izdvojen iz udžbenika pod nazivom

Policija – organizacija i funkcioniranje u savremenom društvu, koja

predstavlja univerziotetski udžbenik za grupu predmeta na katedri za

Sigurnosne studije Fakulteta kriminalističkih nauka Univerziteta u

Sarajevu. Kao separate, namijenjana je studentima VII semstra AAB

univerziteta u Prištini na Fakultetu kriminalističkih nauka.

Autor,

Dr. Ramo Masleša

Priština, 05.februar 2008.

3

POJAM POLICIJE

Pojam policije, uslovi njenog nastanka kao i njen razvoj, te različiti organizacioni oblici, uslovljen je razvojem ljudskog društva. Njene korjene još nalazimo prije postojanja države, u jednostavnim zajednicama. Poznato je, da su prije postojanja države, a samim tim i političko-pravnih normi; sva društva imala jednostavnu formu integracije. Fundamentalna integraciona veza u okviru malih homogenih prvobitnih zajednica, temeljili su se na pretpostavljenim trajnim odnosima. Tako da je ponašanje svakog pojedinca bilo predmet kontinuiranog posmatranja. Ovakav oblik jednostavne zajednice predstavljao je društveni odnos u ograničenim okvirima. U tim, kako ih obično nazivamo segmentarnim društvima, srodstvo je imalo obilježja osnovne društvene strukture, i funkciju moralnog reguliranja cjelokupnog života u zajednici kao što su: imovinski odnosi, solidarnost pred vanjskim opasnostima, vojna organizacija, proizvodni rad, religioznu funkcija i dr. Razvoj i sama diferencijacija društva, dioba rada, veća urbanizacija, a posebno diferencijacija interesa ljudi i zajednica, dovodi do toga da pojedine ranije regulativne funkcije postepeno prelaze na druge nosioce. Kao glavni nosioci složenijih funkcija pojavljuju se društvene institucije. Zapravo u svim malim homogenim zajednicama regulisani odnosi su imali relevantan značaj u ekonomskoj oblasti, a posebno u zaštitnoj funkciji - (strah od krvne osvete u zajednicama je važan faktor generalne prevenencije od nasilja), zatim, zdravstvene, obrazovne, kao i funkciji socijalne sigurnosti.

Budući da su ove male zajednice sa svojom strukturom i jednostavnim sistemom društvene kontrole počele mjenjati, odnosno evoluirati u velika grupiranja, sve više se javljala potreba za novim oblicima regulacije kao i zaštite u policijskom smislu. Taj evolutivni put razvoja, kao i raspadanje pojedinih zajednica, kao i svi antagonizmi koji su rezultat razdvojenosti pojedinaca u razvojnom procesu malih zajednica, su osnovni razlog za novim terminom zaštitnog mehanizma. U tom smislu su zajednica od najranijih vremena, a kasnije sve više u liku svojih institucija i sistema pojavljuje kao glavni nosilac regulacije sistemskog legitimnog uticaja na ponašanje ljudi prema unaprijed, unutar te iste zajednice postavljenim kriterijima. Taj proces je pratio razvoj policije kroz historiju koja je imala različite forme djelovanja, u raznim historijskim ustrojenim situacijama.1

HISTORIJSKI RAZVOJ POLICIJE

Historija policije ukazuje da je ona jedna od najstarijih službi u ljudskom društvu, odnosno u državi. Kao elementarni oblik društvene kontrole policija je starija i od same države.U tom smislu,možemo reći da je u histroijskom razvoju nemoguće naći instancu u oblikovanju i strukturiranju zajednica koje su egzistirale u dužem vremenskom periodu a da nije imala potrebu za nekom formom policijskog djelovanja. Međutim, raspoloživa građa upućuje nas na konstataciju da su dosadašnje informacije o policijskim snagama u najranijim vremenima (jednostavnim zajednicama) veoma ograničene. One su uglavnom odnose na značajne događaje, sa malo informacija sadržajnijeg karaktera o njihovim operacijama. Već smo naznačili da u jednostavnim društvima

1 Najvažnije funkcije zajednica jesu ekonomsko biološka, zaštitna, emotivna, vaspitna i obrazovna, Mladenovć Marko, Osnovi sociologije porodice, Beograd, 1984, str.128.

4

ponašanje pojedinaca proizilazi iz zadanih pravilnosti, predvidivosti, ponašanju po sebi. Rana regulacije (red) je bila bazirana na normativnim pravilima koji su imali vrhunaravni karakter i kao takvi vječni i nepromjenjivi. Svako odstupanje uzrokovalo je sankcije bez obzira na pojedince do kojih je takvo odstupanje dovelo. Sankcije su provodili neposredni funkcioneri zajednice kao i njihovi pomoćnici koji su imali takav statusni položaj i ulogu u tim homogenim zajednicama.

ANTIČKO DOBA

Ovaj pregled je namjenjen osnovnom prikazu razvojnih etapa u oblikovanju policije, pri čemu će se posebna pažnja posvetiti onim historijskim događajima koji su imali relevantan značaj na samu genezu i njen razvoj. Već smo ranije naznačili da je policija jedna od najstarijih službi u ljudskom društvu. Međutim, njene prve pojavne oblike možemo pratiti još od antičkog doba. Tom periodu poseban su pečat dali Platon i rodonačelnik političkih nauka Aristotel, odnosno jedan od najvećih mislilaca i osnivača nauke o politici. On je komparativnim izučavanjem političkih sistema njemu poznatog antičkog svijeta, studiranjem 158 ustava raznih helenskih i nehelenskih država na određen način dotakao i osnove zaštitnog organiziranja društva. Da bismo mogli egzaktno sadržajnije objasniti taj period, neophodno je, da u osnovnim crtama ukažemo na prilike u kojima se pojavljuju prvi oblici političke zajednice. Grčka civilizacija i grčka politička filozofija se može označiti kao prvi nosioci otkrivanja politike kao društvene pojave, a samim tim geneze samozaštitnog organizovanja u prvim oblicima političkih zajednica.

Procesu nastanka grčke demokratije predhodili su kompleksni događaji u intelektualnom, kulturnom, trgovinskom, ustavnom, religioznom, kao i u drugim oblastima društvenog života. Nastanak osnovnih demokratskih postulata u atenskom društvu možemo vezati za razdoblje petog stoljeća prije naše ere.

Taj period je karakterističan po tome zato što je u tom periodu ugašen jedan broj institucija, tako da je cjelokupan politički život dospio u nadležnost građana. Unesen je koncept udruživanja u političkom smislu. Naime, građanstvo je postalo osnovna baza mišljenja i djelovanja što je otvorilo nove pretpostavke za sudjelovanje svih građana u donošenju relevantnih odluka o pitanjima od zajedničkog interesa. Razmatranje i aktivno učešće na svim područjima ljudskog života vodilo je razumjevanju i širenju političkog odnosa između građana. Znači da je sudjelovanje u političkom životu za Grčkog čovjeka bilo toliko važno, da su svi ostali interesi i odnosi bili svedeni na marginalnu ravan. Time se izgradio politički identitet i ono fundamentalno političko, način bitka, način života, sa visokim stepenom demokratije. U tom naglašenom identitetu ugrađena je bitna komponenta u vidu jedne opće solidarnosti. O toj solidarnosti građana u antičkoj demokratiji Meier piše “Solidarnost onih koji su svojim vlastitim sudjelovanjem u razgovoru željeli osigurati pravednost i red”, jedva da je mogla nastaviti na njihove različite neposredne interese, nego je ona morala nadovezati na općenito i tako posredovani,dakle građanski interes. Tek to ga je činilo jakim. A to znači, da su se konačno ponovno našli kao građani u znatno pretežnoj većini. Pripadnici polisa koji su se do tada sretali kao susjedi, seljaci,obrtnici,

5

pripadnici kulta...Oni su između sebe konstatovali potpuno novu razinu sretanja, ophođenja, govorenja, djelovanja, očekivanja, samoprimanja i zajedništva.2

Iz dosadašnjih razmatranja možemo reći da u antičkom shvatanju i razumijevanju različitih oblika organizacije, ključno mjesto zauzima država kao zajednica. Tako da je i naziv antičke države generički naziv za tip državne organizacije koji se razvio na pomenutim postulatima. Sami pojam antičke države u širem smislu obuhvata sve državne tvorevine koje su postojale u starovjekovnom robovlasničkom društvu, i koje su imale neke zajedničke karakteristike. Međutim, njihovo posmatranje je ustvari imalo ograničenu karakteristiku, odnosno svodilo se na državne organizacije koje su se oblikovale u oblasti Mediterana na Grčko-helensko-rimskom području. Tako određeni pojam antičkih država obuhvata starogrčke gradove državice (polis) i Rimsku Imperiju.

Antička država se obrazovala na jedno relativnom visokom stepenu ekonomskog i kratkog razvoja robovlasničkog društva. Na tim osnovama, se određivala i politička moć pojedinaca. Naime, i samo političko ustrojstvo države je određivalo i političku moć pojedinaca saglasno njegovom bogatstvu. To je usmjeravalo akcije pojedinaca prema sve većem stjecanju bogastva. Nastojanja na pomorskoj trgovini, širenju robno-novčanih odnosa i povezanost ekonomsko-političke moći eksplicite ukazuju na svojevrsnu merkantilističku politiku. Ona je negdje do kraja VI stoljeća prije nove ere donijela Ateni ekonomsko i političko vođstvo među grčkim državama. U tom smislu se sve više osjećala potreba i zahtjevi za normativno-pravno regulisanje društvenih odnosa. Tim više ako znamo da su osnovni pečat političkim odnosima i sistemu političkih institucija antičkih država, dovela stroga podjela na robove i robovlasnike kao i vidni ostaci rodovske organizacije; te isključenost robova koji su sačinjavali veliki dio stanovništva iz političkog i javnog života u vršenju bilo kakvih političkih funkcija.

Antagonizmi koji su bili evidentni između slobodnih ljudi punopravnih građana prvobitnih gensova i doseljenika koji su uživali samo neka prava kroz duge vremenske periode, bili su ispunjeni borbama za izjednačavanje u političkim pravima. Pored toga, dolazilo je i do većih robovskih ustanaka koji su dovodili u pitanje i same temelje antičke države. Stoga je historija razvitka antičkih država vrlo interesantna posebno sa stanovišta demokratskog i autokratskog tipa političkog uređenja. Političko uređenje antičkih država je imalo manje ili više naglašene staleško-plutokratske elemente. U starogrčkim državama i u rimskoj republici ustavi i zakoni su predviđali podjelu građana na više kategorija prema njihovom imovnom stanju, vezujući direktno obim političkih (vojnih) prava i obaveza za veličinu imovine.

Jedno od ključnih političkih gledišta Aristotela odnosilo se i na zakonodavstvo. Pošto je njegova temeljna odrednica politea (država) koje označava državnu i samu zajednicu građana ili cjelinu građana, odnosno političku zajednicu, ona prava zakon i običajima. Oni kao institucije zajedničkog života daju pravo građanima na snabdijevanju u javnom političkom životu, tvoreći specifičnu kvalitetu građana, podjeli političkih funkcija i podjednako značajno jezgro samog državnog poretka u kojem žive građani i ostvaruju svoje političko pravo.

2 Cristan Meier, Dic Entstehung des Politischen bei den Griechen, Frankfurt, 1980, str 17. Aristotel, Nikohamova etika, Zagreb, 1982, 1134a 30b1

6

Prema tome, institucionalno državno zajedništvo, određuju čovjeka i njegovo sveukupno djelovanje, jednako tako, kao što ga određuju njegova osnovna svojstva, njegov habitus i ustavna moć.

Pored institucija u analizi Aristotelova teksta nailazimo na zakonsko pravo što ga kao pravednost praktikuju slobodni i jednaki građani polisa. Aristotel kaže:”Ono što je pravedno postoji ondje gdje je i nepravda među ljudima jer pravda je prosudba pravedenog i nepravednog”.

To ukazuje da je smisao pravedenosti i državnog zajedništva u eliminisanju krajnosti i iznalaženju neke sredine koja treba da služi kao osnov i garant stabilnosti državnog poretka i političke vladavine. Politika se prema njemu pokazala kao srednje stanje mnoštva i kao jedini oblik vladavine bez buna i razdora.

Da bi se održao naznačeni oblik političkog uređenja, obzirom na unutrašnje političke sukobe i neprestane ratove,poseban značaj se pridavao zaštitnoj funkciji države, odnosno kazneno pravnoj zaštiti u suzbijanju svih negativnih pojava koje potajno dovode do protuzakonitog ponašanja. U tom smislu su i sačuvane uklesane riječi:” Demophantova dekreta iz 410.godine prije nove ere koje glase” onaj, tko sruši demokratsku vladavinu u Ateni bit će proglašen za neprijatelja Atenjana; svako ga može nekažnjeno ubiti, njegova imovina bit će žrtvovana Minervi...Neka svi Atenjani polože sljedeću zakletvu: vlastoručno ću ubiti ako ću moći, onoga tko sruši demokraciju u Ateni.3

I druge krivičnopravne odredbe (osim izdajstva) odnosile su se na zaštitu demokratije, kao što su : zloupotreba vlasti, prikrivanje istine pred državljanima i kršenje zakona. Sankcije za ova krivična djela su bile neumoljive. Kada su u pitanju djela kojima se NE napada državno uređenje, kazna je morala slijediti težinu učinjenog djela. Međutim, kada je riječ o napadu na državno uređenje, trebalo je primjeniti kaznu još prije nego što je djelo učinjeno, jer ako se propusti trenutak kad se oblikuje zločinački plan, učinilac se više neće moći uhvatiti, jer će se on domoći vlasti.**

Takođe ne trebamo ni u kom slučaju idealizirati prilike u tadašnjoj Ateni o tome u “Svetovnoj Zgodovini piše” :Ništa manje opasno nije bilo to što su se u pravosuđu sudac i puk posmatrali kao jedno, pa se pretpostavlja da je volja puka identična sa sučevom odlukom. Posljedica ovakvog shvatanja bila je da pravosuđe nije bilo vezano, ili je to bilo samo u maloj mjeri, normama kojih su se oni koji sude trebali pridržavati u odlučivanju. Svaku procesnu ili materijalno-pravnu normu bilo je moguće ukinuti i doista se to činilo pozivanjem na to da je to volja puka zakon.4

Također, za razvoj pravnih shvaćanja o djelima protiv države u Antičkom Rimu, bile su značajne unutrašnje borbe i borba za vlast, kao i ratovi za prevlast unutar tadašnjih oblikovanih prostora. Tako da je i rimska politička teorijska misao ostala u okvirima Grčke. Na tim teorijskim osnovama razmatrala se i politička organizacija rimskog društva, čemu su poseban doprinos dali radovi Polibija (201-12o) i Cicerona (106-43) koji su predstavljali sadržajnu razradu antičke političke teorije.

3 Aristotel, Nikohamova etika, Zagreb, 1982,1134 a i 30b1 4 Szako D.I. Crimindogie et Polique, str. 197, usp. Ljubo Bavcon, Kaznenopravna zaštita države i njenog društvenog uređenja, Alakus, Zagreb, 1987, str.20

7

Naša dosadašnja razmatranja o prvim oblicima političkih zajednica i pretpostavke koje su dovele do oblikovanja politea radi očuvanja svojih zajedničkih interesa od unutrašnjih kao i od vanjskih napada, jasno upućuju i na početne oblike policijske djelatnosti. Njeno početno oblikovanje kao i forme ispoljavanja su u zavisnost od samog društvenog bića i karaktera odnosa u okvirima jedne društvene zajednice. Tako da njen razvoj,evoluira u okviru društvenog sistema.

EGIPAT

Problem organizacije upravljanja novouspostavljenim državama, pa tako i samom organizacijom policijskih snaga poznati su još i u starom Egiptu. Rani egipatski vladari su ustanovili zakone i sudove koji su bili doneseni od vladinih službenika. Oni su postavili mornaričke patrole, i carinarnice radi zaštite trgovine. Da bi zaštitile svoje domaće (kućno) spokojstvo, dinastije u Egiptu su uspostavile neke oblike policijskih snaga. Tu možemo navesti i staru Kinu gdje je Konfučijeva doktrina posebno naznačila potrebu za pravilnom organizacijom i samim vođenjem upravljanja državom. Insistiralo se na takvom izboru javnih službenika koje je trebala odlikovati sposobnost i poštenje. Također, dinastija Hana (od 202.godine prije nove ere do 219.nove ere) u svojim stavovima je naročito apostrofirala pomenuta gledišta. Postavlja se pitanje: Kako i na koji način je u antičkom periodu u velikom broju država u Grčkoj (150 gradova-država) bila pronađena forma upravljanja sa policijskom zaštitom koja bi sublimirala i očuvala narodnu volju sa tadašnjim političkim uređenjem. Koliko se relevancije poklanjalo toj problematici predstavlja eklantantan primjer sjajnog posmrtnog govora Perikla, koji je pozvao sve Grke da posebnu aktivnost usmjere planiranju, zahtjevajući maksimalan angažman u oblasti planiranja, odnosno takva rješenja kojima bi osigurala bezbjednost poretka. Veliki broj gradova-država, naporima ovladavanju i upravljanju ogromnom teritorijom: evolucija i razvoj različitih kultura, međusobni ratovi, unutrašnji nemiri, uslovili su da je svaka od njih imala svoje zakone i pravni sistem. To je impliciralo i potrebu organizacije policijskih snaga. Međutim, policija u tom periodu nije imala razvijenu formu već je njena sveukupna aktivnost ovisila od vladajućih struktura. Osnovne policijske funkcije bile su u rukama vladalaca, vojske i vojnih starješina kao i robovlasnika. Razlog takvoj organizaciji policije nalazimo u samoj organizaciji državica, čije funkcije uopšte nisu bile razgraničene. Ipak u pogledu zaštite i održavanja reda postojale su policije na srodstvenoj osnovi. Funkcionisala je u skladu sa tadašnjim običajima i tradicijama i sa naglašenim recidivima svijesti prvobitne zajednice za održavanje pomenutog sistema i jačanje eksploatacije, zašto je bilo potrebno i nova robovska snaga. U tom cilju je bila potrebna i sila koju su najčešće provodili sami robovlasnici...Oni se sa svojom tjelesnom stražom pojavljuju kao čuvari - zaštitnici i izvršioci obezbjeđenja raznih roba, koristeći se pri tome raznovrsnim metodama prinude. Osim što je u tom obliku političkog uređenja poseban problem bio reprodukcija sistema, obezbjeđenje radne snage i njeno držanje u pokornosti,značajna složenost se ispoljavala u naglašenim društvenim sukobima koji su se pretvarali u anarhiju i bezakonje.

Uvidjevši koliko problema mogu donijeti svi oblici anarhije i bezakonja, prvi vladar Atine Prisistratus je osjetio potrebu za nekim zaštitnim mehanizmom. Osnovao je veliki kontigent tjelohranitelja koji su imali ulogu

8

policijskih snaga. Kroz Grčku historiju vladari su koristili tjelohranitelje u cilju zaštite svoje vladavine. Međutim, njihova organizacija i struktuiranost nije bila na nivou sveukupnih izraženih problema koji su opterećivali većinu vladavina. Odsustvo zvaničnih i u praktičnoj formi organizovanih policijskih snaga dovelo je do propasti gradova - država, jer nisu iznašle efikasan način i snage da zaštite vladu od anarhije.

Razvoj i pad Rimskog carstva je veoma sličan putu grčkih država-gradova. Osnovna snaga Rima je bila u veoma moćnoj vojsci ili legiji. Legiju su sačinjavali profesionalni vojnici koji su bilježili velike vojničke pobjede. Osvajanjem malih zemalja legije su imale zadatak da uspostavljaju poredak, te da uspostavljanjem rimskih vladara uspostave javni red i skupljaju danak koji se obavezno davao Rimskoj imperiji. U tim oblicima političkih zajednica sa okrutnim moćnicima “pater familias”, ratna osvajanja su predstavljala prirodno stanje naroda (Platon) ili prirodni način sticanja imovine (Aristotel), odnosno kako je to isticao Heraklit u svojim spisima rat je otac svih stvari. I sveukupan civilni život na tim prostorima je bio inkorporiran u postojeći oblik političkog uređenja. Znači nisu postojale niti su organizovane posebne snage čija bi se osnovna aktivnost svodila na održavanje javnog reda i mira, borbu protiv svih oblika kriminala i sl. Samo političko ustrojstvo rimske republike je predstavljala rasčlanjen sistem, političkih odnosa. Temeljni autoritet kao politička ustanova je bio Senat. I sam Ciceron je istakao da autoritet (aucotoritas) pripada Senatu,” libertas"- narodu, moć (populus) i “potestas” vlasti magistratima.

Vidimo da je autoritet rimskih vladara izvirala iz političkog karaktera tadašnjih zajednica i privrednog procesa u kome su rat, borba i primjena svih oblika nasilja zauzimali centralno mjesto. Senat je predstavljao kolektivno tjelo u čijim redovima su se brojni pojedinci uporno i permanentno borili za vlast i bogatstvo. Dolazi i do nastajanja okrutnih autoriteta i jačanja imperijalističke vlasti objedinjavanjem autoriteta i moći (“auetoritasa” i potestasa”) u ličnog imperatora. Time su carski zakoni zamjenili političku ulogu Senata. To je pored ostalog doprinjelO da se Rimom upravljalo po osnovu bogatstva i uz naglašeno prisustvo svih oblika kriminala i prevara. Zbog toga su senatori kao i drugi bogati ljudi radi svoje lične zaštite angažovali u većem broju vojsku tjelohranitelja. Tako da od vremena cara Severusa, čiji je savremenik bio veliki pravnik Ulpinijan potiče tradicija carske samovolje. Nju je navedeni pravnik izrekao u čuvenoj sentenci:”snagu zakona ima ono što se dopada vladaru”Bez obzira na to, zbog stalnih unutrašnjih sukoba legije su redovno pozivane da održe poredak. Međutim, opadala je sposobnost Rima da kontroliše mnoge osvojene zemlje pa čak i većim pritiscima vlade. Naročito je nastala velika borba za vlast nakon ubistva Julija Cezara (44 godine p.n.e.). Vlast je preuzeo njegov rođak Gaj Oktavio i postavši vladar uzeo je ime August Cezar. On je izveo reformu carstva i u znatnijoj mjeri eliminisao fundamentalne probleme koji su imali bezbjedonosni karakter. Bio je prvi vladar Rima koji je uspostavio policijske snage. One su bile formirane kao prekomorske straže (garda) čiji je osnovni zadatak bio da se štite od atentatora, kao i da u Rimu uspostave i održavaju potrebni nivo sigurnosti, sprečavajući sve oblike narušavanja segmenata bezbjednosti. Time je garda prvenstveno služila u odbrani od onih pojava koji ugrožavaju unutrašnju sigurnost Rima. Naglašeni problemi koji su bili prisutni u samoj državi, a naročito u bezbjednosnom smislu, uslovili su da je garda bila organizovana u devet kohorti (svaka kohorta je brojila po 1.000 ljudi) od kojih su tri bile smještene u Rimu. Njeni članovi nisu nosili uniforme. Fizičko prisustvo velikog broja pripadnika garde i njihova uloga koju su

9

imali u zaštitnoj formi su u značajnoj mjeri smanjili uticaj profesionalne vojske u Rimu. Na taj način je i sam August Cezar imao mogućnost da ostvari sveukupnu kontrolu nad gradom. U kasnijem periodu pored policijskih zadataka garda je aktivno učestvovala u borbenim dejstivima. Navedena organizacija policijskog sistema je u dužem vremenskom periodu funkcionisala u tom gradu. Međutim, specifičnu ulogu koju je imala u obezbjeđenju samog vladara i unutrašnjoj zaštiti poretka, ona je bila stalna meta napada od strane legija. Pošto su ratovi i ratni pohodi bili osnovni izvor robovske radne snage, kao i unutrašnja borba za konzulska i imperatorska mjesta, vojska je prednjačila u organizacionom pogledu osobito razvijenom obavještajnom komponentom.

Suprotnosti do kojih je došlo u kasnijoj fazi s osnovnom težnjom, promjene postojećeg robovlasničkog sistema, vojska je predstavljala dominantnu snagu zaštite. Tako da je Pretorijanska garda bila inkorporirana u Rimsku legiju koja je dobila sva obilježja vojne jedinice. Gašenjem ovih prvih policijskih snaga impliciralo je obnovu svih najokrutnijih oblika nasilja i ugrožavanje opšte sigurnosti, a time i sigurnosti samog poretka. To je pored ostalog, bio jedan od relevantnih faktora koji su uzrokovali pad Rimskog carstva.

Stapanjem garde u legiju imalo je za posljedicu da su vojni i policijski poslovi veoma dugo bili spojeni u istim organizacijama. Tako da je u dužem vremenskom periodu vojska vršila policijsku službu. Međutim, ovdje je značajno istaći da je policija bez obzira na oblik i formu organiziranja imala sve odlike političke policije sa osnovnom zadaćom održavanja postojećeg poretka, koristeći se najsurovijim prinudnim sredstvima. Prinuda je bila naglašena i u obavljanju ostalih upravnih poslova (u prikupljanju poreja, izvođenju javnih radova) gdje je jezik biča predstavljao snagu vladajućih struktura.

Početne oblike samozaštitnog organizovanja nalazimo na prostorima današnje Engleske. U toj zemlji su prije Normanskog osvajanja postojala udruženja građana na lokalnom nivou. Osnovni smisao ovih udruženja ogledao se u potrebi održavanja javnog reda i mira.Vladala je opšta bezbjednosna međusobna solidarnost među članovima zajednica. Svaki pripadnik zajednice je bio,ne samo odgovoran za svoju vlastitu imovinu (naročito samostalne radnje) nego je takođe bio obavezan da štiti radnje i drugih članova od provalnih krađa i drugih krivičnih djela. Uslučaju provalnih krađa i izvršenje drugih zločina, odnosno teških krivičnih djela. Njihova dužnost je bila da “plaču” kako bi se obavjestili i okupili ostali članovi u cilju hvatanja počinioca zločina. Ukoliko lokalne grupe ne uspiju uhvatiti prekršioca zakona, svi su bili dužni kao grupa platiti kaznu kralju. U početnoj fazi ove grupe su se sastajale od deset porodica. Međutim, rast svih oblika kriminala i ugrožavanja opšte sigurnosti ljudi i imovine, desetine su se grupisale u tzv. stotke (sačinjavale su ih deset desetina) koje su bile pod jurisdikcijom kraljevskih činovnika lokalnih plemića. Oni su komandovali oružjima, i opremom grupe. U skladu sa daljnim razvojem društva koje je bilo opterećeno nizom protivrječnosti nametalo se potreba ukrupnjavanja naznačenih formi lokalnog karaktera. One su se združivale i formirale grofovije koje su u geografskom pogledu bilo jednake području okruga. Rukovodioce,odnosno upravitelj okruga je zvanično postavljala kruna s ciljem nadgledanje grofovije. To je u izvjesnom smislu predstavljalo utiranje puta nekoliko hiljada šerifa koji će tokom historijskog razvoja preuzeti ulogu obavljanja policijskih poslova.

10

PERIOD SREDNJEG VIJEKA

Raspadanjem antičkog robovlasničkog društva i raspadom Rimske imperije dolazi do sadržajnijih promjena i preobražaju u društvenom i političkom uređenju. Također, dolazi do, odgovarajućih promjena u shvatanju politike, društva, čovjeka, i svijeta uopšte. Na ruševinama rimskog carstva od 5 stoljeća nastaje novo dobra i oblikuje se novo društveno uređenje - feudalizam. On je na evropskom prostoru ustanovljen sukobima i susretima indogermanskih plemena s antičkom, rimskom civilizacijom Ovaj sublimat s germanskim eliksirom je donio izvjesne promjene i novine koje su se odnosile na vladajuću strukturu. Razbijanjem robovlasničkog sistema i njegovih institucija, u periodu hiljadugodišnjeg trajanja feudalnog uređenja, religija i crkva su postale osnovna društvena nadgradnja. Ona je imala monopol nad sveukupnim duhovnim stvaranjem koja se kretala u okvirima hrišćanske srednjevjekovne ideologije. Jačanje crkvene hijerarhije, teklo je po uzoru na rimsku državnu organizaciju i tako poprimila sva obilježja aristokratije. Dolazi do zaoštravanja odnosa između crkve i kraljevske vlasti.Stangantno stanje koje se održavalo u realnim društvenim odnosima se neznatnih promjena, kao i u društvenoj svijesti, opredjeljivala su osnovna ishodišta u tumačenju društva i politike. Naime, dominirali su stavovi o ovozemaljskom svijetu kao svijetu privremenom, zlom, grižom, i onozemaljskom kao vječnom i pravednom, o prvorodnom grijehu i iskupljenju, o tome da je smisao čovjekovog življenja da se pripremi za spasenje kroz vjeru i kajanje*. Tako da je društveno-politička misao bila podređena teološkoj. Pravi smisao postavljenja i razmatranja socijalno-političkih i drugih relevantnih pitanja bio je taj, kako bi crkva ojačala svoj autoritet naspram carske moći, smatrajući da su njihovi temeljni doktrinarni principi u oblandi vladajuće doktrine jedino relevantni kojima se mogu tumačiti društveno-političke pojave. Time je crkva preuzimala pojmovni arsenal rimske imperatorske vlasti - stavljala je u funkciju ostvarenja svojih ciljeva. O tome ćemo nešto kasnije reći kao i o srednjevjekovna teorija države, koje su imale uticaj i na organizacionu strukturu policijskih snaga. Dok je u antičkom periodu realnu osnovu prava i autoriteta predstavljala ratnička privreda i ropstvo, dotle je u ranom feudalnom periodu, moć bila izričito funkcije privrednog položaja, odnosno zemljišnog posjeda. Tako da su feudi bili inkorporirane vojne, religiozne i posebno upravne djelatnosti, gdje možemo smjestiti i samu policiju. Na osnovu tog možemo apostrofirati da je ovo doba bilo u osnovi patrijaharno političko društvo sa izrazitim, prisustvom kondigne i kompzacijske moći. Kondignu moć koja je karakterisala ovo razdoblje, značila je obavezu bezuvjetnog potčinjavanja i poslušnosti, i prihvatanje svih pogleda od strane potčinjenih. Ona je imala sve atribute kažnjavanja i smatrana je jedino ispravnim u zaštiti poretka. Ne prihvatanje kondigne moći koju su vladari nametali potčinjenim i nastojali sprovesti unutar postojećeg socijalno-političkih odnosa, osuđeni su već unaprijed bili na surove konzekvencije. Uz ovaj vid potčinjavanja trebamo navesti i kompenzacijsku moć. Njena su osnovna obilježja u tome što su se njenim korištenjem nudile pojedinačne nagrade za neku vrstu dobro obavljenog posla. Pomenuta dva vida moći (kondigna i kompenzacijska) bile su prisutne i u ranijem stadiju feudalnog razvoja. One su se ogledale u davanju prava na obradu zemlje, dopuštanju prava na određeni dio žetve ili na zemlji feudalaca itd. Znači, na jednoj strani imamo kodigtivnu moć sa mjerama represivnog karaktera, kao jednog od instrumenata zvaničnih vlasti, dok na drugoj imamo pohvale za učinjene aktivnosti koje su bile relevantan instrument

* Radoslav Ratković, Osnovi političkih nauka, Beograd 1985., str. 24

11

kompezacijske moći. Stoga zajedničko obilježje kondigne i kompezacijske moći je bila da pojedinac koji im se potčinjava zna, da to čini, to jest da se potčinjava jer zna da to mora, dok u drugim slučaju, zato jer zna da će biti nagrađen.* U tome je i njihova divergencija. Međutim, kondigna moć inače ima duboku etabliranu vezu sa fizičkim kažnjavanjem, odnosno sa zatvaranjem onih koji se ne povinjavaju i ne prihvataju odluke moćne vlasti. Prostori u kojima su zatvarana takva lica nisu apsolutno imali nikakvih uslova. U njima su vršena fizička zlostavljanja,sakaćenje i sa raznim drugim oblicima mučenje, te pogublje. U historijskog građi koja se uglavnom bavi ovom problematikom, dosta je kazano o upotrebi moći od strane careva i kraljeva od strane crkve, diktatora, generala i armije kapitalista, raznih korporacija, demokratskih režima i sl. U tom kontekstu možemo reći da je u doba feudalizma vlasništvo predstavljalo trajni izvor i fundament svjetovne moći.**

Imovinu koju je posjedovao plemenski vladar ili u svojstvu vojskovođe ili je zaposjeo i održava je kao svoje vlasništvo, omogućavalo mu je da se brine za svoj opstanak. To je bilo područje na kojem je provodio svoju moć i autoritet i sa koje je preduzimao vojne aktivnosti radi zaštite i mogućih osvajača. Iz tih razloga feudalno uređenje se temeljilo na posebnim odnosima između vladara (sizerena) i njegovih vazala. Sizeren je za ratne zasluge ili druge izvršene usluge dodjeljivao zemlju pojedincima i na taj način pomagao im da očuvaju egzistenciju, odnosno goli opstanak. Time su oni postali njegovi vazali. Dobivanjem zemljišta vazali su imali i povlastice da na tom području organizuju proizvodnju, obilnu rentu, ali su istovremeno dobili i pravo da obavljaju sudsku i upravnu vlast. Veća i bogatija imovina feudalaca implicirala je i veći broj njegovih vazala. Međutim, vazal je imao obavezu da će sizerena materijalno, vojnički i savjetom pomagati, što se posebno odnosilo na održavanje postojećeg ili ratnim pohodima širenje područja svoje vladavine. Taj odnos možemo nazvati kao odnos vladara I vazala. Čitavu društvenu piramidu prožima načelo lena sa hijerarhijskim rasčlanjenim staležima svjetovnih i crkvenih vladara kao hijerarhijski rasčlanjenim staležima seljaka i kmetova. Radi se o vladavini koja je istovremeno ekonomska i politička. Međupotčinjenim je, vladalo je jedno uvjerenje da svako ne - potčinjavanje volji vladara, osim kondignih posljedica može imati i veoma dalekosežne ekonomske i političke implikacije.

Prema tome, stvarni odnosi temeljili su se prije svega, na sili i moći, pomoći koje su pojedini feudalni gospodar i podređivali vazale. Ako je vazal prekršio obavezu koju je imao prema vladaru,to su smatrali” deliktom nevjernosti odnosno djelom protiv državne vlasti, a takođe i krivokletstvom, pa prema tome i deliktom protiv vladajuće religije. Ukoliko se neko kao čovjek odnosio prema kralju sa obilježjima nevjernosti on je morao platiti životom, dok su mu čitavu imovinu oduzimali.

U tom periodu pojavljuju se dva najznačajnija predstavnika srednjovjekovne misli Aurelije Avgustin (354-430) u samom njenom začetku i Toma Akvinski (1224-1275) u vrijeme zrelog feudalizma. Oni su u okviru svojih teoloških i filozofskih gledišta, doticali i političke probleme i razvijali političku misao, što je malo i određenih uticaja na samu organizaciju i način uspostavljanju policijskih snaga. Ideju pravne države koju je Platon zastupa, postala

* John Kenncth Galbraith, Anatomija moći, Zagreb 1983, str. 11 ** Glavni uzrok nemogućnosti kralja da vlada bez podrške feudalaca bila je činjenica da su prirodna bogatstva i energija zemlje bili u njihovom privtnom vlasništvu, Bernard de Jouvene, on Power, its Nature and the Historyof its Growth, New York, 1949, str.

12

je žarište srednjovjekovne političke teorije. Nju su prihvatlili skoro svi mislioci toga doba i ona je prokrčila put u sve oblike srednjovjekovne civilizacije. U stvari kako navodi Avgustin, Ciceron je rekao da je pravda temelj prava i -organiziranog društva gdje ne postoji pravda ne postoji država, ne postoji pravo res publica.*

Međutim, i pored skoro identičih gledišta između klasične teorije antičkog doba i srednjovjekovne teorije, ostala je ipak naglašena divergencije koje nije imala samo teorijski značaj. Za sobom je ona povlačila i veoma značajne praktične posljedice. Naime, u skladu sa osnovnim načelima tradicionalno-staleškog učenja, organizaciju državne piramide srednjovjekovni teoretičari nisu mogli zamisliti kao neku bezličnu pravdu. Oni polaze od jedinstva prirode i društva tako da u pojam prirodnog zakona obuhvata običaje pravo i religiju (Toma Akvinski). Saglasno tim gledištima Avgustin u svojoj Božijoj državi (Decivitate Dei) govori o dvije države. Jedna koja je božja prema čijem je ostvarenju usmjeren historijski razvoj i drugoj zemaljskoj potpuno nesavršenoj i privremenoj u kojoj caruju razni vidovi zla i koji su kazna za ljudske grijehove. Po uzoru na patrijahalnu familiju Avgustin je ideološki fundirao društveno-politički staleški sistem.Naznačena stajališta prate njegovu čitavu filozofiju dajući joj specifični karakter. Kao jedan od osnivača srednjovjekovne filozofije,on je svoje religiozna uvjerenja suprostavio svjetovnim filozofima. Prihvatajući određene odrednice grčke filozofije Avgustin je kao zaključak posebno istakao da je uzalud tražiti ljudskog učitelja istine. Nju treba tražiti od višeg božanskog autoriteta. Na taj način je ideju njegovih predhodnika (Platon, Aristotel i dr.) pretvorio u božje misli. Pomenuta stajališta su u kontinuitetu nametana od strane crkvenih otaca, pa je u raspravi protiv oholosti Origen zastupao stav, po kome je zakon kralj svih stvari. Ali dodaje da taj zakon za sve prave hrišćane nije nešto posebno niti nezavisno, nego se podudara sa božijom voljom. Analogno tome, sve nacije i sve države imaju svoj krajnji pravni osnov u božjoj volji.* U tim okvirima se posmatra sloboda i jednakost ljudi i na tom polju se zastupa stanovište koje daje primat duhovnoj vlasti nad svjetovnom. pri čemu se naročito ističe da autoritet policičke moći nemože biti apsolutan, nego treba biti u koleraciji sa zakonom. Toma Akvinski polazi sa stanovišta da zakon suverena treba da vezuje ukoliko je snaga koja treba da upravlja, ali ne kao snaga koja prisiljava. Prema njegovim zaključcima u filozofskim razmišljanjima, nije se apsulutno smjelo dopustiti otvoreni otpor vladarima. To bi uostalom značilo i pobunu protiv božje volje i što je predstavljalo smrtni grijeh. Međutim, on je ipak nastojao da u tom vremenu suprematije crkve nad državom, izvrši neka razgraničenja i utvrdi oblast gdje se državne vlasti trebaju uvažavati, odnosno poštovati. S tim u vezi, ukazivao je da se trebaju slušati svjetovne vlasti, ali da je ta poslušnost ograničena zakonima prirode. Znači da nisu bili u obavezi da poštuju uzurpiranu i korumpiranu vlast. Prema njemu, svaka pobuna je zabranjena božanskim pravom “ali otpor nepravednoj i uzurpiranoj vlasti, i odricanje poslušnosti tiranu” nemaju karakter pobune ili ustanka već zakonitog čina. Sve to veoma jasno pokazuje da su uprkos neprekidnim sukobima između crkve i države, između duhovnog i svjetovnog poretka, oba ova poretka ujedinje na zajedničkim načelima. Moć kralja je, kao što je Viklif kazao duhovna i jevanđeljska moć (potestas spiritualis et evangelica). Svjetovni poredak nije samo prolazan, on je odista vječan kao zakon pa je tako i sam po sebi duhovna vrijednost*.

* Radenov predgovor njemačkom prevodu knjige Joseph de Maishre Betrachtungen uber Frankreich, Verlag von Reimer Nobing, Berlin 1924, str. 14. u Ljubomir Tadić, Tradicija i revolucija, Beograd 1972, str. 25. * Ernest Kasirer, Mit o državi, Beograd, 1972, str.124

13

U suštini radi se o teokratskim teorijama, koje su polazile od pretpostavke da je svaka vlast božanskog porijekla. To istovremeno znači da prema toj teoriji o božanskom pravu bog nije stvarao samo vlast takvim nego i njene nosioce. Tako da državnu vlast ograničava u isti mah božanska vlast jer se i država smatra manifestacijom kosmičko-božanske prirode i privilegija raznih srednjovjekovnih državica, koje su ovisile o hijerarhiji feudalnih saveza. Blažu varijantu teokratske koncepcije, vidjeli smo razvio je Toma Akvinski tzv. teoriju posrednog božanskog prava, gdje prema njemu sva vlast posredstvom božanske volje naroda, koji njeno obavljanje povjerava pojedincu ili grupi ljudi. Po tom shvatanju čovjeku politički život stiče novo dostojanstvo zemaljska država i Božja država koje nisu suprotni polovi, one su u uzajamnoj vezi i dopunjuju se.**

Kao što vidimo u periodu srednjeg vijeka, odnosno nosioci novih ideja su nastojali rasčistiti sa predhodnom civilizacijom, filozofijom, politikom i pravnom regulacijom Ali ipak je iz predhodnog razdoblja preuzela teoriju hrišćanstva i stanovništvo iz veoma pasivnih ruralnih sredina. Političke teorije, kao i sve ostale grane nauke ostale su u rukama teoloških teoretičara. Snagu i dominantne faktore tog perioda možemo sažeti u feudalne odnose, katoličku crkvu i sveto rimsko carstvo. Pod njihovom jurisdikcijom nastaje kanonsko, feudalno i poseban vid imperijalnog prava. Međutim, ipak je dominantnu poziciju zadržalo kanonsko pravo pa tako i, teološko pravna doktrina. U tim odnosima crkva je sve viš postojala sila za sebe i predstavljala sastavni dio u svakom sistemu vlasti. Pa tako i najutjecajnija organizacija sa veoma naglašenim izvorima moći koja se pored ostalog ogledala i u njenom bogatstvu.

Ekonomski autarkičan zemljoposjed privatno vlasništvo nad sredstvima prinude i ličnim oručanim vojno policijskim snagama, znatna autonomija u primjeni svih oblika sredstava prinude na svom području, vodili su u pravcu formaliziranja hijerarhijskih odnosa. To je dovodilo do rasta povlaštenog položaja pojedinih staleža. Međutim, ekonomske funkcije i funkcija vlasti (vojska, policija pravosuđe) bile su objedinjene u jednoj ličnosti. Jednovlašće JE bilo ustanovljeno na svakom stepenu hijerarhijskih odnosa. Vidimo da je taj period karakterisala stalna borba između feudalaca za teritorije, a time i sticanje vanjske snage,što je predstavljalo i najefikasniji način dobijanje većeg broja podanika, odnosno vojnika u cilju jačanja i zaštite vanjske i unutrašnje bezbjednosti teritorija.

Pomenuta uzajamnost između zemljišnog posjeda podanika - vojnika i policajaca i izvora moći imalo je za posjeljicu neprestane teritorijalne sukobe između feudalaca. Kroz te instrumente moći koji su se javljali u instrumentalnoj formi uz upotrebu sile i prinude održavali su bezbjednost poretka. Organizacijski i funkcionalni primat u toj oblasti su imali policijske i vojne snage koje su bile usmjerene na očvanje društvenog uređenja. U ovakvim uslovima i crkva je razvijala jedinstvenu policijsku organizaciju koja je bila sudska-policijski zaštitnik feudalnog sistema u cjelini, sve do pojave apsulutističkih režima.

Ono je postala i najveći nosilac organizovanja policije za apologiju postojećih odnosa sprovodeći strahoviti teror u ime zemaljsko-božije države. Uz pomoć policijskih i vojnih snaga preduzimane su prema podanicaima regresivne mjere u primitivnoj formi, svi oblici političkog nasilja i sistematski primjenjivali najgrublje

** Ernest Kasirer, nav. djela, str.133

14

fizičke i psihičke metode prinude. Stalni a posebno kanonski zakoni dozvoljavali su surovo mučenje ponižavanje i uništavanje ljudi... Tako da su vršeni masivni zločini prema stanovništvu. Na sceni je bila vladavina zločina preko koje je država sa policijskim aparatom, ekonomskom i ideološkom suprematijom bdjela nad zaštitom političkog uređenja.

KASNI SREDNJI VIJEK I RENESANSA

Sa raspadanjem feudalizma i pojavom renesanse nastaje epoha građanske političke misli. Političko-pravne teorije su imale za svoj predmet oblikovanje i koncept države i drugih institucija kojima se održavao postojeći poredak. Razdoblje zrelog feudalizma, a posebno nastanka građanske klase, poklapa se sa istorijskim oblikovanjem i dominacijom nacionalnih država. Međutim, niti u tim okolnostima odnos čovjeka i države se bitno ne mijenja. Ipak u toj prvoj fazi (od 15 do 18 stoljeća) odbacuju se teološki pogledi na politiku i ona se posmatra i analizira kao društvena realnost. Duhovni pokret koji je dobio zajednički vokabular - renesansa nije predstavljao samo jedan preporod na bazi racionalnog nasljeđa antičkog humanizma, nego je posebno u političkom smislu značilo relevanciju u izvršenju i argumentaciji svojih stajališta. U ovim društvima još uvijek je osnovni oblik političkog sistema oligarhija sa veoma naglašenim elementima despotizma i prosvećenog apsolutizma. Država je instrument i samovolja pojedinaca. Tako da je organizaciju političke vlasti karakterisala koncentracija personalizacija vlasti unutar izvršne vlasti i ličnosti državnog poglavara kao nosioca cjelokupne državne vlasti. U gtim društvenim i političkim sistemima nije se otvarala nikakva mogućnost za ostvarivanjem ideje demokratije, nego se politički odnosi ostvaruju uz upotrebu svih oblika političke dominacije. Preduzimaju se svi oblici prinude, nasilja i svireposti. Stoga za despotiju možemo reći da je to jedan grub i primitivan oblik autokratskog političkog sistema čija je osnova vršenja vlasti nasilje koristeći se ideologijom svireposti i eksploatacijom kao temeljnim socijalno-političkim principom. Ovakav oblik vladanja u savremenom značenju možemo nazvati autokratskim u kojem centralno mjesto zauzimaju političko nasilje umjesto civiliziranog ili pravnog odnosa prema čovjeku. Prodori novog tipa individualizma renesanse i reformacije, pojava modernih država, te pronalaženja i traženja načina u kontroli političke vlasti, stvorilo je političku klimu u kojoj su se nastojala tražiti optimalna političko-pravna rješenja. Međutim, dok na jednoj strani imamo proces koji vodi ka uspostavljanju nove građanske slike svijeta kada je u pitanju odnos čovjeka i države, na drugoj strani istovremeno jačaju svi oblici političke represije koja se pretvorila u čistu zaštitu pojedinaca i elite na vlasti. To postaje okrutno nasilje i osvećivanje vlastodržaca svojim neprijateljima. U tom kontekstu značajno mjesto su zauzimali delikti protiv države - vladara. Razvitak političkih ideja i nastajanje njihove transpozicije sa težnjama građanske klase kao najrazvijenijoj grupaciji unutar postojećeg feudalnog sistema obrazovale su se tzv. apsolutističke monarhije, nasuprot feudalnim staleškim monarhijama. Inače, apsolutizam se određuje kao prelazni oblik vladavine iz staleškog u građansko društvo. Tom procesu je snažan zamah dala i doktrina prirodnog prava i društveni ugovor na osnovu kojih su nastala najvažnija političko-pravna i političko-filozofska stajališta. U pravcu definisanja i oblikovanje građanske klase bitno je naznačiti da sa apsolutizmom nastaje moderna država kao apsolutistička države. Stoga je za nas veoma

15

značajano apostrofirati osnovne karakteristike pomenute države. U političkoj zbilji tog vremena apsulutna monarhija je imala realnu osnovu u jedinstvenoj državnoj organizaciji koje je zamjenila raniji feudalni partikularizam.* S pravno-političkog gledišta u monarhijskom obliku vladavine, titular državne vlasti je bio suvereni vladar. Uspostavljanjem jedinstvene i trajne vlasti u centralizovanoj formi i u granicama teritorijalno-nacionalnih cjelina sa forsiranjem uloge apsolutističkog državnog aparata (policije, vojske), vladarski apsolutizam sa autokratskim obilježjima karakterisala je pravna neodgovornost i bezuvjetna neprikosnovenost.

Na osnovu promjena a time i jačanja položaja građanske klase, što je uticalo da se mijenja dosadašnji karakter društvenih odnosa, nametnulo se osnovno pitanje kome će pripasti najviša vlast (“suprena potestas”) u državi i da se upotrebom sile energično spriječe svi sukobi u cilju zadržavanja i učvršćivanja novouspostavljenog monarhističko-diktatorskog poretka. [to znači ako ta vlast iznad sebe nema nikakve moći, može biti samo apsulutna ili samovoljna vlast. Saglasno tome, ona može donositi i mandat zakona, objavljivati rat i zaključivati mir, birati činovnike i sl. U svom izvornom obliku,kako je formulisana kod @ana Bodena, apsulutna monarhijska vlast je, moderna oikodespotija u kojoj u načelu monarh kao i svaki “pater familias” domaćinski gospodari i ljudima i stvarima, što znači da za razliku od tiranske vlasti pazi na prirodna prava svojih podanika koji ga sa svoje strane dobrovoljno slušaju. Suverena vlast je jedna državna vlast. * Ovaj princip vlasti apsolutnog vladara je kasnije kroz skalu permanentnog prirodnog prava i prosvjetiteljstva evoluirala u ustavnu monarhiju čime je i otpočela institucionalizacija podjele vlasti. Ovo je bitno naznačiti da je u konkretnom funkcionisanju organizovane fizičke represije u monarhističkim režimima i policija dobila posebnu ulogu sa značajnim organizacionim transformacijama.Naime, policija je imala svoje ustrojstvo po uzoru na organizaciju vojnog establišmenta. Njena brutalnost i njena moć bila je oličena u strahovladi koja nije mogla da funkcioniše bvez političke dominacije. Politička dominacija je upravo omogućila obuku za stručnjake za vojno-političku represiju i policijsku torturu najmračnijih oblika.

Cilj je bio da se na svirep način eliminišu i razbiju sve demokratske incijative korištenjem raznovrsnih terorističkih metoda pa do masovnih stratišta i mučilišta. Taj oblik poretka se u političkom vokabularu obično naziva policijskom državom. Ona sa organizacijom i modernim sistemom represije u odnosu na raniji period, isti ne umanjuje, nego je savršenijim i rafiniranim metodama umnožava i pojačava kroz fizičke i psihičke oblike terora. Fizičko zlostavljanje od strane policije bila su imanentna tim društvenim odnosima sa svim vidovima obespravljenja i eksploatacije radništva i seljaštva. Ovaj model policijske organizacije, je kao što vidimo bio uslovljen potrebom za političkom represijom, pri čemu se državni aparat pojavljuje kao fundamentalni monopol primjene sile. Tako da i organizovana politička represija kroz aktivnost policijske-vojnih snaga na kraju dobija isključivo politički valer.

*Joseph R. Strayer u knjizi “Srednjovjekovno porijeklo moderne države piše” U današnjem svijetu najstrašnija sudbina koju poznajemo je bezdržavnost. Čovjek bez domovine egzistira sasvim dobro u našim danima....Čovjek bez porodice, bez stalnog boravišta, bez vjerske pripadnosti može voditi život dovoljno ispunjen, ali bez države, on je naprosto ništa. On nema nikakvih prava, nikakve sigurnosti, nikakvih izgleda da vodi koristan život. Na zemlji nema spasa izvan okvira organizirane države./ Josep R. Strayer, les origines medievales de l etat moderne, Payot, Paris, 1979, str 13. Ljubomir Tadić, Nauka o politici, str 99.

16

Uspostavljanjem tih odnosa, a naročito u operativnom smislu policija postaje jedan od osnovnih zaštitnika i ekskluzivni pratilac političke vlasti. Njena je legitimnost određena voljom vladara. U tadašnjim vladajućim autokratijama vladajuća elita se prvenstveno regrutirala na temelju filozofske antropologije, čiji su društveni ciljevi prvenstveno upućeni da se policijski aparat kao “konstitucionalizovano nasilje” sa normativnim propisima, “pravne države” tj. nosioca zakonite sile, usmjeri na zaštitu i posluži kao odbrambeni mehanizam protiv svih tendencije modernizacije njihovih društvenih struktura.

Tadašnji sistem regulacije u drštvu bazirao se na integrativnom principu monarhove suverenosti, oličenu željeznom zakonu oligarhije (Mihels). Presudan uticaj su imali hijerarhijski vrhovi s profesionalnom strukturom - vojskom i policijom. Međutim, teorije o ograničavanju vladarske vlasti, imale su ya cilj nastojeći da se u okviru postojećeg društvenog uređenja, razviju ideje koje bi imale demokratski karakter, čime bi se proširirio broj legitimnih političkih interesanata. Institucije države u čijoj su nadležnosti da održavaju unutrašnju sigurnost poretka, također, su prolazile kroz proces stabilizacije i destabilizacije. Na te promjene su uticali političko-ekonomski faktori, kao i djelovanje vanjskih činilaca, te unutrašnji razvojni proces država na prostoru Evrope. Antagonizmi su se odvijali u okviru formaliziranih normi regulacije, a time u organizaciji i djelovanju policijsko-vojnih snaga. Također težnja za ostvarivanje pozitivnih vrijednosti vodili su se i na integrativnoj osnovi između vladajuće oligarhije i članova zajednice boreći se za slobodu “carskog kaputa”. U kasnom feudalizmu je veoma bila naglašena manifestacija takvog osjećaja. Temeljno pitanje je bilo kako i na koji način u okviru postojećeg državnog poretka zadovoljiti interese vladajućih i pokazati ga kao sistem koji je zasnovan na željenim vrijednostima, zajedništva, i u kome se pojedinci na dobrovoljnoj osnovi podvrgavaju interesima režima. Pri tome se poseban naglasak daje" tradiciji vladajućih elita " (Weber) kao vrijednosti “legitimnosti” i koja treba da bude shvaćena da samo pripada vladaru. Za one kojima vladaju, preovladavale su karakteristike asketske vrijednosti,kao što su lojalnost, poniznost, siromaštvo, i sl. U tom smislu se i shvataju i vrijednosna komponenta države, gdje posebno mjesto pripada tradicionalnoj državnoj ikonografiji. Tako da je svaki “vladar u povjesti imao svoju kamarilu u kojoj dvorjanici intigriraju jedan protiv drugog, a i svoje pretedente koji mu rade o vlasti, ako ne i o glavi”* Ranije solidarističke vrijednosti koje su se temeljile na religioznim i ideološkim postulatima, polako su gubili na značaju. Pojavljuju se gledišta koja su suprostavljena vladajućem aparatu. Autoriteti vladajućih se vremenom diferenciraju. Istovremeno filozofija srednjeg vijeka, i politički pokreti srednjeg staleža bili su upravljeni protiv institucija apsolutne monarhije, koja ih je isključivala iz političkog djelovanja.Konačno, došao je period kada je otpočeo proces diferencijacije i različitih interesa u okviru vladajućih struktura. Mjenjanje i postupna diferencijacija te modaliteti poželjne organizacije vlasti zathvatilo je i policiju, kojima se otvaraju nove historijske razvojne faze od " aristokratskog mača do aristokratskog novca." Naime, ljudi su stoljećima iz ropstva i kmetstva bježali u razne vojne organizacije (kao i policijske snage,) jer se, i pored svih opasnosti i surovosti načina života disalo slobodnije i živjelo dostojnije nego radeći osobno za onoga s kim su mu interesi u očiglednoj svakodnevnoj opreci.*** Jedan od relevantnih faktora koji je služio monarhističkom režimu jeste i isticanje "pravednosti".

* Eugen Pusic Društvena regulacija, str. 204 ** Eugen Pusue, problem suvremene države, Zgb., 1971, str.366

17

Kao osnovni nosilac ideala te vrijednosti isticao se u vrhu naravni autoritet, odnosno država. To je impliciralo i apsulutnu vrijednost kao etički princip i kao potrebno ponašanje koje proističe iz božanske volje ili iz prirodnog razuma. U krajnjoj konzekvenci vlasti se identificirala sa društvom, tako da je autoritet zajednice bio fundament pravedenosti. Time se nastojalo ukazati, da postojeća vlast (apsolutna) služi pravednim idealima i analogno tome i njenom legitimiranju, kako u praktično-operativnom postupanju, tako i u stanju svijesti. Smatrali su da se kao takva neminovno treba prihvatiti i od strane podanika. Opći kriteriji koji su predstavljali fundament u održavanju i stabilizaciji institucija u apsulutističkom režimu (vrijednost, vladajućih sigurnost, ekonomičnost, pravednost) te njegovu legitimnost u svakoj razvojnoj fazi, su imali divergentna značenja. Zapravo polazilo se od pretpostavke da će se u monarhističkim političkim sistemima legitimitetom faktičkim monopolom fizičke sile svi pokoravati.

U struktuiranju oblikovanih vlasti u društvenim zajednicama tog perioda, nemožemo ni organizacione forme policijskog djelovanja posmatrati izdvojeno, odnosno izvan sistema regulativnih institucija, koje su u strogoj koleraciji sa oblikom organizacije i načinom operativno-praktičnog postupanja. Tu u prvom redu mislimo na razvoj krivično pravne misli države. Nazire se i funkcionalna autonomija upravnih organa i područja. Ovaj princip mijenja shvaćanje o državi, i o njenoj organizacionoj strukturi, koji je u raznim oblicima kroz historijski razvoj pratio i društvo u cjelini, što je imalo dalekosežne implikacije u razvoju policije u budućnosti. To se posebno odnosi na ekonomski napredak, kontinuirano zaoštravanje društvenih protivrječnosti. Sve više su se napuštale pravne norme o državnom i društvenom uređenju koji su se ranije izražavali u običajima, konvencijama ili drugim dokumentima. U daljem historijskom razvoju javljaju se pravno-politički dokumenti koji se mogu smatrati kao temelj budućih ustava. To su povelje, karte, deklaracije i ustavni ugovori i sl.Njima su se uspjevala izboriti izvjesna prava građana i principi državnog uređenja, na temelju kojih se rastujuća građanska klasa otrgnula od feudalne aristokratije. Takođe, i dotadašnji sistem normativnih institucija se diferencira na sve veći broj grana i užih područja (javno pravo, krivično, građansko, krivično procesno,materijalno pravo i dr). Tako da organizacija i vremensko oblikovanje policije, te njenu operativnu komponentu nemožemo posmatrati izvan razvoja kriminalističke misli. Saglasno ostalim naučnim disciplinama, društvena misao se bavila i problemom kriminaliteta, što je za organizaciju policije značilo odgovarajuće operativno i funkcionalno postavljanje prema problemima iz oblasti kriminaliteta. Gledano sa historijske perspektive u ovoj oblasti su značajan doprinos dali renesansni pisci: Macchiaveli, Guiceiardin, Tomas Moor i dr. Moor je za razliku od religijskog shvatanja isticao da uzroci: kriminaliteta leže u društvu, pa je u tom smislu predlagao da se ublaži,sistem kažnjavanja koji je bio veoma surov, i oštar.

Pod uticajem empiričkih i racionalističkih pogleda u tom razdoblju i krivično pravna misao dobija nove kvalitativne sadržaje. Sa empirističkim pogledima izdvajamo shvatanja H.Grociusa (De jure belli ac pacis”) T.Hobbes (“Leviathan” i J.J. Rousseaa (Discarso sulle scenze e sulle arti”).Gledišta koja su se temeljila na racionalističkim osnovama zastupao je i Beccaria (“De deliltie dellepenc”).Evidentan je i napredak u međudržavnoj saradnji u suzbijanju kriminaliteta. Dotadašnji način saradnje, svodio se na ekstradiciji ili izručenje koja je stoljećima smatrana ne kao izraz međunarodne obaveze, nego je predstavljala izraz dobre volje suverena

18

neke države. Tako da i ekstradiciju možemo posmatrati kroz tri perioda od najranijih vremena do XVIII stoljeća, od XVIII do prve polovine 19, i do druge polovine 19 do danas. Međutim, u tom razdoblju napuštaju se odnosi ekstradicije iz srednjovjekovnog perioda u kojem se dovoljno ne poznaju termin “ekstradicija”, nego se pod tim nazivom smatrala predaja lica drugim državama. To bismo mogli nazvati političkim deliktom. Sa poboljšanjem međunarodnih odnosa dolazi i do pravne regulacije ekstradicije. U praksi je sve više započelo izručivanje dezertera, a kasnije i izvršilaca težih krivičnih djela. Tadašnje krivično- pravna zaštita države pribjegava pojmu inkriminacije pripremnih radnji, odnosno jednostavnom dogovoru više osoba (udruživanje za neprijateljsku djelatnost) i krivičnom gonjenju svake izvanjske manifestacije suprostavljanja postojećem državnom uređenju*. U tom smislu je veoma značajna izjava Riehelieua “Postoje zločini koje treba najprije kazniti pa tek onda istražiti. Među njima je crimen maiestatis tako strašan, strašan da treba kazniti već samu zamisao.**

Za ovaj period je vrlo karakterističan razvoj policije u Velikoj Britaniji, u kojoj je proces društvenog preobražaja u borbi za vlast, i čiji je razvoj političkog sistema imao veoma bogatu instrumentalnu historijsku relevanciju. Razvoj i oblikovanje političko-pravnih odnosa izražavao je i promjene i razvoj osnovnih društvenih odnosa, što se odražavalo i na samo početnu organizacionu formu policijskih snaga.

Vrlo je malo zemalja u kojima se kao u Engleskoj odnosno ujedinjenom kraljevstvu, politički sistem mijenjao i prilagođavao potrebama novijeg vremena. U okviru postojećih ili novonastalih ustavnopolitičkih promjena koje su bile rezultat velikog bunta isticao se zahtjev za stvaranjem što više prostora za duhovnu slobodu i njene instrumentalne garancije.

Nastojanja su išla u pravcu da između novih levijatanskih struktura moći traže prostor za moralnu autonomiju, stvaralaštvo, ekonomsku preduzemljivost i dr. Sami proces pluralizacije, pa i sama demokratizacija vlasti, tekla je u specifičnim okolnostima i postojećim preobražajima engleskog feudalizma izgrađivanjem prvih građanskih elemenata.

Počeci sežu u XIII vijeku i vezuju se za prvi najznačajniji dokument čuvena Velika povelja o slobodama (Magna charta libertatum - 1215 godine).

Povelju su proglasili pobunjeni vrhovi feudalnog društva protiv kraljevog apsulutizma, zahtjevajući da aktivnije učestvuju i u važnim državnim poslovima. (odlučivanje o radu, o porezima). Ovaj značajan dokument koji je proglasio kralj Jovan (Džon) bez zemlje predstavljao je fundament kasnijem razvoju sloboda i prava engleskih građana. Time je prvi put feudalna volja kraljeva utvrđena regulativnim mjerama. U tom najstarijem ustavnom aktu srednjovjekovne Engleske uvode se tri bitne novine. Jedna od osnovnih novina jeste razdvajanje volje kralja od pravnih normi, zatim insistiranje na suprematiji prava i isticanje saglasnosti podanika koja bi služila kao osnov za valjani i opšte- prihvaćeni sistem vladavine. Insistiranjem za pravnom suprematijom, zapravo je predstavljalo okvir za zaštitu određenih sloboda čovjeka. U tom dokumentu - Povelji (član 39) se kaže da nijedan slobodan

* Ljubo Barcon, nav. dj. str.28 ** Kirehheimero Politische Justizt, Frankfurt, Verlagsanstalt, 1981, str. 57

19

čovjek neće biti uhapšen niti zatvoren u tamnici, niti lišen posjeda, niti stavljen van prava, niti izgnan, niti na bilo koji drugi način oštećen, niti ćemu ni bilo šta učiniti protiv njega, osim po pravno zasnovanoj presudi”.

Četvrt stoljeća kasnije Peticijom o pravima (The Petition of Right) 1628, koja prestavlja značajni političko-pravni dokument, postavljaju se novi zahtjev u pogledu prava i sloboda koje su već u sadržajnoj formi istaknute u Velikoj povelji. U toj borbi za širu političku emancipaciju ljudi navedena su i nova ograničenja vlasti kraljeva u korist Parlamenta. Zabranjuje se bilo kakvo davanje (poreza, carina, i dr) bez opšte saglasnosti Parlamenta. Veoma bitno za početni oblik organizacije policije i njenu sveukupnu aktivnost, a pozivajući se na Veliku povelju predstavlja zabranu kažnjavanja bez zakonskih osnova ili lišavanje čovjeka nekih prava bez osnova i saslušanja u postupku kojim pripada po pravu.

Pored toga, ovom Peticijom su ukinuti raniji prijeki sudovi i zabranjen smještaj vojske. Radi se o pravu kralja da može držati stalnu državnu silu (vojsku).

U okviru britanske ustavnopravne i političke klasične građanske doktrine, kao što vidimo, preovlađuju gledišta jedinstva državne vlasti, koja se temelji na suverenosti i supremaciji Parlamenta. U tom smislu je i Akt o sazivanju Parlamenta (the Trienqal Aet - 1640) kojim se zahtjeva još veće ograničenje ovlaštenja kralja.

Naime, prema ovom dokumentu obaveza je kralja sazivanje Parlamenta jednom u tri godine i održavanje izbora za Dom komuna. Polazeći od toga, teoretičari ustavnog prava su smatrali da je najviša vlast u britanskom ustavu pripadala Domu komuna, koja ne određuje samo o poslovima iz oblasti zakonodavne već i upravne funkcije*.

The Habeas cOr pus Akt - 1679 je jedan od najvažnijih ustavnih dokumenata koji je kasnije poslužio kao osnova za demokratski politički sistem. Habeas corpus akt je predstavljao sistem garancija, afirmaciju i zaštitu prava građana pred policijom i sudom. Njima se štite prava čovjeka od političke samovolje, arbitrernosti vlasti i policije, a posebno samovoljno zatvaranje i teroriziranje građana. Pošto nijedna mjera ne bi mogla jasnije označiti granu koja dijeli vladu od slobodne uprave, Andre Maurios je istakao da je habeas corpus napokon onemogućila lošu naviku stavljanja pravosuđa u službu državne koristi. Prema propisima tog zakona organi izvršne vlasti su bili dužni da prilikom lišavanja lica obavezno pokažu nalog o hapšenju.

Ukoliko je neko uhapšen bez sudskog naloga ili građanin smatra da je bezrazložno pritvoren, odnosno lišen slobode, može zahtjevati da nadležni sudac izda nalog o Habeas corpus organu koji je izvršio hapšenje, s tim da se u roku od 24 sata uhapšeni izvede pred sud kako bi sud u zakonskom roku ispitao osnovanost lišavanja slobode.

Padom vladavine stuarta naredne godine (1689) novi engleski kraljevski par Viliam i Marija Organska su potpisali još jednu važnu političku i ustavnu povelju - Izjava o pravima (Bill of rights). U političkoj i ustavnoj historiji izjava se smatra najznačajnijim dokumetnom poslije Velike povelje o slobodama. Izjava je u prvom djelu sažela rezultate revolucije i cijelog liberalnog pokreta 17. stoljeća u kojem su doneseni značajni dokumenti ustavnog

* W. Bagehat, the Britsch Contitution, 1868, str. 259.

20

karaktera. Pomenutim dokumentom je okončan mukotrpan put u borbi za ustavnost, odnosno borba protiv naglašenog kraljevog apsolutizma. Na taj način su ostvarene temeljne odrednice ustanovnosti i stvoreni potrebni pravno-politički uslovi za ojačavanje predstavničkog režima u Engleskoj i učvršćivanja osnova parlamentarne demokratije, pošto još nije bila ustanovljena i parlamentarna vladavina.U tom smislu ozakonjena je suprematija Parlamenta u odnosu na kralja. Naime, ukoliko je kralj ograničen ustavom i zakonom, to je značilo da više nije mogao samostalno donositi zakone, već je morao sam da se ponaša u skladu sa zakonom. Istovremeno, učvršćeno je pravilo da kralj bez Parlamenta ne može utvrditi nikakvu vrstu poreza, držati vojsku, proglašava se sloboda izbora za Parlament,imunitet poslanika, sloboda govora i rasprava i dr. Također, ovim aktom su naznačeni i prvi začeci opozicije u odnosu na zvanične stavove koje je zastupao kralj, kao i potreba češćeg održavanja parlamentarnih rasprava. Shvatanje o jedinstvu vlasti koje se temelji na suverenosti, supremaciji Parlamenta nalazimo već u djelu W.Bagehota The British Constution napisanih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ovo djelo se smatra relevantnim metodološkim i politološkim naučnim pristupom. Prema njemu, tajna je engleskog ustava u uskoj povezanosti i potpunoj i skoro potpunoj slivenosti zakonodavne i izvršne vlasti. Bagehot izvodi zaključak da se u engleskom ustavnom sistemu ne radi o potpunom utapanju izvršne u zakonodavnu vlast, već da je u tom odnosu veoma naglašeno prožimanje. Pored njega, i drugi autori takođe iznose slična gledišta, pa stoga možemo apostrofirati da se u okvirima engleske klasične građanske i političke doktrine tog vremena ispušta načelo podjele vlasti u odnosima između zakonodavnih i izvršnih organa unutar britanskog političkog sistema ovaj proces oblikovanja političkog sistema i državnog aparata, nužno je pratila i organizacija policije.

Kreiranje policije u modernom smislu uopšte, pa tako i u Engleskoj je rezultat višegodišnjih sukobljavanja i napora na pravno-političkoj historijskoj ravni. Naime, osjećaj za potrebom kolektivne sigurnosti možemo pratiti već od 1066 godine kada je Viliam vojvoda od Normandije zauzeo Englesku. Odmah se pristupilo organizaciji vlasti na centraliziranim osnovama. U tom smislu, jedan od prvih akata je bilo odvajanje sprovođenja zakona i sudstva od sudaca. Oni su imali zadatak da u okviru svojih ovlaštenja putuje osvojenim kraljevstvom i da vrše saslušanje povodom izvršenih krivičnih djela i narušavanja opšte sigurnosti, te drugih nezakonitih radnji. Ulogu policije u tom periodu obavljali su anglosaksonski šerifi. Promjene koje su se postupno dešavale u političko-pravnoj i ekonomskoj sferi u pravcu učvršćivanja postojeće dominancije, rezultirale su donošenjem zakona. Tako je 1116.godine donešen čuveni Henrijev Zakonik (Leges Henrici). Ovim zakonom su decidno ustanovljeni prekršaji protiv krune. U njemu su posebno naznačena krivična djela kao što su: ubistva, pljačke, namjerne paljevine, lažno kovanje novca i smatrani su zločinima protiv krune.Izvršioci navedenih i drugih nezakonitih radnji kažnjavani su od strane krune. Sva ova, kao i druga djela su tretirana kao djela protiv države, za razliku od ranijih akata koji su se odnosili na oblast unutrašnje zaštite. Naime, prema ranijim dokumentima, svi kriminalni akti su bili određeni kao djela koja su upravljena prema pojedincima, a ne protiv države. Pored toga, u okviru jednostavnih zajednica, pojedinci su imali obavezu i odgovornost da u slučaju vršenja krivičnih djela ili narušavanje javnog reda, sami privedu pravosudnim organima izvršioce krivičnih ili drugih djela. Da bi suđenje imalo “pravno" utemeljene činjenice, Henri II je formirao porotu koju je sačinjavalo 12 ljudi. Njihov zadatak je bio da neovisno od suđenja po božjem sudu izvrše saslušanje pojedinaca, što je stvorilo prostor da se vrši i

21

saslušavanje svjedoka u sudskom postupku. Kako bi se ostvarila što veća kolektivna sigurnost, tih članova zajednice, a time i zaštita krune, kraljevim ukazom je dozvoljeno da svaki slobodan čovjek ima pravo na lično naoružanje.Znači razvija se uvjerenje da samo unutrašnja stabilnost krune može omogućiti brži ekonomsko-politički razvoj i uključenje Engleske u svjetsku trgovinu.

Kasnije represivne mjere koje je provodio kralj Džon stvorio je veliki broj neprijatelja.To je dovelo do naglašenih konflikata,koji su rezultirali potpisivanjem " Velike povelje slobode" (Magna charta libertatum). U kasnijim društveno-historijskim okvirima, a naročito početkom 15 stoljeća, dolazi do jačanja oblikovanja nacionalne svijesti i nastajanju nacija, a time i međusobne ekonomske, političke, kulturne međuzavisnosti u okviru pojedinih etničkih zajednica.

Naročito u kasnom periodu feudalizma, dolazi do naglašenih socijalnih suprotnosti, što je značilo utiranje puta za slobodom trgovine i industrije, proširenje unutrašnjeg tržišta i ličnim slobodama. Polazeći od tih premisa, građanska klasa se javlja kao glavni nosilac političke i ekonomske integracije. U tom cilju su nastojanja za rušenjem feudalnih provincijskih granica, lokalne zatvorenosti, sa zahtjevom ekonomskog povezivanja većih teritorija i naglašenom centralizacijom političke moći. Nužna posljedica toga je i politička centralizacija. Ovi procesi su imali odgovarajući uticaj na odnose među državama, međunarodnu podjelu rada i svjetskoa tržišta kao i na oblast duhovne nadgradnje.Među pristalicama oblikovanja nacionalnih država i uspostavljanje novih kapitalističkih odnosa, nisu bile samo pristalice građanske klase. Njih su sačinjavali seljaštvo, radništvo i inteligencija. Taj proces je zahvatio sve zemlje na kontinentalnom prostoru pa i Englesku. Ona je naročito bila aktivno uključena na području trgovine. Posebno je bila rayvijenja industrije vune, što je dovelo do toga, da su se prihodi od tog proizvoda pretvarali u obezbjeđenje pašnjaka. To je impliciralo, da se veliki broj stanovništva pomjerao prema urbanim sredinama, što je bez sumnje podsticalo sve vidove siromaštva, nezaposlenosti, veliki porast stanovništva u gradskim sredinama.

Industrijalizacija i urbanizacija potirala je sve dotadašnje nekoordinirana nastojanja u borbi protiv kriminala i narušavanju unutrašnjeg reda. To je dovelo do veoma teškog problema za policiju ali sada u novim moderniziranim uslovima. Nametnuo se relevantan sigurnosni problem kako uspostaviti stabilnost političkog sistema, a time i unutrašnje sigurnosti u zajednicama sa velikim prilivom nehomogene, inherentne i nestabilne populacije, obzirom da su po osnovu načina života i mjesta stanovanja, raniji sistemi gradili svoju zaštitnu komponentu u sigurnom smislu. Evidentno kršenje zakona, stvaranje većih kriminalnih grupa, naglašena prijetnja za golu egzistenciju siromašnog stanovništva u urgbanoj sredini, ojačalo je potrebu da se uspostavi nova organizacija sa obučenim, stručnim policajcima kako bi se zaustavila nepovoljno stanje u oblasti sigurnosti. Rastu svih oblika ugrožavanja unutrašnje sigurnosti nisu pomogli ni brojni donešeni zakoni, veliki broj osuđenih zatvorenih ili pogubljenih lica. Suočeni sa takvom situacijom trgovci su na vlastitu inicijativu započeli sa organizacijom i unajmljivanjem vlastite policije. Tako je postala trgovačka policija Engleske. Nastojeći da eliminišu i neutrališu ovaj vid narušavanja sigurnosti, gradovi su bili podijeljeni unutar opština. Predstavnici opština, odnosno stanovnici su učestvovali u patroliranju. Međutim, u slučajevima kada nisu bili u mogućnosti da obavljaju patrolnu službu, oni su unajmljivali čuvare i plaćali ih da patroliraju na području njihovih opština.

22

Uporedo s tim na političkoj ravni odvijaju se značajni procesi i terminološko rasčlanjivanje, kada je riječ o pojmu i konceptu političke analize i političkih nauka. Na engleskom i u evropskom kontinentalnim jezicima politika je imala isto značenje. Naime, pod tim pojmom se još uvijek smatralo organizirano upravljanje državnom javnom upravom, vlasti, poretka, da bi tek kasnije dobili sasvim drugačiji pojmovni smisao i sadržaj. Međutim, dok je policy dokumentiran prvi put 1430, u svom savremenom značenju kao tok radnje donijetih ili prihvaćenih od vlade partijskog vodstva ili državnika* i, očuvao izvorni smisao, u kontinentalnim jezicima svoj policey poprima državnotvornim razvojem sasvim novo značenje. Temeljno značenje se odnosilo na gradske propise i regulaciju državne teritorije, da bi kasnije dobio još uz smisao i svodio se na očuvanje sigurnosti,odnosno spriječavanju svih pojava i ponašanja koje bi ugrozile pravni poredak. Taj zadatak je trebao biti u jurisdikciji policije. Ona je bila u svim državama tog perioda glavni instrument pomoću kojeg je vladajuća oligarhija izražavala svoju volju i primjenjivala drastične mjere prema političkim protivnicima.

Kako smo već naznačili da je policija u robovlasničkoj državi imala i ulogu onemogućavanje robova u dizanju ustanaka i pobuna, u feudalnom uređenju crkva je bila najveći nosilac dominacije.Da bi zaštitila svoje pozicije, ona se okrutno obračunavala sa svojim protivnicima stvaranjem svojih redova čiji su pripadnici imali političku ulogu nazvavši ih “uho i oči” crkve. Oni su bili i njeni inkvizitori. Također, i u Japanu u srednjem vijeku je bio obrazovan sistem tajnih nadzora skoro nad svim slojevima stanovništva. Nadzor se odnosio i na aparat državne i mjesne uprave. Glavni nosioci i organizatori navedenog oblika bili su sjoguni (vojskovođe) koji su sve do 1868.godine faktički držali i vršili vlast u državi. U Engleskoj je 1539 godine ustanovljena visoka komisija, a u Veneciji Kolegijum trojice izabranih-1593.godine, sa osnovnim zadatkom da vrši nadzor nad sumnjivim licima.

Takvom razvoju događaje značajan doprinos je dala filozofska misao dotadašnjeg vremena. Riječ je najprije o mislima Johna Loka (1632-1704) istaknutog teoretičara konstitucionalizma, građanske političke demokratije. U tom smislu na cjelovit način Lok je pokušao pružiti organizaciju i modele vlasti građanske klase poslije revolucije. Tako da je fundamentalni politički problem poslije revolucije bio “dobra organizacija države za koju je čovjek stvarno sposoban”*

Međutim, iako je u tom periodu bitno izmjenjena političko-pravna struktura monarhije, ona je ipak imla značajan uticaj u svakodnevnoj političkoj praksi. U njegovim (Lok) političkim doktrinarnim raspravama o političkoj zbilji u Engleskoj nakon revolucije možemo zapaziti da je izražavajući vitalne interese građanske klase ukazao na potrebu organizacije pravne države, sigurnost i zaštitu prava građana. Prema njemu je veliki cilj ljudi koji stupaju u društvo da uživaju vlastitu svojinu, u miru sigurnosti i budući da su značajni instrument i sredstva za to zakoni, koji su ustanovljeni u tom društvu, prvi i osnovni pozitivni zakon svih država je ustanovljenje zakonodavne vlasti.*

Dakle, jedna od temeljnih zadataka države jeste zaštita slobode građana vjeri prioritetni je cilj i njen raison d etre. Međutim, i pored ovih naglašenih načela u pogledu individualnih sloboda i prava u Engleskoj su radi zaštite državnih interesa narušavana nametnuta prava pretežno samovoljom kralja. Tome je doprinjela * Arnold J. Neideshcimer, Politics, Policuang, Policey as concepts in English and Contineutat lauguages an atetempt to Cxplain Divergeces, The Review of Politics, 1986, str. 48 * L. Strauss, Prirodno pravo, Zagreb., 1971, str, 168. * J. Locke, Two Treatises of Gouernment, 1860, ed P lasslett, Dije rasprave o vladi I-II-1978 str 175 (knjiga II) našeg prevoda

23

preovlađujuća politička doktrina u državnoj vlasti kao jedinstvenoj i nedljeljivoj. Bez obzira na divergenciju funkcije u sadržajnom smislu one su ipak po svom funkcionalnom pogledu ostale na jedinstvenim osnovama putem koje se izražavala narodna volja. Na temelju ugovora o mandatu oblikovali su se organi kao i njihovi predstavnici koji su obavljali zakonodavnu funkciju.

PERIOD 18 I 19. STOLJE]A

POLITIČKE I USTAVNO-PRAVNE PRILIKE

U periodu 18 i 19. stoljeća dolazi do značajnih promjena na političkoj pozornici. Građansko-demokratskim revolucijama vršila se ekonomska i politička dominacija plemstva. Ne samo da je ovim činom srušena i ranije pravno-politička i ekonomska organizacija, nego je građanskoj klasi priznat opšti legitimitet,kojim se nastojalo da se neograničena vlast svede u ograničene u parlamentarne okvire.Sve do 18 stoljeća u pravno-političkoj literaturi ne nailazimo na temeljni Zakon koji bi decidno utvrđivao osnovne norme uređenja pojedinih država.

a) Engleska

Engleska je prva zemlja (u kojoj je tekao postupni razvoj ograničavanja moći vladara) u kojoj se pojavio prvi sistematski dokumenat kojim se oblikuje norma državnog uređenja (prvi pisani ustav). Ustav je donešen 1653.godine. Odnoseći privremen u pobjedu nad kraljem i ukidanjem monarhije, ovaj pravni dokument sa 42 člana je nazvan Instrumentom vladanja. Prelaz sa monarhije na takozvani narodni suverenitet, značio je radikalno mijenjanje stajališta vladajućih elita. Dolazi do značajnog uticaja na organizaciju i strukturu vlasti od strane do tada podvlašćenih članova i postupne profesionalne regulativne djelatnosti. U političkoj teoriji i praksi tog vremena, razvoj ustavne vladavine u Engleskoj je produkt specifičnih društvenih uslova i historijskog razvoja engleskog društva. U tom smislu, pravna zaštita stanovništva, ograničenost djelovanja organa političke vlasti, politička uloga naroda, nisu ostvarivani nekim posebnim aktom, kao što su kasnije pisani ustavi u veoma krutoj formi. Zato i sam pojam ustava u političkoj teoriji i praksi u ovoj zemlji ima sasvim divergentni značaj u odnosu na političku misao i političke procese koji će se odvijati uspotavljanjem ustavne vladavine u SAD, Francuskoj i drugim zemljama.

Sa veoma raznolikom socijalno-političkom stukturom (monarhijski, aristokratski i demokratski elementi) Engleska je krenula kompromisnom politikom u cilju stvaranja balansa između kralja, lordova i comnonsa. Politička stanovišta u periodu 18 stoljeća mogli bismo sažeti u dva stava organizacija državne vlasti je ostala neotuđiva, dok je vlada predstavljala fundament ravnoteže određenih interesa zemlje. To je u suštini značilo interes kralja, korporacije i veoma jake zemljišne aristokratije.

Međutim, zbog nedovoljne političke zrelosti demokratskih građanskih snaga i jakih snaga monarhije, te borba oko oblikovanja i podjele državne vlasti, a naročito između kralja, parlamenta i sudstva kao i podjele

24

zakonodavne vlasti između kralja i domova parlamenta, bili su odlučni i presudni međaši koji su engleski ustav i ustavno pravo bitno dijelili od država koje su bile oblikovane na despotskim i centraliziranim osnovama na evropskom kontinentu. Politička i ustavno-pravna Engleska misao se temeljila na dobi vlasti i političkoj teoriji o mješovitom ustavu. Tom procesu su dali doprinos nekoliko autora:-

Razvoj moderne ustavne vladavine u Engleskoj pod čime podrazumijevamo efikasnu pravnu zaštitu prava građana, ograničenost djelovanja organa političke vlasti, aktivnu političku ulogu naroda, nisu se ostvarivali pravnim ustavnim aktom koji su pisani u krutoj formi. U okviru političke i pravne teorije i prakse pod ustavom su se podrazumijevali osnovni principi koji su se deducirali iz postojećih političkih institucija. Zajednički stav skoro svih autora,pored shvatanje o podjeli vlasti u raznim varijantama ogledao se u oštrim napadima narastajuće korupcije i svih drugih oblika kriminalnog ponašanja, te neefikasnost postojećeg režima. U tom smislu je donesen akt o nasljeđivanju, kojim se utvrđivao način dolaska na odgovarajući položaj. Pomenutim aktom su u politički život unosi i jedna novina, prema kojoj se obezbjeđuje nezavisnost sudstva od izvršne vlasti, kao i djelimična kontrola sudova od strane izabranih parlamentarnih tijela. U daljem razvoju ovaj period karakteriše i početak širenja socijalnih osnova vlasti. Takođe, evidentan je proces uvođenja biračkog tijela u sve slojeve stanovništva. Stvara se politički subjektivitet naroda kao i sistem parlamentarne demokratije. Ovi procesi su otpočeli donošenjem zakona o narodnom predstavništvu 1832, koji se nastavljaju izbornim reformama 1867,1884,1928 i 1949.godine.

Međutim, iako je Engleska prva zemlja koja je proglasila načelo osnovnih prava i sloboda, prava i zakonitosti, krivično pravna zaštita države se u liku kralja pretvarala u njegovu samovolju. Za izdajstvo su bile propisane smrtne kazne i konsfikacija imovine. Izricanje kazne bilo je u Engleskoj kao i u ostaloj Evropi stravično, kako bi zastrašivanje bilo što efikasnije*. U drugoj polovini 18 i 19 stoljeća sa razvojem ustavnopravne doktrine zastupaju se nova tumačenja koja se odnose na pojam izdaje. On više nije obuhvaćao napad na kralja, kraljicu ili na njihova najstarijeg sina, prestolonasljednika, odnosno početak rata protiv kralja, nego je značio napad na državu kao takvu i na njeno društveno uređenje**.

b) Francuska

Građansko-demokratskom revolucijom u Francuskoj srušen je dvorski apsolutizam u feudalnoj staleškoj monarhiji. Time je građanska klasa srušila ne samo ekonomsku nego i političku dominaciju plemstva. Francuska je zemlja koja zauzima centralno mjesto u Evropi, kada su u pitanju društveni preobražajI i promjene režima. Njena je politička i ustavnopravna historija veoma bogata. Za nepunih 200 godina u Francuskoj je doneseno raznih 15 ustava. Francuska revolucija od 1789.godine, se uzima kao najznačajniji događaj koji je u kasnijoj fazi razvoja postao osnova za političko-pravnim preobražajem. Revolucijom je na temeljit način izvršena dekompozicija suvereniteta apsolutnog feudalnog monarha, ali prema tipičnom modelu buržoaskog političkog sistema. U tom periodu donesena je poznata Deklaracija prava čovjeka i građanina, kojom su utvrđena temeljna

* Papadatos, nav. dj., str. 31-32 ** Schiroder, nav. dj, str. 227

25

načela narodne suverenosti jednakosti građana “prirodnih i nezastarivih prava čovjeka”. Time su, bili stvoreni osnovi političke i pravne teorije 18 stoljeća u kojoj će preovlađujući značaj imati demokracija kao oblik političkog sistema i ustavna vladavina. Prvi ustav u ovoj zemlji je usvojen 1791.godine. To je ujedno jedan od najstarijih pisanih ustava u svijetu. Francuska je jedna od najstarijih republika u Evropi. Ona je, proklamovana 1792.godine. Međutim, pošto je taj koncept stvaranja republike i ustava po modelu narodnog suvereniteta, prevazilazio mogućnost građanskog društva, njen suverenitet je bio narušen u dva navrata. Ni pokušaji raznih promjena 1794,i 1795 na političkoj ravni sa donesenim centraliziranim ustavom u cilju potiskivanje masa, Napoleonov građanski zakonik, uspostavljanje jedinstva građanske klase,učvršćenju policijskog birokratskog režima, nisu zaustavile demokratske zahtjeve, odnosno do proglašenja Druge francuske republike 1848.godine i donošenja novog ustava.

Period trajanja druge republike je bio veoma kratak. Naime, 1851.godine Napoleon III je izvršio državni udar i uspostavio drugo carstvo 1852.godine.Međutim, njegov pad je uslijedio poslije poraza u ratu sa Pruskom 1870.godine. Tako da je predhodno reformisanim političkim sistemom ponovo došlo do uvođenja režima republikanskog karaktera tzv. treća republika. Događaji koji su se odvijali prilikom konstituisanja treće republike doveli su 1879.godine do stvaranja Pariške komune. Međutim godine 1875 su donesena tri ustavna zakona, koji su predstavljali ustav Francuske. No tim ustavnim zakonima je bio zasnovan politički poredak tzv. Francuske Republike. Učvršćivanjem političkog ustavnog sistema Treće Republike u političkoj i ustavnopravnoj doktrini.Monteskijeova teorija o diobi vlasti je načelno prihvaćena sa velikim polemikama između autora koji su branili teoriju podjele vlasti i drugih koji nisu prihvaćali takva gledišta.

Poseban uticaj u daljnjem oblikovanju političke teorije koja je za svoj predmet imala organizaciju države, izvršila je francuska revolucija. Razvojem ideologije države i državnosti i uspostavljanjem jakih centraliziranih političkih snaga prati i kriminalnopolitička načela za zaštitu države. U okviru novog političko-pravnog poretka država prema Cezaru Bekariju (Cesare Beecaria) nije ništa drugo do složeni stroj kojim najlukaviji i najmoćniji po svojoj volji upravljaju”. Na tim osnovama je u novom krvičnom pravu Francuske, zločin protiv države dobija dva objekta zaštite. Prvi se odnosi na samo postojanje države, znači zaštita njene vanjske sigurnosti, dok se drugi odnosi na zaštitu unutrašnjeg političkog ustavno-pravnog uređenja. Radi se o unutrašnjoj sigurnosti države. Sa donošenjem Krivičnog zakonika 1791.godine njima se uvode grupe krivičnih djela protiv vanjske zaštite države - teritorijalnog integriteta i suvereniteta, i grupu krivičnih djela protiv unutrašnjeg ustavno-pravnog poretka. Ovim zakonom kao i dopunama od 1795.godine, značajna pažnja je data načelima zakonitosti pri čemu su propisane kazne imale humaniji karakter. Tako da je “vlast prava...” zamjenila neograničenu, arbitrarnu i nečovječnu vlast izvršnih i sudskih organa.A to svakako valja smatrati velikom povjesnom pobjedom prava kao proizvoda ljudske civilizacije i kulture nad neposrednim, divljačkim nasiljem*.

To je uticalo, da je u periodu 19 stoljeća kazneno pravna zaštita države bila utemeljena na načelima zakonitosti, mada su propisane kazne ostale veoma stroge. I nadalje se delikt protiv države u očima onih koji su bili ispunjeni humanitičkim zanosom smatrao kao najteži zločin za koji su zahtjevali najstrožu kaznu. * Szabo D. Criminologie et politique crimielle Montreal, 1978, str. 203

26

c) Njemačka

Posebnu i zakašnjelu varijantu građanskog političkog sistema u Njemačkoj trebamo tražiti u specifičnoj političkoj strukturi tadašnje Njemačke. Dok su druge najznačajnije zapadnoevropske države izuzev Italije, već bile udružene nekoliko stoljeća, Njemačka je u naznačenom periodu tek trasirala put nacionalnom ujedinjenju. Naime, ona je bila još zemlja sa mnogo malih državica, sa apsulutističkim državnim poretkom. Njihova međusobna povezanost imala je samo nominalne odrednice, pa se čitava problematizacija odnosa u prijelaznom razdoblju vršila pod vodstvom i organima modela Pruske države. Međutim, početni impuls svim narednim događajima oblikovanju i historijskoj dinamici: političko-pravnih i duhovnih pa tako i policijskih stajališta, dala je februarska revolucija 1848.godine. Ujedinjenja Njemačke završeno je nakon njemačko-francuskog rata i poraza Francuske 1870/71 godine. Ona je izvršena uz saglasnost građanske klase i ostalih moćnih snaga u okviru buržoaskog društva. Nacionalno ujedinjenje je značilo i monarhističko-birokratsko prusizaciju, koja je u stvaranje Rajha unijela svoje militarističke tradicije. Tako je ustavom iz 1871 godine, njemačka građanska klasa u monarihijskom obliku vladavine ostvarila svoje nacionalne i političke interese. Kako je jedinstvo Njemačke ostvareno ne građanskom revolucijom, već uz pomoć pruskih bajoneta “odozgo” vodeća mjesta u ujedinjenoj Njemačkoj je zauzela pruska birokratija, a posebno junkerski i pruski vojni kadar. Njemačka je bila rascjepkana u niz državica koje su imale svoju dinastiju i Parlament (Landtrag) dok je cjelokupna vlast bila u rukama cara. Samo formiranje takvog Njemačkog Rajha mnogi političari toga doba su nazivali “herojsko aristokratskom ratničkom državom”, u kojoj je sve (i porez i činovništvo,privreda i društvo) bilo usredsređeno oko vojske i određeno potrebama vojske. U takvim okolnostima kada je čitava vlast bila u rukama oligarhije,parlament je potpuno izgubio svoje prerogative. Opće predizborno pravo i ostala demokratska prava bila su samo fiktivni paravani. Znači svaka politička aktivnost koja je vodila u pravcu rješavanja fundamentalnih pitanja bila je osuđena na propast. Dok se građanska klasa Engleske, SAD i Francuske već sučeljavala problemima svoje ekspanzije,njemačka građanska klasa je u koaliciji sa predgrađanskim društvenim grupama nastojala zaštititi političke i monarh- feudalne pozicije.

U takvom političkom ambijentu, Njemačka je ipak u drugoj polovini 18 stoljeća imala vodeću ulogu u krivičnopravnoj teoriji. Naime, 1794.godine prusko zemaljsko pravo je prihvatilo novo tumačenje izdaje, koji se više nije odnosilo na vladara, cara, nego kao čin koji dovodi, državu u opasnost i nesigurnost, u odnosu prema vanjskim silama (član 100).

U tom članu je samo istaknut pojam izdaje, koji se u slijedećim članovima razrađuje na značajna činjenična stanja.Kada je u pitanju krivično pravne zaštite države, naznačene su i promjene u Krivičnom zakoniku Marije Terezije (1768), dok su u Krivičnom zakoniku Josipa II u naglašenoj formi izvršene promjene u smislu podudarnosti neposrednog nasilja,prava. Stoga možemo reći da je pomenuto načelo “ omogućilo pravnoteorijsku i pravnodogmatsku obradu zločina protiv države i da su tri osnovna pojma:veleizdaja, izdaja i narušavanje ugleda državnog poglavara i drugih državnih funkcionara ostali osnovni pojmovi u teoriji i u pozitivnom pravu mnogih država zapadnog kulturnog i civilizacijskog kruga”*.

* Schroder H. Die Unterrehmens delikte, Tubingen, Fest- serifft fur Eduard Kerni, Tubingen I.C.B. Mohr, 1968, str 39-48.

27

Promjene do kojih je došlo u pozitivnom Krivičnom pravu tekle su u korelaciji sa razvojem krivično- pravne teorije. U tom kontekstu je neophodno posebno istaknuti četiri njemačka teoretičara koji su posebno potkraj 18 stoljeća svoju znanstvenu oktivnost usmjerili deliktima protiv države. Ernst Ferdinand Klein je izdao udžbenik Krivičnog prava (1796) Anslem Feuerbach poznati autor bavarskog krivičnog zakonika iz 1813, Galaus Aloys Kleinschard i Karl Grolmann su takođe pisali o deliktima protiv države. Klasična njemačka ustavnopravna građanska doktrina nastojala je u oblasti krivično-pravne zaštite uvesti liberalnije stavove. U krivičnom zakonu iz 1871.godine nastojali su se uvažiti tolerantniji stavovi kada su u pitanju politički delikti, ali ujedno veoma naglašenu strogost prema onim oblicima političke delikvencije koju su smatrali opasnijima (anarhizam, nihilizam, komunizam)*.

U istom periodu, ali u vremenskom pogledu nešto kasnije, donosi se i prvi pisani Ustav na drugim evropskim prostorima. Pod uticajem razvoja političko-pravnih odnosa, u maju mjesecu 1791.godine, donesen je Ustav Poljske. Ovim ustavom se prvi put na prostorima Istočne Evrope uvodi oblik političke vladavine- monarhija. Ustavi koji su se donosili u izmjenjenim društveno-političkim uslovima nastali građanskim revolucijama sadržavali su demokratsku formu i uglavnom su se oslanjali na deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. Na tim osnovama doneseni su ustavi u [paniji, Belgiji, a kasnije Istaliji,[vedskoj Holandiji, Norveškoj itd.

d) S A D

U tom kontekstu trebamo spomenuti i stvaranje političkog, ustavnog sistema SAD nakon ujedinjenja trinaest kolonija. Njih su osnovali oni slojevi građanske klase Engleske koji su se energično borili protiv korupcije, apsolutizma, svih oblika nasilja. Iz tih razloga su morali napustiti Englesku. Tako da je prvi Ustav i deklaracija o pravima čovjeka na sreću na slobodu, na zaštitu, donijela država Virdžinija 1776.godine. Ustav je napisao američki državnik Džeferson. Ustavom iz 1787.godine SAD su konfederaciju ustavno-pravno organizovali kao federaciju.

* Schroder H. nav. dj. 268

28

POJAVA I RAZVOJ MODERNE UPRAVE

Nastanak nauke o policiji

Razvoj političke i pravne misli značilo je i bitnu prekretnicu u proučavanju problematike upravljanje kao i u oblasti organizacije državnog aparata. Naime, razvojem regulativnih institucija dolazi do diferencijacije državnih organa i potrebe oblikovanja monopola legitimne organizovane fizičke sile, čija će osnovna i jedina svrha biti osiguranje sigurnosti mira, pravednosti i pravnog poretka. Time je bio otvoren put novoj epohi u kojoj će preobražajem političkog uređenja država i napuštanja tradicionalnih odnosa, pravo imati suprematiju nad samovoljom i arbitražnošću vlasti. Ujedno je to i vrijeme naglašenog isticanja građanskih prava, proklamovana u Deklaraciji prava čovjeka i građanina (1789) i američkoj deklaraciji o nezavisnosti (1774).

Budući da su sve te promjene nastajale nad isključivim ili bar pretežnim uticajem građanske klase, i političko-pravna rješenja na globalnoj ravni su odgovarala novouspostavljenom građanskom društvu. Ne ulazeći u ocjenu koliko su ova proklamovana stajališta bila ostvariva u uslovima društvene razumljivosti 18 stoljeća, ipak možemo navesti nekoliko relevantnih zaključaka. Prvo, država se stavlja pod političku kontrolu kolektivnih tijela, koji predstavljaju opštu kolektivnu volju građana. Putem principa narodnog suvereniteta (suverenog naroda) i jačanjem principa podjele vlasti, sprečava se apsolutizacija političke vlasti u odnosu na nosioca suvereniteta; pretvaranje organa državne vlasti u pravnu državu, koji treba da rade na osnovu i u skladu sa zakonom koje donosi predstavničko tijelo. Stoga je i pažnju mislilaca tog vremena (Roseaua, Voltairea, Monteskuieuea i dr) privukla kriminalna politika, krivično pravosuđe i krivično zakonodavstvo. Montesquieu je pisao “sloboda znači sigurnost, i da nikad i nigdje nije sloboda tako ugrožena kao u sudstvu. Stoga je kvaliteta građana ovisna prije svega o kvalitetu krivičnih zakona.U despotskim državama zapravo nema zakona. Onaj tko sudi sam sebi izriče pravila. Iz ustavne prirode nove republikanske vladavine proizilazi da suci moraju slijediti slovo zakona, da su oni usta zakona.”

On posebno naglašava da je “dovoljno da vlast ne odredi što je to izdaja i već se pretvara u despotizam”*. Kao odlučujući politički zahtjev se ističe vladavina zakona a ne ljudi, koje treba provoditi državni aparat na osnovu utvrđenih pravnih normi.

Najznačajniju inovaciju koju su građansko-demokratske revolucije unijele u političke sisteme tog perioda, možemo naznačiti diobu vlasti koja je ipak na efikasan način razbila dotadašnju monolitnost državne organizacije. U tom smislu možemo istaći proučavanje, oblikovanje i funkcionisanje policije odnosno njen nastanak na profesionalnim osnovama. Znači da u procesu stvaranja kako E.Pusić navodi, upravnih organizacija u okviru poslova policije, tj. prinudnog održavanja unutrašnjeg državnog uređenja i njegove odbrane, vrlo rano dolazi do izdvajanja specijalizovanih organa za očuvanje javnog reda i mira. Tako da je u periodu oblikovanje nauke o upravi u drugoj polovici 18 stoljeća, policija pored vojske je predstavljala jedini oblik predstavljanja državne vlasti. To je period kada nastaje nauka o policiji. Kako i zaključuje Ardant, u " svim zemljama a u nekima naročito uprava

* Feuerbac A. nav. dj. str. 31. i 95 u Ljub Bavcon str 31.

29

- policija je u početku bila organizovana kao instrument koji je dopuštao vladaru da nametne svoju volju podanicima koji nije mogao ili nije htio uvjeriti*. U ranijim periodima a posebno u 16 i 17 stoljeću, ovaj oblik policijske organizacije bio je prisutan u političkim režimima koje su karakterisali samo volja vlasti, oličena prije svega u izvršno-upravnim organima (policijska kontrola štampe, skupova, sastanaka, policijsko prisluškivanje, praćenje građana, odsustvo pravnih normi koje su relevantne za ustavno-pravnu državu i dr.*

Pomenutu ulogu policija je imala u režimima apsulutne monarhije toga doba.Ona je na osnovu svojih aktivnosti dobila i naziv politička policija (tajna policija)* čija se osnovna uloga svodila na održavanje postojećeg poretka svim raspoloživim sredstvima prinude prema članovima zajednice. Cjelokupan upravni aparat policije koji u organizaciono-operativnom smislu nastoji da samostalno preduzima sveukupnu zaštitnu ulogu u državi, skupa sa vojskom, predstavlja piramidalnu organizacionu strukturu koja je jedino odgovorna monarhu. Takav oblik organizacije je bio uspostavljen i u Francuskoj. Naime, smatralo se da samo potpuna autonomija, bez ikakvih konsultacija naroda ili njihovih predstavnika, nepridržavanje pravnih normi, država može putem ovih organa uprave-policije osigurati zaštitu ustavnog i pravnog poretka. Država u liku monarha kao jedina institucija sa monopolom organizirane fizičke sile, i njeni organi koji su provodili aktivnosti na zaštiti postojećeg poretka su smatrani državnim interesom. Još je francuski kralj Luj XIV svojim eduktom 1667.godine uspostavio licute nant de police, kojem je stavio u zadatak da objedini sveukupan policijski sastav i da njime rukovodi i usmjerava ga u pravcu efikasnijeg izvršavanja sigurnosnih poslova. Tako da je u ovoj zemlji u 18 stoljeću organizirana policija u centraliziranoj formi i izrađeni prvi policijski ustav tzv. Premier livre de matiers.Zbog velikog nezadovoljstva naroda i svih drugih struktura društva u vrijeme vladavine Luja XIV, Kardinal Rišlje je potpuno centralizirao organizaciju policije i značajno povećao njen brojni sastav.

U tom struktuiranju države kao pravne institucije, u drugoj polovini 18 stoljeća, odnosno intenzivnijeg razvoja nauke o upravi, nastaje kako smo već istakli i nauka o policiji. Naime, prvi priručnik nauke o upravi u tom periodu napisao je pomoćnik šefa pariške policije - policijski komesar pariške četvrti u Francuskoj, izvjesni Nikola Delamar (De la Mare 1639 - 1732) objavljeno 1705 godine. Pored toga, napisao je još dva udžbenika (T raite de la police) 1710 i 1719.godine.

Pojava i razvoj moderne uprave kao instrumenta političke vlasti, kao i nastanak nauke o policiji, proučavanje njene organizacije i funkcionisanja građanska klasa je naznačila političku neophodnost, da se cjelokupan izvršno-upravni aparat proučava u širem obimu.

Kao predstavnika ovog pravca u Francuskoj možemo navesti @ana Domata (Jean Domat) koji je 1694.godine objavio djelo “Građanski zakoni u svom prirodnom poretku”. On u ovom djelu sa filozofskih stajališta obrađuje finansijsku upravu, sigurnost, kao i druga pitanja koja nisu direktno vezana za državnu upravu. Međutim, kao glavno djelo ovog smjera pojavljuje se sto godina kasnije, djelo je napisao 1808.godine @an Bonen (Jean Bonin) i nosi naslov "Principi javne uprave". Pod jakim uticajem škole prirodnog prava, on je prvi put istakao * Pojedine snage gradna moraju se s opcim snagama nalaziti u takvom odnosu da je mjera snaga otpora gradana u svakom slucaju manja od mjere prinudnih snaga drzave. E. Pusic Uprava str 51. * Sami izraz “tajna policija” kao specijaliozirana grana plicije u borbi protiv politicke delikvencije susrecemo još u periodu srednjeg vijeka.

30

proučavanje upravljanja na općim principima. Smatrao je, da je proučavanje problema u ovoj oblasti nezavisno od vremena i zemlje. To nadalje implicira da su problemi upravljanja univerzalnog značaja koji se zasnivaju na čvrstim i prirodnim načelima i izvode iz prirodnih elemenata.

U Njemačkoj se razvija čitava nauka o policiji (Polizei wissen schaft). Najpoznatiji autor iz tog vremena koji se bavio ovom problematikom bio je Johan Hajnrih Gottlieb von Justi - (1702-1771) (Johan Heinrih Gottlieb von Just) profesor u Getingenu. On je 1765.godine objavio osnovi nauke o policiji. Djelo je podjeljeno u četiri knjige. U prvoj se govori o kulturi zemalja, drugoj potrebnim mjerama na unapređenju ishrane, trećoj o položaju podanika, i uspostavljanje javnog reda i u četvrtoj se govori o vršenju policijskih poslova sa primjenom odgovarajućih mjera operativnog karaktera. Međutim, on u ovom djelu riječ “policija” upotrebljava u dva smisla.Sa šireg stajališta pod policijom podrazumijeva sve aktivnosti koje se preduzimaju u jednoj državi radi unapređenja cjelokupnog blagostanja stanovništva. U užem smislu pod policijom on podrazumjeva održavanje položaja građanskog života, ali u uslovima povoljnog stanja sveukupne sigurnosti, gdje posebno ističe održavanja javnog reda i mira u državi. Znači za proučavanje upravnog aparata u Pruskoj se od 1727.godine, osnivaju i katedre javne uprave u okviru kojih se kao metod rada primjenjuje sadržajno opisivanje postojeće upravne prakse. Također, u općem pruskom zemaljskom pravu iz 1794.godine, policija je definisana kao služba koja se brine za održavanje javnog mira, sigurnosti i poretka,” kao i za “otklanjanje opasnosti koja prijeti javnosti ili njezinim članovima”. Ipak najveći uticaj na razvoj nauke o upravi, a time i na nauku o policiji izvršila je kameralistika (kameralizam). Ovaj usmjereni opisni pravac u proučavanju brojne problematike iz nauke o državi, upravljanja državom i državnim poslovima (organizacije države, finansijski poslovi, ekonomska politika, porezi i dr), najpotpunije se razvio na njemačkom području. Pod uticajem merkantilizma pod kojim se podrazumijeva sistem politike u državi koja se vodila u 18 stoljeću u cilju zaštite privrede, kameralne nauke su za svoj predmet proučavanja imale državu u cjelini. Kameralni pravac koji je imao političku pozadinu monarhističko- birokratskih snaga za ujedinjenjem Njemačke, se smatra ne samo pretečom savremene nauke o upravi, nego je dao doprinos povezanosti između nauke o državnoj privredi i nauke o narodnoj privredi. Tako da su prisutni opšti političko-upravni problemi bili u koleraciji sa ostalim, a posebno finansijskim problemima.Najznačajnijim predstavnikom kameralnog pravca se smatra Lorenc fon [tajn (Lorenz von Stein 1815 - 1890),koji je bio profesor nauke o državi na sveučilištu u Kielu (Njemačka), a zatim u Beču. Njegovo glavno djelo je Nauka o upravljanju (nauka o upravi) u osam knjiga izašlo 1866 - 1884.godine. Djelo je ostalo nedovršeno, pa je [tajn napisao izvod iz ovih knjiga u tri toma. Koristeći se deskriptivnom metodom, on je opisivao različite grane uprave, odnosno upravljanje pojedinim vrstama državnih poslova na području različitih djelatnosti. [tajn je dugo vremena vršio uticaj na mnoge autore, koji su prihvaćanjem kameralističkog smjera osigurali Njemačkoj prednost u tom razdoblju u proučavanju nauke o upravi.

Nezaobilazan u toj oblasti je svakako i Josef von Sonne nfels (1733-1817) - Zonenfels, profesor u Beču. Djelo je objavio u tri knjige: Osnovi policije, trgovina i finansijske nauke (1770-1776.godine). Prvi dio njegovog udžbenika je obuhvaćao nauku o policiji u kojem se smatra da je njen temeljni zadatak učenje o održavanju unutrašnje sigurnosti. Pored ovog značajnog segmenta, koji u užem smislu objašnjava ulogu nauke o policiji,

31

Sonnesfels ističe da treba postojati nauka o državi, čiji je osnovni cilj unapređenje i dobrobit jedne države. U tom smislu je predmet ove nauke ne samo organizacija i uloga policije, već i trgovina i finansije kao i druga djelatnosti kojima je cilj unapređenje opšteg dobra u okvirima jedne države.

Među autore koji su u proučavanju filozofije države, spominjali i organizaciju policije možemo navesti Hegela. Prema njemu, politička uređenje u kojem se mogu ostvariti načelo subjektivne slobode i pojedinačna volja jeste nasljedna monarhija. Naznačeni oblik političkog poretka u kojem dominantno mjesto zauzima birokratija stavio je u središte svoje političke filozofije. U svojim razmatranjima on pored zakonodavne, sudske i izvršne vlasti (kao “apstraktnih” momenata državne organizacije) razlikuje još i realne vlasti koje dijeli na sudsku, policijsku, finansijsku, administrativnu, političku i dr. Osnova za konstituisanje državnih organa vidjeo je u koorporacijama, što je obrazložio u spisu o Wurtemberškom ustavu. Hegel razlikuje državu od građanskog društva. Po njemu je država politička zajednica, dok građansko društvo ima odrednice nepolitičkog društva.

Njega sačinjavaju samostalni pojedinci koji određuju cjelinu svojih potreba, ljudi kao privatne osobe sa svojim ekonomskim i socijalnim interesima.

Političku državu Hegel naziva modernom državom nasuprot građanskom društvu, državu kao jednu cjelinu - organizam sa organizacionom strukturom u kojoj njeni dijelovi imaju izvjesnu samostalnost. Međutim, njihova relativna samostalnost su neodvojivo povezani sa cjelinom-državom. Heglel odbacuje načelo podjele vlasti sa liberalnom interpretacijom, prema kojoj bi se odnos između pojedinih društvenih vlasti bazirao na međusobnom uravnoteženju i ograničavanju. Osnovno načelo države on vidi u njenom jedinstvu koje isključuje sve i najmanje razlike. Svaka razlika koja bi zadobila karakter opozicije ugrozila bi opstanak države ili pak svojim održavanjem dovelo do apsulutne dominacije jednog momenta države.

Umna država se prema Hegelu razlikuje od feudalne monarhije upravo po tome što u njoj posebne djelatnosti i njihovi nosioci nemaju samostalnost,” nego svoj posljednji korijen” imaju jedino u jedinstvu države To prema Hegelu čini suverenost države. Prihvatajući monarhiju kao oblik političkog uređenja i njenu suverenost, on je istu direktno suprostavio narodnoj suverenosti, smatrajući da je narod bez monarha i oblikovane državne organizacije na tim osnovama bezlična masa (farmlose masse) “neodređeni aptraktum” koju uopšte nemožemo nazvati državom. Njegov izraziti negativan stav o demokratiji, narodnoj suverenosti posrebno se konkretizira kroz organizaciju zakonodavne vlasti. Jedini model demokratskih sloboda on vidu u ustavnoj monarhiji u kojoj monarh ima opštevladajući momenat cjeline, gdje njegovo “apsulutno samoodređenje” predstavlja i značajne karakteristike pomenute vlasti.*

U Hegelovoj političkoj filozofiji je inače znatno jače naglašena suverenost države nego suverenost monarha u kojoj monarh prije svega simmbolizira državnu suverenost. Međutim, iako Hegel smatra monarha modelom ustavnog uređenja, nemožemo izvesti eksplicitnu tvrdnju da je kroz ovaj oblik ustrojstva, odnosno u monarhu vidjeo jedinu snagu apsulutne političke vlasti. Obzirom na značaj državnog činovništva u Prusiji kojeg

32

Hegel uvrštava u opći stalež, gdje državu smatra opštim interesom, možemo reći da je on na kategorijalnoj ravni veoma približio identifikaciju države sa državnom birokratijom.

Ovdje je bitno naznačiti da odnos države kao političkog čovjeka i građanskog društva kao privatnog čovjeka oslobođen političke aktivnosti i građanskog društva, ne može se uzeti kao odvajanje jedna od drugog. Taj odnos možemo samo posmatrati u pravcu razlikovanja političke i ekonomsko-socijalne sfere života. Hegel smatra da se građansko društvo nemože svoditi samo na sistem potreba tj. društva koje treba da bude predmet proučavanja ekonomije i sociologije, nego ono nužno obuhvaća i njegovanje prava “uprave” i “udruživanja”*

To nadalje znači da je građansko društvo već pravno politički i običajno organizirano uređeno društvo na kojem Hegel posebno ističe i elemente tradicionalne politike

Dolazimo do relevantnog zaključka da država i građansko društvo nisu u divergentnom odnosu nego su u naglašenoj koleraciji. Država je prisutna već u samoj sferi društva, dok građansko društvo ima naglašen uticaj na državu konfrotirajući je sa veoma širokim spektrom socijalnih pitanja. Ka što je i sam Jurgen Habermas istakao “moderna upravna država postaje komplenetarnom ustanovom samoregulaltivnog tržišnog prometa”. U tako uređenoj modernoj građanskoj državi Hegel je posebni akcenat dao njenoj vlasničkoj i policijskoj zaštitnoj funkciji. Razlog je što se još politička teorija u Njemačkoj nije oslobodila,odnosno nije se diferencirala na nauku o upravi i upravno pravo, ekonomiju itd.

Pokušavajući da na području sistema potreba u okviru građanskog društva iznađe integracijske težnje između posebnog i općeg, Hegel je nastojao da oblikuje građansko društvo u kojem bi značajnu ulogu imali integrativni procesi društva i pojedinaca. U središte svojih gledišta on postavlja institucije koje bi slobodu trebale upotpuniti svojim aktivnostima u cilju povezanosti objektivnog i subjektivnog. Institucije koje mogu ostvariti ovu ulogu su policija, pravosuđe i korporacije. Znači da policija, koorporacije i pravosuđe pored sistema potreba, zaokružuju bitne odrednice organizacije građanskog društva (Die burgerliche Gesellscafft”).Kada govori o pravosuđu Hegel daje svoja gledišta i o zakonima, pri čemu posebno ističe da je čuvanje vlasništva osnovni sadržaj pravoosuđa. Nadahnut tradicijom francuske revolucije, Hegel insistira na supremaciji prava nad običajnom, ističe zahtjev za jednakošću pred zakonom, jednostavnosti i razumljivosti zakona za njihove sudske vlasti i porotu, a posebno apostrofira zalaganje za zakonitost.

Prioritetni zadatak policije i korporacije jeste da se sa svojim specifičnim aktivnostima maksimalno uključe u prevazilaženju rascjepa između pojedinačnog i općeg koje karakteriše građansko društvo.

U tom smislu, možemo slobodno naznačiti da je Hegel policiju posmatrao mnogo šire, nego što danas faktički predstavlja u uređenim demokratskim državama. Policija je po njemu obuhvaćala čitavu oblast upravnog djelovanja države na području građanskog društva. Ovdje već možemo primjetiti njegov sasvim drugačiji stav u odnosu na liberalne koncepcije koje su državni aparat, a time i policijski sastav svodili na negativnu funkciju, noćnog čuvara.

* J. Habermans, Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu, Zagreb, 1982, str. 33.

33

Naime, kako vidimo Hegel je u svojim stajalištima u naglašenoj formi podržavao jaku ulogu države. Razlog njegovom institiranju za moćnom autoritativnom državom, možemo navesti protivurječnost građanskog društva u tom periodu.

U tim uslovima policija treba da predstavlja relevantan organ koji jedino svojim cjelokupnim aktivnostima može na optimalan način preovladati i eliminisati sve prisutne protivurječnosti u društvu. Međutim, njene mjere i aktivnosti prema Hegelu nemaju samo odrednice negativnog karaktera, odnosno da svojim djelatnostima spriječava negativne pojave za pripadnike građanskog društva i da kažnjava počinioce izvršenih djela.

Policija naprotiv ima mnogo značajnije funkcije, kojima u skladu sa uspostavljenim organizacionim ustrojstvom treba da interveniše i na području privatnih interesa. Međutim, intervencije bezuvjetno moraju polučiti pozitivne rezultate.Time, Hegel policiju ne posmatra kao službu koja treba da se bavi sitnim komunalnim djelatnostima, za zdravlje i usavršavanje, nadziranje nad zajedničkim ustanovama u oblasti proizvodnje i razmjene. U skladu sa svojom ulogom, policija zadire mnogo dublje i odlučnije u sami odnos "producenata" i "konzumenata" kao nadređena moć svjesno usklađuje kolizije koje nastaju među njima. Posebno intervencija policije treba biti efikasna u oblasti kapitalističke robne proizvodnje obzirom na sve veću prisutnost anarhičnih tendencija i zavisnost velikih industrijskih grana od inostranstva, čime gube sposobnost upravljanja i vladanja cjelinom odnosa u sistemima. Na drugoj strani, Hegel odbacuje prevelika administratiranje i reglementaciju područja rada putem javnih institucija. Pri tome je bitno naznačiti da nije do ekstrema apsulitizirao policijsko-državnu intervenciju države, nego je smatrao da se tim mjerama mogu ublažiti potresi koji bi eventualnim stihijskim protivrječnostima uzrokovali naglašene probleme u građanskom društvu. Upravo u raspravi o “policiji” Hegel posebno razmatra antagonizme između gomilanja bogatstva i sve veće nužde i zavisnosti od rada i klase koje je njima vezana, protivurječnost koja se dramatiziraju u dijalektičkom paradoksu društva što u preobilju bogatstava nije dovoljno bogato.

Jedino rješenje on vidi u zahvatanju državne vlasti (policije) u građansko društvo, dok s druge strane primjećuje da “imanentna dijalektika” tjera građansko društvo na svjetsko tržište i kolonijalizam. U tome relevantnu ulogu ima država. Tako da je policija svojom sveukupnom djelatnošću kao “vanjski red” i ustanova” građanskog društva djelujući na području ekonomskih i socijalnih odnosa, a posebno na svjetskom tržištu i u kolonijalnim osvajanjima imala relevantnu ulogu u samoj vanjskoj politici.

Proces oblikovanja policije u Engleskoj

U Engleskoj je tekao proces konstituisanja i kristaliziranja ustavnog i političkog sistema u pravcu sužavanja kraljevih prerogativa u korist Parlamenta, jačanja Donjeg doma u odnosu na Gornji dom i uspostavljanja novih odnosa između izvršne i partijske strukture.

Međutim, taj period oblikovanja i političkih promjena u Engleskoj bio je obilježen žestokim sukobima i političkoj nesigurnosti. Da bi se spriječilo sve veće nezadovoljstvo građana,režim je morao oslanjati na vojsku i policiju, bez obzira na njenu neizgrađenu organizacionu strukturu. Razloge političke, a time i sigurnosne nestabilnosti možemo naći i u minimiziranju uloge vojnih snaga, njihova malobrojnost i nestabilnost, te njihova

34

decentraliziranost koja je bila pod komandom labavog plemstva. Samim činom gušenja pobuna vojska je odmah bila demobilizirana. Tu možemo naznačiti i odioznost Engleza za velikom stalnom vojskom i njenom centraliziranom komandom.

Nastojanja Parlamenta i Engleza protiv centralizirane vlasti značile su na određen način i potrebu organizacije policije kao i želju civilne vlasti da isključe vojsku u održavanju unutrašnjeg javnog reda. Osim toga, centralizacija vlasti je podrazumjevala i korištenje policijskih snaga u narušavanju osnovnih građanskih prava. Koliko su građani imali averziju na centraliziranu vlast, ukazuje nam i činjenica, da su imali tolerantniji stav prema svim oblicima narušavanja javnog reda i mira i rastu kriminala.

Poseban animozan odnos prema policiji se ispoljavao kroz engleske represivne zakone. Naime, početkom 19 stoljeća, zakonom su naznačena oko 223 djela, za koja su njihovi izvršioci mogli biti osuđeni vješanjem. Rastao je pritisak da se u okviru ustavnog i pravnog poretka donesu humaniji zakoni koji će sami po sebi stvoriti ambijent, kojim će se smanjiti rast svih negativnih ponašanja u društvu. Reformom u toj oblasti, aktivnost se trebala usmjeriti na striktne zakone koji nemaju strogu represivnu dimenziju. Pojedinci iz tog reformističkog pravca su svoja nastojanja usmjerili na osnivanje i organizaciju policijskih snaga. Reforma političkih institucija saglasno potrebama društveno-ekonomskog razvoja, uspostavljanje mandata u gradovima i grofovijama, a posebno industrijskim naseljima u skladu sa ubrzanom koncentracijom stanovništva (novog urbanog proletarijata) u proporcionalnom smislu, su takođe ubrzali proces formiranje policije. Među onima koji su dali značajni doprinos u kreiranju organizacione strukture policije možemo navesti Henri Fildinga.(Henry Fielding) Patrika Kolkhuna (Patrick Colguhoun) Roberta Pela (Robert Peel) Čarls Ruana (Charles Rowan) i Ričarda Majna (Richard Mayne).

Gordonova pobuna iz 1780.godine u kojoj su učestvovale niže klase radi političkih i ekonomskih prava prevazišle su dotadašnju organizaciju i mogućnost tradicionalnog policijskog sastava, pa je u održavanju reda bila uključena vojska. Henri Filding je kao dramski pisac i novelist radio u uredu magistratora. Inače zamjenici magistratora imali su statusni položaj koji je korespodentan pripadniku policije u savremenim uslovima. Međutim, za magistrate tog perioda je karakteristično da za svoju aktivnost nisu primali nikakvu materijalnu nadoknadu, što je otvorilo prostor za razne oblike primanja mita i tako u značajnoj mjeri umanjili njihov korektnost i operativnost u rješavanju sigurnosnih problema. Filding je na osnovu analitičkog praćenja socijalnih i kriminalnih problema u Londonu napisao tekst pod naslovom “Ispitivanje slučajeva kasnog porasta pljačke”.To je bila prva publikacija koja je razmatrajući sveukupnu sigurnost u sadržajnoj formi analizirala i dovodila u kontekst rast svih oblika kriminala sa naglašenim socijalnim problemima. Pored toga, na njegovu incijativu je formirana grupa (1750 godine) čiji je zadatak bio da hvataju izvršioce krivičnih djela. Grupa je nazvana (ulični trkači sa lukom)-Bow Stret Runners. Osim toga, njihova je dužnost bila da vrše patroliranje ulicama i da u toku obavljanja tih aktivnosti prikupljaju operativne podatke o izvršenim krivičnim djelima. Mjere i aktivnosti koje je provodila naznačena grupa u cilju sprečavanja i otkrivanja izvršilaca krivičnih djela, značile su preteču organiziranja mjera prevencije i nastanka policije na modernim osnovama u Londonu.

35

Međutim, organizacijom tih grupa nije se ništa značajnije uradilo u borbi protiv sve rastućeg kriminala. Postavljanjem Patrika Kolkhuna na mjesto magistrata dolazi do rješavanja određenih socijalnih problema i organizacije borbe protiv kriminala.Naime, on se posebno zalagao za smanjenje nezaposlenosti uspostavljanjem školskih centara, te ublažavao probleme siromašnih, davanjem određenog dijela za hranu.Koristeći se Fildingovim pristupom, Kolkhum je 1796.godine objavio “Raspravu o policijskom djelovanju u metropolisu”. U raspravi je posebno mjesto dato problemima kriminaliteta u Londonu. U dogovoru sa plantažerima iz Zapadne Indije i trgovcima sačinio je plan o osnivanju novih policijskih snaga koje bi finansirali trgovci i plantažeri. Saglasnost na novi oblik organizacije policije je trebalo dati i vlada. [ta je bio zadatak tako organizovanih policijskih snaga?

Saglasno međusobnom dogovoru, zadatak tih snaga je bio nadziranje i operativno pokrivanje dokova prilikom istovaranja brodova iz Zapadne Indije. Brojni sastav su sačinjavali oko 80 stalnih i 1120 policajaca koji su se povremeno zavisno od potrebe angažirali. Prisustvom policijskih snaga na tim lokalitetima drastično su smanjene krađe imovine na dokovima. Upravo ostvareni rezultat u toj oblasti su doprinjeli da su ove policijske snage uz saglasnost vlade ostale sve do 1829.godine, kada je izvršena njihova transformacija u modernu policiju.

Osnivačem modernog koncepta policije smatrao se Robert Peel, koji je 1822.godine preuzeo družnost državnog sekretara. Upravo to je period pobuna, koje vlada svojim mjerama nije mogla zaustaviti. Koliko je bila evidentna slaba organizacija i procjena sveukupne sigurnosne problematike ukazuje i pokušaj hapšenja Vilijema Hanta prilikom govora na skupu pred 60.000 stanovnika Mančestera. Posljedica toga, jeste ubistvo 11 građana, dok je lakše i teže povreda zadobilo oko 600 građana. Ovaj događaj je uznemirio čitavu javnost i ukazao na hitnost preduzimanja organizovanih mjera od strane najviših vladinih institucija. Tako je Robert Peel 1829.godine Parlamentu predstavio povelju-dokument za uspostavljanje policije u i oko velikog grada (Metropolisa) ili Akt o Metropoliten policiji. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Sir Robert Peel, dobio je punu podršku komandanta vojske vojvode od Wellingtona. Donošenjem Zakona o policiji za područje Londona, osnovana je metropolitanska policija. U skladu sa novom organizacijom policija je otpočela sa svojim aktivnostima 29.9.1829.godine, u čijem sastavu se nalazilo 1 000 policajaca organizovanih u šest odjela (divizija). Glavni [tab je bio smješten u kući broj 4 na trgu Wajthal plejs (Whietehall Place) gdje su odsjedali škotski kraljevi u posjeti Londonu (Scotland), a u dvorištu Yard, tako da je ova policija dobila popularni naziv Scotland Yard- Skotland Jard. Prihvaćenim Zakonom o policiji su naznačeni i principi:

- organizacija policije treba biti po modelu vojnih odrednica, sa kontinuiranim radom (stalna policija) sa iskazanom sposobnošću u obavljanju svojih zadataka;

- nadzor nad radom policije treba da vrši vlada;

- blagovremeno izvještavanje o kriminalu se smatrao esencijalnim zatatkom;

- razvoj policijske moći vremenom i na području je esencijalna

- odmjereno i prirodno komandovanje je neophodno svojstvo rukovodnih kadrova i policajaca, tako da mirno ponašanje u složenim sigurnosnim situacijama ima više efekata nego preduzimanje mjera represije,

36

- obučavanje i uvjeravanje pristojnih građana predstavlja značajan element sposobnosti policajaca,

- javna sigurnost zahtjeva da svaki policajac dobije svoj broj,

- policijski štabovi trebaju biti smješteni u centru i tako lako dostupni građanima;

- angažman policajaca treba da se odvija na selektivnoj osnovi,

- policijski dosijei trebaju predstavljati fundament u boljem operativnom pokrivanju terena a time i za efikasniju podjelu policijskih poslova,

- odsustvo kriminala će biti najbolji pokazatelji o stručnosti i sposobnosti policijskih snaga.

Mnogi od ovih principa su i danas aktuelni u organizaciji i preduzimanju mjera i aktivnosti od strane moderne policije. Da bi što sadržajnije implementirao Zakon o policiji Robert Peed je odredio Čarlsa Ruana (advokat) i Ričarda Mayna (vojno lice),za prve komesare (zapovjednike) novoobrazovnih policijskih snaga. Ruan je imao zadatak da potpuno na nov način izvrši organizaciju (ustroj) dok se Mayn angažovao na pravnim apektima policijskog rada.

Organizaciono-pravni ustroj doveo je do brzog razvoja policije postizanjem zavidnog nivoa standarda u skladu sa donesenim Zakonom. Zahtjev za visokim nivoom organizovanosti i profesionalizma, uslovili su da je u prvim godinama organiziranja i rada oko 5000 pripadnika dobilo otkaze. Oni koji nisu mogli odgovoriti postojećim standardima sami su davali ostavke. Tako da je bilo preko 6 000 ostavki.

Novost koja je karakterisala novu organizaciju policije bila je, da ona nije bila naoružana. Svakom policajcu je jedino bilo omogućeno nošenje palice. U izvršavanju navedenih zadataka. Jako je bila prisutna kontrolna komponenta. Naime, striktno su nadgledavani postupci policije u provođenju Pellovih principa.

Pomenuta organizaciona struktura policijskog sastava među građane je ostavila izuzetno povoljan utisak. Tako da su građani bili u situaciji da hodaju - ulicama bez straha za živote i ličnu imovinu. Kriminal je u znatnoj mjeri smanjen, čemu su poseban doprinos dali profesionalni principi policijskog djelovanja po kojima je policija postupala u obavljanju sigurnosnih zadataka.

Geneza i razvoj policije SAD

Geneza i razvoj policije u SAD, tekao je sa procesom kolonizacija njenih teritorija, najvećim dijelom sa evropskog kontinenta (sjevernoameričke engleske kolonije) sa preovlađujućom anglosaksonskom etničkom komponentom, borbom za nezavisnost i sticanje samostalnosti, a naročito u periodu oblikovanja političke i nacionalne samostalnosti čiju osnovni okvir čini Ustav donesen 1787.godine.

Isto kao što su na donošenje ustava uticala pojedina rješenja ranije uspostavljenih država i ideja liberalizma (Locka i Monteskije), to bismo isto mogli naznačiti za početnu organizacionu formu policijskog djelovanja. Naime, razvoj policije u SAD je imao skoro identičnu razvojnu fazu koja je karakterisala policijsko djelovanje u Engleskoj. Doseljenici iz Engleske koji su se nastanjivali na ogromnim prostranstvima SAD, nastojali su da sa sobom zadrže i nametnu u organizaciju vlasti, svoje ideje o pravdi, pravosuđu i sl. Njihove ideje su

37

snažno prožimale i strukturu naseljenika iz drugih zemalja, dajući tome snažno obilježje kasnijim donesenim krivično-pravnim ustavnim i drugim dokumentima. Koliko je dominantna uloga engleskih doseljenika bila naglašena, ukazuje i podatak da i danas pojedini termini iz oblasti policije,pravosuđa svoje korjene nalaze u engleskoj tradiciji: policajac, šerifi, čuvari, sudski službenici i sl.

Prvi organizacioni oblici policijskog djelovanja su osnovani na sjeveroistoku zemlje. Međutim, u Bostonu su prvi put kreirane noćne patrole - straže 1636. Slične patrole ali pod nazivom “šetkajuće patrole” su obrazovane u Njujorku 1658.godine. Njihov zadatak se u značajnoj mjeri razlikovao u odnosu na policijsko odjeljenje osnovano na Sjeveru i Istoku zemlje.

Patrola je obavljajući patrolnu djelatnost u noćnim satima, bila uključena u rješavanje sigurnosnih problema građana.No takav oblik organizacije patrola nailazimo i u Filadelfiji koje su osnovane 1700.godine. Ipak ovi početni oblici noćnih stražara - patrola nisu bili organizaciono spremni da odgovore prisutnim problemima, niti su ispunjavali potrebu aktivnije zaštite građana. Po uzoru na stanje u Engleskoj policijski službenici su bili nesposobni, odavali se alkoholu dok su na dužnosti, spavali u noćnim satima u vrijeme obavljanja patrolnih aktivnosti, nezainteresovanost za sve prisutnije sigurnosne probleme i dr. Svoju neodgovornost su izražavali i kažnjavanjem pojedinaca za lakše prekršaje držanjem straže dovodeći službu do čistog formaliziranja. I pored toga, što je 1722.godine uvedeno pravilo da čuvari koji obavljaju službu u noćnim časovima nesmiju spavati (nemaju pravo na san), kao i da prilikom patroliranja (hodanja) povremeno zastanu,osluškuju (Boston-1750), situacija je nametnula potrebu i uspostavljanje dnevnih straža. Tako da je prva dnevna straža formirana 1833.godine u Filadelfiji, dok se 1844.godine u Njujorku otpočela obavljati služba sa dnevnim policijskim snagama. Naznačeni policijski sastav su sačinjavali 16 policajaca, dok su noćne policijske snage brojile 12 kapetana, 24 pomoćnika kapetana i 1096 stražara.

Po ovom principu, u većim gradovima SAD se pristupilo kreiranju dnevnih policijskih snaga koje su ipak u orgnizacionom smislu bile odvojene od policije koja je bila zadužena za izvršavanje zadataka u noćnim satima. Kada je u pitanju organizaciona komponenta, ona se prvenstveno odnosila na sistem rukovođenja. U periodu 1835.godine došlo je u SAD do velikih nereda i pobuna, demonstracija u kojima je stradao veliki broj lica. Naročito su demonstracije Indijanaca 1844.godine (trajale 3 mjeseca) uzrokovale velik broj poginulih i ranjenih lica. Pomenute demonstracije i posljedice koje su njima izazvane, jasno su upućivale na sve slabosti organizacije policije u dnevnim i noćnim satima posebno u većim gradovima. Iz tih razloga nadzorni sistemi postupno dobijaju formu savremenijih policijskih organizacija. U tom smislu su vlasti Njujorka 1844.godine usvojile Zakon kojim se nalaže da se dnevna i noćna policija u brojnosti 800 članova stavi pod komandu šefa policije,kojeg bira gradonačelnik uz saglasnost vijeća. I drugi veći gradovi su slijedili primjer Njujorka. Ovakavo ustrojstvo policije nametnulo je niz pitanja koje se odnose na kontraverze oko uniformi, kako i da li naoružati policijski sastav, stepen primjene mjera prinude radi uspješnog hapšenja prekršilaca. Opredjeljenje građana, a pogotovo noseći još svježa sjećanja velikih sukoba, bilo je, da policija nosi posebnu uniformu. Naime, smatrali su da će pojava i prisutnost policije u uniformi u znatnoj mjeri doprinijeti smanjenju svih oblika zločina. To bismo mogli nazvati i primjenom mjera preventivnog karaktera.

38

Osim toga, među građanstvom je vladalo uvjerenje, da će samo uniformisanim policijama moći blagovremeno zatražiti pomoć u slučajevima kada je ugrožena njihova lična imovinska i sigurnost.

Za razliku od građana,pripadnici policije su iskazivali nezadovoljstvo zbog naglašenih zahtjeva za nošenjem uniforme. Oni su vjerovali da samo uniforma, odnosno njeno nošenje u obavljanju policijskih poslova ima ponižavajuće odrednice, čineći ih prepoznatljivim na ulicama. Upravo zbog toga, isticali su, da će zbog svoje prepoznatljivosti bili stalna meta napada i raznih poniženja. Taj period karakteriše nošenje i upotreba vatrenog oružja u urbanim sredinama, što je dodatno usložnjavalo stanje sigurnosti. Građani su bili “ubjeđeni” da su oni ne samo imali pravno sigurnosni razlog,već da je to bila i njihova dužnost.

Tako da je rapidno rastao broj ubistava. Međutim, značajno je ovdje apostrofirati da je navedeni stav i postupak građana oko nošenja i upotrebe vatrenog oružja doveo do komparativnog porasta smrtnosti pripadnika policije. Znači sa rastom svih oblika nasilja, a naročito ubistava, naglašena je bila i fizička ugroženost policije. Kako nisu bili u dovoljnoj mjeri ostručeni za operativnim postavljanjem prema svim oblicima nasilja, nisu ni mogli donositi značajne procjene, koje bi upućivale na metodologiju preduzimanja odgovarajućih mjera u pojedinim prilikama. Zbog toga su bili prinuđeni da nose vatreno oružje iako im propisi i javno mišljenje nije dozvoljavalo. Na taj način se u SAD sve više uvodila praksa nošenja oružja u obavljanju poslova policije.

Međutim, samo pitanje upotrebe sredstava prinude (upotreba sile) među građanstvom je ostavljalo utisak nerazjašnjenosti. Brojni zakoni koji su donešeni i kojima su propisane norme ponašanja i sankcije,mnogi građani su smatrali da je upravo provođenje tih zakonskih mjera od strane policije njihovo samovoljno nametanje pojedinih zabrana kao što su: opijanje, kockanje, nedolično ponašanje, narušavanje javnog reda i sl.

Tako da je nova organizacija policije dočekana sa određenim neprijateljstvom, pri čemu su mnogi komentatori ponovo isticali potrebu nošenja uniforme, jer prema njima neuniformisani agenti nemaju mjesto u demokratskom društvu.”

Kritike i antagonistička stajališta oko uniforme i naoružanja su još dugo vremena bili prisutni, pogotovo što je policija u većim gradovima bila na udaru građana i zbog međusobnih sukobljavanja, što nije ostavljalo povoljan utisak jedinstvenog policijskog sitema. Taj odnos je dodatno opterećivao i način promjena i popunjavanja pojedinih odjela sa nestručnim i nesposobnim kadrovima.

Nesposobnost koja se ispoljavala u toj oblasti, kao i niski lični dohoci, bili su osnovni razlozi zbog kojih je policija među građanstvom izgubila svoju potrebnu relevanciju. Sve ovo nas upućuje na pitanje da li je policija tog perioda uopšte bila pod političkom kontrolom. Kako se obično ističe “rotacija u uredu je bila mnogo popularna, tako da su policijske strukture nižeg i višeg ranga u kontinuitetu mjenjale “ruke političara”, koji su određivali cijenu i uslove svake promjene”. U tom smislu su sva pitanja koja su se u manjoj ili većoj mjeri odnosila na policiju u javnosti tretirana potpuno na pogrešan način. Ona su se posmatrala u koleraciji sa degradativnim tendencijama općinskih i gradskih političara i raznim oblicima njihovog koruptivnog ponašanja. Jedino rješenje za podizanje ugleda policije, građani su vidjeli samo u njenoj profesionalizaciji. Ozbiljni napori koji su uloženi u tom pravcu, rezultirali su reorganizaciji policije, raznim programima obuke obrazovanjem, razvijanjem naučnih metoda u

39

otkrivanju zločina. Zalaganjem opštinskih i građanskih vlada poboljšan je i materijalni status policije, te oslobođena od naglašenog političkog uticaja. Došlo je i do optimalnog racionaliziranja administracije koja se razvijala samo u potrebnoj organizacionoj formi.Orjentacija prema profesionalnom obavljanju policijskih poslova, stvorilo je pretpostavke za efikasno provođenje operacija preventivno-represivnog karaktera, kao i potrebu uvažavanja humanističkih principa. Znači, efikasno legitimiranje prema građanstvu, uspješno izvršena transformacija, prihvatanje profesionalizma i svih oblika usavršavanja na stručnoj i naučnoj osnovi su glavne karakteristike organizacije policije SAD krajem 19 i početkom 20 stoljeća.

Ovu fazu u razvoju policije možemo okarakterisati kao period kada sve razvijenije države imaju organiziranu policiju sa strogo centraliziranom organizacionom strukturom i koja je bila relevantni instrumentarij državnog aparata. Također, ovaj historijski pregled razvoja policije u različitim periodima i zemljama, govori i o različitim kriterijima na osnovu kojih su pojedini autori isticali klasifikaciju pojedinih vrsta policije. Osnovu za takva gledišta su nalazili u šarolikosti organizacije policijskih sistema brojnih država.

Većina autora je izvršila podjelu na državnu, privatnu i samoupravnu policiju. Državna policija se dijeli na političku, tajnu, vojnu,upravnu i tehničku. Dalja podjela se odnosi na upravnu policiju, na policiju pojedinih upravnih organa, saobraćajna, pogranična, željeznička,pomorska itd. U daljem razvoju i organizaciji policije, preovladavali su elementi politizacije, unifikacije i militarizacije. To nas upućuje na zaključak da bez obzira što su osnovna policijska funkcija po svojim obilježjima u manjoj ili većoj mjeri konvergentne to istovremeno ne znači da u različitim društveno-političkim sistemima imaju identična suštinska obilježja. Prema tome, organizaciju karakter i ulogu policije opredjeljuje karakter i suština političkog sistema.

40

UPRAVLJANJE I RUKOVO\ENJE

POJMOVNO ODRE\ENJE UPRAVLJANJA I RAZGRANIČENJE OD RUKOVO\ENJA

Proučavanje problematike upravljanja i rukovođenja u neposrednoj je korelaciji sa istorijskim razvojem društva. Taj proces je tekao neovisno od oblika političkog uređenja i organizacije državne vlasti jer svaki oblik organiziranosti ljudi u različitim historijskim periodima i stupnju razvoja, kao i sve veća diferencijacija, a potom i integracija uprave i upravnih nauka radi ostvarivanja upravnih ciljeva u sistemu državne vlasti, zahtjevali su i veoma šarolike oblike i metode upravljanja i vođenja (rukovođenja). Zbog izuzetnog značaja uloge državne uprave u sistemu organizacije vlasti i zbog sve složenijih zahtjeva društva u cjelini, ona je u kontinuitetu bila predmet naučnih razmatranja, ali sa različitih teorijskih stajališta. Pojavom moderne uprave, te njena složenost i specifičnost kao instrumenta vlasti odnosa u društvu, potaklo je mnoge autore da sa različitih aspekata pokušaju dati opće prihvatljivu definiciju upravljanja i rukovođenja. Napori su išli u pravcu rješavanja problema na metodologijskoj ravni koji su se odnosili na oblikovanje i sadržajno razgraničenje fundamentalnih organizacijskih funkcija upravljanja i rukovođenja. Sami izraz “upravljanje” ima isto porijeklo kao i termin “uprava” i označava uopšteno određivanje i davanje pravaca. Ovaj termin je iz oblasti državne uprave a kasnije i privrednih organizacija preneseno i u oblast filozofije i političke teorije. U organizacijskoj teoriji nailazimo na velik broj definicija o upravljanju organizacijama kao i različita sama pojmovna značenja, kao što su:administracija, upravljanje, državna uprava, javna uprava i sl. To je između ostalog rezultat položaja i funkcije uprave u različitim društvenim uređenju, političkom sistemu i organizaciji vlasti kao i same njene praktične problematike u izgradnji i stvaranju jednog opće teorijskog pogleda. Kako se u teoriji upravljanje definira na različite načine, navest ćemo samo neke i nastojati dati jednu općeprihvatljivu i komplementarnu definiciju upravljanja.

Prema mišljenju A.Lernera upravljanje je dejstvo na objekat koji poboljšava funkcionisanje ili razvoj datog objekta, a koje je izabrano iz mnoštva mogućih dejstava, na osnovu za to raspoloživih informacija

Upravljanje se može definisati i kao regulisanje objekta upravljanja, odnosno kao proces koji omogućuje da se takav objekt (sistem) održi u svom okruženju i pored stalnih izmjena uslova, spoljnih uticaja i slično.

Upravljanje povećava orgnizovanost, obezbjeđuje funkcionisanje i razvoj sistema, odnosno njegovu reproodukciju, iako se sredina u kojoj egzistira i njeni utjecaji mijenjaju suprostavljajući se destruktivnim uticajima okoline (Vladimir Jovanović, Osnovi privredne kibernetike, Bgd,1978,str.47).

Pod upravljanjem se podrazumjevaju sve one aktivnosti koje se neophodno moraju preduzimati radi ostvarivanja odgovarajućih ciljeva organizacije Upravljanje je koordiniranje i usmjeravanje svih djelatnosti članova organizacije u zajedničkom radu u svrhu postizanja zajedničkih ciljeva (D. Gorupić, U osnovi nauke o upravljanju, Beograd, 1987).

41

Upravljanje kao regulativna funkcija organizacije ima temeljnu zadaću da odredi cilj organizacije, da ga operacionalizira na parcijalne ciljeve i globalne zadaće, te da postavi strategiju za postizanje cilja i izvršenje zadaće (M. Jurina, Rukovođenje i organizacijsko ponašanje, Zagreb,1994,str.4.)

Upravljanje kao intencionalni društveni sistem predstavlja polje na kojem postojanje normativnih pravila povećava prognostičke mogućnosti (K.Lewin: Field Theoryin social science D.Cartwoight, Harper, New York, 1951)

Pod upravljanjem se podrazumijeva ne samo operativni i poslovni već i društveno-politički pojam funkcije koja obuhvata kako vođenje poslova tako i određeno njihovo samostalno organizovanje i donošenje odluka (Politička enciklopedija str 1102).

Upravljanje je kontinirano djelatnost planiranja, usmjeravanja, kontroliranja, ucjenjivanja i ponovnog usmjeravanja neke društvene aktivnosti u okviru šireg sistema pravila, odnosno u okviru već donijete šire odluke o cilju koji se treba postići (E.Pusić, Uprava, Zagreb,1961,str.8.).

Ovih nekoliko definicija ukazuje da veliki broj autora na više načina nastoje dati pojmovno objašnjenje upravljanja. U tom smislu možemo reći da pod upravljanjem podrazumijevamo pravno-regulativnu funkciju kojom se u skladu sa položajem i djelatnošću obezbjeđuje teleološko svojstvo organizacije, odnosno postavljanje jasno definiranih ciljeva, način, postupci i metode za operacionalizaciju putem podsistema i globalno utvrđenih zadataka, čije ostvarenje operativnih zahtjeva odgovarajuću strategijsko-taktičku i operativnu kontinuiranu aktivnost.

Osim navedenih teorijskih stjališta, u organizacijskoj literaturi nailazimo na više definicija i sadržajnih obrazloženja upravljanja i rukovođenja (sociološki, ekonomski, psihološki, kibernetski, organizacijski itd ). Međutim većina autora su saglasni u tome da upravljanje ima društveno-ekonomsku i organizacijsko-teorijsku relevanciju. U tom kontekstu se i samo upravljanje shvaća u širem smislu kao teritorijalni sistem upravljanja ili upravljanja teritorijalnim jedinicama, upravljanje radno-funkcionalnim zajednicama ili funkcionalnim sistemom upravljanja i mješoviti ili paternalistički sistem. Obzirom da je naš predmet interesovanja rukovođenje podrazumijeva potrebno razgraničenje u odnosu na upravljanje. Stoga je naša pažnja usmjerena na ona gledišta koja upravljanje posmatraju u užem pogledu. Taj uži institucionalni pristup rukovođenje svodi na izvršnu funkciju upravljanja. Naznačena funkcija je determinirana podjelom rada koju trebamo posmatrati kao proces diobe i povezivanja i sinteze između slobodne funkcije i njene ograničenosti hijerarhijom. Time se obezbjeđuje jedinstvo suprotnosti, diobe i povezivanja i međusobna koordinacija u ostvarivanju ciljeva organizacije.

RUKOVO\ENJE

POJAM I DEFINICIJA RUKOVOĐENJA

Svaka organizacija bez obzira na prirodu svoje djelatnosti uspješno funkcioniranje obezbjeđuje izvršavanjem njenih fundamentalnih funkcija. U tom kontekstu i rukovođenje kao jedna od izvršnih funkcija upravljanja obezbjeđuje funkcionisanje organizacije, odnosno jedinstvo svih planiranih aktivnosti u ostvarivanju

42

ciljeva organizacije. Razvoj društva u cjelini, a time i proučavanja politike, filozofije, ciljeva i strategije razvoja organizacije i rukovođenje se danas na znanstvenoj osnovi smatra temeljnom pretpostavkom savremene organizacije. Na jednoj strani zapažaju se veoma konkretni teorijski pristupi, dok na drugoj strani pojedini autori rukovođenje nastoje objasniti širim deskripcijama. Fayol smatra da pojam rukovođenja čine slijedeće funkcije: planiranje, komandovanje, koordinacija i kontrola, dok je Galik zastupao gledišta prema kojima se proces rukovođenja sastoji od planiranja, organizovanja obezbjeđenja osoblja, postavljanja direktiva, koordiniranja, davanja izvještaja i budžetiranja. Džon Pfifner i R.Vancce Presthas pod rukovođenjem podrazumjevaju vještinu upravljanja, koordiniranja, motivacije pojedinaca u cilju ostvarenja željenih ciljeva. Prema njihovim stajalištima rukovođenje je često u divergenciji sa komandovanjem. Smatraju da u svom radu pojedini rukovodni radnici traže učešće i participaciju ostalih saradnika, dok drugi u procesu rukovođenja uključuju samo autoritet, obezbjeđujući potrebni pristanak i saglasnost na osnovu pravno regulativne funkcije.

U proučavanju savremenih koncepcija rukovođenje vrlo je interesantno stajalište S.Hatsona koji pod rukovođenjem složenijih organizacija podrazumjeva prvenstveno motivaciono utjecanje na članove u cilju zajedničkog napora radi ostvarivanja planiranih zadataka. U tom kontekstu funkcija rukovodioca se odnosi na utvrđivanje i upravljanje poslovima u organizaciji, s tim, da svaki saradnik u njegovom timu, može participirati u organizaciji i donošenju relevantnih odluka, a posebno onih kojima se utvrđuju specifični globalni ciljevi, koji se trebaju u određenom periodu postići, vodeći računa o održavanju i efikasnom funkcioniranju unutrašnjeg pluralističkog podsistema i njegovom prilagođavanju spoljnom okruženju. Bez obzira na divergentna gledišta značajno je apostrofirati da većina autora pod rukovođenjem podrazumijeva pet funkcija i to: planiranje, organiziranje, koordinaciju, usmjeravanje i kontroliranje. Kao operativna regulacija funkcioniranja organizacije, temeljna organizacijska uloga rukovođenja je da održava stabilan kontinuitet funkcioniranja organizacije, potvrđujući na taj način svoju relevanciju, od stvaranja ideje do postizanja respektivnih rezultata, sprečavajući time svaki oblik hipertrofije pojedinih dijelova u okviru orgnizacione strukture. Funkcija vođstva u upravi (rukovođenja) prema E. Pusiću jest pokretanje, usmjeravanje i povezivanje djelatnosti više pojedinaca ili organizacionih jedinica, na temelju ovlasti, a uz odgovornost za cjelokupni rezultat. Nosioci funkcije vođstva postaju centralne osobe u grupi osobe koje vrše povezivanje na temelju autoriteta koji im daje demokratska saglasnot članova zajednice u interesnim pitanjima i autoriteta koji proizilazi iz tehničke neophodnosti samo njihove Posmatrajući funkciju rukovođenja sa sociološkog stanovišta K.Merton ističe da svaka “ socijalna funkcija (misli se i na funkciju rukovođenja R.M.) jedne organizacije rada pomaže u određenju sa posebnim akcentom na karakter naznačene strukture. Otuda se prilikom sociološkog znanstvenog elaboriranja funkcije rukovođenja treba posvetiti posebna pažnja na nastanak - pojavu funkcije rukovođenja, uzroke koji je izazivaju, snagu njenog uticaja, organizaciono - strukturalnu i društvenu ulogu, tendencije statusa fenomena rukovođenja, pravce njenog razvoja, transformaciju Budući da svaku fundamentalnu funkciju u okviru organizacije treba organizirati, to podrazumjeva i rukovođenje na raznim nivoima, čime se oblikuje i uspostavlja i hijerarhija rukovođenja. Oni zavisno od prirode djelatnosti organizacije obavljaju četiri osnovna tipa poslova planiranje, organiziranje, vrednovanje i nadzor. Ovakvo shvaćena operativna funkcija rukovođenja je potpuno odvojena od upravljanja. Ne

43

ulazeći sadržajnije u raspravu o upravljanju i rukovođenju, ipak možemo naznačiti neke odrednice koje ih karakterišu:

- upravljanje ima više pravno-političku relevanciju, dok se za rukovođenje može reći da preovlađuje organizacijski i sociopsihološki značaj;

- upravljanje se temelji na širokoj pravnoj regulativi, a rukovođenje kao funkcija kojom se primjenjuje teorija u praksi, oslanjajući se prvenstveno na organizacijska pravila, kao i na psihosociološke, psihodinamičke i profesionalne sposobnosti rukovodnih radnika.

- Rukovođenje je nužno povezano sa autoritetom pojedinca, stilom, metodama, inovacijama, odgovornošću saglasno hijerarhijskim odnosima u organizaciji itd. Navedene definicije rukovođenja upućuju nas na zaključak da ona ima prevashodan zadatak da u procesu održavanja kontinuieta funkcioniranja organizacije, obezbjedi najoptimalnije i najkvalitetnije odvijanje radnih procesa, koje će na efikasan način dovesti do ostvarenja postavljenih ciljeva. U tom kontekstu možemo reći o veoma naglašenoj međusobnoj povezanosti rukovođenja i upravljanja, koja se ogleda u slijedećem:

- upravljanje i rukovođenje u organizaciji moraju se zasnivati na istoj filozofiji, politici, cilju, strategiji i planovima, što predstavlja osnovu za djelovanje i razvoj organizacije na jedinstvenim principima;

- upravljanje i rukovođenje svoju konkretizaciju dobijaju u izvršenju kojim se obezbjeđuje povratna veza prema rukovođenju i upravljanju,

- upravljanje i rukovođenje se odnosi na iste subjekte i na iste resurse organizacije.

- složenost egzistiranja organizacije, te naglašena interakcija sa okruženjem, uslovljava pravovremene, adekvatne i vrijednosno-operativne informacije na svim razinama i takve komunikacijske sisteme koji će doprinijeti razvoju i ostvarivanju ciljeva organizacije, kao i efikasnom rješavanju svih relevantnih strategijskih pitanja.

- Sve odluke koje se donose kao jedino moguća i raspoloživa rješenja trebaju se zasnivati na predhodno sadržajnim usaglašavanjem između organa upravljanja i rukovođenja i izvršenja. Budući da smo naznačili široku lepezu divergentnih teorijskih stajališta pojmovnog određenja rukovođenja, ostaje nam da pokušamo dati jednu operativnu definiciju rukovođenja. Stoga se može reći da rukovođenje predstavlja sistemsku, kontinuiranu dinamičku strategijsko-operativnu i regulativnu aktivnost, koja se uz korištenje međusobno povezanih koncepcija načela, metoda, tehnika i taktika usmjerava u pravcu ostvarenja konkretno postavljenih ciljeva i zadataka organizacije.

SISTEM RUKOVO\ENJA

Svaki sistem rukovođenja koji se uspostavlja u organizacijama je u neposrednoj koleraciji i zavisi prvenstveno od organizacione strukture nastala u određenom društvenom sistemu i konkretnim društvenim odnosima, zatim, od njene kompleksnosti, teritorijalne rasprostranjenosti, veličine,s ovlaštenja i odgovornosti, te od načina realizacije multiprofesionalnih hijerarhijskih odnosa.

44

U organizacijskim znanstvenim disciplinama zapažamo nekoliko osnovnih sistema rukovođenja. Zavisno od oblikovanog i uspostavljenog koncepta organizacione strukture (linijski, funkcionalni, linijsko-štabni itd) egzistiraju i sistemi rukovođenja. U tom kontekstu većina autora sistem rukovođenja dijeli na klasične, neoklasične ili participativno-koperativne, savremene- moderne i mješovite. Prihvatajući ovu globalnu podjelu uglavnom ih dijelimo na:

1. Klasični sistem rukovođenja

a) linijski (H.Fayol)

b) funkcionalni (F.W Taylor)

c) linijsko-štabni (H.Emerson)

d) birokratski (M.Weber)

2. Neoklasični sistem rukovođenja

a) participativno-kooperativni

3. savremeni - moderni

a) projektni,matrično projektni,

matrično timski i sl/

4. mješoviti sistem.

1. KLASIČNI SITEM RUKOVO\ENJA

a) linijski sistem rukovođenja

Linijski sistem rukovođenja je najstariji sistem. Ideja za ovaj sistem se uglavnom vezuje za Henri Fayola. On je karakterističan po vertikalnom sistemu potrebnih koleracija između organizacionih jedinica i radnih mjesta, koji stoje u međusobnom hijarerhijskom odnosu. On se pojavljuje u dva osnovna oblika i to kao personalno - patrijahalni sistem i piramidalni sistem rukovođenja. Personalno-patrijahalni sistem se ustanovljava u malim poduzećima u kojima jedan rukovodilac odlučuje o svim bitnim pitanjima. Osim toga, sva naređenja i potrebna uputstva polaze najvišeg rukovodećeg mjesta, pa do neposrednih izvršilaca, čime se ostvaruje načelo jedinstva rukovođenja. Karakteristika ovakvog sistema rukovođenja jeste naglašena jednostavnost, u kojem je eksplicitno utvrđen autoritet svakog rukovodioca i njihova odgovornost sa strogom podjelom i specijalizacijom sa utvrđenim pravilima komuniciranja u hijerarhijskim odnosima. Međutim, bez obzira što su osnovne postavke ovog sistema rukovođenja jasne i jednostavne, prilikom njenog sprovođenja javljaju se i određeni antagonizmi. U okvirima klasičnog sistema rukovođenja navodimo i personalni kojeg karakteriše određen broj “stepenica” u hijerarhiji odlučivanja. Relevantno je naznačiti da se najbitnije odluke donose na vrhu piramide rukovođenja. Kao i svaki drugi sistem i ovaj ima pozitivne i negativne strane. Kao dobre strane linijskog sistema rukovođenja možemo istaći mogućnost lakoće poslovanja sa jasnom podjelom poslova. Obzirom na svoju jednostavnost, personalnost

45

patrijahalnost i piramidalnost, svi oblici odgovornosti se veoma lako utvrđuju, dok se donesene odluke na jednostavan način sprovode u život. Ovaj sistem rukovođenja se primjenjuje u onim organizacijama sa strogo centraliziranim organizacionim principima u kojoj se koristi autokratska metoda sa prenaglašenim tehničko-tehnološkim elementima rada. On ipak ima i određenih nedostataka. Naime, smatra se da ovakav sistem svoju funkciju ostvaruje u naglašenoj krutoj formi. Kako se sve djelatnosti organizacije usmjeravaju i vode s ili pak jednog mjesta i pojedinca “vrha piramide”, to zahtjeva sadržajnu univerzalnost, što u znatnoj mjeri otežava operativno rukovođenje prema postavljenim ciljevima. To se pored ostalog odražava i na gubitak vremena, obzirom da sva naređenja trebaju proći hijarerhijske nivoe do neposrednih izvršilaca. Vrlo često pojedina naređenja se daju na osnovu trenutnog raspoloženja rukovodioca i sl. Međutim, trebamo naznačiti da se ovaj sistem rukovođenja u savremenoj organizacionoj teoriji i praksi sve manje koristi, pošto su njegove slabosti znatnije naglašene u odnosu na neke pozitivne elemente.

b) Funkcionalni sistem rukovođenja

Funkcionalni sistem rukovođenja se ostvaruje u onim organizacijama u kojima je organizaciona struktura institucionalno formirana u skladu sa funkcionalnim principima. Svaka organizaciona jedinica ima svoju posebnu hijerarhiju, tako da primaju direktive multifunkcionalnog karaktera. Ovaj sistem u osnovi nastoji specijalizirati kadrove i maksimalno iskoristiti njihova stručna znanja. [to je organizacija složenija to je potreba za stručno - iskustvenim znanjem i sposobnošću potrebnija. Takva sistematizirana iskustva na funkcionalno - sistemskoj ravni usmjeravaju se prema realizaciji planiranih konkretnih ciljeva.

Primjenom znanstveno - stručnih zakonitosti nastoje se ostvariti dalekosežne kvantitativne očekivane pozitivne promjene i utvrditi područje specijalizacije unutar kojeg se izgrađuje sistem funkcionalnog povezivanja. Ovaj sistem se zasniva na primanju naređenja direktive s više hijerarhijskih nivoa što predstavlja fundamentalni problem naznačenog oblika rukovođenja.

F.Tejlor je upozoravao da specijalizacija onemogućava primjenu principa “jedinstva komandovanja” gdje radnik dobiva naloge od čitavog niza specijalista i predložio je da svaki radnik bude podređen većem broju (osam) funkcionalnih šefova. Ipak se nameće pitanje kako u navedenim uslovima sačuvati jedinstvo rukovođenja. Jedino rješenje se tražilo u odgovarajućem usklađivanju rada rukovodnih radnika koji se nalaze na različitim funkcijama. I ovaj sistem karakterišu određene prednosti, ali i nedostatci. Kao prednosti se navode mogućnosti intenzivnog usavršavanja i korištenja stručno-profesonalnih i iskustvenih saznanja i specijalizacije, čime se obezbjeđuje i ostvaruje naglašena funkcionalnost, i efikasnost svakog člana organizacije, a time i efikasnost operativno-strategijskih konkretnih planiranja ciljeva i zadataka. Nedostaci se odnose na teškoće sa koordinacijom rada pojedinih rukovodilaca, a posebno na nižim razinama rukovođenja. U tom smislu su evidentni i problemi kada su u pitanju nadležnosti i kompetencije pojedinih dijelova organizacione strukture. Takav ambijent nužno dovodi do opadanja autoriteta rukovodioca, pojave nediscipline i neodgovornosti, te opadanja radnog morala za dalji efikasan rad u organizaciji. Inače ovaj sistem rukovođenja se u Evropi niti u SAD u dovoljnoj mjeri nije afirmisao i danas je zbog veoma komplikovanog pragmatskog ostvarenja u dobroj mjeri zapostavljen.

46

c) Linijsko-štabni sistem rukovođenja

Ovaj sistem predstavlja kombinaciju linijskog i funkcionalnog sistema rukovođenja. Kombiniranjem se nastoje otkloniti slabosti jednog ili drugog sistema a u prvi plan operacionalizirati sve prednosti sa težnjom što efikasnijeg ostavrenja ciljeva organizacije. Očigledno je, da je kao fundament uzet linijski sistem (linija zapovjedanja) dok je istovremno specijalizacija preuzeta od funkcionalnog sistema. [tabni timovi u tom smislu imaju savjetodavnu i konsultativnu ulogu, ali bez ovlaštenja naređivanja. Zbog toga se pred specijaliste štaba postavlja zadatak da se kroz njihov intelekt maksimalno ostvare svi stručni aspekti rukovođenja, a da se pri tom ne ispusti jedinstvo rukovođenja kojeg na osnovu relevantnih odluka i argumenata obezbjeđuje linijski sistem. Ovdje se jasno uočava složenost hijarerhijskih odnosa. Zapravo uključivanje specijalista, stručnjaka, linijski rukovodioci ne ispuštaju ovlaštenja naređivanja, već samo traže zavisno od vrste problema, savjete radi prevazilaženja istih i donošenja ključnih odluka na nivou organizacije. Ukoliko je organizacija kompleksnija te je u opredjeljenju njenih ciljeva sadržanih u filozofiji i politici razvoja, strategiji i taktici izbora ukupnih činilaca usmjerenih na postizanju optimalnih rezultata veća potrebe za interpoliranjem grupe stručnjaka specijalista i na nižim rukovodnim razinama. U tom ugledu dolazi i do naglašenih poteškoća naročito ako postoji veći broj štabnih, funkcionalnih stručnih, specijalističkih timova (štabova) na različitim nivoima hijerarhijske strukture. Na nižim razinama dolazi i do dvostrukog podređivanja, bilo da se radi o linijskom, ili timskom naređenju, ili pak do dvostrukog određivanja linijskih instancija i sl. Problemi su naročito evidentni u onim prilikama kada interpolirane grupe raznih specijalnosti, nastoje svoju ulogu pretvoriti u odlučujuću, čime se odmah slabi i razvodnjava odgovornost neposrednih izvršilaca. Iz tih razloga se maksimalno preferira linijsko naređenje, odnosno, da se na svakom nivou hijerarhije obezbjedi naređenje iz jednog centra. Takav odnos na drugoj strani nerijetko dovodi i do pasivizacije stručnih kadrova, pošto ne snose odgovornosti za tok realizacije planiranih zadataka. U tom smislu, sveukupna odgovornost je na linijskim rukovodiocima, koji trebaju uspostaviti korektne odnose sa štapskom grupom i stvoriti sve potrebne pretpostavke, koja će na bazi postavljenih ciljeva svojim stručno-profesionalnim stajalištima doprinjeti operativnoj konkretizaciji zadataka na njihovom ostvarenju. Kao i predhodni sistemi rukovođenja i ovaj sistem ima neke prednosti. Smatra se da na pojedinim organizacijskim razinama ugrađenost grupe specijalista omogućava elastičnost sistema jer bi bez ove grupe on u suštini predstavljao krut sistem. Osim toga, pomoć koju pruža interpolirana stručna grupa pri donošenju značajnih odluka o složenim problemima, obezbjeđuje efikasno rukovođenje, omogućava razvijanje i iskorištavanje specijalizacije. Međutim, ovaj sistem ima i određenih nedostataka. Često se dešava da interpolirane grupe poprime naredbodavne karakteristike pa u tim situacijama i neposredni izvršioci ispoljavaju sklonost savjetima, preporukama i sl.

2. NEOKLASIČNI SISTEM RUKOVO\ENJA

(Parcitipativno-koperativni sistem)

Za razliku od predhodnog sistema rukovođenja, neoklasični sistem ili kako se još naziva parcitipativno-kooperativni, zasniva se na drugim postulatima. Naime, u prvi plan se stavljaju neposredni izvršioci kao ključni elementi organizacije sa isticanjem participacije saradnika u donošenju odluka. Osobito onih koje se odnose na postavljanje ciljeva razvoja sa normativno-tehnološkim pristupima i prognoziranim budućim potrebama

47

organizacije i ukupne okvire oslabih aktivnosti za realizaciju zadataka. Time se praktično obezbjeđuje potpuna identifikacija saradnika sa svojim zadacima, kao i uvažavanje ljudskih potreba (sigurnost, fizološke potrebe, društvena pripadnost, poštovanje, samopotvrđivanje itd) i psihosocijalnih elemenata rada i poslovanja koji se ispoljavaju kroz stimulaciju, zadovoljstvo u radu, pripadnost kolektivu, motivaciju i sl. Znači fundamentalna karakteristika sistema rukovođenja na principu participacije je, da pored naznačene uloge participacije stvara takve komunikacijske mreže između dijelova organizacije, i prognostičke informacije koje predstavljaju dokumentacionu operativnu osnovu u pravcu osavremenjavanja i podizanja kvaliteta i efikasnosti planiranja zadataka. Ovaj sistem zahtjeva dogradnju i promjenu stavova kod pojedinih rukovodnih kadrova, što u pojedinim prilikama dovodi do naglašenih implikacija. S druge strane, da bi ovaj način rukovođenja doveo do ostvarenja potrebnih zadataka, zahtjeva saradnike sa visokom razinom odgovornosti.

3. MODERNI SISTEMI RUKOVO\ENJA

a) Projektni sistem rukovođenja

U savremene (moderne) sisteme rukovođenja ubrajaju se projektni i matrični sistemi. Osnovne značajke projektnog sistema se ogledaju u činjenici da se on može samo razvijati i egzistirati u projektnoj organizacinoj strukturi. Također, on svoju funkciju može izvršavati i u mješovitoj, koja u dijelu organizacije ima uspostavljenu projektnu strukturu. Tako da se filozofija ovog oblika rukovođenja zasniva na sistemskom pristupu, multidiscipliniranosti i dimamičnosti. Realizaciju projekta vodi rukovodilac, koji se brine i u cjelosti preduzima sve aktivnosti u pravcu prilagođavanja projekta ciljevima organizacije kao cjeline. Znači on je najodgovornije lice koje je zaduženo za realizaciju projekta pri čemu ostvaruje potrebnu komunikaciju s glavnom linijom rukovođenja. Polazeći od toga, da je u savremenoj strategiji realizacije planiranih zadataka u sve većoj mjeri potreban siguran i egzaktan interdisciplinarni pristup zahtjeva i kombinaciju na relaciji rukovodioc - timovi sastavljeni od odgovarajućih stručno-projektnih rukovodilaca. Samim tim iz osnovnih globalnih ciljeva organizacije proizilaze i operativni specifični ciljevi i prioriteti koji se ostvarju i projektnim rukovođenjem. U okviru utvrđene, obavezne i jedinstvene metodologije definiranja globalnih ciljeva organizacije, proizilaze i konkretni ciljevi na nivou projektne organiziranosti i rukovođenja. Pošto njega karakterišu široka ovlašćenja (naređenja, praćenje, analize, izvršenje itd) često u praksi dolazi do neželjenih situacija između projektnog i glavnog rukovodioca. Ukoliko suprostavljenost dobije ozbiljniju formu, ona može i rezultirati zahtjevom za formiranjem nove organizacije.

b) Matrični sistem rukovođenja

Matrični sistem rukovođenja se može razvijati samo u organizaciji koje ima matričnu projektnu organizacionu strukturu. Koncepcijsko organizacijska efikasnost u matričnoj organizaciji se zasniva na svestranoj povezanosti između djelova organizacije. U takvoj organizacijskoj strukturi koja je raširena po cjelokupnoj organizaciji, dijelovi čine jedinstvo cjeline, radi čega i ovaj vid rukovođenja ima svoje specifičnosti. Pluralizam dijelova koji saglasno svom položaju egzistiraju u organizacionoj strukturi zahtjevaju i precizno planiranje specijaliziranih zadataka koje će obavljati specijalizirani funkcionalni dijelovi organizacije. Bez obzira na različitu relevanciju pojedinih dijelova svaki od njih je u funkciji održavanja struktuirane cjeline. Kao rezultat takvog

48

ustrojstva na jednoj strani imamo funkcionalne jedinice u čijoj je nadležnosti obavljanje specijaliziranih zadataka, dok na drugoj imamo upravljanje projektima. Primjetno je, da se ovdje radi o dvolinijskom rukovođenju i komandovanju. Jedan od njih (rukovođenje i komandovanje) se uspostavlja koji treba biti sposoban da operacionalizira funkcionalne strategijske odluke i time ga čini efikasnim u službi ostvarenja ciljeva. Drugi aspekt se odnosi na rukovođenje u okviru projekta. Njega sačinjavaju specijalističke grupe ili timovi, i predstavljaju onaj fleksibilni dio organizacione strukture. Sljedeća karakteristika ovog sistema, jeste da iz samog koncepta međuzavisnosti dijelova i timskog stručnog rada sa širokim spektrom nivoa odlučivanja i modificiranja, kada je to neophodno, proizilazi i položaj autoriteta i odgovornosti. Oni se sa vrha organizacijske hijerarhijske piramide protežu prema dubini organizacijske strukture. Punu odgovornost u tom pogledu ima “linijski rukovodilac”. Međutim, ovdje se u načelu radi o dvojnoj odgovornosti. Neposredni izvršioci su za svoj rad odgovorni rukovodiocima funkcionalnih jedinica kojima po osnovu radnog mjesta pripadaju. Smatra se da tako uređen sistem rukovođenja obezbjeđuje efikasnost i potpunu kontrolu nad ograničenim brojem podređenih. Pored toga, oni su istovremeno podređeni projektnom rukovodiocu tima, zato što izvršavaju konkretne zadatke u okviru projekta. Time su neposredno odgovorni, tj. podređeni i po horizontalnoj ravni - odnosno rukovodiocu projekta.

U savremene sisteme rukovođenja možemo naznačiti i mješovite sisteme koji se uspostavljanju u velikim organizacijama, među koje se ubrajaju i upravne organizacije, a osobito organizacije policije u okviru ministarstva unutrašnjih poslova. O karakteristikama mješovitog sistema rukovođenja govorit ćemo u djelu o rukovođenju u policiji. Osim navedenih sistema rukovođenja u visoko razvijenim zemljama se različitom organizacijom vlasti, pojavljuju se i egzistiraju mnoge koncepcije rukovođenja, među kojima su najvažnije slijedeće: rukovođenje na principu izuzetka, rukovođenje prema pravilima odlučivanja, rukovođenje motivacijom, rukovođenje na principu participacije, rukovođenje delegiranjem, rukovođenje prema rezultatima i rukovođenje prema ciljevima. Koncepcija rukovođenja je prema ciljevima, koncepcija koja se najviše primjenjuje za čiju primjenu je razrađeno sedam strategija i to: upoznati filozofiju rukovođenja prema ciljevima, shvatiti proces, pismeno utvrditi jasne ciljeve, izabrati dobro vrijeme, utvrditi prioritet i odgovornost, pripremiti se za eventualne probleme, napraviti plan organizacije, odnosno priručnik za rukovođenje prema ciljevima itd.

Opšte METODE RUKOVO\ENJA

U znanstvenoj literaturi susrećemo se sa brojnim i različitim teorijskim i funkcionalnim definicijama metoda rukovođenja. Da bismo naša razmatranja mogli usmjeriti na opće prikaze i podjelu metoda rukovođenja,nužno je kratko pojasniti i definirati sam pojam metoda. Etimološka riječ metoda potiče od grčke riječi “methodos” i znači, put, način i postupak koji se koristi radi postizanja određenog cilja. U tom smislu, pod općom metodom rukovođenja podrazumjevamo način, put i postupak kojima rukovodni radnici na različitim hijerarhijskim nivoima na osnovu ovlaštenja planiraju, usmjeravaju i koordiniraju i kontroliraju rad svojih saradnika. Jednostavnije rečeno optimalni metod rukovođenja je način na koji rukovodilac konkretno operacionalizira postavljene zadatke, ali u granicama regulativnih pravila na nivou organizacione strukture. To

49

nas upućuje na veoma naglašen značaj metoda rukovođenja u ostvarenju osnovnih ciljeva organizacije. One su prolazile kroz proces brzih i dugih promjena na globalnoj razini. Naznačena organizaciono-razvojna metodološka orjenatacija je tekla u koleraciji sa oblikovanjem i razvojem organizacionih struktura u različitim oblicima organizacije vlasti. Ukoliko je organizacija imala uspostavljenu kompleksniju organizacionu strukturu, utoliko su i metode rukovođenja složenije. Jer svaka temeljna funkcija ima i svoju metodu rukovođenja. Pošto se isti ciljevi mogu postizati različitim metodama, ograničit ćemo se na prikaz najpoznatijih metoda rukovođenja koje se ostvaruju na karakteristike ranije naznačenih sistema. (klasičnih, neoklasičnih i demokratskih - modernih).

1.AUTOKRATSKA METODA RUKOVO\ENJA

U semantičkom pogledu sami izraz autokratska metoda ima divergentna značenja. Otuda i značajan broj sinonimnih izraza za ovu metodu rukovođenja kao što su: metoda prinude, diktatorska metoda, metoda čvrste ruke, despotska metoda, metoda surovog ponašanja i sl. Međutim, s gledišta organizacijsko-operativne analize i kritike, neosporno je da iz samog naziva možemo zaključiti da se ona zasniva na različitim prinudnim mjerama i sredstvima, koje rukovodioci samostalno primjenjuju putem neprikosnovenih odluka i zapovjesti, kako bi obezbjedio efikasno izvršavanje zadataka u okviru funkcionalne grupe ili organizacije kojom rukovodi. Radi se o djelovanju u cilju nametanja podređenim određenog ponašanja i besprijekornog uvažavanja pravila u skladu sa uspostavljenom hijerarhijom u određenoj organizaciji. Oblici prinude mogu biti različiti, počev od grubih oblika primjene fizičke sile, pa do rafiniranih i indirektnih oblika prinuđivanja u koje, prije svega, možemo navesti sve vrste propisa kojima su sankcionirane krivične, prekršajne, disciplinske mjere, kao i prigovori i opomene. Ova metoda se u cjelini primjenjuje u birokratskom modelu organizacije s uspostavljenim hijerarhisjkim odnosima. Njenim korištenjem se ne biraju sredstva da bi se postigli željeni ciljevi. Vlada jedna kruta centralizacija i regulativna funkcija. Unutar ovog birokratskog organizacionog sistema autokratska metoda rukovođenja ima dvostruku ulogu. Na jednoj strani primjenjuju prinudu u izvršenju svojih zadataka, a na drugoj saglasno regulativnim okvirima obezbjeđuje održanje kohezije i organizacione povezanosti. Cjelokupan sistem oblikovanja filozofije, politike, ciljeva i donošenje odluka, su u rukama malog kruga ljudi, a često i samog rukovodioca. Koncentracija moći odlučivanja u autokratskoj metodi rukovođenja jasno ukazuje da se ona može koristiti djelom u vojnim strukturama, te u konkretnim akcijama policije operativnog karaktera. Ova metoda se najefikasnije može upotrijebiti u onim situacijama koja nužno implicira trenutni autoritet znanja i organizacijske sposobnosti rukovodnih radnika. Dakle, osnovna karakteristika ove metode rukovođenja je iskorištavanje ovlasti jednog pojedinca u organizaciji, koji na osnovu položajne moći i regulativnih pravila izdaje naređenja drugima, kontrolira njihov rad, mijenja odluke i sl.

2.LIBERALNA METODA RUKOVO\ENJA

Liberalna metoda rukovođenja predstavlja suprotnost u odnosu na autokratsku metodu. Osnovno polazište ove metode se temelje na stvaranju ambijenta za incijativu podređenih i ostalih članova organizacije. Za razliku od autokratske metode rukovođenja koja korištenjem položajne moći i kontrolno-sankcijskih mjera, planiranje i odlučivanje organiziraju i realiziraju na suviše krut i statičan način i gušeći time svaku incijativu podređenih, liberalna metoda obezbjeđuje samo fundamentalne fleksibilne okvire rukovođenja prilagođavajući je

50

optimalno organiziranju, planiranju, usmjeravanju, koordinaciji i nadzoru. To znači da se podređenim na nižim organizacijskim razinama dopušta naglašena autonomnost i incijativnost u izboru metoda i sredstava za realizaciju postavljenih zadataka. Uvažavanje i prilagođavanje svog okvirnog djelovanja nižim hijerarhijskim nivoima i radnicima, smatra se, da se na taj način zbiljski ostavaruje metodološka orjenatacija koja je preduslov osiguranja visoko stručnih i razvojnih pretpostavki. Tako da se eliminiranjem krutih regulativnih pravila uspostavlja jedno novo progmatično razumijevanje unutar organizacione strukture.Međutim, liberalna metoda rukovođenja može se razvijati samo u organizacijama u kojima vlada visoka koherentnost rukovodnih radnika i neposrednih izvršilaca, sa visokim radnim navikama, inovativnom rukovodnom sposobnošću, da se brzo i efikasno reaguje na eventualne organizacione promjene i probleme. Prema tome, radi se o izrazito fleksibilnoj metodi rukovođenja čija relevancija u potpunosti zavisi od stepena interakcije odnosa u organizaciji.

3. PATERNALISTIČKA METODA RUKOVO\ENJA

Riječ paternalizam, paternalistički, dolazi od latinske riječi pater - otac i novolatinske riječi paternitas - očinstvo. U širem smislu znači pokroviteljstvo “očinsku vlast” jedne grupe nad drugom, odnosno rukovodioca nad podređenim članovima. U tom kontekstu paternalistička metoda rukovođenja je karakteristična po tome što rukovodioci njome izražavaju svoju interakciju sa članovima organizacije i smatraju da se raznim vidovima ustupaka i stvaranja atmosfere međusobno dobrih odnosa i saradnje, mogu uspješnije postizati konkretni zadaci. Za ovakav odnos rukovodilac zauzvrat istovremeno očekuje i traži njihovu poslušnost i odanost.

Postavljajući se kao otac organizacije i nastojeći da ovakvim pristupom rješava teškoće i probleme, može dovesti do nedovoljnog angažmana izvršilaca na postizanju zajedničkih ciljeva. Osim toga, ukoliko je ova metoda rukovođenja dostigla sve odrednice familijarnost dolazi do nužnih implikacija koje se prvenstveno odnose na radnu disciplinu, obim i kvalitet izvršavanja planiranih aktivnosti. Kao pozitivne elemente ove metode koji su nužni i korisni u procesu rukovođenja, jest naglašen interes za radnike posebno u oblasti socijalne sigurnosti, uslova rada, motivacije, stimulacije, kao i u rješavanju najbitnijih ličnih problema neposrednih izvršilaca i sl. Paternalistička metoda rukovođenja se može samo primjeniti u malim organizacijama s homogenom strukturom i takvim mentalitetom radnika koji u potpunosti podržavaju naznačenu metodološku koncepciju i sa rukovodstvom kojeg karakteriše visoka stručnost i strpljivost u operacionalizaciji konkretnih rukovodnih mjera i aktivnosti.

4.DEMOKRATSKA METODA RUKOVO\ENJA

Etimološka riječ demokratija potiče od grčke riječi demos-narod i kratein-vladati. Počevši od starogrčkih pisaca pa sve do modernih autora ističe se opšta saglasnost o novom statusu čovjeka odnosno njegovoj participaciji i učešću u procesu donošenja odluka. Radi se periodu koji su doveli do rađanja i prihvatanja sasvim novih koncepcija i metoda u oblasti rukovođenja. Kao paradigma demokratskih procesa se uzimao položaj čovjeka (radnika) u socijalnom prostoru modernog građanskog društva. Nastojanja su išla u pravcu izgradnje slobodnih institucija, sa svim društvenim promjenama i preobrazbama koje u prvi plan stavljaju progresivnu i humanističku dimenziju. Na taj način se otvarao prostor za afirmaciju humanih ciljeva i vrijednosti, a time i novi položaj čovjeka kao osnovnog subjekta svake organizacione strukture. U nastajanju neoklasničnih osnova

51

organizacije i njeni članovi su težili za kontinuiranim samopotvrđivanjem solidarnošću, ostvarenju slobode, pravednosti i zakonitosti, a osobito humaniziranju međuljudskih odnosa. U tim uslovima ponašanje rukovodilaca je sve više bilo u skladu sa interesima i osnovnim težnjama članova organizacije. Takvom odnosu je u znatnoj mjeri doprinjeo i razvoj organizacijske nauke. Ona se sve više u organizaciono-programskom smislu obogaćivala demokratskom metodom rukovođenja. Naime, sve više se osjećala potreba za većom artikulacijom i participacijom interesa radnika u procesu odlučivanja i oblikovanju međuljudskih odnosa na novim postulatima. Elementi navedenog metoda rukovođenja prisutni su već u projektnoj i matričnoj organizacionoj strukturi. I organizacioni sistemi u savremenim uslovima takođe preferiraju upotrebu demokratskih metoda rukovođenja. Smatralo se, da je, ova metoda najpogodnija za uspješno vođenje i ostvarenje planiranih ciljeva. Ukoliko to posmatramo sa političkog i regulativnog stajališta kada se radi o razvoju i ciljevima organizacije, onda su takva gledišta opravdana. Međutim, teškoće i problemi nastaju u pragmatskom dijelu primjene ove metode. Nedostaci nisu karakteristični u primjeni ove metode rukovođenja, nego je to karakteristika i ranije navedenih metoda rukovođenja. Imajući u vidu složenost primjene demokratske metode, ona se ipak treba temeljiti na takvim obilježjima koji su preduslov njenog usmjerenja na realizaciju zadataka i blagovremnog i cjelovitog sagledavanja svih eventualnih problema, radi davanja uputstava podređenim i usaglašavanja neophodnih mjera i najoptimalnijih aktivnosti u cilju prevazilaženja prisutnih poteškoća. U tom smislu možemo apostrofirati da demokratska metoda treba preferirati autoritet znanja i organizacijskih sposobnosti, moralnost, stvaranje pretpostavki za participaciju radnika u procesu donošenja odluka, sadržajno i blagovremno informisanje radnika o svim relevantnim pitanjima, potrebnu saradnju pojedinih dijelova organizacije, motivaciju i stimulaciju, timsko rukovođenje koje se zasniva na organizacijskim i visoko stručnim sposobnostima itd.

5.AUTORITATIVNO - DEMOKRATSKA METODA RUKOVO\ENJA

U organizacionoj teoriji i praksi ova metoda prestavlja alternativu demokratskoj metodi rukovođenja. Zbog toga se i nameće pitanje zašto je ona nazvana alternativnom metodom? Većina autora stoji na stanovištu da demokratska metoda nije ispunila očekivanja, odnosno ističu nemogućnost operacionalizacije svih načela na kojima se zasniva demokratsko rukovođenje, posebno ukoliko se organizacija nalazi u specifičnim okolnostima. To je dovodilo do institucionalnih promjena i stvaranja nepovoljne klime među članovima kao i funkcionalnog egzistiranja pojedinih dijelova, čime su neposredno ugrožavala socijalna sigurnost, naročito neposrednih izvršilaca. Generiranje disfunkcija pojedinih dijelova i dalje usložnjavanje negativnih tendencija u organizaciji uslovljavali su novi pristupi koji će obezbjediti usklađenost svih podsistema sa efikasnom metodom rukovođenja. Izlaz iz tog turbulentnog stanja se našao u oblikovanju nove metode rukovođenja koja implicira autoritativne elemente rukovođenja i skladnost ostvarivanja utvrđenih ciljeva organizacije. Međutim, bitno je istaći, da se u terminologiji organizacionih teorija, autoritativna metoda oslanja na stručnost, znanje, organizacijsku sposobnost, fleksibilni stil rukovođenja, tako da se ne može dovesti u korelaciju sa autokratskim rukovođenjem. Ako je dakle, orjentacija sa primjenom efikasne, pragmatske metode rukovođenja koja će ispuniti očekivanja članova, organizacije, u kojoj će se rukovodioci ponašati i djelovati na iznalaženju najoptimalnijih rješenja prilagođenih opštesocijalnim odnosima i politički usmjerenim konceptima razvoja organizacije, hijerarhijske rukovodne

52

strukture trebaju imati relevantne karakteristike. One se prije svega odnose na organizacijsku sposobnost, znanje iskazano i kroz institucionalno inovativno stvaranje, inventivnost i stručnost i sl. Jedino sa tim obilježjima i uz naglašenu podršku i participaciju radnika, može se govoriti o realizaciji razvojne politike i postizanju ciljeva. To konačno podrazumjeva i prevazilaženje svih teškoća i prisutnih rizika, što na drugoj strani istovremeno otvara pretpostavke za stabilizaciju, skladno funkcioniranje dijelova, i naglašen interes za sve oblike inovacija u organizaciji.

STILOVI RUKOVO\ENJA

Razvoj organizacija i njenih podsistema na međusobnim skladnim osnovama, nastoji se obezbjediti njihova adekvatno funkcionisanje radi ostvarenja postavljenih ciljeva. Tako da one sve kao dinamičan organizam sa uspostavljenim regulativnim okvirima pravila ponašanja nameću imperative da se ciljevi pretvore u konkretne operativne zadatke, koji se postavljaju ili pred organizaciju kao cjelinu, ili pred neki od njenih dijelova. Čitav taj proces treba da je praćen funkcionalno odgovarajućim rukovođenjem i ponašanjem rukovodnih struktura čiji je zadatak da korišćenjem odgovarajućih metoda omoguće operacionalizaciju zadataka, s obzirom da organizacija može egzistirati u ukupnosti svoje organizacione strukture.U tom smislu je pitanje rukovođenja i ponašanja rukovodilaca odavno u fokusu teorije i prakse, koja sa razvojem društva postaje sve naglašenija. Kako smo već kazali ovom problematikom se bave brojni autori, a posebno načinom koji je nazvan stilom rukovođenja. Međutim, i pored značajnog istaživačkog i organizaciono-praktičnog interesa nailazimo na gledišta koja pod stilom rukovođenja podrazumijevaju i neke druge pojave sa istim sadržajem, odnosno divergentni rukovodni sadržaji se nazivaju istim imenom. Tako da u brojnoj literaturi možemo zapaziti da se pod stilom rukovođenja podrazumijevaju : organizaciona pravila; način na koji se rukovodni radnici ponašaju; koncepcija rukovođenja; tehnike rukovođenja i sl. Zbog različitog pristupa u pojmovnom određenju neophodno je stil rukovođenja definisati uži pojam stila rukovođenja. Pod stilom rukovodnog ponašanja podrazumijevamo optimalnu, specifičnu, dinamičnu, stabilnu i fleksibilnu sintezu metoda, taktika i tehnika rukovođenja, koje su imanentne rukovodstvima i sistemu rukovođenja i koji trebaju biti odlučujući za inventivno i stvaralačko izvršavanje konkretnih zadataka. Iz ove definicije je vidljivo da se radi o specifičnim odrednicama stila rukovođenja. Upravo iz tih razloga se mnoge znanstvene discipline bave teorijom i praksom kada se u pitanju stilovi rukovođenja, pri čemu se primjenjuju različiti pristupi i na osnovu kojih se prezentiraju različite definicije. Danas se u savremenoj teoriji i praksi stilovi rukovođenja uglavnom posmatraju sa kulturoloških, organizacijskih i sociopsiholoških stajališta. Međutim, svi do sada razrađeni stilovi rukovođenja se uglavnom baziraju na tri osnovna tipa: autokratski, demokratski i stil individualnih sloboda (laissez-faire).

a) AUTOKRATSKI STIL RUKOVO\ENJA

Kada kažemo autokratski stil rukovođenja, onda prvenstveno mislimo na rukovođenje gdje je sva vlast koncentrirana kod rukovodioca. On je taj koji samostalno oblikuje, definiše, analizira i nudi alternativna rješenja, sam donosi odluke i određuje način i sredstvo za ostvarenje strategijskih ciljeva organizacije. Samostalno planira i izrađuje ciljeve i strategiju koja treba da se bazira na savremenim dinamičnim analizama, kao i ostale relevantne

53

faktore kao i metode realizacije konkretnih zadataka. Tako da članovi apsolutno ne učestvuju, niti mogu dati savjet ili inovativne prijedloge. Radi se o stilu apsolutnog neprikosnovenog naredbodavca kome se svi ostali članovi moraju pokoravati i bez ikakvog pogovora izvršavati njegova naređenja. On samostalno ostvaruje kontrolnu komponentu, odnosno da li članovi postupaju saglasno njegovim naređenjima. U tom smislu, ovim stilom rukovođenja se obezbjeđuje maksimalna moć rukovodiocu. Ona se zasniva na raznim metodama prisile, zastrašivanja i paternalizma. On je taj koji saglasno svom položaju daje određene beneficije (nagrade i sl) i samostalno kreira politiku sankcionisanja. Ne dolazi u obzir uspostavljanje potrebnih vidova saradnje. Osim toga, sve pouzdane informacije koje su relevantne zadržava za sebe, tako da ostali članovi nemogu pratiti, niti imati uvid u odvijanje svih aktivnosti koje su usmjerene na ostvarivanje planiranih konkretnih zadataka. Iz toga jasno proizilazi da ovakav stil rukovođenja bez potrebne saradnje sa članovima i prihvatanja opravdanih inovativnih i kreativnih prijedloga i savjeta i sl. dovodi i do narušavanja odnosa unutar organizacione strukture. Prema tome, autokratski stil rukovođenja se može primjeniti samo u slučajevima komandovanja, gdje je uspostavljena stroga linijska organizaciona struktura, a koja naročito dolazi do izražaja u kriznim situacijama i sl.

b) DEMOKRATSKI STIL RUKOVO\ENJA

Za razliku od autokratskog, demokratski stil rukovođenja se zasniva na saradnji, konsultacijama, prijedlozima sa članovima organizacije. Naime, rukovodilac predlaže globalne incijativne prijedloge i ostavlja mogućnost potčinjenim da se maksimalno uključe u analizu problema, razvijanje kreativnih i inovativnih rješenja, davanju alternativnih prijedloga, te predlažu načine, metode i sredstva za izvršavanje zadataka. Dolazi do izražaja potrebna podrška i podsticaj od strane rukovodioca, kao i međusobna saradnja, izražena kroz razmjenu mišljenja u iznalaženju najoptimalnijih i najefikasnijih organizaciono-pragmatskih rješenja. Rukovodilac demokratskog stila pokazuje i potrebu razumijevanja i pažnje za skladnim demokratskim dijalogom o svim pitanjima i ističe spremnost za učešće svih podređenih u planiranju i operacionalizaciji ciljeva. Suština ovog stila rukovođenja kao što vidimo, sastoji se u ispoljavanju inventivnosti, davanju prijedloga, sugestija, odnosno participaciji podređenih kojim se obezbjeđuje ambijent u kojem svaki član smatra sebe kao dijelom organizacione strukture identifikujući se sa njom. Međutim, to ne znači da podređeni ne prihvataju odluke rukovodilaca.Oni u većini slučajeva to čine, smatrajući da ideje, planovi, odluke i sl, nisu nametnute već su rezultat njihove participacije, odnosno njihovog zajedničkog shvatanja planiranih aktivnosti koje treba realizirati. Ipak efekti demokratskog stila rukovođenja su u zavisnosti od strane participacije podređenih, osobito u onim pitanjima kojima se obezbjeđuje strategija operacionalizacije konkretnih zadataka, a time i stabilnost organizacije. Rukovodilac se pri ovakvom stilu rukovođenja uglavnom služi metodom ubjeđivanja, a u specifičnim prilikama i metodom paternalizma i prinude.

c) STIL INDIVIDUALNIH SLOBODA - LAISSER FAIRE

Ovaj stil rukovođenja predstavlja suštu suprotnost autokratskom i vrlo se rijetko primjenjuje u praksi.Rukovodilac čak ne navodi samoinicijativno okvirne ciljeve niti sredstva za njihovu realizaciju. Radi se o velikoj samostalnosti, savjesnosti i ozbiljnosti podređenih. Samostalnost se naročito ogleda u ispunjavanju i

54

oblikovanju ideja, prijedloga, odluka, informacija, davanju objašnjenja. Praktična uloga rukovodioca je svedena na marginalnu ravan i on ima ulogu posmatrača. Odgovornost u tom kontekstu ne snosi rukovodilac već naprotiv ona leži na pripadnicima organizacije. Suština ovog stila rukovođenja se sastoji da rukovodilac prenosi zadatke dok se njihovo izvršenje prepušta svakom pojedincu ili grupi koji prema svom nahođenju i uz vlastitu odgovornost samostalno preduzimaju konkretne aktivnosti. Prema tome, osnovna karakteristika naznačenog stila rukovovođenja je velika samostalnost i autonomnost u izvršavanju planiranih zadataka. Obzirom da ovaj stil podrazumjeva visoku stručnost, kreativnost, odgovornost, naglašenu samostalnost, on je primjeren pretežno u znanstveno-istraživačkim ustanovama i drugim razvijenim organizacijama.

Pored navedenih stilova rukovođenja susrećemo se i sa mješovitim stilovima. U tom pogledu pažnju istraživačkih napora je prevashodno usmjerena na prepoznavanju autokratskog ili demokratskog ponašanja u praksi. Zbog toga brojni autori ova dva stila rukovođenja shvataju kao krajnje tačke kontinuuma, između kojih može biti više varijanti mješovitih stilova rukovođenja. Naime, smatra se, da se u praksi rijetko mogu susresti navedeni stilovi u tzv “čistim oblicima”. Tako da se u literaturi možemo susresti sa izradom raznih varijanti stilova rukovođenja: prema karakteristikama ponašanja, odnosno dominantnom ponašanju rukovođenje orjentisano na zadatke i rukovođenje orjentisano na saradnika, zatim prema opisu ponašanja izvedeni na ličnom anganžmanu i orjentacije prema saradnicima utemeljena na uzajamnom povjerenju, uvažavanju i sl, te na strukturajućim aktivnostima koje podrazumijevaju da rukovodilac planira izvršenje konkretnih zadataka, detaljno utvrđuje odnose i vrši razgraničenje kompetencija, vrši kontrolnu komponentu, te preduzima niz brojnih aktivnosti na stimulaciji i ponašanju radi što efikasnijeg izvršavanja utvrđenih temeljnih ciljeva.

U brojnoj literaturi se mogu naći i drugi stilovi, što je uglavnom rezultat pragmatske koleracije s odgovarajućim teorijama vođstva, donošenjem odluka ili operacionalizacijom metoda rukovođenja. Znači da bismo se mogli opredjeliti za optimalan i efikasan stil rukovođenja u konkretnim organizaciono-planskim prilikama, zahtjeva potrebu jedne egzaktne analize koji se stil rukovođenja primjenjuje u sličnim okolnostima, te istražiti i utvrditi kriterij uspješnosti stilova rukovođenja. U tom pravcu su vršena i brojna istraživanja i razvijen niz metoda i instrumenata. Da bi se na kvalitativan način utvrdilo koji se stil najviše primjenjuje uglavnom se koristi metod upitnika i metod posmatranja.Istraživanja su pokazala da je najviše u primjeni bio metod upitnika i to tzv. “strukturalni upitnik”. Ovim upitnikom se od podređenih traženi opisi i odgovori primjenjivanog stila rukovođenja. Kao praktičan i znanstveno utemeljen pristup u kvalifikaciji stilova rukovođenja možemo navesti i Milana Vršeca, koji je prihvatio opće metode i stilove rukovođenja. Tako da opće metode rukovođenja uvažavajući sve odnose i stanje u kojem se nalaze organizacije mogu biti na takav način ugrađene koje se u potpunosti u samom nazivu i pristupu poklapaju sa stilovima rukovođenja. To bi izgledalo ovako:

- autokratska metoda rukovođenja-autokratski stil rukovođenja

- demokratska metoda rukovođenja - demokratski stil rukovođenja

- paternalistička metoda rukovođenja – metoda paternalizma u aristokrastom stilu rukovođenja

- liberalna metoda - stil individualnih sloboda

55

autoritativno-demokratska metoda - mešavina stilova rukovođenja.

RANGIRANJE UPOTREBE METODE RUKOVO\ENJA

ODNOSI I STANJE U KOJEM SE NALAZI ORGANIZACIJA M E T O D E STABILNO

STANJE POJAVLJUJU SE DEZORGANIZA-CIJSKE TE@NJE

SMETNJE U RADU I POSLOVANJU

KRIZNO STANJE

1 2 3 1 2 3 1 2 3 1 2 3 AUTOKRATSKA METODA 1 2 3 1 2 3 1 2 * 1 * * LIBERALNA METODA * PATERNALISTIČKA METODA * * DEMOKRATSKA METODA (IDEALNA) * * *

AUTORITATIVNO-DEMOKRATSKA METODA * * *

LEGENDA: 1-prvenstvena upotreba, 2- sekundarna upotreba, 3-uvjetna upotreba metode

Iz svega navedenog jasno proizilazi da se u teoriji i praksi nameće relevantno pitanje, a to je pitanje efikasnosti stilova rukovođenja, odnosno definiranje osnovnih i specifičnih kriterija koji će biti garancija uspjeha koji će se postići primjenom pojedinog određenog stila rukovođenja. Tu svakako posebno treba apostrofirati i mogućnost primjene kriterija na pojedine rukovodne i ostale članove organizacije, što često može uzrokovati i određene poteškoće u realizaciji zadataka.

Imajući to u vidu nmameće se zaključak da danas u savremenoj teoriji i praksi nije toliko prisutna težnja ka oblikovanju i iznalaženju optimalnog stila rukovođenja koji bi bio opštevažeći za sve konkretne prilike jer nemoguće je postaviti jedan opći model koji bi bio primjeren svim konkretnim situacijama. Jedino alternativno rješenje jeste da se na bazi konkretnih uslova istražuje stil rukovođenja koji će na kreativan i efikasan način obezbjediti ostvarenje ciljeva. Pored toga, u suštini svaki rukovodilac treba da izgrađuje sopstveni stil rukovođenja lišen bilo kakvog subjektivizma a prvenstveno zasnovan na organizaciono-znanstvenom prilazu koji će omogućiti da se na kreativan, inovativan, stručan, visoko odgovoran, autonoman, efikasno i racionalno preduzimaju planirane mjere i aktivnosti na zadovoljstvo svih članova organizacije.

AUTORITET

Pojam autoriteta

56

Prije nego što pređemo na osnovne rasprave o autoritetu u organizacijskim naukama, odnosno njegovoj ulozi u sistemu rukovođenja, potrebno je dati fundamentalne naznake oko pojmovnog razjašnjenja samog termina autoriteta.

Izraz autoritet je latinskog porijekla: auctoritas i ima raznovrsna značenja kao što su: savjest, preporuka, nagovaranje, potvrda, vjerodostojnost, važnost, dostojanstvo, ugled, uzor i sl. Istovremeno ovaj se termin izjednačava sa vlašću, pa možemo naići na slijedeće pojmove: volja, odluka, nalog vlast, zapovjest i sl.

Prva terminološka pojmovna značenja možemo okarakterisati kao autoritativnost nekog stava, mišljenja, ponašanja, dok su druga čisto političkog karaktera. Terminološka određenja sa političkim obilježjima često mogu i poprimaju autoritarni karakter. Iz tih razloga naročito u političkoj literaturi još uvijek nema eksplicitnog razgraničenja pojma političke vlasti od pojma autoriteta. I danas se navedene dvije kategorije često upotrebljavaju koje u sinonimnom pogledu imaju konvergentno značenje. Time kategorija autoriteta izražava i pretpostavlja društveni odnos, jer se autoritet može imati samo u organiziranom društvu. U tom smislu autoritet predstavlja centralnu kategoriju svakog političkog i pravnog sistema. Međutim, ovdje trebamo apostrofirati i otežavajuće okolnosti na distinkciji između političke vlasti i autoriteta, koji se manifestuju kroz isprepletenost u stvarnom životu i u realnim društvenim odnosima.

Teorijski pristup u definiranju autoriteta

Kako bismo sadržajno elaborirali autoritet koji kao temeljna kategorija zauzima relevantno mjesto u sistemu rukovođenja uopšte, navest ćemo nekoliko stajališta koji sa različitih aspekata problematiziraju sam pojam autoriteta.

Bertran de @unavel definira autoritet u kontekstu autoritativnosti. Autoritetom on naziva sposobnost da se izazove saglasnost drugoga. Ili pak autoritetom naziva eficijentni uzrok dobrovoljnog okupljanja u kojem vidi rad jedne snage koja jest autoritet (Bertrant de Jouvenel, De la Souverainete, Paris, 1955,str.45).

Granica autoriteta je tamo kada donesene odgovarajuće odluke od strane odgovarajućih subjekata u društvu, odnosno organizaciji, prestaje imati vojni karakter. Ukoliko bi se članovi jedne organizacije oglušili u obaveznosti odluka donesenih od autoriteta, onda to neminovno dovodi do implikacija u međusobnim odnosima a samim tim i nesigurnosti uopšte u jednom društvu. Iz navedenog razlikuju se dva modela autoriteta: model nametnute dominacije i model dobrovoljne asocijacije.

U članku “Autorite” kojeg je Deni Didro napisao za čuvenu enciklopediju 1751.godine, je posebno istakao, da je autoritet u najboljem slučaju samo batina stvorena ljudskom rukom, koja u slučaju slabosti može da pomogne na putu koji nam um pokazuje”.

U političkoj enciklopediji autoritet je vlast zasnovana na dobrovoljnom pristanku, vezanom za određene kvalitete nosioca; uticaj, prestiž jedne ličnosti ili institucije na osnovu osobina koja joj se ili društvenih funkcija koja joj se povjeravaju; vlast uopšte, nosilac vlasti (organ,institucija koja vrši vlast). Prema Pusiću autoritet označava takav odnos među ljudima u kojima pojedinci dobrovoljno prihvaćaju odluku drugih pojedinaca.” Za politički

57

autoritet kaže, da je to autoritet koji postoji kontinuirano, na određenom području i kao izraz pozitivne ocjene nakog općeg uređenja od strane onih koji su njime obuhvaćeni (E.Pusić,” Nauka o upravi” Zagreb,1986,str.77).E. From smatra da autoritet upućuje na međusobni odnos u kome jedna osoba smatra drugu za nadmoćnu. Taj odnos koji se manifestira kao superiornost – inferiornost, on naziva racionalnim autoritetom. Navedeni oblik autoriteta kao istinski ideal zastupa ciljeve razvitka i ekspanziju svakog pojedinca. Prema tome, on se ne sukoboljva sa pojedincem i njegovim stvarnim interesima”. (E.From, Bjekstvo od slobode, Zagreb,1984,str.118 i 187). On istovremeno ističe da umjesto javnog autoriteta vlada tzv. “anonimni autoritet” koji se prerušio u zdrav razum, nauku, normalnost, javno mišljenje i sl i koji ne koristi pritisak već samo blago ubjeđivanje. Upravo zbog tog blagog demokratskog ubjeđivanja, anonimni autoritet je djelotvorniji od javnog autoriteta, jer čovjek ne dolazi u situaciju da se od njega očekuje da postupi prema nekoj naredbi.

Pomenuti stavovi koji sa različitih znanstvenih stajališta definiraju autoritet ukazuju da je on kroz historijski razvoj društva i oblikovanje nacionalnih država sa različitim političkim i pravnim poretkom dobijao divergentna značenja. Bez autoriteta nije bilo apsolutno moguće zamisliti uspješno i efikasno rukovođenje bilo kojom organizacijom (političkom, državnom, uslužnom, proizvodnom i dr).Na taj način se i može posmatrati značaj i uloga autoriteta koju ima u strukturi jednog društva. To isto vrijedi i za upravne organizacije. Naime, pravila se razlika između autoritativne i demokratske upravne organizacije. U autoritativnoj upravnoj organizaciji preovladavala je funkcionalna racionalnost u kojoj su njeni članovi svoje djelovanje shvaćali i prihvaćali kao funkciju nadređenog (funkcionalni autoritet) dok je u demokratskoj organizaciji vladala supstancijalna racionalnost tj. u kojoj su podređeni željeli i nastojali shvatiti sadržaj (supstituciju) općeg zadatka. (Izraze funkcionalna i supstancijalna racionalnost je uveo K.Manheim).

Organizacijski autoritet

Na osnovu različitosti u nastanku i ispoljavanju oblikovali su se i tipovi autoriteta, koji u sistemu rukovođenja ljudima u organiziranom društvu ima između ostalog političke, sociopsihologijske organizacijske, moralno-etničke i druge odrednice. Autoritet-dakle, koji donosi odluke relevantne sa stajališta funkcioniranja organizacione strukture, trebaju proizilaziti iz njene sadržine, odnosno sadržavati takva rješenja koje su u funkciji ostvarenja ciljeva organizacije.

Međutim, sam inaugorisan sadržaj nije dovoljan, nego odluke koje je donio pojedinac ili institucije koje nemaju legitimaciju autoriteta neće biti prihvaćene od strane podređenih. Prema tome, autoritet predstavlja fundamentalnu kategoriju pomoću koje se uspotavlja svaki sistem rukovođenja. Pomoću autoriteta rukovodni radnici u kontinuitetu utječu na svoje članove da dobrovoljno prihvaćaju one odluke koje predstavljaju opći interes i najbolje rješenje u datim okolnostima i da što kvalitetnije i efikasnije obavljaju radne zadatke. Međutim, samim prihvatanjem odluka rukovodstva organizacije, to ne znači da su ponuđena rješenja upravo najbolja, pa čak kad imaju i normativnu snagu. Njihova se uspješnost tek potvrđuje u praktičnoj operacionalizaciji. Upravo radi postizanja ciljeva, one se zbog toga trebaju prihvatiti kao izraz nužnosti u datim okolnostima. To znači da trebaju imati obavezujuči karakter sa poznavanjem svih relevantnih okolnosti u kojima se usaglašavaju i usklađuju

58

metode, načini, i sredstva za njihovu realizaciju. Autoritet znači nije sam sebi svrha, nego ga rukovodilac dobija postavljanjem na određeni rukovodni ili vodeći položaj, koji mu omogućuje da u skladu sa svojim nadležnostima, pravima i dužnostima, što uspješnije vodi članove u jedinstvenom rukovodnom procesu. Posmatrano sa stajališta organizacijske teorije, definicije autoriteta su jednostavne. Tako da je autoritet prema M.Mihelčicu pravo i mogućnost odlučivanja, postupanja i naređivanja, te mogućnost i pravo zahtjevati i isforsirati od drugih ljudi izvođenje naloga.(M.Mihelčic, Ciljna področja organizacije, Egip-Delo-TOZD,Ljubljana,1986,str.246-247). Za Pfeffera autoritet je ograničeno pravo rukovodioca u korištenju sredstava organizacije i usmjeravanju napora ljudi u željenom pravcu”.

Njemački autor E.Grocli autoritet definira kao pravilo naređivanja. U tom kontekstu ključni autoritet koji imaju rukovodioci određuje organizacijska razina i njihova konkretna rukovodeća funkcija, što znači da rukovodioci pri vrhu piramide raspolažu s više autoriteta nego oni ispod njih. (E.Grocla, Einführung in Die organisations, Theorie, Poeschel Stuttgart).

Definiciju koju je dao Pfeffer upućuje na zaključak da samo kada je moć ugrađena u organizacijsku ulogu, može se govoriti o autoritetu, sa legitimnim pravom korištenja svih raspoloživih resursa organizacije radi postižanja konkretnih planiranih rezultata. Stoga bismo mogli reći da je autoritet institucionalizirana legitimna moć koja proizilazi iz položajnog statusa rukovodioca, kojom stiče pravo i mogućnost imperativnog planiranja, odlučivanja i postupanja koja su strategijski izraz opštih ciljeva organizacije, te usmjeravanje svih potrebnih aktivnosti članova u željenom pravcu radi ostvarenja konkretnih zadataka.

Klasifikacija autoriteta

Na osnovu predhodnih definicija i sadržaja autoriteta, moguće je naznačiti neka zajednička obilježja. Međutim, nameće se pitanje: kako to postići u praktičnom organizacijskom ponašanju, da li autokratskim, demokratskim, liberalnim, birokratskim ili nekim drugim putem, pri tome vodeći računa da rukovodilac izgradi takav autoritet koji će doista osigurati uspješno i efikasno rukovođenje. U organizacijskoj i sociopsihološkoj teoriji i praksi susrećemo se sa više tipova autoriteta. Oni su prvenstveno odraz različitih osobina lica koja se nalaze na rukovodnim mjestima. Sa sociopsihološkog stajali[ta autoritet možemo razlučiti na slijedeće oblike:

- izvorni autoritet (prirodni autoritet),koji se prvenstveno zasniva na sposobnosti, znanju, vještinama, moralu i

- izvedeni autoritet (autoritet funkcije) koji se zasniva na hijerarhiji radnog mjesta u organizaciji.

Osim navedenih opšte prihvaćenih klasifikacija autoriteta veliki broj autora iznosi i druga gledišta prema kojima autoritet može biti:

- Statusni autoriteti, koji se stiče zauzimanjem određenih rukovodnih mjesta u rukovodnom ustroju. Znači samim obavljanjem rukovodne funkcije u hijerarhijskoj strukturi bez zalaganja stiče se taj oblik autoriteta,

- politički autoritet, koji se postiže podrškom političkih struktura, odnosno autoritet koji postoji kontinuirano, na određenom području i kao izraz pozitivne ocjene nekog općeg uređenja od strane onih koji su njime obuhvaćeni (E.Pusić, nav.djelo),

59

- lični (karizmatski) autoritet, koji je izraz karaktera temperamenta i drugih osobina ličnosti i organizacijskih sposobnosti koje mu obezbjeđuju autoritet sa navedenim obilježjem,

- stručni autoritet (autoritet znanja) koji rukovodilac postiže stučnim znanjem, vještinama i stručnim sugestijama svojih saradnika.

Obzirom na značaj autoriteta kao instumenta rukovođenja, samo se kombiniranjem više tipova autoriteta u praksi može obezbjediti uspješna realizacija konkretnih zadataka. Polazeći od toga, da podređeni osjećaj u potrebi za rukovođenjem, od kojeg zavisi i njihova kreativnost, dobri rukovodilaca će u tom cilju nastojati kombinovati više tipova autoriteta, kako bi svaka faza u procesu rukovođenja bila sadržajna, efikasna i blagovremeno pripremljena. Ne isključujući aktivnost i kreativnost pojedinaca i njihovo učešće u oblikovanju i donošenju relevantnih strategijskih odluka koje proizilaze iz prirode djelatnosti organizacije, dovodi kdo priznanja autoriteta od strane podređenih i nadređenih kao i od strane okruženja organizacije. U tom kontekstu samo stvarni autoritet kojeg priznaje čitav kolektiv je jedino sposoban da osigura efikasno rukovođenje djelovanja i razvoja organizacije. Tako da nijedan od navedenih autoriteta (politički, stručni, karizmatski, lični, statusni) sami nisu dovoljni za ostvarivanje ciljeva i efikasnog rukovođenja. Autori organizacijskih nauka izdvajaju tri tipa autoriteta i to: linijski, funkcionalni i štabni (stožerni).

Linijski autoritet

Linijski autoritet se uzima kao fundament u svakom sistemu rukovođenja. On je karakterističan po vertikalnom sistemu veza između nadređenih i podređenih, pa do najnižeg nivoa u organizacionoj strukturi. Znači u skladu sa uspostavljenim hijerarhijskim odnosima, vrijede jedinstvena hijerarhijska pravila ponašanja. Naime, jasno utvrđen autoritet rukovodioca daje mu ovlašćenje za ostvarivanjem stroge kontrole podređenih, donošenjem odgovarajućih odluka saglasno nivou rukovođenja, jasnim i jednostavnim komuniciranjem. U organizacijama koji imaju konpleksnu strukturu i koja svojim determinizmom određuje i ponašanje rukovodnih radnika, onda možemo reći da je ovaj tip autoriteta primjeren u onim organizacijama u kojima se saglasno regulativnim pravilima zahtjeva komandovanje (zapovjedanje) kao što su policijske i vojne organizacije. To znači da je organizacija uspostavljena na konceptu jednog načina organizacijskog ponašanja i kroz linijski autoritet osigurava njegovu efikasnost u uslovima funkcioniranja linijskog, funkcionalnog i linijsko-štabnog sistema rukovođenja. Bez obzira na efikasna obilježja, ovaj oblik autoriteta ima i određenih nedostataka. Oni se ogledaju u tome, da svaki rukovodilac koji se nalazi na specifično odgovornim i strategijskim radnim mjestima, traže odgovarajuću univerzalnost pošto sami trebaju u određenim prilikama donositi ključne odluke. Također, zbog operativne složenosti i interdisciplinarnosti za održavanje kontinuiteta i efikasnosti funkcioniranja, navedenim autoritetom nije moguće uskladiti sve zahtjeve koji se postavljaju pred rukovodstvo.

[tabni autoritet

Ovaj oblik autoriteta predstavlja kombinaciju linijskog sa štabnim autoritetom. Kombinovanjem se otklanjaju evidentne slabosti linijskog autoriteta, tako da štabni autoritet predstavlja autoritet grupe stručnjaka,

60

specijalista koji svojom kreativnošću, sposobnošću, inovativnošću i kompentetnošću i u nasloženijim prilikama daju optimalne prijedloge i rješenja u prevazilaženju prisutnih problema. [tabni autoritet se formira na najvišium i nižim nivoima rukovodne linisjke strukture. Samim tim i autoritet ima različite oblike. Dakle, ovakav tip autoriteta je posljedica organizacione složenosti i kompleksnosti operativnih zadataka. Zbog toga se i zahtjeva organizacijski ustroj sa štabnim autoritetom. Historijski posmatrano, štabni autoritet se vezuje za daleku prošlost (Filip II Makedonski 382-336 p.n.e, njegov sin Aleksandar III Makedonski 356-323 p.n.e.) te Hanibal Barka, Džingis-kan, Napoleon Bonaparta i dr, koji su zahvaljujući dobro postavljenoj strategiji i taktici ostvarivali velike vojničke uspjehe. Znači da se unutrašnja organizaciona struktura sve više razvijala sa normama profesije. Da bi se ti rezultati postigli, trebali su postojati autoriteti na nižim razinama rukovođenja koji će ponuđene teorijsko-strategijske i taktičke zadatke operacionalizirati, odnosno visoko profesionalno i odgovorno u ratnim prilikama dovesti do pobjede. Postoji više tipova autoriteta koji najčešće imaju savjetodavnu, stručnu, odnosno ulogu iskazivanja profesionalnog znanja potrebnog za ostvarenje konkretnih ciljeva.

Funkcionalni autoritet

Nastojanje sve složenijih organizacija sa novooblikovanim i uspostavljenim hijerarhijskim odnosima, rasla je potreba za prenošenjem i autonomnim djelovanjem pojedinih dijelova sve do granica koje će obezbjediti funkcionalnom autoritetu na nižim razinama rukovođenja da preuzimanjem na sebe ekspertnih i drugih značajnih odluka, da doprinos u realizaciji konkretnih aktivnosti. Suština je ovog autoriteta, da nosilac općeg linijskog autoriteta u organizaciji ima legitimnu mogućnost da prenese ili delegira na niže rukovodioce pojedine zadatke. To povećava autonomnost hijerarhijskih nivoa i pojačava potrebu za odgovarajućom integracijom i intenzivnim i uspješnim sistemom komunikacije na svim razinama autoriteta. Dakle, ovaj autoritet u su[tini predstavlja delegirani dio autoriteta linijskog rukovođenja. Funkcioniziranje autoriteta se time ne bazira na svakom konkretnom slučaju, niti kroz autokratsko ponašanje, nego se stvara uvjerenje među članovima u organizaciji o određenim odnosima vođstva i saradnje, kroz davanje savjeta, instrukcija, stručnih uputstava i sl. Ovaj tip autoriteta podrazumjeva i najveću moć na nižim nivoima. Polazeći od te činjenice, znači da od osposobljenosti, stručnosti, kreativnosti, iskustvenosti u najvećoj mjeri i zavisi stepen uspješnosti funkcioniranja organizacije. Predloženi model autoriteta, pored pozitivnih karakteristika, dovodi i do disfunkcionalnosti prilikom izvršavanja operativnih zadataka. To stvara naglašene implikacije, pošto uspješni rukovodni radnici teže da neformalnim putem preuzmu ulogu linijskog autoriteta, što nužno dovodi do otvorenog antagonizma na toj razini rukovođenja.

HIJERARHIJA

Od početka oblikovanja ljudskog društva, ljudi nastoje da segmentarne struktuirane interakcije i iskustva stečena u svojoj praktičnoj djelatnosti iskoriste za kreiranje budućih interesa, za poboljšanje svoje djelatnosti, za predviđanje eventualnih njenih posljedica i sl. Ukoliko je strukturiranost bila složenija, kompleksnija, to je zahtjevalo i potrebu iskustvenog sistematiziranja. Time je predvidivost određenih aktivnosti u interakciji na određen način definirala i samu strukturu organizacije. Prema tome, pojam interakcije implicira element

61

subjektivne svijesti, kao i objektivnu određenost koja se ispoljava u interesantnoj značajnoj situaciji koja se oblikuje i proizilazi iz samog organizacionog ustrojstva. U tom smislu, objektivna situacija i svjesna aktivnost zajedno doprinose stvaranju i oblikovanju raznih vrsta organizacijskih cjelina, a time i društva kao dinamičkog skupa struktura. Razvoj organizacija kao oblika strukturiranja dovodi do diferencijacije pozicije - horizontalna ili vertikalna, te se nastavlja sa stvaranjem novih struktura kao razmjerno potrebnih obrazaca svjesnog djelovanja ljudi u međusobnim odnosima, upravljeni na ostvarenju planiranog cilja. Iz ovog se jasno može izvesti relevantan zaključak, da u samom pojmovnom određenju naznačenih kategorija možemo zapaziti da procesi oblikovanja imaju postupni karakter, odnosno da je proces struktuiranja u svakom društvu kontinuiran. To dovodi do diobe rada, dijeljenja do tada jedinstvenog radnog zadatka, ili radnog procesa na dijelove koji u pravilu obavljaju različiti akteri. Tako da je sama ljudska djelatnost kroz historiju, postupno na dnevni red stavljala niz pitanja, posebno u situacijama kada je dioba rezultata integrativnim rješenjima u pojedinim kooperativnim grupama, čime i dolazimo do pojma hijerarhijske organizacije. Osim toga, proces diobe je u kontinuitetu nametao regulativne probleme. Zbog toga je svaka težnja ka detaljnijoj diobi naročito općih i specijalnih funkcija činilo regulativne okvire sve složenijim. Iz tih razloga se oblikuje i razvija regulativna tehnika “koja se u biti sastoji iz normativnog i faktičkog isključivanja svih onih čiji interesi, u odnosu na objekt regulacije nisu legitimni” (Eugen Pusic, Društvene regulacije, Zagreb, 1983, str.130).Međutim, stalni antagonizmi između kooperativnih tendencija i koflikata su konstante ljudske interakcije. I najjednostavnija primarna kooperativna grupa prestaje se egzistiranjem ukoliko ne postoji odgovarajući stepen interakcije. Sasvim je drugačije odnos kod onih organizacija koje imaju uspostavljeniju složeniju organizacijsku strukturu, koja se temelji na principu vođstva, odnosno čiji je integrativni princip međusobni odnos-povezanosti vođe i vođenih. U tom odnosu dolazimo do društvene pojave koju su pripadajuće organizacije osjećali, a to je pojava sile i vlasti. Čvrsto povezivanje pojma hijerarhije s pojmom vlasti je dovelo do jednostavnih gledišta, što se neminovno odrazilo i na autonomnost funkcija naročito u upravnim oganizacijama. Globalno posmatrano, vlast u društvu je institucionalizirana moć ili sposobnost da se efikasno provode svoja volja i protiv otpora drugih. Znači da nas svako vlast pomalo asocira prije na represiju nego na toleranciju. Zbog toga i T.W. Adorno kaže da je “oduvijek vlast u sebi imala momenat zastrašujućeg” (T.W.Adorno, Spat Kapitalismus oder Industriegesell Schaft, Stuttgart, 1965,str.105).

Inače riječ hijerarhija je starogrčkog porijekla i označavala je starješinstvo, poredak po rangu, klasifikacija na osnovu subordinacije i sl. Razvojem društva, upotreba ovog termina proširilo se na oblike novouspostavljenih kooperativnih odnosa u kojima se manje ili više na dosljedan način postojali strogo utvrđeni odnosi podređenosti i nadređenosti među vertikalno raspoređenim funkcionalnim dijelovima u okviru organizacije. U teoriji i praksi hijerarhija rukovođenja ima različita značenja koja su odraz divergentnih gledišta i različitih znanstvenih disciplina. U klasičnoj organizacijskoj teooriji i praksi hijerarhija rukovođenja znači sistem odnosa između nadređenih i podređenih. Ovdje možemo zapaziti da se hijerarhija prema klasičnim stajalištima zasniva prvenstveno na autokratskoj metodi rukovođenja. Prema E.Pusicu “odnos između općenitijih i specijalnih funkcija s obzirom na funkciju vođstva, kao i odgovarajuće odnose između nosilaca nazivamo hijerarhijom (E.Pusic, Nauka o upravi, Zagreb, 1986,str.154). Za istog autora hijerarhija u pravnom smislu znači pravno sankcionirana

62

ovlast jednog pojedinca u upravnoj organizaciji da izdaje naređenja drugom, da kontrolira njegov rad i da mijenja njegove odluke. M.Weber smatra hijerarhiju službi i instancioni put tj. čvrsto uređeni sistem nadređenosti i podređenosti ustanova uz nadziranje nižih od strane viših. Ovdje se radi o tipu birokratsko-monokratske uprave. U političkoj enciklopediji je hijerarhija ukupnost položaja u jednoj organizaciji raspoređenih vertikalno po načelu podređenih nižih višima.Bez obzira na veliki broj različitih definicija, ostaje ipak činjenica da je hijerarhija kao jedna od relevantnih karakteristika organizacije ostala manje proučavana. Međutim, i pored toga, još nije poznato da je ijedna organizacija u svom egzistiranju napustila hijerarhiju kao glavnog instrumenta za izvođenje uticaja, vlasti, kontrole i koordinacije i subordinacije. Iako se za nju kaže da je jedna od najtvrdokornijih instrumentarija, svaki model organizacije nastoji da se u procesu svog funkcioniranja, putem rukovođenja upostavi sistem komunikacija u procesu rada kao i između organizacijskih dijelova. Posebno je naglašena potreba za komunikacijskim sistemom u složenim organiziranim procesima. U tom smislu na osnovu komunikacija sistema, autoritetom i odgovornošću lociran u sistemu rukovođenja, oblikuju se posebni odnosi na regulativnim pravilima. Oni su značajni iz razloga što su organizacijski sistemi radi održanja kontinuiteta svog djelovanja upućeni da zbog složenosti i kompleksnosti odnosa vrše diferencijaciju vlastitih struktura u okviru globalnih općeprihvaćenih integracionih principa, koje trebaju u daljem razvojnom periodu osigurati stabilnost, indentitet i kontinuitet rada. Organizacijsko-strukturalna i funkcionalna diferencijacija dovodi do uspostavljanja regulativnih okvira koji će doprinijeti organizaciji posebnog unutrašnjeg ustroja, kako između organizacijskih dijelova, tako i između rukovodilaca i neposrednih izvršilaca. Radi se o oblikovanju međusobnih ponašanja koji se temelje na prihvaćenim, organizacijskim pravilima. Oni trebaju omogućiti i dopustiti raznolikost radnih uloga, kreativno stvaranje ideja, podizanje aspirativnog i motivacionog nivoa kod članova. U tom kontekstu, definiranom taktikom i metodikom rukovođenja, otvara se prostor za dinamičnost organizacijske strukture sa jasno razgraničenim družnostima i odgovornošću. Na drugoj strani, stvarna interakcija individualnih ciljeva i ciljeva organizacije dovodi do potrebnog nivoa stručne, kreativne mobilnosti članova sa optimističkim pogledima i perspektivama ostvarenja strateških ciljeva. U skladu sa objektivnim aspektima hijerarhije i organizacijskim pravilima sistema rukovođenja, te subjektivnim aspektima koji se odnose na rukovodioce, koji sami oblikuju i kreiraju organizacijske odnose, hijerarhija se može ostvarivati na tri načina. Opšte prihvaćeni načini u pragmatskoj aktivnosti su: subordinacija, koordinacija i mješavina koordinacije i subordinacije. Na osnovu navedenih postavki M.Jurina je dao jednu prihvatljivu operativnu definiciju hijerarhije.Prema njemu hijerarhije prestavlja “sklop legitimnih odnosa s jedne i stvarnih međuljudskih odnosa s druge strane u sistemu i procesu rukovođenja, a izražava potpuni odnos između saradnika, između službi i organizacijskih jedinica, kad i rukovodne odnose između rukovodstva i pojedinih rukovodilaca.” (M.Jurina, nav.djelo,str.55).

Međutim, pomenuta definicija upućuje na niz pitanja koja se postavljaju pred sistem rukovođenja koji treba dati konkretne odgovore. Mnoga pitanja kao što su odnos nadređenih i podređenih, linija odgovornosti, kontrole, naređivanja, način sticanja statusa u hijarerhiji i sl.

Uporedna istraživanja koja su tretirala hijarerijsku problematiku otvorila su niz relevantnih pitanja, čiji su odgovori omogućili utvrđivanje osnovnih imanentnih metodoloških koncepata, kako sa stanovišta organizacione

63

cjeline, tako i sa stanovišta djelova, te doprinijeli predavanju nekih naučnih ograničenja u sistemu rukovođenja. Tako da nas metodologija faktorizacije velikog broja pitanja (o nadređenosti i podređenosti, kontroli, prioritetima, moći, uticaja, odgovornosti i dr.) od kojih svako predstavlja ključno komuniciranje u sistemu hijarerhijskih odnosa, upućuje na subordinaciju i koordinaciju. Subordinacija ili podređenost (od latinske riječi subordinare - staviti pod poredak ). U opštem enciklopedijskom smislu znači: potčinjenost, zavisnost, poslušnost, odnosno dužnost povinjavanja, nadređivanja koja izdaju drugi nadređeni. Polazeći od toga, ovaj termin sa relevantnom ulogom pri ostvarenju korelacije hijerarhijskih odnosa, odnosno osiguranja organizacionog jedinstva, dovodi do strogo piramidalnog linijskog odnosa. Naime, funkcionalni podsistemi na nižim razinama saglasno regulativnim okvirima, svi komunikacijski odnosi polaze isključivo sa vrha piramide. ZnačI, odnosi između nižih i viših hijerarhijskih razina su tako ustanovljeni koji doprinose osiguranju korelativno - funkcionalnog djelovanja i ostvarenja zadataka, što neminovno dovodi do određenog stepena subordinacije.

U tom smislu možemo posmatrati i funkcionalnu podređenost hijerarhisjkih razina. Tako da između viših i nižih hijerarhijskih podsistema vlada isključivo princip nadređenosti i podređenosti, ali ipak sa elementima participacije. Ukoliko naznačeni oblik hijerarhijskih odnosa uspješno i prikladno rangira sve postavljene interakcijske zadatke sa kvalitetnom preraspodjelom saglasno skali nadređenosti i podređenosti, onda možemo govoriti o relevantnosti i opravdanosti svih suboordinacijskih aktivnosti. Međutim, oprečnost koja proizilaze iz same biti organizacione strukture, naročito se manifestiraju u tendenciji ka naglašenoj specijalizaciji i potrebi efikasne koordinacije. Sami porast organizacija, sve veća diferencijacija poslova, komunikacijska međuzavisnost, hijerarhijska diferenciranost, ukazuje da organizacije zahtijevaju efikasnu i djelotvornu koordinaciju u rješavanju fundamentalnih problema. Naime, širok spektar mogućnih, raznovrsnih aktivnosti i specijalnosti, nužno implicira potrebu povezivanja i kontinuiranog usmjeravanja prema određenim globalnim ciljevima. Međutim, trebamo imati u vidu da i koordinacija predstavlja konkretan zadatak, s ciljem obezbjeđenja funkcioniranja organizacije. Tim više ako znamo da funkcionalna diferenciranost koja proizilazi iz kompleksnosti, složenosti, dinamičnosti organizacione strukture, sa centraliziranom linijsko- piramidalnom komunikacijskom mrežom i usmjeravanjem su nužni za ostvarenje efikasne i racionalne koordinacije. Naročito rast specijalizacije u upravnim organizacijama nameću sve veću potrebu koordinacije koja se istovremeno poklapa sa djelatnošću upravljanja. U tom slučaju nosioci koordinirajućih funkcija sa pojačanim intenzitetom nastoje povećati preglednost cjelokupne djelatnosti organizacije i koncentrirati kontrolu samo na ključnim mjestima. Stoga možemo naznačiti da se uspješnost funkcioniranja sistema rukovođenja, a time i hijerarhijskih odnosa zasniva na nekoliko relevntnih postulata:

- na autoritetu znanja, stručnosti, kreativnosti, informativnosti, a ne isključivo na položajnom autoritetu

- pošto legitimnost u donošenju odluka proizilazi iz vrha hijerarhijske piramide, to implicira i njihovu naglašenu odgovornost u odnosu na niže razine,

- strogu nadređenost i podređenost učiniti fleksibilnijom između linijsko-vertikalnih dijelova hijerarhijske ljestvice i zalagati se participativni m i za autoritet inventivnosti u skladu sa usaglašenim razvojnim trendovima organizacije u cjelini,

64

- poštovanje nadređenosti na svim nivoima sistema rukovođenja, treba da bude zasnivana na stručnosti, kreativnosti, odmjerenosti, pravičnosti, moralnosti, poštovanju ličnosti, sadržajnom i blagovremenom informisanju i sl.

- obzirom na utvrđene ciljeve, politiku i strategiju realizacije planiranih zadataka, zahtjeva i težnju jednakopravnosti svih organizacijskih dijelova, dok elitistički pristup preferirati samo na području nauke, razvoja, obrazovanja i u izvršavanju specijalnih zadataka, koja su od posebnog značaja za funkcioniranje, naročito komunikacijskih i strukturalnih postulata organizacione strukture.

ODGOVORNOST

U pojmovnom smislu odgovornost ima različita značenja i divergentnu primjenu u ljudskom društvu i društvenoj teoriji. U političkoj enciklopediji ona izračava postojanje ili stanje podnošenja računa za određeni akt ili ponašanje; predmet prema kome, ili za koji je neko odgovoran, odnosno obavezan da podnosi račun i time istovremeno povjerenje ili skup prava i dužnosti; sposobnost vršenja obaveza ili sposobnosti vršenja odgovarajućih poslova i funkcija bez hijerarhijske kontrole i “rukovođenja”; sposobnost razlikovanja onoga što je pravilno od onoga što je pogrešno i podnošenje posljedica u skladu s pravom ili moralom za odgovarajuće akte ponašanja; ispunjene odgovarajućih dužnosti a ukazano povjerenje ili za kakvu zakonom predviđenu obavezu prema drugom; sposobnost da se odgovori na opravdane ili zakonom predviđene zahtjeve i time u užem smislu posjedovanje dovoljno sredstava ili snage da se na ove zahtjeve odgovori itd. U najširem filozofskom smislu odgovornost izražava svojstvo pojedinca i grupe i njihov odnos prema drugima i prema društvu. Također, u nekim političkim sistemima i jezicima odgovornost pored opštih pojmovnih određenje dobiva izvedeno ili sasvim novo značenje. Tako u francuskoj političkoj tradiciji koja se zadržala i u savremenom jeziku: odgovoran postaje imenica i ne znači za samo svakog javnog funkcionera već i svakog izabranog organa i funkcionera u političkoj partiji, sindikatu i drugim društvenim organizacijama. Pod pojmom odgovornost se podrazumijeva obaveza bilo pojedinca, službenog lica, odnosno organa i organizacije da izvrše određene zadatke. Ona se ovdje određuje kao odgovornost pojedinca i odgovornost radne organizacije.

Bez obzira na različite pravce u određenju odgovornosti, ona je ipak bila i ostala relevantan i aktuelan problem svakog društvenog sistema, od početnog oblikovanja segmetarnih zajednica do danas. Zato se s pravom može čuti da je društvo u onolikoj mjeri stabilno ukoliko je odgovorno društvo, poštujući temeljne principe i norme odgovarajućeg ponašanja. U tom smislu možemo posmatrati i brigu svakog društvenog sistema da u što većoj mjeri pored unutrašnjeg reda i sigurnosti, zakonitosti, odnosno vladavini prava obezbjeđuje i odgovornost društva. Otuda i nema pravnog poretka bez demokratije i poštovanja ljudskih sloboda i prava. Odgovornost u suštini pretpostavlja poštivanje i stvarno funkcionisanje pravne države. Zato je za svaku pravnu državu od izuzetnog značaja postojanje odgovornosti. Bez demokratskog odgovornog društva i ponašanja sa odgovarajućim ustavno-pravnim i normativnim rješenjima na svim razinama, uz stvaranje političkih i ostalih predpostavki, ne možemo govoriti o stvarnoj odgovornosti društva. Jer svaki građanin cijeni vrijednost i značenje

65

društva u onoj mjeri u kojem mu pravni poredak obezbjeđuje egzistencijalne uslove za slobodan i civilizirani život. Iz tih razloga možemo istaći da i odgovornost predstavlja ogledalo određenih društvenih odnosa. To isto možemo reći i za sistem rukovođenja u upravnim i drugim organizacijama odnosno i policijskom sistemu. Pored prava i dužnosti, odgovornost možemo tretirati kao jedan od važnijih elemenata, te mjesto i položaj čovjeka uopšte u organizacionim strukturama. U ostvarivanju svih vrsta odgovornosti postoje uzajamni uticaj između samog čovjeka i zajednice.Znači da se ona ostvaruje prema utvrđenim normama odgovornog ponašanja. Pri tome trebamo apostrofirati tendenciju za proširenjem odgovornoti, naročito u upravnim organizacijama koje se odnose na vodeće službenike sa većim pravima i ovlašćenjima koji su odgovorni za cjelokupan rezultat rada organizacije pod njihovim vođstvom. Posmatrano sa interdisciplinarnog gledištamožemo naznačiti da odgovornost nije samo pravni nego i politički sociološki, filozofski i moralni problem. Kada su u pitanju oblici odgovornosti za nauku o rukovođenju posebnu pažnju predstavlja odgovornost u sistemu rukovođenja. Ona se može posmatrati u užem i širem smislu. U užem smislu organizaciona odgovornost je direktno vezana za sistem rukovođenja i podrazumijeva kompleksnu odgovornost za rad jedne organizacione jedinice na čijem se čelu nalazi njen rukovodni radnik. Prema tome, odgovornost predstavlja obavezu rukovodnog radnika sa se u skladu sa svojim mjestom i ulogom u hijerarhijskoj ljestvici organizacione strukture, maksimalno angažira na ostvarenju konkretnih zadataka, koji po osnovu obima, kvaliteta u stručnom i kreativnom smislu trebaju biti odraz procesa uspješnog planiranja, usmjeravanja, koordinacije i kontrole rezultata organizacione cjeline. Ovdje se radi o odgovornosti pojedinog subjekta koji prihvaća pravila ponašanja tj. pravnih, moralno-etičkih, političkih i drugih normi. Većina autora iz oblasti organizacijskih naučnih disciplina su saglasni, da bez obzira o kakvom se obliku organizacione strukture radi i sistemu rukovođenja, o odgovornosti se može govoriti ukoliko su ispunjena dva fundamentalna uslova. Prvi uslov jeste, da odgovornost može biti samo pojedinačna, što predstavlja osnovu svakog oblika odgovornosti.

66

KRITIČKI OSVRT NA TRADICIONALNI ZATVORENI POLICIJSKI SISTEM

U izgradnji savremenog pravnog i civilnog društva te brojni izazovi i protivrječnosti koje na tom putu stoje nameću imperativnu potrebu oblikovanja takvih instrumentalnih regulativnih okvira koje će polaziti od temeljnih demokratskih zakonitosti. U tom pravcu poštivanje osnovnih ljudskih prava i sloboda predstavlja fundament civiliziranog življenja. Zbog toga je cilj svakog društva da u svojoj organizaciji i izgradnji svih neophodnih instrumentalnih mehanizama obezbjedi opću sigurnost i funkcioniranje pravnog poretka. Da bi jedno društvo obezbjedilo odsustvo ograničenja u pogledu okvirnih relevantnih uslova koji u savremenom civiliziranom ambijentu predstavlja ključni značaj ostvarenja prava i sloboda, on mora realizirati vladajuću narodnu volju. Tako da svaka organizirana država uspostavom konstitucionalnih mehanizama u cilju zaštite njene vanjske i unutrašnje sigurnosti i njenog ustavom utvrđenog društvenog uređenja provodi, odnosno legitimiranje svoje vlasti obezbjeđuje preko monopola fizičke prinude. Posebno ako znamo da je “civilizacija krhka stvar” i ukoliko se pođe putem izazova uspostavljenom pravnom poretku, nužno dovodi do sigurnosti implikacija iz tih razloga možemo naznačiti da čovjekova sloboda nije apsolutna, obzirom na potrebu, a zahtjev za odgovarajućim ponašanjem u skladu sa regulativnim pravilima. Navedena pravila sprečavaju sukob iskustava koja obično rezultiraju nametanjem pojedinih oblika ponašanja. Zato je sloboda u značajnoj mjeri stvar normativnih pravila jednog društva u kojem država radi osiguranja reda, mira, pravednosti poretka u sigurnosti nalazi poslednju legitimaciju vlasti i njezinih vlasti zaposjedanja.

Ovdje jasno dolazimo do stajališta koja ukazuju na društvenu korisnost i funkcionalnu potrebu države, ali koja treba proferirati zakone imperativnog karaktera i tako pretendirati imperativnog karaktera i tako pretendirati da štiteći opću sigurnost i pravni poredak usklađivajući različite djelatnosti koje proizilaze iz složenosti društvenog života, čiji autoritet treba sve manje ovisiti od monopola na moć prinude, odnosno njene veće upotrebe poslati poželjni institucionalni instrument objektiviziranog pravno-sigurnosnog stanja.

U tim okvirima trebamo posmatrati i oblikovane odgovarajuće instrumente u demokratskim državama za suprostavljanje svim vidovima ugrožavanja ustavno-pravnog poretka. Međutim, bitno je naznačiti, da bez obzira na karakter unutrašnjeg uređenja u svakoj državi, na unutrašnjem planu ključno mjesto zauzimaju pitanja ostvarenja sigurnosti. Država na taj način postoje oficijelni nosilac sigurnosti koja daje legimitet policije kao izvršnom organu i preko koje štiti pravnu državu, pluralističku demokratiju, slobode i osnovna ljudska prava. Kada je u pitanju unutrašnja sigurnost, policije ima ključnu funkciju.To nam ukazuje da je danas u savremenim uslovima ne može zamisliti demokratska i moderna država bez posebno organiziranih organa koji će štititi sve njene vrijednosti. To je u skladu sa programom Vijeća Evrope koje je osnovano još 1949.godine.Politički procesi koji su se odvijali počevši od 1989.godine, i uspostavljeni mladih država sa pluralističkom demokratijom, Vijeće Evrope je donijelo posebne programe saradnje sa novonastalim državama, posebno sa zemljama Istočne

67

Evrope, nazvane “Demosten program5. Osnovno polazište u tom programu je potreba unapređenja osnovnih načela pravne države, kao i postupno usklađivanje nacionalne legislative u tim državama sa pravnim instrumentima Vijeća Evrope. Naznačeni program je dopunjen i tzv. “Themis planom” kojim je otvorena mogućnost i predstavnicima organizovanih policijskih snaga da se obrazuju za nove izazove u novinu političko-pravnim sigurnosnim uslovima. Jedan od ključnih projekata u okviru planiranih reformi u toj oblasti, kome je dat prioritet, svakako je projekat pod nazivom “Policija u društvu u tranziciji.” U tom kontekstu trebamo apostrofirati relevanciju procesa organiziranja i rukovođenja u policiji, u državama koje se nalaze u tranziciji, odnosno njihovo oblikovanje na opće prihvaćenim savremenim demokratskim principima i jedinstvenim sistemom izobrazbe s ciljem dostizanja svih potrebnih promisa savremenih policijskih organizacija. Pri tome centralno mjesto zauzima organizacija i način rukovođenja svih operativno policijskim aktivnostima u skladu sa osnovnim civilizacijskim vrijednostima demokratskog društva.

Na osnovu izloženog možemo reći da rukovođenje danas postaje relevantan faktor uspješnog djelovanja i ostvarenja ciljeva organizacije u svim oblastima društvenog života. U tom smislu izučavanje funkcije rukovođenja u organima i službama sigurnosti, i njihovim područjima operativnog rada su takođe dobila znanstveno utemeljenje. Obzirom na specifičnu ulogu organizacije i sistema rukovođenja u pomenutim službama, kao i mnogostruke faktore i okolnosti (političke, ekonomske, socijalne, kulturne i dr.) koji utiču na stanje sigurnosti u društvu, izložit ćemo neka znanstveno-operativna stajališta i dati svoja viđenja u smislu obezbjeđenja svih relevantnih preduslova rukovođenja kao presudnog faktora u pogledu izgradnje i sigurnosti civilnog društva osiguravajući pravo, slobodu, dostojanstvo, blagostanje svakog pojedinca, te stabilnost i sigurnost čitavog društva u cjelini. Radi se o izuzetno složenom i kompleksnom pitanju koje zahtjeva sadržajni prikaz analizu i sintezu dosadašnjih teorijsko-iskustvenih saznanja pa sve do najnovijih egzaktnih znanstvenih gledišta kada je u pitanju sistem rukovođenja u policiji. Posebno ako uzmemo u obzir da rukovođenje u toj oblasti zahtjeva mnoge relevantne sposobnosti i vještine operativnog rukovodstva u cilju obezbjeđenja jedinstva operativnih akcija kao i činjenicu da sve razvijene demokratske države u svijetu, radi što efikasnijeg funkcionisanja pravne države, a samim tim i održavanja visokog sigurnosnog stanja naglašenu pažnju posvećuju organizaciju, kvalitetnom odabiru kadrova, edukaciji opremljenosti sredstvima za rad i adekvatnim naknadama za članove policijskih organizacija.

U tom procesu policijske organizacije će doživljavati radikalne preobražaje, saglasno demokratskim principima u obavljanju policijskih zadataka. Tako da će one u kontinuitetu biti predmet interesovanja i pogleda javnosti, meta za kritiku te način oblikovanja i provođenja filozofije rukovođenja sa svim operativno-sigurnosnim premisama koje trebaju rezultirati optimalnim sigurnosnim stanjem i služenju lokalnim zajednicama. Na to nas upućuju i stavovi brojnih autora koji ističu da rukovodni radnici u policiji imaju i posebne dužnosti i odgovornosti unutar organizovanih policijskih organizacija, što uslovljava visoke organizacijske i upravljačke sposobnosti. Znači da se i rukovođenje treba zasnivati na znanstvenoj osnovi kao ključnoj predpostavci savremenog policijskog rada

5 Vijeće Evrope je osnovano 1949.godine na zahtjev deset zapadno-evropskih zemalja. Danas vijeće sačinjava 49 članica.Za 45 godina postojanja Vijeće je izradilo oko 150 Evropskih konvencija među kojima je svakako najvažnija Evropska konvencija o ljudskim pravima, kojom se štite fundamentalna prava i slobode pojedinaca.

68

koje će u civilnom društvu održavati javni red, mir i sigurnost, što sadrži i odgovornost za osiguranje sigurnosti svim građanima, kako bi živjeli u miru i kretali se slobodno gdje god žele bez straha od ugrožavanja njihove ličnosti.6

Istorijski posmatrano organizacija i unutrašnje ustrojstvo kao i sistem rukovođenja službama sigurnosti a posebno policijom, tekao je saglasno političko-pravnim i sigurnosnim promjenama koje su se odvijale na globalnoj razini. Naime, društva su u svom razvoju permanentno prolazila kroz razne političke, ekonomske i vojno-sigurnosne sukobe koje po svom načinu ispoljavaju, intenzitetu i posljedicama u značajnoj mjeri utiču na sve veću zaoštrenost u toj oblasti. Međuzavisnost unutrašnjih i spoljnih protivurječnosti ukazuju da se i danas savremen svijet nalazi u stanovitom oblika političko i sigurnosnoj nestabilnosti, a time i relevantnim pitanjima svoje budućnosti. Polazeći od toga sve države dnas oblikuju i oslanjaju se na efikasne zaštitne instrumente nacionalne politike svaka država nastoji izgraditi jednu pripremljenu i cjelovitu doktrinu i strategiju djelovanja u oblasti sigurnosti, kao osnove za ostvarenje globalnih ciljeva i zaštite svojih unutrašnjih vrijednosti bez obzira na nihovu veličinu i moć, oblik civiliziranosti i unutrašnje političko uređenje. Zvanično oblikovanje globalne strategije na nivou države sa izdiferenciranim prioritetima nosilo je u sebi brojne izazove.

Država koja je s jedne strane nosilac dominacije, a u isti mah je od samog početka i nosilac regulacije, koja se ne mora samo na dominaciji temeljiti na izgradnji instrumetarija svoje integracije kao sistema stabilizacije kao institucije. To su područja pravila koje država od svog egzistiranja stvara i stvara se za njihovu efikasnu primjenu. Bez obzira što su ona uslovno rečeno postavljena, sa najvišeg nivoa države “njih postavljaju ljudi s obzirom na aktivne ciljeve, pa ih ljudi mogu i mijenjati kad se prioriteti promijene. Time je čitav regulativni sistem dobio značajno veću elastičnost i prilagodljivost.” * Organizacija države u novim pluralističkim demokratskim prilikama, te pluralizam interesa, uslovili su novi pristup političkog kontroli nad državnim aparatom. Parlamenti su postali arena u kojoj se sukobljavaju interesi, i čija institucionalna integracija mora u kontinuitetu savladavati različite interese kako bi se na efikasan način mogla ostvariti kontrola državnog monopola prisile”odnosno” da nadziru njegovo funkcioniranje sa stanovišta normalno ustanovljenih kriterija7. U takvoj društvenoj zbilji većina država u razvijenim zemljama je na sebe preuzela većinu novih funkcija čime se pretvarala u organizaciju koju mnogi smatraju državom javnih službi. Međutim, tradicionalna funkcija države ipak ostaje ona koja podrazumjeva vojsku, policiju, sudove, diplomaciju itd. odbranom sigurnosti poretka od napada izvana i iznutra. Čitav ovaj političko-pravni proces je uticao na oblikovanje organizaciju i rukovođenje policijom. Razvojem društva dolazilo je do naglašenog povećanja složenosti i međuzavisnosti sigurnosnih problema, pa je društvo neminovno postavljalo zahtjeve pred policijske strukture u cilju eliminisanja svih negativnih pojava ponašanja koje dovode do narušavanja stanja u toj oblasti.

a)Policija kao instrument zaštite pravnog poretka

6 E.Pušić, nav.djela, str.314 7 Isto, str.318

69

Danas na kraju 20 stoljeća, policija se zbog prirode svojih sigurnosnih poslova i nadalje smatra kao “establishment” sa naglašenom birokratiziranom institucijom, poluorganizacioniziranog, konzervativnom,poralinuhtarstičkom, politizovanom koja predstavlja ključnu ulogu u zaštiti unutrašnje sigurnosti, te saglasno regulativnim pravilima u korelaciji sa društvenim odnosima čine pravni poredak države tako da se država pojavljuje kao izvor cjelokupne “političke” vlasti u granicama teritorijalno-nacionalnog domena. U tom smislu, od naglašenih vremena, a i kasnije kroz oblikovanje ugrožavanih odgovarajućih institucija, a time mjesto i ulogu policije je određivala centralna vlast. Država se javlja kao glavni nosilac regulacije, sistematskog legitimnog uticaja na ponašanje ljudi prema predhodno postavljenim kriterijima. To znači da regulacija implicira u sebi zahtjev za određenim ponašanjem koji ima normativni sadržaj pa čak i u onim okolnostima kada taj zahtjev nije decidno oblikovan. Pretežni dio regulativnih pravila koja postavljaju specifične institucije u društvu jasno postavljaju zahtjev unaprijed kada su u pitanju društveno nepoželjna ponašanja s ciljem njihovog sprečavanja, odnosno blagovremenog reagovanja na sva ponašanja koja ugrožavaju postavljene normativne zahtjeve, koje tretiraju oblast sigurnosti.

Međutim, da bi jedno društvo moglo blagovremeno i efikasno reagirati na negativne ciljeve i ponašanja regulativna pravila moraju imati legitimni sistemski karakter što obezbjeđuje policijskim i drugim upravno-političkim mehanizmima proces izgradnje, stabilizaciju i oblikovanje odgovarajuće sigurnosne politike. To pored ostalog doprinosi i stabilizaciji institucionalog sistema države u cjelini, pa tako i relevantnih podsistema koji su značajni činilac zaštiti osnovnih vrijednosti društva i ključni faktor sistema sigurnosti. Dakle, iz samog uređenja modernih pluralističkih sistema u kojima je ostvaren visok stepen diferencijacije i funkcionalnih razgraničenja između političkih i upravnih organa, iz logike njihovog društvenog položaja proizilazi i organizacija institucije državne vlasti koje osiguravaju efikasno sprovođenje svojih zadataka određenih ustavom i zakonom. Time dolazimo do relevantnog zaključka da su samo u demokratskoj ustavnoj državi (pravnoj državi) građanin i država u svom djelovanju na isti način pravno su vezani. Polazeći od toga, organizaciju i ulogu policije u tom razvojnom putu u državnom aparatu su određivale strukture države. Ona je obezbjeđivala legitimitet policije kao njenog izvršnog organa, obzirom da u svakoj državi policija predstavlja i brani državnu vlast. U tom smislu država je ta koja ima monopol nad legitimnim policijskim snagama, koje imaju fundamentalnu ulogu u svakoj modernoj državi. Međutim, u tom pravcu dolazi do rađanja i birokratskog modela u modernom smislu riječi. Naime, sve uspostavljene institucije, a osobito koje imaju vojno-sigurnosni karakter u naznačenim ustavno-pravnim i političkim prilikama su sve više dobijale obilježja tradicionalno-birokratskog modela. Djelokrug rada i kompetencije policije u sistemu sigurnosti su propisane od strane racionalno-zakonskog autoriteta, odnosno moderne države u Weberijanskom smislu.

b) Tradicionalni birokratski model organizacije i rukovođenja policijom

U razmatranju i analizi tradicionalnog modela organizacije i rukovođenja organima i službama sigurnosti u širem smislu, moramo poći od činjenice da je svaka država garant normativno regulativnog poretka a time i opći instrument interesne dominacije koju ostvaruje preko legitimnih upravno-političkih i operativnih specifičnih sistemskih institucija među koje spadaju i policijske strukture. Naročito institucije države koji imaju zaštitno-

70

represivnu funkciju smatraju se ključnim birokratiziranim modelom sa naglašenim dimenzijama kondigne moći. Međutim, u izgradnji i oblikovanju savremenih civiliziranih zajednica, a time i oganizacije države ipak dolazi do centralizacije moći jačanju birokratije, militarizacije policijskih i vojnih snaga. To nas upućuje da se uporedo sa promjenama i organizaciji i strukturu vlasti, išle i promjene u pogledu mjesta, uloge i organizacije instrumenata prisile gdje policija zauzima dominatno mjesto, moguće u vidu njenu relevanciju kada je u pitanju unutrašnja sigurnost. Bez obzira na organizacijsko-strukturalne promjene, te na činjenicu da se regulativna funkcija moderne domokratske države oslanja prvenstveno na upotrebu kondigne moći, ona se bez izuzetka strogo kontrolira. Diferencijacija organizacione strukture države koje se odvijaju u skladu sa unutrašnjim zakonitostima koje vladaju u svakoj organizaciji, birokratski model se još uvijek smatra ključnim u procesu diferenciranja, centraliziranja, koordiniranja i provođenja državne vlasti i državnih postupaka. Koristeći birokratski model državni aparat može djelovati neovisno od drugih društvenih institucija i osigurati međusobnu kompatibilnost državnih postupaka na vrhu strukture vlasti.8 Prema tome, značaj pomenutog modela za državu trebamo posmatrati u sposobnosti da se u operativnom, smislu distancira od ostataka društva i da za potrebe centralnih organa vlasti pružaju odgovarajuće informacije o raznim oblastima društvenog života, čime se i pojačava kontrola nad njima. Taj oblik organizacije koju na legitimni način vrše specifične institucije, kao što je i policija, nedvosmisleno ukazuje da naznačene legitimne organizirane institucije fizičke prinude trebamo istraživati ne samo kao puka sredstva racionalizacije administracije, nego više kao zaštitno-represivni aparat za provođenje centralne vlasti. U tom smislu će naše interesovanje biti usmjereno i na ovo potencionalnog (birokratskog) modela organizacije policijskih snaga.

Prije toga, trebamo apostrofirati da Weberijanska koncepcija države polazi od toga, da je država organizacija vlasti, dok je vlast “vjerojatnost da ćemo naići na poslušnost određenih osoba prema zapovjedima određenog sadržaja. Na osnovu toga država je takva politička asocijacija - karaktera ustanove kada i ukoliko njezin upravni štab uspješno pretendira na monopol legitimne fizičke prinude za provođenje poredaka.9 Max Weberova teorijska misao favorizira birokratski model organizacije i smatra ga kao najsavršenijim oblikom upravljanja koji se manifestuje preko moćnog državnog aparata fizičke prinude, koji u kontinuitetu koordinira rad velikog broja pojedinaca u cilju zaštite sigurnosti ustavno-pravnog poretka. Jasnije rečeno radi se o strogo organiziranim državama, u kojoj regionalni sistem funkcionira korektno zahvaljujući interpersonalnoj, racionalno i hijerarhijski organiziranoj društvenoj grupi, specijaliziranoj za obavljanje upravnih i sigurnosnih poslova.

Iz ovoga slijedi i relevantna konstatacija da se niti jedna organizacija političkog sistema ne može egzaktno shvatiti ukoliko na jasan način ne izvršimo sadržajnu analizu organizacie institucije prinude. Prema Weberu birokratski model organizacije zasniva se na šest principa, i to:

- princip nadležnosti pojedinih organa, koje su u strogoj formi utvrđene zakonom i drugim aktima. Sva pravila u toj oblasti su zvanično utvrđena na osnovu zakonskih rješenja, pravila i drugih administrativnih rješenja;

8 Cynthia Enloe, Policija, vojska i etnicitet, Alakus, Globus, Zagreb,1990,str.181-182 9 Weber Max, Grundris der sozialo ekonomik,III Abteilang,Wirtschaft und Gesellschoft,1921,str.78-29, u 6.Pusić,nav.dj.str.53

71

- princip hijerarhije koji se ogleda u tome, da u funkcije hijerarhizirane u takav skladan sistem upravljanja, u kojem su niži autoriteti kontrolisani od strane viših autoriteta. Radi se o strogom sistemu nadležnosti i podređenosti;

- princip birokratskog vođenja poslova (administrativna djelanost) koji se zasniva na pisanim i zvanično verifikovanim dokumentima;

- prinicip stručnog školovanja činovnika, upravnika, dr. lica znači da odgovarajuća funkcija zahtjeva i profesionalnu izobrazbu;

- princip zahtjeva rad, posebno rukovodnih radnika dopunu posvećenost zvanju i traži njihovu sveukupnu radno-stručnu sposobnost za rad u organizaciji;

- princip opštih pravila na osnovu kojih se obavljaju poslovi.

c) Granice tradicionalnog modela policijskog sistema

Policijski sistem organizacije policije je od svih represivnih mehanizama najjače vertikalno povezan, hijerarhiziran, centraliziran čija organizacija i rukovođenje postavlja visoke standarde u kreiranju sveukupne policijske aktivnosti koja se temelji na znanju, iskustvu, sposobnosti, profesionalnosti i dr. Principi koji su postali fundament klasične organizacijske teorije, manje ili višće se i danas koriste u oblikovanju policijskih organizacija, koju nazivamo tradicionalnim mehaničkim, odnosno birokratskim modelom. Ovaj oblik organizacijskog ustrojstva dolazi do izražaja u onim državama u kojima policija sve više poprima paramilitaristička obilježja prisutna u izvršavanju složenih operativnih represivnih policijskih zadataka i ukoliko u državama sa različitim političkim sistemima, policija dobija vojne oblike. Osim toga, tradicionalna organizacija policije sa militarističkim obilježjima sperečava potencijalno kreiranje politike u policiji što je tipičan proizvod “ mehaničke birokratije”. U tom smislu je kreiranje politike u policiji zadržano na nivou uskog hijerarhijskog rukovodstva, uz minimalno ili bez ikakvog učešća ostalih članova policijske organizacije. Policijski sistem sa strogo centraliziranom strukturom (bez obzira na neke pozitivne karakteristike) ostavlja utisak tromosti, pasivnosti čija rukovodna struktura ne može iznaći fleksibilan i elastičan način izgradnje relevantnih postulata za oblikovanjem novog modela koji će obezbijediti i osigurati javni poredak u izgradnji civilnog društva, odnosno čiji je konkretni zadatak da drži u ravnoteži pravo, slobodu, dostojanstvo i blagostanje svakog pojedinca, stabilnosti sigurnost lokalne zajednice u cjelini”

Demokratske tendencije koje podstiču razvoj civilnog društva uslovljavaju i odgovarajuće sistemske organizacijske promjene kojima će se postupno napuštati kruti tradicionalni oblik koji će u savremenim uslovima biti najadekvatniji odgovor održanju stabilnosti javnog reda i mira, prevenciji i represiji zločina naročito na lokalnoj razini. Otuda i potrebe redefiniranja uloge policijskog sistema. Prema tome, priroda preobražaja vodi ka novim filozofskim, organizacijskim strategijskim i operativnim pristupima, obzirom na velik broj sadržajnih analiza koje su pokazale da tradicionalni model ne može odgovarati zahtjevima današnjeg vremena i izraženim problemima u oblasti javne sigurnosti. Policija u naznačenom modelu strukturalnog oblika prvenstveno vrši instrumentalnu funkciju, prema kojoj je kontakt građanina i policajca evidentan samo u onim sigurnosnim prilikama u kojima je

72

došlo do naru[avanja nekih segmenata javne sigurnosti. Pored toga, i sociodemografska kretanja na područjima policijskog djelovanja, te nedovoljna organiziranost i efikasnost strategije modela tradicionalne policije, kao i drugih pratećih ograničenja, dovelo je do radikalnog zahtjeva za korekcijom, preferiranjem i potpuno novim poimanjem policijskog djelovanja sa značajnim inovativnim promjenama u organizacijsko-rukovodnom i operativnom smislu.

Polazeći od ovakvog zapažanja možemo reći da veći broj autora apostrofira neke nepromjenjive kategorije koje su prisutne kod istih modela i oblika organizacijske policijske strukture a to su:”mehanička birokracija” i već naznačen paravojnički model. Organizacijska forma, njen organizam, a posebno zakonska ovlaštenja policijske organizacije tradicionalnog modela svrstavaju se u oblik “mehaničke birokracije.”

Naučno istraživanje policijskog sistema, a naročito njegovih tradicionalnih organizacionih formi i rukovođenja, ukazuje da je kao mehanička birokratija policija u strukturalnom smislu veoma centralizirana čije se krajnje vrijednosti ispoljavaju kroz racionalnost i efikasnost u realizaciji operativnih zadataka, ali samo za kraći vremenski period. Svoje postojanje ovaj oblik policijskog ustrojstva se nastoji opravdati u najvećoj mjeri kroz stručni i priznati položajni autoritet koji se isključivo zasniva na nadređenosti i podređenosti. To prilično dovodi do implikacije između imanentnih i kvalitetnih i stručno profesionalnih aktivnosti policijskog sastava i garancije tog kvaliteta od strane položajnih, a ne visoko stručno obrazovnih rukovodilaca. Pomenuti pristup ostavlja prostor za isticanjem ličnih interesa na štetu organizacije što u značajnoj mjeri dovodi do naglašenog individualističkog ponašanja.

Taj sistem položajnog a ne stručnog prestiža koji se odvaja od stvarnih rezultata policijskog sastava, i neposredno se samo identifikujući potpunosti narušavanja, sistem vrijednosti kada se radi o pozitivnoj verifikaciji ostvarenih rezultata, priznanjima, zaslugama, inovacijama, stručno-profesionalnim odnosom i svojim ignarancijom proizvodi i ugrađuje čisti policijsko-birokratski komfermizam. Na taj način se ranije oblikovana strategijska efikasnost pretvara u jedan sistem besplodnih aktivnosti i zadržava se u jednom prevaziđenom tradicionalnom ponašanju policije, isključivo u odnosu potčinjenosti i nadređenosti. Dominacija naznačene organizacije policijskog sistema sama po sebi je pored ostalog i rezultat konkretnih društvenih okolnosti u kojima naročito među podređenima jačaju ne samo osjećaj ovisnosti, podređenosti, pasivnosti i nezrelosti već također i nepostojanje svakog osjećaja odgovornosti i svakog oblika incijative (Morgem 1985; Argyris,1991; Akzam,1994). Pomenuti piramidalni model predstavlja i organigram komunikacijskih mreža u kojem se relevantne operativne informacije zadržavaju na vrhu hijerarhijskie ljestvice, tako da je nedovoljna cirkulacija informacije među službama čiji je osnovni zadatak da realiziraju uloge užeg rukovodstva. Međutim, nesumnjiva složenost sigurnosnih prilika zahtjeva i naglašenu interakciju unutar organizacijske strukture policijskog sistema, što podrazumijeva i blagovremene inforamcije radi oblikovanja i operacionalizacije konkretnih zadataka. Bez takvog pristupa i odnosa dolazi do kvazimonopola birokratskog modela što dodatno opterećuje upozoravanje, proučavanje, analizu, definiranje sigurnosnih problema, te planiranje onih aktivnosti koje će imati determinirajući značaj u održavanju povoljnog sigurnosnog slanja. Obzirom na kompleksnost i kategorizaciju relevantnih sigurnosnih problema, a analogno tome i strategijsko-operativnih zadataka koji impliciraju vremensku prostornu i

73

sadržajnu dimenziju policijskog reagovanja potreba za sadržajnim, informacijama uz participaciju ostalih policijskih službenika u korelaciji sa povećanjem stručno-profesionalnog potencijala policijskog sastava mogu doprinijeti uspješnom preveniranju i suzbijanju svih negativnih pojava i ponašanja u jednom društvu.

d) Rukovođenje policijom

Da bi policija kao operativno-stručni i izvrsni organ sigurnosti države uspješno štitila javni poredak i unutrašnje vrijesnosti društva, rukovođenje predstavlja odlužujući specifični faktor uspješnog izvršavanja namjenskih zadataka. Otuda se sistem rukovođenja pojavljuje kao uvećan činilac u cjelokupnom funkcionisanju policijskog sistema. U tom smislu nailazimo na više stajališta o tome koji je najbolji način rukovođenja. Kako se u policijskim organizacijama pretežno koriste Weberovi principi klasične organizacijske teorije, sa linijskim (mehaničmkim) sistemom rukovođenja upućuje na potrebu sadržajnog konkretnog osvrta sa odgovarajućim stavovima koji mogu poslužiti kao osnova za oblikovanje novog modela rukovođenja u policiji. Ovaj sistem se odlikuje strogom hijerarhisjkom ljestvicom, s mnogim nivoima komandnog niza u pogledu autoriteta, specifičnim standardnim načinom rada i kontinuiranim praćenjem rada podređenih rukovodnih radnika. Taj hijerarhijski odnos se ostvaruje putem suboordinacije. Bez obzira što se suboordinacija smatra osnovnim oblikom hijerarhijskih odnosa, nailazimo i na koordinaciju između različitih sektora i službi, jedinica, što taj odnos čini vrlo efikasnim, funkcionalnim ali i složenim. Budući da su funkcije u policijskoj organizaciji strogo hijerarhizirane svaki pripadnik u organizaciji u načelu prima zapovjesti i naredbe od jednog njemu neposrednog rukovodioca, što znači primjenu u organizacijskoj teoriji poznatog načela “jedinstva komandovanja-zapovijedanja”. Osnovni princip u ovom sistemu rukovođenja jeste efikasnost koja se postiže veoma decidnim i preciznim razgraničenjem odnosa nadređenih i podređenih, te komunikacijom kojom se zadaci i uputstva, koordinacija, kontrola, intervencija i sl. usmjeravaju od vrha piramide prema nižim nivoima hijerarhijske ljestvice. Ti odnosi kompletnu pažnju usmjeravaju prema vrhu piramide općih i specijalnih funkcija. Tako da piramidalna rukovodna struktura predstavlja polaznu i završnu ishodišnu tačku u ostvarenju postavljenih ciljeva. Radi se o birokratsko-hijerarhijskom načinu odlučivanja na različitim nivoima sa suviše krutim, statičnim, glomaznim komandnim nizom čime se guši i individulana stvaralačka inicijativa pripadnika policije. Znači da je donošenje relevantnih odluka strogo centralizirano u samom vrhu organizacijske piramide. Bez obzira što niti jedna organizacijska struktura nije potpuno ukinula hijerarhiju u sistemu rukovođenja kao glavnog instrumenta za izvođenje uticaja, vlasti, kontrole i koordinacije, niti u uslovima blage decentralizacije, prilikom donošenja značajnih strateških sigurnosno-operativnih odluka po dubini piramide na različitim nivoima hijerarhije, naznačit ćemo u osnovnim crtama neke prednosti i slabosti koje prate ovaj sistem rukovođenja u policiji.

Privlačnost linijskog (mehaničkog) rukovođenja

Rukovođenje u policijskoj organizaciji se prepoznaje po efikasnosti, brzom reagiranju, po svojoj čistoj i tvrdoj organizaciji rada po racionalizaciji. Naznačena globalna vizija rukovođenja i razumijevanja strateških operativnih interesa isključivo je stvar i predmet interesovanja samo užeg rukovodstva. U tom smislu, je i stroga centralizacija koja zahvaća svaki od organizacijske strukture, što se može reći i za sistem informacija koje su

74

podložne brojnim mehanizmima zadržavanja. Radi se o takvoj komunikacijskoj mreži u kojoj nema stvarne mogućnosti retroaktivnog djelovanja. Upravo iz tih razloga su organizacijske jedinice dobijale kvazimilitaristička i militaristička obilježja. Potreba za organizacijskom racionalizacijom policijskog sistema, nužno je impliciralo i linijsko rukovođenje, navodeći kao osnovni razlog odvajanje policijskog rada od uticaja političkih struktura. Razlog za prihvatanje navedenog rukovođenja nalazimo i u relevantnosti oficijelnih zadataka, specifičnosti ovlaštenja, posebno kada se radi o njihovoj konkretnoj primjeni u svakodnevnom policijskom radu. Linijsko (mehaničko) rukovođenje je privlačno i atraktivno naročito za nedovoljno obrazovan, stručan i profesionalan rukovodni sastav. Ono im omogućava i stvara pretpostavke da na bazi informacija o stanju iz oblasti javne sigurnosti, mogu sadržajno pratiti kvalificiranost policije, kako se ona nosi sa tim problemima kao i način komuniciranja sa građanima. Ono također korespondira s klasičnim poimanjem birokratskog upravljanja (hijerarhija, specijalizacija, službena politika, upravni akti, odluke i pravila, autoritet, edukacija). Sa planiranjem i koordiniranjem nastoje se veoma efikasno riješiti složeni sigurnosni problemi i dostići optimalni rezultati. Posmatrano s ovog aspekta rukovođenja, verifikacijom ostvarenih rezultata policije, pruža se mogućnost rukovodnim radnicima da na temelju izvršenog uvida i praćenja izvršenja zadataka mogu efikasnije i djelotvornije rukovoditi policijskim odjelima. U ovom smislu možemo govoriti i o apologetskom stavu rukovodnih radnika prema linijskom rukovođenju i eksperimentalnom ocjenjivanju. Naime, smatraju da se samo u tim uslovima može na djelotvoran i kompatibilan način razvijati i usavršavati centralizirani oblici usmjeravanja i koordinacije.

Centraliziranim usmjeravanjem cjelokupne aktivnosti, koja ima zadatak i eliminisanje svih vidova samovolje, uz cijenu veće krutosti kroz zakonsku regulativu, nastoji se stvoriti uvjerenje o vlastitom prilagođavanju, kako bi izgradili i politički dignitet prema vlastima i građanstvu. Na taj način se nastoji stvoriti i slika o vlasitoj sposobnosti, naročito da mogu veoma efikasno ostvariti potrebnu kontrolu na policijskom organizacijom, nastojeći pokazati i značaj položajnog autoriteta i specifičnih metoda rukovođenja u tradicionalnom modelu policijskog sistema.

Polazeći od ove metodološke orjenatacije i tvrdo braneći navedeni sistem rukovođenja kao jedini optimalni i primjereni realitet, rukovodioci su nastojali ukazati i na potrebu još veće profesionalizacije i racionalizacije u cilju postizanja još veće operativnosti i efikasnosti inokosnog hijerarhijskog uređenja i dosljednoj primjeni hijerarhijske investiture u policiji. Toj logičnoj hijerarhijskog piramidi daje mogućnost više vlasti nad potčinjenima, koja se ispoljava kako to Weber ističe i kroz konzekvantno racionalizirano, tj. planski uvježbano, precizno izvršenje dobivne zapovijedi, kojom se službenici - policajci odriču bezuvjetno svake kritike.

Slabosti linijskog aspekta rukovođenja policijom

Na temelju navedenih sadržajnih stručnih i znanstvenih analiza možemo zapaziti da se tek negdje oko sedamdesetih godina uvodi područje “znanost rukovođenju” u policiji. Međutim, do sada, a i kasnije nailazimo na brojna divergentna gledališta o klasičnim organizacijskim principima i tradicionalnom policijskom modelu sa posebnim akcentom na srtategiju rukovođenja. Dolazi do radikalnog zahtjeva da se spoznaju i istraže sve slabosti

75

postojećeg sistema i razviju i implementiraju nove tehnike rukovođenja, što bi doprinjelo većem individulanom učešću, umijeću, primjeni znanja i stručnosti, a time i većoj odgovornosti i kontroli za brojne probleme koji se javljaju u policijskom radu. Tako da je razvoj policijskog sistema u pravcu jačanja krutog linijskog rukovođenja uticao na snažan razvoj hijerarhijskog poretka. To je često dovodilo da su pojedini oblici nadzora nad radom policije često bili formalne naravi. U takvim prilikama u praksi osjećaj odgovornosti postoji samo u odnosu na pretpostavljenu hijerarhiju. Pojedinci da bi napredovali i ostavili utisak izričite poslušnosti, postajali su lojalni i zalagali se za striktno postupanje po naredbama. Opterećeni samo time, i radeći da dođu samo do položajnog statusa, ostaju u okvirima tvrdokornih oficijelnih puteva, brinući se samo o načinu na koji će dobiti podršku nadređenih. Radi toga ovaj model implicira da ništa u obavljanju oficijelnih zadataka i napredovanju ne može biti propušteno elementima lične inicijative. Uloga rukovodioca se svodi isključivo na kontrolu primjenjivanja propisa. U tim okolnostima potčinjeni naprotiv nemaju nikakve prilike za ostvarenje srtručno-profesionalnog ili inovativnog kontakta sa pretpostavljenim, niti imaju mehanizam pritiska, ukoliko smatraju da kreiranje policijskih zadataka ne održavaju stvarno stanje na terenu. U tom smislu su potpuno podložni zakonskim propisima i lišeni svake inicijative za prevazilaženje uočenih slabosti i propusta u radu.

Istraživanja pokazuju da rukovodeći radnici veoma efikasno nastoje čuvati svoj hijerarhijski monopol koristeći se izuzetnom dovitljivošću i najraznovrsnijim metodama naročito prema političkim strukturama koje imaju uticaj i vrše verifikaciju rada policijske organizacije. Međutim, ovi tokovi razvoja i odnosa unutar hijerarhijske piramide povezivanja i zavisnosti od političkog uticaja, mogu sami sebi preobraziti u svoju suprotnost i dovesti do hijerarhijske izoliranosti i međusobno nedovoljne komunikacije među organizacijskim jedinicama. Osnovna njihova preokupacija jeste kako stvoriti radni ambijent i takve proceduralne odnose koji će podržavati njihov pretpostavljeni autoritet, a ne kako i na koji način oblikovati policijsku strategiju, koja će obezbijediti efikasnije obavljanje zadataka. Kako se svaka, pa i policijska piramida služi vezivom vlasti, nameće se značajno pitanje, da li hijerarhizacija premašuje optimalni nivo efikasnosti, odnosno da li prekomjerna hijerarhizacija unutar policijskog sistema dovodi do implikacije i negativnih efekata u odnosima među policijskim službenicima. Međutim, ovim uopšte ne dovodimo u pitanje nužnost hijerarhije u sistemu rukovođenja, nego ukazujemo koliko težnja isključivo ka ličnom prestižu bez uvažavanja fundamentalnih principa obrazovanosti, stručnosti, profesionalnosti i slično, dovodi do poremećaja hijerarhijskog poretka, a tim i krize rukovođenja. Ne poklanja se odgovarajućka pažnja da rukovođenje u policiji zahtijeva određen nivo znanja, stručnosti, sposobnosti, profesionalnosti tekuće usavršavanje, anganžman na dobijanju relevantnih informacija i sl. Naprotiv, kadrovi isključive hijerarhije su samo opterećeni mišlju kako će se uspeti više, smatrajući time da će pored povećanja svog povećati i društveni ugled svoje institucije. Međutim, ukoliko kriza rukovođenja u ovim odnosima poprimi i sistemski karakter, onda sposobnost stručnost, inventivnost rukovođenja ljudi nemaju poseban značaj, pošto preovlađuje centralističko položajna orjentacija. U takvom izrazitom determinizmu ne mogu apsulutno doći do izražaja participativne tendencije. Naznačeni strogo paramidalni sistem bez mogućnosti dopuštanja inovativnih prijedloga svojim determinizmom određuje ponašanje rukovodećih lica i postavlja i provodi model policijske organizacije koji se zasniva na postulatima klasične teorije organizacije. To znači da je policijska organizacija obrazovana na takvom

76

konceptu, da postoji, isključivo jedan način organizacijskog determinizma i ponašanja. Mnogi autori stoje na stanovištu da u tim okolnostima policija ostvaruje komunikaciju i dijeli informacije osobama za koje smatraju da moraju, dok dosta veoma značajnih podataka zadržavaju za sebe. Zatim, policija se smatra kao “zatvorena centralizovana grupa”, sa plavom zavjesom kao zaštitnom savezu među policajcima u cilju samozaštite i sl.

Istraživanja takođe pokazuju da je u organizacijskoj strukturi pomenutog modela jako naglašena težnja ka monokratičnosti kada je u pitanju odlučivanje naročito na vodećim hijerarhijskim nivoima. To je između ostalog i jedan od razloga da su opravdani zahtijevi zbog nedovoljne efikasnosti zatvorenih policijskih jedinica, za prestruktuiranjem, a posebno u odnosu prema zajednicama, humanim postupanjem, braneći i štiteći dostojanstvo ljudi u svim prilikama. Međutim, u tom pravcu se nailazi na otpore smatrajući da promjene nisu poželjne. Posebno je slabo naglašena sklonost rukovodećih radnika u prihvaćanju promjena, bez obzira na širi društveni interes za novim organizacijskim priritetnim oblikovanjem policije na savremenim demokratskim osnovama. Sa tim promjenama naročito u uspostavljanju savremenog hijerarhijskog niza povezan je ne samo prestiž, nego i odgovarajuće znanje. Ukoliko se neko nalazi na većem nivou hijerarhijske strukture, to implicira i veći stepen obrazovanja i stručnosti. Međutim, još uvijek u policijskoj stvarnosti naročito u ovom vremenu ne nalazimo da je znanje, stručnost, profesionalnost,moralnost, odmjerenosti dr. povezano I utiče na položaj u hijerarhiji. Zbog toga, kako navodi CRONBACH I dr. kada rukovodioci traže više odgovornosti od potčinjenih, to je znak da u njihovoj koordinaciji nešto nedostaje. Tako da dolazi do ozbiljnih problema kada se upotrebljavaju eksperimentalne konstrukcije istraživanja za ocjenjivanje rada policije, pri čemu treba istaći da linijsko rukovođenje nije idealan način ostvarivanja kontrolnog nadzora nad radom policije. Ti faktori u značajnoj mjeri utiču i otežavaju praćenje policijskog rada, čija se aktivnost najviše svodi na “statističku policijsku produkciju”. Naime policija je najviše opterećena i zaokupljena kako da bude visoko statistički rangirana, što uzrokuje ozbiljne probleme prilikom sveukupnog ocjenjivanja i ponašanja policajaca. Jedino se smatra poželjnim da pretpostavljeni na osnovu policijske statistike budu zadovoljni, za razliku od potrebe, da se na sadržajan, operativno-stručan i profesionalan način prezentira stvarno stanje i izraženi problemi sa kojima se suočavaju na svom području. Zbog toga je i policijska statistika bez obzira na njenu potrebu u jednom segmentu dosta nerealna. To dovodi da se neki pripadnici policije pretežno specijaliziraju samo na prekršaje (kazne za nedozvoljena parkiranja, za prebrzu vožnju i sl.) što se može statistički verifikovati. Međutim, ono što je veoma bitno u sveukupnom postupanju policijskih snaga kao što je: humanost, pristojnost, pravedenost, odmjerenost, ljudskost ne može se statistički prezentirati niti na pismeni način izložiti. Znači da su veoma izražene teškoće u povezivanju ponašanja policije sa opšteprihvaćenim i verifikovanim strateškim policijskim ciljevima koji proizilaze iz ranije analiziranih sigurnosti procjena i procjena ugroženosti.

Autori koji proučavaju ponašanje policije, takođe smatraju da se kod strogo linijskog (mehaničkog) rukovođenja policajci, osjećaju samo kao “kotačici u mehanizmu”, te zbog toga predlažu korekciju standardiziranih načina rada, naročito u napuštanju čisto formalnog ophođenja prema potčinjenima, koje ne doprinose međusobnom povjerenju i saradnji. Jasno je, da se odmah može postaviti i pitanje da li promjena organizacijske strukture i način rada utiče na stvarni rad policije. Promjene do kojih je došlo u okviru linijskog

77

sistema rukovođenja nisu u dovoljnoj mjeri uticale na inovativno operativno planiranje, koji bi rezultiralo efikasnijoj borbi policije protiv kriminaliteta. Naprotiv, Sykes smatra da i racionaliziranje ovog vida rukovođenja ustvari smanjuje i dotadašnju efikasnost policije u održavanju javnog reda. Rukovodioci koji preferiraju i provode strogo linijsko piramidalnu hijerarhijsku politiku forsirat će pomenuti način odnosa, smatrajući da na takav način mogu kontrolisati organizacijske jedinice i da samo položajni status opredjeljuje i status u hijerarhiji. Međutim, istina je da hijerarhija u sistemu rukovođenja vrši funkciju povezivanja, ali po cijenu stvaranja krutog centraliziranog odnosa nadređenosti i podređenosti ustanovljenog samom prirodom djelatnosti policijske organizacije. U tim odnosima natčinjenosti i potčinjenosti i evidentnoj krutoj hijerarhizaciji, može se zapaziti jedna od najznačajnijih i najštetnijih posljedica posmatrano sa gledišta efikasnosti policije, a to je nemogućnost iskazivanja visoko stručnih i profesionalnih kadrova, pa čak i njihovo pomjeranje iz naznačenih struktura. Oni koji se mogu održati samo po osnovu položajnog-postavljenog statusa od strane političkih struktura, stvaraju klimu, da izraziti dugogodišnji stručnjaci sa višegodišnjim iskustvom i ostalim pedigreom (moralnost, obrazovanost, profesionalnost, cijenjenost u policijskoj sredini i dr.) ne mogu jednostavno prihvatiti čisto jednostrani hijerarhijski poredak, a posebno kada se radi o kadrovima koji ne mogu odgovoriti postavljenim zadacima. Zbog toga, nastojeći da se oslobode krute hijerarhije, takvi kadrovi se izuzetno dobro pokazuju i ispoljavaju svoju inventivnost u drugim institucijama što im obezbjeđuje, mnogo značajniji prestiž i dohodak, nego što bi to mogao postići u odnosima koji vladaju u takvom obliku organizovanosti. Drugi način gubljenja svojstva stručnjaka, jeste njihovo prihvatanje i prilagođavanje postojećoj hijerarhiji tako da su tokom određenog perioda njegova dotadašnja profesionalna i stručna svojstva postala stvar prošlosti, zarad uspona u hijerarhijskoj ljestvici. Taj princip dovodi do toga da potčinjeni koji je prihvatio i uklopio se u taj mehanizam, postaje ubjeđenja da on nikada ne može biti u pravu u odnosu na viši nivo piramide. Zbog toga se samo povinuje zahtjevima u svim prilikama, bez bilo kakve težnje za istinom ili bar pokušaja da je nastoji izkazati. Takvi kadrovi se nakratko prilagođavaju sistemu vrijednosti svojih policijskih šefova, pokušavajući da misle glavama svojih pretpostavljenih. Iz toga se izvodi zaključak, da je pravo da se iznosi vlastiti stav i istina, isključivo vezano za položaj koji se zauzima u hijerarhiji.

U tom pretjeranom rukovodnom komformitetu koji zahtijeva pouzdano reagovanje i beazpogovornu lojalnost pravilima koja postaju u očima rukovodilaca jedina i opšte prihvaćena vrijednosti i slično, dovodi do toga, da se sve više težište stručnosti pomjera prama donjim komandnim nizovima. Naime, policijske funkcije u neposrednom izvršavanju, traže ustvari mnogo veći obim znanja, stručnosti i profesionalnosti, talenta, iskustva i sl. Pošto efikasnost policijskog sistema podliježe sudu javnosti, u narednom periodu se može očekivati da da se radi konsolidacije i povećanja efikasnosti u značajnoj mjeri otkloni dosadašnja praksa u rukovođenju.

Naročito na nižim nivoima, pitanje učešća policije ne može biti ograničeno aktivnostima koja u suštini predstavljaju tumačenje naloženih mjera i primjena striktno razrađenih pravila. Pored ograničenja autonomnosti u radu, a konsekventno tome i minimalne odgovornosti, uticaj hijerarhije uzrokuje ponekad i neizbježne deformacije koje predstavljaju i najkarakterističniji činilac u podržavanju uspješnog djelovanja čitavog policijskog sistema.

U tom smislu, moć je distribuirana po hijerarhijskom principu, komunikaciji i kontroli koje se odvijaju saglasno komandnom nizu, odozgo na dolje. Uticaj i moć je distrubuirana prema relativno čvrstim i krajnjim

78

obrascima (moć, vlast, status) pa će za različitu organizacijsku strukturu biti karakteristični i različiti obrasci distribucije. Prema tome, uticaj rukovodnih radnika se doista pojavljuje kao operacionalizacija odnosa, moći, vlasti i statusa.

79

ORGANIZACIJA POLICIJE I RUKOVO\ENJE POLICIJOM U DEMOKRATSKOM DRU[TVU

POLITIČKO-PRAVNE I SIGURNOSNE PRETPOSTAVKE ZA ORGANIZACIJU POLICIJE U SAVREMENIM

USLOVIMA

Izgradnja i razvoj demokratskog i civilnog društva, koja se sve više otvaraju prema budućnosti u onoj mjeri u kojoj su u stanju da obezbijeđuje vladavinu zakona, poštivanja osnovnih principa ljudskih prava, dovodi i do posve nove uloge savremene demokratske države. Ne možemo govoriti o demokratskoj vladavini, ukoliko nisu obezbjeđeni osnovni principi pravne države, odnosno ograničenje prinude prema građanima i njeno svođenje na što manju povredu ličnih prava, obzirom da poštovanje i zaštitu ljudskih sloboda predstavlja osnovu civilizacijskog življenja. Također, ne možemo govoriti o pravnom poretku bez demokratije i sistema ljudskih sloboda i prava, niti o stabilnosti unutrašnje sigurnosti bez odgovarajućih oblikovanih institucija koji je štite. Svaki pravni poredak implicira poštovanje i stvarno funkcionisanje pravne države, čime ona obezbjeđuje vladavinu prava. Razvoj demokratije zahtjeva u kontinuitetnu demokratizaciju društvenih odnosa, razvoj koji vodi ka otvorenom, komunikativnom informativnom društvu sa zahtjevom stalnog propitivanja i traženja novih puteva reorganizacije i potrebnih strukturalnih promjena. Tu svakako trebamo naznačiti oblikovanje nove doktrine i strategije koja dovodi i do funkcionalne diferenciijacije pa i do oblikovanja savremenog modela policijske organizacije. Budući da se radi o promjenama globalne društvene strukture, glavni teret u tom procesu u svakodnevnoj aktivnosti u društvu jednim dijelom pada i na policijski sistem. Znači u okvirima demokratske pravne države obezbjeđuje se vladavina prava, pouzdanosti u funkcionisanje institucija za unapređenjem demokratije, tako da se garantirana prava i zaštita interesa građana mogu efikasno realizirati i da institucije djeluju u skladu sa pravilima koja su nam unaprijed poznata i shvatljiva. Pravila treba da budu izraz opštih civilizacijskih interesa garantiranja zakonitosti njihovog djelovanja kako u pogledu sadržaja tako i u odnosu na formu. Jer snaga zakona u jednom pravnom i civilnom društvu zavisi u velikoj mjeri od njegove sposobnosti da definiše oblike društvenog ponašanja, koji će se temeljiti na jednom sistemskom, legitimnom, humanističkom uticaju prema predhodno postavljenim otvorenim demokratskim kriterijima. Te oblike društvenog ponašanja oblikuje i osigurava država i stara se o njihovoj primjeni. U tom smislu, možemo akcentirati da bez obzira što je u savremenim uslovima država postala nosilac velikog broja službi koje obavlja preko organiziranih specifičnih aparata, njen značaj i uloga ne treba da proizilazi isključivo iz efikasnosti, nego iz suštine i funkcije, te ukupnih humanističkih vrijednosti kojima se na civiliziran način uspjevaju postići posve realni regulativni efekti u društvu, sa što manje povređivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda. Upravo u tome je i težnja da se u izgradnji otvorenog civilnog društva ublaže i svede više na humanističku ravan imperativni karakter zakona, kako bi se stvaralčka energija čovjeka oslobađala u poželjnoj atmosferi regulativnih okvira. Historijsko iskustvo je pokazalo da nema perfidnijeg i opasnijeg neprijatlja slobode od “osjećaja ljudi da se nalaze u stanju apatije i bespomoćnosti u jednom društvu.” Zato su i oblici organizacije

80

političke vlasti u savremenim državama poprimili sasvim nove demokratske okvire u kojima se i državni aparat funkcionalno diferencirao u kojima je glavni teret pao na upravno-političke sisteme.

Ukoliko je jedan politički sistem manje stabilan i izrazito složen u relevantnim sigurnosnim aspektima, onda on kontroliše manje složen i stabilniji upravni sistem u kojem se nalazi i policijske organizacije. Nema sumnje da se na području upravnih službi odvijaju najdinamičnije i najekspanzivnije promjene u organizacijskom i specifičnom funkcionalnom pogledu. Diferenciranost se odvija u skladu sa unutrašnjim zakonitostima koje vladaju svakom organizacionom strukturom. Ovi procesi se u značajnoj mjeri odražavaju i na policijsku organizaciju, koja se takođe diferencira u skladu sa zahtjevima i sve većoj složenosti društva, kao i onih procesa u njemu koji se nastoje regulirati u željenom pravcu. Stoga, možemo apostrofirati da je policijski sistem otvoren dinamičan organizacijski sistem na koji utječu promjene razvoj i stavovi društva u odnosu na policiji i lični stavovi i ponašanje policijskih službenika.* Na kraju 20 stoljeća zahtjevi društva prema policiji su postali “vrlo složeni” i “jasno oblikovani”, kako zbog kompletne nepredvidivosti, tako i zbog složenosti sigurnosnih problema i zbog faktora koji utječu koji su izvan domena rada policije (politika, kultura, ekonomija, populacije i sl.)

Nova organizacija i uloga policije, te njeni uslovi rada, proces prilagođavanja u obavljanju veoma značajnihi složenih funkcija u skladu sa načelima i vrijednostima demokratskog pluralnog društva, zahtjeva i naučni pristup, koji će pored ostalih relevantnih faktora, pridonositi rješavanju postavljenih policijskih zadataka. Kako je policijska služba stalno izložena pogledima i kritici javnosti, naročito u sprečavanju javnih nereda, kada mora da se suprostavlja sugrađanima, što implicira i određene sigurnosne rizike prilikom intervencja, neminovno se nameđe potreba napuštanja rutinerstva i voluntarizma, čime bi se uz visok stepen prilagodljivosti fleksibilnog i elastičnog pristupa i optimalne discipline, poštivala osnovna prava, vrijednosti i dostojanstvo pojedinaca. To je fundamentalni princip demokratije, kada je u pitanju policijsko postupanje. Taj demokratski koncept policijske organizacije u primjeni zakona mora voditi računa o održavanju visokog koncepta poštivanja ljudskih prava. Način i stupanj struktuiranosti društva, a posebno karakter organiziranosti sistema na području politike, opredjeljuje i međusobni odnos od kojih se polazi u izgradnji normativnih regulativnih pravila, i institucija koje služe društvenoj regulaciji, odnosno sistemskom legitimnom uticaju na ponašanje ljudi.

U tom smislu proces organizacije policijskog sistema kao i svaki drugi stvaralački proces mora biti integralan. Posebno ako znamo da nova uloga policije nameće naučno prilaženje problemima, stalnu modernizaciju i tehničko usavršavanja, neprekidno obrazovanje, izgrađivanje, odgovarajućeg odnosa prema građanima i sl. Integralnost organizacionog procesa ka novom ustrojstvu, koji treba da služi kao instrumentarij održavanja unutrašnje sigurnosti, podrazumijeva ne samo operativnu jasnoću i cjelinu naznačenog policijskog koncepta, već verifikaciju i obezbjeđenje svih neophodnih preduslova za uspješnu operacionalizaciju i izlaženje iz krutog centralističkog piramidalnog rukovođenja.

Dakle i policija kao instrument države se diferencira u reagiranju na sve veću složenost društva, čime se dovode u pitanje neki elementi dotadašnjeg integrrativnog principa hijerarhijske nadređenosti i podređenosti. Raniji oblik hijerarhijske strukture postaje disfunkcionalan i sve više su zahtjevi za novim sistemom i metodom koordinacije u policijskom radu, metodama koje se približavaju kooperativnom modelu rukovođenja. Nije slučajno

81

što se poseban akcenat daje na poboljšanje kvaliteta rukovođenja u policiji. Jer vrijeme u kojem živimo ispunjeno je izvanrednim i veoma naglašenim napetostima. Društvena zbilja je u sigurnosnom smislu veoma složena, te opterećena i nizom ostalih protivriječnosti. Osnovni problem svake demokratske države u kojoj policija štiti državnu vlast, jeste, kako na novim osnovama oblikovati policijski sistem i što bolje ga prilagoditi novoj društvenoj zbilji. Znači u organizaciji policijskog sistema koji se ranije zasnivao na linijskom (mehaničkom) rukovođenju, hijerarhijskoj podjeli koja implicira odnose među policijom strogim propisima, standardima modelirani na položajnom autoritetu moraju doći do izražaja sve više oni aspekti naročito u sistemu rukovođenja koji omogućuje učešće pripadnika u raznim aktivnostima kao stručnjaka, kolegijalnost, djelotvorno ispoljavanje znanja, pojačana fleksibilnosti i sl. Drugim riječima, ova preobrazba u cjelini doprinosi promjeni klime u policijskoj organizaciji, koja se sve više organizaciono razvija kao sistem naučno usmjerena i upravljena ka profesionalnom radu u cilju zaštite društvene zajednice. Može se s toga reći da i znanje svojim širenjem osvaja nezadrživo nove terene i na području policijskog djelovanja. To je i osnovni problem svih modernih društava, odnosno kako na najpovoljniji način izgraditi rukovodioce u različitim područjima a ne samo u oblasti sigurnosti.

Novi organizacijski pristup policijskom sistemu sa blagom decentralizacijom predstavlja bitnu dimenziju ukupne rekonceptualizacije filozofije policijske službe. Organizacija policije i rukovođenje policijom u demokratskom društvu se mora zasnivati na naučnim premisama i dosadašnjim stečenim iskustvenim saznanjima, čime će se izbjeći i bilo kakva nepoželjna improvizacija. Međutim, novi koncept policijske organizacije prilagođen potrebama savremenog društva ne treba shvatiti kao jačanje državnog aparata, nego kao logičan slijed koji prati izgradnju demokratije, pravne države i ljudskih prava. Organizacija poslicije se u tom pogledu nalazi pred samopotvrđivanjem, kako bi se građani osjećali sigurnim i uspješno štitili njihovo dostojanstvo i pojedinačna ljudska prava. Odnosi između dužnosti i ponašanja i etičkog kodeksa koji određuju profesiju policijskih radnika, odnosi prema političkim strukturama i odgovornosti, čine složenim policijski sistem u promjenjenim društvenim odnosima i njegovu orjentaciju u budućnosti. U modernim uslovima zog toga postoji potreba da se oblikuje sistem i unapređuje pozitivna saradnja između policije i javnosti, tako da veća uključenost društvene zajednice dovodi do rasprostranjene spoznaje, da se prevencija zločina ne može ostvariti samo djelatnošću policijskih snaga, već da je prevencija zločina zadatak i cijele društvene zajednice. Istovremeno u oblasti policijskog djelovanja dolazi do spoznaje o relavantnosti svih onih postulata koji utiču na postizanje što većih rezultata (kreativnost, prihvatljivost, komunikativnost, zanimljive radne obaveze i sl.). Obavljanje radnih zadataka moraju davati šanse zadovoljavanju motiva samoaktualizacije i mora činiti zadovoljstvo davati posebne šanse u razvoju i optimalnu količinu samostalnosti. Ove organizacione promjene sasvim normalno u izvjesnoj mjeri dovode do određenih poteškoća, pošto raniji policijski sistem nije bio podložan dubokim organizacijsko-strukturalnim promjenama.

Oblikovanje modernih policijskih snaga mora se u prvom redu graditi na osnovi stečenog znanja i iskustva i vlastite sposobnosti. Naročito iskustva stečena u praktičnoj djelatnosti trebaju se znalački iskoristiti u novoj društvenoj stvarnosti, odnosno u budućoj organizaciji sa visokim stepenom operativne sistematizacije. To je istodobno već okvirni koncept policijskog djelovanja u budućnosti, koji će se artikulirati na temelju organizacijske i

82

rukovodne strategije iz čega proizilazi i ukupnost operativne djelatnosti policije. Decentralizacija, povećanje odgovornosti, partnerstvo između policije i lokalne zajednice, zajedničko nastupanje koje će predstavljati najadekvatniji odgovor na sve oblike negativnih pojava i ponašanja, stavlja policijsku strukturu pred veliki društveni izazov. Taj izazov nužno podrazumijeva krajnje efikasno i brzo i odmjereno reagiranje u složenim situacijama, iskazivanje visokog nivoa inventivnosti, sposobnosti za rješavanje prisutnih problema, efikasnu procjenu sigurnosne situacije i izuzetna operativna snalažljivost u razrješavanju kompeksnih problema, demonstriranje zrelog pristupa i rasuđivanja zakonitost prilikom primjene policijskih ovlaštenja (davanje upozorenja, lišenje slobode, upotreba sredstava prinude i sl.); opreznost i otpornost na moguće stresove svih oblika, te održavanje konstantnog uravnoteženog autoritativnog načina posmatranja događaja bez obzira u kojoj mjeri oni mogu dovesti do usložnjavanja sigurnosnog stanja. Sa stanovišta policijske filozofije, vođenje politike u policiji traži od policije i odgovarajuću elokvenciju. Tako “da onaj policajac koji nema sposobnosti da je uvijek spreman za elokventan razgovor jednostavno ne može profesionalno obavljati zadatke i ne može prihvaćati rizike koji takav posao nosi.”* * George M.Pugh, The good police officcer, Qualities, Roles, and Concepts, journal of police Sciennce and administration, vol 14, broj, 1, GAITHERSBURG, 1986, str. 5

Na sve ove zahtijeve policijsko rukovođenje mora odgovoriti, čime se stvaraju i pretpostavke za veće otvaranje policije prema javnosti i transparentnog policijskog rukovođenja sa optimalnom i usmjerenom policijskom kontrolom.

MOGUCNOST PRIMJENE SAVREMENIH KONCEPCIJA RUKOVO\ENJA U POLICIJI

Organizacija policijskog sistema u novim društvenim i političkim promjenama kao i svaki drugi socijalni sistem sa posebnom subkulturom, istina dosta zatvorenom unutrašnjom strukturom, razvijenom profesionalnom konspiracijom i naglašenom solidarnošću među njegovim pripadnicima,

nastoji postati tolerantniji i otvoreniji, te rekonceptualizacijom paravojnog modela sa krutom centraliziranom piramidalnom strukturom, artikulirati i

preferirati pluralističke i kooperativne aspekte u sistemu rukovođenja u policiji. Tako da su i u novim uslovima uloge u policijskoj organizaciji manje ili više složene, manje ili više odgovorne. Zbog toga se odlučivanje neće isključivo zasnivati na principu položajnog majoriteta, već će se sve više uvažavati i forsirati vijednosne, ulitarističke, intelektualne i stručne komponente radi, optimalnog rješavanjasigurnosnih problema i stvaranja sasvim novih humanijih odnosa i korektnog ophođenja prema saradnicima.

Takva sadržajna orjentacija je naročito prisutna koja se temlji na naučnim metodama, i zahtjeva analizu organizacije policijskog sistema i njegovog odnosa s drugim sistemima, kao i cjelokupne policijske strategije, u okviru koje se daje prilika za inovatino, oblikovanje sigurnosnih programa, pošto je sigurnost u prvom redu potreba građanstva, pa tek onda policije. U tom smislu pojedini autori definiraju policijsko rukovođenje “kao aktiviranu razumnost i logiku” drugi su dali konkretniju definiciju ali bez uvažavanja drugih relevantnih faktora.

83

Prema njima je “nauka o policijskom radu je nauka o taktičnom, pravnom i psihološki ispravnom postupanju policijskih snaga”. Također, možemo zapaziti da se na osnovu analiziranih policijsko-pravnih obilježja odbrane od opasnosti daje definicija policijskog rukovođenja i intervencije. Smatra se da je policijska primjena nauke o promjeni, intervenciji i rukovođenje policijom, ključno kako bi se odbranilo od općih i pojedinih opasnosti koje prijete javnoj - sigurnosti i redu”. Međutim, ovdje treba naznačiti potrebu uzimanja u cjelosti osnove rukovođenja koje su danas svojstvene policijskoj organizaciji, u promijenjenim društvenim prilikama. I danas, umjesto da se na naučnim osnovama raspravlja o svim aspektima rukovođenja u policiji i shvati kao doprinos efikasnijem ukupnom djelovanju policijskih snaga, tradicionalni zastarjeli “Policijski praktičari” sa nedovoljnom stručnom izobrazbom, su pak opterećeni kako zadržati položajni status, odnosno usporiti proces naučnog uticaja na oblikovanje nove filozofije rukovođenja u policiji. Tako da između visoko obrazovnih, profesionalnih, stručnih, poštenih, razumnih, pravedenih, autoritativnih i drugih kadrova i kadrova krutog tradicionalnog shvaćanja rukovođenja u policiji, dolazi u svakom prelaznom periodu do antagonizama. Na jednoj strani su oni koji saglasno demokratskom društvu nastoje postupno odbaciti čelični “kaplarski stil” rukovođenja i učiniti ga fleksibilnijim, primjerenim koji sistemu rukovođenja daje i humanističke karakteristike. Na drugoj strani, se svaka nastojanja, da se na bazi zahtijeva društva, naučnih i iskustvenih saznanja definišu novi organizacioni oblici policijskog sistema i rukovođenja policjom, te kritički odnos prema policiji, smatra kao zadiranje u diskrecijska ovlaštenja i predstavlja ozbiljno antipolicijsko ponašanje i narušavanje pravojničkog birokratskog modela ustrojstva policijske organizacije, odnosno institucionalne hipertrofije”. Nasuprot ovog modela bez sumnje najkompleksnije rješenje predstavlja sistem rukovođenja u policiji u kojem sve više trebaju dolaziti do izražaja sadržajni kooperativni aspekti, čime će se eliminisati nedostaci linijskog (mehaničkog) rukovođenja. Međutim, primjena i uvođenje pomenutog sistema rukovođenja u sadašnjim uslovima nimalo nije jednostavno. U tom smislu je nophodno obezbijediti određene organizacion-strukturalne i kadrovske pretpostavke. Imajući u vidu kompleksnost i složenost primjene savremenih koncepcija rukovođenja u policiji, kao i nemogućnost primjene nekog univerzalnog sistema rukovođenja, ovdje se predlaže model za uspješne instrumentalno - organizacijsko - strukturalne promjene i demokratičniji način rukovođenja. Radi se o veoma specifičnom pitanju koje zahtijeva naučni i studiozan pristup, analizu i sintezu, kritičku i komparativnu analizu koju smo već dali primjenom različitih modela istraživanja. Proučavanje savremenih koncepcija ima za cilj da se detaljno prouči i shvati filozofija te koncepcije sa posebnim naglaskom za primjenu proučavane koncepcije, te analizu relevantnih faktora koji su značajni za primjenu odgovarajućeg sistema rukovođenja u policijskoj organizaciji. Na osnovu ovih predhodnih faza i analize relevantnih faktora, vrši se izbor odgovarajuće koncepcije rukovođenja. Tako da je rukovođenje zasnovano na naučnim premisama ključna predpostavka savremene policijske organizacione strukture. U sistemu rukovođenja sa kooperativnim aspektima, rukovodna struktura ima mogućnost stvaralačkog, slobodnog djelovanja, pridržavajući se osnovnih načela tog sistema.

Ona je daleko više sposobna da kroz izbor najprimjernijeg stila rukovođenja, veoma brzo reaguje na fleksibilan način prema podređenim, i potenciranjem fleksibilnosti i elastičnosti hijerarhijskih odnosa, ovaj sistem postaje otvoren sistem, koji se može veoma efikasno prilagođavati dinamičnim promjenama koje su naročito

84

prisutne u demokratskim državama, a posebno u onim koje se nalaze u procesu tranzicije. Kooperativni aspekt kao podsistem u rukovođenju implicira zajednička oblikovana načela. Prema tome kooperativno rukovođenje se mora posmatrati kao skup pravila o rukovođenju koja dopuštaju mnogo manevarskog prostora i individualnosti u radu. Kooperativno rukovođenje zasnovano je na međusobnom povjerenju rukovodilaca i neposrednih izvršilaca. Nema sumnje da u tim uslovima rukovodilac mora iskazivati veliku samopouzdanost, zasnovana na personalnim i individulanim karakteristikama, visokim profesionalnim i stručnim standardima, mora posjedovati osjećaj o vlastitoj realnoj vrijednosti i nezavisnosti, sa potrebnim etičkim vrijednostima. Pri tome, moramo naznačiti i veoma planske elemente u smislu dugoročnijeg povezivanja policije s javnošću i još adekvatnijem ukupnom kadroviranju pripadnika policije, a sve u cilju da policija uz efikasno rukovođenje i uz podršku javnosti, bude jedna od dominantnih institucija u sprečavanju i otkrivanju svih oblika krivičnih djela i prekršaja. Danas je sasvim očigledno da je rukovođenje primjena naučnih teorijskih saznanja u praksi, da je ono operativna regulacija funkcionisanja policijske organizacije, da je ono i profesija koja traži pored erudicije i naučnu pripremu sa posebnim akcentom na motivirajući međuljudski odnos unutar organizacijske strukture. Da bi se odgovorilo zahtjevima društva za moderno organiziranom efikasnom policijom prilagođena novim potrebama društva tj. potrebama društva u tranziciji, kooperativno rukovođenje, obezbjeđuje postizanje ciljeva organizacije zasnovani na policijskoj politici i strategiji, te ostvarenje planiranih rezultata organizacijskih jedinica. Osim toga, obezbjeđuje se naglašena unutrašnja interakcija i kohezivnost organizacije, s ciljem efikasnog i kontinuiranog obavljanja zadataka i uz takav sistem kontrole koji će pored humanog pristupa i organizacije rada, poštivati osnovne principe ustavnosti i zakonitosti. Dakle, u uslovima kada je savremeno društvo tolerantnije prema pluralizmu interesa, a tim i politički sistem demokratskiji, sasvim je opravdano očekivati da će i njegov policijski sistem težiti sve više prilagodljivosti, otvorenosti prema javnosti, a samim time ostavljati širi prostor procesu efikasnosti i zadovoljstvu pripadnika policijskih snaga. Bez efikasnosti nema zadovoljstva u području rada, a bez zadovoljnih i angažiranih saradnika nema, barem na duže vrijeme uspjeha.

KOOPERATIVNI SISTEM RUKOVO\ENJA

Pretpostavka uspješnosti djelovanja policijskih organizacija, predstavljaju oni faktori koji u sistemu kooperativnog rukovođenja kroz njihovu operacionalizaciju u svakodnevnom radu omogućuju sposobnost i prilagodljivost, saglasno izloženim sigurnosnim problemima. Tako da nova pozicija radnih uloga sasvim na nov način pored ostalog, obezbjeđuje kreativno stvaranje operativnih ideja, njihovo prihvatanje unutar policijske organizacije, kao i veliku zainteresovanost za davanje prijedloga u cilju rješavanja prisutnih problema, što u značajnoj mjeri doprinosi zadovoljstvu i uspješnosti u radu. Ovdje je bitno apostrofirati da u tim novim demokratskim, otvorenim fleksibilnim prilikama i hijerarhijskim odnosima, sistem rukovođenja zasnovan na kooperativnim elementima, obezbjeđuje pojedincima da policijsku organizaciju vide kao istinski put za njihov obrazovni, profesionalni a posebno stručni razvoj. Interes da se u transparentnim okolnostima značaj daje stručnom razvoju i kreativnom radu, podiže sveukupan aspiracioni nivo kod pojedinaca, koji stimuliše traženje najefikasnijih rješenja, čime se sve više ispoljava identifikacija sa stvaralačkim i progresivnim opredjeljenjima u

85

funkcionisanju organizacije kao cjeline. U tom smislu, su od bitnog značaja elementi na kojima se zasniva kooperativno rukovođenje. Prema opšte prihvaćenim kriterijima pregled osnovnih elemenata dajemo kako slijedi:

- delegiranje tačno opisanih zadataka,

ovlaštenja i odgovornosti;

- sudjelovanje podređenih prilikom utvrđivanja ciljeva i načina provođenja

akcije na odgovarajućoj razini rukovođenja;

- transparentnost (otvorenost) svih mjera uz stalnu komunikaciju i uz

mogućnost povratnog uticaja;

- vertikalnaa i horizontalna prezentacija vlastitog područja rada prema

van i unutra;

- ciljna kontrola;

- utvrđivanje rezultata rada, objektivno vrednovanje, priznanje i kritika.

A) DELEGIRANJE TAČNO OPISANIH ZADATAKA, OVLA[TENJA I ODGOVORNOSTI

Određeno ublažavanje strogih, krutih piramidalnih hijerahijskih odnosa u odgovarajućim prilikama vrši se putem delegiranja - prenošenja pojedinih zadataka, ovlaštenja i odgovornosti. U tom slučaju omogućuje nižim rukovodnim nivoima preuzimanje zadataka s pravom donošenja odluka, koje na sebe preuzimaju u skladu sa delegiranim ovlaštenjima i odgovornošću. Znači prenošenje zadataka potiče iz vrha rukovodne piramide.

Na taj način se nižim hijerarhijskim nivoima prenose oni zadaci, ili dio zadataka koji trebaju da odgovaraju onom mjestu u hijerarhiji koji će obezbijediti sve stručne i profesionalne pretpostavke za efikasno izvršavanje pomenutih zadataka. Ovim modelom prenošenja zadataka sa sistemom ovlaštenja i odgovornosti, postiže se i to, da se svaki izvršilac mnogo više identificira sa svojim područjem rada i traži od njega maksimalan angažman u stručno - operativnom smislu. S druge strane, svim ostalim saradnicima je obezbjeđena sigurnost i mogućnost ograničene stvaralačke inicijative, s obzirom da su i oni na svom mjestu dobili šansu da rade u okviru delegiranih zadataka. Prenošenje zadataka unutar kooperativnog sistema rukovođenja razlikuje se po obimu i sadržaju, specifičnosti zadataka, a posebno po instrumentima koji se određuju propisima, odnosno ovlaštenjima i odgovornošću za realizaciju povjerenih zadataka. Praktičnim ostvarivanjem delegiranih zadataka, na određen način se vrši i podjela zadataka, odnosno da se oni povjere onim izvršiocima, koji će ga na najbolji mogući način realizirati. Međutim, prenošenje poslova i zadataka je moguće samo u onoj mjeri u kojoj postoje i druge neophodne pretpostavke, te sredstva osiguranja povezanosti hijerarhijskih nivoa u fleksibilniju cjelinu. U tom smislu, se i prenošenje zadataka može ostvariti na dva načina: neformalni i formalni. Primjena neformalnog načina se ostvaruje u onim prilikama kada se zadaci, kompetencije, i odgovornosti prenose putem pismenih akata, ali samo za onaj period koji je potreban da bi se realizirali naznačeni zadaci. Sasvim je drugačiji pristup kod formalnog delegiranja. Kao instrumentarij za ovu koncepciju se koristi opis radnih mjesta, čime se zadaci,

86

ovlaštenja i odgovornost prenose na kompetentne osobe. Opis radnih mjesta treba da se temelji na obrazovnosti, stručnosti, a ne na ličnosti koje se trenutno nalaze na tim mjestima. Pri tome se poseban značaj treba dati karakteristikama rukovodećeg radnog mjesta, njegov rang u hijerarhiji, podređenost, nadređenost, cilj rukovodnog mjesta, zastupanje, područje rada, ovlaštenja, nadležnost i sl. Prema tome, opisom radnih mjesta se preciziraju zadaci i kompetencije rukovodnih i ostalih radnika i utvrđuje se raspon samostalnog djelovanja u okviru organizacijskih struktura i odgovornost na svim nivoima. Pored opisa radnih mjesta, značajan instrument za ove koncepcije su i odgovarajuća uputstva, smjernice koje su jedinstvene i integralne za čitavu organizaciju. Opisi radnih mjesta, opšta uputstva za rukovođenje i izvršavanje ostalih poslova i ciljevi organizacije su javni, što je bitna karakteristika ove koncepcije. Pomoću ovih osnovnih postulata ekspelcitno se znaju zadaci, ovlaštenja i odgovornosti pojedinih radnika. Odgovornost u slučaju delegiranja zadataka obuhvaća:

- stručno i pravno besprijekorno obavljanje poslova, uključujući i odluke koje

moraju donositi;

- ispravno korištenje sredstava;

- poštovanje naredbi pretpostavljenog;

- stručno i pravovremeno informisanje pretpostavljenog o napredovanju

ili izvršenju zadataka, odnosno poteškoćama u radu;

- samokontrola

Odgovornost za rukovođenje koju snosi pretpostavljeni obuhvaća:

- adekvatno i pravno besprijekorno postavljanje cilja;

- privremeno i objektivno informisanje pripadnika;

- ispravan izbor saradnika s obzirom na status i specijalne

sposobnosti i znanja;

- stavljanje na raspolaganje adekvatnih sredstava za

obavljanje radnih zadataka;

- obavljanje koordinacije, te

- vršenje primjerenih (ciljnih) kontrola

Svi upravni organi, kao i policija po svojoj funkciji se pored ostalog staraju o primjeni zakona. Znači da oni svoju vlast crpe iz ovlaštenja koje im daju predstavnički organi. Kada je u pitanju ovlaštenje, njega nema bez odgovornosti. Između odgovornosti i ovlaštenja (dužnosti i prava, obaveza i moći) postoji interakcija o kojoj treba voditi računa da nije delegiranje samo preuzimanje odgovornosti već i pretpostavlja obavezu kod pojedinih radnika na obavezu odgovornog ponašanja. Ne mogu se delegirati odgovornosti, a da se ne delegiraju i

87

ovlaštenja. Imamo dosta primjera u praksi, pa čak i u policijskim organizacijama, da su rukovodni radnici skloni tome da prenose odgovornost po pojedinim relevantnim pitanja na druge radnike, a da ovlaštenja zadržavaju za sebe. Eklatantan primjer je kruto linijsko rukovođenje. Isto tako, je i pogrešan pristup ukoliko se neposrednim saradnicima daje više ovlaštenja i odgovornosti, a koji ne mogu odgovoriti ukazanom povjerenju, što onemogućava djelovanje i preduzimanje potrebnih mjera na različitim hijerarhijskim nivoima. Međutim, u onim slučajevima kada se radi o obavezama sa vrlo velikom odgovornošću, koje su normativnim ili organizacijskim pravilima predviđene, onda se moraju preferirati sve one ranije karakteristike, koje trebaju da posjeduju lica koja se planiraju na ta rukovodna mjesta. Jer u onim prilikama kada se od saradnika ne može tražiti odgovornost, bez obzira na ovlaštenje ne može se delegirati ni ovlaštenje ni odgovornost. Pravilno izvršeno delegiranje daje niz pozitivnih efekata. Ono u izvjesnoj mjeri omogućava povećanje efikasnosti na najvišem nivou rukovođenja, i dosta rasterećuje hijerarhijski vrh, što mu omogućava da se bavi osnovnim, odnosno dugoročnijim relevantnim pitanjima. Ujedno to doprinosi poboljšanju sposobnosti i spremnosti za obavljanje radnih zataka. Također, sistemom individulane odgovornosti i samostalnosti, definisanjem i objašnjenjem nadležnosti pojedinih organizacijskih jedinica dovodi do stabilnosti funkcionisanja organizacije. Komuniciranje kao jedan od najvažnijih aspekata u sistemu rukovođenja ovdje dolazi do izražaja, što obezbjeđuje da se dobro zamišljeni, precizno formulisani, razumljivo postavljeni zadaci, te uz kontinuiranu koordinaciju, kontrolu, motivaciju, na kvalitetan, stručan siguran, ekonomičan i produktivan način izvršavaju. Međutim, da bi aktiviranje saradnika dobilo sadržajnu stručno - operativnu dimenziju, dobar rukovodilac koristi poželjno i nadasve veoma efikasno pravilo retorike. To je jedan vid motivisanosti radnika, a onaj ko nije ubjeđen u značaj i potrebu izvršenja nekog zadatka, odnosno sadržajno informisan sa argumentima, ne možemo govoriti o uspješnom rukovođenju.

B) ZNAČAJ SUDJELOVANJA PORDRE\ENIH PRILIKOM UTVR\IVANJA CILJEVA I STRATEGIJE

POLICIJSKOG DJELOVANJA

Imajući u vidu svu složenost rukovođenja u policiji (postavljanje cilja, planiranje, strategija, odlučivanje, provođenje planiranih aktivnosti), te situacije u kojima dolazi do konfrontacije policijskih rukovodilaca, kao i dinamiku društvenih prilika, koje u značajnoj mjeri utiču na policijsku strukturu, dovodi do potrebe novog pristupa kada se radi o učešću podređenih prilikom utvrđivanja ciljeva i načina provođenja svih potrebnih mjera i aktivnosti. U policijskoj organizaciji moraju se decidno formulisati i prezentirati ciljevi rukovođenja, što je u korelaciji sa zadovoljstvom u radu pripadnika policije. Rukovođenje policijom samo po sebi, a s obzirom na njegovu specifičnost i odgovornost mora predstvljati zadovoljstvo. U tom smislu, značajnu ulogu ima i sudjelovanje (participacija) pripadnika policije u procesu rukovođenja u cijeloj organizaciji. Međutim, sudjelovanje ne znači i definitivno odlučivanje. To je osnovni zadatak i pravo rukovodnih radnika u policiji, pošto oni snose punu odgovornost za svoje područje rukovođenja. Participacija ipak čini organizacijsku strukturu policije otvorenijom, fleksibilnijom, pri čemu dolaze do izražaja aktivne stvaralčke i kreativne ideje, što se odražava na veću efikasnost u postupanju, strategiji i metodama a posebno u prevladavanju određenih poteškoća u radu. Rezultati organizacijskog istraživanja su pokazali, da su naročito velike policijske jedinice funkcionirale s malo efikasnosti. Zato i uključivanje policije da sudjeluje u onim prilikama gdje je to potrebno i moguće, doprinosi

88

konstruktivnom odnosu, prihvatljivim informacijama što ima uticaje na postizanje boljih rezultata. Pored toga, participacija u odlučivanju u pojedinim situacijama kada i podređeni poznavajući sve relevantne činjenice te razmišljajući o problemu daju konzistentne prijedloge, rješenja, dovodi do identifikacije s procesom rješavanja problema.

Shvaćanje policijske organizacije kao dinamične organizacione strukture, sa radnim mjestima koja su opisana s gledišta potrebne stručnosti i obrazovanosti, a ne s gledišta liste dužnosti i prevaziđenog položajnog statusa, doprinosi većoj mobilnosti ljudi, stručnosti i lojalnosti, koja je daleko jača od birokratskog modela organizacije. Primat nad statusom bit će zamjenjen nastojanjima za uvažavanjem. Time se potreba za velikim brojem kontrola smanjuje, dok se povećavaju mogućnosti za efikasnim i stručnim samokontrolama. Ono što je veoma bitno, naznačiti, jeste da policija svojim učestvovanjem u kreiranju i planiranju, te predlaganju mjera za uspješno rješavanje problema, stvara veliki prostor za naglašenu komunikaciju sa slobodnim i dopuštenim stavovima i inovativne organizacijsko-participativne tendencije. Samo se tako otvara put perspektivama pluralističkih orjentacija kada se radi o sudjelovanju podređenih u policijskoj organizaciji.

C) PO@ELJNI NIVO TRANSPARENTNOSTI U PROCESU RUKOVO\ENJA SA POTREBNOM ME\USOBNOM

KOMUNIKACIJOM

Rukovođenje policijskim organizacijama podrazumijeva i relativno velik broj pojava koje dolazi iz velikog broja izvora, kojima se informišu rukovodni radnici, zatim, njihovu sistematizaciju, analizu, te o odnosu tih pojava prema drugim sigurnosnim pojavama i sl. Informacija predstavlja svako registrorano znanje koje može biti korisno za donošenje odluke. Zato svaki podatak (model) ima odgovarajuće karakteristike. Budući da je svaki podatak dio stvarnosti, onda je posebno značajno, da se on, pravilno interpretira kako bismo dobili relevantnu informaciju. Međutim, da bi informacija bila objektivna, tačna, potpuna, pravovremena i prezentirana u obliku i obimu koja odražava i transparentnost policijskog sistema, podatak treba da informiše o relevantnoj pojavi, da prikazuje njene relevantne karakteristike, potpunost i promjene, pravilnost tih promjena, preciznost, razumljivost, zakonitost a posebno da terminologija formulacije podataka ili tih podataka bude tako prezentirana, da ga podnosilac i odgovorni radnik mogu egzaktno na isti način tumačiti i donositi značajne odluke. U policijskom radu blagovremene i precizne informacije su značajna pretpostavka za planiranje, analizu, odlučivanje o preduzimanju adekvatnih mjera. Zbog toga, svako odsustvo informacija, naročito operativnog karaktera, te sprečavanju njihove odgovarajuće cirkulacije i kanalisanja zavisno od njihovog sadržaja i značaja prema nižim organizacijskim nivoima i neposrednim izvršiocima, bitno ograničava učešće poređenih u pojedinih fazama kooperativnog rukovođenja. Dakle, nema operativnog znanja i pravilnog postupanja bez relevantne informacije. Isto kao što informacije predstavljaju značajan element kooperativnog rukovođenja, tako i komunikacije zahtjevaju i omogućuju povezano djelovanje ljudi. Ta međusobna povezanost je u osnovi svih društvenih pojava. Komunikacije i nastaju između ostalog baš putem te povezanosti u djelovanju ljudi. Prema tome, transparentnost policijskog sistema bi značila da se unutar organizacijske strukture pripadnicima policije pruža dovoljna količina informacija o relevantnim operativnim postupcima i planovima, što pretpostavlja čestu i dobru komunikaciju, čime se obezbjeđuje ostvarenje veoma stručne profesionalne saradnje u rješavanju vitalnih sigurnosnih problema.

89

Isticanje značaja pomenutih elemenata u procesu rukovođenja policijskim snagama, proizilazi iz činjenice da se na hijerarhijskim nivoima na osnovu ostvarenih komunikacija, kojima se uz pomoć sredstava i metoda prenose informacije radi vršenja određenog uticaja na ponašanje ljudi, obezbjeđuje i povratna informacija, tako da se daje prilika i ostalim pripadnicima policije da postavljaju pitanja, koja se odnose na oblast njihovog djelovanja. To ukazuje i na potrebu smanjenja specifičnih centraliziranih krutih kriterija, pošto se u transparentnim odnosima otvara i mogućnost rješavanja svih konfliktnih situacija. Osim toga, sama mogućnost da u pojedinim prilikama mogu doprinijeti i razjašenjenju pojedinih pitanja, otkloniti i objasniti zapreke u ostvarivanju komunikacije, doprinosi opštoj klimi u kojoj se pripadnik policije osjeća prihvaćenim i sigurnim, pošto ti komunikacijski putevi unutar organizacione strukture treba da budu sigurno poznati, odnosno da u kooperativnom sistemu rukovođenja bude što izravnija, i da se u pravilu upotrebljavaju redovni putevi komunikacije. U tim uslovima, policijske organizacije sa dinamičnom strukturom, sa jasnim razgraničenjem dužnosti i odgovornosti, sa potrebnim nivoom komunikacija između rukovodnih radnika i policajaca, stvoriti će pretpostavke za stručnim vezama, povećanju interesa za inovativnim i kreativnim aktivnostima te velik broj informacija koje će služiti kao fundament za uspješan operativni rad policije, odnosno ostvarenju postavljenih ciljeva policijskog sistema.

D) PREDSTAVLJANJE VLASTITOG PODRUČJA DJELATNOSTI

Predstavljanje u savremenom značenju predstavlja zadatak rukovodilaca da u svako doba zastupa interese članova i čitave organizacije kako unutar tako i izvan vlastite organizacije. Tako da razlikujemo vertikalno i horizontalno predstavljanje. Vertikalno predstavljanje je karakteristično iz razloga što se ono odvija na dva nivoa. Jedan nivo je onaj, kada rukovodni radnik pred višim hijerarhijskim strukturama mora na primjeren i objektivan način zastupati svoju organizacijsku jedinicu. Posebno je značajno da na sadržajan način prezentira ostvarene rezultate svojih pipradnika, probleme sa kojima se suočavaju i njihove operativne interese u narednom periodu. Na drugoj stani je obaveza rukovodioca da se maksimalno zauzimaju i zastupaju interese viših pretpostavljenih rukovodilaca pred svojom organizacijskom jedinicom. Na taj način se ostvaruje veća interakcija između hijerarhijskih nivoa, naročito u razmjeni iskustvenih saznanja i ideja pri rješavanju fundamentalnih organizacijskih i policijsko-operativnih problema. U tom kontekstu dolazi do izražaja i naglašena komunikacija koja teče u oba pravca, što između ostalog obezbjeđuje zadovoljstvo i preciziranu autonomnost hijerarhijskih nivoa i pojačava potrebu za još većom koordinacijom i intenzivnim i upješnijim sistemom komunikacije. Horizontalno predstavljanje podrazumijeva angažovanje za vlastitu organizacijsku jedinicu i njezine članove prema tijelima istog nivoa, te drugim tijelima i institucijama - naprosto prema društvu. Predstavljanje policijske organizacije prema vani, jedan je od osnovnih načina njenog konstruktivnog djelovanja u demokratskom i pravnom društvu i logička artikulacija svojih aktivnosti. Uspješno predstavljanje povećava profesionalni i socijalni ugled policije, što direktno utiče na primjenu i održavanje demokratskih odnosa sa javnošću, a samim time i uspješnijeg preciziranja relevantnih pojava i ponašanja. Povjerenje, i poštovanje javnosti policijskih snaga, stvara u vlastitim redovima veoma dobru klimu sigurnosti i povjerenja te povećava kohezivnost u organizacijskoj strukturi. Istovremeno se nastojanja prema policiji da u život provodi corpus građanskih prava i sloboda, oblikuju na jedan fleksibilniji pristupačniji način, što opet kod policije stvara osjećaj vlastite vrijednosti, autoritativnost i sl.

90

E) KONTROLA

a) POJMOVNO ODRE\IVANJE I ZNAČAJ KONTROLE

Kontrola predstavlja trajnu ljudsku djelatnost koja je stara koliko i ljudsko društvo. Njen pojam, sadržaj i pojavni oblici, vrsta i nosioci mijenjali su se uporedo sa razvojem i naglašenim promjenama u društvu. Međutim, sam pojam i sadržaj u terminološkom pogledu dobija divergentna značenja. Etimološki riječ “controle”, potiče od latinske riječi “contra rotula” kojom se u XVIII stoljeću označava kontrolni prepis neke isprave, ugovor ili sudska odluka. U engleskoj terminologiji izraz “control” (kontrola) se često upotrebljava u širem smislu kao vršenje “presudnog uticaja” ili držanja situacije u ruci i sl. U razvoju društva taj se termin upotrebljavao u raznim područjima djelatnosti. Značaj kontrole je u tome, što ona predstavlja relevantnu završnu etapu u ciklusu rukovođenja (planiranje, organiziranje, vođenje i kontrola). Veliki broj centara koji su se na naučnoj osnovi bavili izučavanjem organizacije, davali su kontroli dominantan značaj. Naime, oni su polazili od toga da rukovoditi znači kontrolisati. Kontrolu u smislu uspoređivanja stvarnih rezultata s očekivanim definirao je H. Fayol (1916. godine). Prema njemu kontrolirati znači “ustanoviti da li se radne operacije u svako doba odvijaju prema prihvaćenom planu, izdatim naređenjima i uspostavljenim načelima”. Glaser C. zastupa potpuniju definiciju. On smatra da kontrola “upoređuje, raspravlja, kritizira, ona stimulira planiranje pojednostavljuje i jača organizaciju, povećava uspješnost rukovođenja i olakšava povezivanje. Bez obzira na različit teorijski pristup u definisanju kontrole, ostaje činjenica da ona predstavlja važan instrument u savremenim demokratskim pluralnim uslovima. Koliki se značaj pridaje kontrolnoj komponenti ukazuju i stavovi savremenih rukovodnih radnika, koji smatraju da kontrola, nauka i praksa predstavlja temeljnu bazu rukovodnog ciklusa, pri čemu se mora strogo voditi računa o sociopsihološkoj dimenziji, obzirom da kontrola može dovesti i do implikacije. To bi između ostalog uzrokovalo i pogoršanje međuljudskih odnosa. U tom kontekstu, pojedini sociolozi i psiholozi postavljaju pitanje etičke dimenzije kontrole. Međutim, zaboravili su i na irelevantno etičko ponašanje izvršilaca kada je u pitanju kvalitetno, blagovremeno i odgovorno izvršavanje zadataka u skladu sa planiranim ciljevima.

Prema tome, savremeni pogledi na kontrolu ukazuju na nekoliko osnovnih postavki, a to su:

- kontrola je pozitivna, prirodna sila bez koje rukovođenje nije moguće niti

efikasno;

- rukovodstvena kontrola efikasna je toliko, koliko utječe na promjenu

ponašanja pojedinaca u organizaciji;

- najuspješnija je ona kontrola koja je dinamična i okrenuta budućnosti;

- kontrola je jednako važna aktivnost u svim vrstama ljudskih organizacija;

- efikasna kontrola počiva na ocjenjivanju i pravednoj svezi;

- efikasna kontrola bitan je dio i jedna od temeljnih funkcija informacijskog sistema organizacije.

91

Bez obzira na vrstu organizacione strukture niti jedan proces kontrole ne može biti savršen, kako iz organizacijskih tako iz psiholoških i socioloških uticaja na pojedince i grupe u organizaciji. Ukoliko kontrolna komponenta nije zasnovana na planiranim kriterijima uspješnosti, na njihovoj konkretizaciji, razumljivosti i sl. uzrokuje pad motivacije. Međutim, na drugoj strani kruta i destruktivna kontrola isto kao i odsutnost kontrole, dovodi do ozbiljnih poteškoća u funkcionisanju organizacije pa čak i otpora i anarhičnih postupanja.

b) KONTROLA RADA POLICIJSKE ORGANIZACIJE S POSEBNIM OSVRTOM NA USMJERENU KONTROLU

Rukovođenje policijskom organizacijom u savremenim uslovima zahtijeva kreiranje politike u policiji koja traži od policijskog rukovodioca brojne sposobnosti i ostale karakteristike, te naglašene vještine u operativnom rukovođenju. Jedan od najvažnijih zadataka, jeste, kako djelovati na podređene nivoe, da bi se motivisali na ostvarenju zadanih ciljeva. Iz ovog proizilazi relevantna činjenica da u tom procesu takođe značajnu ulogu predstavlja i sposobnost kontrole policijske organizacije, odnosno utvrditi stvarno stanje i uporediti ga sa željenim stanjem. Rukovodioci u policiji koji dobiju zadatke da ostvaruju i kontrolnu komponentu nad radom organizacionih jedinica, trebaju donijeti procjenu razvoja različitih komponenata odjeljenja, koja će kroz korektnu kontrolu u značajnoj mjeri omogućiti veću organizacijsku povezanost, efikasnost u radu policijskih struktura. Ostvarivanje kontrole nad radom policijske organizacije, odnosno rukovodilaca prema svojim podređenim i neposrednim izvršiocima, sa posebnim akcentom na operativnu komponentu svakako će pojačati organizacionu klimu, koja će rezultirati uspješnijem izvršavanju naloženih zadataka. Uloga kontrole u policiji, a osobito u najmodernijim policijskim ustanovama, dovodi do naglašene samoinicijativnosti bez koje danas nije jednostavno moguće donositi kvalitetne operativne planove. Upravo tom cilju treba da služi kooperativna usmjerena kontrola. Ona treba da se zasniva na međusobnom povjerenju i socio-psihološkoj stabilnosti i sigurnosti, visokom stepenu razumijevanja i međusobne podrške. Znači, ne radi se o tradicionalnom, vojniciziranom krutom pristupu, čiji je jedini cilj pronalaženje grešaka i propusta u radu. Ona pored navedenih karakteristika, treba osigurati uspjeh pripadnicima, zato što je takav pristup u funkciji ostvarenja ciljeva i zagarantovanog ugleda i progresivnosti policije prema zajednici. Bez ovakvog pristupa nema usmjerene kontrole, a posebno u onim slučajevima kada sigurnosni problemi nalažu visoko stručan profesionalan, zakonit i odgovoran pristup u rješavanju naznačenih situacija. Upravo iz tih razloga često u praktičnom operativnom radu dolazi do neadekvatne primjene pojedinih taktičko - tehničkih i metodičkih mjera, što uzrokuje i neodgovarajuće postupanje policije. Sve to ukazuje da je dužnost policijskog rukovodioca da propisno rukovodi i kontroliše rad svoje organizacije, koji se mora obaviti na pravovremen, stručan i odgovoran način. Uspješno sprovođenje usmjerene kontrole je uslov efikasnog planiranja i izvršavanje zadataka, jer bez toga policija gubi svoju operativnu efikasnost u radu. Kroz vještinu i uspješnu kontrolu i metodu rukovođenja, policijski rukovodilac dobija jaču stručnu komponentu, doprinosi kontinuiranom praćenju izvršavanju zadataka i rješavanju problema u okviru organizacije i pojedinačno kod svakog operativnog radnika policije. Prema tome, usmjerena kontrola ne smije predstavljati posljedicu nepovjerenja, prema policiji, nego neizbježan sastavni dio procesa rukovođenja, kojom se blagovremeno identificiraju svi oni ograničavajući faktori koji utiču na ukupne odnose i rad u organizacijskoj strukturi. Policijski rukovodilac koji ima pravilan stav kada je u pitanju kontrolna usmjeravajuća komponenta i njeno provođenje u konkretnim okolnostima, stvorit će

92

takvu atmosferu interakcije u čitavoj organizaciji, koja će rezultirati da policijska struktura dobije ne samo kvalitativne oblike,, nego sadržajnu stručnu i profesionalnu podlogu, što će diktirati da se ciljevi i zadaci ustanove i pojedinaca uspješnije izvršavaju. Stremit će se još većoj spremnosti i sposobnosti ka inovativnim i kreativnim dostignućima u oblasti policijskog djelovanja. Ovaj odnos proizilazi iz same suštine današnje uloge policije u demokratskom društvu. Osim toga, pravilno provjeravanje postupaka ponašanja i rezultata, uz primjenu kooperativnih usmjeravajućih metoda i zakonitosti, dovodi i do veće mobilnosti operativnog sastava policije. Bez uspješne mobilnosti koja se zasnsiva na stručnim, profesionalnim aspektima, sadržajnom i iskustvenom poznavanju problematike, nemoguće je uspješno izvršavati osnovne policijske zadatke. Isto tako, kontrolom se postiže da rukovodilac ima stalni izvor informacije na osnovu kojih može ostvariti neposredan uvid u područje za koje je on odgovoran. U tom smislu se ispunjavaju i očekivanja policije da blagovremeno budu informisani, redovno ostvaruju komunikaciju, dobiju punu podršku, priznavanje i sl. To u razvojnom policijskom sistemu i njegovog oblikovanju na modernim principima, dovodi i do operativne samoinicijatve, dosljednosti i upornosti u radu, kao i naglašenog osjećaja lične odgovornosti i samokontrole u izvršavanju zadataka u granicama zakonskih ovlaštenja. Također, usmjerena kontrola predpostavljenom daje informacije o:

- ispravnosti ciljeva planiranja,

- napredovanju poslova,

- stupnju realizacije cilja u određenoj fazi,

- primjerenom angažovanju ljudi i sredstava,

- vlastitoj taktici rukovođenja,

- sposobnosti u socijalnom ponašanju pripadnika policije

Obzirom da je konkretno izvršavanje policijskih zadataka individualno konkretizirano prostorno i vremenski definisano i kontrola je također usredsređena na konkretno izvršavanje zadataka. Zato i analiza ostvarena kontrolom rada policije mora da bude u funkciji konkretnih operativnih potreba, s ciljem efikasnijeg, rješavanja eventualnih poteškoća i problema, definicije novih zadataka, njihovog izvršavanja, povećanja efikasnosti, što će doprinijeti postizanju i održavanju povoljnog stanja sigurnosti na svom području djelatnosti. Iz svega ranije naznačenog možemo još zabilježiti da kontrola u koperativnom sistemu rukovođenja predstavlja sastavni dio operativnog procesa rukovođenja u policiji:

- obezbjeđuje human odnos i zakonitost u radu policije,

- pruža pomoć policiji na stručnom i profesionalnom planu

- pospješuje blagovremenost, neprekidnost i operativnost u policijskom

djelovanju,

- eliminiše klimu nepovjerenja između rukovodnih i operativnih radnika policije i uspostavljaju sasvim novi stalni komunikacijski neposredni putevi, sa mogućnošću povratne veze,

93

- kao sastavni dio funkcije operativnog rukovođenja kako po obimu tako i formi osigurava stvarni uvid, usmjeravanje i koordinaciju operativno-taktičkih i drugih mjera i aktivnosti, kao i potrebnu sinhronizaciju u konkretnoj realizaciji zadataka na nivou organizacionih jedinica,

- obezbjeđuje operativnost rukovodnog kadra, odnosno napuštanje kancelarijskog (činovničkog) ili samo formalnog, rukovođenja ukorjenjenog u tradicionalnom krutom birokratskom modelu rukovođenja,

- stvara kod policije uvjerenje o njenoj nužnoj neophodnosti, radi što boljeg, efikasnijeg izvršavanja sigurnosnih zadataka a ne kao “lov na greške” radi sankcionisanja i sl.

F) UTVR\IVANJE I OCJENA REZULTATA RADA

Politika utvrđivanja rezultata rada i sistem nagrađivanja, priznanja i kritika je bitan uslov izgradnje policijske strukture u cjelini. Također, to su bitni elementi procesa kontrole. U tome se i vidi istovjetnost analize ostvarenih rezultata i ostvarene usmjerene kontrole.

Policijski rukovodilac koji na bazi ranije naznačenih premisa usmjerava policijski sastav na postizanju planiranih ciljeva i zadataka i u kompleksnim sigurnosnim prilikama, povećat će mogućnost za veći nivo organizacione, operativne, stručne i profesionalne sposobnosti te strukture. S obzirom na svu složenost policijskog rada, njegova ocjena treba da ispuni dva zhtjeva. Jedan je, koji implicira da rukovodilac u samom kontrolnom nadzoru ispolji korektan odnos, stručnost i nadasve ljudski pristup, dok je drugi, od strane policajaca koji očekuju ne samo realnu ocjenu, nego i otvoren dijalog u kojem se pruža prilika i policajcu da pretenzira svoje mišljenje o relevantnim pitanjima, koja mogu da utiču na ukupnu efikasnost u radu. Ukoliko ne postoji transparentnost svih mjera rukovođenje uz dvosmjernu komunikaciju onda neminovno dolazi do evidentnih problema u rukovođenju policijom. Rukovoditi policijom znači također ostvarivati, efikasnu kontrolnu komponentu, koja će imati i motivirajući učinak u pravcu daljne efikasnosti operativne orjentacije, opravdanosti primjenjenih operativno - konkretnih mjera i eliminisanja onih prisutnih problema koji mogu uticati na dobro zamišljen sistemski pristup u ocjenjivanju operativne djelatnosti policijskog sastava. U tom kontekstu je veoma značajno da se pretpostavljeni u mogućim prilikama pohvalno izražavaju o radu policije, dok prigovor samo u onim situacijama kada je neophodno potrebno. Pored krajnjeg cilja kontrole kojom se ostvaruje uspješnost rada policijskog sastava, jeste i stručno osposobljavanje kako policajaca koji neposredno izvršavaju zadatke, tako i policijskog rukovodioca koji definiše organizacione ciljeve. Osim toga, trebamo istaći kao motivacijske stimulanse u obliku priznanja, korekcije i kritike. Kao i svaki drugi rad policija želi zvaničnu verifikaciju svoga rada od strane svojih pretpostavljenih. Međutim, usmjerene kontrole, usmjerene u pravcu realizacije ciljeva ne treba poprimati povlađujuća obilježja. Naime, ukoliko je policajac na osnovu jasno definisanih zadataka i pored evidentnih poteškoća u radu postigao respektivne rezultate, pa čak i više u odnosu na planirane ciljeve, onda se sasvim normalno istom treba odati priznanje za njegov sveukupni angažman u efikasnom i stručnom izvršavanju zadataka.

Međutim, u nastojanjima za ostvarenje optimalnih rezultata u praksi dolazi i do poteškoća i propusta koje mogu uzrokvati ozbiljne sigurnosne probleme. U tim slučajevima, policijski rukovodilac treba iskazati visoku

94

operativnost i blagovremeno izvršiti korekciju djelatnosti u radu policajca. Pored toga, evidentni su slučajevi kada policajac svjesno ne radi u skladu sa planiranim i naloženim zadacima, čime ne izvršava korektno naredbe ili grubo krši obavezu krajnje senzibilnog postupanja u određenim situacijama. Tada se treba izreći kritika, ali ne sa povređujućim tonom, nego ukazati argumentirano na sve propuste i nedostatke u njegovom radu. Možemo apostrofirati, da još uvijek u rukovođenju dosta preovlađuje kritika, dok je vrlo malo pohvala, koje bi trebale imati značajnu motivacijsku komponentu.

Da bi policijski rukovodilac u savremenim uslovima mogao vrlo uspješno da rukovodi ustanovom u odnosu na njene postignute rezultate i domete, mora radikalno mijenjati odnos prema neposrednim izvršiocima, ali ne dovodeći u pitanje osnovne okvire rukovođenja u policiji. Postaje sasvim jasno da se naučni, stručni, profesionalni, operativni i drugi kriteriji uspješnosti djelovanja policije svakim danom sve više unapređuju. Tu je i zahtjev javnosti za povećanom odgovornošću policije. S jedne strane, u tom cilju unutrašnji odnosi u organizacijskim jedinicama prolaze kroz fazu protivrječnih procesa, koji zahtijevaju blagovremeno, naučno i stručno djelovanje u izvršavanju zadataka, zašto je potrebno efikasno rukovođenje.

Prema tome, oblikovanje i razvoj uspješnih mjera u djelovanju policijske organizacije u budućnosti zahtijeva i potrebu permanentne šire naučne i stručne razrade osnovnih pretpostavki, među koje trebamo naznačiti i doprinos afirmacije policajaca kao osnovnog subjekta policijskog sistema. Zbog toga je naročito u preuzimanju specifičnih mjera koje iziskuju visoku stručnost profesionalnost, odgovornost, potrebno je izreći argumentovanu, uvjerljivu pohvalu. Iznalaženje najboljih metoda u objektivnom i pravedenom ocjenjivanju rezultata rada u procesu kontrole, mora postati stalni zadatak svih rukovodnih radnika u službama sigurnosti. Jedino je tako moguće unaprijediti i ispoljiti poželjenu saradnju, gdje će rezultati rada uticati na svakog pripadnika policije za motivacijom, za ličnom stručno-profesionalnom afirmacijom, eliminirajući sva ponašanja koja bi mogla uticati na njegov doprinos u radu. Sistematsko vrednovanje i ciljna verifikacija rezultata rada, onemogućava svaki pokušaj za isticanjem, kako paušalnih pohvala tako i kritike. Time će se omogućiti da se vrednovanjem postignutih rezultata ojača unutrašnja kohezivnost i preventivno eliminišu svi latentni konflikti unutar policijske strukture.

NEOPHODNOST UVO\ENJA KOOPERATIVNIH ELEMENATA U SISTEMU RUKOVO\ENJA U POLICIJI

Duži vremenski period naučno izučavanje funkcije rukovođenja u policiji je ostajalo na teorijskog razini. Stoga, kada se radi o izučavanju i implementaciji rukovođenja u policiji, nauka se ne može pohvaliti sa nekim respektivnim rezultatima. Radi se o veoma kompleksnom pitanju koje zahtjeva studiozan pristup i analizu dosadašnje prakse. Normativno - pravne pretpostavke (zakoni, statuti, akt organizacije o sistematizaciji radnih mjesta, institucije, uredbe i sl.) daju formalnu osnovu za određivanje broja, strukture, prava i obaveza i međusobnih odnosa rukovodnih radnika. Međutim, postavlja se pitanje da li dosadašnji model policijske organizacije može odgovoriti demokratskim vrijednostima u izgradnji civilnog društva, pošto se tradicionalni birokratski model i danas koristi u većini policijskih sistema. Promjene do kojih je došlo oblikovanjem

95

pluralističkog društva, i organizacije vlasti, prerasle su dotadašnju organizaciju i sposobnosti policijskih snaga da udovoljavaju zahtjevima u novim uslovima kada je u pitanju unutrašnja sigurnost. Zato organizacija rukovođenje i način izvođenja svojih aktivnosti imaju odlučujuću ulogu u razvijanju željenog odnosa povjerenja prema zajednici. Dosadašnji kruti centralizirani mehanizam ne može odgovoriti ovom zadatku.

U tom kontekstu se trebaju razvijati kooperativni elementi, i njihovo praktično implementiranje u vidu novih fleksibilnijih tehnika rukovođenja. Kooperativni elementi u sistemu rukovođenja, trebaju se shvatiti kao međusobna kohezivnost elemenata, njihovo međusobno dopunjavanje i uticaj u sistemu rukovođenja. Ukoliko je na zavidnom nivou njihova međusobna povezanost, onda je sigurno da će doći do skladnog postupanja svih nivoa policijskih snaga kao legitimnog mehanizma države, kada se radi o unutrašnjoj sigurnosti. Da bismo mogli razumjeti i primjeniti novi model rukovođenja, predhodno se moraju ispitati i uvesti odgovarajuće reforme u organizaciji, obuci i opremi policije. Na to upućuju dinamični organizacioni, stručni i profesionalni procesi koji se odvijaju u postupku oblikovanja novog modela kao policijske politike i prakse, s ciljem ostvarenja sve veće transparentnosti i komuniciranja sa društvom. To zahtijeva napuštanje krutih, tradicionalnih, paravojničkih kliširanih, rrutenerskih bezidejnih gledišta koji koče proces policijske djelatnosti u budućnosti. Svi ovi navedeni pozitivni procesu koji se odvijaju u organizacionoj strukturi policije u stvaranju optimalnih koncepcija i sigurnosnih orjentacija, moraju se zasnivati na sposobnosti i spremnosti policijske organizacije na prihvatanju kooperativnih oblika saradnje. Znači, da na temelju kritičkog razmatranja i elaboracije novih demokratskih vrijednosti policije, kompletan polcijski sastav mora biti decidno upoznat sa svim postupcima, dinamikom odnosa, efikasnošću i preventivnom eliminisanju svih eventualnih nesporazuma. Prvenstveno mislimo da rukovodni radnici svojim obrazovnim i stručnim autoritetom, odnosno, autoritetom znanja, neopterećeni isključivo pitanjem položajnog statusa u hijerarhiji, koji uspješno, uzorno i autoritativno obavljaju svoje zadatke, stvaraju klimu naglašene stvarne zainteresovanosti policije za sudjelovanjem u predlaganju i rješenju relevantnih pitanja. Time će se obezbijediti neposredna vertikalna i horizontalna komunikacija u toku operativnog procesa. U tim okolnostima, participaciju bismo mogli nazvati novim savremenim oblikom delegiranog legitimiteta. Zato se često ne bez razloga ističe da borba za vlast, moć i uticaj, i pri tome naglašena prepotentnost rukovodilaca, nepoštivanje ličnosti i njegovog dostojanstva, kao i netaktično, i ono kruto ponašanje, može vremenom i te kako uticati da ih dovede u poziciju izuzetno nesposobnih rukovodilaca, što pored ostalog, uzrokuje permanentne sukobe unutar organizacije kao i sa okruženjem. Zbog toga se s pravom nameće imperativni zahtjev za uspostavljanjem novih humanih odnosa, vodeći računa o formalno-pravnim psihološkim i moralnim dimenzijama. Izgradnja pluralnog društva, nužno implicira i policijsku “filozofiju” koja se treba graditi na osnovu znanja iskustva i vlastite obrazovne i stručne sposobnosti, pri čemu kooperativno rukovođenje treba da obezbijedi stabilnu strukturu policijskog sistema i njegovih elemenata. Posebno na nivou organizacijskih jedinica u kojima rukovodni radnici predstavljaju osnovnu, organizacijsku stručnu, profesionalnu, akcionu i mobilizacijsku polugu, preko kojih se ostvaruje uloga policije u društvu. Istovremeno, treba se apostrofirati da su oni i najveći poznavaoci sigurnosnih pojava i problema sa kojima se u operativno-praktičnom dijelu najneposrednije bave i tako utiču na koncipiranje strategijskih zadataka policijskih struktura. Međutim, pri tome je bitno istaći, da postoje sigurnosne okolnosti i problemi kada nije

96

moguće primjeniti elemente kooperativnog sistema rukovođenja. U tim prilikama sigurnosna situacija zhtijeva, bržu, efikasnu, odlučnu, energičnu akciju sa izrazito linijskim aspektom rukovođenja. Zbog složenosti sigurnosnih prilika, podređeni opravdano smatraju da postupanje nadređenih nema autoritarna obilježja, nego je trenutno situacija nalagala “ad hoc” postupanje. Da bi policijska organizacija uspješno izgrađivala svoju unutrašnju stabilnu strukturu, efikasnu, stručnu, transparentnu prema javnosti, mora pokazati poseban interes za kooperativnom saradnjom i prihvatiti i davati ton spremnosti policije, na jedan takav oblik jačanja sveukupnih kohezivnih odnosa. Primjenu ovog sistema rukovođenja moguće je ostvariti samo u okviru policijskih struktura koje imaju visoko razvijene organizacijske i kadrovske komponente. Novi način izgrađivanja odnosa u sistemu rukovođenja, utemeljeni na naučnim metodama, pružit će povoljnije uslove da policija u datim prilikama, poznavajući sve relevantne sigurnosne činjenice i dokazujući mogućnost da stručno-profesionalno razmišlja, predlaže konzistentne mjere saglasno ciljevima, interesima njihovog kolektiva. Ali taj proces zahtijeva visoku obrazovanost svih nivoa rukovođenja. Istovremeno to je način i humaniziranja radnih mjesta i zastupanju interesa svih članova. S toga, uticaj na podređene treba biti distribuiran po realno kooperativnim aspektima, zašto najveću obavezu i odgovornost snose obrazovne i specijalističke institucije. One u svojim nastavnim programima potrebnu pažnju trebaju pokloniti kooperativnom rukovođenju, s obzirom na sve veće zahtjeve koje se postavljaju pred policijski sastav. Prema tome, značaj rukovođenja nikada nije bio sporan. Poseban doprinos u tom razvojnom procesu trebaju dati rukovodni radnici i služiti kao uzor u pravilnom i iskrenom prihvatanju naznačenih postupaka. Kroz obrazovnu djelatnost, odnosno naučnu, stručnu i egzaktnu razradu svih pozitivnih aspekata kooperativnih odnosa i njihove operacionalizacije u praksi trebaju dati pečat kulturološkim aspektima rukovođenja.

Dinamika i složenost sigurnosnih prilika, naročito u periodu transformacije policijskih snaga u skladu sa zahtjevima demokratskog društva, a osobito u državama koje se nalaze u tranziciji (BiH i dr.) otvara niz složenih pitanja, među kojima je svakako dominantno pitanje organizacije i rukovođenja u novim društvenim uslovima. Preovlađuje opšte mišljenje da se u proces rukovođenja policijom trebaju unijeti savremeniji elementi koji podra-zumjevaju da način u djelovanju rukovodilaca na podređene policijske snage, prema postizanju definiranih ciljeva traži i učešće saradnika u postavljanju i operacionalizaciji zadataka. Rukovodilac se mora u kontinuitetu brinuti o toku ostvarenja ciljeva. Potreban je takav ambijent unutar policijske strukture da se poslovi i zadaci izvršavaju u klimi slobode odlučivanja, povjerenja, timskog rada, sa jako izraženim motivacijskim faktorom. Znači, da u ruko-vođenju mora konstantno biti prisutna spremnost na potrebnu saradnju svih čime se obezbjeđuje i podrška sara-dnika. Osim toga, kao što smo već rekli, transparentnost svih mjera rukovođenja, kroz stalnu komunikaciju sa po-vratnom informacijom, kao bitni elementi kooperativnog rukovođenja, se moraju sve više u praksi potvrđivati. Ta-ko da i rukovođenje predstavlja zadovoljstvo koje teži stručnom autoritetu i potpunoj transparentnosti i karakteru, odmjerenom, poštenom odnosu prema sradnicima. Upravo iz tih razloga možemo naznačiti da implementacija kooperativnog rukovođenja u policijskoj strukturi odnosno linijsko - kooperativnom sistemu rukovođenja predsta-vlja imperativan, ali i dugoročan program. O značaju te potrebe treba biti svjesna čitava policijska organizacija. Odlučnim poboljšanjem i unapređenjem saradnje između svih nivoa policijske hijerarhije, rukovodni radnici odgo-

97

varajućim metodama trebaju implementirati kooperativno rukovođenje. Sticanje saznanja i spremnosti nije samo dovoljna za hijerarhijske nivoe, nego ona treba imati za pozitivnu posljedicu aktivno i stvaralačko učešće ostalih članova policijske organizacije.Konačno se može apostrofirati da se u sistemu rukovođenja u oblasti unutrašnjih poslova imperativno trebaju postupno primjenjivati kooperativni elementi, koji će imati značajniju ulogu na svim ni-voima nad linijskim sistemom rukovođenja. To je zahtjev sadašnjeg i budućeg vremena. Novo vrijeme traži i novi profil rukovodnih kadrova, ili kako je to Gustav Heinemann, zapadnonjemački političar, a izvjesno vrijeme i save-zni ministar za unutrašnje poslove istakao, da u jednom svijetu koji se tako brzo mijenja može opstati samo onaj koji je pripravan na promjene. Onaj tko ne želi mijenjati postojeće stanje izgubit će i ono što bi mogao sačuvati.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE POLICIJSKE ORGANIZACIJE U DEMOKRATSKOM DRU[TVU

Promjene do kojih je došlo u društvu, uslovilo je i potrebu prilagođavanja policijske organizacije novona-stalim pluralističkim, demokratskim okolnostima, kako bi organizacionim, tehničkim, kadrovskim, obrazovnim i dr. reformama, bila sposobna da u procesu tranzicije, a i kasnije vrši funkciju koja joj je od države povjerena. Taj pro-ces se odvija ne samo u državama koje se nalaze u tranziciji nego i u ostalim zemljama sa dugom demokratskom i policijskom tradicijom. Naime, već duži vremenski period se polako odvija proces reformi policijskih snaga u okviru kojih se traži najbolji model nove organizacije koje bi unijela korjenite promjene i time obezbjedila maksi-malnu efikasnost u cilju zaštite unutrašnje sigurnosti. Pošto se rad policije odvija u savremenim, složenim i veoma osjetljivim uslovima, to je sasvim opravdano, da su pored rukovođenjenja u policiji i druga područja policijskog ra-da dobila svoju naučnu egzaktnu osnovu. Ono danas predstavlja specifično naučno područje obzirom da su se rukovodioci u policiji našli u sasvim jednoj novoj situaciji. Za razliku od ranijih zatvorenih sistema, danas njegov rad mora biti utemeljen na naučnim postulatima, s orjentacijom na uzdizanje policijskog sastava na jedan, od ja-vnosti, respektivan nivo.To znači da na bazi strateških operativnih koncepcija, te planskim i svrsishodnim umje-šnim rukovođenjem policijskim snagama sa što manje sredstava obezbjedi ostvarenje politike unutrašnje sigurno-sti. Sve ovo nas upućuje na zaključak, da rukovodni radnici moraju ispoljavati određene kvalitete, što je u korela-ciji sa modernim oblikovanjem policijskih struktura. Osim toga, njegova stručnost, metod rukovođenja, više nego do sada podliježe, otvorenijoj kritici javnosti. Time je on, može se slobodno naznačiti faktički onemogućen, da u organizaciono-funkcionalnom i rukovodnom pogledu primjenuje zastarjeli prevaziđen sistem rukovođenja. Ukoliko bi i pokušao da primjeni sistem rukovođenja zasnovan isključivo na položajnom autoritetu, propisima i sl, nemino-vno bi došao u sukob sa demokratskom orjentacijom reforme policijskih snaga, pa čak i sa zahtjevima podređe-nih, čime bi se umanjila efikasnost izvršavanja radnih zadataka. Novi pristup u rukovođenju, zasnovan na na-učnim spoznajama trebamo prvenstveno shvatiti kao realan izraz savremenih potreba policije, što će je učiniti ve-oma efikasnom i u složenim i kompleksnim sigurnosnim prilikama. Rukovođenje se prema tome mora shvatiti kao respektivna intelektualna i profesionalna aktivnost, koje obezbjeđuje jedinstveno funkcionisanje organizacijskih je-dinica u ostvarivanju ciljeva organizacije. Rukovođenje zasnovano na naučnoj osnovi predstavlja tu ključnu pre-

98

tpostavku savremene policijske organizacije. Pored toga, rukovođenje je i profesija koja traži i naučnu pripremu, kao i druge oblike stručnog i specijalističkog znanja.

Naučno istraživanje rukovođenja i uopšte policije, treba shvatiti kao i izuzetno značajnu priliku za polici-jsku organizaciju u smislu modernog oblikovanja u slobodnom demokratskom društvu. Niti jedna policijska organi-zacija nema samo pravno-političke i kriminalno postavljene ciljeve prema građanima. Njen je prevashodan zada-tak da stvara i osigurava sve neophodne slobodne prostorne pretpostavke u kojima se mogu slobodno,demokra-tski, na civiliziran i dostojan način, odvijati političke i društvene aktivnosti u njihovoj punoj interakciji i dinamičkoj dimenziji. Rukovođenje u policiji ne svodi se samo na naređivanje, već je ovo daleko kompleksniji, složeniji, i su-ptilniji zadatak i od armijskih struktura, posebno imajući u vidu da policija štiti unutrašnju sigurnost. Naime, ruko-vođenje u policiji je izuzetno značajan faktor koji direktno utiče na ostvarenje njene društvene funkcije. Ukoliko dođe do problema u toj oblasti, onda neminovno dolazi do dezorganizacije pojedinih segmenata u organizacijskoj strukturi, što može izazvati i oybiljnene sigurnosne implikacije i dovedu u pitanje povjerenje građana u sposobno-st izvršavanja svojih oficijelnih zadataka. Prenošenje znanja u oblast rukovođenja, odnosno njegovim savreme-nim, najsmislenijim i najprimjerenijim kooperativnim oblicima dovodi i do sudjelovanja u oblikovanju ciljeva i njiho-ve jasnoće, i visokog stepena stručnosti,spretnosti, umjeća i kompetentnosti. Razvojem društva neminovno se nameće i potreba za jednom prihvatljivom kompleksnom policijskom “filozofijom” rukovođenja, i organizacijskom strategijom koja će postaviti okvirne principe, a unutar specifičnih aspekata djelovanja policijskih snaga. Međutim, sasvim je jasno da koncepcije rukovođenja ne pokreću ljudi i sredstva već ličnosti koje njima rukovde. Prema to-me, visoka obrazovanost i rukovodne sposobnosti se mogu smatrati kao polazna mjera za sve policijske organi-zacije. Permanentan zadatak rukovdioca jeste da svoju organizaciju učini što uspješnijom, efikasnijom, operati-vnijom, transparentnijom i sl. U tom cilju, on mora kontinuirano vršiti efikasnu analizu, sa kontrolom koja nije sa-ma sebi cilj. Kontrola treba da poveća sposobnost policijske strukture i njenih svih članova. Uspjeh organizacije je veoma relevantan faktor u daljnjoj motivaciji policije i osiguranju postizanja respektivnih rezultata, uz obezbjeđe-nje optimalnih radnih uslova. Iz svega ovoga, nameće se pitanje što znači biti dobar rukovodilac u policiji, odno-sno koje on mora posjedovati karakteristike da bi mogo odgovoriti zahtjevima savremenog rukovođenja. Mnogi teoretičari su isticali niz osobina koje treba da posjeduje rukovodilac kako bi na osnovu tih karakteristika mogao uspješno da rukovodi organizacijom. Između autora možemo navesti Seklera i Hudsona koji smatraju da su hra-brost, energija, iskustvo, incijativa, moć rasuđivanja, čestitost, znanje, hladnokrvnost, vještina, širina koncepcije, mudrost, moć uživljavanja, strpljivost, osnovne osobine koje moraju krasiti uspješnosg rukovodnog radnika. Za razliku od njih D.Millet smatra sljedeće: 1. zdravlje, lična energija i fizička izdržljivost; 2. prednost zadatku, lična angažovanost za postizanje cilja, oduševljenje, samopouzdanje; 3. interes za druge ljude, prijaznost, briga za druge; 4. inteligencija; 5. moć brzog shvatanja bitnog elementa potreba i informacija i vještine upotrebe vlastitog znanja; 6. čestitost, osjećaj za moralnu dužnost i za pravedenost, spremnost da se podijeli zasluga za uspjeh; 7. uvjerljivost; 8. moć rasuđivanja; 9. lojalnost i dr. Kada je u pitanju rukovodni kadar u policiji trebamo imati u vi-du,da u toku planiranja i pripreme kadrova moramo voditi računa o najboljim praktičnim metodama, koje će nam

99

pomoći da iz reda potencijalnih kandidata odaberemo i obrazujemo pojedince koji su posebno prikladni za funkci-ju rukovođenja u policijskim organizacijama.

Koliki značaj imaju karakteristike rukovodilaca u policiji u odnosu čak i na druge organe uprave, možemo argumentovano zaključiti i na osnovu njegovih sveukupnih prava, obaveza, odgovornosti, obavljanja dužnosti i odnosa prema javnosti i dr. Kao jedna dobro organizirana policijska struktura se smatra ona ukoliko je razvila sli-jedeće osnovne komponente u svojoj organizaciji:

- policijska organizacija sa stabilnom, jedinstvenom kooperativnom unutrašnjom organizacijskom struktu-rom, sa jasno preciziranim funkcijama, koja kao izvršni legitimni organ države svoje aktivnosti provodi u skladu s demokratskim vrijednostima društva. Znači, fleksibilno, ali u konačnom ishodu dosljedno poštivanje i sprovođenje zakona, kojim se obezbjeđuje slobodan demokratski prostor u kojem se odvijaju potrebne političke i druge akti-vnosti, održava fundamentalni princip pravne države i civilnog društva, s posebnim akcentom na zaštitu osnovnih prava i sloboda građana;

- sistem rukovođenja zasnovan na naučnim osnovama i primjenom kohezivnih koncepcija, načela, meto-da, taktika i tehnika rukovođenja uspješno realizira strtegijsko-operativne aktivnosti u cilju ostvarenja konkretnih ciljeva, koji služe kao vodilja sa jasnom vizijom demokratskog postupanja policijskih snaga;

- rukovođenje (jedinstvo rukovođenja) treba se uspostaviti na hijerarhijskoj ljestvici, od najvišeg do najni-žeg nivoa, tako da su jasno izražena ovlaštenja i odgovornost. Tako, da pored rukovodnih radnika i ostali pripa-dnici policije trebaju tačno znati svoje mjesto i ulogu u policijskoj strukturi, ali sa ugrađenim kooperativnim eleme-ntima na svim nivoima rukovođenja;

- rukovodilac policijske organizacije mora da poznaje posao, odnosno primjerene i adekvatne metode ra-da, a posebno njen program, ciljeve i zadatake, kao i teškoće koje se pojavljuju radi ispravnog shvaćanja i rješe-nja problema, da razvije blagovremeno efikasna alternativna rješenja i sl;

- izgradnja takvih odnosa unutar policijske strukture koji će obezbjediti da se postupanje policije odvija u skladu sa načelima srazmjernosti, tolerancije, strpljivosti, odmjerenosti, sposobnosti, izdržljivosti, uvažavajući slu-žbenu filozofiju rukovođenja koja implicira političke, pravne, strategijske, taktičke i dr. komponente. Čitava polici-jska organizacija svoju aktivnost usmjerava ka zajedničkim ciljevima, pri čemu se lični interesi pojedinaca moraju eliminisati i proferirati interese policijske grupe i čitave organizacije, kako bi se ostvarili njeni programski zadaci;

- brzo, autoritativno i efikasno regiranje u složenim sigurnosnim prilikama, te na sistemski način vršiti ide-ntifikaciju problema kojom prilikom treba da dođe do izražaja incijativa, sposobnost, kreativnost, hrabrost, odgo-vornost, te efikasna procjena, kao i umješnost i vještina u razrješavanju naglašenih kompleksnih situacija;

- da se sa naučnim i stručnim pristupom kritički analizira, sistemski prati predviđanje u policiji, kriminolo-ška i kriminalistička prognoza, programiranje, planiranje, postupci i djelovanje policije utemeljeni na sigurnosnim procjenama i procjenama ugroženosti područja djelatnosti policijske organizacije;

100

- izgrađeno samopouzdanje bez prenaglašavanja vlastite važnosti, kako rukovodnih tako i operativnih sastava policije, zasnovano na visokim profesionalnim standardima, organizacijskim, sposobnostima rukovodila-ca, razvojem osjećaja za odgovornost, ponašanje u skladu sa etičnim kodeksom kao i sposobnost da se afirmišu mjere preventivnog karaktera u cilju sprečavanja neodgovarajućeg ponašanja pojedinaca u policiji;

- rukovodni radnici moraju kod policijskog sastava razvijati osjećaj o vlastitoj vrijednosti, samostalnosti, samoincijativi, objektivnosti, a posebno osjećaj lične odgovornosti i samokontrole, te demonstriranje zrelog i se-nzibilnog rasuđivanja (zdravog razuma) u primjeni policijskih ovlaštenja (upozorenje lišenje slobode, upotreba sredstava prinude i dr)

- prilikom utvrđivanja globalnih operativnih planova, posebno kada se radi o preduzimanju operativnih operacija, jasno mora doći do izražaja stvarni autoritet i poznavanje problematike, kako bi se na odgovarajući na-čin moglo pratiti ostvarenje ciljeva, te na planski i razumljiv način davati praktična i korisna uputstva, koja će one-mogućiti usmjerenost i dosljednost u praćenju stanja iz oblasti javne bezbjednosti;

- rukovodilac u policiji mora da ima sposobnost rukovođenja, čije organizacijske i druge sposobnosti na-ročito moraju doći do izražaja u organizaciji poslova i zadataka, njegovoj koordinaciji, usklađujući i druge aktivno-sti kako bi se zadaci brzo, stručno i odgovorno izvršavali. U tom smislu je jako bitna i njegova sposobnost pravi-lnog odabira “najstručnijih” kadrova (saradnika) i potrebnih ukupnih sredstava za realizaciju zadataka. Prema to-me, uspješan rukovodilac u policiji može biti samo onaj koji rezultate ostvaruje zahvaljujući prvenstveno svojim saradnicima, njihovoj motivaciji i volji za rad, sposobnosti, stručnosti itd. U tim prilikama mora posebno doći do izražaja sposobnost rukovodilaca, pošto sarađuje sa različitim ličnostima kako bi uspostavio harmonično jedi-nstvo kao relevantnog faktora za sveukupno policijsko djelovanje;

- pošto se aktivnost savremeno oblikovanih modernih policijskih snaga odvija saglasno zahtjevima dru-štva, rukovodilac je dužan da njihovo postupanje sve više približava lokalnoj zajednici i građanima, služeći njiho-vim sigurnosnim potrebama i interesima. Time se stvaraju optimalne pretpostavke za dobrovoljnost, incijativnost građana u cilju obostrane saradnje i svestranog informisanja. Samo ukoliko je saradnja sa građanima na zavi-dnom nivou, onda možemo govoriti da su se obezbjedile relevantne pretpostavke za veću sigurnost društva u cje-lini;

- uspješno funkcionisanje i odvijanje procesa rada policijske organizacije i njenih organizacionih jedinica, realizira se zahvaljujući dobro uspostavljenim i razvojnim humanim međuljudskim odnosima. Bez obzira u kojim se prilikama nalazili, rukovodni radnici moraju poštovati ljudsko dostojanstvo, kao temeljnih uslova ljudske egzi-stencije, kako svojih podređenih tako i prilikom komunikacije sa građanima;

- svaka policijska, organizacija posebnu pažnju mora poklanjati objektivnom, stručnom i kompetentnom obavještavanju, kako unutar svoje strukture tako i prema javnosti. Također, ona treba vršiti potrebnu razmjenu mišljenja, iskustava sa ostalim hijerarhijskim višim nivoima. Obavještenja razmjena i cirkulacija operativnih mišlje-nja i saznanja pružaju mogućnost da policajac bude detaljno informisan, da predlaže mjere saglasno svom ra-dnom mjestu i stručnoj sposbnosti. Kooperativna objektivnost i blagovremenost informacije pruža prostor nepo-

101

srednoj cirkulaciji obavještenja, podataka, mišljenja i ideja, čime se olakšava i podupire participacije policije, što ujedno zahtjeva i više znanja, policijske kulture, profesionalizma, policijske i građanske etike, unutrašnju odgovo-rnost i dr.

Ovih nekoliko osnovnih komponenti koje smo naveli kao bitne za uspješno funkcionisanje policije ukazu-je nam na svu složenost rukovođenja. Kompleksnost policijske problematike, utiče i na veće zahtjeve prema ruko-vodnim kadrovima. Praksa je dokazala da efikasan i dobar rad svakog rukovodioca zavisi od njegovog znanja, kvalifikacije, stavova i ponašanja itd. Međutim, ipak u policijskoj strukturi ne možemo naći univerzalan i najbolji način rukovođenja, niti takvog modela koji se isključivo može koristi u svim prilikama. To nam jasno govori da je razvoj rukovodnih kadrova u tako specifičnim institucijama, veoma kompleksan, pri čemu se moraju imati u vidu brojni faktori, da bi se obezbjedio i implementirao odgovarajući program razvoja i obrazovanja rukovodilaca u poli-ciji.

PRETPOSTAVKE POTREBNE ZA USPJE[NO RUKOVO\ENJE U POLICIJI

Organizacija policije i rukovođenje policijom u novim društvenim uslovima traži transformaciju čitavog pi-ramidalnog modela u jedan novi model policijske organizacije. On će u sve složenijim i otvorenijim društvenim odnosima, uz dobro osmišljenu i dosljednu policijsku politiku i strategiju, omogućiti da i policijsko rukovođenje bu-de zasnovano na naučnim premisama koje će doprinijeti odgovarajućem kvalitetu rukovodilaca, što je od pose-bnog značaja za ovu strukturu na svim nivoima. U tom smislu, je potrebno da se u kraćim naznakama osvrnemo na one pretpostavke koje su neophodne za uspješno rukovođenje i ostvarenje ciljeva policijske organizacije, s osnovnom težnjom da svojim sposobnostima, rukovodni radnici kod policije učvrste uvjerenje na njihov fundame-ntalni zadatak u očuvanju unutrašnje sigurnosti. Pregledom literature koja je tretirala problematiku kvaliteta ruko-vodilaca i policije, pa do onih osnovnih kvaliteta koje moraju imati policajci koji se primaju u policijsku službu, mi smo se opredjelili za one pretpostavke za koje smatramo da se bez njih ne može zamisliti rukovođenje u policiji, posebno u sve složenijim i sigurnosno osjetljivim prilikama. Policijski rukovodioci kao i sama policija, moraju po-mno i efikasno pratiti sve društvene promjene, kako bi blagovremeno kod svojih podređenih stvarali klimu za pri-hvatanje organizacijskih i drugih promjena unutar policijske strukture, kao operativno - stručnog i izvršnog organa u zaštiti unutrašnje sigurnosti. Međutim, bitno je naznačiti da je nemoguće naći rukovodioca, ili je vrlo teško, u po-liciji koji bi zadovoljio sve tražene zahtjeve. Uprkos tome smatramo, da ukoliko su nam poznate karakteristike i kvalitete za uspješno rukovođenje onda ih možemo razvijati, što je i dužnost policijskog sistema kada nisu u do-voljnoj mjeri pojedini elementi izraženi i otežavaju uspješno rukovođenje, a time i funkcionisanje policijske organi-zacije. U tom smislu zadržat ćemo se na onim pretpostavkama koje su neophodne za savremeno rukovođenje u policiji. Redosljed pomenutih pretpostavki smo iznijeli prema stepenu njihove relevantnosti u obavljanju tako odgovornih i specifičnih poslova.

1.OBRAZOVANJE

102

Općenito je poznato da u ljudskoj djelatnosti dolazi do veoma naglašene neefikasnosti kada se ljudi gu-raju umjesto da im se omogući, odnosno dopusti njihovo kretanje i napredovanje u skladu sa njihovom izobra-zbom u drugim relevantnim premisama za obavljanje odgovornih zadataka. Polazeći od uloge i značaja policije u društvu, njene odgovornosti za stanje u oblasti javne bezbjednosti za odnos prema građanima i drugim institucija-ma, rukovodilac u policiji mora da bude visoko obrazovana ličnost. Potreban je takav nivo obrazovanja čije će ste-čeno teorijsko znanje biti u funkciji poznavanja policijske organizacije, rješavanja složenih i višestrukih dinamičnih sigurnosnih problema. Prema tome, svaki policijski rukovodilac zavisno od položaja u hijerarhijskoj strukturi mora biti “naoružan” potrebnim znanjem, ne samo koje je potrebno za obavljanje svojih dužnosti, nego ono mora biti daleko šire, prateći na širem nivou sva društvena kretanja, s posebnom pažnjom na promjene koje se dešavaju u policijskom sistemu pojedinih država.

Praktično iskustvo ubjedljivo pokazuje da je intelektualna vrijednost vrlo važan aspekt u oblikovanju mo-dernog koncepta policijske službe i njenog konkretnog djelovanja. To je naročito vidljivo u onim policijskim stru-kturama u kojima su uspostavljeni fleksibilniji i samoodgovorniji odnosi. Stoga možemo reći, da je jedan od najva-žnijih preduslova za moderno oblikovanje policijskih snaga upravo saznanje da svaki rukovodilac može razvijati svoje intelektualne sposbonosti koje nameće stepen ukupnog društvenog razvoja. Na tim osnovama rukovodilac u policiji može razvijati svoje samopouzdanje zasnovano ne samo na personalnim i individualnim karakteristika-ma, već i na visokim profesonalnim standardima, koji su potrebni za rukovođenje. Osim toga, svaki policijski ruko-vodilac treba razvijati sposobnost da inteligentno reagira na sve društvene promjene da ispolji sposobnost i sa-mopouzdanje, da ima razvijen osjećaj za odgovornost u poslu i sl. Upravo iz navedenih razloga se za rukovođe-nje u policiji traži potrebno znanje (intelektualizam), ali koje samo po sebi nije dovoljno niti je garancija za efika-sno policijsko djelovanje. O njenim govorima kao jednom od osnovnih i relevantnih preduslova za rukovođenje policijom. Policijski rukovodilac svojim stvaralačkim i intelektualnim sposobnostima kod policijskog sastava mora da razvija saznanje, da se u savremenim demokratskim uslovima obavljanje policijskog posla ne zasniva isključi-vo na prinudi. Naprotiv, on treba kod njih da razvija stavove i uvjerenja vrijednosne sudove, a posebno kulturu po-licijskog ponašanja i djelovanja, naročito u složenim sigurnosnim prilikama, koji će biti garant humanijeg pristupa u obavljanju policijske službe. Naročito je značajno da stečeno obrazovno znanje ne ostane samo kao uskogrudni intelektualizam koji je sam za sebe dovoljan. On se treba staviti u funkciju oblikovanja i uspješnog rukovođenja, odnosno vođenja policijske organizacije u ostvarenju njenih planiranih ciljeva. Znači, policijski rukovodilac treba da na temelju shvaćanja potrebnog znanja, prava, dužnosti i ovlaštenja, zakonitosti u funkcionisanju policije, u prihvaćanju i ocjeni vrijednosnih uvjerenja i stavova od strane podređenih u policiji djeluje na jedan istinski, uvje-rljiv, human, dostojanstven, autoritativan i ljudski način. Kada se postigne taj korelativni odnos između shvaćanja i značaja policijskog sistema u društvu, prihvatanje svih njegovih organizacijskih, operativnih i drugih karakteristika, te spremnost operacionalizacije predhodno usvojene policijske politike i strategije, onda se može reći, da će se udovoljiti zahtjevima i nužnostima u procesu rukovođenja u savremenim uslovima. U policijskoj organizaciji ne možemo govoriti o snažnoj autoritativnoj ličnosti, bez razvijenog i bogatog poznavanja institucionalnih pravnih re-gulativnih pravila, struke, ovladavanja rukovodnim načelima korektnog držanja i djelovanja prema suradnicima,

103

poštovanja njihovog dostojanstva i prava, respekta i prihvatanja saradnika, spremnost na odgovornost i zalaganje za ostvarenje ciljeva organizacije, da služi kao uzor za samorazumjevanje itd. Da bi se uspješno rukovodilo polici-jskim snagama, rukovodilac mora imati izgrađen i dokazan u praksi senzibilan odnos prema policiji, što ima pose-bnu važnost, obzirom na svu složenost uslova u kojima policija izvršava svoje zadatke.

2. MORALNE VRIJEDNOSTI POLICIJSKOG RUKOVODIOCA

Da bi policija u demokratskim, pravnim državama, dakle u onima u kojima je na prvom mjestu vladavina prava i zakona, mogla izvršavati efikasno svoju društvenu zadaću, jedan od značajnih faktora koji utiču na sve-ukupne aktivnosti, jeste i poštenje, odnosno moralne vrijednosti rukovodnih radnika. Već smo rekli da stečeno znanje samo po sebi ne može osigurati, naročito policijske odgovornosti koje se odnose na poštivanje ljudskih prava, osiguranja javnog reda i mira, odnosno zaštiti unutrašnje sigurnosti u državi. Posebno ako imamo u vidu da je danas jedan od ozbiljnih problema u funkcionisanju policije sa kojima se suočava rukovodstvo i sve veće prisustvo korupcije u samom policijskom sastavu. Koruptivno ponašanje pojedinih rukovodnih radnika i policaja-ca, odnosno ta užasna moć organizovanog “poroka nad policijom” dovodi u vrlo tešku situaciju poštenog polici-jskog službenika da sačuva svoje lično poštenje. U tom smislu možemo apostrofirati, da etička pravila ponašanja i karakteristike ukupnog policijskog sastava naprosto moraju biti preovlađujuće i poželjni faktor za uspješno fu-nkcionisanje policijskih snaga. Znači poštenje kao relevantna vrijednosna, poželjna i ključna komponenta rukovo-dnog profila, ima dominantan i presudan utjecaj, posebno kada je u pitanju blagovremeno i efikasno rješavanje negativnih pojava i ponašanja. Bez te vrijednosne dimenzije nemoguće je zamisliti sposobnost rukovodnih radni-ka u pravednom vrednovanju svih aspekata policijskog djelovanja, osobito ako se radi o rukovodnim kadrovima koji se skupa sa pojedinim policajcima bave, korupcijom i drugim nezakonitim radnjama.Koliki se značaj priaje po-štenju rukovodnih radnika i policije, govore i istraživanja koja su vršena na temu policijskih pogleda o važnim kva-litetima koje moraju imati policijski službenici. Među tri glavna uslova najčešće se spominju poštenje, zdrav razum i sposobnost. To isto važi za rukovodni sastav. I brojni drugi autori su koristili slične pristupe u rangiranju važnih kvaliteta policije. Međutim, trebamo naznačiti da su tražene kvalitete rukovodilaca daleko složenije zbog specifi-čnosti uloge koje imaju u obavljanju tih poslova na rukovodnim radnim mjestima. Policijske moralne vrijednosti moraju krasiti i biti u kontinuitetu stvaralački čin unapređenja autoriteta policijske organizacije u društvu. Samo sa tim policijskim moralnim premisama je moguće održavati optimalne i kohezivne odnose unutar organizacione strukture. Istovremeno, one su usmjerene prema svakom pojedincu u svrhu određenog ponašanja u cilju izgra-dnje sopstvene ličnosti. Time se afirmiše osjećaj i potreba za uvažavanje i poštovanje ljudskog dostojanstva, izgrađuje kriterij koji će doprinijeti pouzdanjem, odgovornijem i elastičnijem djelovanju policije. Da zaključimo, bez poštenja kao vrijednosne dimenzije bitne za rukovođenje policijom, nije moguće uopšte govoriti o uspješnom obli-kovanju, razvoju i prosperitetu policijske organizacije. Pošten rukovodilac policije je svijest i savjest čitavog polici-jskog sastava. Zato se posebna pažnja treba poklanjati stalnoj dogradnji sistema vrijednosti u policiji, posebno onih aspekata koji impliciraju moralnu dimenziju. Otuda i prijeka potreba održavanja visokog kriterija moralnih vri-jednosti, pošto bi svako odstupanje i stagniranje dovelo u pitanje funkckonisanje policijske strukture.

3.PROFESIONALNOST

104

Organizacija policije sve više se udaljava od stare, krute piramidalne hijerarhijske strukture zapovjedanja i polako se pretvara u organizaciju funkcionalne saradnje u kojoj je svaki član kolektiva veoma dobro poznaje. Svoj posao u kojoj je kooperativnost jedna od temeljnih svojstava koje služi da u specifičnim okolnostima rada, svi članovi primjene svoje znanje da bi pomogli u rješavanju problema na pravedan i objektivan način. Znači, po-trebno je profesionalno savladavanje širokog područja složenih znanja, koje daje policiji veći stepen individualnog umjeća u ophođenju sa građanima. Jer, građanstvo svoje stavove o policiji bazira na osnovu njihovog prvog me-đusobnog kontakta. Tako, da je malo profesija kao što je policijska koju stimulira javni interes i koju na adekvatan način ne prati i univerzalno razmišljanje o ulozi policije u društvu, sa svim relevantnim problemima sa kojima se ona u svom radu suočava. U tom kontekstu trebamo i posmatrati potrebu profesionalizacije policijskog sastava, kako bi na temelju visokog, teorijskog obrazovanja, specifičnog po karakteru, kome je društveno priznata pose-bnost, kompetentno i samostalno djelovao u okviru svojih prava, dužnosti i ovlaštenja. Kako ćemo na drugom mjestu detaljnije govoriti o profesionalizaciji policije, osvrnut ćemo se na bitnu dimenziju u rukovođenju, a to je profesionalnost rukovodilaca. Profesionalna filozofija ukoliko je prati etički kodeks policijskih pravila ponašanja, sa količinom znanja koje pokriva određeno područje policijskog iskustva dovodi do oblikovanja kreativnih rješenja u rješavanju heruističkih problema pri donošenju odluka u određenim specifičnim sigurnosnim prilikama. U tim situ-acija se mora ispoljiti korpus profesionalnog znanja kod rukovdilaca, jer to od njega očekuje policija kao i građa-nstvo. Bez postavljanja potrebnih profesionalnih zahtjeva, uz izdiferencirane opšte prihvaćene vrijednosti obavlja-nja policijskog posla, ne bi policija mogla da kompetentno odlučuje, da poznaje pravo i ovlaštenja, te način i spo-sobnost primjene tog znanja u rješavanju širokog dijapazona različitih problema sa različitim nivoima složenosti. Jedino profesionalni rukovodioci policijskog sastava mogu efikasno promjeniti svoj, kao i rad policije, da radi pre-ma svojoj profesionalnoj savjesti i da mirno odlučuje u svim situacijama, da svoj profesionalizam naslanja na ste-čeno teorijsko znanje i etičke principe. Međutim, između te institucionalne potrebe i valjane operacionalizacije sto-ji i naglašena profesionalna edukacija policije, odnosno insistiranje na visokoj profesionalnosti u razvoju policijske struke, ali sa humanističkim vrijednostima. U tom procesu rukovodilac mora voditi računa o eventualnim diverge-ntnim pristupima između policije sa velikim iskustvom i mladih policajaca, pošto se starije generacije boje konku-rencije obrazovanih kolega. Svaki profesionalizam pa i policijski se može održavati onoliko koliko policija uživa vi-sok ugled u javnosti. On takođe zahtijeva unutar policijske strukture adekvatno provođenje zakona, što ukoliko, se ne izgrade odnosi sa zajednicom u rješavanju relevantnih problema može doći do iritantnog ponašanja, a time i da zaoštravanja odnosa, što će se neminovno odraziti na stanje sigurnosti na tom području.

Rukovodilac osim što treba da se ponaša profesionalno, on treba razvijati osjećaj kod policijskog sasta-va o relevantnosti obavljanja policijskog posla u društvu, o vrijednostima visokog ranga, o složenom znanju, po-trebnim za kreativno obavljanje zadataka. Na takav način on svojim primjerom veže policijski sastav za sebe, ra-zvijajući primjeran odnos i dajući potrebne savjete koji će doprinijeti pojačanoj mobilizacijskoj aktivnosti na ostva-renju policijskih ciljeva. Otuda i poželjni odnos koji policija ima u društvu. Tako da se njihova svakodenvna akti-vnost sve više pomjera prema kreativnom stvaralaštvu da uloga koju imaju kao profesionalci u policiji, učvršćuju policijsku organizaciju kao efikasan mehanizam u zaštiti unutrašnje sigurnosti.

105

4.AUTORITATIVNOST I REPREZENTATIVNOST

Policijski rukovodilac sa potrebnim znanjem izgrađenim profesionalnim odnosom, plemenitog morala i fi-ne ljudske osjećajnosti predstavlja stub i čvrsto vezuje unutrašnje organizaciono tkivo policijske strukture. Sa ovim premisama možemo govoriti o rukovodiocu u policiji koji ima sposobnost da se kreativno i odgovorno bori za ciljeve i ugled policijske strukture. Na taj način se izgrađuje autoritativnost policijskog rukovodioca, bez kojeg da-nas apsulutno nije moguće zamisliti uspješno i efikasno rukovođenje policijom. U kojoj mjeri će se respektovati autoritativnost naročito u odnosu prema javnosti, prevashodno zavisi od ugleda policijskog sastava i njegovih pri-padnika u demokratskom društvu.

Taj ugled policije u društvu može se samo upornim radom i svojim djelovanjem postizati rezultate koje od njih očekuje zvanična vlast, s jedne i javnost s druge strane. Samo pozitivna valorizacija njene uloge u društvu daje joj pretpostavke za usavršavanjem modela, čime će ona sve više postati transparentnija prema građanstvu. Ukoliko se u obavljanju policijskih zadataka a posebno unutar samog kolektiva razvija i poštuje ljudsko dostoja-nstvo kao društveno-moralna vrijednost, onda se može govoriti da će policija steći ugled, čiji će rukovodilac imati šansu i mogućnost da je uvodi u nove demokratske civilizacijske procese te takvu funkcionalnu i profesionalnu re-levanciju kojom će zadobiti povjerenje javnosti. Međutim, poznato je da se uopšte ugled, a posebno u policiji ve-oma teško stiče, ali se relativno veoma brzo gubi. O tome rukovodni radnici moraju stalno voditi računa i nedo-zvoliti da se djelovanjem policije poljulja stečeno povjerenje u društvu. Prema tome, autoritet rukovodioca se ne može isključivo zasnivati na pravima, ovlaštenjima i strahu, već na poznavanju i poštovanju onih premisa, koje policiju čine stručnom, obrazovnom, kulturnom a posebno humanom službom. Time se i policajci izgrađuju kao slobodne potpune i sposobne ličnosti, koji su spremni da u svoj posao unesu mnogo više razboritosti i humanite-ta, a ne samo profesionalnog policijskog tehničkog progmatizma. Osim toga, onaj policijski rukovodilac koji ne uživa ugled u svom kolektivu, ne može apsulutno očekivati da će drugačiji odnos imati od strane javnosti. Znači da se autoritet ne može samim dolaskom na radno mjesto steći niti se on može trajno zadržati. U demokratskoj atmosferi, odnosno slobodnom društvu, u kojem i policija doživljava svoju transformaciju, policijski rukovodilac svoj autoritet treba postupno stvarati sa svim stvaralačkim mogućnostima i kao odgovorna ličnost u praksi ga na pravedan i korektan način stalno potvrđivati. Na osnovu ovog jasno proizilazi da se autoritativnost unutar policije sastoji od čitavog niza međusobno povezanih i uvjetovanih konkretnih odnosa, koji mogu dovesti do teškoća u ra-zrješavanju pojedinih problema. U tom smislu se autoritativnost ne treba isključivo dovoditi u korelaciju sa princi-pom subordinacije, pošto sama položajna funkcija nikada ne može rukovodiocu obezbjediti odgovarajući autoritet. Policija će saglasno funkciji suboordinacije sa dosta straha izvršavati naređenja, kako ne bi došli u situaciju da snose disciplinski i drugu odgovornost. Međutim, ako oni to izvršavaju, a na cjene i ne uvažavaju rukovodioca, njegovu stručnu i druge kvalitete, onda oni ne mogu biti zadovoljni niti mogu očekivati da rukovodilac ispoljava elemente hrabrosti, kompetentnosti, iskrenosti, odlučnosti, ozbiljnosti a posebno ljudskosti itd. U tom kontekstu možemo naznačiti reprezentativnost koja predstavlja zbir svih osobina koje posjeduje rukovodilac. Taj zbir se odnosi na sve one segmente koje ga predstavljaju unutar policije i prema javnosti. Reprezentativnost je jako zna-čajna, pošto je ona pouzdan indikator koliko policijskog rukovodioca krase i ostale osobine, a naročito one koje

106

prezentiraju službu javnosti. U tim prilikama je čitava policijska struktura pod lupom interesovanja različitih dru-štvenih subjekata i oni u značajnoj mjeri svojim ocjenama doprinose stvaranju jedne opšte slike o kadrovima u policiji, a time i uspješnosti djelovanja ukupnih policijskih snaga.

5.OPERATIVNOST

Operativnost u policiji znači konkretan i neposredan rad policajaca, grupe radnika na nivou odjeljenja ili čitave organizacije, koja zahtjeva brzinu, tačnost i efikanost radi ostvarenja postavljenih ciljeva. Operativno djelo-vanje je uslovljeno policijskim metodama i sredstvima, koje se primjenjuju u određenom vremenskom periodu. U izvršenju ranije definisanih ciljeva policije djeluju mnogi objekti i subjektivni faktori. Oni su kao nužnost posebno izraženi u oblasti sprečavanja i otkrivanja kriminaliteta. To iziskuje organizaciju policije koja će morati obezbjediti brzinu i efikasnost svog ukupnog reagovanja na sigurnosne probleme. Posebnu obavezu i odgovornost imaju ru-kovodni radnici koji trebaju zajedno sa drugim organima i institucijama da obezbjede brzo i efikasno rješavanje složenih situacija sigurnosnog karaktera. Inače historijsko iskustvo pokazuje da je u razvoju i modernom oblikova-nju policijskih sistema operativna djelatnost predstavljala osnovu njenog djelovanja. Policija je uvijek u svom dje-lovanju iznalazila takve forme svoje aktivnosti koje su obezbjeđivale potrebnu efikasnost u sprečavanju, suzbija-nju i otkrivanju krivičnih djela i njihovih učinilaca, zaštiti javnog reda i mira, te drugih ponašanja koja su narušava-la povoljno stanje sigurnosti u društvu. Za operativnost je relevantna brzina, tačnost i efikasnost u izvršavanju ko-nkretnih policijskih zadataka. Da bi se ti zadaci dosljedno izvršavali potrebna je organizacijska struktura policijskih snaga, koje će koristeći se taktikom, tehnikom, metodikom i potrebnim informatičkim podacima rezultirati iznala-ženjem najoptimalnijih rješenja u realizaciji naznačenih operativnih problema u oblasti djelovanja policije.

U ostvarenju ovih ciljeva nužno se mora poći od naučnih rezultata do kojih se došlo u kriminalističkoj ta-ktici, tehnici, metodici, kriminologiji i drugim naučnim disciplinama, pomoću kojih će policijska operativa u realiza-ciji svojih zadataka moći iskazati brzinu, mjera radnji i postupaka. U ovom segmentu trebamo posmatrati značaj i ulogu rukovodilaca. Oni u tim prilikama trebaju veoma brzo reagovati, donositi specifične adekvatne odluke, rje-šavati probleme, ostvarivati transparentne i dinamične kontakte sa saradnicima kao i sa građanstvom.Ukoliko ru-kovodilac policije nema razvijenu operativnu komponentu, koja će garantirati plansku aktivnost, potrebnu operati-vnu disciplinu sa korištenjem saznajnih metoda i sredstava, te sadržajnim sagledavanjem operativne situacije ko-ja služi kao osnova za procjenu operativne situacije, dovest će neminovno do implikacija u okviru policijske stru-kture. U tim prilikama se kad rukovodilaca pojavljuju razni oblici frustriranosti sa veoma naglašenim psihičkim opterećenjima koja narušavaju i stepen operativne organiziranosti policije, a time i njenu efikasnost, naročito u borbi protiv kriminaliteta. Ako je neoperativnost evidentna u funkcionisanju policijskog sastava, to nas upućuje na zaključak da se radi o inertnoj, neinventivnoj, nekreativnoj i tromoj strukturi, gdje posebnu odgovornost snosi ru-kokvodni radnici. Iz tih i ranije navedenih razloga možemo apostrofirati da svako jednostrano, preusko i ograniče-no shvatanje operativnosti i neodovoljnog usmjeravanja sa nivoa hijerarhijskih struktura, može uzrokovati izuze-tno složene sigurnosne posljedice, zbog kojih će policijska organizacija izgubiti kredibilitet u društvu, a posebno rukovodni radnici kako ugled unutar svoje organizacione strukture tako i od strane javnosti. Da ne bi do toga do-šlo rukovodioci se moraju veoma studiozno baviti detaljnim razmatranjem svih relevantnih podataka, procjenom

107

sigurnosne situacije, posjedicama koje mogu nastati zbog pogrešnog donošenja oblikovanja policijske strategije. Pošto se policijski poslovi ne mogu obavljati na rutinski način, sve ove procese trebaju karakterisati brzina i njiho-va usklađenost sa zahtjevima planirane operativne situacije. Svako propuštanje pojedinih radnji u realizaciji ope-rativnih mjera kasnije je veoma teško nadoknaditi, što stvara ozbiljne poteškoće prilikom izvršavanja složenijih i veoma odgovornih policijskih aktivnosti. Samo ispoljena operativnost rukovodilaca može afirmisati slobodno, jedi-nstveno i stručno djelovanje policije. Ono se prvenstveno ogleda u izučavanju svih važnih aspekata potrebnih za unapređenje efikasnosti u radu policije. Na tim postulatima je jedino moguće da se na predhodno utvrđenoj stra-tegiji djelovanja operativne akcije dobro isplaniraju, kombinuju uz potrebnu i skladnu upotrebu i korištenje operati-vno-taktičkih metoda, mjera, radnji i sredstava. Tako da će rukovodilac moći potvrđivati svoju operativnost i isto-vremeno od policije tražiti odgovarajuću operativnu disciplinu koja implicira odgovorno, tačno, brzo i precizno izvršavanje zadataka, koji proističu bilo iz globalnog plana konkretne operativne akcije ili konkretnog predmeta kao sastavnog djela plana operativnog istraživanja.U operativnoj praksi je jasno definisan stav da od brzine, ta-čnosti i pravovremenosti operativne djelatnosti zavisi izvršenje konkretnih zadataka i postizanje ciljeva utvrđenih na osnovu predhodnog operativnog istraživanja, stanja, kretanja i prognoze u oblasti javne bezbjednosti.

6.KREATIVNOST

Mnogi autori koji se bave naukom o ljudskom ponašanju, zastupali su gledište prema kojima su u upra-vnim organizacijama veoma male mogućnosti za kreativnim aktivnostima. Međutim, razvojem društva u cjelini, sve više se iskazivala urgentna potreba za unošenjem kreativnih sadržaja i savremenih metoda u rad policijske organizacije. Navedene aktivnosti trebaju dati sposobnost policijskim sistemima za organizacione i operativne promjene u cilju prilagođavanja postojećoj sigurnosnoj situaciji. To je ujedno i šansa za napuštanje starih stereoti-pnih organizacionih monokratskih rukovodnih principa i preduzimanje mjera koje će doprinositi stvaranju optima-lne radne atmosfere, posebno razvijanju osjećaja sigurnosti kod pripadnika policije. Na nivou policijske organiza-cije se pružaju svestrane mogućnosti da se kreativno i stručno priđe oblikovanju doktrine i strategije policijskog djelovanja. Svim ovim relevantnim naznakama rukovodilac mora kreativno pristupiti da bi dobio respektivan pedi-gre u okviru organizacione strukture. Osim toga, ukoliko je rukovodilac kreativniji, on stvara takve odnose unutar policijske strukture u kojoj policajci vide jedini i istinski put za svoj stručni i profesionalno-etički razvoj, odnosno za razvijanje radnih sposobnosti i sticanju pozitivnih ljudskih načela i moralnih normi vladanja. Posebno ako imamo u vidu svu složenost, društveni značaj, delikatnost ovih poslova, gdje moraju doći do izražaja znanje, poštenje, pro-fesionalnost, sposobnost, odgovornost, stručnost, operativnost, objektivnost, djelotvornost, nepristrasnost, skro-mnost i sl. Ujedno to je i prilika za policiju koja vidi organizaciju kao šansu svog kompletnog izgrađivanja kao li-čnosti i dobijanja odlučne motivacije za savjesnim, zakonitim i profesionalno-etičkim obavljanjem poslova i zada-taka. Policija to vidi i kao jedini način sticanja ugleda, podrške i pomoći šire javnosti. Zbog tog smatramo da se u službama sigurnosti poseban značaj treba pokloniti kreativnom radu, kako od strane rukovodilaca, tako i od pripa-dnika policije. Taj pristup pruža mogućnost rukovodioca da u kreativnoj atmosferi uspješno oblikuje doktrinu i strategiju, odnosno opeativno-taktičko djelovanje policije, svestrano izučava i sagledava međusobnu uslovljenost i analizu sigurnosnih procjena i procjena ugroženosti a posebno odvijanja dinamike rukovođenja na svim nivoima

108

organizacijske strukture. Također, na bazi naučnih dostignuća pruža mu se mogućnost da policijski sastav upo-zna sa savremenim metodama i tehnikama istraživanja sigurnosnih pojava, a posebno uvođenje i ovladavanje savremenim kooperativnim principima i metodologijom rukovođenja u različitim situacijama djelovanja policijskih snaga. Kod policijskog rukovodioca koji nije kreativan to u značajnoj mjeri utiče na njegov autoritet. On će se održavati samo na osnovu hijerarhijske statusne pozicije, ocjenama i pojačanoj krutoj disciplini, ali ne na uvjere-nju o njegovim sposobnostima, koje bi ga činile dovoljno respektivnim da može uspješno rukovoditi policijom. Te-žnja rukovodilaca za održavanjem statusa unosi i naglašenu dozu nesigurnosti koja je teško spojiva sa potre-bnom kreativnošću. Naprotiv, da bi bio dobar rukovodilac on mora svakodnevno na temelju egzaktnih naučnih mjerila i kriterija da ispituje, usavršava, kroz praktičnu djelatnost analizira rad i iznalazi najoptimalnije inovativna rješenja za poboljšanje funkcionisanja a posebno opeativno-tehničke usmjerenosti i djelovanja policije. On mora biti sposoban da upravlja različitim ličnostima i da korištenjem odgovarajućih stilova rukovođenja uvažava i poštu-je dostojanstvo svih članova kolektiva. Na taj način se pruža mogućnost ispoljavanja kreativnih opeativnih ideja, a time i takmičarski duh, ali koji će isključiti takmičenje samo za statusni položaj (vlast) i uskogrudno znanje. Shva-ćanje savremenog modela policijske organizacije kao organizama s mogućnošću ispoljavanja kreativnih i stručnih incijativa i prijedloga, sve više će se napuštati tradicionalni birokratski model rukovođenja u policiji. Tako da će se ranija osnovna težnja i misao kako će se samo očuvati nekreativni status, ustupati mjesto princpu kreacije i uva-žavanja koje će omogućiti da svaki policajac saglasno svojim sposobnostima radi na onim operativnim poslovima gdje će postizati najbolje rezultate. U tim prilikama rukovodilac će imati manju potrebu čak i za usmjerenom ko-ntrolom, dok će se povećati osjećaj samoodgovornosti kod policijskog sastava. Istovremeno svojim autoritetom i kreativnošću usmjeravat će se i individualna inovacija policije sa kompletnim otvorenim međusobnim komunicira-njem i izvještavanjem. Empirijska istraživanja jasno i uvjerljivo govore da birokratske krutosti ne dozvoljavaju kre-ativne i inovativne strukturalne promjene u policiji, a naročito napuštanje monokratskih odnosa. U tom smilu se čuje i izreka da je daleko lakše raditi za strogog, praktičnog i autokratskog rukovodioca “koji zna šta hoće i šta ra-di” nego za pristupačnog, osjećajnog, humanističkog koji nastoji praktično na novim osnovama izgraditi demokra-tskiji sistem rukovođenja

Rukovodilac pored kreativnosti mora imati i dovoljno hrabrosti, a naročito povjerenja u svoje saradnike, kako bi na njih delegirao pojedina ovlaštenja i odgovornosti, te da prihvati i odgovornost za preduzimanje pone-kad i neophodnih mjera represije. Ukoliko rukovodilac nema dovoljno hrabrosti u takvim specifičnim službama i si-tuacijama, kao i da implementira nove kreativne ideje, neminovno će izgubiti autoritet u radnom kolektivu. Ne mo-že se govoriti o kreaciji i inovaciji u policiji, ukoliko se kritički permanentno ne prati i analizira da li je trenutno organizaciona struktura najracionalnija, najprimjerenija, dovoljno operativno uspostavljena i prilagođena za sve vrste sigurnosnih problema, odnosno da li su policijske organizacije dovoljno elastične kako bi omogućile efika-sno restruktuiranje, u svijetlu novih društvenih promjena a time i zadataka koji se pred njih postavljaju.

7.ANALIZIRANJE I SINTETIZIRANJE SIGURNOSNIH I DRUGIH POJAVA

Osnovni smisao sposobnosti analiziranju sigurnosnih i drugih pojava i problema u cilju cjelovite izrade si-gurnosne procjene a time i prognoze kretanja stanja iz oblasti javne bezbjednosti jeste da rukovodilac može obe-

109

zbjediti da se policija organizovano, planski, ofanzivno i uspješno suprotstavlja društveno-opasnim djelatnostima, odnosno svim oblicima ugrožavanja unutrašnje sigurnosti. Kvalitetno operativno-analitičko praćenje omogućuje rukovodiocu da uspješno organizira provođenje raznovrsnih mjera operativnog karaktera. Naznačene mjere će rezultirati priliv informacija i podataka koje će poslužiti kao element za noveliranje analitičkih sigurnosnih procje-na. Također, operativne informacije i podaci se trebaju dostavljati na veći stepen analitičke procjene na kojima ra-de operativni r ršenja operativnih zadataka i o načinu njihove realizacije. Rukovođenje policijom nameće čitav niz složenih pitanja koja zahtjevaju sadržajnu analizu, sa dosta alternativa o kojima zadnju riječ treba dati rukovodi-lac. Ukoliko je rukovodna funkcija veća, to i navedena sposbnost mora biti izrazitija. Onaj rukovodilac koji ima obrazovna, profesionalno-etička i kreativna svojstva i koji teži modernizaciji policijskih snaga, omogućit će mu da iznađe više alternativa, odabere metod koji će unaprijediti svako područje policijskog djelovanja. Naravno, ako ru-kovodilac nema izraženu sposobnost analiziranje, sintetiziranja on će se neminovno pretvoriti u običnu transmisi-ju između viših i nižih hijerarhijskih nivoa. Na taj način on samo postaje puki izvršilac naloženih mjera, čime sva-kako gubi autoritet u policijskoj organizaciji. Analiziranje i sintetiziranje mora takođe biti jedno od bitnih pretposta-vki, kako bi se problemi mogli u cjelini sa jedinstvenim metodološkim pristupom komparirati, proučavati, nakon čega bi se mogla dati jedna kompletna sadržajna slika o sigurnosnim problemima na određenom području. Pola-zeći od toga, nameće se potreba da rukovodilac mora u kontinuitetu izučavati savremenu metodologiju i organi-zaciju istraživanja pojava i događaja, savremene metode i tehnike analize, njihove specifičnosti, usavršavanju i ovladavanju kreativnim principima i metodologijom rukovođenja, efikasnijem operativno-analitičkom praćenju i usmjeravanju operativno- taktičke djelatnosti policije s posebnim osvrtom na taktiku preduzimanja pojedinih ope-artivnih radnji i postupaka (legitimisanje, pretres lica, blokada, zasjeda, ucjene, prismotra, lišavanje slobode, pre-tres stana, pretres terena, upotreba sredstava prinude itd).

8. PEDAGO[KA ULOGA

Uspješan rukovodilac mora imati i pedagoškog smisla, te je najodgovorniji za vaspitanje svojih saradni-ka. Sa svojim znanjem, umjećem, sposobnošću moralnim dimenzijama uvažavanju istinskih vrijednosnih sudova, stavova i uvjerenja svojih saradnika, kao i sa ostalim premisama, treba maksimalno doprinjeti formiranju ljudskih uvjerenja i stavova, usvajanju novih znanja te izgrađivanju policijske kulture ponašanja i njenog humanog djelova-nja. Savremeni pedagoški pristup traži od rukovodilaca da on svojim ličnim primjerom u značajnoj mjeri utiče na čitavu policijsku strukturu, didaktičkim pristupom i uz korištenje odgovarajućih metoda, kao i odgojnim mjerama, rukovodilac u policiji svoju aktivnost treba da usmjerava na izgradnju i samopotvrđiavanje u praktičnoj operativnoj djelatnosti. Ako bi se zanemario taj zadatak i dopustilo stagniranje pedagoške uloge, naročito u policiji koja se na-lazi u procesu reforme, nužno bi dovelo do gubljenja motivacije za poželjnim i sadržajnim usavršavanjem. Među-tim, to se ne smije dopustiti. Samo sa prefinjenim i efikasnim didaktičkim metodama i uz korištenje najboljih sre-dstava, on mora naći načina i vremena za vaspitanje svakog pojedinca u svojoj organizacionoj strukturi, obzirom da se radi o različitim profilima ljudi. Odgajati i vaspitavati druge znači prenijeti na saradnike i policijski sastav određena vrijednosna mjerila, stečena znanja i dr, sa posebnim osvrtom na unutarstrukturalnu humanizaciju odnosa kao temeljne pretpostavke za individualno potvrđivanje individualiteta. To je jedan od značajnih postulata

110

prema unapređenju i usavršavanju policijskih aktivnosti, posebno u odnosu prema zajednici. Na tom putu reforme i modrnizacije policijskih snaga, rukovodilac trasira, oblikuje i čini djelotvornim velike napore koji se čine u pravcu uspješnosti djelovanja i dominacije policijskog sistema. Međutim, poznato je, da pedagoška uloga sama ne može imati odlučujuću ulogu. Ali u kombinaciji sa ostalim navedenim karakteristikama, uz pravilno organiziran i jasno usmjeren pedagoški rad dovodi i do integrativnih kooperativnih tedencija u konkretnom radu policije. Pri tome se posebna pažnja treba pokloniti u radu sa mladim kadrovima, pošto je za njih svaki početak veoma težak i ne pre-dstavlja veliku nepoznanicu. Prema tome, nevojbeno je, da od načina kako rukovodilac postupa prema mladim saradnicima - policijom u prvim njihovim radnim obavezama, zavisi i njihov početni uspjeh, efikasnost, razvoj, za-laganje, pa čak i opstanak u policiji. Samo unošenje određenih pedagoških vrijednosti od strane rukovodnih radni-ka u rukovođenju policijskom organizacijom, pruža garanciju razvijanju stvaralačke policijske sposobnosti i oslo-bađanju od tradicionalnih krutih hijerarhijskih položajnih odnosa.

9. PONA[ANJE

Svaka organizacija pa tako i policijska predstavlja skup ljudi, koji izvršavaju svoje poslove i zadatke na osnovu podjele dužnosti i ovlaštenja. Jedan od fundamentalnih pretpostavki strukture i funkcionisanja predstavlja ponašanje njenih članova. Policijska organizacija će ostati kao stabilan sistem odnosa samo ukoliko uspješno izvršava svoju zadaću. Potpuna slika izgrađenog unutarstrukturalnog sistema ponašanja se najbolje može verifi-cirati kroz policijske kontakte sa građanstvom. Međutim, civilizacijski procesi sa stalnim preobražajima u društvi-ma, dovode u pitanje monističke poglede vrednovanja i oni su generalno upravljeni u stvaranju onih vrijednosti, zasnovani na stvaralačkim ispoljavanjima i vrijednosnim kriterijima. Institucionalne promjene u društvu takođe tre-baju pratiti i policijske organizacije, koje se stalno trebaju prilagođavati svojom modernom organizacijskom stru-kturom i metodologijom rada. Ove procese još uvijek koči tradicionalni organizacijski pristup i ponašanje, nedo-zvoljavajući isticanje i ispoljavanje kreativnih savremenih vrijednosti, nego se nastoje zadržati u okvirima utaba-nog, prevaziđenog šabloniziranog modela shvatanje i ponašanje. Na taj način se sputava i onemogućava prodira-nje humanističkog duha i stvaralaštva u policiji. U suštini se radi o zastarjelom antiprofesionalizmu, antiintelektu-alizmu, i drugim monokratskim postulatima usidreni i ukorjenjeni u institucionalno ustrojstvo policijskog siste-ma.Za njih je samo bitna ogromna policijska moć koja bdije nad njihovim zadovoljstvom. Bez obzira koliko je ovaj pristup za pojedine rukovodioce poželjan valja ipak naznačiti da on uopšte ne može odgovoriti zahtjevima u obli-kovanju i ulozi policijskih snaga u izgradnji savremenog civilnog društva.

Objašnjenje uzroka kočenja inovativnosti u orgnizacijskom ponašanju trebamo prvenstveno tražiti u do-sadašnjoj krutoj policijskoj strukturi, dakle u njihovoj genezi i ranijim razvojnim procesima, kao i u odnosu prema političkim strukturama što je recidiv birokratskog modela koji se karakteriše i da po ovisnosti policijskog djelovanja od politike. Tako da razvoj društva dovodi do divergencije između staromodnih tradicionalnih shvatanja policije i novih pogleda na njenu ulogu u društvu.To dovodi do kidanja i napuštanja naznačenih odnosa, u prvi plan izbijaju i preovlađuju inovativni i stvaralački impulsi u okviru institucionalnih policijskih podsistema. Odlučnu riječ u tom pravcu trebaju imati hijerarhijske strukture kao inicijatori i kreatori novih odnosa. Oni moraju blokirati i eliminisati sva nastojanja koja nastoje zadržati proces oblikovanja policijskih snaga na modernim osnovama. Proučavanjem

111

i provođenjem procesa reforme, te artikulacija povezanosti unutar strukture intenzivirat će institucionalno-organi-zacioni oblik prilagođavanja novim svestranim i složenim sigurnosnim zahtjevima demokratskog društva. Znači postavlja se pitanje: kako oblikovati organigram policijske strukture, da ona bude optimalna sa stanovišta operati-vne efikasnosti, iskorištenosti postojećih kadrovskih i drugih potencijala, participativnog, efikasnog i demokra-tskog odlučivanja. Radi se o kontinuiranom procesu na oživljavanju dinamčnih promjena koje trebaju da pulsiraju policijskom organizacijom, u kojoj će njen rukovodilac sa šikrokim fondom znanja i prevlasti nad metodologijom i tehnikom rukovođenja i komuniciranju, utemeljiti stvarne organizacijske vrijednosti i autentične interese svoje organizacije kao cjeline. Pošto je policija - policija svih ljudi koja uvijek mora biti na straži budna i istovremeno obrazovana, duboko razumna uvijek okrenuta pogledima i ocjenama javnosti kao neophodan zaštitnik društva od primarne je važnosti i ponašanje rukovodilaca. U tom smislu ćemo ukazati na značaj njihovog ponašanja, odno-sno postupaka pri čemu svakako neizostavno trebamo istaći humanitet od čijeg prisustva unutar organizacione strukture u značajnoj mjeri zavisi autoritet rukovodilaca, odnosno njihova uspješnost ili gubljenje ugleda a samim tim i osnovnog preduslova za dalje zadržavanje na toj funkciji. Posebno ako znamo da su u policiji uspostavljeni odnosi između njihovih pripadnika, kako na horizontalnim tako i na vertikalnim hijerarhijskim nivoima. Jasno je da su ti odnosi determinirani utvrđeni ciljevima i strategijom te odgovarajućom strukturom koje može obezbijediti ostvarivanje ciljeva veličinom organizacije, kao i drugim obilježjima značajnim za izvršavanje svoje funkcije. Pošto se rukovođenje javlja kao regulativna funkcija organizacije, uspostavlja održava i razvija organizacijske odnose, pojavljuje se jedan novi fenomen poznat u nauci o rukovođenju pod nazivom organizacijsko ponašanje. Međutim, kako ta oblast traži širu naučnu elaboraciju mi ćemo se dotaći onih bitnih aspekata koji će ukazati na važnost po-našanja rukovodilaca potrebnim za uspješno rukovođenje.

Svako ponašanje unutar organizacione strukture mora imati interdisciplinarni osjećaj obaveze, obzirom da radno mjesto nije vezano za ličnost nego za zadatak. Stoga je nesumnjivo da savremeni rukovodilac treba po-sjedovati integralna znanja o ponašanju ljudi, u organizacijskim odnosima i u odgovarajućem kulturološkom okru-ženju. Nema uspješnog rukovođenja bez poznavanja pomenutih elemenata. Njihova naučna primjena na sposo-bnost shvatanja i razumijevanja, planiranje, koordinacije, kontrole, odgovornosti, istovremeno je i sposobnost shvatanja međusobnih odnosa unutar organizacije, ali i između policijske organizacije kao cjeline i društva. To predstavlja osnovu na kojoj počiva moderni pristup rukovođenja i ponašanja u savremenim uslovima. Inače u organizacijskoj teoriji se susrećemo sa mnoštvom različitih definicija ponašanja (industrijska psihologija i sociolo-gija, teorija organizacije, nauka o kadrovima) iz različitih naučnih disciplina. Međutim, zapostavljena je jedna bitna komponenta u procesu rukovođenja a to je vještina rukovođenja ili kako se u praksi obično naziva snalažljivost u pojedinim složenim situacijama.

Iskustvo pokazuje da je veoma teško naći kandidate koji će ispunjavati sve navedene zahtjeve imajući u vidu svu složenost rukovođenja u policiji. Osim ranije navedenih osobina, smatra se da dobar rukovodilac treba biti hrabar, tolerantan koji stalno traži bolja i kreativna rješenja u radu, da je uvijek spreman da sasluša saradnike, jasan, mudar u mislima, odlučan i energičan u akcijama. U tom kontekstu se posebno ističe zrelo ponašanje.Zrelo ponašanje znači da rukovodilac više ne reaguje na staromodni način. Prema A.Jegeru rukovodilac ne smije biti

112

impulsivan,tvrdoglav, negativan, samoreklamirajuć, već mora imati osjećaj mjere i samostalnosti. Znači, zreo ru-kovodilac je onaj koji je takođe tolerantan prema drugim mišljenjima, potrebama i idejama, spreman uvijek da sa-sluša naročito kada se radi o oficijelnim i privatnim problemima, da im pomogne u rješavanju istih, da ispoljava odlučnu samostalnost i kompetentnost u realizaciji, da prihvaća odgovornost i da naročito u složenim sigurnosnim prilikama ostaje razuman i miran, ukoliko je došlo do nesigurnosti i problema u djelovanju saradnika ili policije, da ostaje skroman, ne glorofikujući svoje aktivnosti i sl. Sve ove osobine koje smo naznačili jasno ukazuju da pona-šanje rukovodilaca nije samo stvar njihove dobre volje, nego te rukovodne potrebe kako bi sa interdisciplinarnim poznavanjem ovog područja i vještinama (snalažljivošću) organizirao, pripremio, čitav policijski sastav za efikasno izvršavanje zadataka, sa posebnim akcentom na poboljšanje komunikacijskih puteva između pojedinih nivoa poli-cijske hijerarhije. Na kraju treba apostrofirati da se sa primjenom odgovarajućih metoda i rukovođenje može na-učiti. Radi se o funkcionalnom obrazovanju koje je samo nastavak ranijeg intencionalnog znanja stečenog u odgovarajućim obrazovnim institucijama.

PLANIRANJE I PRIPREMA KADROVA ZA RUKOVO\ENJE U POLICIJI

Još je davne 1082.godine perzijski velikodostojnik Kai Kaus Ibn Iskandar pisao:”kad postavljaš nekoga, pazi da čovjek kojeg postavljaš bude prikladan za mjesto, a ne da mu manjkaju potrebne sposobnosti... Ne može se svaka dužnost povjeriti svakom čovjeku... Daj posao, stoga onome koji ga zna raditi, tako ćeš izbjeći neprilike.”

Iz ovih poučnih riječi se jasno može izvući zaključak, da uspjeh svake organizacione strukture bez obzira na prirodu svoje djelatnosti uveliko zavisi od toga da se pravi čovjek u pravo vrijeme postavi na pravo mjesto. Ta-ko dolazimo do značajnog pitanja - pitanja kadrova, njihovog planiranja, odnosno kreiranja kadrovske politike u policiji. Ona treba da obezbjedi dugoročne planske potrebe policijske strukture i njezinih organizacionih jedinica za određenom vrstom i profilom kadrova. Dakle, planiranje, izbor i definisanje njihove uloge, predstavlja jedan ve-oma odgovoran, kompleksan zadatak. Eventualni propusti u tom pogledu a posebno promašaj u izboru kadrova mogu uzrokovati nesagledive posljedice i potpuno dovedu u pitanje dotadašnji cjelokupan uspješan rad svojih predhodnika, kao i ozbiljne i dugoročne posljedice u odnosu prema široj javnosti i unutrašnjim odnosima. Među-tim, to istovremeno ne znači da svaki čovjek sa velikim znanjem, pa čak i iskustvom može biti uspješan policijski rukovodilac. Jasno je da netko može biti sposoban za jedan a nesposoban za drugi posao. Upravo tu se ogleda fundamentalan zadatak planiranja kadrova, da u tom sistemu planiranja preovlađuje kreacija odgovarajućih ka-drova. Polazeći od značaja i uloge policije u društvu, veoma važno mjesto zauzima sam postupak utvrđivanja osnovnih zadataka kadrovske politike. Bitno je naznačiti da kadrovi rade u jednom uspostavljenom, uvezanom si-stemu odnosa, koji čine policijsku organizaciju, unutar kojeg se formira obrazovna, stručna i profesionalna polici-jska etika i kultura ponašanja prihvatajući hijerarhijsku strukturu i osnovna regulativna pravila. Sve nam to govori da i kadrovska politika predstavlja organizovanu aktivnost kojom se utvrđuju načelni principi i stavovi u planiranju, izboru, izgradnji, kretanju i obezbjeđenju optimalnih uslova za njihov rad. Kako je svaka druga djelatnost i ona utvrđuje svoje osnovne ciljeve, zadatke i metode koje se odnose na planiranje i utvrđivanje profila kadrova, izgra-

113

dnju i njihovom obrazovanju, izboru raspoređivanje na radna mjesta, obezbjeđenje opštih i potrebnih uslova za rad i razvoj ličnosti, organizaciju personalne službe, evidenciju kadrova i sl. Kadrovi u policijskoj organizaciji pre-dstavljaju jedan od bitnih elemenata uz čiji se aktivitet ostvaruju njeni strategijski ciljevi. Da bi rukovodilac u policiji uspio da stvori povoljnu radnu atmosferu, osjećaj potrebne sigurnosti i motivacije za rad, da može na stručan na-čin ostvariti nadzor nad radom,ocijeniti rad svojih saradnika i policije, da prema potrebi pruži adekvatnu pomoć, te da se pri tome veoma korektno i humano odnosi prema članovima kolektiva, da ima razumijevanje za njihove pro-bleme i spremnost da pomogne u rješavanju istih, onda se neminovno nameće potreba da se planiranje, pripre-ma i obrazovanje kadrova mora zasnivati i programirati prevashodno na naučnim saznanjima i metodama.

Ako se zanemare kratkoročne, srednjoročne i dugoročne planske potrebe za kadrovima u policiji, na te-melju čega bi se gradila i projekcija obrazovanja, priprema i edukacija za rukovođenje, može pored ostalog, dove-sti do disfunkcije i dezorganizacije, odnosno jedne vrste tihe “patologije policijskog sistema. U ovom kontestu pa-tologijom bismo mogli označiti onaj dio rukovodeće strukture koja se teško miri i opire, savremenom oblikovanju i ulozi policije u savremenom demokratskom društvu. Disfunkcionalne pojave nastaju i kao posljedica kočenja refo-rme, koja je neophodna u vršenju policijskih poslova i postala neminovna posebno u periodu posebno u periodu sve veće složenosti sigurnosnih prilika u zemljama koje se nalaze u tranziciji. Nesigurnost i neefikasnost dosada-šnjeg kliširanog sistema je naročito evidentan u uslovima sve većeg pritiska društva za napuštanjem zatvorenih krutih pristupa kao recidiva višegodišnjeg vojniciziranog rukovođenja. Pojava patologizacije institucionalnih akti-vnosti u značajnoj mjeri doprinosi i međusobna direktna hijerarhijska položajna ovisnost (poslušnost), što još više dovodi do disfunkcionalnosti policijske strukture. Kao rezultat takvog ponašanja jeste nesposobnost da se u po-stojećim društvenim odnosima obezbjedi efikasno funkcionisanje policije. Također, ona ne može u svijetlu trenu-tnih promjena da bude sposobna i dovoljno stručna, da na validan način precizno definiše buduće ciljeve i strate-giju za njihovo ostvarenje. Zbog toga ističemo da je planiranje kadrova jedan od značajnih činilaca ostvarenja do-ktrine policijskog djelovanja. Međutim, zbog organizacione specifičnosti i raznovrsnosti poslova i zadataka i potre-be za poželjnim modelom, uslovljava i novi pristup u oblikovanju policijske politike, a posebno donošenju i realiza-ciji kadrovske projekcije, koje će se temeljiti na egzaktnim dostignutim naučnim principima. U suprotnom dolazi do dezintegralnih tendencija kao rezultat prevaziđenog policijskog praktičnog i nedovoljno stručnog subjektivizma. U tim okolnostima se vide šansu postojeći kadrovi u cilju zadržavanja samo po osnovu položajnog statusa. Na-stoji se zadržati klima u kojoj bi svako ispoljavanje kreativnih ideja od strane mladih kadrova i policije stvaralo je-dan vid latentne konfliktne situacije. Dodatno usložnjavanje odnosa predstavalja i postupak najodgovornijih ka-drova, koji da bi se održali na tom radnom mjestu, bez poštovanja svih relevantnih i vrijednosnih kriterija, po vla-stitom nahođenju na nižim hijerarhijskim nivoima postavljaju nepripremljene i dovoljno neobrazovane kadrove za to mjesto, nego isključivo lica kojem će funkcija u policiji obezbijediti formalno-pravno hijerarhijski položajni status, ali bez ikakve autonomnosti u svom radu. Da bi se zadržali na tom mjestu oni moraju samo slušati, obzirno da ne mogu imati vlastito mišljenje. Svako odstupanje dovodi u pitanje njegovo mjesto. Tako da u samom startu rada dolazi sasvim opravdano do tihe opstrukcije takvim kadrovima od strane policije. Naročito je evidentno nastojanje zadržavanje pojednih lica na mjestima koja nemaju potrebno obrazovanje, stručnost, profesionalnost, moralne di-

114

menzije i ostale ranije navedene karakteristike a pogotovo ukoliko nisu ranije radili u policiji. Ujedno takva lica vje-što koče proces planiranja i pripreme kadrova za policiju budućnosti. Ona takođe nisu sposobna da sa naučnog i stručnog aspekta priđu planiranju i pripremi kadrova za policijski sastav, niti imaju potrebu shvatiti da je taj pristup velika prilika u cilju poboljšanja rada svih segmenata organizacione strukture, niti mogu kao isluženi neobrazovni policijski “praktičari” pratiti nove imperativne zahtjeve i puteve demokratskog razvoja i kontrole rada policijskih snaga.

Pošto se svaki čovjek rađa sa velikim brojem dispozicija, koje može razvijati u zavisnosti od društvene sredine i njegove sposobnosti, tako se i policajcima koji su se opredjelili za taj posao, trebaju osigurati jednake šanse za razvoj svojih dispozicija značajnih za uspješno obavljanje policijskih zadataka. Svaki je policajac ostva-renje nekih mogućnosti u okviru organizacione strukture. Prema tome, unutar policijskog sistema imamo mnoštvo različitih pojedinaca, što predstavlja bogatu potencijalnu bazu za regrutiranje kadrova za napredovanje u svom pozivu ali ne da se obrazovanjem dužnost pretvara u poslušnost. U tom smislu, policajci koji smatraju da su im uskraćene osnovne pretpostavke za razvijanje i napredovanje kao ličnosti u radu bit će zatečeni kadrovskom pro-jekcijom, nezadovoljni pokušavajući da dovedu u pitanje sve potrebne osobine postojećih rukovodilaca ( moralne i etičke vrijednosti, tim kadrovima se pripisuje poltronski odnos, dodvoravanje višim hijerarhijskim nivoima na šte-tu policije, karerijarizam). Samo ih autoritet službe i disciplinska pravila zaštićuju od otvorenijeg bojkotiranja nje-govog rada. Međutim, u tim prilikama pomenuti kadrovi forsiraju jedno vješto dodvoravanje kako policiji, tako i prema široj javnosti. Naime, da bi se skrenula pažnja sa fundamentalnih suštinskih problema insistira se za ja-vnost na prividnoj aktivnosti čiji je krajnji rezultat “policijska statistika”. Naznačene aktivnosti maskiraju svu slože-nost “patoloških” tendencija. Tako da se organiziraju prividne aktivnosti povremeni sastanci, diskusije, aktivnosti prema društvu sa veoma naglašenom povezanošću sa medijskim kućama(štampa, radio, televizija).

Ovdje se radi o realizaciji ciljeva suprotnih osnovnim ciljevima policijske ustanove. Radi se između osta-log o situaciji u kojoj dekorativna prezentacija nastoji prema javnosti odvući pažnju sa suštinskih organizacionih i operativnih problema unutar policijske strukture. Dakle, tu se može zapaziti i sve veća kumulacija prividne akti-vnosti iz raznih segmenata rada policije, koje sve više kamufliraju disfunkcionalnost i postaju zaštitna ograda pro-doru stvarnih potreba za sasvim drugačijim postavljanjem službi prema izraženim problemima u toj oblasti. Nema sumnje da to predstavlja izvor ozbiljnih antagonističkih odnosa posebno u onim situacijama kada rukovodioci za sve slabosti i propuste nastoje okriviti policijski sastav. U tom cilju im služe ponekad i izvještaji kojima učvršćuju i opravdavaju svoju formalno-pravnu statusnu poziciju, ali koji su više stvar ceremonijalnog karaktera. Ti retuširani statistički izvještaji pretvaraju se na papiru u “rezultate” sa diskutabilnim zaključcima i prognozama, što dovodi u toku rada do veoma naglašenih institucionalnih i sigurnosnih zapreka u održavanju povoljnog stanja sigurnosti. Kao što vidimo pogrešno planiranje i kreiranje kadrovske politike, a naročito kadrova za rukovođenje u policiji mo-že izazvati dugoročne posljedice. Policijski sistem mora iskazati sposobnost da se služi školovanim ljudima pod uslovima koji garantiraju prvenstvno njihovu autoritativnost i samopoštovanje, te napuštanjem koncepcije o kru-tom podvrgavanju nadređenosti i podređenosti, preferirat uvođenje savremenih vještina u rukovođenju policijom. Planiranje podrazumijeva utvrđivanje potreba za određenim vrstama i profilom, kadrova koje se mora temeljiti na

115

predhodnoj analizi potreba, kojom prilikom se određuju ciljevi i analize. Osnovni preduslov jedne poželjne politike planiranja, pripreme i obrazovanja kadrova, jeste da ona bude kontinuirana, sistemski organizovana na naučnim i stručnim postulatima službe, pošto je rukovodni kadar u policiji prije svega jedan od najvažnijih izvora snage i uspjeha policije u budućnosti i stoga traži, posebnu pažnju od strane najodgovornijih ljudi u toj strukturi.

POLITIKA OBRAZOVANJA U POLICIJI

a) Značaj obrazovne funkcije

Istraživanje funkcionalnosti i efikasnosti policijskog sistema, te proučavajući njegove obrazovne progra-me, općenito se može naznačiti da oblikovanje, razvoj, posebno odvijanje operativno - strategijskih i rukovodnih procesa uveliko zavise od obrazovne funkcije. Obrazovanje i odgoj predstavljaju socijalno-duhovnu paradigmu ra-zvoja, ukoliko u svom sadržaju i realizaciji omogućuju kulturno-naučno-tehnološki transfer znanje. Prema tome, obrazovanje je veoma važan društveni proces u kome mlađi članovi društvene zajednice stiču znanja za buduće djelatnosti, da bi kasnije u toku radnog procesa kroz različite vidove obrazovanja nastavili sa stjecanjem znanja, sakupljanju iskustva u cilju vlastitog stručnog uzdizanja, kako bi bili osposobljeni za bolje izvršavanje radnih zada-taka. Svaki čovjek je društvena i ljudska ličnost, pa je zato i prirodna tendencija za ličnim razvojem, usavršava-njem koje postoji u svakom čovjeku. To je osnovna i jedino sigurna podloga stručnog uzdizanja i usavršavanja. Dakle, obrazovni sistem u cjelini ima zadatak da njihovi sadržaji trebaju postati fundamentom osnovnih kreativnih i reformskih promišljanja koje je potrebno stalno dopunjavati i aktuelizirati, obzirom na sve veću dinamiku društve-nih, privrednih, tehnoloških i naučnih procesa. Tu je i poseban zahtjev da obrazovanje predstavlja adekvatan tra-nsfer znanja, što je posebno značajno za čitavu policijsku organizaciju, koja mora prilagođavati svoju strukturu i stalno je propitivati kroz konkretne aktivnosti, te sposobnost svoje organizacione forme u skladu sa zahtjevima novih društvenih odnosa. U ostvarivanju ovih konkretnih obrazovnih funkcija posebnu ulogu i odgovornost imaju rukovodni radnici.

Na njima je odgovornost da moraju razvijati sposobnost transfera potrebnog znanja za osposobljavanje policijskog sastava, pripremanje za obavljanjem složenijih i odgovornih zadataka, razvijanje kreativnih svojstva kod policije kao i rukovodilačkih sposobnosti na osnovu ranijeg donešenog plana za usavršavanjem za rukovođe-nje na potrebnim nivoima u policiji. Na taj način se usvajanjem novih saznanja i sposobnosti pruža mogućnost da pojedinci aktivnije participiraju u oblikovanju konkretnih ciljeva organizacije. Međutim, da bi taj proces bio uspje-šan on se prevashodno mora temeljiti na kadrovskim potencijalima, odnosno znanju i stručnosti. Znači takav si-stem vrijednosti koji omogućava visok stepen transfera i iskorištavanje znanja neophodno za ostvarenje planira-nih zadataka. Iz ovoga proizilazi da svaka organizacija postavlja zahtjeve obrazovanju. Posmatrajući policijske strukture nikada kao u tranzicijskim vremenima a time i reformskim kretanjima unutar policije potreba za obrazo-vanjem policije i kadrova za rukovođenje nije bilo imperativnije. Na to upućuje sveukupnost dinamičkih i međuso-bnih korelativnih normativno-političkih, ekonomskih i kulturnih faktora, u društvu kao i obilježje njegovog socio-ku-

116

lturnog konteksta, te njegov uticaj na ponašanje ljudi. To implicira i policijsku djelatnost utemeljenu na posve no-vim inovativnim postulatima koje se u savremenom društvu smatra jedan od važnijih profesija. Danas se moderni pristup obrazovanja u policiji izvodi iz postulata savremenih društvenih zahtjeva, naročito u funkcionalnom povezi-vanju obrazovnih sadržaja u misaono-vrijednosne dimenzije konkretnih ljudskih aktivnosti.

Obrazovanje u policiji na svim nivoima mora imati takvu matricu svestrane upotrebe u konkretnoj djela-tnosti policijskih snaga, tako da se znanje i sposobnosti pokazuje kao njihov instrument u različitim segmentima obavljanja sigurnosnih zadataka. Ono zbog toga treba imati sistemski i kontinuirani karakter uz stalno učenje i obrazovanje članova a posebno rukovodnih radnika pošto su oni odgovorni za efikasno funkcionisanje policijske strukture. Zato postoje opravdani zahtjevi da se u izobrazbi policije mora polaziti od inovacijskih obrazovnih stra-tegija a posebno od njihove društvene uloge, a ne samo kao represivnog aparata. Analize ovih programa ukazuju na divergentne poglede i praksu u mnogim državama, naročito kada je u pitanju srednje obrazovanje, te funkci-onalno koje je u funkciji pripreme kadrova za obavljanjem složenijih poslova odnosno za rukovođenje policijom na srednjim ili višim nivoima.

b) Kritički osvrt i potreba novog pristupa u obrazovnoj politici

Pošto, ništa nije strašnije od aktivnog neznanja (Gete) mora se promjeniti shvaćanje i praksa kada se ra-di o obrazovanju, tj. planiranju napredovanja u policiji. Hijerarhijski vrhovi sa ranije navedenim karakteristikama trebaju obezbjediti uspješno kreiranje doktrine i strategije policijskog djelovanja, što bez odgovarajućih kadrova apsulutno nije moguće.Za policijsku strukturu vrijedi isto kao i za društvo u cjelini da je sposobna i u uslovima slo-ženih sigurnosnih problema oblikovati svoju filozofiju budućnosti, saglasno preobražajima u društvu. Ako to nije u stanju obezbjediti, policijska organizacija će veoma brzo poprimiti tradicionalnu zatvorenu konzervatinu hijerarhi-jsku formu. Ključni faktor takvog ponašanja je nedostatak kadrova obrazovnih i pripremljenih za inovativno ruko-vođenje. Radi toga je potrebno da se u kontinuitetu funkcionisanja policijske organizacije obezbjeđuje takva klima koja će pripadnicima policije omogućiti da iskazuju svoju inovacijsku snagu mladosti i stručnosti i tako ih učiniti kreativnim ličnostima, spremnih i sposobnih da se suoče sa svim sigurnosnim izazovima koji sa sobom donosi savremeni naučni i tehnološki razvoj. Pored redovnog obrazovanja stečenog školskim sistemom zavisno od ra-dnog mjesta, mora se ubuduće više računati na napredovanje tj. kroz obrazovni funkcionalni proces postepeno prelaziti na sve odgovornije zadatke u hijerarhijskoj strukturi (za kretanje i napredovanje službenika u službi obi-čno se upotrebljava termin “karijera”). Obrazovanje u toku samog životnog poziva ima za cilj da potakne policiju na kreativno i stručno - profesionalno mišljenje, a ne da bude samo “potrošač suhoparnih informacija” bez mogu-ćnosti da u kreativnoj atmosferi bude sudionik poboljšanja unutar organizacionih i strategijsko-operativnih sadrža-ja. U tom smislu policijska organizacija ne smije biti ograničavajući faktor u razvijanju mogućnosti svojih članova, niti se može samo ograničavati na jednostran i imperativan način u pogledu razvijanja njenih sposobnosti za pra-gmatičko djelovanje. Policajcu treba dati šansu u napredovanju, ukoliko dotadašnji rad upućuje na njegove sklo-nosti i mogućnosti daljnjeg obrazovanja. Obrazovni koncept koji je okrenut budućnosti ne predstavlja samo va-žnost u pogledu motivacijskih faktora kod članova kolektiva, nego je i veoma snažan instrument za osiguranje vi-talnosti organizacije. Osim toga, stvara se i ambijent privlačnosti, tako da planiranje napredovanje i funkcionalno

117

obrazovanje omogućuje i drugim pripadnicima da se kvalitetno usavršavaju na raznim poslovima, odnosno ruko-vodnim nivoima.

Ukoliko bi se u manje ili više u obrazovnu funkciju inflitrirao čisti tehnicizam i zapostavile inovativno-eti-čke i humanističke dimenzije i vrijednosti u svom razvojnom procesu, preovladavat će tendencija koja će voditi te-hnističkom pragmatizmu. Sa novim oblikovanjem organizacionih i stručno-obrazovnih sadržaja savremene polici-jske organizacije se u kontinuitetu nalazi pred samoispitivanjem i samokritičkim odnosom u iznalaženju onih po-trebnih promjena koje će obezbjeđivati jedan optimalan koncept funkcionisanja policije.

Na taj način dolazi do napuštanja tradicionalnog i statističkog znanja i obrazovanja u novo kreativno po-lje koje će se zasnivati na stvaralačkim idejama koje će svoj puni smisao i sadržaj naći u participativnim odnosi-ma. Novi obrazovni pristup mora se oslobađati onih kadrova koji nemaju performanse za rukovođenje u novim prilikama, jer samim tim koče proces ozbiljnih neophodnih reformi u policiji. Samo na temelju naučne i stručne ocjene stanja i shvatanje uloge policije u društvu, može se jedino definirati politika obrazovanja. Ona svojim uku-pnim sadržajima, mehanizmima, sredstvima i subjektima treba da reproducira kreativnu, a za složenije vrste po-slova naučno-istraživačku poziciju i utirati put naučnoj verifikaciji prilikom oblikovanja globalnih strategijskih ciljeva policije.

c) Obrazovanje kadrova za rukovođenje

Za razliku od dosadašnjih programa obrazovanja koji su karakteristični po klasičnim prevaziđenim sa-držajima, sve više dobijaju na značaju savremeni oblici obrazovanja policije, a naročito osposobljavanje za ruko-vođenje. Naime, napuštanjem klasičnog načina rukovođenja u mnogim državama se obrazuju kadrovi u skladu sa savremenim zahtjevima. Osnovni preduslov savremenog obrazovanja, jeste njihova orjentacija prema budućno-sti, kako bi policijski sastav na čelu sa rukovodiocem mogao biti pripremljen i sposoban za djelovanje u raznim si-gurnosnim situacijama. Budućnost policijske organizacije u društvu ovisno je prije svega o sveukupnoj izgrađeno-sti njenih članova, njihovoj zrelosti, stručnosti, profesionalnosti, moralnosti hrabrosti i dr. Posebnu odgovornost imaju rukovodni kadrovi koji transfer znanja iz nastavne situacije na primjeran didaktički i metodički način trebaju da prenesu u funkcionalno područje djelatnosti policije. Iz dosadašnjeg izlaganja proizilazi da se policijske stru-kture u svom djelovanju permanentno moraju nalaziti u procesu stručne edukacije pošto je “učenje kao veslanje protiv struje” i čim čovjek “prestane vraća se unatrag”. Prema tome, ako se želi ići u afirmaciju policijskog djelova-nja, pitanje savremenog obrazovanja za rukovođenje treba da predstavlja najdragocjeniju investiciju za policiju budućnosti. Naročito pojava informacionih i komunikacijskih dostignuća u sve većem obimu, bilo je sasvim jasno da postojeće obrazovanje nije odgovaralo ni zahtjevima same policijske službe. U tom kontekstu, da bi se mogla adekvatno pratiti sigurnosna problematika, organizacijski i operativni problem ustrojstva policije i njen razvoj sa-glasno potrebama društva, materijalno tehnička problematika i dr, u većini zemalja se davno otpočelo sa siste-mskim i intenzivnijim obrazovanjem kadrova sa potpuno inoviranim potrebama i planovima obrazovanja. Među-tim, organizacija obrazovanja za napredovanje podrazumijeva i predhodnu selekciju na svim nivoima prema spo-sobnostima i sklonostima, čime će se zaustaviti produkcija poluobrazovnih kadrova.Posebno ako znamo da u

118

promjenjenim društvenim prilikama, policijska organizacija mora biti sposobna da brzo i inteligentno reagira na sve društvene promjene. Dobro planiranje kadrova za rukovođenje i njihovo obrazovanje kroz školovanje, te kroz razne oblike osposobljavanja unutar same organizacije, determiniraju kasnije i obrazovnu funkcionalnu ulogu ru-kovodilaca prema podređenima. Oni moraju da prihvate osjećaj odgovornosti za permanentnim usavršavanjem i na osnovu utvrđenih obrazovnih potreba i oblikovane politike u toj oblasti sa konkretnim planom transfera nasta-vnih sadržaja, sa posjedovanjem psihološko-pedagoških i andragoških potrebnih znanja, potvrđuju se kao autori-teti i uspostavlja poželjni princip međusobnih odnosa. Osim toga, obezbjeđuje se transparentni demokratski stil unoseći u odnos s policijom mnogo više razumijevanja i brige za razvoj pojedinaca kao ličnosti, naročito u odnosu prema mladim policijskim kadrovima. Pomenutim pristupom se otklanjaju gledišta pojedinih rukovodnih radnika o policiji kao zbiru izolovanih i od društva otuđenih pojedinaca, kao zatvorenom konceptu utemljenom na strogoj nadređenosti i podređenosti. Pored obezbjeđenja mogućnosti napredovanja, te stručnog i profesionalnog sazrije-vanja, snaga i značaj obrazovanja se pokazuje u dalekosežnom razvoju policijskih organizacija bitno mjenjajući unutar strukturalne odnose. Policija postaje aktivni sudionik pozitivnih promjena. U takvoj atmosferi policijske ide-je dobijaju sasvim novi smisao i značaj prventstveno upravljene na bržem i sigurnijem uvođenju policije za rad u savremenim uslovima. Samo se na taj način stvara transparentna,demokratska, komunikativna policijska organi-zacija. Postavljanjem ciljeva i definisanjem strategijskih zadataka otvara se i poželjan proces modernizacije. Taj proces se treba temeljiti na teorijskim i naučnim zasnovanim projektima, čija konkretna, praktična operacionaliza-cija treba da obezbjedi za društvo prihvatljivu i demokratsku ulogu policije sa potrebom uzajamnosti i zajedničkih interesa u rješavanju sigurnosnih problema,pošto sigurnost nije samo briga policije nego i čitavog građanstva. U takvim interakcijskim odnosima policija može obezbjediti sebi respektivno mjesto u društvu ispoljavajući u svom djelovanju naučna, stručna i profesionalna dostignuća. Na taj način se postupno eliminiše kruti policijski tehnicisti-čki pragmatizam i preferiranjem novih kreativnih ideja i njihovim ostvarenjem potvrđuje sposobnost policijske organizacije i njhovih rukovodnih kadrova za naučnim preobražajem organizacije i samog funkcionisanja policije. Kada je u pitanju metodološki pristup u obrazovanju rukovodnih radnika u toku radnog procesa, posebno treba insistirati na aktivnim stvaralačkim oblicima nastave, umjesto pasivnih, koji su orjentisani isključivo na prihvaćanje znanja bez izbora životnih primjera koji odražavaju određene situacije. Obrazovanjem se moraju dati potrebna znanja o postupanju policijskog sastava, te strategiju, metodu, taktiku i tehniku rukovođenja, pomoću kojih će se uspješno prenositi stečena znanja na praktične situacije u rukovođenju. Ovaj vid obrazovanja omogućuje da ruko-vodilac na didaktički pogodan način djeluje i u samom procesu konkretnih izvršavanja zadataka policije, čime do-prinosi da ona stiče takve potrebne organizacione stručne i ostale premise za ostvarenje svoje funkcije u budu-ćnosti. Tako da će se i kod građanstva napuštati dugogodišnje uvjerenje po kojem je policija sa monopolom fizi-čke prinude organizacija zatvorenog tipa, koja odbije svaku kritiku na njen rad i sl. Policija sa savremenim rukovo-đenjem se pretvara u fleksibilnu i kreativnu instituciju za koju će i javno mnjenje prestati biti od nje otuđeno javna pozornica. U tom smislu će se odnositi između policije i društva razvijati u izvanredni sociopolitički odnos koji instrumentalizira i uvjetuje moderna i sposobna policijska organizacija. Uvođenjem nove koncepcije obrazovanja stvara se jedna od bitnih pretpostavki da policija u svom obrazovanju neće zaostajati za preobražajima u društvu. Ona mora biti aktivni pratilac svih društvenih promjena. Međutim, treba računati da će uvijek jedan broj kadrova u

119

procesu utvrđivanja savremenih planova obrazovanja, nastojati da zadrže status quo držeći se poznate sintagme francuskog političkog mislioca Monteskjea da”vlast zadržava vlast.”

120

ODNOS POLICIJE I JAVNOSTI

ULOGA JAVNOSTI U DEMOKRATSKOM DRU[TVU

Pojam “javnost", “javni" je kroz razvoj društva dobijao različita tumačenja. Osim toga, taj termin se po-smatrao sa politološkog, sociološkog i pravnog stajališta. Tako da i danas nailazimo na brojne definicije, kojima su se nastojale dati odgovarajuće značanje u društvu. Njegov sadržaj i smisao se izvlačio iz rasčlanjenja tog te-rmina javno mnjenje. Međutim, javnost predstavlja visoko funkcionalan pojam sa veoma izraženim misaonim bo-gatstvom. Poštujući demokratski princip njime se obezbjeđuje dinamičnost i aktivitet zajednice u kojoj se izvrša-vaju određena društvena stanja, gledišta sa subjektom koji je izvor određenih informacija. Time se ostvaruje i na-čelo javnosti u društvu. Radi se o jednom pluralističkom demokratskom principu koji implicira veoma dinamičan i kontinuiran stav građana u ukupnoj sferi jedne države. Stoga, ne možemo govoriti o javnosti u svom punom smi-slu ukoliko građani nemaju osnovno pravo na svoje mišljenje u odnosu na neka pitanja u društvu. Ponekad na-značena mišljenja su u suprotnosti sa zvaničnim stavovima, čime se potvrđuje da neslaganje u pojedinim pitanji-ma, otvaraju i perspektive adekvatnijim izborom. Na taj način se potvrđuje Monteskijevo gledište da “bez slobode za građane nema ni javnosti". Bitno je istaći da javnost nikada ne može imati identična stajališta sa zvaničnim državnim vrhovima. U tom smislu se može govoriti da je javnost izraz i garancija demokratskih procesa i ponaša-nja u društvu, način uspostavljanja i rješavanja problema sa kritičkim osvrtom na pojedine aspekte društvene stvarnosti. Prema tome, osnovna snaga javnosti se ogleda u demokratskom principu za bolji, humaniji i civilizova-niji život u razvoju društva, te prevazilaženje svih oblika zatvorenosti pri čemu načelo javnosti dobija poseban značaj u svom funkcionalnom smislu (javnost policije, javnost Suda, javnost krivičnog postupka). Na osnovu toga, možemo apostrofirati da je ključna funkcija u razvoju civilnog društva prva građanina na javnost, odnosno da uče-stvuje u njenom demokratskom ostvarenju. Također, to podrazumjeva i obavezu organa i organizacija da obavje-štavaju javnost o svom radu. Uostalom, to je i ustavom utvrđeno načelo. Građaninu se mora obezbjediti mogu-ćnost da u okviru osnovnih političkih prava i sloboda, iznosi svoje znanje, mišljenje, daje kritičku osvrt na neka re-levantna pitanja društva, ali bez bojazni da će pojedinac ili grupa za svoja gledišta snositi i odgovornost. Naime radi se o pluralizmu mišljenja u jednom društvu, odnosno nema uopšte javnosti bez ljudskih kontakata, te info-rmacije i komunikacije. To se odnosi i na policijski sistem.

NEKA OTVORENA PITANJA ODNOSA POLICIJE I JAVNOSTI

Od početka organiziranja modernih policijskih snaga, te imajući u vidu njihovu ulogu u razvoju društva, posebno kao izvršnog organa države sa legitimnom fizičkom silom, stvarao se vremenom tihi pa čak i otvoreni a-ntagonizam između policije i javnosti (građana). Taj odnos “ povjerenja” i saradnje u čitavom historijskom razvoju je najvećim djelom bio određen karakterom društveno-političkog sistema, a naročito razvijenosti demokratskih pri-ncipa sa posebnim akcentom na slobodu i pravo građana. Imajući u vidu da se policija kao specijalizovani organ još uvijek posmatra kao produžena ruka državne moći, kao “alat vlasti”, otvorilo je niz pitanja među kojima je i pi-

121

tanje odnosa sa javnošću koje je u zadnjih nekoliko decenija u kontinuietu potencirano. Tako da se i danas bez obzira na društveno-politički sistem, pitanje odnosa javnosti i policije smatra jednim od centralnih pitanja u radu policijskih snaga. U tom kontekstu se provode zanimljiva istraživanja sa mnoštvom pitanja koja se postavljaju gra-đanima i pripadnicima policije, kako bi se dobila pouzdanija predođžba o odnosu policije i javnosti. Brojne ankete, ispitavanja javnog mišljenja, danas je postalo opšteprihvaćena praksa i u radu savremeno organiziranih policijskih snaga u svijetu. Navedene metode su poslužile, kao stav javnosti prema policiji, odnosno da bi imale pouzdanije indikatore u kojoj mjeri je policija svojom metodologijom rada prihvaćena od strane društva. Dakako, moramo imati u vidu da velika raznolikost, složenost, osjetljivost i odgovornost u izvršavanju policijskih zadataka u društvu, te političke dimenzije policijskog djelovanja unutar državnog aparata i te kako utiču na stvaranje imidža policije u javnosti, odnosno decidnije kakvu građani u svojoj sredini imaju predodžbu o sveukupnom policijskom radu. U sve složenijim društvenim odnosima koji su danas opterećeni, pored ostalog i sigurnosnim problemima, pomenu-ta gledišta javnosti kao legitimnog sredstva dobijaju sve veći značaj, naročito u primjeni savremenih rukovodnih policijskih metoda u cilju pridobijanja potpore javnosti. Jer, širenjem legitimnih interesa u svakom društvu u kojem nedvojbeno sve više dolazi do kooperacije, konsenzusa, ali i konflikata sa bezbjednosnim implikacijama, upućuje na sve veću važnost participativnog pluralističkog konzensusa, kada se radi o definiranju sigurnosnih ciljeva i strategije, naročito na nivou lokalnih zajednica, sa sve većim učešćem javnosti. Posmatrano u cjelini, ispreplete-nost, dinamičnost i suprostavljenost pojedinih aspekta života u društvu, međusobna ovisnost u ostvarenju osno-vnih vlastitih interesa, koji proizilaze iz same organizacije društva kao pluraliteta pojedinaca, pred policiju se po-stavaljaju urgentna pitanja institucionalnog održavanja kontakta sa javnošću. Samo će na taj način moći građa-nstvo realističnije pažljivo pratiti razvoj, rad, postupanje u složenijim prilikama i dobiti realniju sliku funkcionisanja policijskih institucija u svim relevantnim potrebnim detaljima. Na drugoj strani, na bazi stečenih iskustava policiji se pruža mogućnost za dogradnjom svojih strategijsko-operativnih planova. Otuda javnost ima važnu ulogu u po-licijskoj filozofiji. U svakom pa tako i policijskom poslu, povjerenje i mišljenje javnosti predstavlja centralnu vrije-dnost u njenom djelovanju.

Međutim, dosadašnja istraživanja naročito ona izvršena 60-tih godina eksplicitno su ukazala da se pre-dodžba o policiji temeljila na tradicionalnim prošlim iskustvima i socijalnom statusu u društvu. Ona su upućivala na antagonističke tendencije između policije i javnosti, što je sasvim normalno, kasnije stvaralo poteškoće u re-grutovanju mladog policijskog kadra i dovodilo do smanjenja izdvajanja sredstava, a ono što je najbitnije prisutna je nedovoljna spremnost jednog dijela javnosti da surađuje i pomaže u značajnim strategijskim pitanjima i konkre-tnoj djelatnosti. Naime, još uvijek su prisutna stajališta od strane javnosti da policija nedovoljno služi javnosti, odnosno da nije u funkciji građana, da se ponaša kao zatvoreni sistem sa ekskluzivnim pravom samo na primjenu represivnih mjera, da ispoljava netolerantnost i nekorektno ponašanje, da je u njihovoj nadležnosti samo kruto provođenje Zakona, nestručnost, korumptivna ponašanja, da je za građanstvo nepristupačna, da je samo instru-ment države i služi kao oficijelna instanca isključivo u cilju zaštite i kažnjavanja, da samo djelomično ispunjava svoju funkciju i sl. Na drugoj strani od policije možemo čuti da građani nisu u dovoljnoj mjeri raspoloženi da po-mažu u policijskoj svakodnevnici smatrajući da održavanje povoljnog stanja sigurnosti nije samo obaveza policije,

122

da kontakti nisu na odgovarajućem nivou, da javnost nedovoljno cijeni njihovu svakodnevnu aktivnost, koju riziku-jući svoje živote štite ličnu i imovinsku sigurnost građana i sl. Iz ovog jasno proizilazi da negativne koncepcije po-stoje kako kod javnosti tako i kod policijskog sastava. Tako da je vrlo teško stvoriti klimu po kojem bi saglasno Pelovim principima “buduća policija trebala biti ljudi, a ljudi policija”. Prema tome, odnos policije i javnosti je više-dimenzionalan i da je odnos uvijek s obzirom na značaj i ulogu nedovoljno obrađen i proučavan, odnosno da pro-ces otvaranja policije prema javnosti još uvijek ne teče željenim tokom. Ovim ne želimo marginalizirati nastojanja brojnih zemalja, koja su išla u pravcu aktivnijeg uključivanja javnosti. Stoga možemo naznačiti da policija Engle-ske preko 150 godina svoju operativnu aktivnost vezuje za podršku i pomoć javnosti kako bi zadobila povjerenje građana. I u ostalim zemljama se ulažu veliki napori za uspostavljanjem korektnih odnosa između policije i javno-sti, čime se između ostalog nastoji demistificirati dugo održavana teza o “tajnosti”, “tajnovitosti” bojazni od odava-nja relevantnih podataka i sl. Pomenuta gledišta su u dobroj mjeri dovodila u pitanje i reprezentativnost polici-jskog rada u javnosti, što je imalo za posljedicu da se policija posmatrala isključivo kao negativni represivni aparat države, bez dovoljno iskazanog interesa za uspostavu čvršćih veza sa građanstvom. Povjerenje javnosti i dobra predodžba o policiji se mora uzimati kao ključna vrijednost u policijskoj filozofiji i konkretnoj policijskoj aktivnosti. Bez odgovarajuće podrške javnosti u jednoj demokratskoj pravno uređenoj državi se ne može govoriti o uspje-šnosti izvršavanja policijskih zadataka. Međutim, trebamo istaći da je i pored saznanja za potrebom veće podrške javnosti, tekao sporo proces oblikovanja programa policijskih organizacija u kojima bi odgovarajuće mjesto imali odnosi sa javnošću. Naime, dugo je vladalo tradicionalno napušteno uvjerenje da je svaki policajac samom priro-dom svojih ovlaštenja i zadataka u svakodnevnom preduzimanju mjera “ udžbenik” za odnose sa javnošću.

NAPUSTANJE TRADICIONALNIH I POTREBA USPOSTAVLJANJA NOVIH ME\USOBNIH ODNOSA

Malo ćemo naći profesija u svakom društvu kao što je policija čija je raznovrsna aktivnost pod lupom ja-vnosti i njen predmet interesovanja, na temelju čega se stvaraju prve, impresije i mišljenje u ostvarenim kontakti-ma sa građanima. Policijsko djelovanje može poulčiti pozitivne rezultate samo ukoliko uspješno ostvaruje sara-dnju kako s lokalnom zajednicom tako i sa javnošću u cjelini. Ali kao što smo već istakli, taj proces je tekao ve-oma sporo. Kao jedan od razloga možemo navesti i uvrježena stajališta po kojima se policija kao izvršni aparat države ne treba oslanjati niti tražiti potporu i razumijevanje građana nego će ona kroz samu realizaciju svojih za-dataka obezbjediti povoljno mišljenje kod javnosti. Međutim, policijska praksa je pokazala neodrživost pomenutih gledišta. Tako da se u oblikovanju nove policijske strategije značajan naglasak stavlja na odnose sa javnošću, uprkos nastojanjima koja su pokušavala da u tom nezadrživom procesu razvodnjavaju progresivne programe. Taj napredak daje novu vitalnost u oblikovanju organizacione strategije i mogućnosti planiranja za optimalno polici-jsko djelovanje u lokalnim zajednicama. Prema tome, odnosi policija - javnost danas predstavljaju prvorazredni značaj koji vodi uspostavi povjerenja i razumijevanja između policije i društvene zajednice. U tom procesu se tre-baju napuštati tradicionalni formalni kontakti, i proferirati takvi odnosi koji će voditi ka koncipiranju novih programa budućnosti, koji će se zasnivati na relevantnim sigurnosnim prognozama.

123

Historijsko iskustvo jasno ukazuje da se u svim periodima razvoja savremenog društva i oblikovanju poli-tičkih sistema, svaki od njih se sebi pridavao demokratsko obilježje. Stoga je razvoj civilizacije i savremenog mo-dernog društva u značajnoj mjeri opterećen “ olupinama” ranijih sistema kojeg su njeni građani smatrali jedino mogućim i u čije je ime njima odricano osnovno pravo na slobodu. U današnjim modernim demokratskim društvi-ma najbolji indikator kvaliteta jedne države jeste stepen u kome ona može da dozvoli da bude slobodno kritikova-na pošto ljudi uživaju u vršenju vlasti “tako da nijedna strast ne zalazi dublje u ljudske impulse” (Laski,str 121 - 303).

Prema tome, slobodno možemo reći da je ostvarenje fundamentalnih ljudskih prava i sloboda zavisno od toga u kojoj mjeri i do kog nivoa se od strane odgovarajućih institucija štite naznačena osnovna prava. Nema ni-šta opasnije niti perfidnije kako smo već rekli ukoliko čovjek ima osjećaj ili bespomoćnost u jednom društvu ili što bi Gete rekao da “ništa nije strašnije od aktivnog neznanja". Ukolko javnost hoće da dobije jasno saznanje sliku policijskog djelovanja, onda se može postaviti centralno pitanje da li se javnost nastojala upoznati s osnovnim za-dacima policije, odnosno kakva treba da bude funkcija policijskih snaga u modernim demokratskim društvima.

Prema Weberu ljudi teže legitimnom društvenom, ponašanju, tj. ponašanju koje se smatra društveno pri-hvatljivim (Carwin,1981) i koje im omogućava da sačuvaju svoj legitimitet. Policijski sistem kao sastavni dio dru-štva treba da funkcioniše u skladu s tempom promjena koje se odvijaju u organizaciji državne vlasti prilagođava-jući svoje ponašanje opštepriznatim normama. Saglasno tome, legitimno ponašanje policije nužno zahtijeva oču-vanje potrebne autonomnosti policijske organizacije obzirom da u tom procesu dolazi do suočenja sa različitim društvenim i političkim utjecajima.

DOKTRINA I STRATEGIJA POLICIJSKOG DJELOVANJA U FUNKCIJI JAVNOSTI

U demokratskom društvu u kreiranju novog modela policijskog sistema, koji podrazumjeva napuštanje organizacionih formi sa eksplicitnim najneophodnijim naredbodavnim suhoparnim uputstvima, naročita pažnja se treba pokloniti veoma odgovornom i senzibilnom izvršavanju službenih zadataka. Dakle, policija u svom radu tre-ba biti takva institucija koja će održavati ravnotežu između oficijelnih državnih i privatnih interesa. Kako bi to posti-gla ona u svojoj budućoj aktivnosti treba sadržajno objektivno i realno pratiti sve aspekte svog razvojnog organi-zaciono-operativnog procesa. Osim toga, u kontinuitetu treba uočiti iz iskustva i ta iskustva na adekvatan način primjenjivati u dograđivanju odnosa policije i javnosti. Kroz vlastiti organizaciono-operativni razvoj sa sistematiza-cijom naučnih, stručnih i iskustvenih saznasnja, obezbjediti ozračje po kojem je policija prevashodno zadužena za očuvanje javnog reda, ali da se i kod javnosti stvori uvjerenje da zadaci policije koji su utvrđeni zakonom ne pre-dstavljaju samo kumulativni zbog krutih naređenja. To će se postići ukoliko se njihovo provođenje izvršava sa osjećajem policijske mjere, senzibilnosti, pristupačnosti i korektonost u cilju sprečavanja zločina, privođenja prav-di onih lica koja krše zakon, održavanje javnog reda i zaštite i pomoći u ostvarenju sigurnosti društva u cjelini. Sa-mo na taj način Zakoni kao regulativna pravila postaju težnja i građanstva radi zadovoljenja njihovih ljudskih sigu-rnosnih potreba. U takvim odnosima je i svaki policajac potencijalni službenik za odnose sa javnošću. Kako se

124

pripadnik policijskih snaga ponaša nije samo ključno za ličnu reputaciju, nego i za cjelokupnu policijsku organiza-ciju, pošto će građanin najčešće svoja mišljenja i predodžbe o policiji graditi po ostvarenim prvim kratkim oficije-lnim kontaktima.

U tom cilju se napušta logika da pravda postaje vladavina jačeg i da je “sloboda zakon koji jači dozvolja-va”. Stoga u prijelazu s militarističkog modela na tolerantniji odnos, značajna uloga upravo pripada detaljnom upoznavanju javnosti - građanstva s policijskom ulogom i njenim mjestom u zajednici unutar koje se oblikuju njeni etičko-profesionalni kodeksi ponašanja. Profesionalizacija naznačenih pitanja će omogućiti da policija bude stva-rno progresivna, poželjna i visoko cjenjena zaštitna snaga unutar zajednice a ne da ostane zatvoreni vrijednosni sistem vođen isključivo upotrebom prejake državne moći. Međutim, ovaj kao i drugi procesi nose u sebi naglaše-nu dozu ambivalentnosti, obzirom na ranije izražene razloge. Unatoč tim zaprekama, demokratski proces je za-hvatio i policiju u njenoj transformaciji kao demokratske institucije i kao ključne karike u preovladanju ovisnosti po-licije od političkih struktura.

Ukoliko kontakti sve više poprimaju institucionalni karakter, onda zasigurno možemo ustvrditi da će cje-lokupna javnost gledati na policiju u veoma pozitivnom smislu kao službu koja štiti demokratski poredak i služi ja-vnosti. Istovremeno, sve će više u javnosti dobijati na značaju i ona gledišta koja na policiju gledaju da se kao dio društva prevashodno nastoji u svom djelovanju prikazati kao sposobna i razumna organizacijska struktura, da je demokratski, legitimni i senzibilni “promotor zakona” sa jasno definisanom ulogom i moralno-etičkim vrijednosnim sudovima. Nema sumnje da će u takvom savremenom civilizacijskom ambijentu i policijski sistem napuštati stro-gu instrumentalizaciju primjene sile i služiti samo kao poslušni ovlašteni izvršni organ države za primjenu prinude. Upravo zato je potreban jedn obostrani poželjni uravnotežen odnos s protežiranjem i preferiranjem svih onih ele-menata koji mogu doprinijeti unapređenju dostignutih odnosa.

Međutim, i policija treba iskazati veliku spremnost i sposobnost na prihvatanju dobronamjernih kritika ko-je će u mnogome pomoći u prevazilaženju animoznih tendencija prema policiji te u prvi plan artikulirati pozitivne promjene modela razvojne forme saradnje uz maksimalnu odgovornost svakog službenika. Na bazi takvih uspo-stavljenih kooperativnih odnosa, od javnosti se stvara čvrsta i pouzdano uvjerenje o svoj složenosti i odgovornosti policijske funkcije i da kao personifikacija države u svakodnevnici na veoma konstruktivan i modificiran način pri-lagođava svoje djelovanje saglasno sveukupnom sigurnosnom stanju na području lokalnih zajednica.

UTICAJ JAVNOSTI NA ZAJEDNIČKO OBLIKOVNJE SOCIJALNO-PREVENTIVNIH PROGRAMA U LOKA-

LNOJ ZAJEDNICI

Shvatanje značaja upoznavanja javnosti sa djelovanjem policijskih snaga, kao izraza i garancije demo-kratskih procesa i ponašanja u međusobnim odnosima, podrazumjeva pored ostalog, da će ubuduće policijske operacije biti otvorene za javnost i medije, osim ukoliko taj proces odvijanja policijskih zadataka ne zahtjeva pisa-na pravila, ili u onim prilikama kada je radi efikasnosti, izvršavanja zadataka tajnost potrebna. Detaljno upoznava-

125

nje o toku preduzetih aktivnosti potaknut će javnost da se još više uključi u policijske probleme, potrebe i interese i da policiju cjelovito izvještava i o drugim relevantnim pitanjima, koja pored čisto sigurnosnog imaju i socijalno - preventivni karakter. Na taj način se praktično provodi i sigurnosno-uslužna djelatnost prema jvnosti čime se čla-novima zajednice obezbjeđuje građansko pravo da svojim prijedlozima mišljenjima, iskustvima daju doprinos u policijskom planiranju. Očito je policija stavljena u poziciju da mora permanentno voditi računa o tome da u sva-kodnevnim susretima sa građanstvom predstavlja policijsku organizaciju, a time i policijsku profesiju u cjelini. Pri tome se zakon i njegovo provođenje treba prvenstveno shvatiti kao zaštita demokratske slobode njenog organizo-vanja. U tom s mislu je veoma relevantno da se na osnovu prvog kontakta gradi predodžba o policji tzv. “imidž” koji treba da zrači međusobnim povjerenjem, pošto nema niti jedne profesije koja je izložena sudu javnosti kao policija. S tim u vezi, ukoliko policija drastično naruši ugled službe, vrlo će teško dobiti priliku da popravi svoj do-tadašnji kredibilitet u očima javnosti građana. Kako bi se izbjegle takve situacije policija kroz svoj rad u kontinuite-tu treba da propituje i osluškuje javnost u cilju svog adekvatnog odnosa, a što će poslužiti kao relevantni faktor u oblikovanju policijske filozofije.

Potreba javnosti na aktivnijem učešću, te kroz organizaciju novog modela u provođenju zakonitosti kao garancije slobode, jasno će održavati funkciju policijskih zadataka koji odgovaraju zahtjevima, volji i potrebi sve-ukupne javnosti u društvu. Time dolazimo do bitnog zaključka da policija ne određuje zakon, nego mu je ona po-dređena. Odnos policije prema javnosti širi i obogaćuje prepoznatljivost policije koja se najbolje manifestuje kroz njenu strategiju.Tako da se osnovne aktivnosti usmjerene na rješavanje osnovnih sigurnosnih problema u cilju poboljšanja kvaliteta života u zajednici.

Insistiranje na razvijanju odnosa, oslobađajući se formalnih rutinskih kontakata javnost će policiju sma-trati krajnje zainteresovanom za oblikovanjem takvih socijalno-preventivnih programa koji će zahtjevati i omogućiti uključivanje i angažiranost javnosti - građanstva, posebno na području određivanja prioriteta i donošenja vitalnih prijedloga za suzbijanje kriminala na području lokalnih zajednica.

Znači za svako oblikovanje policijskih ciljeva i strategija i djelotvorno implementiranje potrebno je osvojiti povjerenje javnosti. Povjerenje se jedino može osvojiti ukoliko policija ličnim angažovanjem i ponašanjem utiče na proširenje i kvalitet saradnje. Ti se odnosi uspostavljaju i dobijaju jedan novi instrumentalni sigurnosni pluralizam (javni red i mir, kriminalitet, saboraćaj i dr) kojima se otklanjaju tendencije fetišizma i sve prisutnosti teze o polici-jskom aparatu kao isključivo represivnom organu. Kooperativni odnos na obezbjeđenju svih sigurnosnih preduslo-va u sprovođenju zakona kroz demonstraciju apsolutne pravednosti u operativnim djelovanjima, od policije se za-htjeva da ona u današnjem savremenom društvu mora biti inteligentna, obrazovna, sa moralnim vrijednostima, sposobna, profesionalna, pristupačna, razumna, mirna u složenim konfliktnim situacijama, samopouzdana, odmjerena, učtiva, otvorena - iskrena, da vodi računa o diskreciji u skladu sa policijskom procedurom, oprezna, da ne primjenjuje fizičku niti psihičku prijetnju građanima, da u svakoj situaciji u toku svojih redovnih aktivnosti, te u rješavanju i otklanjanju negativnih ponašanja ispoljava nepristrasnost i sl.

126

DEMOKRATSKI RAD POLICIJE KAO PREDUSLOV NJENE AFIRMACIJE I UGLEDA U JAVNOSTI

Kao što smo prezentirali, uspješnost i rad policijskih organizacija u velikoj mjeri zavisi od podrške javno-sti, ne samo kada je u pitanju naučno i stručno-operativna komponenta, već i sa stajališta djelovanja policije u de-mokratskom društvu. Stoga ćemo podsjetiti ukratko na još neka bitna gledišta koja moraju prožimati konkretnu policijsku praksu:

- ugled i slika policije u javnosti isključivo zavisi od njenog sveukupnog djelovanja, koje se mora zasnivati na obli-kovanim i opšteprihvaćenim standardima policijskog rada u demokratskoj državi. Stoga navodimo sedam osno-vnih principa koji su donešeni od strane međunarodne policije UN-a o demokratskom radu policije u BiH.

1. Policija mora biti usmjerena ka demokratskim principima i raditi prema njima,

2. Policija koja uživa povjerenje javnosti mora biti profesionalna, čiji se postupci

baziraju na kodeksu profesionalnog ponašanja,

3. Najveći prioritet policije jest zaštita života,

4. Policija mora služiti javnosti i njoj je odgovorna,

5. Zaštita života i imovine je osnovni zadatak policijskih snaga,

6. Policija u obavljanju svoje funkcije uvijek mora voditi računa o poštivanju lju-

dskog dostojanstva i osnovnih ljudskih prava,

7. Policija mora obavljati svoje dužnosti bez diskriminacije.

Među ovih sedam osnovnih principa jeste i odnos policije prema javnosti, koja svoj ugled, podršku i po-moć ne može osigurati nikakvim prevaziđenim službenim dekretom, niti sebe smatrati samo moćnim instrume-ntom za zaštitu države, nekorektnim ponašanjem ili zloupotrebama od strane pojedinaca. Takva ponašanja dovo-de pored ostalog i do veoma naglašenog moralnog opterećenja onih službenika u policiji koji svoje dužnosti oba-vljaju na koristan i primjeren način. Mora se voditi računa da policija svojim neodmjerenim postupcima, a posebno ukoliko u policijskom djelovanju prekorači Zakonom propisana ovlaštenja može daleko više ugroziti ljudske slobo-de nego što ih svojim mjerama može zaštititi. Svako nerazumno ponašanje policije i rukovođeno sintagmom “sa-mozaštitne filozofije” dovodi neizbježno do konfliktnih situacija. Zato uspješna saradnja sa javnošću zavisi od toga koliko policija permanentno u svom radu razvija i unapređenje pozitivne standarde. Pored toga, sposobnost nje-nog komuniciranja, odnosno “politikom otvorenih vrata “ pomaže i obezbjeđuje da policija štiti javnost od samovo-ljnog i nezakonitog zadiranja u osnovna ljudska prava i slobode, dok će na drugoj strani doprinijeti da policijski sa-tav sa punom odgovornošću vodi brigu o svojim službenim i neslužbenim postupcima koji moraju biti u skladu sa utvrđenim pravilima ponašanja.

127

Samo korektan pristup, savjesno i zkonito preduzimanje radnji u skladu sa profesionalnom etikom čini policijske zadatke respektivnom javnom službom, tako da policijske i sigurnosne operacije zahtjevaju potreban ni-vo transparentnosti za javnost. U tom smislu su egzaktni etički standardi u policijskom sistemu zbog same prirode svoje djelatnosti mnogo važniji nego u bilo kojoj organizacijskoj strukturi u jednom društvu.

Policijska organizacija koja uživa povjerenje javnosti mora biti profesionalna pri čemu se postupci njenih službenika moraju bazirati na kodeksu profesionalnog ponašanja. Time želimo reći da policija nije samo zanima-nje. Ona je u demokratskom društvu daleko više. Naime, povjerenje javnosti koje se polaže u policiju zahtijeva od nje da ona u svom konceptu o društvenoj policijskoj politici i konkretnoj praksi, pored konstantne analize uspje-šnosti svog djelovanja, značajnu pažnju pokloni dijagnosticiranju sigurnosnih problema, a posebno da se djela-tnost u perspektivi treba sve više sagledavati u smislu “ pružanja usluga” a ne u “primjeni sile”.

Policija u svakodnevnom kontaktu sa građanima svojim savjetima, postupcima, uputama, upozorenjima prijedlozima na socijalno preventivnom planu, pridonosi afirmaciji i ugledu bez čega se ne može ni zamisliti uspje-šnost planiranja u učešću javnosti naročito u oblikovanju konkretne policijske doktrine i strategije. Samo gradeći dobre relacije policijskoj organizaciji se pruža šansa da će u cjelini zadobiti povjerenje i naklonost javnosti. Dakle, potreba za izgrađivanjem poželjnih odnosa policije i javnosti, proizilazi iz činjenice da policija kao javna služba u funkciji zaštite javne sigurnosti i javnost moraju shvatiti da se samo na bazi uspostavljane klime i međusobnog povjerenja pruža šansa i mogućnost da policija svoje zakonom propisana ovlaštenja može efikasno provoditi uz puno razumjevanje policijskog posla i prihvaćanja od strane društvene zajednice.

Istovremeno će javnost očekivati da će policija poštujući opšte pojmove demokratije, provođenja osno-vnih ljudskih prava i sloboda, u provođenju policijskih operacija prioritet dati preventivnom pristupu, što otvara po-trebne pretpostavke za novim međusobnim incijativama između policije i javnosti. Koristeći se modernim metoda-ma javnog reda, policijsko djelovanje će zadobiti javno povjerenje, što je nedvojbeno ključni faktor u sprečavanju svih negativnih pojava i ponašanja u društvu.

128

POLICIJA I SREDSTVA MASOVNIH KOMUNIKACIJA

Komunikacija (od latinske riječi communicare-dijeliti, opštiti) u opštem smislu označava svaku vezu sa-opštavanja,opštenja i saobraćanja među ljudima, kao i akt komuniciranja,proces komuniciranja, sadržaj ili oblik opštenja i sredstava komunikacije. Pored toga pod komunikacijom se podrazumjevaju njena dva oblika: materija-lni i duhovno-politički. U samom pojmovnom određenju i konceptu masovnih komunikacija i načinu ostvarenja i korištenja nailazimo na dosta različite teorijske pristupe mnogih autora. Naročito sociologija, socijalna psihologija, politologija, kiebernetika i druge nauke nastoje dati zadovoljavajuće objašnjenje te pojave. Kako je naš predmet interesovanja odnos policije i sredstava masovnih komunikacija (medija), samo će mo u kraćim naznakama nave-sti neka osnovna gledišta koja su relevantna za potrebno razumijevanje međusobnih odnosa između policije i me-dija. Komunikacije za društvo u cjelini imaju veliki značaj. Bez komunikacija slobodno možemo reći da se društvo ne bi moglo ni održati, odnosno postojati. U svom funkcionalnom smislu one predstavljaju i javljaju se kao jedan od bitnih činilaca, odnosno formiranja i održavanja zajednice. Kao što je Wiener istakao, obezbjeđujući interakci-jsko djelovanje ljudi “Komunikacije su postale cement u stvaranju organizacije”, ili prema Robertu Northu sve organizacije i društva i same nacionalne države su sazdane na komunikacijama i putem njih se održavaju.”U po-jmovnom određenju komunikacije u značajnoj mjeri dolazi do izražaja bihejvioristički karakter ove škole mišljenja, koje je naročito usmjerena na objedinjavanje više savremenih pristupa u ljudskom ponašanju, odnosno oblikova-nju modela ponašanja u interakcijskim odnosima unutar savremenog društva. Osnovna funkcija sredstava za ma-sovne komunikacije treba da bude istinito, objektivno, pravovremeno, odgovorno i kompetentno informisanje ja-vnosti. Osim toga, ona moraju stvarati sve neophodne pretpostavke za slobodu misli i izražavanja, širenje i podi-zanje kreativnih stavova, sadržaja, kritičku razmjenu mišljenja, iskustava i stavova kako društva tako i njegovih građana, afirmisanje otvorenosti politike prema građanima i građanstva prema politici itd. U svakom demokra-tskom pravno uređenom društvu, poštovanje osnovnih ljudskih prava i autonomnost pojedinaca je neosporna i značajna tekovina savremenih civilizacijskih tekovina. Blagovremeno obavještavanje, razmjena i cirkulacija mi-šljenja, omogućuje građanima da kao slobodna i oslobađajucih struktura u značajnoj mjeri utiče na svestranije promjene u samom društvu. Te promjene pretpostavljaju organizovano i svjesno javno mnjenje, zasnovano na savremenom i usklađenom sistemu informacija. Mediji ( radio,televizija i štampa) se obično smatraju osnovnim prenosnikom najznačajnijih informacija.

Komunikacije u savremnom društvu, odnosno ta mreža ljudskih komunikacija, predstavlja ključnu potre-bu za novim stvaranjem i usavršavanjem zasnovane na svijesti, shvatanjima i potrebama ljudi integrisano u de-mokratski, otvoreni, civilizirani prostor sa naglašenim kooperativnim odgovarajućim prenosnim, objektivnim i ne-zavisnim postulatima, i uz potrebnu javnu kontrolu njihovog djelovanja. Prema tome, sredstva masovnih komuni-kacija imaju zadatak da doprinose stvaranju, izvršavanju i konstituisanju javnog mnjenja s osnovnim ciljem uskla-đenog djelovanja ljudi, jer je ta povezanost u osnovi karakteristika svih društvenih pojava. Kada ne bi bilo te po-trebne interakcije posmatrano u najširem smislu ljudi ne bi mogli da usklađuju svoje djelatnosti. To bi uzrokovalo neefikasno rješavanje savremenih političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih zajedničkih problema savremenog

129

društva. Sve to ukazuje na relevantan značaj i karakter sredstava masovnih komunikacija. Također, ona imaju naglašenu moć i sposobnost aktiviziranja socijalno-psiholoških mehanizama društva, obzirom da mogu na moćan i raznovrstan način uticati na građane, a time i na javnost u cjelini. Upravo iz navedenih razloga ona moraju imati veliku odgovornost pred društvom, što implicira odgovarajuće znanje, profesionalnu i građansku etiku, te potre-ban nivo transparentnosti prema društvenoj sredini, javnosti i građanima. Tako da se u izgradnji savremenog civi-lnog društva moraju obezbjediti demokratske, transparentne pretpostavke da se oblikuju i stvore takvi odnosi u zajednici u kojima slobodno, autonomno i odgovorno javno mnjenje i sredstva komunikacija postaju društveno ne-ophodni, politički racionalna i neotuđiva potreba društva, politike i čovjeka, što ona u svom funkcionalnom pogle-du i jesu. Svako dovođenje čovjeka i šire javnosti u zabludu, ili uz pomoć propagande manipuliacije ljudima, može izazvati čitav niz političkih, socioloških, psiholoških i drugih pojava. Pokušaj ostvarenja monopola nad tim sre-dstvima u cilju vještačkog stvaranja javnog mnenja, te jednostrano i tendenciozno prenošenje i tumačenje pojava i događaja uzrokuje pored navedenog i degradiranje ličnih i kolektivnih vrijednosti javnosti. Otuda i težnja da se uspostave takvi oblici upravljanja tim sredstvima koje podrazumijevaju veoma odgovornu javnu kontrolu i njihovu autonomiju bez povlađivanja izvjesnim državnim interesima, raspoloženjima i shvatanjima, niti pojedinim grupama ili pojedincima koji ih nastoje monopolizirati u cilju ostvarenja svojih ciljeva, jer kako Russo ističe “ništa nije opa-snije od uticaja privatnih interesa na javne poslove, pa čak i zloupotreba zakona u društvu".

ZNAČAJ ODNOSA POLICIJE I MEDIJA

Policija u demokratskom društvu svoju osnovnu funkciju izvršava kroz služenje građanima, odnosno ona je čuvar njihove sigurnosti skoro istu ulogu imaju i mediji, jer su i oni dužni da građanima pružaju tačne, objekti-vne, istinite i pravovremene informacije u obliku i obimu koji su prihvatljivi za javnost, javno mnjenje i građane. Radi se o dvjema moćnim, jakim, profesionalno izgrađenim institucijama čiji su identični ciljevi, jer su u službi ja-vnosti i koje zbog toga utiču jedna na drugu. Radi se u pravilu o simbiotičkoj vezi i svaki antagonizam dovodi do naglašenih konflikata u međusobnim odnosima. Međutim, historijski posmatrano odnos policije sa medijima je če-sto poprimao “neprijateljski" karakter, što je dovodilo da policija izbjegava saradnju sa predstavnicima medija, iskazivanjem svoje nezainteresovanosti za davanjem informacija. Reaktivan odnos je policija zauzimala samo u onim slučajevima kada su predstavnici medija pokušavali po svaku cijenu doći do informacije. Međutim, potreba izgradnje otvorenog civilnog društva, zahtjeva i takve kanale kroz koje se ostvaruje, slobodan i zakonom priznat uticaj, slobodno formiranje i slobodno izražavanje javnog mnjenja, koje ima mogućnost da samostalno izriče svoj sud o radu različitih institucija i nosioca javnih funkcija. Ukoliko je demokratski ambijent razvijeniji time su policija i mediji važnija komponenta u procesu funkcionisanja demokratije i razvoja ličnosti. Da bi mediji mogli obavljati svoju funkciju potreban im je pristup informacijama, na koje oni imaju pravo saglasno ustavnim odredbama. Medi-ji imaju jasan cilj, a to je pravo na “saznanje”,što je između ostalog njihova funkcija u ime građana kojima služe. Ovo ističemo iz razloga, jer je sloboda medija i njihov pristup informacijama zapravo jedan od osnovnih pokazate-lja demokratije. Stoga se za policiju i medije može reći da imaju zajedničke okvirne ciljeve jer obje rade u interesu

130

građana. Naime, policiji su potrebni mediji kako bi zadobila respektivni ugled u zajednici pošto nema bržeg načina da se dopre do javnosti nego putem medija niti efikasnijeg načina u oblikovanju javnog mišljenja. Medijima je po-trebna policija za pružanje informacija iz oblasti javne sigurnosti, naročito o kriminalu koji probuđuju veliki interes gledaoca, slušaoca i čitaoca.

Danas u savremenom društvu svakodnevno putem sredstava masovnih komunikacija pitanja sigurnosti zauzimaju značajno mjesto. Svaka institucija pa i policijska organizacija nastoji da putem medija javnosti prezenti-ra brojne operativne teme i probleme smatrajući da one mogu znatno uticati na javnost i društvo u cjelini i na taj način sebi obezbjediti dobar publicitet kod građana koji će joj služiti kao osnovna snaga i potpora u daljem opera-tivnom djelovanju. Shvaćanje medija kao moćne institucije nije nikakva novost budući da je američki novinar Wa-lter Lipman još početkom XX stoljeća istakao da mediji a posebno štampa “stvaraju predodžbu u našim glavama.” Oni ne moraju direktno djelovati niti usmjeravati ljudsko ponašanje, ali i te kako mogu imati značajnog uticaja na javno mišljenje i doprinijeti stjecanju sadržajnih informacija o ukupnom djelovanju i radu policijskih snaga u loka-lnim zajednicama. Opće je poznato da mediji stvaraju političke “teme dana”, uticajem na javnost, naročito kada su u pitanju relevantne teme koje se odnose na bitne aspekte društvenog života, gdje svakako pitanja sigurnosti gra-đana zauzimaju jedno od ključnih pretpostavki za razvoj ukupnih odnosa u zajednici. Samo slobodan građanin koji je na objektivan, pravovremen i istinit, potpun način informisan, može dati svoje mišljenje, zauzimati stavove koji izražavaju javno mnjenje što je i najveća vrijednost demokratskog društva. Među vodećim vijestima u toku ra-zvoja društvene zajednice i njene civilizacije svakako možemo navesti i razne oblike kriminaliteta. Još u histori-jskim religioznim zapisima nailazimo na testove koji govore o zločinima. U današnjim društvenim prilikama uticaj medija o raznim kriminalnim i drugim pojavama i događajima neprihvatljivog ponašanja mogu ponekad imati i ra-zorni karakter. Mediji koji odlučuju o prenošenju informacija, traže i masovno tržište, pošto je to njihov proizvod na koji građani imaju pravo da budu informisani. Međutim, predstavnici medija i novinari moraju voditi računa da se u toku izvršavanja svojih dužnosti trebaju držati svojih profesionalnih etičkih standarda. Bez obzira na tu obavezu, logika masovne proizvodnje vijesti, zahtjevi koji proizilaze iz potraživanja masovnog tržišta potreba proizvodnje i pripreme raznih informacija, rivalitet između medijskih kuća u planiranju i ostvarenju medijskih ciljeva, dovode po-nekad do “obrade” i friziranja” informacija prije objavljivanja. Na taj način dolazi do iskrivljavanja pojedinih činjeni-ca otežavanja tačnog obavještavanja, a često i do izazivanja senzacionalizma.

Mediji se sve više i uspješnije koriste i u oblasti sigurnosti a naročito u borbi protiv kriminaliteta, te održa-vanju povoljnog stanja javnog reda i mira. Ipak, veliki zahtjevi TV emisije, glasila radio i sl.) ponekad dovode do toga da se informacije koriste na krajnje rutinerski način. Medijske teme o zločinima, njihovom otkrivanju, polici-jskom radu pobuđuje veliku pažnju javnosti, tako da su policijske rubrike postale sve više visoko cjenjene kod građana. Nezasita potražnja za informacijama o kriminalu potaknulo je predstavnike medija da tragaju za podaci-ma, koji imaju određeni uticaj na javnu predodžbu o policiji i njenom radu na suzbijanju kriminaliteta. Tako da do-lazimo do najosjetljivijih odnosa koje policija treba imati sa mas-medijima, preko kojih ostvaruje komunikaciju sa javnošću, ali vrlo često sa dijametralno suprotnim stajalištima u međusobnim odnosima, što vrlo često dovodi do nesporazuma, gubitka povjerenja pa i konfliktnih situacija.

131

KONFLIKTI IZME\U POLICIJE I MEDIJA

U odnosima između policije i medija dolazilo je i još uvijek dolazi do nerazumjevanja rivalstva, koje se naročito ispoljava u nedovoljnom sagledavanju dinamike njihovog međusobnog značaja za javnost i društvo u cjelini. Unatoč tome, što su i policija i mediji u službi javnosti, što rade u interesu građana što svoje funkcije izvršavaju u takvom ambijentu gdje sloboda medija i pristupačna policija predstavljaju osnovu parlamentarne de-mokratije, što su međusobno upućeni jedni na druge u ostvarenju globalnih ciljeva, ipak dolazi do zategnutih odnosa. Policijskoj organizaciji je sasvim jasno da je djelovanje i moć medija izvanredno velika, te da će nivo ostvarenih kooperativnih odnosa u konačnoj instanci uticati, kako javnost gleda na policiju i kakav je njen ugled u društvu, ili bolje rečeno, slika čitavog policijskog sistema dosta zavisi od načina prezentiranja i informacije sigu-rnosnog karaktera prema javnosti. S druge strane građanima demokratskog društva je zajamčeno pravo na info-rmacije privatnost i na ljudsko dostojanstvo. Danas se svakodnevno ne može dotaknuti tema u medijima a da se ne govori o problemima sigurnosti. Tako da su građani svjedoci permanetne pozornice kriminaliteta u sredstvima medija sa različitim oblicima, aspektima i činjenicama uključujući čak i složenije vidove nasilja. Međutim, to je za-konsko pravo medija da naznačene informacije prezentiraju javnosti. Ta širina i raznovrsnost medijskih uticaja, u značajnoj mjeri utiču na formiranje javnog mnjenja, pa čak i njegovo usmjeravanje u korištenju u negativnom smi-slu prema razvoju kriminaliteta (Kegels, 1982,str.212). Pomenuti uticaj na javno mnjenje istovremeno može pota-knuti određene probleme između službi za provođenje zakona - policije i medija. Upoznavanje i pokretanje javno-sti od strane medija oblikovanju mišljenja, a samim time i predodžbu o policijskom djelovanju, dovelo je do jedne klime nepovjerenje, što je u pojedinim prilikama moglo rezultirati dalekosežnijim sigurnosnim problemima, pose-bno ukoliko se radi o složenijim organiziranim oblicima kriminaliteta. Naime, pitanja kriminaliteta se naročito u šta-mpi ponekad neopravdano objavljuju u zabrinjavajućem obliku, smatrjući da će najspetakularnije, intigrantne, šo-kirajuće informacije biti primljene u javnosti. Ovdje se jasno vidi potreba komercijalne uspješnosti i opstanka me-đu velikim brojem institucije koje se bave naznačenom djelatnošću. Često se sa izvještavanjem pretjera, pa se policija nepravedno optužuje da nije efikasna, odnosno da je nemoćna u održavanju povoljnog stanja sigurnosti.

Na taj način se stvara jedan osjećaj da građani znatno više kupuju časopise sa informacijama koje do-nose komercijalnu korist, ali što kod policije stvara animozan odnos prema medijima. Ovim stajalištima nemamo namjeru braniti policijsku organizaciju, nego naprotiv pokušavamo da sa naučnog aspekta ukažemo na sva ona relevantna pitanja, koja i te kako utiču, kako na medije tako i na policiju u obavljanju njihovih funkcija. Ukoliko iz ovog nastojimo izvući naučni interes, onda zasigurno možemo ustvrditi da doprinos medija u razvoju osjećaja ne-sigurnosti ne trebamo posmatrati isključivo kao problem novijeg vremena. Permanentna potražnja za senzionali-stičkim podacima iz oblasti djelatnosti policije, sve više građanstvo dovodi u stanje izvjesnog straha od zločina. Ovim ne dovodimo u pitanje potrebu odgovarajuće zaštite od svih vidova ugrožavanja javnog reda i mira i sigu-rnosti građana. Međutim, “strah i manipulacija s njime omogućavaju, prodaju ideja, usvajanje proračuna i širenje programa medijskih kuća” (Andre Lemaitre, Revue Internationale de crimiinologie et de police technique broj 2, 1989, strana 185-195). Upravo iz tih kao i drugih razloga o kojima će još biti riječi, strah i nepovjerenje je rezulta-nta zbog neodgovarajuće komunikacije i razumijevanja što su obaveze svake strane (policije i medija) u cilju pra-

132

vovremenog i objektivnog informisanja javnosti. U tom smislu navodimo još neke aspekte bitnih za sagledavanje konfliktivnih odnosa između policije i medija:

- Policija smatra da su predstavnici medija ponekad veoma radikalni i agresivni u obavljanju svojih du-žnosti, kako bi došli do informacija i njima informisali javnost. Njihov je prevashodni zadatak da u mnoštvu medi-jskih kuća rado veoma efikasno brzo i da se prvi oglase sa informacijama. U tom cilju se predstavnici medija slu-že i netačnim izvještavanjem, objavljuju osjetljive informacije, nemaju izgrađenu novinarsku senzibilnost, izigrava-ju povjerenje policijskih kadrova koji nezvanične razgovore oblikuju u zvanične izvještaje i sl,

- Policija, a naročito pripadnici kriminalističke policije koji su odgovorni da efikasno i blagovremeno izvrše sve potrebne operativno - kriminalističke radnje povodom izvršnih krivičnih djela, na predstavnike medija ili polici-jske reportere iz tih kuća gledaju kao na smetnju, odnosno kočnicu u ispunjavanju njihovih dužnosti prema javno-sti. Zbog toga je kriminalistička policija prinuđena da pojedine informacije zaštite za koje smatraju da bi njihovo prezentiranje javnosti dovelo u pitanje daljni rad, na realizaciji ranije planiranih konkretnih mjera i aktivnosti. Po-red toga, policija smatra da bi javno približavanje informacijama, moglo upozoriti i kriminalna lica na predstojeće hapšenje, što bi u potpunosti ugrozilo i tajnost operativnih mjera, odnosno hapšenje učinilo neizvodivim, i dovelo do ugrožavanja sigurnosti žrtve ili svjedoka,

- policija rukovođena ranije negativnim iskustvima sa medijima, smatra da bi veće otvaranje prema ja-vnosti slabilo njihovu ukupnu strategiju djelovanja, jer su zbog takvih odnosa veoma često snosili odgovornost pred višim hijerarhijskim nivoima,

- Konflikti interesa i ciljeva obiju strana mogu rezultirati otvorenijem antagonizmu, posebno kada policija opravdano zadržava informacije koje se odnose na obavještavanje najbliže porodice u interesu sigurnosti javno-sti, odnosno kako bi se na efikasan način u toj fazi zaštitila istraga,

- Također, policija prigovara medijima zbog toga što imaju nasljeđena tradicionalne predrasude protiv policije da predstavnici medija u pojedinim prilikama, kada treba da dođe do izražaja ljudska osjećajnost prema žrtvama zločina, objavljuju neprovjerene osjetljive materijale i tako dovodu u pitanje susretljivost i povjerenje poli-cije,

- U istražnim radnjama koje imaju složenu i osjetljivu dimenziju i veoma tešku operativnotaktičku i tehni-čku komponentu, reporteri aktivno nastoje da dođu do vrijednih podataka, kako bi ih u vidu senzacija prezentirali javnosti. Tako da način na koji mediji obavještavaju javnost o kriminalitetu, javnom redu i miru i dr, kod policije se stvara uvjerenje o pokušaju i nastojanjima medija da često daju iskrivljenu senzacionalističku, nepotvrđenu, ne-provjerenu sliku stanja u oblastima djelovanja policije.

- U očima policije mediji dosta često radi postizanja komercijalnih efekata predramatiziraju i iskrivljuju svoju prezentaciju prema javnosti. To postižu veoma opštim selektiranjem određenih incidentnih i kriminalnih situ-acija, dovodeći u prvi plan one situacije (nasilnost, brutalnost, ubistva i sl) koje u znatno većoj mjeri pobuđuje pa-žnju javnosti.

133

KRITIČKI OSVRT NA KONFLIKTNE ODNOSE IZME\U POLICIJE I MEDIJA

U predhodnom dijelu smo naznačili neka izvorišta konfliktnih odnosa između policije i sredstava javnog informisanja - medija, pa čak i ozbiljne sukobe koji su uzrokovali negativne implikacije u pojedinim segmentima rada policije. Polazeći od ustavnog načela mediji kao javno-pravne ustanove, prvenstveno komercijalnog karakte-ra imaju pravo i dužni su da tačno informišu javnost, pri čemu je pravo na sigurnost jedno od osnovnih garanta slobode, jednakosti i drugih prava građana. Ranije navedeni konfliktni odnosi, nameću potrebu da se u kraćim na-znakama osvrnemo i damo kritički stav na međusobni odnos, policije i medija. Jasno je danas da u svim demo-kratski uređenim državama sa pluralističkom demokratijom i vladavinom prava, a posebno sa različitim etniciteti-ma ne postoji jedna homogena javnost koja bi imala isključivo jedan vrijednosni sud sa visokim stepenom usagla-šenosti u svim oblastima društvenog života. Naprotiv u modernom otvorenom civilnom društvu u kojem je pose-bno razvijena informacijska komponenta, sasvim je realno očekivati da će dolaziti do antagonističkih vrijednosnih sudova i stavova, kao izraz stvarne demokratske perspektivne kritike, a sve u cilju podsticanja i razvoja kritičke misli i artikuliranja javnih mišljenja, koja će se oslanjati na osnovne postulate demokratske političko-sigurnosne kulture.

Sredstva javnog informisanja još uvijek na policiju gledaju kao tradicionalno zastarjelu zatvorenu struktu-ru, dosta, nepristupačnu, sa još naslijeđenim i prevaziđenim birokratsko-vojniciziranim sistemom odnosa i pona-šanja kako unutar organizacije, tako i prema javnosti. Smatraju da je policija i u procesu svoje transformacije za-držala jednu dozu nepovjerenja i nekooperativnosti prema medijima, da su još uvijek nedovoljno transparentni, da ispoljavaju određeni cinizam, što ponekad dovodi i do takmičarskog duha u međusobnim odnosima. Prema njiho-vim stajalištima još uvijek je prisutna neopravdana “tajnovitost” u policijskom djelovanju, što predstavlja osnovni problem u radu medija, pošto ne mogu dobiti tražene informacije na koje po njima imaju pravo. Iz ovog proizilazi da policija još uvijek ne iskazuje potreban interes za saradnju i da je u tom pogledu neaktivna prema medijima ili u krajnjem slučaju globalno posmatrano policija obično zauzima reaktivan stav prema medijima.Često se može čuti od radnika medijskih kuća da se njihovi izvještači u pojedinim prilikama namjerno izostavljaju kao jedan vid “kažnjavanja” za ranije negativne netačne natpise o policiji i slično.

Ovim kratkim rezimeom nemamo namjeru odgovornost za stanje odnosa snosi policijska organizacija nego ćemo nastojati da apostrofiramo neka pitanja o kojima se u radu policije nije dovoljno vodilo računa, a što je dobrim dijelom uticalo na disfunkcionalne sukobe i mišljenja, o kojima je već bilo govora. Razloge trebamo po-smatrati u kontekstu prisutnih organizacijskih procesa i na krajnje objektivan način jer i sukobi u toj oblasti ali na zdravim osnovama može imati veoma pozitivne efekte. Ovo posebno podvlačimo, obzirom da predstavnici medija potenciraju gledišta po kojima policija ne prihvata opravdanu kritiku za svoj rad, niti može prihvatiti niti se pomiriti sa činjenicom da se i putem medija vrši verifikacija zakonitosti djelovanja i moguće zloupotrebe policije kao legiti-mnog organa državne vlasti. Mogli bismo navesti još brojne međusobne optužbe. Međutim, samo smo otvorili ne-ke konfliktne situacije koje nam mogu poslužiti kao fundament da na temelju kritičke analize dosadašnjih odnosa, ukažemo na potrebu i oblike uspostavljanja novih kooperativnih odnosa, kao simbiotičku vezu, pošto su i policija i mediji u službi ostvarenju istih globalnih ciljeva u društvu.

134

U dosadašnjem radu policije nije se poklanjala odgovarajuća pažnja prema sredstvima javnog informisa-nja, a da ne govorimo o obrazovanju kadrova za obavljanje ovih veoma odgovornih zadataka, od čijeg kvaliteta rada uveliko zavisi i ugled policije u društvu. Naime, odnos sa medijima su dugo vremena bili na margini polici-jskog djelovanja kao obaveza od trećerazrednog značaja. Logična posljedica takvih shvatanja jeste da policijske organizacije kadrovski, tehnički niti finansijski nisu bile osposobljene za praćenje problematike i njeno prezentira-nje putem medija prema javnosti. Koliki se značaj pridavao odnosima prema javnosti, a time i medijima govori i podatak da su službenici u policiji taj dio posla obavljali kao sporednu, nebitnu dužnost, pošto su se sasvim opra-vdano morali prevashodno posvetiti svojim osnovnim redovnim zadacima. Odnos prema medijima se tretirao kao dodatna aktivnost, neobavezna, dobrovoljna, ponekad opterećujuća i nezainteresovana djelatnost za pripadnike policije. Naročito kada su u pitanju poslovi na složenim oblicima kriminaliteta policija apsulutno nije bila upoznata sa načinom rada prema sredstvima javnog informisanja. Tako neupućeni i opterećeni svojim obavezama sa kra-jnje reaktivnim stavom prema predstavnicima medija morali su davati informacije, što je sasvim razumljivo dovo-dilo i do konfliktnih odnosa. Prioritetni zadatak je bio kako efikasno i blagovremno izvršiti naložene operativne za-datke od čega je zavisila i njihova reputacija u kolektivu. Izostala je potreba kako i na koji najbolji način prezenti-rati javnosti svoje aktivnosti i tako steći povjrenje i ugled kod građana. Zbog takvog odnosa rad sa javnošću, a na-ročito sa predstavnicima medija je poprimao negativne konotacije, pa je i policijsko predstavljanje u očima javno-sti bilo veoma često kao negativna reklama u obavljanju svojih veoma složenih i odgovornih zadataka. Upravo ne uviđajući i nepoznavajući značaj odnosa sa medijima za imidž policije u društvu, te nepripremljenost i nesposo-bnost kadrova, dovodilo je i do situacija u kojima je policija tokom preduzimanja predistražnih radnji prerano oba-vještavala sredstva javnog informisanja, što se i te kako negativno odražavalo na dalje preduzimanje operativnih, taktičko-tehničkih i drugih aktivnosti. Polazeći od činjenice da se poslovima o odnosu sa medijima davao nedovo-ljan značaj i da su prezentaciju informacija medijima obavljali predstavnici policije koji nisu bili upoznati, niti dovo-ljno obrazovani za tu oblast, uzrokovalo je i neodmjerenost u istupanju sa nepotpunim podacima, ili čak saopšta-vanje podataka koji su nanijeli neopravdanu štetu licima u situacijama kada se prvobitna sumnja kasnije tokom procesa pokazala neopravdanom. Također, nepotrebno zadržavanje nekih podataka sa vremenskim zakašnjelim informisanjem medija, ili pak nepromišljeno sakrivanje obavijesti zaintigriralo je predstavnike pomenutih kuća da samoincijativno pokrenu vlastita istraživanja sa veoma neprofesionalnim ishodima. Međutim, i u takvim prilikama, zbog nedostatka kadrova koji bi mogli permanentno pratiti tu oblast izostajali su ponekad demanti, pa čak kada su i saopštavane informacije netačnog sadržaja. To nas upućuje da konstatujemo da se nije dovoljno pridavao značaj sadržajnoj analizi onih podataka koji se putem medija saopštavaju javnosti građanima.

Isto tako, nije se u dovoljnoj mjeri ostvarivao dogovor, posebno u onim prilikama kada su postojali razlo-zi kriminalističko-taktičke procjene, odnosno da se međusobno obavežu na poštivanje “ moratorija” na davanje informacija. Konfliktne situacije će i ubuduće uzrokovati složenije oblike napetosti i neminovno štetiti povjerenju između policije i medija ukoliko ti odnosi dopru do javnosti onda se realno može očekivati da građani imaju nega-tivan stav i prema policiji. U cilju prevazilaženja poteškoća u odnosima između policije i medija neophodno je prići sistemskom oblikovanju i kreiranju nove strategije prema sredstvima javnog informisanja.

135

SIGURNOSNI RAZLOZI ZA OBLIKOVANJEM NOVE STRATEGIJE ODNOSA IZME\U POLICIJE I MEDIJA

Danas u modernoj državi kao najviši stepen ostvarenja ljudskih prava, a koje proizilazi iz osnovnih pra-va,predstavlja slobodu mišljenja koja ima određen uticaj na kompletni pravno-politički i sigurnosni sistem. Osno-vni cilj svake moderne države jeste kako obezbjediti visok nivo sigurnosti. Kako glavno sredstvo ostvarenja tog ci-lja predstavljaju pravne norme. U tim, odnosima trebamo posmatrati policiju i javnost građane, kao i odnos prema medijima. Naime, policija u svojoj svakodnevnoj aktivnosti u komunikaciji sa građanima, iste vidi kao lica koja su zaštićena velikim brojem Zakona, dok je na drugoj strani policajac za građanina u službi provođenja Zakona u slobodnoj demokratskoj državi. Njegov fundamentalni zadatak jeste da se brine o sigurnosti svih građana. U pro-vođenju tih aktivnosti, državne strukture nastoje da svoje ciljeve sve više objašnjavaju i na druge načine, a naroči-to putem medija, gdje savjetodavni prijedlozi iz pojedinih oblasti u cilju sprečavanja konfliktnih situacija dobijaju sve više na značaju.

Napušta se praksa prijetnjom sankcijama prilikom kršenja pojedinih normativnih pravila. Naznačene fo-rme državnog postupanja pokazale su se veoma efikasnim i djelotvornim, pošto građani sve više uviđaju da drža-vni organi zaduženi za sigurnost napuštaju raniju zapovjednu praksu, nego se i njima (građanima) stvaraju pre-tpostavke za donošenjem odluka. Međutim, bez obzira na slobodni prostor djelovanja, trebamo istaći da niti jedna moderna demokratska država ne može odustati od svoje funkcije, a to je legitimni monopol na upotrebu sile, po-što se u pojedinim situacijama organi zaduženi za održavanje lične i imovinske sigurnosti ne mogu osloniti na me-tode ubjeđivanja, jer bi to dovelo do sigurnosnih implikacija. U tim prilikama policija mora brže reagovati, donositi odluke radi sprečavanja narušavanja pojedinih segmenata sigurnosti. Sve ove aktivnosti moraju se odvijati na ja-vnoj sceni, odnosno u javnosti i za javnost. Tako da sve javne institucije, pa tako i policija u okviru svoje djelatno-sti mora permanentno raditi i sarađivati na svom vanjskom predstavljanju. To je zadatak sredstava masovnih ko-munikacija.

Danas sve institucije u jednoj državi rukovodeći se sa osnovnim načelom javnosti, nastoje svoje djela-tnosti što bolje predstaviti, aktuelizirati brojne usluge građanima. Kako bi na taj način izgrađivale svoj imidž i uti-cale na društveno ponašanje. Policija je dugo vremena bila u pozadini, što je dovelo do nepovjerenja i konfliktnih odnosa prema sredstvima informisanja. Bitno je ovdje istaći, da sve javne službe za razliku od industrijskih i dru-gih grana, imaju u tom ambijentu, sasvim drugu ulogu. Država ne može na takav način vršiti reklamu svojih javnih službi - policije, niti obezbjediti izgradnju ugleda u javnosti, jer stvaranje jedne objektivne slike o radu policije je daleko odgovorniji, teži i specifičniji zadatak. Pogotovo, kako smo već istakli da su svi postupci policije danas vi-dljivi u javnosti, što otvara mogućnost preispitivanja njihovog djelovanja. Pod ranijim okolnostima u odnosima poli-cije i javnosti putem medija nije bilo moguće očekivati jednu međusobnu razvijenu komunikaciju, kako bi policija na prikladan i odgovoran način informisala građane o veoma relevantnim pitanjima. Svaka informacija upućena javnosti predstavlja fundament za stvarnu demokratiju. U tom kontekstu možemo navesti da je osnovni cilj polici-jskog javnog rada jeste obezbjeđenje potpore i povjerenja građana i njihovo sve veće učešće u oblikovanju soci-jalno-preventivnih programa, što će ujedno obezbjediti i veću kontrolu nad radom policije od strane javnosti. Sve većim demokratskim promjenama, izgradnjom institucija koje imaju relevantan uticaj na rad policije i sve veći za-

136

htjevi za uvidom u njeno djelovanje, natjeralo je policijske organizacije da napuštaju ranija shvatanja, nego da pri-đu oblikovanju ofanzivnije politike informisanja prema javnosti i društvu u cjelini. Rad i odnos prema javnosti, a ti-me i medijima policija sve više shvata kao jedan od temeljnih postulata u zadobijanju povjerenja i razumjevanja javnosti za postavljene ciljeve, zadatke, izložene probleme i sl.

Ranije smo istakli da se uloga rada sa predstavnicima medija različito tumačila i shvaćala. Međutim, ova oblast ima toliko značajnu ulogu, da bi u današnjim savremenim uslovima policija bez nove odgovarajuće strate-gije odnosa prema medijima ostala samo kao kruti instrument državne piramide. Znači da i policija treba oblikova-ti svoj marketing, koji bismo mogli nazvati “preventivno socijalni marketing”. Zašto naziv “preventivno socijalni ma-rketing”. Naime, prema stajalištima brojnih autor, ovaj termin se može upotrijebiti zbog toga, što je njegova osno-vna postavka odnos razmjene. U tom smislu policijski sistem u jednoj državi nudi usluge od najvećeg društvenog značaja za građane, a to je njihova sigurnost. Na drugoj strani građani kao protuuslugu za očuvanje njihove sigu-rnosti plaćaju državi razne vrste obaveza iz kojih se obezbjeđuju materijalna sredstva za rad policije. Spoznaja o oblikovanju novih odnosa i njihovog razumjevanja, otvara pozitivne vidike i izglede da svakodnevno policijsko po-stupanje djeluje na smanjenje konflikata i unapređuje policijski ugled u javnosti. Polazeći od činjenice da zbog ne-dovoljno izgrađenih odnosa prema sredstvima masovnih komunikacija, javnu raspravu o policijskom djelovanju karakteriše još uvijek nizak nivo informisanosti, prisutne predrasude, a što upućuje na potrebu sistemskog, konti-nuiranog, usmjerenog veoma odgovornog komunikacijskog odnosa, baziran na verifikovanim strategijskim ciljevi-ma policijske organizacije u ostvarenju svoje funkcije u društvu. Svaka javna institucija kao i policija teži da obli-kuje svoje ciljeve čijim ostvarenjem nastoji postići svoje sigurnosne ideale koji su sadržani u ustavima i zakonima svih pravno uređenih modernih demokratskih država.

NOVA POLITIKA ODNOSA IZME\U POLICIJE I MEDIJA

Policija u svom radu mora napuštati dosadašnji stereotipni odnos prema medijima, jer ukoliko želi da ve-oma brzo efikasno reaguje, na pojedine događaje i o tome obavjesti javnost, ona treba dati odgovarajuće info-rmacije predstavnicima medija, od čijeg načina prezentiranja u dobroj mjeri zavisi odnos građanstva prema polici-ji. Brojna istraživanja koja su izvršena na temu prevencije javnog reda i mira, kriminaliteta, sa različitih stajališta, upućuju na stajališta da masovni mediji “povećavaju opasnost od zločina” da omogućuju rast kriminaliteta, osobi-to maloljetnika, da su mlade generacije pod utiskom medija i uvjerljivo prikazanog nasilja “ osuđene na porast maloljetničke delikvencije” da posebno ukoliko se u kontinuitetu putem medija gleda nasilje, posebno sa elementi-ma surovosti i sadizma, pogubno utiče na mlade koji se nalaze u procesu socijalizacije i razorno djeluje na njihov psihološki sistem što se i te kako odražava na proces njihova odgoja i sl. Prema drugim autorima, prikazivanje nasilja u većem vremenskom terminu ne predstavlja glavni faktor u formiranju sklonosti ka vršenju krivičnih djela, ali da povećavaju mogućnost da se pojedina lica pod uticajem medija ponašaju agresivno, što vrlo često može dovesti i do neželjenih situacija. Bez obzira na ova divergentna gledišta, ostaje činjenica da sredstva masovnih komunikacija koja u posebnom obliku socijalne komunikacije informativno povezuju građane u društvu, predsta-

137

vljaju relevantan partner policije u cilju objektivne prezentacije njenog djelovanja. Taj odnos je utoliko imperativniji pošto mediji predstavljaju moćan faktor planskog i organiziranog vaspitnog uticaja, posebno u uslovima oblikova-nja nove policijske strategije djelovanja u lokalnim zajednicama. Stoga policija mora biti posebno zainteresirana da aktivnost medija bude takva, koja će svojim informacijama razvijati shvatanje kod javnosti o štetnosti svih vido-va ugrožavanja pojedinih segmenata sigurnosti i neophodnoj potrebi preduzimanja zajedničkih aktivnosti na su-zbijanju naznačenih pojava i ponašanja.

Svestrana komunikacija na liniji policija - mediji predstavlja na izvjestan način i socijalno - psihološki pro-blem, gdje osnovne razlike u tipovima ličnosti mogu biti jedan od razloga za sukob i zatvaranje. Na osnovu dosa-dašnjih istraživanja može se zapaziti da se policija oslanja na mišljenje i razum u ophođenju i donošenju odluka, dok se urednici i reporteri pokušavaju oslanjati na osjećaje i intuiciju. Da bi se u budućnosti izbjegavao i elimini-sao stihijski, spontani slučajni sporadični, neobavezni odnos, nužno nalaže oblikovanje osnovnih principa kako bi prosječan građanin mogao biti upoznat sa radom policije i steći određenu predstavu preko sredstava masovnih komunikacija. U tom cilju policija se treba organizirano i planski obraćati javnosti preko medija, čije aktivnosti u toj oblasti više ne mogu imati sporednu, neobavezujuću funkciju, već naprotiv sa veoma razrađenom mrežom slu-žbenika zaduženih za rad s javnošću kao i dobro upućene policije, kako i na koji način se odnositi prema predsta-vnicima pomenutih kuća u različitim prilikama. Svaki pa i policijski sistem utvrđuje način ostvarenja svojih ciljeva. Jedan od značajnih faktora jeste u kojoj mjeri je javnost upoznata i dobila određena saznanja putem medija o po-licijskom djelovanju. Time dolazimo do centralnog pitanja, a to je da će blagovremeno upoznavanje javnosti, te njihovo saznanje u značajnoj mjeri pomoći u očuvanju sigurnosti, borbi protiv kriminaliteta, kao jednog segmenta u očuvanju sigurnosnog sistema. Znači, gradeći strukturu povjerenja na harmoničnim postulatima sa proaktivnim moćnim medijskim odnosom, policija će biti u stanju da u tim kontaktima bude nosilac kreiranja atmosfere razumi-jevanja, povjerenja i uzajamnog poštivanja.

Osnovna pretpostavka jeste da i mediji shvate svoju društvenu odgovornost pred građanstvom, obzirom na još uvijek veoma naglašen interes medijskih predstavnika, da su radi ostvarenja profitabilnog biznisa sklone pa čak i pribjegavaju plaćanju spektakularnih informacija, čime se čak upuštaju i u koruptivna ponašanja. Zbog to-ga se nameće zahtjev veoma efikasnog internog i eksternog transfera informacija koje će se zasnivati na tačno-sti, objektivnosti, privremenosti, karakternosti u cilju obavještenja građana i doprinjeti približavanju policije javnosti a time i izgrađivanja svog pozitivnog imidža.

Posao je medija da objektivno i istinito obavještavaju javnost i pokažu puno razumjevanje za zaštitu inte-resa u otkrivanju razjašnjavanju i sprječavanju svih vidova kriminaliteta, a ne da svojim bombastičnim, neprovje-renim podacima sprječavaju, ili u pojedinim situacijama ugrožavaju operativni rad policije na istraživanju zloči-na.Isto tako, posao policije i medija podrazumijeva hitnost, pa je prema našem mišljenju ponekad neophodan i poželjan funkcionalni zdravi sukob koji može u značajnoj mjeri stimulirati pripadnike tih struktura da urgentno na-puštaju politiku neaktivnosti i reaktivnosti i prihvatanjem proaktivnosti doprinesu zajedničkom služenju javnosti. Iz ovoga slijedi da su ostale još mnoge mogućnosti na pravcu unapređenja međusobnih komunikacija. Ovim želimo apostrofirat da se u perspektivi njihov odnos ne može više zasnivati na pojedinačnim slučajevima, nego na pla-

138

nskim, interakcijskim, kontinuiranim kontaktima, koji će obezbjediti da javnost postane aktivni sudionik u rješava-nju relevantnih sigurnosnih pitanja, sa orjentacijom na prevenciju kriminaliteta. Javnost se putem medija treba sa-držajnije upoznati da je osnovni zadatak policijskih snaga u očuvanju unutrašnje sigurnosti društva i države. U tom cilju policija, a u skladu sa zakonom, je opredjeljena za očuvanje i stalno unapređenje sigurnosnog stanja, služenjem zajednici i štiteći sva lica od nezakonitih djela, sa visokim stupnjem etičko-profesionalne odgovornosti. Također, javnost treba upoznati da je očuvanje pojedinih segmenata sigurnosti u korelaciji sa stepenom njihovog informisanja, te incijativama pomoći i njihovim prijedlozima, posebno kada se radi o prevenciji kriminaliteta. Pre-ma tome, blagovremenost u rješavanju sigurnosnih problema, efikasnost i kvalitet rada policije je u zavisnosti od njene transporentnosti prema javnosti.

Policija ima jedinstven interes u pogledu ostvarenja i unapređenja pozitivnih odnosa sa pojedincima, ra-zličitim političkim, etničkim, religioznim i socijalnim grupama. Vrlo je važno da se na osnovu ukupnih saznanja o poznavanju sredine u kojoj djeluje, njenih građana, običaja, mjesta okupljanju itd “oblikuju, planiraju i pružaju poli-cijske usluge, koje putem medija trebaju biti prožete potrebnim nivoom interakcije i povjerenja. One trebaju teći saglasno očekivanjima građana i zajednice u cjelini. To podrazumjeva da policija veoma brzo reaguju na sve pro-mjene sigurnosnog značaja, te blagovremenim uključivanjem javnosti, omogući efikasnije donošenje odluke u izvođenju policijskih operacija od obostranog interesa, naročito u specifičnim i složenim sigurnosnim prilikama ko-je bi mogle dovesti do naglašenih implikacija.

Isto tako, javnost treba znati da je policija svojim odgovornim izvršenjem zadataka sa autoritati-vnim,odlučnim korektnim i nepristrasnim odnosom kao i umjećem, znanjem razumom i ponašanjem usvakoj prilici spremna da pruži potrebnu pomoć, iskazujući susretljivost i razumijevanje, poštujući i uvažavajući mišljenja i sta-vove javnosti. Stoga i veće učešće javnosti u oblikovanju nove strategije djelovanja doprinijet će smanjenoj stopi kriminaliteta. Otvaranjem puteva međusobne komunikacije između policije i medija rezultirat će i političkoj podršci policiji, njenim socijalno-preventivnim programima kao i krivičnoj legislativi.

Međutim, ti odnosi ipak trebaju ostati na takvoj distanci, koja će obezbjediti na osnovu činjenica i mogu-ćnost međusobne opravdane kritike, ali koja neće prekinuti pozitivne efekte komunikacije.Putem sredstava maso-vnih komunikacija policija veoma lako može spoznati stavove javnosti, što joj pruža mogućnost da blagovremeno otkloni propuste u svom djelovanju. To je bitan preduslov da se planiranje i prognoza kretanja kriminaliteta sve vi-še zasniva na naučnim i objektivnijim podacima.

ORGANIZACIJA RADA S MEDIJIMA

Polazeći od same naravi policijskog posla sa nizom specifičnosti čiju aktivnost karakteriše operativna ra-znolikost, prilagodljivost, brzo i efikasno reagovanje, prilagodljivost situacijskim sigurnosnim okolnostima, koja je osnovni garant unutrašnje sigurnosti, o čemu mora na transparentan i objektivan način obavjestiti javnost, nužno se nameće urgentna potreba za osnivanjem Ureda za odnose s javnošću u policijskim organizacijama. Tako da

139

osnivanje pomenutih ureda postaje opravdana nužnost u policijskom radu,čije osnovno težište u budućem radu treba biti usmjereno u oba željena pravca, prema unutra i prema javnosti. Rad s javnošću putem medija podrazu-mijeva i konzinstentan program, jer je on polazna osnova za stvaranje slike policije u javnosti. U tom smislu rad s javnošću mora naći mjesto u programima obrazovanja, pošto na stvaranje predodžbe o policiji ne utječu samo ru-kovodni radnici, nego i svaki operativni radnik. Policija je konačno došla na stanovište da su i mediji u određenom društvu dio “policijskog aparata “ i da se mogu upotrijebiti u funkciju upoznavanja i ostvarenja policijskih ciljeva, te da su glavni izvor podataka za stvaranje “slike o policiji, razvijanje naklonosti ili nenaklonosti prema njoj.” (R.Re-iner: The Polities of the Police). Koliko mediji imaju određen uticaj na javnu predodžbu o kriminalu i policiji, mnoge su službe u državama ranije shvatile, pa su preporučile da se radi održavanja dobrih odnosa s medijima otvore odjeli za odnos s javnošću (Još davne 1915.godine u Scotland Yardu je otvorena “tiskovna soba” gdje su se dva puta na dan davala saopštenja.

Uviđajući značaj osnovnih ureda oni su postupno dobijali obilježja novinske policijske agencije, sa una-pređenjem i simbiotičkim odnosom prema medijima kojem obje institucije imaju zajedničke ciljeve i višestruku si-gurnosnu i medijsku korist. Možemo reći da “efikasnost policijskih snaga u velikoj mjeri zavisi o dobroj volji i po-dršci javnosti koja uglavnom putem medija doznaje o policijskim problemima uspjesima i interesima. ” Tako da “uredi za odnose s javnošću imaju zadatak da razvijaju i održavaju dobre radne odnose sa sredstvima javnosti informisanja, te da se o radu policije izvještava cjelovito i pošteno” (J. Woodcook: Annual General Report: South Wales Constabulary).

Da bi policijska organizacija mogla uspješno upoznati javnost sa svojim aktivnostima i učiniti je prepo-znatljivom, visoko profesionalnom, prihvaćenom i cjenjenom službom od građanstva, neophodno je maksimalno aktuelizirati i unutrašnje komunikacije između saradnika. Najveća vrijednost svake organizacije jesu odgovarajući saradnici. Bez saradnika sa ranije navedenim pretpostavkama oblikovani ciljevi i strategija njihove realizacije ostali samo na nivou planiranja. Ako tome dodamo i još uvijek prisutne konfliktne tendencije, neminovno se na-meće potreba oblikovanje novih koncepata u odnosima između policije i medija. Njihovi budući odnosi trebaju se zasnivati na interakcijskim vezama, sa obavezom davanja odgovorne i provjerene informacije i odgovornosti akte-ra, kao osnovnih preduslova za stvaranje demokratskih civiliziranih principa u radu policije i medija. Informacije koje se saopštavaju putem medija trebaju pored informativno - sigurnosne komponente, utirati put međusobnog simboličkoj vezi, poziv na zajedničko strategijsko upoznavanje javnosti o operacionalizaciji policijskih socijalno-preventnih programa s ciljem davanja podsticaja i izazova za unapređenje stanja u pojedinim segmentima rada policije. Da bi se napustila dosadašnja koncepcija koja se u praksi pokazala sasvim neefikasnom, nepouzdava-nom i nesposobnom u odnosu na složenost svih oblika kriminaliteta, u okviru policijskog sistema se imperativno nameće zahtjev da se sagleda i analizira dosadašnje stvarno sticanje u toj oblasti. Na osnovu sadržajne analize, kritički verificirati komunikacijsku strategiju te njeno provođenje, odnosno da li je razvijala potrebne pragmatične odnose prema sredstvima masovnih komunikacija, kao i način dosadašnje kontrole djelovanja u realizaciji zada-taka koji se odnose na tu oblast. Ovdje je nužno i objektivno priznati da je veoma teško nakon niza konfliktnih si-

140

tuacija izgraditi veoma brzo pozitivne odnose. Naprotiv, taj će proces biti praćen teškoćama, što iziskuje duži vre-menski period.

OSNOVNE SMJERNICE ZA RAD SA PREDSTAVNICIMA MEDIJA

U cilju prevazilaženja naznačenih poteškoća preko Odjela za odnose sa javnošću treba organizirati fu-nkcionalni oblik obrazovanja sa proaktivnim kontaktom policije i medija. Za uspješan rad prijeko su potrebne skla-dne interne i eksterne aktivnosti. Jer svaka informacija ne zavisi samo od njenog sadržaja i prostora, nego i od blagovremenog upoznavanja sa njenim sadržajem šire javnosti, a samim tim i obaveze koje treba da preduzmu građani koji su od ključnog značaja u prikupljanju potrebnih dodatnih informacija o kriminalu i kriminalnim aktivno-stima. Građanin u lokalnoj zajednici tu svoju obavezu treba osjećati kao sigurnosno zadovoljstvo, a ne kao teret, čime se u funkcionalnom smislu i policijsko provođenje Zakona polako preobražava i pretvara sve više u opštu demokratsku uslovljenu i inspirativnu humanu djelatnost.

Mnoge policijske organizacije su razvile pismene smjernice za rad sa predstavnicima medija, koje se za-snivaju na osnovnim verifikovanim okvirima vezanim za javno informisanje. U tom kontekstu mi ćemo navest sa-mo neke osnovne zajedničke karakteristike:

- osnovni cilj informisanja je ostvarivanje ustavnog prava građana da budu informisani o bitnim problemi-ma sigurnosnog karaktera, kojom prilikom se mora voditi računa o zaštiti ličnosti građana, kao i zaštiti operati-vnog interesa policije, odnosno obezbjediti nesmetani rad na prikupljanju podataka i rasvjetljavanju zločina. Zato se mora voditi računa o poštivanju obaveza prema medijima, ali takođe i nedozvoliti da se pojedini zločini neobje-ktivno prikažu, što može unijeti nemir i nesigurnost među građanima. Informacije se ne smiju davati koje bi ko-mpromitirale istragu, pošto svojim odnosom policije štiti svoj kredibilitet i ugled u javnosti.

Novi koncept odnosa prema medijima treba da poprimi službenu filozofiju policijskog djelovanja čiji je cilj “progresivna policijska služba”, odnosno pridobijanje građana za potrebnu saradnju, što je uostalom i fundame-ntalni ključ budućeg rada. Na osnovu dosadašnjih saznanja i iskustava koji su uzkrokovali konfliktne odnose, poli-cija treba institucionalizirati nove ideje, koje će stvarati prozračnu atmosferu za uspješno predstavljanje polici-jskog rada u javnosti. Ovaj odnos od odgovornih službenika traži poštivanje dogovorenih pravila međusobnog po-našanja sa zahtjevom obostrane odgovorne zainteresiranosti za kontinuiranim komunikacijskim kontaktima u pro-cesu stvaranja optimalnih odnosa. U tom cilju je pored utvrđenog komunikacijskog koncepta za policijski rad, ne-ophodno u kontinuitetu prikupljati i krajnje korektno analizirati predodžbu o policiji iz sredstava informisanja, kako bi se blagovremeno moglo reagovati u procesu otklanjanja pojedinih opravdanih subjektivnih slabosti u operati-vnom radu policije.

- Policija u svom radu treba pokazati krajnju susretljivost prema oficijelnim predstavicima javnog informi-sanja. U svim neposrednim kontaktima trebaju biti spremni na iskrene i istinite odgovore. Policija se ne smije slu-žiti poluistinama ili netačnim podacima, jer bi to u znatnoj mjeri dovelo u pitanje ugled službe. Znači da odgovori

141

trebaju biti tačni, kako predstavnike medija svojim izjavama ne bi usmjerili u pogrešnom pravcu. S tim u vezi, po-učno je mišljenje predstavnika medija koji su istakli da će oni policiji oprostiti ukoliko ne bude trenutno znala odgovoriti na tražene podatke. Međutim, neće zaboraviti ako pruži lažne informacije. Ovaj stav treba da posluži kao relevantan savjet u ponašanju policije prema medijima.

- Policijske strukture moraju voditi računa o tome da javnost nije samo zainteresirana za događaje koji su se zbili iz oblasti sigurnosti, nego i kako radi policija u rješavanju i rasvjetljavanju onih kriminalnih problema za ko-je je javnost posebno zainteresirana, te mjesto i uloga građana u cilju pružanja odgovarajuće pomoći. U tim prili-kama policija ima šansu da preuzme maksimalnu incijativu, obzirom da predstavnici medija ponekad iz nedovo-ljnog poznavanja problema, vremenskog ograničenja (pošto su vezani rokovima) i potrebom što jednostavnijeg prezentiranja mogu nanijeti štetu i ugledu policije u društvu.

-Policija treba biti dostupna medijima i u jednoj slobodnoj razmjeni informacije postupati sa njima na isti način kako biste vi željeli da se sa vama postupa? Znači da policija mora obezbjediti osnovnu podlogu za info-rmaciju, izbjegavajući čisto krute policijske žargone i terminologiju. Dakle, obezbjediti, sistematizirati, analizirati i pružiti krajnje razumljive i jednostavne podatke. Nesmiju se preferirati pojedini predstavnici medija, na taj način da se jednima daju ekskluzivne informacije, a drugima ne, što bi sasvim sigurno dovelo do velikih poteškoća u narednom periodu.

- Ukoliko su predstavnici policije unaprijed obavješteni i pripremaju se na susret sa medijima, onda je ne-ophodno izvršiti sadržajnu provjeru činjenica, saznanja o informacijama koje se mogu saopštiti, te po mogućnosti predvidjeti i pitanja koja predstavnici medija namjeravaju postaviti. Na osnovu toga planirati strategiju odgovora. Za predstavljanje policije javnosti veoma je bitan i fizički izgled, način razgovora, ponašanje u odgovorima, što znači da treba uspostaviti normalan, smiren, udoban stil razgovora, pri čemu uvijek treba voditi računa da su ka-mera i mikrofoni postavljeni. Naročito je bitno pažljivo saslušati pitanja i pružiti kratke jasne i precizne odgovore. Svaka riječ koja se izgovori ili pruži u pismenoj formi je kasnije dio javnog mnenja.

-Informisanje javnosti u pojedinim prilikama ima i neposredni operativni cilj posebno kada se radi o utvrđivanju identiteta lica, kojom prilikom se mogu objaviti fotografije u sredstvima javnog informisanja. To najče-šće daje dobre pozitivne rezultate u otkrivanju učinilaca teških krivičnih djela, pri čemu se osjeća multidisciplinira-nost tj. uključenjem građana i očuvanju sigurnosti u borbi protiv kriminaliteta. Saradnju policije i medija preko ure-da za odnose sa javnošću, obezbjeđuje precizne informacije, što stvara stalnu radnu vezu koja se odlikuje i poje-dinim ograničenjima i profesionalnošću. Policajci koji su ostručeni za vezu sa javnošću moraju se profesionalno snalaziti u spornim situacijama. On je uvijek dostupan za medije, obezbjeđuje za njih novosti, sa lakoćom treba da drži prave konferencije kada te okolnosti zahtjevaju itd. U ovim navedenim odnosima izdvaja se jedan optima-lan princip radno-proaktivna permanentna veza, kao jedan od ključnih komponenata za uspjeh ili neuspjeh polici-jskog sistema u njegovom služenju javnosti.

Kao rezime možemo naznačiti da su svi oblici informisanju javnosti putem medija veoma osjetljivi jer imaju javni karakter. Tako da policijska politika ne može u novim okolnostima više biti samo stvar policije, nego se

142

ona treba provoditi putem sredstava masovnih komunikacija te uz pristanak i pomoć društvene zajednice sagla-sno njenim potrebama. Na taj način se gradeći dobre odnose sa lokalnom zajednicom, dobija u cjelosti povjerenje i naklonost građana i njihovu spremnost na potrebnu saradnju. Policija mora razvijati sposobnosti komunikacije sa građanima, jer njen rad na sprečavanje zločina, saobraćajnih nezkgoda, održavanju javnog reda i mira u veli-koj mjeri zavisi od uključenosti lokalne zajednice. Time se na posredan način ostvaruje posredni demokratski na-dzor nad policijskom djelatnošću.

elektivni predmet: policija i društvo · pdf file2 ova skripta predstavlja separate...

Documents