Sofokle i Pazolini: Car Edip______________________________

Vježba broj 2

Sofokle i Pazolini: Car Edip

FAKULTET DRAMSKIH UMJETNOSTI CETINJE

Predmet: Svjetska drama i pozorišteProfesor: Siniša JelušićStudentkinja: Aleksandra MarićSmjer: Produkcija I

Sofokle i Pazolini: Car Edip______________________________

PROMJENA VREMENSKIH OKVIRA

Čitajući nedavno neke od pozorišnih kritika Jovana Ćirilova, u jednoj njegovoj rečenici prepoznah kockicu mozaika koja mi je nedostajala: Sudbina čovjeka je sveopšta a tragedija imanentna našem postojanju. Citiram ga ne trudeći se da promjenim, izostavim ili dopunim ovu misao prepoznajući njenu istinu kao svoju. Toliko običnu i vanvremensku da je mogu primjeniti i sada, za potrebe ove analize. Toliko tačnu da može da pomiri sve vremenske okvire Pazolinijevog Edipa koji se kao rediteljev savremenik pojavljuje u njegovoj rodnoj Bolonji ili, sa vidljivom istorijskom distancom, kao mitski Sofoklov junak, u drevnom Korintu ili Tebi ( zapravo južnom Maroku, u okolini Quarzazate).

Bolonjsku priču, u prologu filma započinje beba Edip negdje 1930. slušajući sa strahom riječi svoga oca oficira koji mu kaže da zauzima njegovo mjesto pod suncem. Završava je u epilogu filma, slijepi Edip koji svirajući frulu na stepenicama jedne od najvećih crkava na svijetu, San Petronia, na Piazza Maggiore, na pitanje gdje se nalaze, dobija odgovor od svog pratioca, dječaka Anđela, da Život završava tamo gdje počinje.

Mitska priča pak, pripovjeda detalje Sofoklove drame u kojoj glavni junak, po strašnom saznanju da je ubio svoga oca Laja i oženio svoju majku Jokastu, oslijepi sebe i progna iz grada. Njen cilj je Pazolinijeva namjera da iz realnosti filma uđe u introspektivnu analizu sopstvene ličnosti. Slavni reditelj, pisac i pjesnik, i sam je izjavio da je u filmu Edipo re ispričao priču sopstvenog Edipovog komleksa. Dječak u prologu sam ja, njegov otac- pješadijski oficir, je moj otac, a njegova majka guvernanta, je moja sopstvena majka.

Smatram zato da je za razumijevanje ovog i ovakvog Pazolinijevog djela sa vrlo malo dijaloga, nešto titlova i izuzetnom muzikom, fotografijom i likovnim rješenjima, neophodno se baviti ličnošću autora. Kao i uvijek kada se zbog boljeg razumijevanja nekog dramskog djela analiziraju epoha i istorijske okolnosti u kojima je autor stvarao, ovdje je krucijalan Pazolinijev buntovni i avangardni umjetnički stav i njegova homoseksualnost.

Franko Citti kao Edip

Sofokle i Pazolini: Car Edip______________________________

PIER PAOLO PASOLINI

Pazolini je bio jedna od kontroverznijih figura u kulturi 20. vijeka i ujedno jedan od najpoznatijih homoseksualaca u Italiji. Ubijen je surovo 1975. na jednom pustom mjestu u blizini Ostije: pregažen je sopstvenim kolima nakon ubistva, i iako je ustanovljeno da je počinilac mladić iz Rima koga je Pazolini pokupio radi seksa, okolnosti zločina ostale su nerazjašnjene do kraja.

Za sebe je govorio da je katolički marksista a njegov prijatelj Alberto Moravija da je vodeći italijanski pjesnik. Pisao je poeziju, romane, kritičke i teorijske eseje, novinarske članke. Iako su svi njegovi filmovi donekle kritika buržoaskog svijeta, postajali su sve više religiozni i na njih je uticala Frojdova teorija: Edip, Teorema, Medeja, i Trilogija života - Dekameron, Kanterberijske priče i Hiljadu i jedna noć. Pazolinijev posljednji i najkontroverzniji film je bio Salo - ili 120 dana Sodome, koji je prikazan posthumno.

Upravo je Pazolinijeva homoseksualnost, tokom kasnih 40-tih, dovela do toga da ne ostane malo poznat učitelj-ljevičar u provinciji. Sa entuzijazmom je koristio seksualne prilike koje su nudili momci sa ulice i seljaci koji su za Pazolinia predstavljali otelotvorenje nevinosti i senzualnosti subproleterijata, nesputanog ograničenjima buržoaskog morala. Međutim, u oktobru 1949. su se upravo ta ograničenja obračunala sa Pazolinijem: lokalni sveštenik ga je prijavio vlastima i bio je optužen za širenje lošeg uticaja među omladinom i činjenje opscenih djela na javnim mjestima. Pazolini je izgubio posao, a komunističke novine L'Unita su objavile njegovo izbacivanje iz partije zbog “moralne i političke nečasti”. Pazolini se zakleo da će ostati komunista uprkos toj partijskoj odluci .

U periodu između kasnih 60-tih i 1975. Pazolini je svoj problematični imidž dodatno potvrđivao vodeći u štampi ličnu kampanju protiv onoga što je video kao bolesti italijanskog (i zapadnog) društva. Bio je politički odmetnik koji je odbijao da stane uz bilo koju partijsku politiku. Za vrijeme studentskih protesta 1968, stao je na stranu policije koju je smatrao za “istinske sinove siromašnih” a studente za“razmažena buržujska derišta”.

P.P. Pasolini

Sofokle i Pazolini: Car Edip______________________________

SOFOKLOV EDIP - tragičnost prevelike mudrosti

Sofoklovi tragički heroji neće da slušaju i neće da popuste. U prkosnom buntu radije gube sve nego da se prilagode i na taj način očuvaju svoju jadnu ljudsku egzistenciju. Edipom upravlja njegova narav i u tome je sva njegova tragična krivica – u klasičnom smislu je nema. Njegova „hamartija“ jeste u tome što nije sposoban da se povinuje ljudskim standardima i svjetskom poretku i što neće pognuti glavu pred bogovima.

Prava tragika nastaje iz suprotstavljenosti između tamnih sila kojima je čovjek izručen i njegove volje da se sa njima suoči. Ta borba je većinom bezizgledna, ona čovjeka samo još više i dublje zapliće u mrežu patnji i često ga vodi u propast. Ali prihvatanje te borbe je potreba, neophodnost (nalog) ljudske egzistencije koja neće i ne može da se tek tako preda. Svijet onih koji se povinuju i nastoje da izbjegnu izbor predstavlja pozadinu pred kojom stoji tragički junak. Bazična Edipova crta je njegova najviša aktivnost i bezuslovna nepokolebljivost djelanja. Iako ga je snašla loša sudbina, iako vidi da se mreže oko njega sve više stežu, još uvek bi mogao, u poslednjem trenutku, da izbjegne sudbinu, ako bi veo koji je sam podigao, ponovo prebacio preko stvari. On bi to mogao kada ne bi bio Edip, tragički junak. On sve razumije, osim jedne stvari: da radi spoljnjeg mira, radi puke egzistencije može da se pomiri sa stvarima i načini kompromis. Upravo zbog te neumoljivosti svoga htjenja, čak kada ga ono vodi i u propast, Edip postaje junak tragedije. Čak i u najgorim trenucima, kada je oslijepljen, on ne pomišlja kako je možda bilo bolje da je istina ostala neotkrivena. To je za njega nezamislivo. Naprotiv, on žali zašto planina Kiteron nije zadržala dijete, zašto kao beba nije umro.

Pitanje je zašto se Pazolini opredijelio za Sofoklovog Edipa? Da li je želio da poruči da kao i Edip, nije zaslužio kaznu? Da je i njegova kao i Edipova krivica samo u tome što je prijek i nagao i ima višak samopouzdanja? Da pokaže kako hrabrost može da uzrokuje propast? Da se ispovedi o svojoj bliskosti sa majkom i svojem strahu ili mržnju koje je osjećao prema ocu, tj. o svom Edipovom kompleksu?

LITERATURA

- dr Miloš N. Đurić: Istorija helenske književnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije, Beograd

- Zdeslav Dukat: Sofoklo, ogledi o grčkoj tragediji, Dometi, Rijeka 1981

- Bilješke sa predavanja

NETOGRAFIJA

www.imdb.com

Sofokle i Pazolini: Car Edip______________________________

www.kirjasto.sci.fiwww.movie-locations.comwww.gay-serbia.com

ANEX

“I was twenty, not even - eighteen, nineteen... and I had been alive for a century, a whole lifetime consumed by the pain of the fact that I would never be able to give my love if not to my hand, or to the grass of ditches or maybe to the earth of an unguarded tomb... Twenty and, with its human history and its cycle of poetry, a life had ended. “

(Iz zbirke “A Desperate Vitality” P.P.Pazolinija, prevod na engleski Pasquale Verdecchio)