Etika -

materijali za predavanja i seminare 1.1. Etika je filozofska disciplina koja se bavi problematikom morala, umijeem ivljenja koje dovodi do sree pojedinca i zajednice. Ona propituje izvore, motive i svrhu morala te trai njegovo razlono utemeljenje. Njezin zadatak nije samo opisivati i objanjavati ve i odrediti to bi ljudi trebali initi da bi ivjeli u skladu s onim to je istinito a ne prividno ili izopaeno; da bi ivjeli pravedno i inili ono to ovjeka uistinu oplemenjuje i obogauje.

Kako postati cjelovita osoba? to initi da bismo ostvarili svoju ljudsku i drutvenu prirodu? Kako voditi drutvo da u njemu ljudi budu u mogunosti ostvariti specifino ljudske potrebe: slobodu, ljubav, pravednost. To su neka od pitanja etike. Moralna problematika proima sav na ivot, osobni, obiteljski, politiki, privredni. Etiar Tugendhat u Predavanjima o etici kae:

Kada je rije o meuljudskome, potrebno je samo obratiti panju na to kolik prostor u sporovima meu prijateljima, u obitelji ili na radnom mjestu zauzimaju oni osjeaji koji pretpostavljaju moralne sudove: ljutnja i ogorenje, osjeaji krivice i srama.I u politikome se stalno moralno sudi, i isplati se razmisliti kako bi izgledao neki politiki spor koji se ne bi bar meu ostalim vodio u moralnim kategorijama. ... Onaj tko odbacuje apeliranje na neki odreeni pojam pravednosti to skoro nikad ne moe ako mu ne suprotstavi neki drugi koncept pravednosti. Odnosi moi obino su dodue de facto presudni, ali valja primijetiti da im je potrebno moralno ruho.

Mnogi danas misle da ivimo u vremenu u kojem je moral postao neto upitno no to je predrasuda. Moral je uvijek bio upitan, danas je upitan i uvijek e ostati upitan. Uvijek e se ljudi pitati da li se isplati biti poten. to se tie dananjice, istina je neto drugo. Ljudi sve vie gube volju za miljenjem. Duhovno su otupjeli. Bilo je takvih vremena i prije, ali oni koji su u njima ivjeli propali su. Etiar Nikolaj Hartman pie:

ivot dananjeg ovjeka nije povoljan za produbljivanje. Njemu nedostaje mira i kontemplacije, to je ivot nespokojstva i urbe, natjecanje bez cilja i promiljenosti. Tko se naas zaustavi, u slijedeem je asu ve prevladan. I kao to se smjenjuju zahtjevi izvanjskog ivota, tako se smjenjuju i dojmovi, doivljaji, senzacije. I nae ulaenje u stvar je povrno, na se vrijednosni osjeaj otupljuje u lovu na ono senzacionalno.

Moderni ovjek nije samo u nemiru i urbi, on je takoer otupio, on je blaziran, njega nita vie ne uzdie, ne zahvaa, ne dohvaa u njegovoj najunutarnjijoj sferi. Napokon, on za sve ima samo jo ironian i umoran smijeak. Da, na kraju on od svoje moralne zaspalosti ini ak vrlinu. Nil admirari, njegova nesposobnost za divljenje, uenje, oduevljenje, strahopoitovanje postaje mu stalnim, voljnim habitusom ivota. Nedodirnuto prelaenje preko svega udoban je modus vivendi. I tako se on zadovoljava pozom da stoji izvan svega, to zapravo skriva njegovu unutarnju prazninu.

Ovaj je patos tipian. On nije tu po prvi put u povijesti. Ali gdje god je nastupio, bio je simptom slabosti i dekadencije, unutarnjeg zakazivanja i opeg ivotnog pesimizma.to eli propasti, treba pustiti da propadne. U svakom propadanju klija mladi novi ivot. Ni naem vremenu on ne nedostaje. 2. Naziv etika dolazi od dviju grkih rijei. Prva je thos, to znai obiaj, karakter, prebivalite, ozraje. Druga je tos, to znai navika.

Etika i moral nisu istoznani pojmovi, premda se ponekad upotrebljavaju kao istoznanice.

Moral je skup nepisanih i pisanih pravila koja upravljaju ljudskim djelovanjem. U svakom drutvu je prisutan nekakav moral. Ponekad se on nekritiki, bez promiljanja, prihvaa. Zato on nije uvijek u skladu sa idejom moralnosti, ljudskosti, s istinskim moralnim vrijednostima. On takav ne moe postati bez filozofskog, odnosno etikog promiljanja. Jedna od znaajki moralno osvijetenog ovjeka jest da preispituje svoje postupke i ono to se u drutvu zbiva. ivot koje se ne promilja nije vrijedan ivljenja, a drutva koja ne brinu o moralnom razvoju stagniraju ili propadaju. Tako je razmiljao utemeljitelj etike, grki filozof Sokrat.

Sokrat nije predavao etiku niti je o njoj pisao. On je s ljudima razgovarao o onome to je smatrao ljudski bitnim. Kae da o tome nita ne zna, ali da moe pomoi ljudima da u sebi osvijeste svoje (ne)znanje. Sluajui, potie ih da govore. On ui kako se vodi dijalog i kako se miljenjem moe doi do sigurnog znanja. Suprotstavljanje razliitih stanovita ne mora rezultirati svaom, raskolom, meusobnim iskljuivanjem, ve uspostavom skladne zajednice u kojoj nitko nije gubitnik. Njegova pitanja donose nemir, uzbuenje i trudove dok se ne realizira pravi odgovor.

Sokrat pitanjem pretresa prividno znanje drugoga, dok ovaj ne doe do toke na kojoj uvia da ne zna. Bezizlaznost (aporija) to time nastaje, toka je preokreta od koje u razgovoru, na temelju razumskog zajednitva moe poeti traenje istinskog uvida. Napredak od pojedinanog k opemu, koji zahvaa ono bitno od pojma koji istrauje. Sokratovi sugovornici su zarobljeni u mnotvo pojavnosti i o pitanjima o krepostima mogu odgovoriti samo pomou primjera, a ne odreivanjem biti. Sokratov postupak noen je povjerenjem u Logos ija unutarnja zakonitost u razumnu razgovoru dovodi do pravog uvida.

Atenski vlastodrci su u Sokratovom pouavanju prepoznali veliku opasnost i osudili su ga na smrt zbog manipulacije. Kau kvari mlade, nauava one bogove i one vrijednosti koje drava ne priznaje.Demokratski sud ga je osudio na smrt! Sokrat je odbio mogunost bijega iz zatvora, jer je smatrao da je takav postupak nemoralan. Nakon razgovora sa svojim prijateljima o besmrtnosti due, prema presudi je popio otrov u zatvoru. Evo nekih odlomaka iz Platonovog djela "Obrana Sokratova", U njemu Platon izlae Sokratov govor pred atenskim sudom koji ga je proglasio krivim i osudio na smrt.

Ali moda bi tko rekao: "E zar se ti ne stidi, Sokrate, to si se predao takvom zanimanju zbog kojega si sada u opasnosti da e glavu izgubiti?" Ja bih takvom ovjeku pravom rijeju odgovorio: Ne govori mudro, ovjee, ako misli da jedan ovjek, ako i neto malo ima koristi od njega, mora raunati sa opasnostima ivota i smrti, a da u svom radu i postupanju ne mora gledati samo na to radi li pravo ili nepravo, vri li posao dobra ili zla ovjeka. [...]

Ja bih, na primjer, strano uradio, graani Atenjani, da sam onda kad su me zapovjednici, koje ste vi odabrali da zapovijedaju, postavljali i pod Potidejom, i pod Amfipolijem, i kod Deliona, da sam tada, kao i svaki drugi, ostajao na onome mjestu gdje su me postavili, i izlagao se opasnostima prkosei smrti, a da sam se sada kad mi je bog naredio, kako sam pomislio i razumio, da svoj ivot posvetim filozofiji i ispitivanju sebe i ostalih - prepao ili smrti ili ma ega drugoga, pa ostavio svoje mjesto. [...] Jer, bojati se smrti, graani, ne znai nita drugo nego drati se mudrim, a ne biti mudar. [...] Ta nitko ne zna nije li smrt od svih dobara najvee dobro za ljude, a opet se plae nje kao da pouzdano znaju da je najvee zlo. [...] A ja, graani, po tome i u tom pitanju odudaram moda od veine ljudi; pa ako bih zaista smio rei da sam u emu mudriji nego drugi, rekao bih da sam u tome to, budui da nisam dovoljno obavijeten o prilikama u Hadu, i ne smatram da imam kakvo znanje o tome. A znam da je zlo i sramotno kad netko krivo radi i ne slua boljega, bilo boga bilo ovjeka. Dakle, umjesto onoga zla za koje pouzdano znam da je zlo, ja se nikad neu bojati ni kloniti stvari o kojima ne znam nisu li moda dobre za nas. Zato ni onda kad biste vi mene oslobodili [...] - i kad biste vi na to meni kazali: "Sokrate, sada dodue neemo povjerovati Anitu nego te putamo, ali samo pod tim uvjetom, razumije se, da se vie ne bavi tim ispitivanjem i da se ostavi ljubavi prema mudrosti; ako te uhvatimo jo jednom u takvom poslu, izgubit e glavu sigurno"; - kad biste me, dakle, kao to rekoh, pod tim uvjetom oslobodili optube, ja bih vam odgovorio: "Ja vas, graani Atenjani, pozdravljam i veoma cijenim, ali u se vie pokoravati bogu nego li vama, i dokle god budem imao snage, neu prestati baviti se ispitivanjem istine, i savjetovati vas, i pouavati, kad se s nekim od vas ve budem sastao, govorei po svom obiaju: 'estiti moj ovjee, Atenjanin si, graanin najvee i po mudrosti i snazi najuglednije drave, a nije te stid to se brine za blago, kako e ga vie nagomilati, i za slavu, i za ast, a za pamet, i za istinu, i za duu, da budu to bolje, za to se ne brine i nimalo ne mari?' A ako bi tko od vas to osporio i ustvrdio da se brine za to, neu ga pustiti da odmah ode, niti u se ja s njim rastati, nego u ga pitati, i ispitivati, i reetati, pa ako dobijem utisak da on nema vrline, a tvrdi da je ima, korit u ga to najvanije stvari najmanje cijeni, a nitavnije vie." [...]

Jer to, budite uvjereni, bog nareuje, i ja smatram da vama i vaemu gradu jo nikada nije osvanula vea srea od ove moje slube bogu posveene. Ta ja i ne radim nita drugo nego neprestano obilazim i savjetujem vas, i mlae i starije, da se ne brinete toliko revno ni za tijelo ni za blago, nego vie za duu, da vam ona bude to bolja. I uim da se vrlina ne raa iz blaga, nego iz vrline da se raa blago i sva ostala dobra i u privatnom i u javnom ivotu. [...]

Dobro znajte: ako me osudite ovakva kakvim se ja prikazujem neete nakoditi vie meni nego sebi, jer meni sigurno nita nee nakoditi ni Melet ni Anit, niti mogu, jer smatram da boanski poredak stvari ne podnosi da bolji ovjek strada od gorega. Pa ipak, moda e me on pogubiti, ili prognati, ili oduzeti graansko pravo; ali moda on ili tko drugi smatra to nekim velikim zlom, ali ja ne smatram, nego mnogo vie smatram velikim zlom ono to on sada radi, tj. pokuava na pravdi pogubiti ovjeka.

Ali molim vas jo ovoliko: kad moji sinovi odrastu, osvetite im se ljudi, dodijavajui im isto onako kao to sam i ja vama dodijavao, ako vam se ini da se vie brinu za blago ili za to drugo nego li za vrlinu. I ako budu smatrali da su neto, a nisu nita, korite ih kao to sam ja vas korio to se ne brinu za ono za to treba, ili to misle da su neto, a ne valjaju nita. I ako budete tako radili, onda sam od vas doivio punu pravdu, i ja sm i moji sinovi.

3. Etika vrlina(Vidi prezentaciju: Etika, vrline i naela)U sreditu etike vrline jest osoba koja djeluje. Pojam vrline skupni je pojam za odreene standarde koji trebaju biti ispunjeni da bismo neki predmet ili osobu nazvali dobrom.

Vrlina nije samo jedno od moguih obiljeja, ve bitno obiljeje. Sokrat kae da je stolar stolar samo ako je dobar stolar, dakle ako u vrijednosnome obzorju ispunjava svoju funkciju. Izvorno grki arete znai najboljost, najizvrsnost.

Moe li se vrlina nauiti? Za Sokrata i Platona istinsko je znanje znanje ideja, od kojih je vrhovna ideja ideja dobra. Prema njoj se sve mjeri i odreuje. Ako znamo to je dobro, init emo dobro naprosto stoga to je dobro najbievitije bie (ontos on) ideja dobra najjaa je u hijerarhiji ideja. Nema nita jae od same istine to bi moglo pokrenuti volju. Platon nauava etiri vrline.

Aristotel takoer smatra da je osnovna vrlina vezana uz spoznaju dobra, ali ne kao ideje, ve dobra pojedinane stvari. No, on govori o vrlini razboritosti. Rije je o praktinoj razumskoj moi, koja se razlikuje od teorijskoga uma i logike spoznaje. To je vrlina izbora.

Vrlina je izborno stanje ako elimo stei npr. vrlinu hrabrosti nastojat emo izabrati ono to e nam pomoi da izvjebamo svoj karakter tako da nam hrabro djelovanje postane navikom. Odreujui strast kao neko kretanje koje je u nama uroeno (s nama niklo), Aristotel pridaje veliku ulogu odgoju kojim se ono to nam nije uroeno estim ponavljanjem (navikavanjem) ini stalno djelujuim. Strast je moralno indiferentna ona nije ni vrlina ni porok, ali moe, pravilnim ili nepravilnim ponavljanjem djelovanja, voditi do vrline ili poroka. Vrlina je dispozicija za dobro djelovanje. Kada je jednom stekne, ona je postojanija i od znanja.

Aristotel je uvidio da nas strasti vuku prema krajnostima u djelovanju. Te su krajnosti manjak ili suviak u osjeanju ili djelovanju i vode do poroka. Razboritost kao praktina razumna sposobnost vodi do sredine za nas, do sredine izmeu manjka i suvika. Pronai i izabrati tu sredinu jest vrlina.

Vrlina nije sama sebi svrha, ve je krajnja svrha uvijek ve pretpostavljena u svrsi ivljenja uope blaenstvu, srei eudaimonia. 3a. Dietrich von Hildebrand, Temeljni moralni stavovi

O autoru: Dietrich von Hildebrand (1889-1977.) je njemaki filozof, uenik Edmunda Husserla i Maxa Schelera, jedan od predstavnika realistike fenomenologije. Rodio se u Italiji kao sin glasovitog njemakog kipara Adolfa von Hildebranda. Filozofiju je studirao i najprije predavao u Mnchenu u Njemakoj. Kao odluan protivnik Hitlera i nacista preao je najprije u Austriju, a potom je morao bjeati u SAD. Tamo je bio profesor na sveuilitu Fordham u New Yorku.

O tekstu: Tekst je dio prvog poglavlja Hildebrandovog djela "Temeljni moralni stavovi" (Fundamental Moral Attitudes), koje je bilo objavljeno najprije na njemakom jeziku (Sittliche Grundhaltungen). Kasnije je to djelo ukljueno u Hildebrandovu knjigu "Umijee ivljenja" (The Art of Living).

Moralne vrijednosti su najvie meu svim naravnim vrijednostima. ovjekova dobrota, istoa, istinoljubivost i skromnost vrijede vie od genijalnosti, briljantnosti i bujne ivotne snage, vie od prirodne ili umjetnike ljepote, vie od stabilnosti i moi drave. Ono to se ostvaruje i to sjaji u inu zbiljskog opratanja, u plemenitom i velikodunom odricanju, u arkoj i nesebinoj ljubavi, znaajnije je i plemenitije, vanije i trajnije nego li sve kulturne vrijednosti. Pozitivne moralne vrijednosti su arite svijeta, a negativne moralne vrijednosti su najvee zlo, gore od patnje, bolesti, smrti ili raspada cvatue kulture.

Ovu injenicu su priznavali svi veliki umovi, kao Sokrat ili Platon, koji su stalno ponavljali da je bolje trpjeti nepravdu nego li je initi. Ovo isticanje moralne sfere je, iznad svega, temeljni stav kranskog ethosa.

Moralne vrijednosti su uvijek osobne vrijednosti. One su prisutne jedino u ovjeku i jedino ovjek ih moe ostvarivati. Materijalna stvar, kao kamen ili kua, ne moe biti moralno dobra ili zla, kao to moralna dobrota nije dostupna stablu ili psu. Slino, ni za djela ljudskog uma (otkria, znanstvene knjige, umjetnika djela) ne moe se u pravom smislu rei da su nositelji moralnih vrijednosti, ona ne mogu biti vjerna, skromna i puna ljubavi. Ona mogu u najboljem sluaju indirektno odraavati ove vrijednosti, budui da nose otisak ljudskog uma. Samo ovjek, kao slobodno bie koje je odgovorno za svoja djela i svoje stavove, za svoja htjenja i nastojanja, za svoju ljubav i svoju mrnju, svoju radost i svoju tugu, te za svoje trajno temeljno dranje, moe biti moralno dobar ili zao. Naime, daleko iznad njegovih kulturnih postignua izdie se vanost ovjekova vlastitog bia: osobnost koja zrai moralne vrijednosti, ovjek koji je skroman, ist, istinoljubiv, astan i pun ljubavi.

Ali kako ovjek moe sudjelovati u ovim moralnim vrijednostima? Je li ih dobio po naravi, isto kao i ljepotu svog lica, svoju inteligenciju ili iv temperament? Ne, one mogu izrasti jedino iz svjesnih, slobodnih stavova, sam ovjek mora bitno suraivati u njihovom ostvarivanju. One se mogu razviti jedino kroz njegovo svjesno i slobodno predanje samoga sebe istinskim vrijednostima. Razmjerno svojoj sposobnosti shvaanja vrijednosti, koliko on vidi puninu svijeta vrijednosti jasnim i svjeim pogledom, koliko je njegovo predanje tom svijetu isto i bezuvjetno, toliko e ovjek biti bogat u moralnim vrijednostima.

Dok se ovjek slijepo ne obazire na moralne vrijednosti drugih osoba, dok on ne razlikuje pozitivnu vrijednost koja je prisutna u istini od negativne vrijednosti koja je svojstvena zabludi, dok on ne razumije vrijednost koja je sadrana u ljudskom ivotu i negativnu vrijednost koja je povezana s nepravdom, on e biti nesposoban za moralnu dobrotu. Dok njega zanima jedino pitanje zadovoljava li njega neto ili ne, odgovara li to njemu ili ne, umjesto da se pita je li to neto vano, je to neto u sebi lijepo i dobro, jednom rijeju, je li to neto to ima vrijednost, on ne moe biti moralno dobar.

Sr svakog moralno dobrog stava je predanje onome to je objektivno vano, to je zanimanje za neku stvar zato to ona ima vrijednost. Na primjer, dva ovjeka su svjedoci nepravde koja je nanesena treoj osobi. Onaj koji se u svakoj situaciji pita jedino odgovara li neto njemu ili ne odgovara, nee se brinuti zbog toga, jer on rauna da njemu osobno ne moe proizai nikakva teta iz nepravde nanesene nekome drugome. Drugi ovjek, naprotiv, spreman je radije neto sam prepatiti, nego li ostati nezainteresiran za nepravdu koja se ini treoj osobi. Za ovog drugog ovjeka nije glavno pitanje odgovara li neto njemu ili ne odgovara, nego je li to neto vano po sebi. Jedan se ponaa moralno dobro, a drugi moralno zlo jer on indiferentno mimoilazi pitanje vrijednosti.

Prihvaa li netko ili odbacuje neto to mu odgovara, ali je indiferentno s vrijednosne toke gledita, ovisi jedino o njegovoj volji. Jede li netko ili ne jede odlino meso, to ovisi o njemu. Ali pozitivna vrijednost od nas trai prihvaanje, a negativna vrijednost trai odbacivanje. Nain na koji bi se netko suoen s njima trebao ponaati nije preputen njegovoj proizvoljnoj odluci. To bi naprotiv trebalo biti predmet glavne zaokupljenosti i pravi odgovor treba dati, jer duni smo zanimati se za vrijednosti i odgovoriti im na pravi nain. Pomae li netko ili ne pomae drugoj osobi koja je u potrebi ne ovisi o njegovoj proizvoljnoj odluci, on je kriv ako zanemaruje ovu objektivnu vrijednost.

Samo onaj tko razumije da postoje stvari "vane u sebi", da ima stvari koje su krasne i dobre u sebi, samo onaj ovjek koji shvaa uzvieni zahtjev vrijednosti, njihov poziv i dunost okrenuti se njima i biti formiran njihovim zakonom, samo taj je sposoban za osobno ostvarivanje moralnih vrijednosti. Samo ovjek koji moe gledati izvan svog subjektivnog horizonta i koji, slobodan od tatine i poude, ne pita uvijek "zadovoljava li to mene?", nego onaj tko se ostavljajui svaku uskogrudnost preputa onome to je vano po sebi - krasno, dobro - i podlae se tome, samo takav moe postati nositelj moralne vrijednosti.

Sposobnost shvatiti vrijednosti, prihvatiti ih i odgovoriti im je temelj za ostvarenje moralnih vrijednosti ovjeka.

Ove osobine mogu se nai jedino u ovjeku koji ima potovanje. Potovanje je stav koji se moe nazvati majkom svega moralnog ivota, jer najprije u njemu ovjek zauzima stav prema svijetu koji otvara njegove duhovne oi i omoguuje mu shvatiti vrijednosti. [...]

ovjek bez potovanja je ovjek nesposoban za ikakvo odricanje ili podlaganje samoga sebe. On je ili rob svoje tatine, onog sputavajueg egoizma koji ga ini sunjem samoga sebe i slijepim za vrijednosti, te ga navodi da se uvijek iznova pita: "Hoe li moj ugled porasti, hoe li se moja slava uveati?" Ili je on rob svoje poude, onaj za koga sve na svijetu postaje jedino prilika da slui svojoj strasti. ovjek bez potovanja ne moe nikad ostati u nutarnjoj tiini. On situacijama, stvarima i osobama nikad ne daje mogunost da otkriju svoj pravi karakter i svoju vrijednost. On svemu pristupa na jedan tako nametljiv i netaktian nain da se obazire samo na sebe, slua jedino sebe i ignorira sva ostala bia. [...]

Nepotivanje se moe podijeliti na dvije vrste, zavisno od toga ima li korijen u tatini ili poudi. Prva vrsta postoji kod onoga ije je nepotivanje plod njegove tatine. On je tip ovjeka koji svemu pristupa s preuzetnom, lanom superiornou i koji se nikad nimalo ne trudi razumjeti stvar "iznutra". On je "sveznalica", tip uitelja koji vjeruje da on sve prozrijeva na prvi pogled i sve stvari zna "ab ovo". On je ovjek za kojega nita ne moe biti vee od njega samoga, koji nikad ne vidi dalje od svog horizonta, za kojega svijet bia ne skriva nikakvu tajnu. [...] Ovaj ovjek ne sluti nita od irine i dubine svijeta, od tajanstvenih dubina i neizmjerljive punine vrijednosti, o kojima govori svaka zraka sunca i svaka biljka i koje se otkrivaju u nevinom smijehu djeteta, kao i u pokajnikim suzama grenika. [...]

Drugi tip ovjeka kojemu nedostaje potovanje, grub, poudan ovjek jednako je slijep za vrijednosti. On ograniava svoj interes na jednu jedinu stvar: odgovara li mu neto ili ne odgovara, nudi li mu zadovoljstvo, moe li mu ili ne moe ikako biti od koristi. On u svim stvarima vidi samo onaj segment koji se tie njegovog sluajnog, neposrednog interesa. Svako bie, za njega, nije nita drugo nego sredstvo za njegov vlastiti sebini cilj. On se vjeno vrti u svom uskom krugu i nikad ne uspijeva izai iz sebe. Stoga on niti ne poznaje pravu i duboku sreu koja moe jedino izvirati iz predanja pravim vrijednostima, iz dodira s onim to je u sebi dobro i lijepo. [...]

ovjek koji ima potovanja pristupa svijetu na potpuno drugaiji nain. On je slobodan od ovog egospazma, od tatine i poude. On ne ispunja svijet svojim vlastitim egom, nego ostavlja biu prostor koji mu je potreban da se otkrije. On razumije dostojanstvo i plemenitost bia kao takvog, vrijednost koju ono ve posjeduje nasuprot pukom nitavilu.

[...]

Temeljni stav potovanja je pretpostavka za svaku istinsku ljubav, iznad svega za ljubav prema blinjemu, jer taj stav jedini otvara nae oi za vrijednost ovjeka kao duhovne osobe, i jer bez te svijesti nije mogua nikakva ljubav. Potovanje prema ljubljenoj osobi je takoer bitan element svake ljubavi. Obratiti panju na specifino znaenje i vrijednost njezine individualnosti, iskazati obzir prema njoj, umjesto da joj nameemo nae vlastite elje, to spada u potovanje. Iz potovanja izvire htjenje onoga koji voli da ljubljenoj osobi ostavi duhovni "prostor" potreban za slobodno izraavanje njezine vlastite individualnosti. Svi ovi elementi svake prave ljubavi izviru iz potovanja. to bi bila majina ljubav bez potovanja za to bie koje raste, za sve mogue vrijednosti koje tu jo lee latentne, za tu dragocjenost djeje due?

Slino potovanje se oituje u pravednosti prema drugima, u skrbi za tua prava, za slobodu tuih odluka, u ogranienju vlastite tenje za moi i u svakom razumijevanju prava drugoga. Potovanje za nae blinje je osnova za svaki istinski zajedniki ivot, za ispravan pristup braku, obitelji, narodu, dravi, ovjeanstvu, za respekt prema zakonitoj vlasti, za ispunjavanje moralnih dunosti prema zajednici kao cjelini i prema pojedinim lanovima zajednice. ovjek bez potovanja lomi i razara zajednicu.

4. Etika naela

((Vidi prezentacije: Etika, vrline i naela; 7 navika uspjenih ljudi)Praktiki um propisuje naelo ljudskoj osjetilnosti nagnuima. Naa volja je slobodna. Bez obzira ini li netko dobro ili zlo, njegovi ini jesu ini njegove volje. Nita na svijetu, ni izvan njega, se ne moe pretpostaviti kao dobro osim nae dobre volje. Ako su nai motivi reakcije na osjetilne podraaje, ako se povodimo za nagnuima, ostajemo dio osjetilnoga svijeta u kojem vlada zakon uzronosti. Pod zakonima pak uzronosti nije mogue zamisliti slobodnu volju.

Praktini je um takoer isti um, to znai da i praksa moe biti izraz neiskustvenoga. Praktinost praktinoga uma jest u inima koji su izvedeni iz umnih naela, a ne iz osjetilnosti. Smislenost pak te prakse lei u injenici da moralni zakon obvezuje, da ga treba izvriti.

Kategoriki imperativ: Djeluj tako da maksima tvoje volje uvijek moe istodobno vaiti kao naelo opega zakonodavstva! Kant vidi da djelujemo prema subjektivnim praktinim naelima, koja jesu opa naela, ali se odnose kao praktini stav na iskustvo. Ta naela naziva maksimama. Kada bismo djelovali iskljuivo prema njima, ne bismo mogli zajamiti opost i bezuvjetnu vanost svojih moralnih normi, jer one ne bi bile inteligibilne, ve ovisne o iskustvu.

...bih li mogao rei samome sebi: Neka svatko dade neistinito obeanje kad se nae u neprilici iz koje se na drugi nain ne moe izvui? Tako ubrzo postajem svjestan da dodue hou la, ali da nikako ne mogu htjeti opi zakon da se lae. Prema takvome zakonu zapravo ne bi bilo nikakvoga obeanja... Dakle, moja bi maksima morala unititi samu sebe im bi se napravila opim zakonom.Covey tvrdi: naela su nam intuitivno ve poznata i postoje duboko negdje u nama; kad ih nastojimo shvatiti shvaamo istodobno neto o nama o vlastitoj prirodi i mogunostima, te tako oslobaamo golem potencijal. Ako ih pravilno shvatimo postat emo, Platon bi rekao mudri, a Aristotel razboriti. Reagirat emo adekvatno izazovu, na njemu primjeren nain. Ne treba nam neki popis novih naina djelovanja na nove situacije, ne moramo nauiti stotinu novih postupaka, traiti uvijek nove tehnike potreban je temeljni okvir osnovnih naela. Navike proizale iz usmjerenosti na najvia naela nam nee govoriti to moramo initi; one pruaju nain razmiljanja tako da mi znamo to nam je initi.Naela postoje nezavisno o tome da li ih mi spoznajemo ili ne spoznajemo. Prema platonistiki orijentiranom Coveyu ona su objektivna. U 19. stoljeu takve objektivne naelne zakonitosti u meuljudskiim odnosima, to znai i u poslovanju, pretpostavlja i Adam Smith. On ih smatra nevidljivim rukama koje automatski, neovisno o bilo ijem miljenju usklauju sve pravilno izraene poslovne interese. Covey ih usporeuje sa prirodnim zakonima jer su ta naela nepromjenljiva poput zakona gravitacije. Nadalje, ako ih krimo neemo proi nekanjeno. Ako ih slijedimo postajemo ljudski djelotvorni, premda ne uvijek odmah. Postoji i trea analogija sa zakonima prirode. U prirodi postoji proces koji trai odreeno vrijeme. Ne moemo eti ako nismo sijali. Priroda ne priznaje preace, kampanjstvo, lakirovke, surogate. To isto vrijedi za ivot u skladu s naelima. Postoji i razlika spram prirode. Moralnost nije nastavak prirodnog djelovanja nego predstavlja, kako bi Kant rekao, djelovanje jednog sasvim drugog reda koji je prirodi nadreen premda se dogaa u toj istoj prirodi. To je podruje praktikog uma, odnosno podruje slobode. U prirodi iza jedne akcije uvijek slijedi odreena reakcija. ovjek je i prirodno bie i mnoge njegove reakcije su kauzalne, ali on je i umno bie. irei granice svoje slobode on je u mogunosti da bira reakcije na odreene podraaje ak u toj mjeri da povratno djeluje na same podraaje.

to su to i koja su to univerzalna moralna naela? Ovo univerzalna upuuje ne samo na to da bi trebala vrijediti za sve ljude, ve i to da su svim ljudima poznata, ili da im mogu biti poznata. Na prvom mjestu je dostojanstvo ljudske osobe koje se potvruje kroz njenu fiziku, emocionalnu i intelektualnu neovisnost. Ta neovisnost omoguuje viu razinu bivanja, a to je meuzavisnost u zajednici, gdje sloboda jedne osobe ograniava, ali i obogauje slobodu druge, to iskljuuje izrabljivanja i manipulacije. Naela koja su u ova ukljuena, ili iz njih proizlaze, su i ona koja se artikuliraju u ljudskim pravima. U sferi poslovanja posebno je vano pravo na privatno vlasnitvo, ali ono koje je ogranieno opom namjerom dobara. Bez ostvarenja ovog prava nije mogua samostalna inicijativa, poduzetnost, proaktivnost to je jedno od temeljnih potreba ljudske prirode, a stoga i temeljna znaajka moralnosti. No, ne mogu svi sudionici gospodarskog procesa biti poduzetnici, ne mogu svi voditi poslovanje - ali svi bi trebali moi sudjelovati u odluivanju. Ako ne na onim viim razinama, onda na niim, a svakako na osobnoj razini. Rije je u naelu supsidijarnosti. Univerzalna naela ukljuuju i one koji su izvan gospodarskih procesa, jer gospodarstvo je samo jedan od vidova ljudske djelatnosti. Ne moe se cjelokupno ljudsko bivanje svesti samo na proizvodnju dobara i usluga. Oni koji proizvode moraju misliti i na ope dobro i na one koji mu doprinose, ali i na one koji zbog raznih razloga su onemogueni da daju neki znatniji doprinos to predstavlja potivanje naela solidarnosti.

Immanuel Kant nije insistirao na sistematizaciji ovih naela. Ona nije ni mogua, mogue su samo naznake. Zakone prirode moemo upoznati i neposredno primijeniti, dok se moralna naela opiru takvoj manipulaciji. Mogue je ukazati na njihov izvor, a on je u naoj svijesti, u praktikom umu. Popis moralnih naela koji dolazi izvana, ma koliko on bio prihvatljiv nema nikakvu mo jer se radi o heteronomnom moralu. Mo moe imati samo autonoman moral. Izricanje njegovog zahtjeva ne moe biti izricanje nekog sadraja pa ma kako on poeljan bio ve izricanje samo forme djelovanja, takozvanog kategorikog imperativa: djelujmo po onim principima za koje moemo htjeti da svi drugi po njima djeluju. On nam ne kae to konkretno moramo initi, ve kako, po kakvim to principima moramo djelovati.

Covey tu najviu zapovijed praktikog uma koja se mora vriti da bi um uope mogao biti praktiki, usporeuje sa kompasom koji stalno pokazuje u pravcu sjevera. Po njemu moemo odreivati pravac svoga kretanja, odnosno rangirati vrijednosti i birati postupke koje emo uiniti. Djelujemo li drugaije skrenuli smo s pravog puta. Ovaj kompas, nam se ne ulaguje niti nam prijeti, a ipak zadobiva nae odobravanje, premda ne uvijek i sluanje. Pred njim moraju zanijemiti sve nae strasti i porivi, premda u potaji i dalje rade protiv njega. Nadahnut tom silnom moi Kant se pita: Gdje je tebe dostojno poslanje i gdje se nalazi korijen tvoga plemenita podrijetla koje ponosno odbija svaku srodnost s nagnuima, a potjecati od tog korijena nuni je uvjet one vrijednosti koju sebi ljudi jedino mogu dati?

5. MetaetikaMetaetika zahtijeva jezinu i logiki analizu iskaza u kojima se pojavljuje rije dobro ili pak vrijednosni predikati (ispravno, doputeno itd.). Analizom iskaza treba utvrditi je li mogue opravdati moralne iskaze. Naelno se metaetika stajalita dijele na nekognitivistika (moralne sudove nije mogue razumski obrazloiti) i kognitivistika (mogue je spoznati opravdanost moralnih sudova).

Prvima pripada emotivizam i preskriptivizam.

Emotivizam potjee od Huma, osnovni izvor moralnosti vidi u tzv. moralnom osjeaju (moral sense; moral sentiment). Hume je odvojio injenice od vrijednosti, odnosno umnu spoznaju i volju. Vrijednosne sudove ne moemo umno dokazati ma kako oni bili openiti ili dostojni ideala. Neku vrst emotivizma razvijaju filozofi Bekoga kruga, smatrajui da su moralni sudovi zapovijedi ili pak pravila, prihvaanje kojih je psiholoki problem.

A. J. Ayer: Jezik, istina i logika. Smislene su tvrdnje ili analitiki sudovi ili pak iskustveno provjerljivi iskazi. Etiki su iskazi logiki besmisleni. Koriste se kako bi se njima izrazili osjeaji i kako bi se djelovalo na osjeaje. Oni pobuuju osjeajno odobravanje ili gnuanje.

6. Konsekvencijska etika, hedonizam i utilitarizam

Ljudsko je djelovanje voeno sasvim prirodnim motivima ono eli izbjei bol, patnju, neugodu i to je mogue vie dovesti do zadovoljstva, ugode, osjeaja sree. Odreenje dobra djelovanja se treba rukovoditi terminima: izbjegavanje neugode i poveanja ugode. Takva stajalita zastupa F. Hutcheson, no konzekventnije ih formulira J. Bentham. Njegovo je temeljno naelo postizanje najvee mogue sree najveega broja ljudi koje se moe nazvati i naelom korisnosti. Stoga se Benthamovo uenje naziva hedonistikim utilitarizmom.

Da bismo mogli utvrditi to poveava ugodu, odnosno umanjuje neugodu, Bentham predlae uvoenje hedonistikoga rauna, u sklopu kojega se ugoda i neugoda mjere (intenzitet ugode i neugode, trajanje i stupanj izvjesnosti s kojom oekujemo ugodu ili neugodu, podnoljivost posljedice i njezina istoa itd). J. S. Mill: Bolje biti nezadovoljan Sokrat, nego zadovoljna svinja. To dovodi do posvemanjega individualizma i uskrauje nam mogunost da zadovoljstvo kao pojedinani psihiki doivljaj pretvorimo u moralno vrijednosni sud.

Sama injenica da je neto poeljno osobi ili zajednici, ne govori o tome da je tu poeljnu stvar mogue smatrati vrijednou. Ne uzima se u obzir drutvena raspodjelu dobara, ne mari za pravednost.

Utilitarizam ina zastupa stajalite da su moralno opravdani oni ini koji izravno donose bolje posljedice nego neki drugi ini. Utilitarizam pravila prevladava u novijim stajalitima. Kriterij moralne opravdanosti nije pojedinani in i korist koju donosi, ve mogunost da se in podvrgne pod odreena pravila i da se utvrdi je li mogue djelovanje opravdati na temelju pravila. Tako J.S. Smart prispodobljuje utilitarizam pravila vjetini dobroga nautiarstva. Kao to dobar nautiar da bi upravljao brodom slijedi pravila koja su upisana u nautikim knjigama, odnosno slijedi iskustvena pravila, tako se i u djelovanju slijede pravila i norme koje su ve iskuane u praksi djelovanja. Pribliavanje deontolokim etikama. Ogranieni utilitarizam - djelovanja se prosuuju prema pravilima, a pravila prema posljedicama.

7. SavjestSavjest prati sve nae doivljaje u svakoj posebnoj prilici (Fichte). Ona objedinjuje moralno iskustvo kao pripadno jednom te istom praktinom subjektu. Savjest jest subjektivna norma, ali nije norma moralnosti uope, jer kada bismo ostali samo na razini subjektivnoga promiljanja moralnosti ne bismo mogli zadovoljiti zahtjev za opevanou naela djelovanja. No, ona je prvo i posljednje etiko motrite i sudite zato to objedinjuje unutarnju perspektivu (motivi, maksime, navike, moralna svojstva), norme koje se postavljaju pred praktini subjekt (prihvaanje normi i naa osobna privrenost) kao i respektiranje posljedica ina i cjeline djelovanja. Ciceron kae da je savjest najbolje prikazite, kazalite kreposti, mislei da krepost stavlja na javni sud. Savjest se i shvaa poslije kao sudite, njezini prijekori kao sudake izreke, kako kae Kant.>

U njemu promiljamo svoja naela djelovanja, svoju moralnu kakvou, ali i konkretne injenine posljedice. U savjesti postajemo sami sebi moralno dvojbeni, sami predmet vlastite moralne prosudbe, uzimajui u obzir ne samo svoju unutarnjost ve i izvanjske uinke svojih ina.

Kada nastojimo spoznati na temelju nakane djelovanja njegove mogue posljedice govorimo o prethodnoj savjesti ili o apriornoj vrijednosnoj prosudbi koja ne razmatra injenine posljedice. Savjest na neki nain ispituje slijede li posljedice iz moralne kakvoe i norme prije nego to deskripitivno utvrdi posljedice;

Savjeu spoznajemo i kakvou naih ina ili djelovanja na temelju iskustveno utvrdivih posljedica. Dobro djelovanje nagrauje savjest pohvalom i pristajanjem da se takvo dobro pretvori u naelo, a kada je djelovanje dovelo do loih posljedica savjest optuuje zbog nedostatka spoznaje ili volje za djelovanjem.

Savjest je unutarnja disciplina koja nas tjera da moralno prosuujemo ine i djelovanje te da ih kao dunost prihvatimo u vlastitoj moralnosti. Disciplinom izotrujemo savjest da izabere one motive koji e postati odredbeni razlog volje. Takav razlog mora imati dobru posljedicu, to znai da su posljedice povezane s izvjebanom, vrlom sposobnou moralne prosudbe. Stoga treba naglasiti da je, bez obzira na utemeljenje etike vrline, dunosti ili posljedice savjest najvie sudite koje bi trebalo obuhvatiti moralnu kakvou, norme i odgovornost za posljedice.

Ispravna i neispravna savjestKad govorimo o savijesti uglavnom mislimo na onaj moralni izvor koji nas vodi do moralno ispravnog djelovanja. Prihvaanjem odreenih vrijednosti kao moralnih naela po kojima nastojimo ivjeti, sve svoje postupke i odluke analiziramo i opravdavamo po tim naelima. Ako su te vrijednosti openito prihvaene u drutvu u kom ivimo tada takvu savijest zovemo ispravna savijest.

No esto su kroz povijest ljudi inili mnoga dijela koja su za moralnu osudu, a istovremeno su se pozivali na djelovanje u ime savjesti. Ponekad ovjek zbog odreenih okolnosti, neznanja, nedostatka volje ili predrasuda prihvati moralno neispravna naela kao vaea i obvezujua u svakoj situaciji. U takvoj situaciji on stvarno djeluje po svojoj savjesti ali tu se javlja dvojba dali je takav ovjek bio u mogunosti ustanoviti ispravnost naela ili nije. Takvu savijest nazivamo neispravna savijest.

Ponekad ovjek potpuno ispravno procijeni to bi trebao uiniti, ali kad sagleda sve injenice i shvati koliki e napor u to trebati uloiti, popusti i promjeni odluku, ponekad u posve pogrenu. Razlog za to moe biti nedostatak volje, hrabrosti ali isto tako i pritisak okoline. U takvom sluaju govorimo o popustljivoj savijesti.

U svojim se odlukama moemo rukovoditi nekim moralnim naelima a da istovremeno zanemarimo druga ili razmiljajui o moguim posljedicama svojih djela, zbog neznanja ili neupuenosti moemo nehotice ne vidjeti neke posljedice. U takvim situacijama govorimo o povrnoj savijesti.

No kakva god bila savijest je ono to ovjeka tjera na osjeaj odgovornosti za svoja djela i odluke, jer ovjek koji nema savijesti ne osjea potrebu da misli na ikoga osim na sebe. Iako se danas gotovo sve vrti oko novca, a borba za politiku mo i stjecanje bogatstva dovodi u pitanje dali uope moemo govoriti o postojanju savijesti i moralne svijesti, ipak se treba boriti da moralne vrijednosti budu utkane u svako podruje naeg djelovanja.Novac i materijalne vrijednosti nuno su potrebne da bi preivjeli, ali to su samo sredstva koja nam trebaju pomoi u zadovoljenju naih potreba, a ne prevladavajua vrijednost kojoj bi trebali teiti.8. Razvoj moralne svijesti

Oekujemo da ljudi uvijek djeluju u skladu s visokim principima moralnosti u svim oblicima suradnje s drugima. Ali, ljudi imaju fleksibilne moralne standarde. Moralna svijest se razvija. Ne moemo od svih ljudi oekivati istu razinu moralne svijesti.

ivot poinjemo kao amoralna bia a moralne norme usvajamo aktivnim uenjem. Ono poinje u obitelji a nastavlja se u krugu prijatelja, onih s kojima se druimo, u koli crkvi. Prve norme su krute i vezane su za konkretne pojedine situacije. Djeca ih esto prihvaaju i protiv svoje elje da bi pokazalo poslunost, izbjeglo kaznu i nelagodnost. Do brzog moralnog razvoja dolazi od pete do jedanaeste godine. kola, vrnjaci i nastavnici znaajno utiu na usvajanje normi, najee kroz napore djeteta da zadobije njihovu naklonost i da bude pohvaljeno.

Prema Kohlbergu razlikujemo tri faze u razvoju moralne svijesti. Svaka razina sadri sloenije i harmoninije putove razumijevanja i razmiljanja o moralu, o odnosima prema drugima i prema sebi

1) predkonvencionalna faza, mislimo uglavnom na vlastite potrebe i interesea) odsutnost moralne svijesti; inimo ono za to emo biti nagraeni i izbjegavamo ono za to bi mogli biti kanjeni; b) inimo dobro onima koji nama ine dobro

2. konvencionalna faza, brinemo se za drugea) bezrezervno prihvaanje autoriteta, djelujemo onako da bismo od njih bili prihvaeni kao dobri deki ilidobre puce

b) bezrezervno prihvaanje priznatih vrijednosti i zakonskih pravila; lojalnost sredini u z koju smo vezani bez preispitivanja moralnih naela i pravila koje ona zastupa3. post konvencionalna ili principijelna faza, traimo utemeljenje morala, ne djeluju iz potovanja prema autoritetima, privrenosti nekoj sredini i njenom moralu ve naelno. Rasuivanje koji vodi brigu o dobrobiti drugih i izraava svjesno odabrana naela zasnovana na opim etikim principima. a) potivanje zakona ali i shvaanje da su oni ljudsko djelo, pa se mogu mijenjati pa i trebaju promijeniti kad se promijene drutvene prilike. Ako varamo u jednoj situaciji ne mora znaiti da varamo u nekoj drugoj; ako laemo jednoj osobi ne znai da laemo i drugim osobama; nije pitanje da li se ponaamo moralno i li ne nego u kojim situacijama to inimo. Moralno rasuivanje jedne osobe na razini usvojenih principa ne primjenjuje se u svim situacijama. Razliite okolnosti uvjetuju razliite odgovore.b) slijedimo univerzalna, a ne dogovorena ili pak pojedinim situacijama prilagoena naela. Dobra djela inimo zato to je njihova vrijednost u njima samima. inimo ih bezuvjetno ne razmiljajui o neposrednoj koristi9. Osobni integritet

U razvijenim drutvima pojedinac identitet gradi na svojim osobnim postignuima, od kojih se njegov integritet sastoji. U sustavu su pojedinci ohrabrivani razviti svoj identitet, upravo zato da bi postali sposobni donositi jasne odluke. Integritet oznauje cjelovitost vrlina, cjelovitost osobnosti i cjelovitost u takvu smislu da je pojedinac integralni dio vrijednosnoga sustava. U civilnome se drutvu smatra da su ljudi sposobni sami razlikovati istinu od neistine, dobro od zla. Zbog toga je autonomnost na cijeni.

Integritet nije neka zasebna vrlina. Integritet se sastoji od cjelovitosti svih vrlina samodisciplinirane osobe, koja je pluralitet vrlina iznutra uskladila i povezala u savreno jedinstvo.

Integritet osobe esto shvaamo kao neku vrstu asnosti. Ali asnost je ogranienija od integriteta jer postoje situacije u kojima upravo integritet potrauje da formalno budemo neasni. Naime, prosudba u kojoj samo kaemo da ili ne, nije nikakva prosudba. Miljenje je neslobodno ako nema alternativu. Prvo pravilo u proceduri odluivanja jest da je nemogue donijeti odluku ako ne postoji neslaganje.

Integritet je dispozicija da se radi ispravno tako to se sama dispozicija oblikuje s pomou kontinuirane serije ispravnih postupaka.

Integritet podrazumijeva i lojalnost prema referentnoj drutvenoj grupi i smisao za moralnu autonomnost.

Dok je ovjek uplaen i dok su mu aktivnosti reducirane, on je duhovno paraliziran pa se lako podreuje jaemu. (To mu daje privid zatienosti i oslobaa ga od tereta nesigurnosti i odgovornosti za sebe.) No podvrgavajui se dominaciji on gubi integritet jer prihvaa kao istinu sve to oni koji imaju mo nad njim nazivaju istinom. On gubi svoj moralni osjeaj jer mu nesposobnost da posumnja ili kritizira one na vlasti obezvrijeuje vlastitu moralnu prosudbu.

Paternalistika praksa smanjuje integritet javne sfere time to skriva relevantne informacije i, prema tomu, onemoguuje graane u ispunjenju dunosti da naprave kvalificiran izbor. Dakle, paternalizam treba smatrati odgovornim za - kako se izrazio Wilhelm von Humboldt, napad na unutarnji ivot due, a od tog ivota se individualnost ljudskih bia u biti i sastoji.

Voditelji koji vladaju s pomou generiranja straha, ubiru mrnju zato to druga strana straha jest mrnja. Mrnja oito nije suprotnost ljubavi, premda se obino misli kao da jest. Budui da je ljubav intrinzina moralna vrijednost, ona ne poznaje svoju suprotnost. Ljubav je osobita kvaliteta to se sastoji u receptivnosti. Poput egzistencije samostojne vlastite punine, ona, jednostavno, postoji. ak i intimnost je stanje svijesti, a ne tek fizika blizina. Polarna bi joj suprotnost bila zanemarivanje i indiferentnost, a ne mrnja. Mrnja se sastoji od odsutnosti ljubavi i zato ona nema pozitivan sadraj.

Normalni pojedinac u kulturi koja priznaje i potuje individualni integritet osobe, odricanje od sebe moe provesti samo uz cijenu nemira umjesto mira, tjeskobe umjesto povjerenja i samopouzdanja, rastrojenosti umjesto duevnoga mira. Nasuprot tomu, u kolektivistikoj kulturi, koja ne respektira integritet osobe, svijest ovjeka o samome sebi nije naslonjena na rezultate njegovih individualnih postignua. Ta je svijest jako uvjetovana odobravanjem ili neodobravanjem okoline. Zato je u takvim kulturama pree podravati konformistino ponaanje nego izgraivati vlastitu osobnost. Kolektivistiki karakteri radije sebe izjednauju sa svojom ulogom u drutvu, vie su skloni prilagoditi se toj ulozi, te ostati pasivni U kolektivistikim kulturama prosjean ovjek nema ni ekonomsku ni drutvenu mo koje bi mu osigurale uvjete za vlastiti individualni razvitak. Zbog toga je potreba za konformizmom mnogo jaa nego to je to u individualistikim kulturama.

Immanuel Kant tvrdi da je ovjek po svojoj biti apsolutna svrha samome sebi, i ne smije biti stavljen u slubu nikakvu drugom cilju. ovjek smije sam sebe dragovoljno staviti u slubu vanjskom cilju jedino tako to e u relativnome odnosu postati sredstvo, to znai da ga uloga koju odigrava nee ponijeti toliko da postane konformist.

10. Hijerarhija potreba (prema Maslow-u)

to su neke potrebe na nioj razini to su slinije kod razliitih ljudi. Najvee su razlike u potrebama izmeu pojedinaca na najviim razinama u hijerarhiji. Osim toga potrebe koje su na viim razinama u hijerarhiji su vie ljudske potrebe, a manje ivotinjske, one su karakteristine za ljudsku vrstu.

1. Fizioloke potrebe organizma (primarne bioloke potrebe) To su najvanije, najosnovnije i najjae od svih potreba ovjeka. Nezadovoljavanje tih potreba dovodi do smrti organizma. Ako jedna od ovih potreba nije zadovoljena ove ostale ne mogu funkcionirati. To su: potreba za hranom, vodom, kisikom, spavanjem (sanjanjem), potreba za seksualnou (opstanak vrste), zatita od ekstremnih temperatura i potreba za izluivanjem

2. Potreba za sigurnou temeljna psiholoka potreba. To je potreba za stalnou, redom, poretkom, strukturom i potrebe za predvidljivou dogaaja u blioj ili daljnjoj budunosti

Kad su zadovoljene ove prve dvije potrebe, onda dolazi do zadovoljavanja ostalih potreba.

3. Potreba za pripadanjem i ljubavlju Privrenost, odanost i ljubav stvara odnos s drugim ljudima.

4. Potreba za potovanjem i samopotovanjem trai da se pojedinac zna nositi s potekoama i da ih rjeava. Samopotovanje treba razlikovati od oholosti gdje se ovjek vidi u boljem svijetlu nego stoje. Sliku o sebi stvaramo na temelju onoga to nam drugi kau.

5. Potreba za samoostvarenjem Samoostvarene osobe su one osobe koje su postale sve ono to su mogle postati. Mi smo bia koja su uvijek u nastajanju. Pojedinac koji je postigao samoaktualizaciju ostvario je i iskoristio sve svoje kapacitete, potencijalnosti i talente. Iskrenost prema sebi je za kompletni razvoj pojedinca, a neiskrenost prema sebi je pravo otuenje ovjeka

6. Potreba za samonadilaenjem (transcendencijom) Ovu je potrebu Maslow nadodao pred samu svoju smrt kad se ve naziru obrisi transpersonalne psihologije kojoj je on takoer jedan od prvih zaetnika i osnivaa.

Bitne karakteristike samoostvarenih ljudi:

- Efikasna percepcija realnosti

- Prihvaanje sebe, drugih ljudi i prirode

- Spontanost, jednostavnost, skromnost

- Usmjerenost na probleme

- Potreba za samoom i privatnou

- Nezavisnost od kulture i okoline gdje ivimo

- Stalna svjeina zamjeivanja

- Vrhunski-oceanski osjeaji

- Izvorna elja za pomaganjem ljudskom rodu

- Duboke veze s malim brojem pojedinaca.

- Sklonost demokraciji

- Otro razlikovanje sredstava od ciljeva

- Smisao za filozofski humor

- Stvaralatvo

- Odolijevanje kulturi

11. emu etika danas? (promiljanje etiara i teologa Josipa Muia)Treba nam izlaz iz krize u kojoj se nalazimo, zaustavljanje dezintegracije i njeno nadilaenje kako bi bilo mogue ostvarenje ovjeka. Rjeenje je u onom to bi se moglo definirati kao jedinstvo ivota; to znai da ovjek, koji je uzronik razjedinjenosti unutar i izvan sebe, sada bude nositelj integracije objedinivi prvo svoj nutarnji svijet, uskladivi s njim svoje djelovanje te donosei tako dobrobit svemu to ga okruuje. Lako se sloiti, ako nikako drugaije, onda na temelju vlastita iskustva da svatko trai, iako na razne naine, vie ili manje svjesno, kako se ostvariti kao bie jer eli sebi dobro. To samoostvarenje eli se konkretno, hic et nunc, a ne u nekoj tuoj utopijskoj budunosti, tipa besklasnog drutva, ili u reminiscencijama prolosti. Dakle djelovanje ovjeka mora biti ne otueno od njega, nego u funkciji njega samoga.

Zato su stari Grci shvaali etiku eudemonistiki, kao onu koja treba odgovoriti sveobuhvatno na ovjekovo traenje sree, garantirajui mu puno zadovoljenje svake naravne elje i harmoniju raznih dimenzija ivota. Srea je, istie Aristotel, stvarnost sebi dostatna i krajnja svrha radi koje se sve drugo bira. Takav pristup je i danas izuzetno aktualan i blizak ovjeku za razliku od onog vie teorijskog koji definira etiku kao filozofsko razmiljanje o moralu, moralnim problemima i moralnim sudovima. Etika kao znanost ima za predmet ljudsko djelovanje stoga ne udi da je ve 1729. jedan od prvih hrvatskih naziva za etiku bio diloree dakle uspostavljanje reda u ljudskim djelima. Njen poglaviti izvor je ljudska stvarnost i to konkretno moralno iskustvo kako ono osobno nutarnje tako i ono izvanjsko, drutveno objektivizirano.

Etika je temeljito, kontinuirano i argumentirano domiljanje o dobrom ivljenju i ispravnom djelovanju koje je zapoelo ve u 5. stoljeu prije Krista i traje sve do danas. To znai da ima svoje opravdanje onoliko koliko omoguava da ovjekovo ivljenje bude to kvalitetnije, da on s njim bude zadovoljan i da se preko njega ostvaruje. Stoga se moe rei, u skladu s Aristotelom, da etika slui ne da bismo znali vie, nego da bismo bili bolji.

Najbolje djelovanje trai aktiviranje totaliteta osobe jer je pravo samoostvarenje nuno integralno i, kako nije lako ostvarivo, treba sloiti razliite snage osobe da konvergiraju prema tome istome cilju, kako bi se ostvario uspjeh. Kljuno je pri tome postii usklaenost akcije i spoznaje jer jednostavno, kako kae izreka duboko ljudska, omne agens agit propter finem (sve to djeluje, djeluje zbog neke svrhe). Ne moe se htjeti ono to se ne pozna.

Tako imamo na djelu karakteristine moi ovjeka, razum i volju, koji mu omoguavaju da ono to ini, ini svjesno, to je daleko kompletnije i svrsihodnije, gledano kako iz drutvene, tako i iz osobne perspektive, negoli nesvjesno djelovanje. Uz to, djelovanje se tada odvija na specifian ljudski nain, razliit od drugih oblika ivota ije je djelovanje unaprijed determinirano.

Kad se jednom ukazalo na potrebu integracije te na konstitutivnu ovjekovu tenju da postigne vlastitu realizaciju, trai se to je potrebno initi kako bi se ostvarila ta tenja bez obzira na ono to ona znai za svakog osobno.

Sve smo vie svjesni potrebe etike, posebno u drutvenom ivotu, koja e se zalagati za zajedniko dobro i davati nam sigurnost kako na narodnom, tako i na meunarodnom planu. Tako primjerice nije dovoljno da netko bude izvrstan strunjak u svom poslu, ve ga treba resiti potenje i spremnost da podredi svoje osobno dobro opemu. Bez toga se njegove sposobnosti pretvaraju u pogibelj za one koji mu se nau na putu i potenciraju zastranjenja svake vrsti. Jednako tako i na globalnom planu sve se glasnije trai sklad utemeljen na pravednosti i slobodi, a ne na sve veim nejednakostima i sili.

Egzistirati u stanju krize etike na objektivnom i subjektivnom planu veini je izuzetno naporno i nosi sa sobom sve veu stvarnu obespravljenost i meusobno otuenje koje sustavno rui kulturu solidarnosti. Na drutvenom planu stoga, posebno danas kada smo osvjedoeni u razornu mo tehnolokog napretka, lako se, makar deklarativno, sloiti oko jednog zajednikog minimuma etikog reda koji e obvezivati sve, jer tu svatko moe pronai garanciju makar za vlastitu elementarnu sigurnost.

Da bismo ostvarili svoju osobnu integraciju a time i sebe integrirali u drutvo moramo upregnuti sve svoje snage - razum, volju, osjeaje i imaginaciju.

Zapreka koja se podie prije svjesne upotrebe moi jest vanjsko djelovanje koje se, umjesto da bude podreeno, prvenstveno razumu i volji, otima nadzoru i postavlja kao svrha samome sebi. Tada imamo takozvanu herezu akcije, preko koje ovjek upada u sve dublju krizu gubitka vlastitog identiteta. Razum se vrednuje na razliite naine, ali ono zajedniko im je da se ve od antikih mislilaca priznaje njegova nezamjenjiva uloga u razvoju osobe i svega ljudskog. Etika kao znanost nije bez njega ni zamisliva, i stoga ne udi to se definira takoer kao filozofsko prouavanje ljudskog djelovanja i ponaanja promatrano u njegovu skladu ili neskladu sa ispravnim razumom.

Da bi djelovanje bilo uinkovito, a ponekad uope mogue, treba znati to i kako, stoga etika opravdano trai umske naine orijentiranja i principe ljudskog djelovanja, a to ukljuuje ne samo ono to jest, nego i ono to treba biti. Spoznaja se stoga treba razvijati, pojednostavljeno reeno, prema van, to jest u smislu onoga to zovemo kultura, i prema unutra, u smislu grke mudrosti upoznaj sama sebe. Zato imamo i obvezatno kolovanje, koje je sve dulje, a opet kao da ga nikad nije dosta, i, s druge strane, svatko ima osobno iskustvo koliko mu je stalo da zna to u stvari eli, to ga ostvaruje i usreuje, a vezano s time i potrebu poznavanja svoje naravi i njenih zakona.

Izmeu ovih dvaju naina stjecanja znanja, prema van i prema unutra, postoji uzajamno traenje i jednostavno ne mogu jedan bez drugog. Problemi nastaju kada mjesto uzajamne suradnje imamo izolaciju ili konfrontiranje, jer onda objektivno smeta i gui subjektivno ili obrnuto subjektivno ignorira i bojkotira objektivno.

Kada se jednom postigne ispravan stav, pojavljuju se opet potekoe oko provedbe. Subjektivno, osim to je ovjek uvidio potrebu za samospoznajom, treba se po tom pitanju i organizirati, izdvajajui vrijeme i iznalazei prikladne naine koji e mu to omoguiti, kao to su samopromatranje, analiza vlastitog iskustva, adekvatna znanja i refleksija. Na objektivnom planu osim informacija treba i formacija i to ne tek teorijska, kao primjerice kod onih koji etiku svode na lingvistiku, nego u funkciji konkretnog ivota. Suvremeno drutvo kao da se po tom pitanju nalazi u stanju izgubljenosti pa sve vie odbacuje formaciju jer nitko ne moe dati ono to nema.

Na jednoj splitskoj srednjoj koli napisan je grafit: Sve to zna krivo je!. Drugim rijeima, sve to ui dvanaest i vie godina neupotrebljivo je, ne odgovara tvojim vitalnim potrebama i poveava tvoje stanje konfuzije i smutnje umjesto da ti pomogne. Ako tome pridodamo i ulogu medija, onda vidimo da kultura slike sve vie oteava pojmovno razmiljanje, odnosno kritiko prosuivanje i selekciju, to ini osobu pogodnom za instrumentalizaciju. Stoga je potrebna samodisciplina, pomou koje osoba na temelju rasuivanja bira ono to je dobro za nju i njezinu stvarnu egzistenciju, drei pravu mjeru u upotrebi razuma.

Jednom kada ovjek razumom i iskustvom doe do toga to je za njega dobro i to vrednuje, klonei se racionalizma koji svodi moralno djelovanje na razum, postavlja se pitanje provedbe jer sama spoznaja ne znai odmah i ostvarenje. Dapae, dogaa se puno puta da ovjek ne ini ono to je prethodno naumio, nego ini obrnuto, premda je svjestan da je to za njega loe. Sada dolazimo do volje, ija je uloga da se dotina spoznaja prenese iz teorije u praksu.

Stvaranje odluke je samo prvi korak onoga to treba uiniti. Doista, potrebna je dugotrajna vjeba gdje volja mora pokazati ustrajnost, sve dok se ne stvori navika injenja. Jednom pak steena navika poveava slobodu provoenja onog to se zamislilo te osnauje samu volju. U isto vrijeme osoba stjee okretnost. Uvjeti se i postane spretna u izvoenju odreene aktivnosti te njeno djelovanje biva sve kompletnije umijee. Tada ve s pravom moemo govoriti o krepostima, koje kod antikih filozofa, kako kod Platona tako i kod Aristotela, osiguravaju sreu ve ovdje na zemlji.

Svakako i volja je mo koju svjetlom razuma poglavito treba dovesti u red, odgajati je i oplemenjivati u smjeru da i ona doprinese cjelovitom dobru osobe, a ne da ga ugroava svojim devijacijama. Samo iskljuivost volju proglaava jedinim mjerilom etike. Tako voluntarizam zna dovesti do posvemanje iracionalnosti, gdje je volja bez predmeta, ili do stavova poput Maine de Birana koji postavlja naelo: volo ergo sum (hou dakle postojim).

Osjeaji ili emocije ine da djelovanje bude savrenije. Konkretno, s jedne strane iznad apstraktnog i suhog razuma, a s druge strane iznad prazne volje. Jasno je da ovjek u svakom svom inu ne moe biti angairan sa svim svojim moima podjednako, i uvijek e neto nedostajati, meutim treba teiti za puninom, a to je realno mogu e. Znamo iz iskustva da nitko ne eli mrzovoljno davanje u meuljudskim odnosima te da doivjeti nekoga hladnim, beutnim, bezosjeajnim uzrokuje antipatiju, zebnju, pa ak i strah. Ipak, kod osjeaja treba sauvati trezvenost, klonei se krajnosti u njihovu vrednovanju. Ne smiju nam oni biti jedini kriterij upravljanja, kao to se to dogaa na primjer kod emotivizma ili u prostijem obliku kod hedonizma koji priznaje samo uitak. Dapae, razum je pozvan da razluuje i rasuuje emocije dozvoljavajui tako mogunost slobodnog opredjeljenja

Ne samo da nije dovoljno postupati prema trenutanom subjektivnom raspoloenju, nego je najee i tetno jer takva navodna spontanost direktno je u protivnosti s ovjekovom slobodom, a emocije izdvaja iz cjeline osobe dajui im neogranienu vladajuu ulogu. To najee konkretno znai da se preutno puta takozvano javno mnijenje, ili jo tonije njegove tvorce, da usmjeravaju i ustrojavaju cjelokupnu osobnu egzistenciju.

Slijed dopunjavanja ne ide samo od spontanih emocija do njihove provjere i prosuivanja od strane razuma nego i obrnuto. Razum sam moe, a nekad i treba, prethoditi emocijama uzrokujui njihov nastanak. Tako, na primjer, kada znamo da je neto dobro za nae zdravlje, nakon nekog vremena to nam se moe poeti i sviati. Svakako, osjeaji su korisni etici i treba ih ukljuivati u moralno djelovanje na nain da budu uklopljeni u jednu ve u sintezu.

Imaginacija ili mata posebno je aktualna danas kada imamo sve ve u prisutnost virtualnog svijeta preko najraznovrsnijih medija, ali i ona ima svoje prednosti i mane prema kojima treba zauzeti stav. Pogledati dobar film i pustiti matu da prati radnju moe biti za nas jedan oblik rekreacije, ali ako ne moemo a da dnevno ne provodimo vie sati pred televizorom, onda smo jednostavno ovisnici kojima je to nuda s vrlo malo elemenata odmora. Isto vrijedi i za matu kada radi sama i bez reda jer nedvojbeno moe biti tetna. Valja se nauiti prikladno je koristiti kao pomonu snagu koja podrava htijenje te je znati drati pod kontrolom.

Uivljavanje u imaginaran svijet kod djeteta je najee simpatino i bezazleno. Ali, ako je odrasla osoba nerealan sanjar, posebno za vrijeme obavljanja svojih dunosti koje su u pravilu odgovorne, to ljudi iz njegove okoline opravdano osuuju kao ponaanje koje ih moe ugroziti. Nuno je potrebno znati razlikovati virtualni svijet od stvarnosti, on mora biti u funkciji te iste stvarnosti i tada predstavlja pravo obogaenje. Ako je pak virtualni svijet izoliran, u funkciji sama sebe i jednako stvaran kao onaj stvarni, onda ovjek ivi u podijeljenosti izmeu dvaju paralelnih svjetova koji se sve vie udaljavaju jedan od drugoga.

Jo je opasnije ako mata odnese prevagu nad stvarnosti, to se lako dogodi, jer na tom podruju sve zavisi od nas i sve moemo prilagoditi sebi onako kako nam se prohtije bez ikakve muke i truda. Rezultat toga je da ovjek stvarnost tada doivljava nestvarno i neprijateljski. Svaki gubitak ravnotee u odnosu realnog i irealnog ima direktan odraz na kvalitetu ivljenja tako to nas izmeu ostalog optereuje psihiki te uzrokuje razne oblike otuenja i bijega od odgovornosti. Zato je potrebno odvano prihvaanje stvarnosti te iskreno preispitivanje i budnost nad virtualnim kako bi osoba ostala vjerna onome to jest i to je izabrala da bi mogla koristiti matu kao dio jednog ireg umijea ivljenja koje vodi srei.

Hrvatski naziv za etiku je udoree. On oznaava da se ud ili karakter treba stavljati u red. To je i umijee realizacije preko kojega se teorija uspjeno prenosi i provodi u praktinu zbilju nadilazei zapreke koje pri tom susree. Konani rezultat svega jest objedinjena osoba, u svim svojim dimenzijama i moima u kojima se ne samo vrednuju sve njene osobine, nego se iste ive u punini. Takva je osoba, maksimalno realizirana, sposobna donositi drugima ono to sama ima te na temelju vlastitog iskustva razumijeva i suosjea s njima. Ona zna biti odgovorna u suivotu te tako davati svoj nezamjenjivi doprinos izgradnji pravednijeg i ljepeg svijeta. Ostvarena je osoba najbolji put do obnove drutva, a ne neki veliki planovi s vrha, koji najee osobu kao takvu previaju ili je svode na puko sredstvo. Tko ima ordo moralis (moralni poredak) nekoga ovjeka, ima ovjeka tvrdi Scheler, a gdje toga nema, u pitanju je i samo drutvo.

12. Pismo Katarini

Pred vama je pismo koje je jedan djed napisao svojoj unuci. Djed je Marcello Brenardi, uveni talijanski pedijatar i psiholog, a djevojica je njegova unuka Katarina.

Draga Katarina,

Predloili su mi da ti napiem pismo i ja sam prihvatio, jer ovo to imam rei tebi odnosi se i na sve tvoje vrnjake, u stvari sve vas koji ete 2000. godine imati oko 20 godina.

Kad bude itala ovo to ti sada piem, mene vjerojatno vie nee biti. Zato ovo pismo ima vrijednost testamenta, jer mislim da drugi neu pisati, budui da ti ne mogu ostaviti nita osim- sjeanja. Ne elim te savjetovati ni upozoravati ni bodriti niti uiniti bilo to je slino tome. Mnoge savjete, dobre ili loe, ve si imala priliku uti i mnoge e tek uti, pa sumnjam da bi ti i moj doprinos u tom pogledu neto pomogao. Zato u se i zadovoljiti da ti ovdje izrazim svoje misli, osjeaje i uvjerenja.

Ponavljam, naime, da je sjeanje jedino bogatstvo koje ti mogu ostaviti. Sjeanje na jednu osobu koju si, vjerujem, voljela, i to nezavisno od njene vrijednosti, to smatram jo vanijim.

Tko zna to e ti raditi kroz dvadeset godina. Tko zna kakva e biti. Tko zna da li e i tada, kao i danas, biti inteligentna, njena, hrabra, ponosna, iskrena, inventivna, puna smisla za alu. Nadam se da hoe, ali je sigurno da e svijet uiniti sve da ti pomogne da izgubi sve te lijepe osobine. Protiv tebe e se udruiti mnoge sile a pogotovo jedna strah.

Strah od izolacije i zamjeranja drutvu, strah od siromatva, strah od neuspjeha, od obaveza i odgovornosti, od borbe, od samoe, strah od ljudi, strah od smrti. ini mi se da je strah najtea bolest koja ugroava ovjeanstvo i, oito, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni; osnovni instrument pomou kojega se svatko moe prisiliti da se prilagodi odreenoj situaciji, ma kakvo zlo da je u pitanju. Strah je najbolji put na kojem se svatko moe prisiliti da se odrekne vlastite autonomije, nezavisnosti i, na kraju, slobode. Sad se nieg ne plai i to za mene predstavlja veliko zadovoljstvo. U tebi jo ne zapaam znake onih strahova koji samo odrasli umiju usaditi u glave djece. Volim te promatrati kako sama stjee iskustva, kako se kree po mranoj sobi, kako prouava insekte i ivotinjice u prirodi, kako pokuava pomilovati psa lutalicu ili mirno prilazi nepoznatim ljudima. U ovom svijetu, ti i tvoji vrnjaci predstavljate pravu utjehu i, naravno, nadam se da e to vjeno trajati, da e uvijek ostati takva, plemenita i borbena, sigurna i jaka, ponosna i ljupka. Ako u tome uspije, imat e po mom miljenju, sve uvjete da izabere pravi put. Mogu ti rei, bar to se mene tie, da sam sve ne ba sretne odluke u ivotu donosio pritisnut strahom i nesigurnou.

Jednom prilikom poto si mi ruicom pokazala etvrtinu mjeseca, objasnila si da je slomljen. Zatim si me uvjerila da si to ti uinila i pokazala si mi kako si to uinila: uhvatila si ga objema rukama i snano si ga tresnula o zemlju. Imala si tada 18 mjeseci. Ustvari, tvojoj i mati tvojih vrnjaka nema granica. Uvjereni ste u svoju nesalomljivost, svemo. Vjerujete da moete izmijeniti svijet.

Pretjerujete. Ali, odrasli pretjeruju u drugom smislu. Oni su praktini, realni, konkretni. Vidjet e: govorit e ti da je svijet oduvijek bio takav i da e uvijek takav biti. Govorit e ti da je uvijek bilo bogatih i siromanih, da je uvijek bilo bijede, odatle i gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorit e ti da je svatko tko je pokuao neto izmijeniti iao ravno u propast. Sasvim su lieni mate. ak i nade.Ako neto ve nije ostvareno, rei e ti da je to nemogue ostvariti. Da je ovjek sazdan tako, da je drutvo takvo, i da je svijet takav. Rei e ti da je mirenje s stanjem jedina razumna stvar. I prilagoavanje isto tako. Ako i kroz dvadeset godina bude posjedovala kreativnost i samopouzdanje s kojim raspolae danas, i ako im odgovori da se, uz volju, sve moe mijenjati, naroito poloaj ljudi: ako im odgovori da se svijet moe zasnivati na osjeajnim odnosima umjesto na novcu; ako im odgovori da treba razmiljati o svijetu koji se sastoji od ljudi a ne od gazda i sluga; ako im tako odgovori, rei e ti da je sve to samo jedna utopija.

U tvojoj kui, 2000. godine, bit e jo uvijek, bar se nadam, stvari koje su pripadale tvojim djedovima, njihovim roditeljima, njihovim djedovima i roditeljima njihovih djedova. Bit e knjiga, slika, namjetaja, predmeta svake vrste, crtea, rukopisa, fotografija, svega to je pripadalo generacijama koje su prethodile tebi. Stvarica bez vrijednosti, ako hoe, ali svjedoanstva duge povijesti iji si ti dio bila i prije nego si se rodila.

Tradicija. Po meni, ne treba sve to baciti. I tradicija ima svoje znaenje, mada ne ono koje joj se najee daje. Prije svega, smatra se da je tradicija pravilo koje treba uvijek i svugdje slijediti, kao skup obiaja i navika koje treba netaknute sauvati i u sadanjosti i u budunosti. Ja, opet , smatram da vrijednost tradicije nije u tome ve u neem sasvim drugom, tradicija kao i sve to se odnosi na prolost, treba iskljuivo sluiti kao polazna toka da se uini vie i bolje, znai drugaije. Iranski filozof Dubran je rekao: ivot se nastavlja, ne zaustavlja se na juer. Mi se, meutim, oajniki hvatamo za juer, i onda tradicija postaje teret koji nam ne doputa da napredujemo, zatvor iz koga se ne moe izai. ak to i ne elimo, jer budunost, nepoznato, novo, drugaije, izazivaju strah.

Eto, ta se rije opet vraa. Rei e ti da je strah osjeaj koji obuzima svakoga. Da, tono je. Ali strah ne unitava svakoga. Tebe nee, na primjer, i ne samo zbog tvog djejeg ne znanja, ve zato to si sva okrenuta stvarima i ljudima koje voli, osvajanju i progresu, svijetu. Ukratko, ti si izvan i iznad si svoje linosti. Oni koji, i kad odrastu, ostanu takvi, mnogo su jai od bilo kakvog straha.

Ovo su, kao to sam ti u poetku rekao, moje misli i osjeaji koji me obuzimaju dok se igram s tobom. Ovo pismo, koje ti ostavljam, samo je djeli moga ivota. Uini od njega, naravno, samo ono to sama bude eljela.

Tvoj djed

12a. Alija Ibn Ebi Talib Stazama rjeitosti Nema imetka kao to je razum,

nema nasljedstva kao to je odgoj,

nema moi kao to je razboritost,

nema siromatva kao to je neznanje,

nema asti kao to je znanje.

12b Iz kineske prie o odabiru konja

Dobrog se konja moe prepoznati po njegovoj grai i opem izgledu. Ali izvanredan konj, onaj koji ne podie prainu i ne ostavlja tragove, to je neto neizmjerljivo, nepostojano i neuhvatljivo kao rijedak zrak.

To to pravog odabiraa konja zanima je duevni mehanizam. Da bi zapazio bitno, on zanemaruje nevane pojedinosti; zaokupljen unutranjim kvalitatama gubi iz vida vanjske. On vidi ono to eli vidjeti, a ne vidi ono to ne eli vidjeti. Pazi na ono na to mora paziti, a zapostavlja ono na to ne mora paziti (Salinger: Visoko podignite krovnu gredu tesari

12c to me uila moja mama (sa bloga jedne studentice)DA CIJENIM DOBRO URAEN POSAO:

"Ako ete se tui, idite napolje-upravo sam obrisala parket!"O RELIGIJI:

"Moli Boga da ne ostane fleka na stolnjaku!"O LOGICI:

"Zato to sam ja tako rekla, eto zato!"O VIDOVITOSTI:

"Uvijek nosi ist ve, u sluaju da zaglavi u bolnici."O IRONIJI:

"Nastavi se smijati i dat u ti razlog da plae!"O APSURDIMA:

"Zaepi ta usta i jedi veeru!"O NEMOGUCIM MISIJAMA:

"Pogledaj tu prljavtinu na tvom vratu!"O VREMENSKIM UVJETIMA:

"Kao da je tornado proao kroz tvoju sobu!"O PREUVELICAVANJU:

"Rekla sam ti milion puta-ne preuveliavaj!"O KRUENJU MATERIJE U PRIRODI:

"Ja sam te donijela na svijet, ja te mogu i odnijeti!"O ZAVISTI:

"Postoji na milione djece koja nemaju sree kao ti da imaju ovako divne roditelje!"

Integralan kojemu nita ne nedostaje, koji ima sve dijelove; koji postoji sam za sebe; koji sam za sebe ini cjelinu

Integracija pretvaranje ili spajanje pojedinanih dijelova u cjelinu

Integritet stanje potpunosti, cjelovitosti, kada netko nije funkcionalno manjkav; osobno potenje, neovisnost; strikna privrenost odreenim vrijednostima i ponaanjima; ukupnost odlika koje ine pojedinca kao stabilnu osobu prema drugima i prema drutvu

29