1

EUROPSKA UNIJA U

10 LEKCIJA

Pascal Fontaine EUROPSKA DOKUMENTACIJA Za dodatne informacije u svezi s Europskom zajednicom možete se obratiti na: EUROPSKA UNIJA DELEGACIJA EUROPSKE KOMISIJE U REPUBLICI HRVATSKOJ Masarykova 1 10000 Zagreb tel: 1 48 96 500 fax: 1 48 96 555 e-mait: mailto@delhrv.cec.en.int http://www.delhrv.cec.en.int Kontakt osoba: Mirela Rašić; Ivanka Crnković EUROPSKI DOM ZAGREB EUROPSKI POKRET HRVATSKA Jurišićeva 1/1 10000 Zagreb tel: 148 13 414,48 13 960 fax:14813419,4813956 E-mail: europe-house-zg@zg.tel.hr E-mail: european-movement-croatia@zg.tel.hr http://www.tel.hr/eurohouse Kontakt osoba: Renata Bačić INSTITUT ZA MEĐUNARODNE ODNOSE EUROPSKI DOKUMENTACIJSKI CENTAR Ul. Lj. F. Vukotinovića 2 10000 Zagreb tel: 1 48 26 522 fax: 1 48 28 361 e-mail: europa@mairmo.irmo.hr Kontakt osobe: Sandra Čar, Verica Manasijević MINISTARSTVO ZA EUROPSKE INTEGRACIJE VLADE REPUBLIKE HRVATSKE Ulica grada Vukovara 62 10000 Zagreb tel: 1 45 69 336 fax:16303183 e-mail: info@mei.hr Kontakt osoba: Boris Hajoš Originating Department European Commission Directorate General for Information, Communication, Culture and Audiovisual Bibliografski pregled nalazi se na kraju publikacije. Za točnost inormacija sadržanih u ovoj publikaciji odgovara isključivo autor i Europska komisija se ne drži odgovornom za navedene podatke. ISBN 92-828-6250-6 © European Communities, 1998 Reproduction is authorised provided the source is acknovvledged. Oblikovanje i tisak: lASERplus d.o.o. Tiskano u Hrvatskoj

2

SADRŽAJ

1. KRATKA POVIJEST EUROPSKE INTEGRACIJE 3

2. INSTITUCIJE EUROPSKE UNIJE 5

3. JEDINSTVENO TRŽIŠTE 8

4. ZAJEDNIČKA POLITIKA 11

5. EKONOMSKA l MONETARNA UNIJA 14

6. ZAJEDNIČKA VANJSKA l OBRAMBENA POLITIKA 17

7. EUROPA GRAĐANA 19

8. PROŠIRENJE UNIJE 21

9. EUROPSKA UNIJA U SVIJETU 23

10. KAKO CE IZGLEDATI EUROPA 21. STOLJEĆA 26

KLJUCNI DATUMI U POVIJESTI EUROPSKOG UJEDINJENJA 27

3

1. KRATKA POVIJEST EUROPSKE INTEGRACIJE Sve dok se ideja o ujedinjenoj Europi nije iskristalizirala u politički projekt i postala dugoročan politički cilj zemalja članica Europske zajednice, ona je živjela samo u krugovima filozofa i navjestitelja budućnosti. Zamisao o Sjedinjenim Državama Europe je već u vrijeme Victora Hugoa bila samo ideal o kojem su sanjali humanisti i pacifisti, a koji je brutalno osporen tragičnim sukobima koji su razdirali europski kontinent tijekom prve polovice 20. stoljeća. Tek su razmišljanja koja su se rodila iz pokreta otpora totalitarizmu za vrijeme Drugog svjetskog rata potaknula nicanje koncepta o takvoj organizaciji suživota na kontinentu koji bi mogao nadići nacionalne antagonizme. Altiero Spinelli, talijanski federalist i Jean Monnet drže se idejnim začetnicima Schumanovog plana koji je 1950. godine doveo do stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik. Oni su bili na čelu dviju najvažnijih intelektualnih struja koje su definirale proces europske integracije na načelu federacije koji se temeljio na dijalogu i načelu komplementarnosti među lokalnim, regionalnim, nacionalnim i europskim vlastima te funkcionalističkom konceptu o postupnom prijenosu suverenih prava od nacionalnih do regionalnih upravnih tijela. Danas ova dva koncepta ujedinjuje uvjerenje da, pored nacionalnih i regionalnih vlasti, moraju postojati neovisne, demokratske europske institucije koje su nadležne za donošenje odluka u onim područjima gdje je zajedničko djelovanje učinkovitije od djelovanja svake pojedine zemlje članice zasebno: jedinstveno tržište, monetarni sustav, ekonomsko i društveno povezivanje, zapošljavanje, zaštita okoliša, vanjska politika i obrana, te stvaranje mira i sigurnosti. Europska unija 1998. godine je rezultat napora koji od 1950. godine ulažu zagovaratelji i promicatelji ideje o ujedinjenoj Europi. Europska unija je usavršen oblik multisektoralnog ujedinjenja, a njezina se nadležnost prostire na ekonomiju, industriju, socijalna pitanja, politiku, građanska prava i vanjsku politiku 15 zemalja članica. Ustavni temelji Europske unije su Pariški ugovor o osnutku Europske zajednice za ugljen i čelik iz 1951. godine, Rimski ugovori o osnutku Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju iz 1957. godine. Rimski ugovori su izmijenjeni Jedinstvenim europskim aktom iz 1986. godine i Ugovorom iz Maastrichta o Europskoj uniji iz 1992. godine, te konačno Amsterdamskim ugovorom iz 1997. godine. Ovi ugovori vezuju zemlje članice čvršće nego međunarodnopravni ugovori sklopljeni među suverenim državama. Europska unija stvara zakone koji se mogu izravno primjeniti na njene građane i tako osigurati njihova prava. U samom začetku Zajednica je bila ograničena na stvaranje zajedničkog tržišta za ugljen i čelik za šest država osnivača (Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luxembourg i Nizozemska). U poslijeratnom razdoblju, svrha zajednice bila je očuvanje mira, budući da je uspjela zajedno okupiti i pobjednike i gubitnike europskog rata unutar jedne institucionalne strukture koja im je omogućila da surađuju kao ravnopravni partneri. 1957. godine, tri godine nakon što je francuski nacionalni parlament odbacio prijedlog o osnivanju Europske obrambene zajednice, šest država odlučilo je osnovati ekonomsku zajednicu koja će počivati na slobodnoj razmjeni roba i usluga, te slobodnom kretanju ljudi. Carine na međusobnu trgovinu ukinute su 1. srpnja 1968. godine, a odrednice zajedničke politike, posebice poljoprivredne i trgovinske, bile su ostvarene krajem istog desetljeća. Uspjeh šestočlane zajednice potaknuo je Dansku, Irsku i Veliku Britaniju da podnesu molbe za pristup Zajednici. Prvo proširenje Zajednice ostvareno je tek 1972. godine, nakon mukotrpnih pregovora i odbijanja Francuske koja je za vrijeme vladavine generala de Caulla dva puta (1961. i 1967. godine) koristila svoje pravo veta da spriječi priključenje Velike Britanije Zajednici. Ovim proširenjem Zajednice od 6 na 9 članova, proširuje se i njezino djelovanje na područja socijalne i regionalne politike, kao i na zaštitu okoliša. Potreba za usklađivanjem ekonomske i monetarne politike postala je očita početkom sedamdesetih godina kada su Sjedinjene Američke Države suspendirale konvertibilnost dolara (dokidanjem zlatnog standarda, tj. pokrića dolara zlatom). Diljem cijelog svijeta započelo je razdoblje velike monetarne nestabilnosti, koja su dodatno otežale naftne krize 1973. i 1979. godine. Pokretanje Europskog monetarnog sustava u 1979. godini znatno je stabiliziralo valutne tečajeve i potaknulo zemlje članice da provode politiku štednje, istodobno održavajući veze međusobne ispomoći i discipline u otvorenom ekonomskom prostoru. Zajednici su se pridružile i južne europske zemlje: 1981. Grčka, a 1986. Španjolska i Portugal. Ovo je proširenje nametalo neodložnu provedbu strukturnih programa s ciljem smanjenja razvojnih razlika unutar Zajednice. Tijekom ovog razdoblja Zajednica je počela igrati važniju ulogu na međunarodnom planu i potpisala nove sporazume sa zemljama južnog Mediterana i Afrike, Karipskog prostora i Pacifika koje su uz Zajednicu bile vezane temeljem 4 sukcesivne Konvencije iz Lomea (1975., 1979., 1984. i 1989). Sa sporazumom koji su 15. travnja 1994. godine u Marrakeshu potpisale sve članice GATT-a, svjetska je trgovina ušla u novu razvojnu fazu. Europska unija je, nastupajući jednoglasno, pokušala staviti svoj pečat na pregovore i zastupati vlastite interese. Zajednica kao svjetska trgovačka sila sada radi na razvijanju struktura koje će joj omogućiti potvrdu vlastita identiteta na međunarodnoj sceni. Cilj joj je da uspostavi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. »Europesimizam« koji se pojavio početkom osamdesetih godina, pothranjivan posljedicama svjetske ekonomske krize i teških nesuglasica oko raspodjele financijskih troškova Unije, od 1985. godine ustupa mjesto novoj nadi o ponovnom oživljavanju europske dinamike. Temeljem Bijele knjige koju je 1985. godine predstavila Komisija EZ pod predsjedništvom Jacquesa Delorsa, definirana su načela o uspostavljanju velikog unutarnjeg tržišta najkasnije do siječnja 1993. godine, datuma koji je trebao mobilizirati sve snage. Jedinstveni europski akt, potpisan 18. veljače 1986. godine i na snazi od 1. srpnja 1987. godine, potvrdio je ovaj ambiciozan cilj i uveo nove zakonske propise za njegovo ostvarenje.

4

Pad Berlinskog zida za kojim je uslijedilo ujedinjenje Njemačke 3. listopada 1990. godine, kao i oslobađanje od tutorstva Sovjetskog Saveza, koji je i sam bio suočen sa procesom dezintegracije u prosincu 1991. godine, dovelo je do demokratizacije u zemljama srednje i istočne Europe i promjena u političkoj strukturi cijele Europe. Zemlje članice su odlučile učvrstiti i produbiti međusobne veze, te su započele pregovore o novom ugovoru čije je glavne odrednice potvrdilo Europsko vijeće u Maastrichtu 9. i 10. prosinca 1991. godine. Ugovor o Europskoj uniji koji je stupio na snagu 1. studenog 1993. godine, postavlja pred zemlje članice ambiciozan program: monetarno jedinstvo do 1999. godine, nove zajedničke politike, europsko građanstvo, zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, kao i unutarnju sigurnost. Primjenjujući klauzulu o mogućnosti izmjene u ugovoru iz Maastrichta, zemlje članice su u Amsterdamu 2. listopada 1997. godine potpisale novi ugovor kojim prihvaćaju i učvršćuju politike i nadležnosti Europske unije, posebice u suradnji na pravosudnom polju, slobodnom kretanju osoba, vanjske politike i zdravstva. Europski parlament, izravan demokratski glas Unije, dobio je nove ovlasti koje su potvrdile njegovu ulogu kolegislatora. Tri nove zemlje su 1. siječnja 1995. godine pristupile Europskoj uniji: Austrija, Finska i Švedska. Te su zemlje obogatile Uniju vlastitim specifičnostima i otvorile joj nove dimenzije u srcu srednje i sjeverne Europe. Danas se Unija suočava sa dva glavna izazova: - uspjeti u uključivanju 10 zemalja srednje i istočne Europe i Cipra u Uniju. Sa ovim je zemljama 13. prosinca 1997. godine Europsko vijeće odlučilo započeti pregovore o članstvu u Uniji za proljeće 1998. godine; - istražiti dinamiku monetarne unije koja bi, temeljem stvaranja eura 2. svibnja 1998. godine, trebala omogućiti gospodarstvu zemalja članica bolju konvergenciju i uvjete za stalni i trajni porast stope zaposlenosti. Niti jedan od ovih izazova neće se moći glatko premostiti. Kako može Unija od više od 25 članica djelovati bez ojačavanja mehanizama za donošenje odluka, a da se ujedno osigura da politike solidarnosti i zajedničkih djelovanja imaju koristi od pravičnog i učinkovitog financiranja? Kako, općenitije rečeno, dok proširenje Unije nosi povećanje heterogenosti interesa i percepcija unutar Unije, održati koncenzus zemalja članica o važnijim ciljevima i sredstvima za njihovo ostvarenje? Europska komisija, kojom predsjeda Jacques Santer, predstavila je u srpnju 1997. godine »Agendu 2000«, temeljem koje su vlade zemalja članica krenule u opsežnu reviziju strukturalnih politika i zajedničke agronomske politike. Uniji od tada preostaje samo da i dalje napreduje putem koji vodi ka takovoj organizaciji koja, čuvajući identitet svojih zemalja članica, istodobno može biti učinkovita, demokratska, kao i sposobna za donošenje odluka i djelovanje. Ako Unija ne ojača svoje strukture i racionalizira svoje mehanizme za donošenje odluka, prijetit će joj mogući raspad ili paraliza. Dakle, »Velika Europa« u nastajanju će postati organizirana sila samo ako bude izgrađivana na način da bude sposobna jedinstveno nastupati u svijetu. Gotovo pola stoljeća izgradnje jedinstvene Europe duboko je obilježilo povijest kontinenta i mentalitet Europljana, kao i odnose moći. Vlade država članica, neovisno o svojim političkim usmjerenjima dobro znaju da je razdoblje apsolutnog nacionalnog suvereniteta prošlo. Samo ako ujedine svoje snage ka viziji, kako je rekao Robert Schuman »zajednički podijeljene sudbine«, mogu nastaviti put ekonomskog i socijalnog napretka i zadržati svoj utjecaj u svijetu. Metoda koja se temelji na stalnoj interakciji nacionalnih i zajedničkih interesa i kojom se uz poštivanje raznolikosti nacionalnih tradicija stvara i vlastiti identitet Unije, ništa nije izgubila od svoje prvobitne vrijednosti. Zajednica, a nakon nje Unija, stvorene su da bi premostile duboko ukorijenjena neprijateljstva, hegemonističke tendencije i primjenu sile, dakle sve one čimbenike koji su dotad obilježavali odnose među državama. Tijekom hladnog rata ova je metoda omogućila slogu demokratske Europe, Europe privržene vrijednostima slobode. Nestanak antagonizama između Istoka i Zapada te ponovno ujedinjenje zemalja kontinenta na političkom i ekonomskom planu, pobjeda su europskog duha koji je danas, dok grade zajedničku budućnost, narodima Europe potrebniji nego ikada.

5

2. INSTITUCIJE EUROPSKE UNIJE Ono što razlikuje Europsku uniju od drugih tradicionalnih međunarodnih organizacija je njezina jedinstvena institucionalna struktura. Zemlje koje su prihvatile europske ugovore potvrdile su svoju spremnost da dio svojih suverenih prava ustupe neovisnim institucijama koje istodobno predstavljaju nacionalne interese, kao i interese Unije. Te institucije međusobno su povezane odnosima komplementarnosti temeljem kojih se donose odluke. Glavna institucija Europske unije je Vijeće ministara (the Council of the European Union). Ono okuplja ministre vanjskih poslova 15 zemalja članica, čiji sastav ovisi o temi o kojoj se raspravlja temeljem dnevnog reda (npr.: vijeće ministara vanjskih poslova, poljoprivrede, ekonomije, prometa, okoliša itd.). Kao zastupnik zemalja članica, Vijeće donosi sve značajne pravne odluke, odredbe, direktive i zaključke. Vijeće istovremeno utvrđuje unutarnja pravila za Uniju, iako to zaduženje dijeli sa Europskim parlamentom. Vijeće je zajedno s Europskim parlmentom zaduženo i za proračun Unije. Vijeće zaključuje međunarodne ugovore koje je prethodno izradila Komisija. Temeljem članka 2021 (prije članak 145) ugovora o Europskoj ekonomskoj zajednici, Vijeće osigurava koordinaciju općih ekonomskih politika zemalja članica. Članak 205 (bivši članak 148) ugovora o Europskoj ekonomskoj zajednici uvodi razliku u donošenju odluka: od jednostavne veličine do kvalificirane većine (najmanje 62 od ukupno 87 glasova) ili jednoglasno. U slučajevima kada je potrebna kvalificirana većina (najmanje 62 glasa), glasovi su raspodijeljeni na slijedeći način: Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija imaju svaka po 10 glasova, Španjolska - 8 glasova; Belgija, Grčka, Nizozemska i Portugal - 5 glasova; Austrija i Švedska - 4 glasa; Danska, Irska i Finska - 3 glasa; Luxembourg - 2 glasa. Amsterdamski ugovor širi primjenu kvalificirane većine u donošenju odluka na nova područja djelovanja. Kvalificirana većina će se dakle primjenjivati za većinu novih odredbi ugovora Europske ekonomske zajednice: poticajne mjere zapošljavanja, jednake mogućnosti za oba spola, borbu protiv društvenog isključenja, javno zdravstvo, mjere protiv prijevare, transparentnost, carinsku suradnju, statistiku, regije na krajnjim rubnim područjima Unije, kao i na programe - istraživanja za koje su dosad bile potrebne jednoglasne odluke. Jednoglasno donošenje odluka traži se u pitanjima »konstitucionalne prirode« (izmjene ugovora, primanje u članstvo novih zemalja), ili za određena osjetljiva pitanja, kao što je porezna politika. Predsjedništvo Vijeća svakih šest mjeseci preuzima predstavnik druge zemlje članice. Odluke Vijeća priprema komisija stalnih zastupnika zemalja članica i komisija stručnjaka nacionalnih ministarstava. Rad Vijeća potpomaže i Glavno tajništvo u Bruxellesu koje je nadležno za pripremu i provedbu odluka. Europsko vijeće (European Council) - (razlikuje se od Vijeća Europe - Council of Europe) proizišlo je iz prakse uvedene 1974. godine, da se čelnici država ili vlada i njihovi ministri redovito sastaju na zajedničkim zasjedanjima. Ova je praksa ugovorom fiksirana 1987. godine Jedinstvenim europskim aktom. Od tada se Vijeće sastaje najmanje dva puta godišnje, zajedno s predsjednikom Komisije Europske unije, koji je ravnopravan član Vijeća s pravom glasa. Predsjednik Europskog parlamenta obraća se sudionicima svakog zasjedanja Europskog vijeća. U prvo vrijeme, zamisao je bila da se formaliziraju zasjedanja na vrhu koja su se povremeno održavala od 1961. a na inicijativu jedne od država članica. Budući da su pitanja od europskog značaja počela igrati sve važniju ulogu u političkom životu zemalja članica, postalo je očito da postoji potreba za redovitim sastajanjem šefova država. Na tim bi zasjedanjima čelnici država članica Unije raspravljali o pitanjima važnim za Uniju. Ugovorom iz Maastrichta Europsko vijeće postalo je glavni pokretač najvažnijih političkih inicijativa Unije i tijelo za donošenje odluka u spornim pitanjima koja nisu riješena unutar Vijeća Europske unije (Ministarskog vijeća). Europsko vijeće je vrlo brzo zauzelo medijski prostor, budući da je većina ministara u javnosti dobro poznata, a i zbog često dramatičnog tona rasprava. Europsko vijeće također raspravlja o aktualnim pitanjima međunarodne političke scene kroz mehanizam kojim države članice mogu usuglasiti i predočiti zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Europski parlament (European Parliament) je tijelo demokratskog Izraza i političkog nadzora, koje sudjeluje u donošenju zakonskih odredbi unutar Unije. Europski parlament ima 626 poslanika koje od 1979. godine neposredno biraju građani država članica Unije na razdoblje od pet godina. Njemačka ima 99 mjesta, Francuska, Italija i Velika Britanija svaka po 87 mjesta, Španjolska 64, Nizozemska 31, Belgija, Grčka i Portugal 25 svaka, Švedska 22, Austrija 21, Danska i Finska svaka po 16, Irska 15 i Luxembourg 6. S obzirom na buduće proširenje Europske unije primanjem novih zemalja članica, Ugovor iz Amsterdama ograničio je broj zastupničkih mjesta na 700. Plenarna zasjedanja održavaju se u Strassbourgu. Rad plenarnih zasjedanja koje priprema 20 komisija odvija se u Bruxellesu, kao i zasjedanja klubova stranaka. Sjedište tajništva Parlamenta je u Luxembourgu. Parlament dijeli zakonodavne nadležnosti sa Vijećem ministara: sudjeluje u pripremi prijedloga direktiva i odredbi te daje

1 Članci Ugovora odnose se na verziju "konsolidiranih ugovora" nakon potpisivanja Amsterdamskog ugovora 2. listopada 1997. godine. Ovaj sustav numeriranja će postati valjan kad Ugovor stupi na snagu nakon što ga države članice ratificiraju.

6

svoje mišljenje o prijedlozima Komisije, a prema prilikama poziva Komisiju da ih izmijeni. - Jedinstveni europski akt kojim su modificirani osnivački ugovori Unije, predviđa proceduru suradnje između Vijeća i Parlamenta od dva »čitanja« u Parlamentu i dva čitanja u Vijeću. Ova procedura suradnje ojačava zakonodavne nadležnosti Parlamenta na brojnim područjima, posebice jedinstvenog tržišta. Procedura suradnje ukinuta je Amsterdamskim ugovorom (osim pojedinih slučajeva u odjeljku Ugovora, koji se tiče ekonomske i monetarne unije) da bi se pojednostavile zakonodavne procedure i dalo više prostora zajedničkom donošenju odluka. - Ugovorom iz Maastricthta proširene su legislativne nadležnosti Parlamenta jer mu omogućuju sudjelovanje u odlukama Vijeća u točno određenim područjima: slobodno kretanje zaposlenih, javno zdravstvo, sloboda pružanja usluga, unutarnje tržište, obrazovanje, znanstveno istraživanje, okoliš, transeuropske prometne mreže, kultura, zaštita potrošača... Shodno ovim odredbama, u slučaju da se ne slaže sa stajalištem Vijeća, Europski parlament može apsolutnom većinom svojih članova odbaciti stav Vijeća i okončati postupak. Ipak, Ugovor predviđa i postupak mirenja u takvim slučajevima. - Ugovor iz Amsterdama je proširio legislativne nadležnosti Parlamenta jer mu omogućuje sudjelovanje u odlukama koje donosi Vijeće u posve novim područjima kao što su javno zdravstvo, politika transporta, slobodno kretanje građana, određene odredbe socijalne politike i politike zapošljavanja. Od tada, prihvaćanje zakonskog akta po proceduri suglasnosti (članak 249 -bivši članak 189 B Ugovora o EZ) traži odobrenje po hitnom postupku od strane Vijeća i Parlamenta, ili izostanak nesuglasnosti od strane Parlamenta. Konačno, temeljem Jedinstvenog europskog akta, sklapanje međunarodnih dogovora o suradnji i pridruživanju, kao i svako novo proširenje Unije novim članovima, podložno je ratifikaciji, tj. odobrenju Parlamenta. Prema Ugovoru iz Maastrichta odobrenje Parlamenta je potrebno i za jedinstvenu izbornu zakonsku proceduru, slobodu kretanja i boravka kao i Strukturne fondove (vidi četvrto poglavlje). Ugovor iz Amsterdama jednako predviđa da je privola Parlamenta potrebna i u slučaju kada se provode mjere protiv neke od država članica ako ona napravi teški i ozbiljni prekršaj osnovnih prava. Parlament sa Vijećem dijeli i ovlaštenja prema proračunu jer prihvaća proračun Zajednice. Parlament može i ne prihvatiti proračun, što se već više puta dogodilo. U tom slučaju treba iznova započeti cijeli postupak donošenja proračuna. Proračun koji priprema Komisija »prolazi« između Parlamenta i Vijeća, dvije institucije koje su nadležne za donošenje proračuna. Za tzv. »obvezatne troškove« - a to su većim dijelom izdaci za poljoprivredu - posljednju riječ ima Vijeće. Za ostale, »neobvezatne troškove«, posljednju riječ ima Parlament koji ih može i izmijeniti, ali unutar granica koje određuje Ugovor. Svoje ovlasti prema proračunu Parlament koristi da bi utjecao na zajedničku politiku. Jedna od osnovnih funkcija Parlamenta je da Uniji daje političke poticaje. On je ipak Europski forum par excellence, vrelište političkih i nacionalnih strujanja koji predstavlja 373 miljuna građana. Neprestano se zalaže za nove politike za unapređenje ili promjenu postojećih. Nacrt Ugovora o Europskoj uniji koji je prihvaćen 1984. godine postao je katalizator koji je konačno doveo države članice do potpisivanja Jedinstvenog europskog akta. Parlament je i potaknuo organizaciju dvije međuvladine konferencije o pitanjima ekonomske i monetarne unije kao i političke unije. Zahvaljujući nazočnosti svoja dva promatrača, Parlament je usko surađivao i na izradi Amsterdamskog ugovora. Ipak, Parlament traži još veću uključenost u buduće izmjene Ugovora. Konačno, Parlament je i tijelo koje ima kontrolne ovlasti Zajednice, kao i tijelo koje odobrava imenovanje predsjednika Komisije. Parlament ima ovlasti da prisili Komisiju na ostavku ako bi joj dvotrećinska većina izglasala nepovjerenje. Također daje svoje mišljenje o programima Komisije i upućuje joj svoje primjedbe. Prema Ugovoru iz Amsterdama, Parlament će izraditi plan organizacije općih izbora prema »principu koji je jednak za sve države članice«. Parlament nadgleda provedbu zajedničkih politika, a informacije kojima raspolaže temelji na izvješćima Odbora revizora. Parlament također kontrolira svakodnevnu administraciju zajedničkih politika i upućuje usmene i pismene upite Komisiji i Vijeću. Predsjednik Europskog vijeća podnosi Parlamentu izviješće o zaključcima Europskog vijeća. Predsjednik Europskog parlamenta od siječnja 1997. godine je Jose Mana Gil-Robles Gil-Delgado. Europska komisija (European Commission) je jedno od ključnih tijela institucionalnog sustava Unije. Komisija je sljednica Komisije EZ nastale 1. srpnja 1967. godine temeljem Ugovora o spajanju Visokog ureda Europske zajednice za ugljen i čelik, Komisije Europske ekonomske zajednice i Euratoma. Od 5. siječnja 1995. godine Komisija ima 20 članova (dva člana za Francusku, 2 za Njemačku, 2 za Veliku Britaniju, 2 za Italiju i 2 za Španjolsku, i po jednog člana iz ostalih zemalja). Članove Komisije imenuju sporazumno vlade država članica na pet godina. Komisiju potvrđuje Parlament. Prema Ugovoru iz Amsterdama, predsjednika Komisije sporazumno imenuju vlade država članica, a Europski parlament ga potvrđuje. Potom vlade država članica, zajedno sa imenovanim predsjednikom, imenuju ostale članove Komisije. Cjelokupni sastav Komisije se konačno predaje na odobrenje Parlamentu. Europska komisija je pri izvršenju svojih obveza u velikoj mjeri neovisna. Ona zastupa isključivo interese Unije i ne smije primati naredbe od strane niti jedne vlade države članice. Kao svojevrsni »čuvar ugovora«, Komisija nadzire korektnu provedbu naredbi i direktiva Vijeća i može se obratiti Sudu ako drži da neka od država članica ne ispunjava svoje obveze prema Uniji. Budući da Komisija ima pravo na zakonsku inicijativu, ona u svako doba može poduzeti korake da bi olakšala postizanje sporazuma između Vijeća i Parlamenta. Kao upravni organ, Komisija provodi odluke Vijeća, na

7

primjer na području agrarne politike. Komisija ima dalekosežna ovlaštenja pri provođenju zajedničkih politika, jer je nadležna za njihove proračune: za istraživanje i tehnologiju, pomoć zemljama u razvoju, regionalno povezivanje itd. Komisija je dužna podnijeti kolektivnu ostavku ako joj Europski parlament izglasa nepovjerenje kvalificiranom većinom glasova (nepovjerenje dosad nije nikada izglasano). Službe Komisije se nalaze u Bruxellesu i Luxembourgu. Za provođenje zajedničkih politika i rad općih administrativnih službi, zaduženo je 25 odjela, takozvane glavne direkcije (uprave) sa točno određenim djelokrugom rada. Suprotno tajništvima tradicionalnih međunarodnih organizacija, Komisija koja ujedno igra ulogu »čuvara ugovora«, ima potpunu financijsku neovisnost. Od siječnja 1995. godine, Komisijom predsjeda Jacques Santer. Sud pravde Europske unije (The Court of Justice of the European Communities) ima sjedište u Luxembourgu i sastoji se od 15 sudaca i 9 glavnih odvjetnika koje sporazumno imenuju države članice na 6 godina. Oni se odabiru među kandidatima čija je nepristranost zajamčena. Uloga Suda je da osigura poštivanje zakona u tumačenju i provedbi Ugovora. Tako Sud može ustanoviti da je jedna od država članica propustila djelovati u skladu s nekom od obveza preuzetim potpisivanjem Ugovora; Sud može provjeriti podudarnost pravnih postupaka organa Unije sa zakonskim odredbama; može također ustanoviti propuste u radu Europskog parlamenta, Vijeća ili Komisije. Sud pravde je također jedina institucija koja može dati mišljenje, na zamolbu nacionalnog suda, o tumačenju ili valjanosti odredaba zajedničkih pravnih akata koje provode institucije Unije. Ako su takva pitanja u procesu pred nacionalnim sudom, Sud pravde može, a u nekim slučajevima i mora dati prethodno rješenje. Sud pravde je također jedina instanca mjerodavna za pravorijek u sudovima zemalja članica u slučaju da je nacionalno pravosuđe pozove. Ovaj sustav jamči jedinstvenu primjenu zajedničkog europskog prava na cijelom području Europske unije. Ugovorom iz Amsterdama, Sud ima ovlasti provjeriti da li zajednički europski akti poštuju osnovna prava. Sud je jednako nadležan i u području sloboda i sigurnosti osoba. Sudu u njegovom radu pomaže i Sud prvog stupnja (The Court of First Instance) uspostavljen 1987. godine. Sud ima 15 sudaca, a nadležan je za pritužbe uložene Sudu pravde po zakonskim pitanjima, za parnice koje pravne ili fizičke osobe ulažu protiv Komisije Europske Unije, kao i između institucija Unije i njihovih službenika protiv Komisije. Odbor revizora (The Court of Auditors) osnovan je 22. srpnja 1975. godine ugovorom o promjeni određenih financijskih propisa. Sastoji se od dvanaest članova koje sporazumno imenuju vlade država članica na šest godina, a nakon savjetovanja sa Parlamentom. Odbor provjerava ispravnost i urednost prihoda i rashoda Unije, kao i ispravnost upravljanja sredstvima. Na kraju svake godine rad Odbora sažima se u godišnje izviješće. Ugovorom iz Maastrichta, Odbor revizora dobio je status institucije Europske unije, jer je uvršten kao njezino 5. tijelo. Ugovor iz Amsterdama, Odboru daje pravo da pred Sudom pravde Unije po potrebi brani svoja prava. Istim Ugovorom Odboru su proširene ovlasti nadzora nad fondovima Unije kojima upravljaju organizacije van sustava Unije. Radu Vijeća i Komisije na području gospodarstva i atomske energije pomaže Odbor za ekonomska i socijalna pitanja (the Economic and Social Committee). Ovaj odbor ima 222 člana koji zastupaju različite interesne zajednice ekonomskog i socijalnog života. Prije no što se donese neka odluka o velikom broju pitanja (zaposlenje, Europski socijalni fond, profesionalna izobrazba), mora se pribaviti mišljenje Odbora. Odbor i na vlastitu inicijativu može izraziti svoje stajalište. Odbor za ekonomska i socijalna pitanja omogućuje bolju uključenost i aktivnije sudjelovanje privrede i sindikalnih udruženja u razvoju Unije. Odbor za regije (the Committee of the Regions) osnovan je Ugovorom iz Maastrichta. Ima 222 člana, predstavnika regionalnih i lokalnih vlasti, koje na četiri godine imenuje Vijeće na prijedlog zemalja članica. Vijeće ili Komisija traži mišljenje Odbora u pitanjima koja su određena Ugovorom, a na vlastitu inicijativu Odbor može izraziti svoja stajališta. Ugovor iz Amsterdama širi područje djelovanja za oba Odbora i otvara mogućnost da ih Europski parlament traži za mišljenja po određenim pitanjima.

8

3. UNUTARNJE TRŽIŠTE Člankom 2. Ugovora o utemeljenju Europske ekonomske zajednice određen je ovaj cilj: » unapređivanje harmoničnog razvitka gospodarskog života unutar Zajednice, stalnog proširenja gospodarstva, veće stabilnosti, rasta životnog standarda kao i njegovanje dobrih odnosa između država koje Zajednica ujedinjuje«. Tom cilju služe dva međusobno nadopunjujuća sredstva: prvo je otvaranje granica, što daje mogućnost slobodnog kretanja roba i usluga, dok je drugo stvaranje solidarnih struktura uvođenjem zajedničkih politika i odgovarajućih financijskih instrumenata. Od otvaranja zajedničkog tržišta 1. siječnja 1993. godine, ugovor je ispunjen, ili skoro ispunjen. Zašto je za to trebalo više od 40 godina kada su već od srpnja 1 968. godine i to 18 mjeseci prije roka, ukinute carine i robni kontingenti? Zato što je usklađivanje carina bilo jednostavnije od usklađivanja poreznih sustava, zato što su propisi kojima su podvrgnute slobodne profesije u svakoj zemlji različiti, zato što su krute protekcionističke mjere, uz rast brojnih tehničkih normi dovele do još veće razdiobe i omeđivanja tržišta u ranim 80-tim. Neke države članice koje su osobito pogođene naftnim krizama u 1973. i 1979. godini uvele su protekcionističke mjere radi zaštite domaćih tržišta od rastuće međunarodne konkurencije. Komisija, kojom je predsjedavao Jacques Delors, je 1985. godine napravila dramatičan potez. Izdala je Bijelu knjigu (White Paper) u kojoj jasno poručuje da Europa sve više kasni u razvoju; previše prepreka onemogućava ostvarenje velikog gospodarskog prostora, tržišta za preko 380 miljuna potrošača. Posljedice su poznate: troškovi »ne-Europe« koji nastaju zbog čekanja na granicama, tehničkih barijera i protekcionizma, iznose približno 200 milijardi ECU-a2. Potpisivanjem Jedinstvenog europskog akta u veljači 1986. godine u kojem su određene etape i rokovi za prihvaćanje oko 270 mjera neophodnih za ostvarenje unutarnjeg tržišta, dvanaestorica određuju konkretan cilj, čime pozitivno djeluju na raspoloženje zainteresirane javnosti. Poduzeća, profesionalna udruženja i sindikati su se već prije određenog roka (1993. godine) spontano prilagodili novim pravilima igre. Svi građani Europske unije dobivaju u svakodnevnom životu više slobode u odabiru načina potrošnje, kretanja i rada. Nadamo se da će pokrenuti proces stvoriti »savršen krug« (circulus vertuosus) s više slobode, više natjecateljskog duha i većim rastom. Proces je već nepovratno krenuo svojim tijekom: fizičke, porezne i tehničke zapreke padaju jedna za drugom, iako u nekim osjetljivim područjima, poput ujednačenja poreza na štedne uloge, još uvijek nije postignut sporazum. Stanje danas Sveukupno gledajući, bilanca je zadovoljavajuća: ono što je dosad napravljeno odnosi se uglavnom na slijedeća područja: - otvaranje javnih tržišta doradom odredbi koje se odnose na nabavku opreme i tržište rada; naglašena je važnost jasnoće odredbi javnih natječaja i kontrole kao i širenju direktiva o javnim nabavkama i javnoj izgradnji na dotad tzv. »isključenim sektorima« kao što su promet, energija, telekomunikacije; - uklanjanje poreznih razlika putem usklađivanja nacionalnih propisa o indirektnim porezima, porezima na dodanu vrijednost i potrošačkim porezima; - liberalizacija tržišta kapitala i financijskih usluga; - standardizacija, međusobnim priznanjem nacionalnih propisa i certifikata, priznanje principa istovrijednosti nacionalnih standarda, određena usklađivanja na području sigurnosti i zaštite okoliša; - uklanjanje tehničkih zapreka (sloboda vršenja profesije i priznanje ekvivalentnosti obrazovnih sustava) te uklanjanje materijalnih zapreka slobodnom kretanju ljudi (kontrole na granicama). Kao primjer navodimo odredbu prihvaćenu u studenom 1997. godine prema kojoj odvjetnici mogu bez ograničenja vršiti svoju praksu na cijelom području Europske unije; - stvaranje takve sredine koja će poticati poslovnu suradnju usklađenjem pravnih propisa poduzeća kao i usklađenjem propisa o intelektualnom i gospodarskom vlasništvu (zaštitni znakovi i patenti); - liberalizacija usluga (telekomunikacija, energija) koje predstavljaju više od 75% BDP (bruto društvenog proizvoda) Europske unije. Bilo kako bilo, sloboda kretanja osoba unutar Unije je još daleko od potpunog ostvarenja. U stvari, neke kategorije radnika koje žele živjeti ili raditi u drugoj državi članici Unije, suočeni su sa mnogim zaprekama. Zaključak radne grupe na visokoj razini, kojom je predsjedavala Simone Veil3, je takav da komisija poduzme korake koji potiču bolju pokretljivost ovih radnika, na primjer priznanjem kvalifikacija (vodoinstalateri, stolari itd.). Ka novom »cilju 1999« Jedinstveno tržište Europske unije postoji i korektno funkcionira, ali ono je »u stalnom stvaranju« i može i mora ga se stalno nadopunjavati i poboljšavati. Imajući to na umu i vodeći računa o ustanovljenim propustima i greškama, Komisija 2 1 ECU (europska valutna jedinica) iznosi 40,77 BEF/LUF ili 6,62 FRF (tečaj od ožujka 1998. godine) 3 Izviješće je podneseno Europskoj Komisiji 18. ožujka 1997. godine

9

je 16. i 17. lipnja 1997. godine za vrijeme održavanja sastanka na vrhu u Amsterdamu, pokrenula svoj najnoviji plan djelovanja za jedinstveno tržište. Zaključeno je da »više od tri godine nakon što je uvedeno jedinstveno tržište, samo 65% zakonskih odredbi se u potpunosti primjenjuje u državama članicama«. Plan obuhvaća oporezivanje (kodeks »dobrog ponašanja« poreznih obveznika, dobit od kapitala oporezovanog na samom izvoru, oporezivanje energetskih proizvoda), natjecateljsku politiku (nova pravila za državnu potporu i ugovore), jedinstveno tržište za gorivo, mirovinske fondove itd.). Unutarnja sigurnost Načelo slobodnog kretanja osoba za veliku većinu europskih građana pruža nove prilike u njihovim profesionalnim i privatnim životima. No, i vlade skrbe o sigurnosti kojoj teže građani, pa su mehanizme slobodnog kretanja ljudi unutar Unije, nadopunili mehanizmima kojima osiguravaju sigurnost svih građana i njihovu zaštitu na vanjskim granicama Unije. Suradnja na području pravosuđa i unutarnjih poslova (Poglavlje VI Ugovora o Europskoj uniji) pokriva 4 glavna područja: - usaglašavanje zakona koji se odnosi na azil; - uvođenje, na razini Unije, zakona o useljenju, koji su primjenljivi na pripadnike zemalja koje nisu članice Unije; - suradnja policije u borbi protiv krijumčarenja preko granica; - pripremanje ugovora o suradnji na području građanskog i krivičnog prava. Nove odredbe o suradnji na području pravosuđa i unutarnjih poslova pridonose slobodi kretanja ljudi na području Unije. Mjere o kojima su se dogovorile države potpisnice sporazuma iz Schengena (vidi ispod) biti će postupno proširene na sve države članice. Prema Ugovoru iz Amsterdama, Unija ima nove odgovornosti u području unutarnje sigurnosti. Tako je dobar dio suradnje podvrgnut odredbama Unije. Predviđeno je ipak da tijekom pet godina nakon što Ugovor stupi na snagu, Vijeće nastavi donositi jednoglasne presude. Suradnja između nacionalnih policijskih snaga i drugih tijela nadležnih za krivične prijestupe i dalje se odvija unutar okvira međuvladine suradnje, a metode suradnje znatno su unaprijeđene s ciljem da budu što učinkovitije. SCHENGEN: PRETEČA SLOBODNOG KRETANJA 1. Najvažniji datumi: lipanj 1984.: Europsko vijeće u Fontainbleau prihvatilo je odluku o ukidanju policijskih i carinskih pograničnih formalnosti na unutarnjim granicama Unije. srpanj 1984.: u Saarbrückenu zaključen prvi ugovor (između Njemačke i Francuske) o slobodnom kretanju 14. lipnja 1985.: Belgija, Njemačka, Francuska, Luxembourg i Nizozemska potpisale su u Schengenu sporazum o postupnom ukidanju kontrole na zajedničkim granicama. Sporazum predviđa slobodno kretanje ljudi svih država potpisnica, drugih država članica Unije i trećih zemalja 19. lipnja 1990.: Gore navedenih pet država potpisalo je dodatni sporazum u kojem su utvrđeni uvjeti i garancije provedbe dogovora o slobodnom kretanju ljudi. Ovaj se sporazum sastoji od 142 članka, modificira nacionalne zakone, a moraju ga ratificirati nacionalni parlamenti. 27. listopada 1990.: Italija se pridružuje sporazumu iz Schengena. 18. studenog 1991.: Španjolska i Portugal se pridružuju Sporazumu. 6. studenog 1992.: Grčka se pridružuje Sporazumu. 26. ožujka 1995.: Sporazum stupa na snagu između zemalja supotpisnica: Belgije, Njemačke, Francuske, Luxembourga, Nizozemske, Španjolske i Portugala. Ostale zemlje će se priključiti Sporazumu nakon provedbe odgovarajućih mjera na granicama. 21. travnja 1995.: Austrija se pridružuje Sporazumu. 16. lipnja 1995.: započeti okvirni pregovori sa nordijskim zemljama. 19. prosinca 1996.: napravljen nacrt Sporazuma i Ugovora za Dansku, Finsku i Švedsku. 2. listopada 1997.: ratificiran Ugovor iz Amsterdama. Ugovor uključuje Schengenski sporazum. Irska i Velika Britanija nisu priključene Schengenu. 26. listopada 1997.: na snagu stupa sporazum o primjeni kontrola zračnog prostora sa Italijom. 1. prosinca 1997.: stupa na snagu sporazum o primjeni kontrola zračnog prostora sa Austrijom. 31. ožujka 1998. najkasnije: ukinuće graničnih kontrola sa Italijom i Austrijom.

10

2. Schengenski prostor "Schengenski prostor" je prostor slobodnog kretanja i vrijedi za sve državljane, neovisno o njihovoj nacionalnosti. - Za građane Unije načelo slobodnog kretanja već je u velikoj mjeri ostvareno. - Za Sporazum su uključene odredbe za turiste, podnositelje molbi za azil i legalne imigrante iz trećih zemalja s ciljem ostvarenja jedinstvene procedure na cjelokupnom Schengenskom prostoru. Zakon, red i sigurnost - Policija će kao i do sada jamčiti za javnu sigurnost na nacionalnim teritorijima, u lukama i na aerodromima, ali primjećujući drugačiji pristup. Zahvaljujući boljoj suradnji, kontrole na vanjskim granicama biti će učinkovitije. - Sporazum sadrži zajednička pravila za mjere koje se poduzimaju u borbi protiv terorizma, ilegalne trgovine i organiziranog kriminala. Sporazum također predviđa suradnju između pravosudnih organa, policije i administracije. - Nakon ratifikacije Amsterdamskog ugovora, vize, azil, imigracija i ostale politike koje se tiču slobode kretanja ljudi trebale bi biti uključene u sustav Unije. Vijeće Unije zamijeniti će Izvršni Schengenski odbor, a Europska komisija moći će igrati ulogu inicijatora. Sud pravde će biti nadležan po ovim pitanjima. Posebne odredbe odnose se na Dansku, Irsku i Veliku Britaniju.

11

4. ZAJEDNIČKE POLITIKE Kao što smo već naveli, zadatak koji su autori Rimskih ugovora postavili Europskoj zajednici glasi: »putem stvaranja zajedničkog tržišta i postupnim zbližavanjem ekonomskih politika država članica promicati skladan razvoj ekonomskog života unutar Zajednice, postojan i uravnotežen razvoj gospodarstva, veću stabilnost, ubrzano povećanje životnog standarda i bliže odnose među zemljama koje Zajednica okuplja«.

• POLITIKE SOLIDARNOSTI Ovaj opći cilj trebao je biti postignut ostvarenjem slobode kretanja osoba, robe, usluga i kapitala kao i pridržavanjem politike otvorene konkurencije usmjerene na očuvanje zdravog natjecateljskog duha medu europskim poduzećima kao i zaštite interesa potrošača. Međutim, ako veliko europsko tržište treba biti korisno svim gospodarskim sektorima i svim regijama, treba ga popratiti odgovarajućim učinkovitim strukturnim politikama koje će se financirati na razini Zajednice (Unije). Vrlo se brzo pokazalo da je jačanje gospodarske i socijalne povezanosti osnovni preduvjet solidarnosti među državama članicama Unije. Upravo je stoga došlo do osmišljavanja i provedbe regionalne i socijalne politike. Kako raste broj novih država članica Unije, značaj ovih politika postaje sve veći, a polje njihova djelovanja sve opsežnije. Regionalna politika Od potpisivanja Jedinstvenog europskog akta, jačanje gospodarskog i socijalnog jedinstva logična je posljedica realizacije prostora bez granica. U veljači 1988. godine, države članice su odlučile udvostručiti financijska sredstva za strukturni razvoj: 14 milijardi ECU-a godišnje potrošeno je u razdoblju od 1989. do 1993. na razvoj regija, poticanje novih aktivnosti u nekim industrijski zamrlim područjima, na pomoć dugoročno nezaposlenima, na uključivanje u proces rada mladih ljudi i na osuvremenjenje poljoprivrede, te pomoć siromašnim ruralnim područjima. Ta se sredstva kanaliziraju putem postojećih, ali korjenito izmijenjenih fondova: Europski fond za regionalni razvoj, Europski socijalni fond, Europski fond za ujednačavanje i garancije u poljoprivredi i Financijski instrument naputaka za ribolov. Uloga ovih fondova je da dopunjuju ili potiču napore država, regija ili privatnih investitora. U razdoblju od 1993. do 1999. godine, strukturne mjere (Strukturni i kohezijski fondovi) iznosili su 200 milijardi ECU-a. Tako su Europski fondovi postali ključni instrument ekonomske i socijalne politike koja je odraz solidarnosti unutar Zajednice. Socijalna politika Aktivnom socijalnom politikom Unija nastoji ukloniti najveće neravnoteže u razvoju. Europski socijalni fond je utemeljen 1961. godine s ciljem proširenja mogućnosti zaposlenja i lakše prostorne i profesionalne pokretljivosti radnika. Ovaj fond proširuje područje djelovanja Europske zajednice za ugljen i čelik koja je u 60-tim godinama poduzela slične mjere za prekvalifikaciju tisuće rudara koji su izgubili posao zbog zatvaranja rudnika. Ali, Unija nudi puno više od puke financijske pomoći koja ne bi bila dostatna da riješi probleme koje uzrokuju recesija i niska stopa razvoja. Dinamičnost gospodarskog rasta koji potiču odgovarajuće politike koje se provode na nacionalnoj razini i razini Unije, mora prije svega jačati socijalni napredak. Međutim, za takav napredak treba stvoriti odgovarajuće poticajne pravne propise koji na europskoj razini jamče »temeljni paket« prava. Osnova za socijalni napredak su istodobno u ugovoru utvrđena pravila, poput načela za jednaku naknadu i muškarcima i ženama za isti posao te nedavno usvojene direktive koje se odnose na zaštitu radnika (higijena i sigurnost na radnom mjestu) kao i priznanje osnovnih propisa o sigurnosti. Protokolom o ostvarenju osnovnih prava radnika u prosincu 1991. godine u Maastrichtu, Europsko vijeće (osim Velike Britanije) je odredilo prava koja trebaju vrijediti za radnike diljem Unije. To su: slobodno kretanje, pravedne plaće, poboljšanje uvjeta rada, socijalna zaštita, sloboda stvaranja udruženja i sloboda kolektivnih pregovora, profesionalna izobrazba, jednake naknada za oba spola za isti posao, pravo radnika na obaviještenost, suradnja i učestvovanje radnika u upravljanju poduzećima, zdravstvena zaštita i sigurnost na radnom mjestu, zaštita djece, starijih ljudi i invalida. Kao posljedica promjene stava u novoj laburističkoj vladi Velike Britanije, u lipnju 1997. godine u Amsterdamu, odlučeno je da će ovaj protokol biti uključen u sadržaj Ugovora i da će ga primjenjivati svih 15 država članica. Politika zapošljavanja Dok se čini da je proces stvaranja gospodarske i monetarne Unije sve nezaustavljiviji, ujedno su zemlje članice postale svjesne da njihovi građani sve više očekuju od Unije, tj. veće zauzimanje i djelotvorniju politiku glede zapošljavanja. Na koji način pomiriti povjerenje koji imaju europski građani u zajedničku budućnost i prednosti koje će im ona ponuditi, dok Petnaestorica trpe od nezaposlenosti koja je već 1997. godine dosegnula broj od 17,9 milijuna nezaposlenih? U Ugovor iz Amsterdama uključeno je novo poglavlje o zapošljavanju kojim ono postaje prioritetni zadatak Europske gospodarstvene politike. Na sjednici Europskog vijeća 20. i 21. studenog 1997. godine, Petnaestorica su definirala zajedničku strategiju za učvršćenje politike država članica, posebice u profesionalnoj izobrazbi, pomoć u osnivanju poduzeća i poboljšanju socijalnog dijaloga. Određene su smjernice politike zapošljavanja, čiju će realizaciju redovito pratiti države članice i institucije Unije, rukovodeći se zajedničkom metodom procjene rezultata. Financiranje zajedničkih politika Europsko vijeće je u Edinburgu 12. prosinca 1992. godine usvojilo financijski plan za razdoblje od 1993. do 1999. godine. Tim planom je povećan proračun Unije od 69 milijardi ECU-a (već raspoređenih sredstava) u 1993. godini na 84 milijardi ECU-a u 1999. godini. Gornja granica vlastitih izvora sredstava Unije je samo neznatno povišena: 1,27% bruto

12

proizvoda Unije (BNP) u odnosu na dotadašnjih 1,2%. Ovo povećanje sredstava usmjereno je na tri glavna cilja: proširenje zajedničkih mjera na području vanjskih odnosa, jačanje gospodarske i socijalne povezanosti (važno za uspjeh jedinstvenog tržišta i ekonomske i monetarne Unije) i povećanje konkurentnosti europskih poduzeća. Nove inicijative Komisije su usmjerene na provedbu novih mjera utvrđenih Ugovorom iz Maastrichta: osnivanje Kohezionog fonda u korist Grčke, Irske, Portugala i Španjolske, nove politike za poticanje konkurentnosti, uvođenje zajedničke industrijske politike, promicanje istraživanja i tehnološkog razvoja, jačanje socijalne politike i profesionalne izobrazbe, proširenje postojećih mreža infrastrukture itd. Nove inicijativne politike temelje se na dva načela: prvi je princip supsidijarnosti, što znači da Unija - osim na područjima na kojima je isključivo nadležna - odlučuje i djeluje samo onda ako je njezina intervencija uspješnija nego intervencija na nacionalnoj razini. Drugi princip je solidarnost koja je preduvjet za »jačanje ekonomske i socijalne povezanosti«. Poteškoća je u tome da, poštujući strogu disciplinu u odnosu spram proračuna, unatoč ograničenim financijskim mogućnostima država članica, budu usklađena načela supsidijarnosti i solidarnosti i da se bez obzira na dodatne financijske napore, smanje regionalne razlike. Budući da rok za provedbu plana istječe 31. prosinca 1999. godine, Komisija je u srpnju 1997. godine predočila opći dokument pod naslovom »Agenda 2000« u kojem se osobita pažnja obraća novim izazovima s kojima će se Unija morati suočiti u nadolazećem razdoblju od 2000. do 2006. U samoj srži ovih izazova leže i planovi za daljnje pristupanje država srednje i istočne Europe Uniji, potreba za ograničenjem troškova kao i rastuća zabrinutost nekih država članica zbog visine njihova financijskog doprinosa proračunu Europske Unije. Komisija stoga predlaže »budžetarni status quo« za razdoblje od 2000. do 2006. godine, a to isključuje povećanje prihoda iznad gornje granice od 1,27% bruto nacionalnog proizvoda. Nadalje, Komisija predlaže da se osigura dotok neophodnih financijskih sredstava koji jamče održanje načela solidarnosti između država članica kao i između Unije i država kandidata na članstvo u Uniji. Što se tiče strukturnih fondova, iznos iz proračuna koji predlaže petnaest država članica doseže 210 milijardi ECU-a. Na njih se pridodaje i 20 milijardi ECU-a u ime Kohezionog fonda. S ciljem racionalizacije troškova i ojačavanja financijskog učinka, Komisija predlaže svođenje prioriteta na slijedeća tri glavna cilja: - cilj 1. odnosit će se na pomoć pri razvoju onih regija čiji bruto dohodak po stanovniku iznosi manje od 75% prosjeka Unije. Ovaj će projekt raspolagati iznosom koji će iznositi dvije trećine ukupnog iznosa zajmova. - cilj 2. odnositi će se na druge regije koje imaju strukturnih problema (bilo da prolaze kroz gospodarske promjene, bilo da su to ruralna područja u zaostajanju, područja u krizi, a koja ovise o ribolovu, ili gradska područja u teškoćama. - cilj 3. usredotočen je na razvoj ljudskih potencijala i borbu protiv nezaposlenosti, a što je u skladu sa novim poglavljem o zapošljavanju koji je uključen u Ugovor. Agenda 2000 također predlaže niz mjera za jačanje strategije pred-priključenja Uniji i regionalnu povezanost koje bi se trebale primijeniti na nove članove Unije (vidi poglavlje 8). Reforma zajedničke agrarne politike Vijeće je u lipnju 1992. godine prihvatilo reformu zajedničke agrarne politike težeći smanjenju troškova, a uz održanje njene kompetitivnosti. Članak 33 (bivši članak 39) Rimskih ugovora navodi ciljeve zajedničke agrarne politike: omogućiti poljoprivrednicima primjereni životni standard, stabilizirati tržišta, osigurati potrošačima primjerene cijene i modernizirati poljoprivredne strukture. Ti su ciljevi uglavnom dostignuti. Načela jedinstvenosti tržišta i financijske solidarnosti pokazali su se uspješnima u okviru deficitarne poljoprivrede. Opskrba potrošača po stabilnim cijenama, za razliku od vrludavih cijena svjetskog tržišta je osigurana. Odlazak stanovništva sa sela i modernizacija poljoprivredne proizvodnje smanjili su od 20% na samo 8% udio seoskog stanovništva u cjelokupnom aktivnom stanovništvu Unije. To je pridonijelo da poljoprivreda postane konkurentan sektor gospodarstva. No, agrarna politika postala je žrtvom vlastitog uspjeha. Unija treba danas preispitati metode svoje agrarne politike da bi ograničila porast proizvodnje (2% godišnje od 1973.), a što daleko prelazi potrošnju (0,5% godišnje), stvarajući tolike troškove budžetu Unije, da je čak bio ugrožen razvoj drugih sektora. Glavni cilj reforme je odvojiti subvencije od cjelokupnog opsega proizvodnje i na takav način dati prednost kakvoći. Time bi se stvorio uravnoteženi odnos između proizvodnje i potrošnje te smanjilo preintezivno gospodarstvo zbog očuvanja okoliša. Približavanjem 2000. godine ovakve su mjere počele lučiti prve pozitivne rezultate. Bilo kako bilo, poljoprivreda u Uniji mora se nastaviti prilagođavati, da bi se mogla i dalje nositi sa financijskim obvezama: proširenje Europske unije priključenjem zemalja srednje i istočne Europe, koje su još većinom ruralne; otvaranje nove faze multilateralnih pregovora do 1. siječnja 2000. i usvajanje novog financijskog okvira Unije. Komisija u Agendi u naputcima o Agrarnoj politici Unije, predlaže produbljivanje reformi iz 1992. godine: daljnje snižavanje cijena žitarica, govedine i mlijeka, koje će biti popraćeno naknadom u vidu direktnog plaćanja razlike proizvođačima.

• POLITIKE NAPRETKA Postupno je Zajednica počela aktivno djelovati na novim područjima i razvijati politike koje su podupirale razvoj velikog

13

tržišta. Europska dimenzija danas ima neposredni upliv na svakidašnji život građana jer dotiče konkretne društvene probleme: zaštitu okoliša, prava potrošača, konkurentnost i sigurnost prometa, obrazovanje, i pristup kulturi. Ovim se potiče pitanje: je li potrebno, ili čak legitimno, da Europa prodire i na ta područja, ako svaka zemlja ima vlastiti demokratski sustav koji sam po sebi osigurava ispunjavanje potreba i očekivanja građana? Odgovor se nameće sam po sebi. Značenje određenih problema prelazi državne granice i traži koncentrirano djelovanje za koje je u više slučajeva prikladnije da bude zajedničko, osobito ako imamo u vidu učinkovitost odredaba i visinu raspoloživih financijskih sredstava koje može namaknuti samo Unija. Štoviše, moglo bi se reći da su rješenja Unije često bila izvor novih poticaja i da ona daju mogućnosti koje bi trebalo intenzivnije koristiti. Tako je ozbiljna kriza sigurnosti, koja je potaknuta pojavom bolesti nazvane »kravlje ludilo«, ESB ili encelopatija spongiforma bovina, navela Komisiju da proglasi zabranu uvoza mnogobrojnih proizvoda od goveđeg mesa. Europski parlament, temeljem zaključaka istražnog povjerenstva od 8. studenog 1997. godine, dao je podršku naporima Komisije usmjerenim restrukturiranju usluga i jačanju zajedničkih mjera za javno zdravstvo. Kao odgovor na zabrinutost građana, klauzule Ugovora koje se tiču zdravstva i zaštite potrošača, su dodatno dobile na snazi u Amsterdamu. Bez sumnje je problematika zaštite okoliša, područje gdje je uzajamno djelovanje javnog mnijenja i institucija Unije poprimilo izvanredne razmjere. Kada je veliki dio javnosti postao svjestan da se prirodna bogatstva moraju štititi i da treba povisiti razinu sigurnosti svakoga pojedinca, i kao potrošača i u njegovom svakodnevnom životu, Unija je počela djelovati na konkretnim područjima: zajednički standard mjerenja zagađenosti zraka, smanjenje fluor-klorougljika koji su opasni za ozonski omotač, pročišćavanje gradskih otpadnih voda, nadgledanje kemijskih proizvoda, gospodarenje otpadom, smanjenje buke vozila itd. Ipak, zaštita okoliša ne znači samo puko pooštrenje standarda i strože pravne propise. Unija također odvaja određena financijska sredstva za poticanje projekata zaštite okoliša, kao i za pomoć gospodarstvenim subjektima u prilagođavanju proizvodnje propisima Unije. Europska unija je uvjerena da budućnost Europe ovisi o sposobnosti njezinih članica da drže korak u »tehnološkoj utrci«. Od samih početaka znala je prepoznati vrijednost zajedničkih istraživačkih radova te u kolikoj će mjeri takova suradnja poticati investicije u budućnost. Stoga je istodobno kad i EEZ (1958. godine) osnovan i Euroatom (Europska zajednica za atomsku energiju) koji se bavi zajedničkim korištenjem nuklearne energije u mirnodopske svrhe. Zajednica ima vlastiti istraživački centar koji se sastoji od sedam instituta u pet mjesta: Ispra (Italija), Karlsruhe (Njemačka), Petten (Nizozemska), Seville (Španjolska) i Geel (Belgija). Inovacijsko nadmetanje na međunarodnom planu sve je brže, pa je Zajednica morala još intenzivnije poraditi na ovom polju: okupiti što više znanstvenika za suradnju na istraživačkim projektima, usredotočiti se na industrijsku primjenu inovacija kao i nadići administrativne i financijske zapreke. Politika koju vodi Unija smatra se dopunom politike država članica. Ona podupire projekte u koje su uključeni istraživački laboratoriji pojedinih zemalja članica i potiče napore koji se ulažu u istraživanja kontroliranog spajanja atomskih jezgri (termonuklearna fuzija) koji je potencijalno neiscrpiv izvor energije 21. stoljeća (JET - Joint European Tours programme). Unija također podupire istraživačke napore i na području najviše ugroženosti strategijskih industrijskih sektora, kao što su elektronika i obrada podataka. Peti okvirni program istraživanja koji je Komisija predložila za razdoblje 1999. do 2003. daje Komisiji, koja bi raspolagala u tu svrhu s 16.3 milijardi ECU-a, mogućnost financiranja raznovrsnih programa, putem kojih bi se povezalo tisuće znanstvenika iz svih država članica. Glavne europske mreže Na osnovu prijedloga koje je predočila Komisija u Bijeloj knjizi, a na temu rasta, kompetitivnosti i zapošljavanja, Europsko vijeće je 25. lipnja 1994. godine prihvatilo popis 11 glavnih projekata na polju transporta, posebice izgradnji brzih vlakova u svrhu povezivanja većih gradova nekoliko zemalja članica. Uz navedene projekte koji donose otvaranje novih radnih mjesta, vežu se i drugi koji u isto vrijeme potiču ekonomski oporavak i stvaranje novih radnih mjesta kao i razvoj infrastrukture na polju informacijskih znanosti ("informacijske autoceste") i energije, a koji su potrebni europskom kontinentu. Pola milijarde ECU-a je 1997. godine odvojeno za navedene projekte.

14

5. EKONOMSKO - MONETARNA UNIJA Kao logična nadopuna jedinstvenom tržištu, ekonomsko-monetarna unija je golemi politički putokaz ka konačnom europskom ujedinjenju. Ujedinjenje valuta, koje su za zemlje Europe bile i simbol i instrument vlastita višestoljetna suvereniteta, je poduhvat bez presedana u povijesti sve od Rimskog carstva i bez ekvivalenta u suvremenom svijetu. Jedinstvena europska valuta treba ući u opticaj 1. siječnja 1999. godine i zamijeniti nacionalne valute do 1. siječnja 2002. Na takav način bi se pomoglo »običnim ljudima« da postanu svjesniji pripadnosti novom entitetu. Rođenje jedinstvene europske valute je rezultat dugog i strpljivog razvoja. Već 1970. godine je izrađeno tzv. Warnerovo izviješće prema kojem bi se stvaranje europske ekonomske i monetarne unije trebalo odvijati u tri faze tijekom razdoblja od deset godina. Ali, politička želja država članica da ostvari takvu Uniju, spotiče se o posljedice prve naftne krize i gubi svoj prvotni zamah. 1972. godine osnovan je Europski valutni sustav, poznat pod imenom »monetarna zmija«. 1974. godine, Vijeće prihvaća odluku koja se odnosi na visok stupanj konvergencije valuta u Zajednici. Prihvaćena je i direktiva o stabilnosti, rastu i potpunom zapošljavanju. Međutim, rastuća ekonomska nestabilnost podriva polako temelje na kojima je počivao ovaj sustav: francuski franak, britanska funta i talijanska lira napustili su valutni savez nazvan »zmija«.

• EUROPSKI MONETARNI SUSTAV Na zasjedanju Europskog vijeća 6. i 7. srpnja 1978. godine u Bremenu, poglavari država ili čelnici vlada, odlučili su osnovati Europski monetarni sustav, koji je stupio na snagu 13. ožujka 1979. godine. Osnivanje Europskog monetarnog sustava bilo je uspješno otvaranje puta ka ostvarenju monetarne stabilnosti u Europi koja je pogodovala boljem ekonomskom rastu i investicijama. Europski monetarni sustav zasnovan je na tri glavna elementa: - ECU: zamišljen kao središnji element sustava, definira se kao košarica svih valuta Europske unije; - mehanizmi tečajeva i intervencije: svakoj pojedinoj valuti dodjeljuje se osnovni tečaj prema ECU-u. Među valutama stvara se »mreža međusobnih tečajeva«. Do kolovoza 1993. godine bili su dopušteni rasponi odstupanja od 2,25% (ili iznimno do 6%) od osnovnog tečaja. Od tada je prag odstupanja povećan za 15%, uslijed jakih poremećaja na valutnim tržištima; - kreditni mehanizmi: središnje banke su zadužene intervenirati u neograničenim iznosima čim jedna valuta stigne ili prestigne »prag odstupanja« od 15%. Europski monetarni sustav je odigrao važnu ulogu pri stvaranju stabilnog monetarnog područja u Europi. Ipak, on nije ostvario sve svoje mogućnosti: više zemalja nije pristupilo mehanizmu, a neke sudjeluju na osnovi većih odstupanja od dopuštenih. Nedostatak dostatne konvergencije proračunskih politika stvorio je napetosti, dok su neke devalvacije vodećih nacionalnih valuta svojedobno uzdrmale jedinstvenost zajedničkog tržišta. Konačni koraci ka europskom monetarnom sustavu U procesu uklanjanja zapreka slobodnom kretanju ljudi, roba, kapitala i usluga, kao i u stvaranju jedinstvenog tržišta, nužnost uvođenja jedinstvene valute se vrlo brzo pokazala opravdanom. Na osnovi izvješća koji je podnio predsjednik Komisije Jacques Delors, Europsko vijeće je u Madridu u lipnju 1989. godine ustanovilo opća načela za stvaranje Ekonomske i monetarne unije: uvođenje jedinstvene valute je proces koji se sastoji od nekoliko faza, a prva je trebala započeti 1. srpnja 1990. godine. Tijekom prvog razdoblja države članice bi trebale izraditi »konvergencijske programe« s ciljem zbližavanja i poboljšavanja svojih ekonomskih potencijala što bi omogućilo utvrđivanje čvrstih tečajnih odnosa među valutama. Ugovor iz Maastrichta Ugovorom potpisanim u Maastrichtu, 7. veljače 1992. godine, ostvarenju zajedničke jedinstvene valute dat je novi zamah. Ugovor dijeli proces ostvarenja jedinstvene valute u tri etape. Kriteriji prijelaza u treću etapu su napravljeni kako slijedi: - stabilnost cijena: stopa inflacije ne smije prelaziti 1,5% iznad prosječne stope inflacije triju država članica sa najmanjom inflacijom; - kamatne stope: prosječna dugoročna nominalna kamatna stopa ne smije biti viša od 2% iznad stope izračunate kao prosjek triju zemalja sa najmanjom stopom; - deficiti: budžetarni deficiti trebaju biti blizu ili ispod 3% društvenog proizvoda; - zaduženost: javna zaduženost mora biti ispod 60% bruto društvenog proizvoda - stabilnost valute: nacionalna valuta ne smije devalvirati u prethodne dvije godine i mora se nalaziti unutar tečajnih raspona utvrđenih Europskim monetarnim sustavom (± 2,25%). Druga faza ka Europskom monetarnom sustavu koja je otpočela 1. siječnja 1994. godine, predstavlja prijelazno razdoblje. Tijekom ovog razdoblja pojačani su napori za ostvarenje konvergencije. Osnovan je Europski monetarni

15

institut sa sjedištem u Frankfurtu. Zadatak Instituta je ojačavanje koordinacije monetarnih politika, promicanje upotrebe ECU-a i vršenje priprema za osnivanje Europske središnje banke. Europsko vijeće je na sastanku u Madridu 15. i 16. prosinca 1995. godine »krstilo« buduću europsku valutu »euro« i odredilo tehnički način uvođenja eura. Treća faza započinje 1. siječnja 1999. godine. Ministri financija Petnaestorice su u svibnju 1998. godine uspostavili, na osnovi izviješća koja je pripremila Komisija i Europski monetarni institut, popis zemalja koje ispunjavaju uvjete za prijelaz na jedinstvenu valutu. Komisija smatra da će, s obzirom na ekonomska predviđanja za budućnost, većina država članica ispuniti uvjete za uvođenje eura 1. siječnja 1999. godine. Vijeće koje ujedinjuje čelnike zemalja i vlada država članica će potvrditi kvalificiranom većinom, ali tek nakon što dobije očitovanje Parlamenta, koje države članice ispunjavaju uvjete koji su potrebni za uvođenje jedinstvene valute. Na samom početku treće faze osnovati će se Europska središnja banka. Tada će se i odrediti čvrsti tečajni odnosi među valutama. Banka će djelovati neovisno od nacionalnih vlada i upravljati će monetarnom politikom svih država članica koje se pridružuju jedinstvenoj valuti. Države članice koje ne budu ušle u skupinu zemalja koje prihvaćaju euro, pridružiti će se ovoj skupini čim to budu dopuštali njihovi gospodarski rezultati, ili nakon donošenja odgovarajuće političke odluke. KALENDAR UVOĐENJA EURA 10. prosinca 1991. potpisivanje Ugovora o Europskoj uniji - donesena odluka o stvaranju monetarne unije; prihvaćeno 5 načela konvergencije 1. siječnja 1994. druga faza ostvarenja Europske monetarne unije (razdoblje tranzicije) - osnivanje Europskog monetarnog instituta u Frankfurtu - jačanje mjera za koordinaciju ekonomskih politika na europskoj razini - borba protiv prekomjernih deficita; politika ekonomske konvergencije država članica - neovisnost središnjih nacionalnih banaka 16. prosinca 1995. Zasjedanje Europskog vijeća u Madridu - prihvaćanje naziva "euro"; - utvrđenje tehničke provedbe uvođenja eura i kalendara prijelaza na jedinstvenu valutu 14. prosinca 1996. Zasjedanje Europskog vijeća u Dublinu - prihvaćanje sporazuma o budžetarnoj stabilnosti i uravnoteženom ekonomskom rastu - pravni status eura 16. lipnja 1997. Zasjedanje Europskog vijeća u Amsterdamu - potvrda sporazuma o budžetarnoj stabilnosti i uravnoteženom ekonomskom rastu - prihvaćanje odredbi o pravnom statutu eura - rezolucija o Europskoj monetarnoj uniji (multilateralni nadzor). Razjašnjeni Članci 109 i 109b (politika valutnih tečaja i predstavljanje Unije na međunarodnoj razini) 1. i 2. svibnja 1998. Europsko vijeće određuje popis država koje uvode jedinstvenu valutu na osnovi kriterija konvergencije - traženo je očitovanje Europskog parlamenta - uspostavljeni su čvrsti valutni tečajevi 1998. Uspostavljena Europska središnja banka, imenovan njezin izvršni odbor, započelo štampanje novca. 1. siječanj 1999. Treća faza Europske monetarne unije - euro postaje pravno valjanom valutom - banke i poduzeća prelaze na poslovanje eurom 1. siječanj 2002. Euro se uvodu (novčanice i kovanice ulaze u opticaj)

16

1. srpanj 2002. (najkasnije) Ukinut je zakonski status nacionalnih valuta (novčanica i kovanica). - Uvođenje jedinstvene valute planirano je za 1. siječnja 1999. godine i to za administraciju i banke. Najkasnije do 1. siječnja 2002. u opticaj će se staviti novčanice i kovanice eura. Zajednička lica kovanica službeno su pokazana za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća u Amsterdamu. Tijekom rasprava o tehničkom izgledu kovanica, u obzir su uzete primjedbe slabovidnih osoba i potrošača glede izgleda i sastava kovanica. Euro će zamijeniti nacionalne valute 1. srpnja 2002. godine u onim državama članicama, koje sudjeluju u uvođenju eura. Između ova dva datuma, cijene će biti navedene i u vrijednostima eura i nacionalne valute kako bi se pomoglo potrošačima da se postupno naviknu na novu valutu. U protokolu koji je priložen Ugovoru, Danska i Velika Britanija zadržavaju pravo neprelaska na treću fazu, čak ni onda kada budu zadovoljavale određene kriterije (klauzula opting out). Danska se, nakon rezultata provedenog referenduma, izjasnila da ne želi uvođenje eura, a isto je napravila i Švedska. Da bi se nadopunile odredbe Ugovora iz Maastrichta, Europsko vijeće koje se sastalo 17. lipnja 1997. u Amsterdamu, usvojilo je dvije važne rezolucije: - Prva, poznata kao »dogovor o stabilnosti i rastu«, obvezuje države članice da se pridržavaju proračuna. Ova je disciplina zajamčena multilateralnim nadzorom i zabranom prekomjernih zaduženja. - Druga se rezolucija tiče rasta. Ova rezolucija je u svezi s opredjeljenjem Komisije i država članica da zapošljavanje i dalje ostane jedan od najvažnijih političkih prioriteta Unije. U okviru rezolucije o koordinaciji ekonomskih politika tijekom treće faze razvoja Europske monetarne unije, koju je Europsko vijeće donijelo na svom zasjedanju u Luxembourgu 13. prosinca 1997. godine, stoji važna odluka: »ministri zemalja koje sudjeluju u stvaranju euro zone mogu se sastati i neformalno da bi raspravili pitanja koja su vezana uz specifične odgovornosti koju te države dijele u svezi jedinstvene valute« . Predsjednici vlada Petnaestorice tako su otvorili put procesu učvršćenja osjećaja zajedničke pripadnosti Uniji koja, povrh monetarnog ujedinjenja, može države koje su prihvatile euro još više zbližiti u njihovih ekonomskim, proračunskim, socijalnim i poreznim politikama. Uvođenje jedinstvene valute do kraja stoljeća je najambiciozniji cilj Europske unije dosad. Put ka ostvarenju tog cilja neće biti bez zapreka i zahtijevati će čvrstu volju država koje teže tom cilju. O načinu na koji će građani Unije prihvatiti euro, novost koja se direktno upliće u svakodnevni život svakog pojedinog građana, ovisit će i sam uspjeh eura.

17

6. ZAJEDNIČKA VANJSKA l OBRAMBENA POLITIKA Mir i pomirenje središnji su čimbenici procesa europske integracije. Od kraja Drugog svjetskog rata, Europa je nastojala ostatku svijeta poslužiti kao primjer kako pregovorima rješavati probleme. Ipak, uz rast ekonomske i trgovinske vrijednosti, od Unije se sve više traži da igra ulogu posrednika i stabilizirajuće sile u svijetu. Kad se izjalovio pokušaj osnutka Europske obrambene zajednice, Savezna Republika Njemačka i Italija pristupile su 30. kolovoza 1954. Zapadnoeuropskoj uniji (Western European Union - WEU), koju su na temelju pakta o kolektivnoj obrani i političkom savjetovanju 1948. osnovale Francuska, Velika Britanija, Belgija, Nizozemska i Luxembourg. No, više od četiri desetljeća, zapadnoeuropskim zemljama jamstvo sigurnosti pružao je Sjevernoatlanski savez (NATO) u kojem zemlje zapadne Europe usko surađuju sa SAD i Kanadom. Trebalo je čekati potpisivanje Jedinstvenog europskog akta, 1986. godine da bi u Europskoj zajednici na zajedničkoj razini bila usvojena krajnje pragmatična procedura političke suradnje. Prvenstveno usmjerena ka međusobnoj konzultaciji i međudržavnoj koordinaciji, politička suradnja je dogovorena između Europskog vijeća i Vijeća ministara vanjskih poslova. Drugi organi Zajednice, na primjer Parlament i Komisija, sudjelovali su samo u neznatnoj mjeri. Bilo kako bilo, s pomoću novih mehanizama političke suradnje, želi se postići da države članice usvoje zajednička stajališta unutar međunarodnih organizacija (poput organizacije ujedinjenih naroda). Takva politička suradnja na europskoj razini pokazala se kao uspješan pristup vanjskoj politici. Uslijed geopolitičkih promjena, koje su uzdrmale Europu od 1989. godine - raspad Varšavskog pakta, ujedinjenje Njemačke i raspad Sovjetskog Saveza, uz buđenje nacionalističkih tendencija, rat i raspad Jugoslavije - države članice Unije odlučile su poduzeti značajne korake na polju političke suradnje. Zajednička vanjska i sigurnosna politika Ugovor o Europskoj uniji čini osnovu političke unije koja se gradi na provedbi zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Njezini su ciljevi: - zaštita zajedničkih vrijednosti, temeljnih interesa i neovisnosti Unije; - jačanje sigurnosti Unije i njezinih država članica - očuvanje mira i jačanje međunarodne sigurnosti - poticanje međunarodne suradnje - razvitak i jačanje demokracije, pravne države i poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ovi ciljevi se uspješno mogu ostvariti na dva načina: »suradnjom između država članica u provođenju njihovih politika« u određivanju zajedničkih stajališta i »postupnom provedbom zajedničkih mjera u područjima gdje države članice imaju zajedničke interese«. Suradnja između država članica podrazumijeva da se one međusobno informiraju i savjetuju o svakom pitanju koje je od općeg značaja u kontekstu vanjske politike i zajedničke sigurnosti. Zajednički stavovi se usvajaju čim Vijeće prosudi da je to potrebno i to povezuje nacionalne politike država članica i učvršćuje njihov položaj u međunarodnim krugovima. Europsko vijeće ostaje najviši autoritet koji putem koncenzusa određuje opće direktive vanjske politike uz zadržavanje principa zajedničkog djelovanja Petnaestorice. Vijeće može usvojiti direktive o načinu provedbe zajedničkih akcija kvalificiranom većinom (pogotovo ako se tiču pitanja koje je Vijeće jednoglasno usvojilo). Europska unija svoja stajališta o međunarodnim događajima izražava putem zajedničkih izjava. Izjave se posebno odnose na kršenje ljudskih prava. U istom institucionalnom kadru trebaju koegzistirati Zajednica i međudržavne procedure. Zajednička vanjska i sigurnosna politika čini kamen temeljac Europske unije i obuhvaća sva područja vanjske politike, uključujući sigurnost. Odredbe kojima se rukovodi zajednička vanjska i sigurnosna politika ni na koji način »ne utječu na specifične karakteristike obrambene i sigurnosne politike određenih država članica«. Neutralne zemlje će i dalje imati poseban status, a Francuska i Velika Britanija i dalje mogu razvijati specifične obrambene politike kao nuklearne sile. Ugovorom iz Amsterdama Europska unija je dobila nove institucijske i operativne instrumente. Od tada uloga poticanja i usmjeravanja pripada Vijeću koje usvaja »zajedničke akcije« i »zajednička stajališta«. Štoviše, glasovanje kvalificiranom većinom koje je tijekom zasjedanja u Amsterdamu uvedeno u procedure odlučivanja za akcije ili stajališta koje je prihvatilo Vijeće, uvedeno je samo uz su postojanje načela konstruktivnog suzdržavanja pomoću kojeg neka država članica može u određenim slučajevima odlučiti da ne sudjeluje u zajedničkoj akciji, ali time neće onemogućiti druge države članice. Glavno tajništvo Vijeća obnaša novu dužnost visokog predstavnika zajedničke vanjske i sigurnosne politike Unije i pomaže Vijeću u formulaciji, izradi i provedbi političkih odluka. Vijeće će nadalje moći, ako to bude smatralo potrebnim, imenovati posebnog predstavnika kojem je povjeren mandat u svezi s posebnim političkim pitanjima. Velika novost ovog ugovora je »odjel za planiranje i rano upozoravanje« čiji je zadatak da nadzire i analizira razvoj zajedničke vanjske i sigurnosne politike, daje procjene i upozorava na takve događaje koji mogu utjecati na vanjsku i sigurnosnu politiku Unije.

18

Ka zajedničkoj europskoj obrambenoj politici Vanjska i sigurnosna politika dugoročno vode k zajedničkoj obrani. Takva relativno oprezna formulacija u ugovoru iz Maastrichta s jedne strane vodi računa o stajalištima država koje smatraju da je potrebno pojačati obrambeno-politički identitet Europe, i s druge strane, stajalište onih članica koje ne žele da se takvom akcijom raspadnu veze solidarnosti s SAD ostvarene u Atlantskom paktu. Međutim, »zajednička obrana« dokaz je napora koje države članice ulažu na svojem putu ka ostvarenju jedinstvene Unije, koja u sebi obuhvaća i stratešku i vojnu dimenziju. Tražeći od »Zapadnoeuropske unije (WEU), koja je sastavni dio razvoja Europske unije, da razradi i provede odluke i akcije koje se odnose na obrambenu politiku«, Unija uspostavlja vezu s jedinom europskom organizacijom nadležnom za pitanje obrane. Zapadnoeuropska unija okuplja deset zemalja članica Europske unije koje su i supotpisnice ugovora iz Bruxellesa i 5 promatrača (Danska, Irska, Austrija, Finska i Švedska). Unija ima skupštinu od 108 članova sa sjedištem u Parizu i jedno vijeće ministara, čije tajništvo zasjeda u Bruxellesu. Dodjeljujući »status pridruženog člana« devetorici zemalja srednje i istočne Europe i podupirući akt suradnje između Rusije i NATO-a u Parizu 27. svibnja 1997., Zapadnoeuropska unija je potvrdila svoju solidarnost sa bliskim susjedima srednje i istočne Europe u području sigurnosti. Ugovor iz Amsterdama spominje zadatke iz Petesburga koje je Zapadnoeuropska unija definirala 19. lipnja 1992. godine (humanitarni zadaci, spašavanje u nuždi i prirodnim katastrofama, održavanje mira, vojne akcije u kriznim situacijama). Zapadnoeuropska unija pomaže Uniji u određivanju obrambenih vidova zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Po potrebi, Europsko vijeće određuje smjernice za Zapadnoeuropsku uniju. Nadalje, Ugovor iz Amsterdama preporuča suradnju između država članica Europske unije po pitanju naoružanja - suradnja koja je već započeta unutar Zapadnoeuropske unije na zajedničkoj organizaciji suradnje o naoružanju. Pitanje moguće integracije Zapadnoeuropske unije u Europsku uniju ipak još nije riješeno. Ugovor iz Amsterdama, bez postavljanja rokova, predviđa organiziranje nove međuvladine konferencije s ciljem postizanja zajedničke obrambene politike. Još treba riješiti mnoga pitanja o načinu diplomatske i vojne suradnje na koju su se obvezale države članice. Suočena s neodgodivim zadatkom stvaranja takvog političkog poretka, koji će jamčiti miri sigurnost na kontinentu kojem prijete iznova probuđeni nacionalizmi, više nego ideološki konflikti, Unija mora razmotriti kakvu ulogu može odigrati u definiranju novih pravila. Kakvu će ulogu imati Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE), koja okuplja sve europske zemlje, bivši Sovjetski Savez, SAD i Kanadu i koju je Pariška povelja, prihvaćena 21. studenog 1990 okvalificirala »središnjom ustanovom za politička savjetovanja nove Europe«? Kako raspodijeliti na najbolji način uloge između: 1. Sjevernoatlantskog saveza, obnovljenog tijekom sastanka na vrhu u Rimu u studenom 1991. godine i proširenog 1998. pristupanjem Poljske, Mađarske i Češke Republike; 2. Zapadnoeuropske unije i 3. Europske unije? Sporazum o sigurnosti u Europi koji je potpisan 21. ožujka 1995. godine u Parizu, prvi je značajan doprinos koji je Europska unija dala u izgradnji sigurnosti nove Europe. Još više ohrabruje odluka Sjevernoatlanskog vijeća sa sastanka u Berlinu 3. lipnja 1996. o stavljanju na raspolaganje Europljanima neke mogućnosti NATO-a (višenacionalnu međuvojnu grupu za obuku - MITG) koja će služiti za vojne svrhe, a uključivat će samo Europljane. Time se otvara put afirmaciji europskog obrambenog identiteta. Na taj bi se način mogao postupno graditi »europski potporni stup« Atlantskog Saveza, zbližavajući države članice Unije, koje bi se odlučile na užu suradnju sa Zapadnoeuropskom unijom i NATO-m.

19

7. EUROPA GRAĐANA Koji je krajnji cilj ujedinjenja? Stvoriti Europu građana ili Europu poslovnih ljudi? Stvaranje jedinstvene Europe potaknuto je političkom vizijom njezinih osnivača koji su prvenstveno željeli da se stvori Europa u kojoj više neće biti bratoubilačkih ratova. U želji da polože temelje čvrstoj, učinkovitoj institucionalnoj strukturi, njezini osnivači su se pragmatičnim pristupom koncentrirali na područje ugljena i čelika, zajedničkog tržišta, agrarne politike i politike konkurentnosti. Tako je rođena Europa koju pojedinci nazivaju tehnokratskom jer se oslanja na stručnjake, ekonomiste i činovnike. Ali treba naglasiti da se prvotna zamisao nikad ne bi ostvarila da je nije stalno podupirala politička volja i entuzijazam zajedničkih institucija. Mogli bismo reći da je većina ciljeva koji su postavljeni u ugovorima najvećim dijelom ostvarena: carinske prepreke su uklonjene, ostvareno je slobodno kretanje ljudi, usluga i kapitala. lako toga nismo svjesni, prednosti jedinstvenog tržišta su višestruke: pristup širokom izboru robe; natjecateljski duh među proizvođačima održava nisku razinu cijena; provode se politike zaštite potrošača i okoliša; životni standard je usklađen prema najvišim mjerilima. Ljudi koji žive u manje razvijenim područjima Unije također koriste pomoć raznih strukturnih fondova (pogotovo Fonda za regionalni razvitak). Politika subvencioniranja poljoprivrednih proizvoda, koja se desetljećima ostvaruje kroz Europski poljoprivredni fond garancije i orijentacije, od ogromne je pomoći europskim poljoprivrednicima. U budžetu Europske unije se više od 91 milijardi ECU-a godišnje troši na mjere koje će imati učinak na svakodnevni život europskog građanina. Međutim, biti Europljanin znači više nego biti potrošač ili sudionik u ekonomskom ili socijalnom životu. Ubuduće, to znači, biti i građanin Unije. Od 1958. godine, naime od stupanja na snagu Rimskih ugovora, europski zakonodavac se trudi da konkretnim sadržajem ispuni odredbe o slobodi kretanja radnika, slobodi kretanja usluga i pravo utemeljenja za pripadnike slobodnih profesija. Radnici koji traže mjesto u drugoj državi ne smiju biti podvrgnuti nikakvim ograničenjima i diskriminacijama u pogledu državljanstva. Prema člancima 39. i 42 (bivši članci 48. i 51.) ugovora o Europskoj ekonomskoj zajednici, radnici i njihove obitelji imaju u zemlji koja ih je primila jednaka socijalna i porezna prava kao i pravo na korištenje socijalnih usluga, mogućnost profesionalne izobrazbe i si. Ovaj mukotrpni rad na području zbližavanja pravnih odredbi pojedinih zemalja, doveo je do uzajamnog priznanja diploma liječnika, medicinskih sestara, veterinara, magistara farmacije, arhitekata, posrednika osiguranja itd. Unatoč tome, bilo je još mnogo zanimanja za koja su u svakoj državi, važile različite odredbe. Stoga je 21. prosinca 1988. godine usvojena direktiva kojom je uvedeno međusobno priznavanje svih diploma visokih učilišta. Ova se direktiva odnosi na visokoškolsku naobrazbu koja traje najmanje tri godine, a temelji se na načelu uzajamnog povjerenja u kakvoću visokih učilišta. Među osnovna prava, koja bi trebao uživati svaki građanin, spadaju dakle sloboda kretanja, sloboda rada i pravo boravka u Uniji. Od srpnja 1990. na temelju triju direktiva, pravo boravka je prošireno na studente, bivše radnike i na uzdržavane osobe. To je potvrđeno i Ugovorom iz Maastrichta u poglavlju o državljanstvu Unije. Samo korištenje socijalnih prava, što je izričito podržavala jurisdikcija Europskog suda pravde, vjerojatno ne bi bila dostatno da od državljanina jedne države članice učini građanina Unije. Trebalo je uvesti dodatna formalna prava koja proizlaze iz prijenosa suvereniteta. Osim djelatnosti koje su izravno vezane za izvršenje suverenih ovlaštenja i čuvanja općih interesa države (policija, vojska, vanjski poslovi), poslovi u javnim službama (zdravstvo, školstvo, poduzeća za javne usluge) mogu biti dostupni i za državljane drugih zemalja članica. Zar ima boljeg rješenja nego za predavanje engleskog jezika u Rimu uposliti britanskog »teachera«? Zašto tek diplomirani francuski stručnjak ne bi mogao potražiti posao upravnog činovnika u Belgiji? Europa građana je u Maastrichtu učinila veliki korak naprijed odlukom koja je donesena o državljanstvu Unije i prema kojoj državljanin Unije koji živi u drugoj državi članici, a nema njezino državljanstvo, ima u budućnosti pravo da bira i bude izabran u općinskim izborima i izborima za Europske institucije. Ugovor iz Amsterdama ovom načelu posvećuje 17. članak prema kojem je »uspostavljeno državljanstvo Unije«. Građanin Unije je svaka osoba koja posjeduje državljanstvo neke od zemalja članica. Državljanstvo Unije nadopunjava nacionalno i ne zamjenjuje ga«. Ova nova prava su ipak potakla određene primjedbe koje se odnose na nacionalni identitet i suverenitet. Istina je da obrazloženje kako europsko građanstvo nadopunjava i obogaćuje nacionalno državljanstvo, prilično smiona tvrdnja koja potiče mnoga pitanja na koja će političari tek trebati dati odgovor. Europa građana naviješta političku Europu. Kakve i koje zajedničke vrijednosti i težnje će narodi Europe dijeliti u Uniji koja sutra može imati 25 članova, preostaje nam tek da vidimo. Na umjetan način se ne može stvoriti osjećaj pripadanja jednom entitetu, niti osjećaj dijeljenja zajedničke sudbine. Jedinstvena Europa na kulturnom planu treba sustići ekonomski ujedinjenu Europu i pridonijeti stvaranju zajedničke svijesti. Obrazovni programi Erasmus (mobilnost studenata), Comett (program tehnološkog obrazovanja i usavršavanja) i Lingua

20

(poticanje učenja stranih jezika) također idu u tom smjeru. Uz pomoć ovih programa, 60 000 mladih ljudi koristi stipendije za studiranje u drugim državama članicama. Da bi se postigao cilj, da 10% mladih ljudi jedne generacije provede godinu dana na sveučilištu druge države, neophodno je povećati zajednička financijska sredstva za politiku obrazovanja. Novi programi, Sokrat, Leonardo da Vinci i »Mladost za Europu III«, trebali bi nas odvesti još dalje u ovom pravcu. Zajednica (Unija) sudjeluje i u uključenju mladih koji su suočeni s velikim problemima u škole, u kojima im se nudi »druga prilika«. U četiri europska grada (Marseille, Bilbao, Catania i Hameenlinna) osnovane su prve škole ovog tipa, koje će pomoći mladima u borbi protiv obrazovnog i društvenog isključenja. U siječnju 1996. Komisija je u okviru programa »Europska dobrovoljna služba« željela uključiti mlade u društveno korisne projekte (socijalne, humanitarne, kulturne ili za zaštitu okoliša) u drugim državama članicama Unije. Cilj je potaknuti mobilnost mlađih od 25 godina i potaknuti njihovo uključivanje u aktivni život. Tisuće mladih je dosad sudjelovalo u ovom programu. lako je Europa građana tek rođena, ona već koristi brojne simbole europskog identiteta, poput europske putovnice, koja je u opticaju od 1985. godine, zatim europsku himnu, (Beethovenova »Oda radosti«) i europsku zastavu (dvanaest zvijezda u krugu na plavoj osnovi). Europska vozačka isprava se uvodi u državama članicama Unije od 1996. godine. Koliko će vremena proći da se stvori europska olimpijska ekipa, ili da se vojni ili civilni rokovi mogu služiti u mnogonacionalnim jedinicama? Uvođenje zajedničke valute najkasnije do 1999. godine (odluka iz Maastrichta) imati će snažan psihološki učinak. Od tog datuma potrošači će svoje bankovne račune voditi u eurima. Zahvaljujući jedinstvenoj valuti koja će vrijediti za cijene na većem području Unije, potrošač će moći dobiti jasan pregled tržišta i odlučit će se na kupnju, na temelju najboljih ponuda. Time će se proširiti polje za natjecanje među proizvođačima, a cijene će se sniziti. Ukidanje policijskih kontrola na unutarnjim granicama država potpisnica ugovora iz Schengena (kojem će se postupno pridružiti svih 15 država članica Unije) još više će ojačati osjećaj pripadnosti zajedničkom prostoru. Već 1952. godine, Jean Monnet je rekao: »Mi ne ujedinjujemo države, mi zbližavamo ljude«. Pridobivanje javnog mnijenja za europsku integraciju jedan je od velikih izazova institucija Unije. Građani Unije moraju postati svjesni prava i mogućnosti koje im pruža jedinstveno tržište i ostale politike koje provodi Unija. S tim ciljem provedene su prioritetne mjere informiranja građana već od 1996. godine u vidu publikacija pod naslovima: »Građani Europe«, »Euro, europski novac« i »Gradimo Europu zajedno«. Da bi se Europska unija približila građanima Europe, Ugovorom o Europskoj uniji (članak 195, bivši članak 138E) osnovan je ured Ombudsmana - posrednika. Ombudsman je ime dobio po skandinavskoj tradiciji. Imenuje ga Europski parlament i mandat mu traje do isteka mandata Parlamenta koji gaje imenovao. Za vrijeme svog mandata, Ombudsman zaprima pritužbe protiv institucija i organa Unije. Svaki građanin Unije, svaka fizička ili pravna osoba koja boravi ili ima sjedište poduzeća u Uniji, ima pravo pritužbe. Kada zaprimi pritužbu, europski posrednik dogovorom pokušava riješiti spor s europskom institucijom. Od početka svog mandata 1995. godine, ured posrednika zaprimio je više od 1400 pritužbi. Nadalje, Europskom parlamentu, svaka osoba koja živi u nekoj od država članica, može uputiti peticiju. Ovakva praksa postala je važna spona između građana i institucija. Od 1994. do 1997. godine, više od 4000 peticija upućeno je Europskom parlamentu. Ugovorom iz Amsterdama nastoji se još više približiti građane Uniji jer se pokušava naći odgovore na neke od glavnih problema kojima se europski građanin suočava, a to su nezaposlenost, problemi nesigurnosti, problemi doseljenika itd. Ugovor iz Amsterdama predstavlja dakle korak naprijed ka daljnjem jačanju osnovnih ljudskih prava. Postupak sankcioniranja zemlje članice koja krši osnovna ljudska prava znači da se takvu državu može isključiti iz Unije. Nadalje, u Amsterdamu se doradilo i načelo nediskriminacije na osnovi nacionalnosti (članak 6), spola, boje kože, religije, godina i seksualnih opredjeljenja. Ovo načelo protiv diskriminacije prošireno je i na jednakost među spolovima. Konačno, Ugovor iz Amsterdama sadrži i poboljšanja onih dijelova teksta koji se tiču politike transparentnosti dokumenata Europske unije i njihove dostupnosti građanima. Neposrednim biranjem poslanika Europskog parlamenta (od 1979. godine svakih pet godina), proces ujedinjenja je i pravno vezan uz volju birača. Jačanje Europske unije može se postići samo proširenjem ovlasti Europskog parlamenta, većim djelovanjem građana u udruženjima i političkim organizacijama i stvaranje istinskih europskih stranaka. Jasnije rečeno, ako je Europa već postala opipljiva realnost, državljanstvo Unije je ipak još na samom početku.

21

8. PROŠIRENJE UNIJE Zemlje srednje i istočne Europe i Cipar Petnaest država članica Europske unije odlučilo je 13. prosinca 1997. godine otvoriti svoja vrata zemljama istočne Europe. Ovu je odluku potvrdilo Europsko vijeće u Luxembourgu 12. i 13. prosinca 1997. godine. Europsko vijeće je zapravo započelo proces proširenja Unije, koji se trebao odvijati u »fazama« i brzinom koja odgovara svakoj od potencijalnih država članica. Cilj je da se »zemlje kandidati za članstvo u Uniji pripreme na pristup Uniji i da se Unija pripremi na primanje novih članova«. Ova je odluka posljedica dugog procesa pregovora sa zemljama srednje i istočne Europe i Cipra. Proces pregovora započeo je padom Berlinskog zida, nakon kojeg je uslijedio i raspad Sovjetskog Saveza. Nakon sastanka na vrhu grupe G7, vodeće industrijske zemlje u Parizu u srpnju 1989. godine zatražile su od Komisije da koordinira program ekonomske ispomoći Poljskoj i Mađarskoj. Druge zemlje članice OECD-a dale su svoju potporu ovoj odluci i osnovale Grupu 24 (tadašnjih 12 zemalja članica Zajednice i šest zemalja članica EFTE, SAD, Kanada, Japan, Novi Zeland, Australija i Turska). Program PHARE (Pomoć Poljskoj i Mađarskoj za ekonomsku rekonstrukciju) proširen je na Republiku Češku, Slovačku, Bugarsku, Rumunjsku, tri baltičke države, Albaniju i neke države bivše Jugoslavije). Program obuhvaća 5 prioritetnih područja: pristup tržištima zemalja donatorica za robu koja dolazi od zemalja korisnica, poljoprivredu i prehrambenu industriju, poticaj ulaganjima, obuku i okoliš. Program se provodi s osnovnom nakanom da ovakva pomoć olakša proces ekonomskih i društvenih promjena u zemljama srednje i istočne Europe te omogući ovim državama sudjelovanje u europskoj integraciji. Tendencija Europske unije je više sredstava ulagati u programe, a manje u individualne projekte. Upravljanje i provedba programa su decentralizirani. Bez obzira na područje intervencije, kako Unije tako i zemlje primateljice trude se u realizaciju programa uključiti različite organizacije. Europska unija i države članice uložile su skoro 140 milijardi ECU-a od 1990. kroz zajmove i pomoć zemljama srednje i istočne Europe, kao i državama nastalima na području bivšeg Sovjetskog Saveza4. Europski sporazumi Da bi potaknula bolju integraciju zemalja na kontinentu, Unija je zaključila posebne ugovore sa zemljama srednje i istočne Europe, kao i s baltičkim zemljama. Ovim ugovorima se proširuje PHARE program. »Europski ugovori« zasnovani su na članku 310 (prije članak 238) Ugovora. To su mješoviti sporazumi koji pokrivaju područja za koja su nadležne i države članice i Unija. Glavni su ciljevi: - politički dijalog - slobodna trgovina i sloboda kretanja - gospodarska suradnja - financijska suradnja - kulturna suradnja Europsko vijeće je 22. lipnja 1993. godine u Kopenhagenu, usvojilo načelo po kojem pridružene zemlje srednje i istočne Europe, koje to žele, mogu postati članicama Europske unije: »Pridružena država će postati punopravnom članicom Unije čim bude sposobna preuzeti obveze koje nosi članstvo i čim zadovolji ekonomske i političke uvjete.« Ovi uvjeti uključuju stabilnost demokratskih institucija, poštivanje manjina, postojanje tržišne ekonomije koja je sposobna nositi se sa natjecateljskim pritiskom iz Unije te spremnost i sposobnost da prihvaća i ispunjava ciljeve političke, ekonomske i monetarne Unije. Europska komisija je 16. srpnja 1997. godine predočila Parlamentu Agendu 2000, dokument koji detaljno opisuje pripremne faze za članstvo u Uniji. Deset zemalja istočne Europe i Cipar (Malta je svoj zahtjev povukla u listopadu 1996.) su tada službeno predale svoje molbe za pristupanje Uniji. Suočena entuzijazmom »novih« zemalja bivšeg istočnog bloka, Unija je morala djelovati. Nakon stoje detaljno proučila upitnike koji su na zahtjev Unije popunile zemlje srednje i istočne Europe, a koji se ticao institucija i trenutnih reformi u svakoj pojedinoj zemlji, Komisija je preporučila pokretanje pregovora o članstvu sa Estonijom, Mađarskom, Poljskom, Češkom i Slovenijom. Komisija je mišljenja da su navedene zemlje najbliže ispunjavanju kriterija koje je u Kopenhagenu 1993. godine postavilo Europsko vijeće. Usprkos ovoj preporuci, Bugarska, Litva, Letonija, Rumunjska i Slovačka i dalje ostaju kandidati za pristup Uniji. Europsko vijeće je na zasjedanju u Luxembourgu, 1 3. prosinca 1997. godine odredilo s kojim zemljama mogu započeti pregovori. Na osnovu mišljenja Komisije, proces pristupanja biti će pokrenut sa zemljama srednje i istočne Europe i Ciprom. Prije pokretanja procesa pristupanja ovih zemalja Uniji, biti će organizirana europska konferencija. Cilj konferencije biti 4 Izjava Jacquesa Santera na Transantlantskom sastanku na vrhu, 28. svibnja 1997. godine.

22

će »zbližiti Europsku uniju i one europske zemlje koje žele pristupiti Uniji i dijeliti njene vrijednosti i ciljeve, kako unutar Unije, tako i na polju vanjske politike koju provodi Unija«. Ova konferencija trebala bi započeti na Cipru i to za zemlje srednje i istočne Europe koje su kandidati na članstvo u Uniji, te Tursku. Europska konferencija biti će multilateralni forum za političko savjetovanje. Rasprave će biti vođene o pitanjima od općeg značaja za sudionike s ciljem razvijanja i produbljivanja njihove suradnje u vanjskoj politici i sigurnosti, zakonodavnim i unutarnjim poslovima, kao i u drugim poljima od zajedničkog značaja, posebice gospodarstvu i regionalnoj suradnji. Prva Europska konferencija na ovu temu na kojoj nije sudjelovala Turska, održana je 1 2. ožujka 1 998. godine u Londonu. Sam proces pristupanja Uniji započet je 30. ožujka 1998. uspostavljanjem posebnog okvirnog mehanizma djelovanja. Proces je usko povezan s intenzivnom strategijom predpristupanja Uniji, kojom se države koje su se kandidirale za članstvo što je moguće više približe legislativi Unije prije samog pristupanja. Iznos pomoći koja se dodjeljuje za ovu svrhu značajno će se povećati. Uz PHARE program, ova će pomoć obuhvatiti od 2000. godine poljoprivrednu pomoć i strukturni instrument koji bi trebao poticati akcije slične osnivanju Kohezionog fonda. U Agendi 2000 Komisija predlaže da se do 2006. godine drže u pričuvi sveukupna sredstva od 45 milijardi ECU-a za novoprimljene članice Unije. Od ovog iznosa, 7 milijardi ECU-a biti će dodijeljeno za pomoć zemljama u fazi pristupanja Uniji. Posebna strategija pred-primanja u Uniju je osmišljena za Cipar. U obzir je uzeta razina razvoja, kao i već značajan stupanj asimilacije legislative Unije u ovoj zemlji. Pregovori za članstvo započeli su 31. ožujka 1998. S tim ciljem održane su bilateralne međuvladine konferencije sa Ciprom, Estonijom, Mađarskom, Poljskom, Češkom i Slovenijom. Što se tiče ostalih potencijalnih država članica, ubrzano se radi na pripremama za pregovore o njihovom članstvu u Uniji. Sadašnje proširenje je za Uniju poseban izazov, budući da se radi o velikom broju potencijalnih zemalja članica, znatnom broju stanovnika i značajnom disparitetu u razvoju u odnosu na prosjek Unije. Pitanje je da li će i na koji način uspjeti integracija 110 milijuna stanovnika, što predstavlja petinu sveukupnog stanovništva Unije, a koji doprinose manje od 5% bruto nacionalnom proizvodu? Pred institucijama Unije dakle stoje odgovorni zadaci u slijedećem desetljeću: proširenje kao prioritetni zadatak, ali i poboljšanje vlastitih procedura odlučivanja s ciljem izbjegavanja paralize ili slabljenja Unije5. Odnosi između Europske unije i Turske Europska unija ima ugovorne odnose s Turskom od 1963. godine kada je potpisan sporazum o pridruživanju čiji je cilj bilo uspostavljanje carinske unije. Ipak, tek je 31. prosinca 1995. godine došlo do uspostavljanja carinske unije između Turske i Europske unije. Ovim sporazumom omogućeno je recipročno i trenutačno ukinuće carinskih pristojbi za industrijske proizvode. Turska oduvijek želi produbiti svoje veze s Unijom i 14. travnja 1987. godine podnosi molbu za pristupanje Uniji. Specifični slučaj Turske izazvao je mnogobrojne gorke rasprave. Europsko vijeće potvrdilo je u Luxembourgu 13. prosinca 1997. godine da Turska ima »uvjete za pristup Uniji« i pozvala ju je da se priključi Europskoj konferenciji »koja će zbližiti Europsku uniju i one europske zemlje koje žele pristupiti Uniji i dijeliti njene vrijednosti i ciljeve kako unutar Unije tako i na polju vanjske politike koju provodi Unija«. Međutim, što se tiče trenutačnih ekonomskih i političkih uvjeta u Turskoj, donesen je zaključak da oni još nisu dosegli razinu koju zahtijeva Unija za primanje novih članova. Ipak je zacrtana posebna strategija koja se temelji na produbljivanju ugovora o pridruživanju s ovom zemljom. Zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza Raspad Sovjetskog Saveza i prijelaz novonastalih zemalja na tržišnu ekonomiju je za Europsku uniju predstavljao priliku za uspostavljanje čvrstih veza sa bivšim državama Sovjetskog Saveza i Mongolijom. Kao što se PHARE program odnosi na zemlje srednje i istočne Europe, tako TACIS program omogućuje tehničku i gospodarstvenu pomoć bivšim državama Sovjetskog Saveza i Mongoliji. Cilj je programa prijelaz na tržišno gospodarstvo. Programom TACIS obuhvaćeno je mnogo sektora: nuklearna sigurnost, energija, okoliš, administrativna reforma, osnivanje poduzeća itd. Europska unija je tako postala prvi financijski sponzor ovih zemalja s ulogom od 2,27 milijarde ECU-a u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Usporedo s programom TACIS, sklapali su se direktni sporazumi s nekim zemljama. Sporazum o partnerstvu sklopljen u lipnju 1994. između Europske unije, Rusije i Ukrajine ima za cilj uspostavljanje slobodne trgovinske zone i davanje poticaja za ova dva važna partnera Unije da razviju istinsku tržišnu ekonomiju i stabiliziraju svoje valute. Privremeni sporazum između Rusije i Europske unije koji je stupio na snagu 1. veljače 1996. je ekvivalent dijela sporazuma o trgovinskom partnerstvu koji je stupio na snagu 1. prosinca 1997. Prema ovom sporazumu, Rusija bi trebala uživati klauzulu najpovlaštenije države. Osim ovog komercijalnog sporazuma, osnovane su i strukture za razvoj političkog dijaloga. No, navedene države još nisu iskazale istinsku želju da postanu punopravni članovi Unije. Uslijed nedostatka adekvatne infrastrukture, bivše države Sovjetskog Saveza moraju se u ovom trenutku prije svega posvetiti vlastitom oporavku. 5 Izjava sa sastanka Europskog vijeća u Luxembourgu 13. prosinca 1997.: "Proširenje Unije ponajprije zahtijeva jačanje i poboljšanje funkcioniranja njezinih institucija shodno odredbama Amsterdamskog ugovora koje se odnose na institucije".

23

9. EUROPSKA UNIJA U SVIJETU Politička velesila ili regionalni ekonomski savez? Trgovinski partner, otvoren prema svijetu ili zaštićena zona? Treće zemlje danas različito prosuđuju Europsku uniju, ovisno o tome kakve je odnose s njima uspostavila: ekonomske, diplomatske, kulturne ili strateške. Europska unija, prva trgovinska sila svijeta, pokušava postati i političkim gigantom. Ugovor iz Maastrichta omogućuje zemljama članicama mogućnost upotrebe dvaju važnih instrumenata: zajedničke valute i zajedničke obrane. Međutim, Petnaestorici preostaje da pokažu dovoljno političke volje za ostvarenje zajedničkog suvereniteta na ovim ključnim područjima. Na putu prema europskom identitetu Unija je znatno uznapredovala od dana kada su 1968. uvedene zajedničke carinske tarife prema trećim zemljama kao pandan ukidanju carinskih i uvoznih ograničenja unutar Unije. Europsko gospodarstvo temelji se pretežno na preradi uvezenih sirovina u gotove proizvode s velikim povećanjem vrijednosti. Stoga se nekadašnja Zajednica trudila razviti prema svijetu otvoreni trgovački sustav. U okviru GATT-a kojeg su potpisale i države članice, Unija danas teži liberalizaciji trgovine. Rimski ugovori su svojedobno organima Europske zajednice (Unije) davali isključivu nadležnost za ugovaranje carina, primjenu zaštitnih mjera, mjere antidampinga i za kriterije po kojima se daju nalozi za javne radove. Carine za uvezene privredne proizvode u Uniju su u prosjeku niže od 5%. Unija je 1994. godine zaključila sa svojim partnerima Urugvajske runde GATTA-a nove propise za usluge i poljoprivredne proizvode. Razgovori o poljoprivredi jasno su pokazali razlike u stajalištima na objema stranama Atlantika. Budući da je nastupila kao cjelina, Unija je djelotvorno zastupala stajalište svake države članice. Ostvarenje zajedničkog tržišta u 1993. godini ojačalo je zajedničku trgovinsku politiku. Tako su postupno ukinuta ograničenja uvoza i raspodjele uvoznih kvota »osjetljivih« proizvoda poput automobila, elektronskih proizvoda japanske proizvodnje, tekstilne robe i čelika. Osnivanje Svjetske trgovinske organizacije koja je jedan od najpozitivnijih rezultata ugovora iz Marrakecha, omogućiti će, na poticaj Europe, stalni okvir za multilateralno rješavanje trgovačkih nesuglasica. Postavlja se slijedeće pitanje: hoće li se veliko europsko jedinstveno tržište oduprijeti iskušenju protekcionizma, ili će pak biti nezaštićeno od neobuzdane konkurencije? Kao veliki »potrošački« prostor od 373 milijuna stanovnika s visokim prihodima približno istih životnih standarda, Europska unija je privlačan partner za izvoznike iz trećih zemalja. Unija je danas u mogućnosti da svoje partnere prinudi da se pridržavaju pravila igre, koja osiguravaju zdravu konkurenciju i jednake uvjete pristupa tržištu. Uspjeh ekonomske i monetarne unije koja je u fazi realizacije i mjesto koje će europska valuta zauzeti u međunarodnom monetarnom sustavu još treba ocijeniti. Za europske i neeuropske ulagače, stabilnost područja s jedinstvenom valutom ima značajne prednosti. Nestati će svi troškovi transakcija i tečajnih razlika koje su uzrokovane različitim valutama. Velika poduzeća i treće zemlje moći će uložiti rastući dio svojih rezervi u ECU-e i tako se zaštititi od nestabilnosti tečaja dolara i jena. Europska unija je ekonomska, trgovinska i monetarna sila. Ona može postati i političkom silom ako se ispune svi uvjeti ugovora o Europskoj uniji. Već se pokazalo da je odvajanje ekonomskog od diplomatskog djelovanja Unije, teško ostvarivo kada ga treba primijeniti u konkretnom slučaju. Zaključci političke prirode koje Unija mora donijeti u okviru dogovora na razini vlada država članica, traže zajedničke dokumente kao instrument za njihovu provedbu. Na primjer, sankcije koje su provedene protiv Argentine za vrijeme rata na otočju Falkland i kasnije u kolovozu 1990. protiv Iraka, bile su donesene i primijenjene u okviru zajedničkih institucija. Kada je pak riječ o međunarodnim tijelima kao što je OSCE (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju), Ujedinjenim narodima i sl., nemoguće je ekonomske vidove odvojiti od političkih, budući da se mjere moraju provoditi tako da se vjerodostojnost europskih obećanja ne dovodi u sumnju. Europska unija je u Ujedinjenim narodima nazočna kao promatrač i to putem stalne delegacije Komisije i vršitelja dužnosti predsjednika Vijeća. U tom je svojstvu Unija potpisala nekih pedesetak konvencija i sporazuma, a svi su bili ugovoreni pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Štoviše, Unija je sudjelovala na mnogim međunarodnim konferencijama, kao što je sastanak na vrhu o prehrani ili sastanak na temu globalnog zagrijavanja koji se održao u Kiotu u prosincu 1997. godine. Svojim djelovanjem u okviru međunarodnih institucija, Europska unija ostaje vjerna svojim prvobitnim opredjeljenjima: ona podupire udruživanja i zajedničke akcije, kako unutar Unije, tako i s drugim državama. Važan partner u industrijskom svijetu Sjedinjene Američke Države gledaju Europu kao saveznika koji dijeli iste vrijednosti, ali je istodobno i konkurent na tehnološkom i trgovinskom polju. U Transatlantskoj rezoluciji, potpisanoj 20. studenog 1990. između SAD-a, Europske unije i njezinih članica, naglašava se politička podrška koju Washington tradicionalno pruža nastanku demokratskog i stabilnog europskog partnera. Politička i strateška veza između gotovo svih država članica Unije i SAD-a u okviru NATO-a, pridonijela je relativizaciji trgovačko-političkih konflikata oko poljoprivrednih proizvoda, čelika i zrakoplovne industrije. U okviru nove transatlantske agende koja je prihvaćena u prosincu 1995. godine, organizirana su dva sastanka na vrhu između Europske unije i SAD-a. Tema sastanaka bila je međusobna suradnja na različitim područjima. Kao rezultat teških nemira na međunarodnoj sceni krajem ovog stoljeća, kao i kraja hladnog rata, saveznici su suočeni sa potrebom ponovne definicije transatlantskog saveza. Suradnja između SAD-a i Europe mora se temeljiti na novim

24

ciljevima i koordiniranim naporima da bi se mogla suprotstaviti novim opasnostima koja nose gomilanje nuklearnog naoružanja, pobune nacionalnih manjina, razvoj međunarodnog kriminaliteta i prodaje droga, itd. Ako govorimo o trgovini i ulaganjima, Europska unija je najvažniji partner SAD-a i jedini parter s kojim ima uravnotežene odnose. Međutim, Unija se morala suočiti s određenim pokušajima SAD-a da pribjegne jednostranim ili ekstrateritorijalnim potezima (zakoni Helms-Burton i Amato-Kennedv) koji ugrožavaju interese Europe u svijetu. Progresivni nastanak eura i njegova eventualna privlačnost, mogli bi se nositi s dolarom u svojstvu rezervne valute. Odnosi Europske unije s Japanom, drugim velikim partnerom industrijaliziranog svijeta, vrlo su važni. Već duže vrijeme Europa traži od Japana veću otvorenost tržišta jer time želi neutralizirati pravu poplavu japanskih proizvoda na europsko tržište. Europska unija nastoji ojačati suradnju s Japanom, posebice u kontekstu političkog dijaloga i ekonomskih odnosa. Odnosi između Europske unije i sredozemnih zemalja: na putu do nove sredozemne politike Zemlje južnog Sredozemlja izuzetno su važni partneri Europske unije zahvaljujući njihovoj geografskoj blizini, povijesnim i kulturnim vezama sa zemljama Unije i trenutnim i potencijalnim obrascima migracije. Unija je tradicionalno vodila politiku regionalne integracije, poznatiju pod imenom »globalni mediteranski pristup«. Sredozemne države bile su prvi susjedi Unije koje su s njom uspostavile posebne gospodarske i trgovinske odnose. Te su zemlje danas važni partneri Unije. One nisu samo partneri na polju ekonomske suradnje, štoviše, nekoliko država na temelju zajedničkih povijesnih i kulturnih veza ima posebne veze s nekim državama članicama Unije. Unija je povezana sa većinom sredozemnih zemalja sporazumima o pridruživanju ili suradnji: - Cipar, Malta i Turska su povezane s Europskom unijom sporazumima o pridruživanju koji vode ka postupnom stvaranju carinske unije. Te su tri zemlje službeno predale molbe za pristupanje Uniji (Turska 1987., Cipar i Malta 1990.) Zasad jedino Cipar ima najpovoljnije izglede za uključenje u Uniju. - Zemlje Magreba (Alžir, Maroko i Tunis), zemlje Bliskog istoka (Egipat, Jordan, Sirija, Libanon i Palestinska područja) i Izrael povezani su s Unijom sporazumima o suradnji na području trgovine, te tehničke i financijske pomoći. Europski parlament naglasio je da se politika Unije, unatoč relativnim uspjesima, treba mijenjati. Europski parlament želi uravnoteženiju sveobuhvatnu politiku prema ovim zemljama. Izazovi koje budućnost nosi u ovom području su veliki: opasnost sukoba, nestabilnost, eksplozija nataliteta, visoka nezaposlenost (više od 20%), neuravnotežena platna bilanca, vanjska zaduženost, nedovoljan rast gospodarstva i prevelik uvoz prehrambenih proizvoda. Unija mora pomoći u razvijanju poduzetničkog djelovanja na ovim područjima. Prioriteti su: zaštita okoliša, promet, energija i regionalna suradnja. Europska komisija je došla do istog zaključka. Kao odgovor na navedene izazove, Europska unija je odredila novu sredozemnu politiku koja će se odvijati u 3 faze: - 1992. godine Unija pokreće proces stvaranja partnerstva između Europe i Magreba; - 1993. godine Europska unija pokreće stalnu suradnju sa Izraelom i susjednim arapskim državama unutar Magreba; - obe su inicijative dovele do sveobuhvatnog europsko-sredozemnog partnerstva do kojeg je došlo nakon potpisivanja sporazuma o pridruživanju sa Izraelom, Marokom i Tunisom. U mjesecu studenom 1995. Europska unija postavila je temelje novom europsko-sredozemnom partnerstvu tijekom konferencije u Barceloni kojoj su prisustvovale sve zemlje članice Unije i zemlje Sredozemlja (osim Libije, Albanije i zemalja bivše Jugoslavije). Na ovoj konferenciji određene su osnovne značajke novog partnerstva koji će se sastojati od: - političkog dijaloga i partnerstva s ciljem održavanja sigurnosti među zemljama učesnicama, a temeljiti će se na mirnom rješavanju sukoba i kontroli naoružanja; - jačanja ekonomskih i trgovinskih veza između regija. Glavni cilj je uspostavljanje sredozemne slobodne trgovinske zone do 2010. godine, uz poštivanje pravila Svjetske trgovinske organizacije. Industrijski proizvodi će na sredozemnom tržištu biti prisutni bez obveze carinskih pristojbi i ovo će postati najveća slobodna trgovinska zona na svijetu, s više od 600 milijuna potrošača; - partnerstva na socijalnom, kulturnom i humanom planu. Brojni institucionalni kontakti su se razvili između Unije i sredozemnih zemalja. Druga ministarska konferencija koja je održana na Malti 15. i 16. travnja 1997. potvrdila je odrednice iz Barcelone. Pogoršanje arapsko-izraelskih odnosa i situacija u Palestini oslabili su doseg ovih konferencija. Financijska ispomoć od 4,685 milijardi ECU-a dodijeljena je sredozemnim zemljama u razdoblju od 1995. do 1999. godine. Europska unija sudjeluje u nekoliko opsežnih ekonomskih projekata i projekata socijalnog razvoja, koji se odvijaju u sredozemnim zemljama i to uz pomoć dugoročnih zajmova Europske investicijske banke. Tako je Unija postala najveći donator u razvoju palestinskih područja (45% međunarodne pomoći). Unija također značajno doprinosi reformi političkih i ekonomskih struktura južnog Sredozemlja. Afrika, Latinska Amerika i Azija Odnosi Europske unije s afričkim zemljama južno od Sahare započeti su već 1957. godine kada su Rimskim ugovorom Uniji pridruženi prekomorski prostori, odnosno teritoriji nekih država članica. Dekolonizacija koja je započela šezdesetih godina od ovih je veza stvorila novi tip pridruženja suverenih država na temelju članka 310 (bivši članak 238) ugovora od

25

Europske ekonomske zajednice. U okviru četvrte konferencije iz Lomea (1990. - 2000.), čak 71 zemlja Afrike, Kariba i Pacifika (AKP) imaju privilegirane odnose s Unijom koja je za ostvarenje konvencije odvojila 13,3 milijardi ECU-a u vidu novčane pomoći i kredita s povoljnim kamatama. Tim sredstvima Europski fond za razvoj financira gospodarske i investicijske programe u tim zemljama. Istodobno se razvija suradnja na industrijskom i poljoprivrednom području. Zahvaljujući ovoj konvenciji, zemlje Afrike, Kariba i Pacifika mogu na tržište Unije bez carine i obveze reciprociteta uvoza proizvoda plasirati 99% svojih industrijskih proizvoda. Mehanizam, poznat pod imenom »Stabex«, pruža tim zemljama stabilnost prihoda od izvoza 48 poljoprivrednih proizvoda. Ovaj se mehanizam primjenjuje na rude i minerale u okviru sustava »Svsmin«. Konvencijom iz Lomea institucionaliziraju se politički odnosi u okviru Vijeća ministara, odbora veleposlanika i zajedničke skupštine AKP - EU, pri čemu Uniju predstavljaju članovi Europskog parlamenta. Tijekom brojnih sastanaka predstavnika AKP i Europske unije, postalo je očito da partnerstvo treba revitalizirati. Europski parlament predlaže devet smjernica kojima bi se trebali rukovoditi novi odnosi između Europske unije i AKP u budućnosti. Uz poštivanje odredbi Konvencije iz Lomea i zadržavanje geografskog okvira zacrtanog Konvencijom, predlaže se ispunjenje njezina sadržaja političkom dimenzijom koja bi potaknula razvoj demokracije i poštivanje ljudskih prava. Prvenstveni cilj nove Konvencije biti će borba protiv siromaštva, a napor će biti usmjeren na zemlje s najoskudnijim mogućnostima. Preispitivanjem specifičnih instrumenata suradnje između AKP i Europske unije (Stabex i Svsmin), došlo se do zaključka da treba okončati ovisnost AKP zemalja o nekoliko osnovnih proizvoda. Novo partnerstvo trebalo bi dati poticaj politici razvoja koju provodi Europska unija u odnosu na AKP zemlje. Suradnja Unije sa zemljama Azije i Latinske Amerike manje je strukturirana. Zemlje u razvoju s ovog područja uživaju pogodnosti prioritetnog sustava koji njihovom izvozu jamči iste takve uvjete i osigurava određenu financijsku pomoć. Unija je zaključila okvirne sporazume za potporu regionalne suradnje sa Argentinom, Brazilom, Urugvajem, te sa zemljama Andskog pakta (Bolivijom, Ekvadorom, Kolumbijom, Peruom i Venezuelom). Nakon zasjedanja Europskog vijeća u Madridu u prosincu 1995. godine, na kojem je zaključeno da se treba ojačati partnerstvo između Europske unije i zemalja Latinske Amerike, Unija je odlučila produbiti suradnju na tri područja: institucionalna reforma i konsolidacija demokratskih procesa, borba protiv siromaštva i socijalne segregacije, i konačno, gospodarstvena reforma. Rio i San Jose bili su domaćini konferencija koje su se održale između regionalnih partnera i predstavnika Europske unije. Povrh ovih sastanaka, drugi okvirni ugovori o međuregionalnoj suradnji ostvareni su sa Argentinom i Meksikom. Odnosi između Europske unije i Azije zasnovani su na »novoj strategiji za Aziju«, koja je usvojena na zasjedanju Europskog vijeća u Essenu u prosincu 1994. godine. Ova strategija teži razvijanju trgovinskih i industrijskih veza kao i jačanju suradnje u poticanju ulaganja, suradnje između poduzeća, istraživanju i razvoju. Prvi sastanak na vrhu između predstavnika Europe i Azije održan 1.12. ožujka 1996. pružio je mogućnost jačanja poznate tzv. »slabe karike« u trokutu Europa, Azija i SAD. Partneri su definirali zajedničke odrednice i izrazili međusobnu opredijeljenost za »otvoreni« multilateralni sustav trgovinske i »nediskriminatorne« liberalizacije. Ovo ojačano partnerstvo trebalo bi omogućiti Europskoj uniji da učvrsti svoj položaj u Aziji, važnom partneru Unije (23% vanjske razmjene Unije). Bilo da Unija djeluje u okviru svojih institucija ili svaka država članica zasebno, Unija je najveći partner zemljama u razvoju. Ona prihvaća 21,5% njihovog izvoza, daje 36% ukupne svote novca koja se u svijetu izdvaja za pomoć zemljama u razvoju (od toga 33,8% za APK zemlje u 1995. godine/11% za zemlje južnog Sredozemlja, dok 18$ odlazi na zemlje Latinske Amerike i Azije). (Dvije trećine navedene pomoći namijenjeno je razvojnim projektima, a trećina se troši na pomoć u hrani. Da li je dostatan ovaj napor koji se ulaže u solidarnost? Očito je da Unija mora pronaći pravi način suočavanja sa sve većom razlikom koja nastaje između rastućeg standarda relativno niskog broja svojih stanovnika i stanja u bivšim državama Sovjetskog Saveza, zemalja južnog Sredozemlja i Afrike. Što se razine razvoja tiče, čini se da su ova područja, iako geografski toliko blizu, međusobno udaljena mnogo svjetlosnih godina.

26

10. KAKO ĆE IZGLEDATI EUROPA 21. STOLJEĆA? Proces ujedinjenja europskog kontinenta započeo je udruživanjem šest država koje su osnovale Europsku ekonomsku zajednicu. Ta je zajednica 1973. imala šest članova, deset 1981., dvanaest 1986., i petnaest 1995. Dinamika ovog procesa se nastavlja, pa će u sljedećem desetljeću Unija imati 25 članova. Prevladavanje posljedica rata uvjetovalo je pomirenje europskih naroda i gospodarsku obnovu zemalja zapadne Europe. Problemi s kojima se Europa suočava pola desetljeća kasnije podjednako su teški. Nove demokracije koje su nastale nakon raspada komunističkog bloka očekuju od svojih susjeda dobru volju za suradnjom i izgradnjom zajedničke budućnosti. Povijest i geografija starog kontinenta konačno će se izmiriti. Budući da Europska unija želi svoja vrata držati otvorenim za cijelu Europu, države članice i države koje žele pristupiti Uniji moraju zajednički naći odgovor na dva pitanja: - kako proširiti Europsku uniju koja počiva na institucijama koje su zamišljene za ograničeni broj članova, a da se ujedno ne oslabi njezin mehanizam donošenja odluka i njezina politička osobnost? - kako očuvati volju za zajedništvom koja će narodima različitog porijekla i različitih kultura dati želju da dio svog suvereniteta prenesu na Uniju? Bilo bi paradoksalno da u trenutku kada tradicionalni način pristupanja Zajednici pokazuje djelotvornost, snagu i povezanost Europe, pristup novih članica sve to ugrozi. Takve opasnosti postoje, ali ih se ne smije preuveličavati. Pravna podloga zajedničkih postignuća prisiljava svaku državu koja želi postati članicom Unije da prihvati postojeće pravne propise Unije te da, po isteku ugovorenog prijelaznog razdoblja, sudjeluje u zajedničkim politikama Unije. Ambiciozna perspektiva stvaranja ekonomske i monetarne Unije najkasnije do 1999. godine, koja je zacrtana ugovorom iz Maastrichta, kao i stvaranje političke unije sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom, jesu dostignuća koja moraju prihvatiti i buduće nove članice Unije. Unija će i dalje nastaviti crpiti svoju snagu poštivanjem zajedničkih pravila i načina ponašanja što je od samih početaka razlikuje od drugih tradicionalnih međunarodnih organizacija. Europska unija je posebna baš po tome što njezina organizacija počiva negdje između suradnje vlada i modela federacije. Njezini su temelji: načela supsidijarnosti (odluke se donose ondje gdje je to najučinkovitije) i organizacija zajedničkih akcija. Unija ima zadatak dugoročno obuhvatiti sve demokratske države kontinenta. Međutim, ovaj proces će se odvijati postupno, a u obzir će se uzimati različite razine političkog i gospodarskog razvoja svake pojedine zemlje. lako nije moguće precizno opisati oblike integracije u nastajanju, možemo ipak navesti neke realne procese u protekla dva desetljeća: - Unija Petnaestorice nastavlja produbljivati ekonomsko, monetarno i političko ujedinjenje na temelju odredbi ugovora iz Maastrichta i primjenjujući odredbe Amsterdamskog ugovora. Sporazumi između institucija Unije osigurati će »premosnice« između institucija Unije i njezinih mehanizama s politikama diplomatske suradnje. Europski parlament u potpunosti koristi svoje pravo odlučivanja. - Slijedom novog procesa revizije ugovora, način na koji se odvija rad institucija i njihova učinkovitost morati će se prilagoditi pristupanju novih članica. Suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova mora se poboljšati uvođenjem novih, sposobnijih struktura. Vanjska politika i zajednička sigurnost počivat će na novim strukturama i razvoju snaga Zapadnoeuropske unije i njenom konačnom uključenju u zajedničke institucije Europske unije; - Europska unija, potvrđuje svoj politički identitet unutar Sjevernoatlantskog saveza (NATO-a) koji će prerasti u veliki euroatlanski forum, na kojem će se raspravljati o sigurnosti sjeverne polutke. Štoviše, Unija igra vodeću ulogu u većem povezivanju sjevera i juga, kako temeljem Konvencije iz Lomea, tako i u okviru multilateralnih konvencija i organa (OUN, UNCTAD); - Pregovori sa zemljama srednje i istočne Europe i Ciprom će se odvijati, ovisno o postignućima svake pojedine zemlje, kroz razdoblje od 1998. godine do početka slijedećeg stoljeća; - Zemlje članice koje uvode euro redovito se savjetuju o ekonomskoj i monetarnoj konvergenciji i razvoju budžetarni, po-reznih i socijalnih politika koje zahtijeva konvergencija. Neke države članice koriste klauzulu o intenzivnijoj suradnji. Ta klauzula, sadržana u Ugovoru iz Amsterdama, potiče na dinamičniju suradnju u nekim sektorima. - Europska unija od 25 člana postaje realnost krajem slijedećeg desetljeća. Jedinstvena politička, trgovinska, monetarna i strateška Europa je već nastala. Slijedom opetovanih zahtijeva Europskog parlamenta, Europska unija imati će i ustav koji će definirati odnose između Unije, država članica i njihovih građana. Ova nužno nesigurna i nepotpuna vizija Europe početkom 21. stoljeća pretpostavlja da će sadašnje države članice dopustiti Uniji da igra ulogu »glavnog pokretača, tj. motora« za ujedinjenje cijelog kontinenta i da će države koje kane postati članice Unije, bez zadrške prihvatiti njezine političke ciljeve sadržane u Ugovoru. U tome će uspjeti samo ako, ne osvrćući se, krenu dalje putem, kojim od svog nastanka ide Unija.

27

KLJUCNI DATUMI U POVIJESTI EUROPSKOG

UJEDINJENJA 1950. 9. svibnja Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova u svom govoru inspiriran zamislima Jean Monneta, predstavlja plan prema kojemu treba ujediniti proizvodnju ugljena i čelika Francuske i SR Njemačke u organizaciju, otvorenu za članstvo i drugim europskim zemljama. 1951. 18. travnja Šest zemalja (Belgija, Luxembourg, Nizozemska, Italija, Njemačka i Francuska) potpisalo je u Parizu Ugovor o osnivanju europske zajednice za ugljen i čelik. 1952. 27. svibnja U Parizu je potpisan ugovor o osnivanju Europske obrambene zajednice. 1954. 30. kolovoza Francuska nacionalna skupština odbija ugovor o Europskoj obrambenoj zajednici. od 20. do 23. listopada U Parizu potpisani sporazumi koji su nastavak konferencije u Londonu: oni podrobnije određuju modalitete proširenja pakta u Bruxellesu od kojeg je kasnije nastala Zapadnoeuropska unija. 1955. 7. i 2. lipnja Na konferenciji u Messini ministri vanjskih poslova šest zemalja, donose odluku o novoj fazi ujedinjenja, osnutkom Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju. 1957. 25. ožujka U Rimu su potpisani ugovori o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom). 1958. 7. siječnja Rimski ugovori stupaju na snagu; Komisija europske ekonomske zajednice i Komisija euratoma počele su s radom u Bruxellesu. 1960. 4. siječnja Potpisivanje konvencije u Stockholmu. Na inicijativu Velike Britanije, osnovano je Europsko udruženje za slobodnu trgovinu (EFTA). 1962. 30. srpnja Uvodi se zajednička agrarna politika. 1963. 14. siječnja Na konferenciji za tisak predsjednik Francuske general Charles de Gaulle je izjavio da će Francuska odbiti pristup Velike Britanije Europskoj ekonomskoj zajednici. 20. srpnja Potpisan je ugovor o pridruženju 18 afričkih zemalja Europskoj ekonomskoj zajednici. 1965. 8. travnja Potpisan je ugovor o spajanju izvršnih tijela triju zajednica i o postavljanju zajedničkog vijeća i zajedničke komisije. Ugovor stupa na snagu 7. srpnja 7967. godine. 1966. 29. siječnja Nakon tzv. »luksemburškog kompromisa« Francuska iznova sudjeluje u zasjedanjima Vijeća ministara, ali zauzvrat traži da u Vijeću ministara bude zadržano jednoglasno odlučivanje kada je riječ o »vitalnim interesima«.

28

1968. 7. srpnja Osamnaest mjeseci prije nego što je bilo planirano, ukinute su unutarnje carine za industrijske proizvode; uvodi se zajednička carinska tarifa. 1969. 7. i 2. prosinca Na sastanku na vrhu u Den Haagu čelnici država, tj. vlada prihvatili su odluku o dovršavanju prijelaznog perioda. Prihvatili su konačne odredbe zajedničke agrarne politike i dogovorili se o utemeljenju proračuna (budžeta) Zajednice. 1970. 22. travnja U Luxembourgu je potpisan ugovor o progresivnom financiranju Zajednice iz zajedničkog proračuna. Ugovorom su Europskom parlamentu proširene ovlasti na budžet. 30. lipnja U Luxembourgu su započeli pregovori o pristupanju četiri zemlje Uniji: Danske, Irske, Norveške i Velike Britanije. 1972. 22. siječnja U Bruxellesu je potpisan ugovor o pristupanju novih članica Europskoj ekonomskoj zajednici: Danske, Velike Britanije, Norveške i Irske. 24. travnja Šestorica uvode Europski monetarni sistem (tzv. »monetarnu zmiju«). Maksimalna nestabilnost valutnih tečajeva ne smije biti više od ± 2,25%. 1 973. 7. siječnja Danska, Irska i Velika Britanija pristupile su Europskoj ekonomskoj zajednici (u Norveškoj je proveden referendum na kojem su se građani izjasnili protiv pristupanja Zajednici). 1974. 9. i 10. prosinca Na sastanku na vrhu u Parizu devet čelnika država, odnosno vlada, odlučuju da se Europsko vijeće (summit) sastaje tri puta godišnje. Donesena je i odluka o neposrednim izborima za Europski parlament i o osnutku Europskog fonda za regionalni razvoj. 1975. 28. veljače U Lomeu je potpisana konvencija (Lome l) između Zajednice i 46 afričkih država, država Kariba i Pacifika. 22. srpnja Potpisan je ugovor o proširenju budžetarnih ovlaštenja Europskog parlamenta i osnivanju Europskog odbora revizora. Ugovor stupa na snagu 1. lipnja 1977. godine. 1978. 6. i 7. srpnja Na sastanku u Bremenu, Francuska i Savezna Republika Njemačka predlažu stvaranje Europskog monetarnog sustava koji bi trebao zamijeniti Europski monetarni sistem (tzv. »monetarnu zmiju«). 1979. 13. ožujka Europski monetarni sistem stupa na snagu. 28. svibnja Potpisan je ugovor o pristupanju Grčke, Europskoj zajednici. 7. do 10. lipnja Prvi put su, u devet država članica na općim i tajnim izborima, birani poslanici Europskog parlamenta (410 poslanika). 31. listopada U Lomeu je potpisana druga konvencija (Lome II) između Europske ekonomske zajednice i 58 država Afrike, Karipskog prostora i Pacifika. 1981. 7. siječnja Grčka je pristupila Zajednici. 1984.

29

28. veljače Vijeće ministara je prihvatilo program »Esprit« - program strategije europskog istraživanja i razvoja na području informatičke tehnologije. 14. i 17. lipnja Provedeni su drugi izbori za Europski parlament. 8. prosinca U Togou je potpisana treća konvencija (Lome III) između Europske ekonomske zajednice i 66 zemalja Afrike, Kariba i Pacifika. 1985. siječanj Jacques Delors je imenovan predsjednikom Komisije europske zajednice. od 2. do 4. prosinca Na zasjedanju Europskog vijeća u Luxembourgu Desetorica donose odluku o reviziji Rimskih ugovora i poticanju europskog ujedinjenja Jedinstvenim europskim aktom. 1986. 7. siječnja Španjolska i Portugal službeno su pristupili Europskoj zajednici. 17. i 18. veljače U Luxembourgu je potpisan Jedinstveni europski akt. 1987. 14. travnja Turska je zatražila članstvo u Europskoj uniji. 7. srpnja Na snagu stupa Jedinstveni europski akt. 27. listopada Zapadnoeuropska unija prihvaća zajedničku sigurnosnu platformu u Den Haagu. 1988. veljača Reforma financiranja politika Europske ekonomske zajednice. Višegodišnje planiranje troškova za razdoblje od 1988. do 1992. Reforma strukturnih fondova. 1989. siječanj Mandat predsjednika Komisije europske zajednice Jacques Delorsa produžuje se na slijedeće četiri godine. od 15. do 18. lipnja Europski parlament bira se treći put na općim neposrednim izborima. 17. srpnja Austrija je zatražila članstvo u Europskoj zajednici. 9. studenog Pad zida u Berlinu. 9. prosinca Na zasjedanju Europskog vijeća u Strassbourgu prihvaćena je odluka o sazivanju međuvladine konferencije zemalja članica. 15. prosinca U Lomeu je potpisana četvrta konvencija (Lome IV) između Europske ekonomske zajednice i zemalja AKP (Afrike, Kariba i Pacifika). 1990. 29. svibnja Potpisani su ugovori o osnivanju Europske banke za obnovu i razvitak. 19. lipnja Potpisan je sporazum iz Schengena. 4. i 16. srpnja

30

Malta i Cipar zatražile su članstvo u Zajednici. 3. listopada Stupa na snagu ugovor o ujedinjenju Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike. 14. prosinca U Rimu je otvorena konferencija vlada o ekonomskoj, monetarnoj i političkoj uniji. 1991. 7. srpnja Švedska zatražila članstvo u Zajednici. 27. listopada Potpisan je sporazum o uspostavljanju ekonomskog prostora, koji povezuje zemlje Zajednice s njihovim zapadnoeuropskim susjedima. 9. i 10. prosinca Zasjedanje Europskog vijeća u Maastrichtu. 1992. 7. veljače U Maastrichtu je potpisan ugovor o Europskoj uniji. 18. ožujka Finska je zatražila članstvo u Uniji. 25. ožujka Norveška je zatražila članstvo u Uniji. 2. svibnja U Portu je potpisan ugovor o zajedničkom europskom ekonomskom prostoru. 2. lipnja Nakon provedenog referenduma, Danska odbija Ugovor iz Maastrichta. 20. lipnja Nakon provedenog referenduma, Irska potvrđuje Ugovor iz Maastrichta. 20. rujna Nakon provedenog referenduma, Francuska odobrava Ugovor iz Maastrichta. 11. i 12. prosinca Zasjedanje Europskog vijeća u Edinburgu. 1993. 7. siječnja Stupaju na snagu odredbe Bijele knjige o jedinstvenom tržištu. 18. svibnja Proveden drugi referendum u Danskoj: prihvaćanje Ugovora iz Maastrichta. 7. studenog Ugovor iz Maastrichta stupa na snagu. 1994. 7. travnja Mađarska zatražila članstvo u Uniji. 8. travnja Poljska zatražila članstvo u Uniji. 15. travnja Potpisivanje akata Urugvajske runde GATT-a u Marrakeshu. 9.i 12. lipnja Četvrti put provedeni neposredni opći izbori za Europski parlament. Referendum proveden u Austriji, potvrđuje ugovor o pristupanju Austrije Uniji.

31

24. i 25. lipnja Zasjedanje Europskog parlamenta na Krfu. Austrija, Finska, Norveška i Švedska potpisuju ugovore o pristupanju Uniji. 16. listopada Nakon provedenog referenduma, Finska prihvaća članstvo u EU. 13. studenog Nakon provedenog referenduma, Švedska prihvaća članstvo u EU. 27. i 28. studenog Norveška, nakon provedenog referenduma, odbija članstvo u EU. 9. prosinca Zasjedanje Europskog vijeća u Essenu. 1995. 7. siječnja Austrija, Finska i Švedska postaju punopravne članice EU. 23. siječnja Nova Komisija, na čelu sa Jacquesom Santerom, stupa na dužnost (1995-2000). 26. ožujka Na snagu stupa Sporazum iz Schengena. 2. lipnja Grupa zadužena za organizaciju nove konferencije između vlada država članica, a na temu revizije ugovora, održava svoje prvo zasjedanje. 12. lipnja Potpisani sporazumi s Estonijom, Litvom i Letonijom. 22. lipnja Rumunjska zatražila članstvo u EU. 26. i 27. lipnja Zasjeda Europsko vijeće u Cannesu. Grupa za reviziju ugovora je dobila nalog za početak priprema međuvladine konferencije. 27. lipnja Slovačka zatražila članstvo u EU. 27. listopada Litva zatražila članstvo u EU. 24. studenog Estonija zatražila članstvo u EU. 27. i 28. studenog Održana Euro-mediteranska konferencija u Barceloni. 8. prosinca Letonija zatražila članstvo u EU. 14. prosinca Bugarska zatražila članstvo u EU. 15. i 16. prosinca Održano zasjedanje Europskog vijeća u Madridu. 1996. 16. siječnja Slovenija zatražila članstvo u EU. 17. siječnja Republika Češka zatražila članstvo u EU.

32

29. ožujka Za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća u Torinu, otvorena međuvladina konferencija. 21. i 22. lipnja Održano zasjedanje Europskog vijeća u Firenci. 13. i 14. prosinca Održano zasjedanje Europskog vijeća u Dublinu. 1997. 17. veljače Jacques Delors drži govor o BSE (»kravljem ludilu«) za vrijeme zasjedanja Europskog parlamenta. 16. i 17. lipnja Zasjedanje Europskog vijeća u Amsterdamu. 16. srpnja Agenda 2000 predstavljena Europskom parlamentu. 2. listopada »Konsolidiran i« ugovor potpisan u Amsterdamu. 20. i 27. studenog Sastanak na temu zapošljavanja održan u Luxembourgu. 72. / 73. prosinca Održano zasjedanje Europskog vijeća u Luxembourgu. 1998. 7. siječnja Velika Britanija preuzima predsjedanje Unijom. 30. ožujka Počeo je proces pristupanja 10 država srednje i istočne Europe i Cipra u EU. Bilateralne međuvladine konferencije održane s Ciprom, Mađarskom, Poljskom, Estonijom, Češkom Republikom i Slovenijom. 31. ožujka Schengen: ukinuće imigracijske kontrole na talijanskim graničnim prijelazima. od 7. do 3. svibnja Zasjedanje ministara financija država članica i Europskog vijeća. Donesena odluka da zemlje članice Unije uđu u treću fazu europske monetarne Unije. 15. i 16. lipnja Europsko vijeće zasjeda u Cardiffu. 7. srpnja Austrija preuzela predsjedanje Unijom. 1999. 7. siječnja Njemačka preuzela predsjedanje Unijom. proljeće Europski izbori. 7. srpnja Finska preuzima predsjedanje Unijom. 7. prosinca Grčka ulazi u Schengensku zonu. 2000. 7. siječnja Portugal preuzima predsjedanje Unijom. 7. srpnja Francuska preuzima predsjedanje Unijom.

33

2002. 7. siječnja U opticaj ulaze novčanice i kovanice eura. 7. srpnja Iz opticaja se povlače nacionalne valute.