UVOD U KONZERVIRANJE KULTURNOG NASLJEĐA

B.M. Feilden

GLAVA I

UVODNI POJMOVI

Kulturno nasljeđe općenit je termin koji upotrebljavamo kao naziv za sve vrste materijalnih objekata, struktura, arhitekture, arhitektonskih cjelina i arheoloških mjesta, koji su stvoreni u čovjekovoj mnogostrukoj kulturnoj tradiciji.Pokretno kulturno nasljeđe su sva djela umjetnosti, obrta i artefakti koji nisu na poseban način povezani sa strukturama, arhitekturom ili mjestima. Pokretno nasljeđe uključuje mnoge tipove slika i kipova, keramike, pokućstva, arhivskog materijala, tekstila, domaćinske predmete i arheološke objekte.Nepokretno kulturno nasljeđe obuhvaća povijesna mjesta i sva djela arhitekture, arheološke lokalitete s nalazima; zidne slike, mozaike i arhitektonsku plastiku. Povijesno mjesto je svako mjesto (bilo ono gradsko ili seosko) što ga je oblikovao čovjek ili priroda i čije povijesne, estetske, umjetničke, etnografske, znanstvene, literarne ili vrijednosti legenda opravdavaju njegovu zaštitu i unapređivanje.

Razlozi propadanja kulturnog nasljeđaPRIRODNE SILE: neizbježive katastrofe poput potresa, požara, poplave i prirodno starenje.LJUDSKE SILE: djelovanje čovjeka – namjerno i nenamjerno razaranje.

POVIJEST KONZERVIRANJADodatak kulturnih vrijednosti materijalnim objektima TEMELJ je čitavog konzerviranja.Teško je odrediti točne datujme rođenja discipline konzerviranja kakvo znamo. U razdoblju renesanse i baroka, kada su se u Europi razvijale velike aristokratske umjetničke zbirke, činili su se pokušaji prema održavanju 'zdravlja' i izgleda objekta. Nažalost, dobar popravak je često značio dobar izgled prema ukusu vremena, a oštećenje objekta neizbježno je bilo posljedica preinaka.Starinari i arheolozi počeli su znanstvo istraživati prošlost u drugoj polovini 18. stoljećaPočetkom 19. stoljeća, sa suvremenim razvitkom modernih zapadnih nacionalnih država, kulturno nasljeđe počelo se cijeniti kao skupocjena nacionalna riznica jednako bitna za strukturu i blagostanje naroda kao što su prirodna bogatstva. Viollet-le-Duc (1817-1879) bio je pionir koji je poduzeo većinu prvih restauriranja povijesnih spomenika u Francuskoj, no njegove intervencije su dovele do preinaka i falsificiranja originala i kao takve otežavale primanje istinske 'poruke' spomenika.William Morris (1834-1896), umjetnik, majstor, pjesnik, književni kritičar i politički mislilac viktorijanske Engleske, bio je među prvim pojedincima koji su oblikovali bitne filozofske nazore i principe modernog konzervatorstva. Bio je protivnik primjene destruktivnih rezultata 'stilskih' restauriranja. Na poticaj J.Ruskina i Sir Gilbert Scotta, 1877. Morris je osnovao Društvo za zaštitu starih građevina (Society for the protection of Ancient Buildings), preteču brojnih međunarodnih udruga i organizacija za konzervaciju kulturnog nasljeđa. Od Morrisovih vremena bitni principi i ciljevi konzerviranja više su se razrađivali nego što su se bitno mijenjali.

KONZERVIRANJE je proces, socijalni i politički, umjetnički i znanstveni, profesionalni i humani, koji odlaže propadanje u svim njegovim oblicima i sprečava uništenje i pustošenje kulturnog nasljeđa.

1

GLAVA II

KULTURNO NASLJEĐE

UZROCI PROPADANJA I OŠTEĆENJAZnanstveno poznavanje uzroka propadanja i prirode materijala od kojih je sazdano kulturno nasljeđe omogućava konzervatorima-restauratorima razumijevanje patologije materijala i struktura da bi mogli započeti s korektivnim intervencijama.

Sav materijal od kojeg je sazdano kulturno nasljeđe, može se po prirodi i porijeklu kategorizirati kao organski i anorganski.ORGANSKI MATERIJAL potječe od živih tvari i može se kemijski opisati kao materijal koji uvijek sadržava ugljik, u različitim oblicima. Tu spada: drvo, kosti i slonokost, životinjske kože, papir, arhivski materijal i tekstil.ANORGANSKI MATERIJAL potječe od neživih tvari: kamen, vezivna žbuka, keramika, terakota, opeka, završna žbuka, štuko, staklo i metali.

PRIRODNI UZROCI propadanja i oštećenja

PRIRODNE SILE: neizbježive katastrofe poput potresa, požara, poplava, vulkanske erupcije,...i KLIMA općenito (klima je posljedica temperature, vlage u različitim oblicima, vjetra i sunčevog svjetla). Upravo je utjecaj vode tj. vlage najopasniji.Potencijalno štetni utjecaji vode:KišaSmrzavicaKondenziranjeKapilarnostKloridacijaRelativna vlaga i temperaturaVisoka temperatura i niska vlaga

Svjetlo – UV zrake najopasnijeErozija i vjetar – proces propadanja sličan pjeskarenjuTektonika- neprekidne male vibracije koje uzrokuju tektonski udarci

Ostali prirodni uzročnici propadanjaDestruktivni kukciDestruktivne životinje – štakori, miševi, ptice, šišmiši

LJUDSKI UZROČNICI prodapanja i oštećenjaNamjerno propadanja i razaranjeGospodarski probitak - (španjolski osvajači otapali su srebrne i zlatne predmete u šipke u 16. st; gradnja

poslovnih i trgovačkih centara; međunarodna trgovina starina i umjetnina, pljačke, komadanje umjetnina zbog prodaje,...)Promjene funkcije - Srodne socijalnim promjenamaIdeologija - Širok termin koji pokriva sve vrste religioznih vjerovanja, građanskih ideala i

pogleda na svijet specifičnih za kulture i socijalne grupePromjena ukusa - Kulturno se nasljeđe uvijek preinačivalo radi prilagodbe novim estetskim, religioznim ili kulturnim vrijednostimaPomanjkanje održavanja - zanemarivanje organiziranja redovitih pregleda i preventivnog održavanja kulturnog nasljeđaVandalizam – patološki užitak u unakazivanju ili razaranju kulturnog nasljeđa

Nenamjerno propadanja i razaranjeRatoviZapuštenostSlaba izvedba i tehnike radaPogrešne intervencijeNesposobnost

2

Masovna kultura i turizam – maksimalni se kapacitet prijema ne smije premašiti!!!Moderan industrijski život – zagađivanje zraka štetnim plinovima (sumporni dioksid), promet (vibracije)

GLAVA III

PRINCIPI KONZERVIRANJA

Moderna dugoročna konzervatorska politika koncentrira se na borbu s uzrocima propadanja. Prirodne katastrofe poput poplava i potresa ne mogu se spriječiti, ali uz dužni oprez šteta se može znatno smanjiti. Industrijski se život ne može i ne treba zaustavljati, ali šteta se može svesti na najmanju moguću mjeru suzbijanjem suvišne, nekontrolirane ekspanzije, gospodarskog iskorištavanja i zagađivanja. Konzerviranje je stoga primarno proces koji vodi produžavanju života kulturnog nasljeđa za njegovo korištenje u sadašnjosti i u budućnosti.

METODOLOGIJA KONZERVIRANJAKonzerviranje kulturnog nasljeđa tvori interprofesionalnu (međustručnu) disciplinu kojom se koordinira opseg estetskih, znanstvenih i tehničkih metodaUsprkos razlici u mjerilu i širini intervencije, istaknuti principi i metode postupaka ostaju isti za konzerviranje pokretnog i nepokretnog kulturnog nasljeđa. Postoje, međutim, važne logičke razlike: 1.) kod arhitekture (na otvorenom) nije moguće utjecati na okolinu, a u muzejima i ustanovama to je moguće ; 2.) različit opseg poslova ; 3.) kod konzervacije arhitekture nužni su poduzetnici, tehničati, obrtnici (dakle – komunikacija i nadzor su presudni), dok kod pokretne baštine sav posao obavlja sam konzervator.

Vrijednosti kulturnog dobra određuju koji će se objekt odabrati za tretiranje, kao i stupanj intervencije. Ove vrijednosti pomažu da se sustavno utvrde zaštitni prioriteti u popisu intervencija, isto kao i program opsega i prirode pojedinačnih tretmana (oni ovise i o različitim kulturnim kontekstima).Vrijednosti kulturnog nasljeđa svrstavaju se u tri grupe:Kulturne vrijednosti

a) Dokumentarna vrijednostb) Povijesna vrijednostc) Arheološka i starosna vrijednostd) Estetska vrijednoste) Arhitektonske vrijednostif) Vrijednosti u slici gradag) Ekološke vrijednosti i vrijednosti u krajoliku

Upotrebne vrijednostia) Namjenska (funkcionalna) vrijednostb) Gospodarska (ekonomska) vrijednostc) Društvena (socijalna) vrijednostd) Politička vrijednost

Emotivne vrijednostia) Čuđenje, radoznalostb) Identificiranje – identitetc) Kontinuitet

Za pokretne je predmete vrijednost najčešće lakše odrediti.

PostupciKad se planira konzervatorski postupak, u obzir se uzimaju tri opća stanja predmeta ili strukture: 1. šteta na predmetu

2. nesigurnost – neizvjesnost predmeta3. izobličenje predmeta

3

Za vrijeme svih konzervatorskih postupaka, moraju se rigorozno slijediti idući etički standardi:

1. Stanje predmeta, sve metode i materijali koji se upotrebljavaju u postupku moraju se jasno dokumentirati.

2. Povijesne dokaze (očitosti) treba u potpunosti zabilježiti; ne smiju se uništiti, krivotvoriti ili ukloniti.

3. Smiju se obavljati samo najpotrebnije intervencije4. Svaka intervencija se mora voditi nepokolebljivim respektom prema estetskoj,

povijesnoj i fizičkoj cjelovitosti (integritetu) kulturnog dobra.

Intervencije trebaju:

• Biti povratne (reverzibilne), ako je to tehnički moguće ili bar ne smiju štetno djelovati na buduću intervenciju ako ona postane potrebnom

• Omogućavati kasniji pristup svakom dokazanom materijalu koji je ugrađen u predmet

• Dopustiti da se sačuva maksimalna količina postojećeg materijala• Biti usklađene u boji, tonu, teksturi, obliku i mjerilu, ako su dodaci potrebni, ali

manje zamjetljive od izvornog materijala dok se istovremeno identificiraju• Njih ne trebaju izvoditi konzervatori-restauratori koji nisu dovoljno školovani ili

nemaju dovoljno iskustva, osim ako ne prime stručan savjet; međutim, mora se priznati da su neki problemi jedinstveni i mora ih se riješiti izvan prvih principa na temelju pokusa i pogrešaka.

Pripremni postupci (prije konzervatorskih intervencija):

Sastavljanje inventara – izrada inventara svih kulturnih dobara zemlje, administrativni zadatak državne uprave koji obuhvaća i utvrđivanje odgovarajućih kategorija kulturnog nasljeđa i njihovo što potpunije grafičko i opisno dokumentiranje.

Dokumentiranje – potpuno dokumentiranje bitno je prije, za vrijeme i nakon svake intervencije. Uvijek se mora voditi precizna dokumentacija u obliku analitičkih i kritičkih izvještaja, ilustriranih fotografijama i crtežima. Svaki stupanj rada na čišćenju, konsolidiranju, ponovnom sklapanju i reintegriranju, uključujući sve upotrebljive materijale i tehnike mora se dokumentirati. Bilješke treba ustupiti arhivima javnih ustanova, a poželjno bi ih bilo i objaviti (u svrhu proširivanja općeg znanja te da bi ostavili informaciju budućim konzervatorima-restauratorima).

Administrativne i profesionalne službe – stručno školovano osoblje

Intervencije bi trebalo svesti na neophodni minimum. Upotrebljene tehnike ovise o klimatskim uvjetima kojima će kulturno nasljeđe biti podvrgnuto. Možemo ih podijeliti u tri grupe:

1. prirodni klimatski i mikroklimatski uvjeti (znatno variraju)2. modificirani klimatski uvjeti (npr. uvjeti u normalnoj zgradi – djelomično

prilagodljivi, modificiranom klimom - grijanjem)3. uvjeti gdje se vlaga i temperatura umjetno reguliraju – idealna klimatska

kontrola određuje se prema sigurnosti objekta.

4

Prema konačnom cilju, načelima i pravilima konzerviranja možemo odrediti sedam stupnjeva intervencije, ali u svakom pojedinom konzervatorskom postupku može se istovremeno odvijati nekoliko stupnjeva u različitim dijelovima 'cjeline'.

Sedam stupnjeva intervencija glase:

1. sprečavanje propadanja (ili indirektno konzerviranje) – kontroliranjem i reguliranjem okoline (vlage, temperature, svjetla i poduzimanjem mjera koje sprečavaju vatru, palež, krađu, vandalizam, zagađenje).

2. zaštita – odnosi se izravno na kulturno nasljeđe. Pokušaj zaustavljanja oštećivanja i razaranja prouzrokovano vlagom, kemijskim činiteljima i svim vrstama nametnika i

mikroorganizama s ciljem da se zaštiti predmet ili struktura. Redovite inspekcije, održavanje, čišćenje, popravci.

3. učvršćivanje (konsolidiranje) – fizičko dodavanje ili primjena veznih ili potpornih materijala u stvarno tkivo kulturnog dobra u cilju da se osigura njegova neprekinuta trajnost ili strukturalna cjelovitost. Po mogućnosti koristiti tradicionalne vještine i

materijale, no kad su one nedostatne ili neadekvatne, moguća je upotreba modernih tehnika koje trebaju biti povratne i iskustvom potvrđene. Katkad je mudro dobiti na vremenu primjenom privremenih mjera.

4. restauriranje – treba obnoviti izvorni pojam ili čitljivost izvornog objekta. Nadomještavanje dijelova koji nedostaju ili su oštećeni mora se skladno integrirati u 'cjelinu', ali se mora moći razlikovati od originala pažljivim promatranjem. Prilozi (dodaci) iz svih razdoblja moraju se poštivati.

5. reproduciranje – kopiranje postojeće umjetnine, često da bi se zamjenili prvenstveno dekorativni dijelovi koji nedostaju ili su propali i tako održala njezina estetska skladnost. Ako vrijedno kulturno djelo ugrožava njegova okolina, moguće ga je premjestiti u odgovarajuću okolinu te zamijeniti reprodukcijom.

6. rekonstruiranje – rekonstruiranje povijesnih zgrada i povijesnih gradskih središta primjenom novog materijala (nakon katastrofa) – ne može imati patinu vremena. Mora se temeljiti na preciznoj dokumentaciji i čvrstim podacima, nikada na

pretpostavci. ANASTILOZA – poseban tip restauriranja - ponovno podizanje kamenja koje je palo da se stvori točna i obuhvatna verzija izvorne strukture. Premještanje čitavih zgrada još je jedan oblik rekonstruiranja, opravdan jedino u ekstremnoj nuždi (gube se bitne kulturne vrijednosti) .

7. novo ocjenjivanje - najbolji je način zaštite zgrada da ih zadržimo u upotrebi – praksa koja može uzrokovati promjene uzrokovane potrebom modernizacije i adaptacije. Prilagodljiva, nova uporaba zgrada često je jedini put da povijesne i estetske vrijednosti mogu postati gospodarski prikladne za život.

GLAVA IV

KONZERVIRANJE POKRETNOG NASLJEĐA

Muzeji i konzerviranje

5

Tipovi muzejaTri su glavna tipa muzeja: Muzeji u gradskim područjima

Muzeji u prirodi (izvan grada)Muzeji vezani uz pojedino mjesto

Dinamična uloga muzejaU početku se naglasak stavljao na sakupljanje više nego na izlaganje i interpretiranje., no do danas se to obilato izmjenilo. 'Vanjske funkcije' zadržale su se na izlaganju predmeta i publiciranju informacija o njima, utemeljenih na istraživanju. Međutim, 'unutrašnje funkcije' muzeja sada su zaštita predmeta kulture za buduće generacije, sakupljanje, konzerviranje i spremanje u prikladnu okolinu (ambijent).Uloga kustosaUnutar muzejske infrastrukture, kustosi nose glavnu odgovornost za studij zbirka, isto kao i za njihovo rukovođenje, interpretaciju, izlaganje, animiranje i muzejsku propagandu, a imaju udjela u odgovornosti za zaštitu zbirke. Proces konzerviranja predmeta u muzeju sudioništvo je između kustosa, konzervatora-restauratora i učenjaka, koji moraju biti sposobni vrlo intenzivno međusobno komunicirati.

Ambijent (okolina) za konzerviranjeReguliranje i optimaliziranje RV i temperature, jačine i vrste svjetla, ventilacija, dojavljivači vatre, dojavni sustavi protiv krađe....

Konzerviranje zbirkeKad su zadovoljeni svi uvjeti za izlaganje i deponiranje zbirke, kustos može misliti na konsolidiranje i restauriranje zbirke. Moderni konzervatori-restauratori imaju pravo i mogućnost na znanstvenu podršku izvana (besmislenost nabavke skupe opreme koja će se rijetko koristiti).

Funkcije konzervatorskih kapacitetaa) obrtnička radionica (npr. uokvirivanje, laminiranje,...) – poseban i uzak opseg vještina

b) mali konzervatorski kapacitet – jedna osoba sa znanjem i iskustvom i nekoliko priučenih pomagača

c) kapacitet koji rukuje mnoštvom predmeta iz usko povezanih posebnih zbirkad) Konzervatorski laboratorij – organiziran za ispitivanje u dubinu pojedinih predmeta, a ne za

rutinske postupke. Tu rade pojedinci školovani za primjenjene znanosti, sa složenom analitičkom opremom

e) Ispitivanja koja provode znanstvenici istraživači

Konzerviranje na otvorenomKulturno nasljeđe treba po mogućnosti restaurirati 'in situ'. Posebno važno kod arheoloških iskopavavanja – jednostavni poljski laboratorij.

GLAVA V

KONZERVIRANJE POVIJESNIH GRAĐEVINAI POVIJESNIH GRADSKIH CJELINA

Tehnike konzerviranja izgrađene okoline, koja pripada nepokretnom kulturnom nasljeđu, kreću se u rasponu od urbanističkog planiranja do konsolidiranja malog dijela zdrobljene ruševine. Za njih su potrebni ljudi različitih vještina, od urbanista-planera, ocjenitelja vrijednosti nekretnina, urbanista-projektanta, arhitekta, inžinjera raznih specijalnosti, koje podupiru kemičar, fizičar i konzervator-restaurator. Sve te djelatnosti najbolje koordinira i udružuje arhitekt-konzervator.

6

Metode proučavanja povijesnih građevina

Povijesno i povijesno-umjetničko proučavanje – proučavanje ideja i odraza kulture na građevinu. Analiza političkih, društvenih i gospodarskih aspekata razdoblja u kojem je građevina izgrađena. Proučavanje različitih faza gradnje građevnog kompleksa, kasnijih intervencija.

Fizikalna proučavanja – potrebno je zgradu promatrati kao cjelinu te pridavati istu pažnju tlu ispod nje i vidljivoj strukturi. Podloga – reguliranje i kontroliranje vode. Opterećenje i slijeganje. 'Vremenu izložen plašt' vanjskog zida. Portland cement može biti neprijatelj povijesnih građevina.Urbanizam i konzerviranjeIntervencije u povijesnim gradovima i središtima trebaju biti primjerene postojećim tipologijama i poštivati odnose mjerila, volumena, mase, obrisa, ritma, teksture i boje, vrijednostima koje zajednički čine njihove bitne oznake. Unošenje nove građevine dio je povijesnog procesa obnove u gradu i moguće je tako dugo dok uvažava povijesne oznake, estetske vrijednosti i društvenu (socijalnu) ravnotežu. Urbanističko planiranje definira i zaštićuje kulturno nasljeđe zakonodavstvom.Integriranje nove građevine u povijesne gradove, bez razaranja njihova identiteta, dio je organičkog procesa rasta i propadanja, ali se mora izvesti s osjetljivošću, poštivanjem njihovih povijesnih osobina, vrijednosti, socijalne ravnoteže i lokalnih arhitektonskih oblika.

ZAKLJUČCI

.....Jaaako skraćeno.....Postoje još mnogi problemi i poteškoće u konzervatorskoj djelatnosti...Nedovoljna organiziranost na nacionalnim razinama....Problem školovanja konzervatora.....Ukratko, čitavo područje konzerviranja prirodnih i kulturnih spomenika usmjereno je prema održavanju i unapređivanju kvalitete života.

Prilog I

Materijali od kojih su sazdana kulturna dobraNajbolje je iskopirati tih par stranica na kojima su detaljno opisani materijali.

Prilog II

Pristup vodeProblem vode u graditeljskoj baštini.

Prilog III

Međuvladine i nevladine međunarodne agencije za konzerviranje

Osnivanje brojnih organizacija za zaštitu kulturne baštine

UNESCO – Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturuICCROM – Međunarodni centar za proučavanje zaštite i restauriranje kulturnog nasljeđaICOM – Međunarodni muzejski centarICOMOS – Međunarodni savjet za spomenike kulture i mjestaIUA – Međunarodna unija arhitekata

7

IILA – Međunarodni institut pejzažnih arhitekataIIC – Međunarodni institut za konzerviranje povijesnih i umjetničkih djela

Svi oni surađuju pod okriljem UNESCO-a

UNESCO – Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kultutuUnesco-v program uključuje projekte za kulturno nasljeđe u glavnim regijama svijeta.Predviđa stipendije za studente konzervatorstva i brine se za odgoj u konzervatorstvu zajedno s publiciranjem tekstova i literature o konzerviranju.Srednjeročan plan UNESCO-a:Unapređivanje metoda i uvođenje novih tehnika u konzerviranju kulturnog nasljeđa; pojačana svijest o socio-ekonomskim činiteljima; široko rasprostranjeno uspostavljanje nacionalnih sistema inventara za zaštitu kulturnog nasljeđa...

ICCROM –Međunarodni centar za proučavanje zaštite i restauriranje kulturnih dobaraOsnovao ga je UNESCO 1959. kao samostalnu znanstvenu međuvladinu organizaciju (Rim).Funkcije:a) Sabire, proučava i razašilje dokumentaciju koja se odnosi na znanstvene i

tehničke probleme zaštite i restauriranje kulturnih dobara.b) Koordinira, stimulira ili institucionalizira istraživanja u ovoj oblasti komisijama ili

nekim drugim tijelima stručnjaka, međunarodnih savjetovanja, publikacija i razmjene specijalista

c) Daje savjet i preporuke o općim ili posebnim pitanjima povezanim sa zaštitom i restauriranjem kulturnih dobara.

d) Pomaže u školovanju istraživača i tehničara i podiže standard restauratorskog rada

U svim svojim djelatnostima ICCROM prilazi proučavanju konzerviranja kulturnih dobara kroz 4 glavna stupnja: - materijal od kojeg je načinjeno kulturno dobro- uzrok njihova propadanja- znanstvene metode kojima se može konzervirati- djelatnosti kojima će se konzerviranje praktički izvesti, inspekcije, analize i metodologija, uključujući zakonodavstvo.

Knjižnica i servis dokumentacije – ICCROM omogućava specijalistima i studentima upotrebu knjižnice i servisa dokumentacije koji pokriva svaki aspekt konzerviranja kulturnih dobara – primarno arheologiju, arhitekturu, arhive, knjižnice i muzeje.

ICCROM uz to organizira i profesonalne tečajeve i individualne studijske posjete različitim specijaliziranim nacionalnim institucijama s međunarodnim ugledom.

ICOM – Međunarodni savjet za muzejeStvorio ga je UNESCO 1946. kao međunarodnu nevladinu organizaciju predstavnika muzeja i zanimanja koja se tiču muzeja. Nalazi se u Parizu.Njegovi su glavni ciljevi:- definiranje, štićenje i pomoć muzejima i sličnim institucijama da uspostave, zaštite i

ojačaju muzeološka zanimanja- organiziranje suradnje i uzajamne pomoći među muzejima i muzeološkim

zanimanjima u različitim zemljama- naglašavanje važnosti uloge koju imaju muzeji u svakoj zajednici radi boljeg

razumijevanja i shvaćanja među ljudima.

8

Članstvo se dijeli u 3 grupe: individualni članovi kolektivni članovi podupirući i počasni članovi

ICOMOS – Međunarodni savjet za spomenike kulture i mjestaNastao je na 2. kongresu arhitekata i tehničara povijesnih spomenika u Veneciji 1964. Ovo savjetovanje donijelo je 'Mletačku povelju', utvrđivanje principa za konzerviranje i zaštitu kulturnog nasljeđa i izrazilo potrebu za stalnom međunarodnom organizacijom za poticanje proučavanja konzerviranja i restauriranja povijesnih spomenika na svjetskoj razini. Specijaliziran za konzerviranje i zaštitu graditeljskog nasljeđa.

Ciljevi ICOMOS-a kao svjetske nevladine organizacije:- poticanje istraživanja konzerviranja spomenika kulture i mjesta (graditeljskog

nasljeđa)- upoznavanje javnosti i službenih osoba sa svim razinama važnosti ovog

nasljeđa kao dijela okoline u odnosu na društveni i gospodarski razvitak svake zemlje

- širenje, naročito u zemljama u razvoju, ideje, iskustva i rezultata istraživanja na polju konzerviranja, kao i najnovije tehnike u konzerviranju i čuvanju arhitektonskog nasljeđa

IIC – Međunarodni institut za konzerviranje povijesnih i umjetničkih djela (London)Institut se bavi čitavim područjem neživih premeta koji su vrijedni zaštite, bilo da se nalaze u muzejima i knjižnicama ili su izloženi na otvorenom, njihovom strukturom, sastavom, oštećivanjem i konzerviranjem.

Prilog I

Konzervator / restaurator – definicija profesije

Djelatnost konzervatora-restauratoraDjelatnost se sastoji od konzerviranja, održavanja, restauriranja i tehnološkog ispitivanja kulturnih dobara. Održavanjem se smatra bilo koja intervencija koja odlaže ili koči propadanje materijala.Restauriranjem se smatraju intervencije koje unapređuju značenje predmeta.Tehnološko ispitivanje služi za određivanje materijala od kojih je predmet sazdan, kao i za određivanje obrtničkih ili umjetničkih tehnika primjenjenih u izradi predmeta.Konzervatori-restauratori rade u muzejima, službama za zaštitu spomenika kulture ili kao samostalni pojedinci. Oni imaju posebnu odgovornost u tome što se bave neponovljivim originalima koji su često velike umjetničke, kulturne, sociološke, znanstvene i komercijalne vrijednosti. Svaka konzervatorska ili restauratorska intervencija nosi u sebi rizik štetne transformacije ili manipulacije s objektom. Konzervator-restaurator treba razlikovati potrebno i suvišno, moguće i nemoguće, intervenciju koja iznosi na vidjelo kvalitete objekta i onu koja je pogubna.Konzervator-restaurator mora biti svjestan dokumentarne prirode objekta. Kako svaki objekt sadrži povijesne, stilske, ikonografske, tehnološke i estetske poruke, od restauratora se očekuje da zna o svim ovim aspektima i da ih može razlučiti jednog od drugog. Svakoj intervenciji mora prethoditi istraživanje koje slijedi znanstvenu metodu i omogućava razumijevanje objekta u svim njegovim dimenzijama, a istovremeno prosuđuje posljedice svakog rukovanja i postupka, za što je sposoban samo dobro školovani konzervator. Za razliku od povjesničara umjetnosti koji opisuje i interpretira objekt, konzervator-restaurator radi na samom objektu. Vještina ruke i praktična

9

osjetljivost moraju se povezati s teorijskim znanjem i sposobnošću procjene situacije i ocjene posljedica odluke. Za konzervatora-restauratora dodatan je bitan element umjetnička osjetljivost ili, preciznije, sposobnost prepoznavanja izvornog izgleda objekta i istovremenog poštivanja njegovog stvarnog stanja radi zaštite.Od današnjeg se konzervatora-restauratora traži da je dio tima, radne grupe.

Školovanje konzervatora-restauratoraBudući konzervator-restaurator mora proći školovanje prema tehničkim i znanstvenim načelima. Tehničko školovanje uključuje razvitak manualne vještine kao i teorijska znanja o materijalima, tehnologijama, primijenjenoj kemiji i fizici, povjesti umjetnosti i povijesti civilizacija, tehnikama konzerviranja i restauriranja, metodama istraživanja, testiranja i inspekcije te metodama izvještavanja i dokumentiranja.Napredno bi školovanje uključivalo i povijest i teoriju restauriranja, klimatologiju te organizacijske, gospodarske i komercijalne aspekte.

THE END

10