filozofija i filozofija politike

15

PredavanjeUDK 1:32

32:1Primljeno: 1. veljae 2012.

Filozofija i filozofija politike

ZVONKO POSAVEC*

Saetak

Filozofija politike danas je u krajnje ozbiljnoj krizi. Kriza politikoga posvu-da se pokazuje. Politiko tumaenje u uvjetima suvremenoga doba ozbiljno je pokolebano. Time je u pitanje doveden segment drutva koji tvori bitan dio kulturnoga identiteta Zapada. Moda nitko u 20. stoljeu nije tako teme-ljito ispitivao poloaj politike kao Hannah Arendt. Njezin doprinos naroito je velik u promiljanju odnosa izmeu filozofije i primjene njezinih principa u politici, s osnovnom ocjenom da je primjena principa filozofskog miljenja na politiku imala razorne posljedice. Premda je filozofija kao metafizika od Platona do Hegela dala izuzetno velik doprinos razmatranju politikoga, Han-nah Arendt ipak smatra da se u takvoj filozofiji izgubio izvorni smisao po-litikoga i da je primjenom principa filozofskog miljenja na politiku dolo do zaborava politikoga. U tekstu se ukratko precizira Platonovo shvaanje odnosa filozofije i politike prema kojemu se postulira filozofski ideal da se zbiljska politika zajednica (polis) mora mjeriti na filozofskom miljenju, i to iz principa konstitucije samoga miljenja. Nasuprot tome, Aristotel se poziva na ethos postojeeg polisa, ali politiko analizira uvijek pod primatom filozof-skih principa. Arendt stoga misli da je i za Aristotela mjerodavno znanje po-litikoga filozofske naravi. Arendt naglaava da je politika filozofija uvijek diskriminirala mnijenje i raznolikost, a time i politiko kao takvo. Iz te osude djelomice izuzima Aristotela i Kanta. Budui da politike kategorije nastale u filozofiji politike odreuju i danas nae razumijevanje politike, Arendt ih pod-vrgava kritici. Njezino drukije razumijevanje politikoga oituje se u njezi-nim analizama temeljnih politikih kategorija (vladavina, mo, sila, autoritet, sloboda), koje se mogu primjereno pojmiti samo iz meusobnog odnosa ljudi, a ne iz nekog supstancijalnog i neupitnog podruja.

Kljune rijei: filozofija, politika, filozofija politike, Platon, Aristotel, H. Arendt

Politika misao, god. 49, br. 1, 2012, str. 15-23

* Zvonko Posavec, akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

16 Posavec, Z., Filozofija i filozofija politike

Izmeu filozofije i filozofije politike postoji napetost koja naroito dolazi do izra-aja u djelu Hanne Arendt. Filozofija kao metafizika od Platona do Hegela dala je izuzetno velik doprinos razmatranju politikoga, pa ipak Hannah Arendt smatra da se u njoj izgubio izvorni smisao politikoga i da je primjenom principa filozofskog miljenja na politiku dolo do njezina zaborava.

Prema Aristotelu, postoji znanost politike (episteme politike) koja je najvie i temeljno znanje.

Pod politikom shvaam episteme politike koju je Aristotel odredio kao po redu najvie i temeljno znanje (tn pistemn... kyriotte kai mlista rchitektonik... politik).1 Politika je filozofija izuzetno znanje jer ima posla s onim to ini najvie odreenje ovjeka u svijetu, a to je njegov politiki opstanak u ljudskoj zajednici. Politika filozofija nema jednostavno posla s regionalno omeenim skupom feno-mena. Ona ima zadatak da iskae um politike zajednice (dakle politikoga bitka) i da izradi kriterije, standarde i mjerila njezina prosuivanja. Kako filozofsko znanje uva bit svakog podruja, tako ono uva i bit politike.

Danas ne samo da ne postoji legitimiran i priznat teorijski nacrt filozofije po-litike nego je ona nedvojbeno dospjela u krajnje ozbiljnu krizu u pogledu svoga teorijskoga statusa. Mnogi je proglaavaju mrtvom, pogotovo u anglosaksonskom svijetu (tako je Peter Laslett jo 1956. pisao:2 politika je filozofija zasad ipak mr-tva, 1956: 7). No ni na kontinentu stvar ne stoji mnogo bolje. Tako je veliki sociolog Niklas Luhmann smatrao da je doba politike zavrilo. Poznata je njegova reenica: Funkcionalno diferencirano drutvo ne moe se usredotoiti na politiku a da se ne uniti (1981: 23). Nijedan dio sistema ne moe ograniiti unitarno druge dijelove a da ne dovede ozbiljno u pitanje cjelinu. Luhmann smatra da u suvremenom drutvu svi dijelovi sistema uzajamno djeluju jedni na druge tako da vie ne postoji sredite sistema. Dodjeljivanje selekcijskoga autoriteta jednome dijelu sistema zaustavilo bi nezadrivi proces diferencijacije. Politiko ne moe vie pretendirati na central-nu ulogu jer bi se time uruilo funkcioniranje modernoga drutva. Poznata njegova reenica glasi: Jedna je od najvanijih spoznaja da drutvo koje je ralanjeno u funkcionalne sisteme nema sredinjih organa. Ono je drutvo bez vrha i bez sre-dita. Drutvo nije u drutvu jo jednom predstavljeno vlastitim, takorei genuino drutvenim dijelom sistema (isto, 22). Sve ostalo Luhmann smatra ustrajanjem na zastarjelom, odavno vie neprimjerenom pojmovnom aparatu (isto, 23). Politika gubi, jednostavno reeno, svoje prvenstvo i pripada joj manje ili vie marginalna

1 Aristotel, Nikomahova etika, 1094a 28 (1982: 2). Aristotel ne razlikuje filozofiju i znanje (zna-nost) o naelima, ali zacijelo razlikuje teorijsko i praktino znanje, odnosno teorijsku i praktino--politiku filozofiju. To razlikovanje nema znaenja za trenutno stanje argumentacije.2 Vidi Introduction, str. VII. Rasprava se mora voditi s angloamerikim autorima, jer su se samo oni prihvatili teme: oni su je prvi uope razvili.

17

uloga. S obzirom na to da je suvina, nema vie nema nikakva smisla govoriti o po-litikome.

To je glavni razlog zato je nastalo krizno stanje politike filozofije. Politiko tumaenje u uvjetima suvremenoga doba ako nije potpuno nestalo, onda je barem ozbiljno pokolebano. Tim procesom u pitanje nije doveden samo jedan segment drutva, nego upravo onaj koji tvori bitan dio kulturnoga identiteta Zapada.

Moda nitko u 20. stoljeu nije tako temeljito ispitivao poloaj politike kao Hannah Arendt. Njezina velika tema bila je: kako je politika filozofija dospjela u takav poloaj? Njezin doprinos naroito je velik u promiljanju odnosa izmeu filo-zofije i primjene njezinih principa u politici. Njezina je teza da je primjena principa filozofskog miljenja na politiku imala razorne posljedice. Prema njezinu milje-nju, ne postoji nikakvo znanje koje bi djelovanjem moglo u potpunosti i bezuvjetno upravljati, a filozofija je upravo to esto nastojala. Razradom te teme bavit u se u ovom prilogu u obzoru krize politikoga koja se posvuda pokazuje.

U izjavi koju je Hannah Arendt dala Gnteru Gausu ona kae: Postoji jedna vrsta neprijateljstva prema svakoj politici kod veine filozofa, sa sasvim malim izu-zetkom... Neprijateljstvo koje je izuzetno znaajno za itav ovaj kompleks, jer to nije osobno pitanje. Ono lei u biti same stvari... ja ne elim sudjelovati u tom ne-prijateljstvu (Arendt, 1965: 12).

Ona smatra, u skladu s klasinom teorijom, da postoje dva tipa znanja i dvi-je metodologije koje se ne mogu svesti jedna na drugu. Jedno je filozofsko znanje i njemu pripadna metodologija, a drugo je politiko znanje. Njezina osnovna teza glasi: principi miljenja ne mogu se neposredno primijeniti na djelovanje. Pokuat u ta dva tipa znanja prikazati u njihovoj osebujnosti te na kraju propitati koje kon-zekvence proizlaze iz te situacije s obzirom na krizu politikoga. Kako je uope dolo, prema miljenju H. Arendt, do napetosti izmeu filozofije i politike?

Uzor filozofskog znanja predstavlja Platon. to je on uinio? On je principe, kategorije i metode, koji su zadobiveni iz istoga miljenja, primijenio na politike fenomene i na politiku uope. On je izmislio polis en logois keimene.3 Utemeljio je polis na logosu istoga miljenja odnosno filozofskog logosa. Dakle Platon ne pravi razliku izmeu znanja ideja i znanja polisa. Za njega je potpuno nebitno je li tako predstavljeni polis bilo gdje postojao ili e ikad postojati. Platonova teza potpuno je jasna: zbiljski polis mora se moi mjeriti mjerilom koje je izvedeno iz filozofskog miljenja, i to iz konstitucijskih principa samoga miljenja. Ili drugaije reeno: fi-lozofija je mjerodavna i za znanje politeje.

Moe li se navlastita zadaa filozofije pomiriti sa znanjem polisa? to kae filozofija sama o sebi i zato je ona tako neprijateljska spram politike? Analizirat

3 Platon, Politeia, 592a i d.


18

u jedno odreenje filozofije kojim je ona samu sebe odredila kao znanje i pokuat u pokazati zato ovaj tip znanja nije prikladan za analizu politikoga. Iz te analize trebalo bi nam postati jasno kako stoji stvar s odnosom filozofskog znanja i znanja politike.

Kako filozofija razumije samu sebe, pokazat u sasvim kratko na Platonovu spisu Teetet.4 Tamo je filozofiju odredio kao pribliavanje, prilagoavanje boan-skome. Filozofirati znai izjednaavati se s boanskim. S obzirom na to odreenje Platon postavlja pitanje: koje vrsti bti mora biti to to ne podlijee prolaznosti? Od-govor je jednostavan: propasti moe samo neto takvo to prema svojem bitku ima strukturu skupa neega s neim. Samo to se moe raspasti i propasti. to, naprotiv, nije s drugim sabrano, to je jednako samo sa samim sobom, to je najjednostavnije, to odbija od sebe svaku promjenu, to je uvijek ono to jest i to je uvijek isto sa sa-mim sobom, dok je ono to je skupljeno sad ovakvo, a sad onakvo, as bivstvujue, pa opet nebivstvujue. Sve to ljudi ine, prolazno je. Iz toga se nadaje da bie u cje-lini pokazuje dva bitna vida jedan je vidljiv i prolazan, a drugi nevidljiv i postojan. Bit ovjeka pripada nevidljivom. Njegova je bit slinija i srodnija nad-osjetilnom. Usprkos tome ljudska dua pripada obama nainima prisutnosti, ili, drugaije ree-no, ovjek ima dvostruko porijeklo svoje biti: u osjetilnom i nad-osjetilnom. Ipak, pravi bitak ovjeka pripada nad-osjetilnom, a to je uvijek bivstvujue, ili u Platono-vu jeziku to je boansko.

Iz toga slijedi zakljuak: to se vie dua okree besmrtnome, to se vie ra-stavlja od tijela, to je vie za sebe. Boravak pri uvijek bivstvujuem isti je i pomae da bude za sebe. Jasno je samo od sebe da filozofija kao tenja prema boanskome nije prikladna za ljudske prilike.

U tom jednostavnom samoodreenju filozofije dolaze svi bitni elementi meta-fizike do izraaja. Prvo, nad-osjetilno, dakle ideje dobivaju primat nad osjetilnim; drugo, ideje su stalno u identitetu sa sobom; tree, tjelesnost oteava jasan uvid u svijet ideja; etvrto, ovjekova bit lei u idejama, ali je, naravno, prisutna u osjetil-nom svijetu.

Hannah Arendt u djelu Vom Leben des Geistes, Das Denken povodom ovakvog Platonova razmiljanja pie: da nesklonost filozofa politici, nitetne prilike o-vjeka, kao i nesklonost prema tijelu tjelesnosti imaju malo posla s individualnim pogledima i uvjerenjima; one lee u samom iskustvu. Dok mislimo, nismo svjesni nae tjelesnosti i na temelju tog iskustva pripisao je Platon dui besmrtnost, kad jednom napusti tijelo. Isto tako Descartes je doao do rezultata da dua moe misliti bez tijela i samo tako dugo dok je s njime povezana, moe biti u svojoj djelatnosti sprijeena uslijed loih svojstava tjelesnih organa (1979: 90).

4 Teetet 176 b 1; usp. Politeia 613 b 1.

Posavec, Z., Filozofija i filozofija politike

19

Hanni Arendt potpuno je jasno da u okviru filozofije postoje i drugi predstav-nici politikog miljenja. Dok Platon vjeruje da je egzistirajui ethos polisa potpu-no korumpiran i eli ga utemeljiti iz kognitivistiko proizvedenog uvida u njegovu ideju, dotle Aristotel gradi svoju teoriju polisa na doksiko-retorikom odnosno epagogijsko-hermeneutikom znanju. Ona misli, usprkos tome, da je i za Aristotela mjerodavno znanje politikoga filozofske naravi.

Ona smatra da filozofsko miljenje, zbog njegova identitetskog samo-razumi-jevanja, ne omoguava primjeren kriterij za racionalnost diferencije i pluralnosti, zato to princip politikoga nije identitet, nego pluralitet, dakle diferencija.

Ta napetost izmeu noetiko-identitetskog miljenja i epagogijsko-hermeneu-tikog politikog miljenja moe se najbolje uvidjeti na sporu Aristotela i Platona o polisu. Aristotel zastupa tezu da je polis mnotvo pluralnost i kritizira miljenje Platona koji brani identitetsku tezu da polis mora biti jedinstvo. Aristotel kritiki primjeuje da Platon hoe napraviti iz polisa porodicu, a iz porodice ovjeka (Ari-stoteles, Politik, 1261a 18 ff).5

Za Aristotela polis je prema svojoj prirodi mnotvo, a ne bezuvjetno jedin-stvo. Ottmann komentira tu reenicu na sljedei nain: zajednica se tvori prema njemu (Aristotelu) iz razliitosti, od ljudi razliitih vrsta. Njihova kooperacija ne moe se vie razumjeti prema modelu platonovske idiopragije. Ona je preuzeta iz ekonomske diobe rada i vodi tome da svaki ini uvijek samo jedno, tj. vlada ili se pokorava. Na mjesto tog politikog modela postavlja Aristotel izmjeninu vladu (abwechselnde Regierung), kakva se prakticira u demokraciji ili u politeji (2001: 187). Svi graani sudjeluju u vladanju, kao da se smjenjuju stolari i postolari, pa da ne budu uvijek isti (ljudi) postolari i stolari (Politika, II, 2, 1261a 35; 1988: 31).

Ottmann smatra da su Hannah Arendt i Dolf Sternberger taj stav preuzeli kao program svoje politike filozofije. Arendt je u Vita activa (1960) postavila pluralitet u rang kategorije djelujueg bia ovjeka, a Sternberger u Drei Wurzeln der Politik (1978) Aristotelovu politologiku takoer tumai iz toga stava (isto).

Platon je, dakle, postavio filozofski ideal da se zbiljska politika zajednica (polis) mora mjeriti na filozofskom miljenju, i to iz principa konstitucije samoga miljenja, a taj se ideal odrao sve do Hegela. Aristotel se, nasuprot Platonu, pozi-va na ethos postojeeg polisa, ali ujedno spaava iz politikoga njegove filozofske principe, jer politiko analizira uvijek pod primatom filozofskih principa. To je teza koju Hannah Arendt neprekidno ponavlja.

Polje politikoga, u suprotnosti prema filozofiji, sasvim je druge prirode; u nje-mu se ne pita to je neto, nego kako netko djeluje. Kad je ovjek politiki djelatan,

5 Usp. ... jer naravno drava je neko mnotvo, a bivajui to vie jedna, postaje od drave obi-telj, i od obitelji ovjek (Aristotel, 1988: 30).


20

tada se radi o odreenom nainu djelovanja. Ne moe se pitati o to, nego o kako. Politiko je nain djelovanja. Zato izmeu principa miljenja i politikoga postoji nepremostiv jaz. Dok sve filozofsko miljenje stoji pod principom suglasnosti sa samim sobom, dakle identitetom, dotle princip politikoga poiva na pluralnosti, dakle diferenciji. Politiko miljenje opstoji u mnijenjima i u razliitostima.

Arendt naglaava da je ne samo filozofija nego i politika filozofija uvijek dis-kriminirala mnijenje i raznolikost, a upravo to je prema njezinu miljenju temeljni element politikoga. Za jednog filozofa mnijenje je u principu neumno. Iz te osude izuzima djelomice Aristotela koji poznaje doksiko-retoriko znanje i Kanta zbog njegove teorije o reflektirajuoj moi suenja koju on sam nikad nije primijenio na politiko.

Protiv politikog miljenja kao vlastitog podruja razmatranja nisu bili samo ortodoksni filozofi, nego i lijevo orijentirani mislioci kao to su bili Marx i Engels. Politiko je bilo shvaeno kao podruje koje treba razumjeti ili iz povijesnog raz-vitka roda, ili iz naina funkcioniranja kapitala, ili borbe klasa itd. itava politika sfera trebala bi u povijesnom razvitku jednog dana nestati kao ideologija vladajue klase. To ne znai da politiko miljenje u okcidentalnoj kulturi nije postojalo, ono je meutim bilo situirano kod mislilaca koji nisu bili u prvom redu filozofi.

Tradicionalna politika filozofija gradila je politiko mjerilo na iskustvu iji izvor i temelj iskustva lei izvan iskustva politikoga u podruju koje je izriito de-finirano kao strano i nepoznato ljudskim prilikama (Arendt, 1957: 10).

Tu je tezu Hannah Arendt esto na razliite naine formulirala. Tako ona ma-lo dalje na istom mjestu kae: Naa tradicija politike filozofije zapoela je kad je Platon otkrio da je u biti filozofskog iskustva poelo udaljavanje od zajednikog svijeta. Kada iz toga iskustva nita nije preostalo, ostala je prazna suprotnost iz-meu miljenja i djelovanja, koja je otela miljenju njegovu realnost, a djelovanju njegov smisao, dakle obje je ispraznila, tada zapoinje ova tradicija svoj kraj (isto, 22). Ostala je suprotnost teorije i prakse koja u raznim varijantama proima itavu metafiziku.

Ne moemo se oteti dojmu odreenog paralelizma izmeu Heideggerova mi-ljenja zaborava bitka i Arendtine teze o nastanku politike filozofije kao procesu udaljavanja filozofskog iskustva od svijeta.

Politike kategorije nastale u filozofiji politike odreuju i danas nae razumije-vanje politike. Arendt ih podvrgava kritici nastojei pokazati drukije razumijeva-nje politikoga. Analizirat u jednu osnovnu kategoriju politikoga, a to je vladavi-na. Najprije, vladavina za nju ne samo da nije osnovna kategorija nego uope nije kategorija politikoga. Naime, pojam vladavine, to jest shvaanje da ljudi mogu zakonito i politiki zajedno ivjeti samo ako su neki od njih ovlateni da nareu-


21

ju, a drugi prisiljeni da sluaju za Arendt je jedan od tradicijski uvrijeenih naina bijega od krhkosti ljudskih stvari, bijega od politike u cjelini. Po njezinu su-du, teorijski, najkraa i nafundamentalnija verzija bijega od djelovanja u vladanje javlja se u Dravniku, gdje Platon otvara ponor izmeu dvaju naina djelovanja, archein i prattein (poinjanje i injenje), koji su prema grkom razumijevanju bili meusobno povezani. Taj se ponor oituje u tome to zapoinjanje (archein) i injenje (prattein) postaju dvije sasvim razliite djelatnosti, a onaj koji zapoinje postaje vladarom (archon u dvostrukom smislu rijei), kao onaj koji uope ne mora djelovati (prattein), ve vlada (archein) nad onima koji su kadri izvravati. Ukidanje djelovanja ravnopravnih graana i uspostavljanje dihotomije izmeu onih koji znaju, a ne djeluju i onih koji djeluju, a ne znaju, znailo je predloiti re-volucionarnu preobrazbu polisa jer je na upravljanje njime primijenio naela svoj-stvena dobro ureenom gospodarstvu. Arendt zakljuuje da je Platonova dioba znanja i injenja u korijenu nae tradicije politikog miljenja u kojoj je posve poti-snuta bit politike kao slobodnog djelovanja time to je samo djelovanje svedeno na puko izvravanje zapovijedi (Arendt, 1991: 179-181).

To je mjesto obrata koji se dogodio izmeu svijeta miljenja i miljenja svijeta. To je svakako istina za Platona, ali kod Aristotela je tu shemu tee primijeniti. Ono to je bitno sastoji se u tome da H. Arendt otklanja kategoriju vladanja, iju povijest moemo pratiti do naih dana, kao osnovnu kategoriju politikoga. U tom kategori-jalnom kljuu ona kritiki i inovativno tumai politike kategorije kao to su mo, sila, autoritet i sloboda (Arendt, 1996: 7-56, 57-84, 155-222). Nit vodilja razumije-vanja svih kategorija politikoga lei u tome da se one izvode iz meusobnog odno-sa ljudi, a ne iz nekog supstancijalnog i neupitnog podruja.

S gubitkom politikoga kao podruja opcionalnosti, a Arendt se boji upravo toga, nastala bi automatika drutvenih procesa koja bi poprimila takvu dinamiku da bi se ljudsko posezanje u nju smatralo jo samo rubnom pojavom. U doba krize politikoga i politike moramo biti svjesni da se automatske promjene u svijetu nee dogoditi ako se politika ne uskrati raznim egokratima i ako se ne vrati meu graa-ne koji moraju biti subjekt svakog politikog ivota. Naime s gubitkom politikoga polja, a ono se gubi ako ljudi povjeruju da e se neto dogoditi mimo njihova an-gamana, gubi se opcionalno djelovanje kao mogunost ovjeka da oblikuje svoj svijet. Izreku Niklasa Luhmanna: Sve bi moglo biti drukije, a ja ne mogu gotovo nita izmijeniti (1969: 324) moe opovrgnuti samo onaj tko se odlui da djeluje (Kielmansegg, 1983: 448).


22

LITERATURA

Arendt, Hannah, 1957: Tradition und die Neuzeit, u: Fragwrdige Traditionsbestnde im politischen Denken der Gegenwart, Piper Verlag, Frankfurt/M.

Arendt, Hannah, 1960: Vita Activa oder Vom ttigen Leben, Piper Verlag, Mnchen/Zrich.

Arendt, Hannah, 1965: Was bleibt? Es bleibt die Mutersprache, u: G. Gaus (ur.), Zur Per-son, Portraits in Frage und Antwort, Mnchen.

Arendt, Hannah, 1979: Vom Leben des Geistes, Das Denken, Piper Verlag, Mnchen.Arendt, Hannah, 1991: Vita activa, August Cesarec, Zagreb (prevele Vinja Flego i Mir-

jana Pai-Jurini).Arendt, Hannah, 1996: Eseji o politici, Antibarbarus, Zagreb (preveli Tatjana Sekuli,

Nikica Petrak i arko Puhovski).Aristotel, 1982: Nikomahova etika, Liber/Fakultet politikih znanosti, Zagreb (preveo

Tomislav Ladan).Aristotel, 1988: Politika, Globus/Sveuilina naklada Liber, Zagreb (preveo Tomislav

Ladan).Kielmansegg, Peter Graf, 1983: Die demokratische Revolution und die Spielrume poli-

tischen Handelns, u: Historische Zeitschrift, 237: 529-558.Laslett, Peter (ur.), 1956: Philosophy, Politics and Society, Oxford.Luhmann, Niklas, 1969: Komplexitt und Demokratie, u: Politische Vierteljahresschrift

10.Luhmann, Niklas, 1981: Politische Theorie im Wohlfahrtsstaat, Olzog, Mnchen/Be.Ottmann, Henning, 2001: Geschichte des politischen Denkens, sv. 1/2, J. B. Metzler,

Weimar.Platon, 1979: Fileb i Teetet, Naprijed, Zagreb.Platon, 2004: Drava, Naklada Juri d.o.o., Zagreb (preveo Martin Kuzmi).Sternberger, Dolf, 1978: Drei Wurzeln der Politik, Insel Verlag, Frankfurt a.M.

Zvonko Posavec

PHILOSOPHY AND PHILOSOPHY OF POLITICS

SummaryPhilosophy of politics is currently going through an extremely grave crisis. The crisis of the political is apparent everywhere. Political interpretation in the conditions of the contemporary age is seriously shaken. This in turn brings into question the segment of society which is an essential part of the cultural


23

identity of the West. One might say that, throughout the 20th century, no one inquired into the position of politics as thoroughly as Hannah Arendt. Her ma-jor contribution had to do with understanding the relation between philosophy and the application of its principles in politics, and her basic estimation was that the application of principles of philosophical thought on politics had de-vastating consequences. Although philosophy as metaphysics, since Plato and Hegel, contributed greatly to consideration of the political, Hannah Arendt was nonetheless of the opinion that the original sense of the political was lost in such philosophy and that the application of principles of philosophi-cal thought on politics caused the political to be forgotten. The text provides a brief outline of Platos perception of the relation between philosophy and poli-tics, postulating the philosophical ideal that the veritable political community (polis) must be measured according to philosophical thought, and on the ba-sis of principles of constitution of thought itself. On the other hand, Aristotle calls upon the ethos of the existing polis, but he always analyses the political under the primacy of philosophical principles. Arendt thus deems that Aristo-tle also considers the relevant knowledge of the political to be philosophical. She points out that political philosophy always discriminated against opinion and variety, and consequently also against the political as such. Aristotle and Kant are partly excluded from this judgment. Since the political categories created in the philosophy of politics determine our understanding of politics to this day, Arendt subjects them to criticism. Her different understanding of the political is manifest in her analyses of the fundamental political catego-ries (government, power, force, authority, freedom), which can be adequately grasped only on the basis of relations between people, and not of some sub-stantial and unquestionable domain.Keywords: philosophy, politics, philosophy of politics, Plato, Aristotle, H. Arendt

Kontakt: Zvonko Posavec, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Strossmaye-rov trg 14, 10000 Zagreb. E-mail: [email protected]


filozofija i filozofija politike

Documents